PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Nacionalni park “Risnjak“

Nacionalni park “Risnjak”, smješten je u Gorskom kotaru (Hrvatska). Osnovu parka čini masiv planine Risnjak (1528 m/nv). Park je utemeljen 1953. godine na površini od 3041 hektara. Proširenjem površine Parka 1997. godine pod zaštitu su uključeni i lokaliteti izvor rijeke Kupe (321 m/nv) s gornjim tokom te planinski masiv Snježnika (1506 m/nv), time je ukupna površina parka povećana na 6400 hektara.
Područje je podijeljeno u dvije zone: zonu stroge i zonu usmjerene zaštite – u užoj zoni mnogo je prirodnih znamenitosti rijetke ljepote zbog kojih je ono i uvršteno u najviši stupanj zaštićene prirode. Područje nacionalnog parka pripada dinarskom sustavu koji se pruža od Istočnih Alpa pa do Šarsko-pindskog gorja i tu se, ustvari, Alpe spajaju s Dinaridima.
Park je izrazit primjer visinskog raščlanjenja dinarskoga planinskoga sustava u reljefnom, geološkom, hidrološkom i klimatskom pogledu, biljnom pokrovu i životinjskom svijetu. Risnjak je ujedno i snažna klimatska i vegetacijska pregrada između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova Hrvatske, prirodno je stanište sve tri velike europske zvijeri – smeđeg medvjeda, vuka i risa, a u nacionalnom parku obitava čak 1148 vrsta i podvrsta flore.
Risnjak je jedan od manje posjećenih nacionalnih parkova u Hrvatskoj, ne zato što bi bio manje vrijedan, već zato što za uživanje u risnjačkim ljepotama treba imati poseban osjet za čari prirodnih ljepota. Turisti ovdje su rjeđi gosti od pravih prirodoslovaca, speleologa i planinara koji često posjećuju planinu Risnjak.
S tjemena najvišeg vrha Risnjaka – Veliki Risnjak (1528 m/nv) pruža se nezaboravan pogled na Kvarnerski zaljev, Istarski poluotok i Julijske Alpe u susjednoj Sloveniji. Podno ovog vrha smješten je planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski”.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Gorski kotar

Gorski kotar je planinski kraj u zaleđu Riječkoga zaljeva. Od Slovenije na sjeverozapadu odvojen je dolinama rijeka Kupe i Čabranke. Na istoku postupno prelazi u niže krške ravnjake oko Ogulina, a na jugoistoku se veže s Likom. Gorski kotar je visoki krški ravnjak, s kojega se uzdižu masivi Risnjaka (1528 m/nv), Snježnika (1506 m/nv), Drgomalja (1154 m/nv), Bitoraja (1386 m/nv) i dr.
Gorski kotar ističe se bogatstvom šuma (bor, jela, bukva). Stanovništvo se bavi poljoprivredom i šumarstvom. U 18. stoljeću postojala je željezarska manufaktura, tzv. fužinarstvo (vađenje i preradba željezne rude) i otvorile su se prve pilane. Šumarstvo i drvna industrija i danas su najvažnije djelatnosti (pilane u Čabru, Delnicama, Fužinama, Lokvama, Ogulinu, Ravnoj Gori, Vrbovskom, Vratima i dr.). Dio stanovnika zaposlen je u metalnoj i građevinskoj industriji.
U Gorskom kotaru Dinaridi su najuži, pa kraj ima dobar prometni položaj. Mnoge makadamske ceste i željeznička pruga koja je izgrađena još davne 1873. godine na relaciji: Zagreb – Karlovac – Rijeka omogućile su razvoj turizma od 1920-ih; utemeljen je na prirodnim atrakcijama (Nacionalni park “Risnjak”, strogi rezervat Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica, Kamačnik, špilja Lokvarka, Lokvarsko jezero i dr.). Turistička su središta (zimovališta i ljetovališta): Delnice, Skrad, Lokve, Fužine, Čabar, Platak, Brod na Kupi i dr. Najveća naselja su Ogulin (8216 st.) i Delnice (4379 st.).

Planinarenje u NP “Risnjak”

Ulaz u Nacionalni park je moguć iz tri pravca i svaka od planinarskih tura ima svoje posebnosti i atrakcije. Glavni ulaz je kod zgrade Uprave Nacionalnog parka “Risnjak“ u naselju Crni Lug, do kojega se može doći za petnaestak minuta vožnje automobilom nakon što na čvoru Delnice treba skrenuti sa autoceste Rijeka – Zagreb. U NP “Risnjak“ se ulazi i od Gornjeg Jelenja preko Vilja, kao i preko Platka.
U središtu Parka nalazi se planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv). Dom je smješten u podnožju Velikog Risnjaka. Sagrađen je 1932. godine i više puta je obnavljan, posljednja veća obnova bila je 1988. godine, kada Dom poprima današnji izgled. Planinarskim domom upravljale su planinarske organizacije sve do 1991. godine kada prelazi pod upravu NP “Risnjak”, pod kojom se nalazi i danas.
Dom ima 43 ležaja, a otvoren je od 1. maja do 31. oktobra. Do doma je najbolje pristupiti pored Vučje jame od Crnog Luga gdje je glavni ulaz u Park (3 sata hoda), povratak stazom kroz Medvjeđa vrata (2 sata hoda). Također, od pl. doma može se napraviti uspon na najviši vrh planine Risnjak – Veliki Risnjak (30 minuta hoda).
Nakon povratka u Crni Lug gdje je smješten pansion NP “Risnjak“ u kojem se može prenoćiti obavezno treba probati goranske specijalitete – jela od divljači, štrudle i druga jela iz domaće kuhinje.

Ris – najveća europska mačka

Ris, divlja životinja po kojoj je Risnjak dobio ime, lovci su nekada smatrali štetočinama i do kraja 19. stoljeća gotovo su ih potpuno istrijebili. Populacija se tek posljednjih nekoliko desetljeća počela obnavljati, i to “naseljavanjem“ novih risova, dovedenih iz drugih država. Novi risovi imaju zadatak da “oplemene” genetski bazen populacije pripadnika svoje vrste na Risnjaku, kojoj prijete genetske bolesti zbog mogućeg parenja među bliskim srodnicima. Znanstvenicima je, zbog skrovitog načina života risova, teško precizno odrediti brojnost populacije, no procjenjuje se da ih danas živi između 40 i 60.

Izvor Kupe – hidrogeološki spomenik prirode

Izvor Kupe, jedno je od najjačih, najrasprostranjenijih i najdubljih vrela Hrvatske. Nalazi se unutar područja NP “Risnjak“, kod naselja Razloge u Gorskom kotaru. Izvire iz Kupeškoga jezera (321 m/nv), podno stijena Kupičkoga vrha (900 m/nv). Gornji tok rijeke Kupe je zbog bogatstva flore i faune prozvan Čudesnom dolinom leptira (oko 500 vrsta).
Centar za prihvat, educiranje i informiranje je “Goranska kuća znanja“, smještena u staroj seoskoj školi naselja Razloge gdje se može naučiti o šindri, građevnom materijalu karakterističnom za Gorski kotar koji danas uglavnom izrađuju umirovljeni šumari, seoskoj arhitekturi tipičnoga goranskog naselja, rukotvorinama i pletarstvu, pašnjacima i pčelarstvu.
Više informacija i fotografija o izvoru Kupe možete pogledati u ranijoj objavi na mom blogu https://bracobabic.com/2021/12/03/izvor-kupe/

Naslovna slika: NP ”Risnjak“, pl. dom „Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv) – pogled sa vrha Veliki Risnjak (1528 m/nv)

Tresla se tresla Treskavica

Čobani na Treskavici pričaju kako se jednom davno cijela planina tresla nekoliko dana za redom. Potres je trajao sve dok voda iz unutrašnjosti planine nije izbila na jugozapadnoj strani Treskavice u selu Vrhovina na 1200 m nadmorske visine. U tom selu i danas teče voda iz nekoliko jakih vrela koja formiraju izvorišnu čelenku Vrhovinske rijeke. Rijeka je dobila ime po selu gdje izvire a planina po velikom potresu koji se tada dogodio.
Vrhovinska rijeka pripada jadranskom slivu i na svom toku ka Neretvi prima veliki broj potoka i potoćiča. Nizvodno od sela Hotovlje mijenja ime u Hotovska rijeka, a od sastavaka sa Graiseljičkom rijekom formira Jezernicu. Rijeka Jezernica na pojedinim mjestima prolazi kroz duboki kanjon. Uljeva se u Neretvu kao desna pritoka na 565 m nadmorske visine. Od izvora u selu Vrhovina do ušća u Neretvu ukupna dužina vodotoka je oko 12 km a visinska razlika iznosi 635 m.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Malo je koja planina u Bosni i Hercegovini bogata izvorima vode kao Treskavica. Živih izvora i vrela po Treskavici ima na sve strane, u njenom središtu i u podnožju planine koji formiraju mnoge potoke i rijeke. Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog mora i Jadranskog mora. U njenom podnožju izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Godinjski potok, Hrasnički potok, potok Studenica, Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka / Jezernica), Graiseljička rijeka, vrelo Krupac (pritoka Neretve), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica i Bistrica.
Zanimljivo je spomenuti vrela na Baricama (oko 300 m, sjeverno od vrha Barice) i vrela Bijele vode (oko 200 m, istočno od vrha Ćaba) koja su smještena na nadmorskoj visini od čak 2000 m i kad su ljeti najveće vrućine nikad ne presuše.

Ušljiva vrela

Ušljiva vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, sjeverno od Ćabenskih stijena na 1850 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod stjenovitih odlomaka iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Bijelog jezera (jugoistočno od vrela).
Po narodnom predanju na ovim su vrelima nekada davno čobani prali svoju odjeću, ogrtače (gunjeve), hlače i čarape napravljeni od ovčije vune kako bi se riješili ušiju (vaške). U dodiru sa jako hladnom vodom vrela ovi insekti (paraziti) istog trena bi se smrznuli i uginuli. Po tome su ova vrela dobila ime Ušljiva vrela. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1,5° C.
Pristup: Ušljiva vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa Velikog jezera vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Hercegovačkih vrata i Prezide. Od Ušljvih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Konjska vrela, pravcem pored Bijelog jezera.

Konjska vrela

Konjska vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, u podnožju sjeverne strane Klekove glavice na 1750 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod velike stijene iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Buca glavice (sjeverno od vrela). Na širem prostoru poviše Konjskih vrela u podnožju prijevoja Suha lastva nalaze se još nekoliko vrela koja nakon kratkog toka poniru, sezonskog su karaktera, krajem ljeta i početkom jeseni presuše, u periodu topljenja snijega jako su izdašna.
Ime vrela nam kazuje da su ovdje nekada davno rado dolazili konji da se napoje vodom jer im je godila organizmu, vjerovatno zbog nekih mineralnih sastojka koja u sebi sadrži ova voda. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 2,5° C.
Pristup: Konjska vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa prijevoja na Šišanu vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Suhe lastve i Ćabenskih stijena. Od Konjskih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Ušljiva vrela, pravcem pored Bijelog jezera.

Ždrebanovo vrelo

Ždrebanovo vrelo se nalazi na sjevernoj strani Treskavice, poviše Kućara na 1719 metara nadmorske visine. Voda izbija u podnožju Prohinog Smjeta iz dva izdašna vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u duboku vrtaču (zapadno od vrela). Iznad vrela je raskršće markiranih planinarskih staza za pećinu Ledenicu, Crno jezero i vrh Barice. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1° C.
U blizini Ždrebanovog vrela nalazi se pećina Ledenica smještena na 1737 m/nv (istočno od vrela oko 200 m). U pećini je vječiti led koji su mještani iz sela Ledići, Dujmovići i Dejčići po danu sjekli sjekirama u komade, umotavali ga u slamu, pakovali u platnene vreće i tovarili na konje sa samaricama da bi ga u noćnim satima transportovali u Sarajevo (udaljenog oko 30 km) gdje su led prodavali slastičarnicama, mesarama, restoranima, apotekama i bolnici.
Pristup: Ždrebanovo vrelo je na trasi markirane planinarske staze koja iz sela Dujmovići vodi na vrh Barice (2062 m/nv), pećinu Ledenicu i Crno jezero, pravcem preko Pazarišta, Crvene kose i Prohinog Smjeta.

Naslovna slika: Treskavica, Donja Bara (1444 m/nv) – pogled prema Visočici

Kamenita vrata i okna (4. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda.
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom.
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (4. dio):
– Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)
– Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)
– Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)
– Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1650 m/nv)
– Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2200 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)

Ledenica je prostrana i duboka spilja u koju se ulazi kroz okno. Spilja je izložena kiši i snijegu kroz veliki otvor na svodu. Led se zadrži od jedne do druge zime i po tome je spilja dobila ime. Kad su ljeti visoke temperature u Ledenici je prijatan hlad.
Najpovoljnija ishodišna tačka za pristup do Ledenice je Tisovica (1370 m/nv) od raskršće planinarskih staza na gornjem kraju doline. Raskršće je označeno putokaznim tablama na stupu za sljedeće pravce: pl. kuća Vrutak (45 min.), vrh Zelena Glava (2 h), pl. kuća Bijele vode (4 h 30 min.), vrh Lupoglav (5 h), pl. kuća Međuprenje (5 h), Lučine (3 h), Idbar (3 h).
Od raskršća krenuti planinarskom markiranom stazom za Lupoglav. Staza se odmah u početku uspinje na Prevor a dalje bez nekog velikog uspona vodi Za Kantarom gdje se nalazi vrelo pitke vode. Staza dalje vodi između Crnoglava (1892 m/nv) i Kantara (kota 1851 m/nv). Po dolasku u podnožje sjeverne padine Crnoglava gdje se teren počinje obarati prema Čemerikovim docima nalazi se okno smješteno u kršljivoj stijeni kroz koje se ulazi u spilju Ledenicu (lijevo od pl. staze oko 10 m).
Do ishodišne tačke u Tisovici može se prići automobilom iz Konjica. Najbolje je koristiti terensko vozilo zbog loše ceste. Iz Konjica voziti cestom koja vodi za Boračko jezero. Nakon prolaska kroz selo Polje – Bijela na raskršću kod restorana “Lupoglav“ skrenuti desno i nastaviti dalje uskom asfaltiranom cestom kroz nekoliko sela smještena u dolini konjičke Bijele: Mladeškovići, Kula i Mlake. Na kraju doline je pilana od koje treba dalje nastaviti šumskim putem. Na nekoliko mjesta pokraj puta postavljene su planinarske oznake. Proći pokraj raskršća za pl. dom na Raptama i nastaviti dalje do Tisovice. Od Konjica do Tisovice ukupno je oko 25 km.
Napomena: Radnim danima od ponedeljka do petka na prostoru Gornja Bijela – Rakovo laz vrši se bojevo gađanje municijom u pravcu padina Prenja. Na tabli za upozorenje su naznačeni termini zabrane za prolazak pješaka i vozila.

Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)

Okno se nalazi u stjenovitom grebenu Zubaca koji je teško dostupan osim alpinistima. Greben je dobio ime po špicastim stijenama oštrih poput zuba. Okno se može vidjeti iz pravca Surutke i Zelenog vira. Zubci (2309 m/nv), Šareni pasovi (2248 m/nv) i Prutaš (2293 m/nv) su najslikovitiji vrhovi u masivu Durmitora i svojim estetskim vrijednostima plijene pažnju planinarima i ljubiteljima prirode koji pohode ovu planinu.
Do podnožja Zubaca može se pristupiti markiranom planinarskom stazom sa planinskog prijevoja Sedla (1907 m/nv) pravcem: Uvito ždrijelo – Suvi tavani – Surutka – Zeleni vir. Ukupno uspon traje 1 h i 30 min. Od Zelenog vira dalje može se nastaviti na Bobotov kuk (2523 m/nv) – najviši vrh Durmitora, ukupno uspon traje 1 h i 30 min.

Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Oblog kuka. Najpovoljniji pristup do okna je iz sela Umoljani (1353 m/nv) planinarskom markiranom stazom do katuna na Gradini (1490 m/nv). Od katuna dalje nastaviti putem koji vodi prema dolini Studenog potoka. Prije ove doline treba skrenuti s puta na čobansku stazu kojom se preko Gornjeg polja stiže do vrela sa koritom pod Oblim kukom. Od vrela dalje prema oknu nema nikakve staze i pristup je zahtjevan. Od Umoljana do okna potrebno je 2 sata hoda.
Umoljani su smješteni u širokoj dolini na južnoj strani planine Bjelašnice. Udaljeno je oko 50 km od Sarajeva (asfaltna cesta). U selu je nekoliko ugostiteljskih objekata koje pružaju usluge noćenja i domaće hrane. Po broju stanovnika Umoljani je najveće selo na području Zabjelašnice, prostrane visoravni omeđene sa svih strana planinama: Treskavicom (2086 m/nv), Visočicom (1967 m/nv) i Bjelašnicom (2067 m/nv). Umoljani su zanimljivo mjesto i poznato je po legendi o okamenjenoj aždahi (zmaju), džamiji u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata čuvana Sarajevska Hagada (danas u Zemaljskom muzeju). Džamija je preživjela mnoge oštre zime i tri rata. O džamiji postoji nekoliko priča. U blizini sela je Studeni potok koji se na kraju svog toka obrušava slapovima preko visokih kaskada u kanjon rijeke Rakitnice. Također je zanimljiva pješačka tura iz Umoljana u selo Gornji Lukomir. U prvom dijelu staza prolazi dolinom Studenog potoka a poslije iznad kanjona rijeke Rakitnice.
Vrijedi spomenuti da je selo Umoljani povoljna polazna tačka za uspon na mnoge vrhove u jugozapadnom masivu Bjelašnice a među njima su najznačajniji: Obalj (1896 m), Ograđenik (1843 m), Rasuha (1842 m), Kobilica (1826 m), Vaganj (1908 m), Krvavac (2067 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Vjetreni kuk (1947 m), Vjetreno brdo (1968 m) i Žuljsko brdo (1896 m).

Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1656 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Lebršnika koji je nakon grebena na Veležu najduži u planinama Bosne i Hercegovine. Greben je stjenovt i proteže se na teritoriji dvije države Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ukupna dužina grebena je oko 10 km. Greben je sjeverne orijentacije i vrlo slikovit na kojem su stijene poredane kao listovi stranica knjige i možda je planina dobila ime od latinske riječi libris – knjiga. Prosječna visina stijene iznosi od 200 – 300 m ali nije kompaktna i zbog toga je alpinisti zaobilaze.
Najviši vrh Lebršnika je Orlovac (1985 m/nv) i nalazi se na području CG, a najviša visinska tačka na području BiH je Vilina pećina (1859 m/nv). Sa grebena Lebršnika pružaju široki razgledi na susjedne planine: Volujak – vrh Velika Vlasulja (2336 m/nv), Bioč – vrh Veliki Vitao (2397 m/nv) i Zelengora – vrh Bregoč (2014 m/nv).
Do okna se može pristupiti od sela Čemerno (1302 m/nv) pravcem pokraj vrela Dobra voda do izlaska na greben šumskim putem koji vodi do objekta RRS i antenskog stupa. Uspon traje 2 sata hoda u jednom pravcu. Od objekta i antenskog stupa može se pristupiti do Viline pećine za 1,3 sati hoda a do vrha Orlovac za 3 sata hoda. Pristup do okna nije markiran i za orijentaciju koristiti TK BiH, sekcija Lebršnik, R=1:25.000, VGI Beograd 1975. god.

Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2251m/nv)

Okno se nalazi na sjevernoj strani u isturenom grebenu Turske gore (2200 m/nv). Planinari su ovom oknu dali ime “Sod brez dna“ (“Posuda bez dna“). U biti to je prirodno vertikalno okno kroz koje je provedena dobro osigurana planinarska staza sa sajlom pričvšćena klinovima za stijenu. Tursku goru obilaze planinari na višednevnim turama kroz Kamniško-savinjske Alpe. Do okna može se pristupiti iz tri pravca:
Prvi pravac: Iz Logarske doline (1000 m/nv) preko Okrešlja, Turskog žleba i vrha Turska gora (2251 m/nv), 4 sata i 30 minuta hoda;
Drugi pravac: Iz doline Kamniške Bistrice (600 m/nv) preko Kamniškog sedla i Kotlića, 4 sata i 30 minuta hoda;
Treći pravac: Sa Kokrskog sedla (1793 m/nv) preko Slemena i vrha Turska gora (2251 m/nv), 3 sata i 30 minuta hoda;
Sva tri pravca vode markiranim planinarskim stazama i vrlo su zahtjevni. Na eksponiranim mjestima su postavljene mnogobrojne sajle i klinovi kao osiguranje. Također treba savladati veliku visinsku razliku iz doline do okna.
Jedna od izazovnih planinarskih tura je na pravcu: Kokrsko sedlo (1793 m/nv) – Kamniško sedlo (1864 m/nv) preko tri izuzetna alpska vrha: Štruca (2457 m/nv), Skuta (2532 m/nv) i Turska gora (2251 m/nv). Ova tura je vrlo zahtjevna i ukupno traje 7 sati hoda. Ponijeti dovoljnu količinu vode za piće, komplet za samoosiguranje i kacigu.

Naslovna slika: Prokletije, Šuplja vrata u Kranfilima (2060 m/nv)

Vjetar – opasnosti u planini (3. dio)

Vjetar je važan element klime i ima značajnu ulogu za boravak na planini. Dejstvo vjetra odražava se na temperaturu zraka, vlažnost zraka, oblačnost i padavine. Na vjetrove u bosanskohercegovačkim planinama izrazito utiču prirodni faktori, među kojima reljef, odnos kopna Europe i mora u Sredozemlju. Na našim planinama se sukobljavaju hladne kontinentalne i tople sredozemne zračne mase, kad je zračni pritisak visok nad Panonskom nizijom, a nizak nad Sredozemnim i Jadranskim morem. Prve neprekidno prodiru sa sjevera iz Panonske nizije, a druge s juga od Sredozemnog i Jadranskog mora.
Naše planine pripadaju Dinarskom planinskom lancu koji se pruža pravcem od SZ ka JI i dosežu nadmorsku visinu veću od 2000 m. Često su izložene vjetrovima koji dolaze sa kontinentalne, sjeveroistočne strane i primorske, jugozapadne strane. Stoga je važno sa koje strane Svijeta vjetar puše, po tome možemo procijeniti stiže li promjena vremena. Vjetrovi sa sjeveroistočne strane, donose vedro vrijeme, a sa jugozapadne strane, donose oblake i kišu. Smjena vjetrova iz SI i JZ pravca najčešće je u jesen i proljeće, dok je zimi rjeđa. Na Bjelašnici, Prenju, Čvrsnici, Vranu, Čabulji, Veležu i Crvnju često pušu jaki vjetrovi brzinom preko 100 km/h. U zimskom periodu predstavljaju opasnost.

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vjetar puše kako hoće – danju, noću

Na strujanju zračnih masa reljef ima znatnog uticaja. Zato su na planinama izraženi lokalni vjetrovi: danjik i noćnik. Usljed nejednakog zagrijavanja na planini i u nizini tokom dana i noći mijenja se zračni pritisak i nastaju vjetrovi. Danju puše vjetar iz nizine u planine, a noću s planine u nizine. Danjik počinje prije podne, najjači je poslije podne i smiruje se pred večer. Noćnik počinje oko 21 sat, traje cijele noći i prestaje ujutro. Ovi vjetrovi po danu djeluju osvježavajuće, a noću su hladni. Oni imaju znatnog uticaja na čovjekov organizam. Umjereni vjetrovi djeluju umirujuće na nervni sistem, podstiču disajne pokrete, dok ih jaki smanjuju posebno ako se boravi ili noći pod šatorom.

Sjeverni vjetar / Bura

Sjeverni vjetar ili bura puše preko cijele godine, ali zimi, ipak najviše, prosječno skoro svaki drugi dan s vjetrom. To je karakterističan vjetar hladnog perioda. Kad hladne zračne mase krenu sa kontinenta preko naših planina ka Sredozemlju, pritom nastaje veliko ubrzavanje, pa vjetar doseže olujnu, pa čak orkansku snagu. Suh je i hladan, pokreće snijeg i pravi smetove, obara stabla i lomi grane drveća, neumoljivo šiba isturene planinske vrhove, grebene i prijevoje. Tada nastupi snježna vijavica koja ne da “oka otvoriti”. Po nekad svojom ogromnom snagom pokreće maglu koja začas prekrije planinu. U takvim nepovoljnim uvjetima treba potražiti prirodni zaklon ili prekinuti sa napredovanjem ka vrhu planine ako smo krenuli na uspon.
Važno je obratiti pažnju na prolasku kroz šumski pojas zbog kombinacije snažnog vjetra, snijega koji opterećuje grane i naglih temperaturnih promjena, lom ili pad stabla i grana s drveća može nastupiti iznenada, bez jasnih prethodnih znakova.
U proljeće, jesen i zimi sjeverni vjetar smanjuje relativnu vlažnost što utiče pozitivno, a ljeti negativno na čovječji organizam.

Južni vjetar / Jugo

Južni vjetar ili Jugo javlja se kad je zračni pritisak visok nad sjevernom Afrikom, a nizak nad sjeverozapadnim dijelovima Sredozemnog mora. Topla zračna masa vjetra s juga dolazi u Jadransko more iz sjevernog dijela Afrike, često iz Sahare polazi kao suha i nosi sobom prašinu i pijesak. Na putu preko Sredozemnog mora veoma tople i prvobitno suhe zračne mase zasite se vlagom u velikoj količini i nose je sa sobom. Na južnim padinama Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vrana, Čabulje, Veleža i Crvnja znatno je izražen južni vjetar. On puše izrazito u proljeće i jesen a najčešće dolinom rijeke Neretve. Kad puše južni vjetar, vlaga je vrlo visoka, temperatura zraka povišena uz obilne padavine. Prelazeći preko planina dostigne veliku brzinu, puše po nekoliko dana neprestano i tek nakon pljuskova kiše prestane. Obično se pojavljuje uz oblačno i kišovito vrijeme, ali može puhati i kad je vedro nebo. Kad puše južni vjetar, snijeg se brzo otapa kao za vrijeme kiše. U takvim nepovoljnim uvjetima kretanje preko snježog pokrivača je jako otežano, ne pomažu ni skije ni krplje jer se kroz njega lako propada. Vlažni južni vjetar je ljeti koristan, rashlađuje vrućinu i donosi kišu. Tada povoljno djeluje na čovječji organizam. Kad je u jesen zasićen vlagom, negativno utiče na reumatizam, izaziva teškoće u disanju, učestalu glavobolju, tromost mišića i neraspoloženje.

Vjetar koji pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge vjetrove ali mi je jedan posebno ostao u sjećanju kad sam učestvovao u 5. planinarskom pohodu na Veliki Vran (2074 m/nv), najviši vrh Vran-planine. Pohod je održan 28.2.2010. godine povodom Dana općine Jablanica.
U podnožju Vran-planine na Dugom polju okupili su se planinari iz Jablanice, Konjica, Mostara i Sarajeva. Na uspon smo krenuli od nekropole stećaka po lijepom i sunčanom vremenu. Pravac uspona vodi jugoistočnom stranom uz Štekovo. Uspon na vrh u zimskim uvjetima ovim pravcem traje oko 3,5-4 sata hoda. Penjemo se jako strmom padinom. Snijeg koji gazimo pod našim cipelama škripi, jako je tvrd, dobro drži i stoga nismo propadali. Dok smo napredovali ka vrhu povremeno smo pravili kratke pauze za predah. U tim trenucima okrenuli bi se ka Dugom polju i uživali u pogledu na vrhove susjedne planine Čvrsnice, a u daljini jasno su se vidjeli vrhovi Bitovnje, Romanije, Bjelašnice, Treskavice, Visočice i Prenja. Kako smo se penjali prema vrhu vjetar je sve više pojačavao svoju snagu a temperatura zraka je znatno opadala. Po izlasku na ogoljeni vršni greben (oko 1850 m/nv) dočekao nas je jak južni vjetar. Puhao je svom snagom i nosio sa sobom sitne čestice smrznutog snijega koje su se zabijale u lice poput oštrih iglica. Za zaštitu od vjetra i hladnoće upotrijebili smo sve što smo sobom ponijeli u ruksaku, navukli rukavice, stavili vunenu kapu na glavu a preko nje kapuljaču od jakne, naočale za snijeg i masku za lice. Greben je bio zaleđen pa smo na cipele stavili dereze. Ovako opremljeni krenuli smo ka vrhu do kojeg nam je preostalo oko 500 metara. U ljetnom periodu ovu razdaljinu savladali bi za manje od petnaest minuta, ali je nama u ovim otežanim uvjetima bilo potrebno više vremena. Naime kako smo se približavali vrhu koji je bio obilježen većom kamenom kupom sve teže smo hodali pod jakim udarima vjetra. Bili smo uporni i uspjeli smo da pristupimo na vrh. Nakon fotografiranja odmah smo napustili vrh ali sada na povratku vjetar nam je puhao u leđa što je bila olakšavajuća okolnost. Na silasku sa vršnog grebena vjetar je polako posustajao i na kraju prestao puhati po dolasku na Dugo polje.

Naslovna slika: Vran-planina, zimski uspon na vrh Veliki Vran (2074 m/nv)

Memorijalni pohod “1000 dana opkoljenog Sarajeva 1992 – 1995“

Sudbinske godine 1697, 1878, 1914, 1941, 1984 i 1992 obilježile su povijest Sarajeva – grada dobrih ljudi, ljudi velikog srca i srdačnog gostoprimstva. Gotovo sve navedene godine su bile tragične osim 1984-te kada je Sarajevo primilo ljude iz cijelog svijeta i preko televizijskih ekrana postalo poznato na svim kontinetima kao domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara.
Tragične 1992 godine, Sarajevo je ponovno preko televizijskih ekrana postalo poznato u cijelom svijetu. Vojska Republike Srpske i Jugoslavenska narodna armija su držale grad pod opsadom koja se mogla naslutiti nakon što su naoružane pristalice SDS-a u noći s 1. na 2. mart 1992. godine počele da postavljaju barikade u pojedinim dijelovima Sarajeva.
Tokom opsade grada Sarajeva, blizu 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom artiljerijskom granatiranju i hicima iz snajpera. Na grad je dnevno padalo u prosjeku 328 projektila. 22. jula 1993. godine na grad je ispaljeno rekordnih 3.777 projektila.
Bila je to surova opsada. Grad je bezraložno tučen ognjem i čelikom. Trajalo je to danima i noćima. Građani Sarajeva trpili su zimu, glad, žeđ, tamu. Ginuli su i bivali ranjavani ali moral Sarajlija nije se slomio i pored toga što je ubijeno 11.541 građanin, među njima 1.601 dijete a ranjeno i ostalo trajnih invalida 61.136.
U obrani grada borili su se i stari i mladi, muškarci i žene. Svako na svoj način. Neki sa puškom a neki sa kanisterom za vodu u ruci. Svijet je bio zaprepašten ali i nedovoljno efikasan. Ipak morao je biti zadivljen hrabrošću i upornošću Sarajlija koji su obranili svoj grad i ujedno svoju državu Bosnu i Hercegovinu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarsko društvo “Željezničar“ iz Sarajeva u znak sjećanja na slavnu i herojsku odbranu grada organiziralo je Memorijalni pohod simboličnog naziva “1000 dana opkoljenog Sarajeva“ mada je opsada trajala puno duže. Grad je bio opkoljen od 5. aprila 1992. godine do 29. februara 1996. godine. Sarajevska je opsada sa 1.425 dana jedna od najdužih u povijesti modernog ratovanja.

Prvi Memorijalni pohod je održan od 17. – 18. maja 1997. godine. U pohodu je bilo preko 500 učesnika. Najveći broj učesnika su činili učenici iz gotovo svih srednjih škola na području Kantona Sarajevo i studenti sa fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Također u pohodu su učestvovali i mnogi građani i planinari iz Sarajeva. Memorijalni pohod je postao tradicionalan i veoma popularan ali na žalost danas se više ne organizira.

Markiranje trase duž linije odbrane grada u dužini od 44.159 m trajalo je 8 dana (4 vikenda). Na određenim mjestima je obilježeno ukupno 13 KT (kontrolne tačke). Obilaznici su mogli da otisnu žig kontrolne tačke u naročiti dnevnik koji je organizator pohoda prije polaska na pješačenje uručio svim učesnicima.

Markiranje trase uradili su sarajevski planinari: Ahmed Sulejmanović, Ramiz Sarić, Nedžad Ibrahimović, Kemal Korić i Braco Babić. Članovi ekipe za markiranje su ujedno bili i vodiči na Prvom Memorijalnom pohodu.

Redni broj kontrolne tačke, naziv lokacija i nadmorska visina:

KT – 1, Trg Heroja (510 m/nv)
KT – 2, Mojmilo (680 m/nv)
KT – 3, Tunel (520 m/nv)
KT – 4, Hladnjača (490 m/nv)
KT – 5, Rajlovac (500 m/nv)
KT – 6, Vis (696 m/nv)
KT – 7, Žuč (850 m/nv)
KT – 8, Orlić (876 m/nv)
KT – 9, Pionirska dolina (600 m/nv)
KT – 10, Špicasta stijena (768 m/nv)
KT – 11, Kozija ćuprija (600 m/nv)
KT – 12, Čolina kapa (966 m/nv)
KT – 13, Bosut (650 m/nv)

Naslovna slika: Sarajevo danas – panorama sa brda Hrasno

Planinsko cvijeće (3. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu.
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Treskavica, Valovica (1450 m/nv)

Magla – opasnosti u planini (2. dio)

Kad magla prekrije planinu onda je planinarenje u takvim uvjetima znatno otežano. U planini začas može biti tako gusta magla da se ne vidi ništa ispred nas. Gorštaci i pastiri bi rekli: “Ne vidi se prst pred nosom”. Zimi je opasno. Kad nastupi snježna oluja skraćena je vidljivost. Gubitak orijentacije u rijetko naseljenom i besputnom planinskom području može biti pogibeljan.
Magla nastaje kada je razlika između temperature zraka i temperature rosišta manja od 3°C. Javlja se kada je relativna vlažnosti blizu 100%. Magle može biti u svim periodima godišnjih doba, a najčešće se javlja u proljeće i jesen. Obično nastaje nakon padavine kiše ili snijega, naročito ujutru i predvečer kad se temepratura zraka spusti i zahladni. Magla u planini može trajati od 10-15 dana uzastopno. U toku ljeta brzo prođe, potraje jedan ili više sati i nestane. Vjetar najčešće “otjera” maglu sa planine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Magla svuda, magla oko nas

Jedan od uzroka maglovitosti su i temperaturni odnosi. Noću se hladan zrak spušta u kotline i doline koje su vlažne a noći hladne u toku cijele godine. Magle u kotlinama i dolinama najčešće se počinju stvarati u ranim jutarnjim satima, prije četiri sata.
U toku dana dolazi do zagrijavanja zraka. Zrak struji uz padine, nagore. Zbog toga magle sa dna kotline postepeno iščezavaju u prijepodnevnim satima.
Kad magla pokulja iz kotline, njeni talasi naglo rastu, postaju sve veći i visoko se izdižu uz padine planine. Sa nadmorskom visinom postaje sve gušća. Ponekad bude toliko gusta da se ne vide ni krošnje drveća. Magle su rijeđe na mjestima pojačane cirkulacije zraka (na grebenu i prijevoju). Oko vrhova se može zadržati cijeli dan ako ne puše vjetar.
Za vrijeme magle tijelo ima povećan osjećaj hladnoće, jer se kapi magle pri dodiru sa kožom, koja ima višu temperature od zraka, isparavaju i tako je hlade. Magla negativno utjeće na disajne organe i stvara nelagodan osjećaj kod čovjeka.

Kretanje i orijentacija u magli

Padine u magli izgledaju strmije, a odstojanja i visine ne mogu se tačno odrediti. Iz tog razloga bolje je sačekati dok se magla ne raziđe. Na pješačkoj stazi koja je označena odgovarajućim planinarskim znacima i putokazima magla ne predstavlja problem u orijentaciji. Problem nastaje na stazi koja nije označena. Ako je u magli nemoguće napredovanje, najbolje je odustati i vratiti se natrag na polazno mjesto. U slučaju ako je snijeg onda vratiti se vlastitim tragovima također na polazno mjesto. Ako se ipak odlučimo za nastavak napredovanja, smjer kretanja treba odabrati, tako da se ide od jednog poznatog markantnog objekta do drugog. To mogu biti stupovi zimske markacije, “čovuljci” (kamene kupe), izraziti reljefni oblici planine i sl. Posebno treba biti obazriv da ne skrenemo sa staze ako se nalazimo izvan šumskog pojasa na livadi ili pašnjaku jer su oznake na travnatom terenu rijetke u odnosu na šumovito i stjenovito područje gdje su češće i uočljivije.
Zato je najbolje nositi sa sobom kartu, kompas i visinomjer i još ako je unaprijed pripremljen azimut kretanja onda nam sve ovo može uveliko pomoći u orijentaciji ako se nalazimo u gustoj magli. Ovo je klasičan način jer se danas za orijentaciju koriste gps uređaji.

Magla koju pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge magle ali mi je jedna posebno ostala u sjećanju. Bio je jesenji dan kada smo Sedad Mulalić i ja krenuli na Zelenu glavu (2103 m/nv) – najviši vrh planine Prenj. Polazak na uspon je bio u 6 sati ujutru od pilane u dolini Konjičke Bijele. Magla nas je dočekala u Rakovom lazu. Bilo je mračno kao u rogu. Na Skoku se počela polako razilaziti. Sa planinarske staze koja vodi ispod Zubaca i Osobca vidjeli su se okolni vrhovi Taraš, Velika motika, Kruna i Velika kapa. Po dolasku kod bivše pl. kuće na Jezercu obasjalo nas je sunce na plavom nebu. Nakon odmora nastavili smo uspon preko Kopilica gdje se naglo počela navlačiti gusta magla. Planinarske oznake (markacije) na tom području su bile izblijedile i teško uočljive pa smo na pojedinim karakterističnim mjestima napravili malo veće “čovuljke” (kamene kupe) radi bolje orijentacije. U magli smo bili sve do vrha tako da nismo usput ništa mogli vidjeti. Na vrhu nismo pravili pauzu za odmor. Bilo je jako hladno i odmah nakon fotografiranja pokraj spomen-ploče i kutije sa knjigom posjetilaca krenuli smo se spuštati na sedlo između Zelene glave i Otiša. Na sedlu je počeo da puše vjetar, ubrzo je “otjerao” maglu i ugledali smo ova dva vrha koja su često posjećena ali začudo taj dan nismo nikog sreli od planinara. Po silasku sa sedla na Kopilicama ponovo nas je dočekala gusta magla ali nismo se zabrinuli jer su nam “čovuljci” koje smo ranije postavili pomogli da ne skrenemo sa staze. Poslijepodne je magla prekrila cijelu planinu i ispratila nas u dolinu iz koje smo krenuli na uspon.

Naslovna slika: Vlašić, Paklarske stijene, vidikovac na Devčanima (1750 m/nv)

Dendroterapija – “Zagrli svoje drvo“

Dendroterapija je metod liječenja i profilaktike koji koristi iscjeliteljske osobine drveća. Istraživanja su pokazala da drveće može izliječiti, ojačati i nahraniti energijom. Fitoncidi koje oslobađa šumsko drveće smanjuju produkciju stresogenih tvari. Drveće nesumnjivo posjeduje ljekovitu snagu da liječi psihička rastrojstva, da stimuliše rad srca, aktivira razmjenu materija u organizmu. Poznato je takođe iscjeliteljsko djelovanje drveća na liječenje glavobolja i otklanjanja posljedica stresa, a već samo ove njegove osobine dovoljne su da dendroterapiju preporuče i istaknu kao jednu od vodećih terapija našeg vremena.
Dovoljno bi bilo da jednom sedmično odete u prirodu, izaberete jedan od većih primjeraka nekog lijepog drveta i da ga zagrlite kao prijatelja i ostanete uz njega deset do petnaest minuta. Postupak je vrlo jednostavan, stanite licem prema drvetu, zatvorite oči i opustite se. Koncentrirajte se na to da primate njegovu energiju, udišete miris i zamislite da se vašim tijelom odozdo nagore lagano podiže toplina i opuštenost. Istodobno počnite raditi vježbe disanja, koje će pomoći u raspoređivanju dobijene energije po čitavom tijelu.
Drugujte sa drvećem ali pazite kod odbira, samo određena vrsta daje pozitivnu energiju, a ostala oduzima. Važno je napomenuti da oni koji pate od alergije u periodu cvjetanja ne smiju imati direktan kontakt s drvećem jer može izazvati neželjene reakcije.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izbor drveta

Za liječenje se bira drvo koje raste u čistoj ekološkoj zoni, najbolje u planini u šumi. Razne vrste drveća imaju različite periode odmaranja i bujanja. Zimi se energetski potencijal kod lisnatog drveća smanjuje za 50 – 70%, a kod zimzelenih vrsta za 15 – 25%. Izuzetak je jela, koja je aktivna u bilo koje doba godine. Predhodno ispitajte sopstvenu osjetljivost i potruditi se da otkrijete koje je to vaše drvo. Stanite pokraj drveta na udaljenosti od oko 50 cm i dlanove ruku prislonite nad korom drveta. Ako osjetite toplotu u tijelu, onda je to vaše drvo, a osjetite li nelagodu, onda to nije vaše drvo jer vam “krade“ energiju.

Postupak liječenja

Drvetu treba pristupiti rano ujutru i u kasno poslijepodne, u tom periodu je njihova energetska razmjena maksimalna. Seansa traje oko 10-15 minuta, do 3 puta na dan ili 3 puta ponoviti zaredom sa pauzama od po najmanje 30 minuta. Liječenje je najbolje provoditi svakodnevno i obično traje 30 dana. Važno je znati da gradsko drveće nije upotrebljivo za dendroterapiju. Previše je u njemu energetskog otpada. Pod bolesnim drvetom ne treba se ni odmarati, a o iscjeljenju ne može biti ni riječi. Poznati su slučajevi kada se osoba koja je boravila pod takvim, nezdravim drvetom, žalila na težak umor, depresiju i nemotivisan strah.

Drveće koje ima čitav niz ljekovitih i iscjeljujućih svojstva

Bagrem (lat. Robinia pseudoacacia) vraća dobro i optimistično raspoloženje, daruje miran san. Početkom aprila u gustim se grozdovima razvijaju bijeli mirisni cvjetovi, koji su dobra pčelinja paša. Med od cvjetova bagrema je izuzetne kvalitete. Također svježi cvjetovi bagrema se mogu sirovi konzumirati kao poslastica.
Bagrem pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Biljka potječe iz Sjeverne Amerike; odatle ju je 1601. prenio u Pariz J. Robin, po kojem je dobila latinsko ime, a nakon toga se raširila diljem Europe. Uzgaja se, a raste i divlja na različitim strništima. Upotrebljava se za pošumljivanje ogoljelih zemljišta, za vezivanje nasipa.
Drvo bagrema je teško, vrlo čvrsto, tvrdo, vrlo elastično; dobro se obrađuje i vrlo je trajno. Upotrebljava se i u kolarstvu, stolarstvu i tokarstvu, za izradu sportskih potrepština i alata. Bagremovo drvo može izdržati i 100 godina bez truljenja pod zemljom i zbog toga se koristi kao vinogradarsko kolje i kolje za ograde.

Breza (lat. Betula) blagotvorno djeluje na limfni sistem, jača bubrege, obnavlja snagu čuva od duševne uznemirenosti i strahova, pomaže i da se povrati vid, normalizuje razmjenu vode u tijelu. Postoje zapisi da su još u davna vremena djevojke odlazile brezi da bi nakupile pozitivne energije, da im udaja i život budu sretni. Ljekovita svojstva breze imaju: brezovi pupoljci, sok, list, pa čak i gljiva koja na njoj raste (čaga), sve je ljekovito, iznimno bogato biološki aktivnim materijama. U lišću breze ima eteričnih ulja, vitamina, rutina, karotena, fitoncida, flavonoida. Mlado lišće breze sadrži i proteine, masti, vitamine. Najbolja je takozvana bradavičasta breza, ona koja je kao posuta mirisnim smolastim “suzicama”. Čajevi od lista breze su odlični protiv povišenog krvnog pritiska, a ublažavaju i bolove.
Breza pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Raste u gotovo svim dijelovima Europe i Azije, ali je posebno, kao šumska sastojina, rasprostranjena u području Skandinavije, gdje je značajan izvor sirovine za drvnu industriju. Breza je visoko drvo koje dostiže visinu do 28 m i promjer do 40 cm. Penje se do visine od 1.000 metara nadmorske visine. Starost može biti i do 100 godina. Kod nas je poznata u izradi metli korisnih u poljoprivrednim i seoskim domaćinstvima.

Brijest (lat. Ulmus) daje snagu i jača seksualnu aktivnost kod muškaraca. Ovo drvo daje snagu da se borite sa svim životnim nedaćama.
Brijest pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Obični brijest raste u srednjoj i južnoj Europi, te u sredozemnom dijelu Afrike i u umjerenom pojasu Azije. Penje se do 1.400 metara nadmorske visine. U našem regionu raste poljski brijest (Ulmus minor), gorski brijest (Ulmus glabra), primorski brijest (Ulmus procera) i treperavi brijest (Ulmus laevis).
Drvo brijesta je tvrdo i bijelo; upotrebljava se u vodogradnjama, u gradnji zrakoplova, vagona, brodova i čamaca, u kolarstvu, rezbarstvu, stolarstvu i za pravljenje lὶka. Unutarnji dio kore upotrebljava se u ljekarništvu.

Bor (lat. Pinus) oslobađa glavobolje i oboljenja srca, smiruje i eliminira psihičku napetost, potpomaže razmjenu materija u organizmu, liječi bolesti disajnih organa, normalizuje krvnu sliku. Duži boravak u borovoj šumi čovjeka spašava od kašlja, kihanja, bronhitisa i sličnih problema. S toga ne čudi što su sanatoriji za liječenje plučnih bolesti okruženi crnogoričnom (borovom) šumom. Postoje mnoge vrste borova u svijetu a u našem regionu su najznačajnije sljedeće vrste:
– Obični bor (lat. Pinus silvestris), raširen u Europi i sjevernoj Aziji, drvo je hladnih krajeva. U nas ga ima u šumama unutarnjih gorskih i planinskih područja. Izraste u drvo vitka, ravna i jedra debla. U dobi od oko 100 godina stablo mu je oko 25 m visoko i 30 cm debelo.
– Crni bor (lat. Pinus nigra) raširen je u šumama i parkovima južne i srednje Europe u obliku više podvrsta i varijeteta, pa se razlikuju: ilirski, submediteranski, dalmatinski, grčki, zlatiborski, krimski, kalabrijski i korzički crni bor. Crni borovi dobro uspijevaju na lošem i suhom krškom tlu. Prikladni su za pošumljivanje degradiranih šumskih terena. Na takvim terenima obično se podižu borove pretkulture, kojima je svrha da poprave tlo.
– Planinski bor (lat. Pinus mugo) samonikao je na visokim planinama srednje i južne Europe. Njegova odlika – bor krivulj (klekovina) – u našem regionu tvori gornju granicu šume. Pripada zaštićenomu bilju.
– Munika (lat. Pinus heldreichii, Pinus leucodermis), balkansko-apeninski endem, raste kao visoko drvo u planinama višima od 1000 metara nadmorske visine na vapnenačkom tlu. Najsjevernija su mu nalazišta na Prenju i Čvrsnici.
– Molika (lat. Pinus peuce) je tipičan balkanski endemski bor. Ima ga u planinama Makedonije, Crne Gore, Kosova, Bugarske, Albanije i Grčke. Raste na silikatnoj (rjeđe vapnenačkoj) podlozi pretežito iznad 1500 metara nadmorske visine. Izraste kao visoko drvo. Iz njega se dobiva skupocjena smola.
Drvo običnog i crnog bora je srednje teško, meko, srednje čvrsto, elastično, dobro se obrađuje i vrlo je trajno (crna borovina nešto je trajnija od obične). Upotreba: građevno i stolarsko drvo, vodogradnje, pokućstvo, prozori, vrata, pod, rudničko drvo, stupovi za vodove, pragovi, celulozno drvo itd. Smolarenjem se dobiva smola.

Bukva (lat. Fagus) jača otpornost na stres i jača koncentraciju, povoljno djeluje na cirkulaciju. Pomaže uravnoteženju mentalnog zdravlja i emocija. Glavni je provodnik zračenja iz kosmosa.
Bukva pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice bukava (Fagaceae). Uspijeva na području sjevernog umjerenog pojasa; pripada mu desetak vrsta, od kojih je u Europi najvažnija obična bukva (Fagus sylvatica), do 30 m visoko drvo. U našem regionu bukva izgrađuje naročitu zajednicu, bukovu šumu (Fagecum illyricum), ili raste u zajednici s jelom, smrekom, pitomim kestenom i običnim grabom.
Drvo bukve je teško, tvrdo, čvrsto, vrlo elastično i slabo trajno. Upotrebljava se kao građevno, stolarsko, kolarsko i tokarsko drvo, u proizvodnji furnira, furnirskih i stolarskih ploča, u proizvodnji lameliranog drva, za izradu bačava, igračaka, sportskih potrepština, u proizvodnji celuloze i kao ogrjevno drvo.

Hrast (lat. Quercus) pomaže muškarcima da jačaju i krijepe tijelo za brzo ozdravljenje, liječi urogenitalne smetnje, zubnu bolest, pomaže kod tahikardije. Postoje zapisi da su još u davna vremena ranjene vojnike stavljali ispod hrasta da od njega dobiju snagu za iscjeljenje rana. Hrast također ima izvanredna svojstva, prije svega djeluje kao antistresna terapija. Aktivira cirkulaciju i smanjuje vrijeme ozdravljenja. Jedan je od najboljih generatora pozitivne energije.
Hrast pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice bukava (Fagaceae). Ima nekoliko stotina vrsta, raširenih u umjerenim i toplijim šumskim područjima sjeverne polutke (Sjeverna Amerika, Europa, Azija).
U europskoj je flori poznato oko 28 različitih vrsta, a u našem regionu rastu: hrast lužnjak (Quercus robur), hrast kitnjak (lat. Quercus petraea), hrast medunac (Quercus pubescens), dub (Quercus virgiliana), cer (Quercus cerris) i dr.
Drvo hrasta je srednje teško, tvrdo i čvrsto, vrlo elastično i trajno. Izvrsno je tehničko drvo, a upotrebljava se i u građevinarstvu, za gradnju brodova, u bačvarstvu, građevinskom stolarstvu i stolarstvu za pokućstvo, za izradu furnira i parketa, za željezničke pragove, kao rudničko drvo, u kolarstvu. Kora, drvo, plodovi i šiške različitih hrastova sadrže znatnu količinu treslovina, pa se od davnine upotrebljavaju za štavljenje kože. Kora hrasta kitnjaka i lužnjaka služi u medicini kao sredstvo za stezanje, za ispiranje i za zaustavljanje krvarenja.

Jasen (lat. Fraxinus) pomaže da svijest postane kristalno jasna i da se donose bolje odluke i pravilnija rješenja.
Jasen pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice maslina (Oleaceae). Obuhvaća više od 80 vrsta koje su podijeljene u dva podroda: bijeli (Fraxinus) i crni
(Ornus). Raširen je pretežno u umjerenim područjima sjeverne polutke. U našem regionu samoniklo rastu tri vrste: crni jasen (Fraxinus ornus), bijeli ili gorski jasen (Fraxinus excelsior) i poljski ili lučki jasen (Fraxinus angustifolia).
Drvo jasena je srednje teško, tvrdo, vrlo čvrsto, elastično. Upotrebljava se u stolarstvu, za tekstilne strojeve, držala, ručke, poljsko oruđe i strojeve, sportske sprave, čamce, u proizvodnji aviona i dr.

Javor (lat. Aceraceae) daje snagu tijelu i oslobađa od negativne energije.
Javor pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća raširenoga po umjerenim i suptropskim klimatskim područjima sjeverne polutke. Prema broju zastupljenih vrsta smatra se da im je središte raširenosti u jugoistočnoj Aziji (Kina, Japan). U našem regionu u mješovitim šumama uspijeva nekoliko vrsta javora, koji imaju vrlo vrijedno i cijenjeno drvo, kao npr. gorski javor (Aceraceae pseudoplatanus), planinski javor (Aceraceae heldreichii), crni javor (Aceraceae obtusatum), mliječ (Aceraceae platanoides), žestilj (Aceraceae tataricum), makljen (Aceraceae monspessulanum), klijen (Aceraceae campestre).
Drvo javora upotrebljava se u stolarstvu (pokućstvo, parketi), u kolarstvu, za izradu vagona, karoserija, za unutarnje uređenje brodova, za avionske propelere, u tokarstvu, rezbarstvu i za gradnju glazbenih instrumenata. Zarezivanjem kore američke vrste javora (Aceraceae saccharum) dobiva se slatki sok, koji je nekoć služio za proizvodnju šećera.

Kesten – pitomi (lat. Castanea sativa) jača nervni sistem i imunitet, normalizuje srčanu djelatnost, olakšava reumatske tegobe, eliminira nesanicu, oslobađa od napadaja straha i napetost različitog porijekla.
Kesten pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća raširenoga po Sredozemlju, na Balkanu, u kavkaskim zemljama, srednjoj i zapadnoj Europi te u umjerenim dijelovima Afrike, Azije i Sjeverne Amerike. U našem regionu pitomi kesten raste na zakiseljenim tlima gdje tvori mjestimično samonikle kestenove šume. Zbog hranjivih plodova kesten se uzgaja, prvenstveno u toplijim krajevima (poluotok Istra).
Kora, drvo i drugi dijelovi biljke sadrže treslovine; ekstrakt lišća primjenjuje se protiv kašlja hripavca i upala, a iz plodova se dobiva ulje, koje se primjenjuje u ljekarništvu. Pitoma kestenovina upotrebljava se kao građevno, stolarsko, brodograđevno, tokarsko i rezbarsko, celulozno i taninsko drvo, te kao vinogradsko kolje.

Lipa (lat. Tilia) pomaže kod oboljenja želuca i upala unutrašnjih organa donjeg stomaka. Njeno bio-polje povećava potencijale organizma, puni ga energijom i popravlja raspoloženje. Lipa je medonosno drvo. Čaj spremljen od cvata lipe zaslađen medom okrepljuje tijelo i um. Postoje zapisi da su još u davna vremena trudnice sjedile pod lipom. Krošnja daje ugodnu hladovinu za ljetnih vrućina. Stari Slaveni smatrali su da grom u lipu nikada ne udara te im je bila simbol svetog stabla.
Lipa pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice lipa (Tiliaceae). U našem regionu rastu bijela ili srebrna lipa (Tilia tomentosa), velikolisna lipa (Tilia grandifolia) i sitnolisna (Tilia parvifolia).
Zahtjeva od vjetrova zaštićeno zemljište sa dosta vlage ili malo kiše u vreme cvjetanja. Cvietanje lipe počinje krajem prve dekade maja i traje sve do početka jula. Ovako dug period cvjetanja nema nijedan rod šumskog drveća, što je od velikog značaja, s obzirom na to da je cvijet svih vrsta lipe medonosan i ljekovit. Lipe su brzorastuća vrsta. Dosežu zavidne dimenzije i duboku starost (više od 100 godina). Lipe se često sade kao pojedinačna stabla u gradskim parkovima.

Tisa – šumska (lat. Taxus baccata) u prošlosti su ovo drvo smatrali čuvarom kuće od bolesti i zlih duhova. Iz tog razloga su od komada drveta tise pravljene amajlije kao privezak na vratu. Također su iznad ulaznih vrata kuće držali grančicu od tisovog drveta.
Tisa – šumska je jedna od vrsta crnogoričnog drveća iz porodice tisovki (Taxaceae). Ime roda dolazi od grčke riječi taxis (red), a odnosi se na pravilno raspoređene iglice na grančicama. Rod je raširen po sjevernoj polutki, osobito po Europi, Aziji i sjeverozapadnoj Africi i Sjevernoj Americi. Najčešće se se može naći u društvu s borovima i bukvama. U našim krajevima raste na sjevernim padinama Čabulje i južnim padinama Čvrsnice u dolini rijeke Drežanke, oko lovačke kuće na Tisama također na Čvrsnici i u dolini Tisovici na Prenju koji su upravo dobili naziv po ovom drveću. Raste i na drugim planinama u Bosni i Hercegovini u manjim skupinama.
Biljka je dugovječna i gotovo neuništiva, ne napadaju je kukci, i svi dijelovi biljke su otrovni osim opne na sjemenkama. I iglice i sjemenke su veoma otrovne (taksin) i izazivaju povraćanje, proljeve, oštećenje bubrega i djeluju paralitički na središnji živčani sustav.
Drvo tise je vrlo teško, izuzetno tvrdo i otporno na vlagu, tako da nikad ne bubri. Koristi se i u medicini i u istraživanju rada stanica. Taxol (Paclitaxel) je vrsta kemoterapije, jedna od rijetkih kemoterapija koje ja nastala istraživanjem prirodnog lijeka za borbu protiv karcinoma. Radi ugroženosti stabla tise vrste Taxus brevifolia (koje je odumiralo nakon što bi se kora iskoristila) – sastojak koji se koristio u medicini morao se proizvesti kompleksim sintetskim putem.

Lista 10 najstarijih stabala u Bosni i Hercegovini

1. Carski hrast (lat. Quercus robur) u selu Rankovići, Općina Novi Travnik. Starost hrasta je oko 1000 godina.

2. Tisa (lat. Taxus baccata) u selu Pepelari – stablo u zaseoku Zabrđe i stablo u zaseoku Šahinovići, Općina Zenica. Starost obje tisa je oko 600 godina.

3. Tisa (lat. Taxus baccata) u selu Bukov Do, Općina Olovo. Starost tise je oko 600 godina.

4. Bijela topola (lat. Populus alba) u Turbetu, Općina Travnik. Starost topole je oko 500 godina.

5. Velika međeđa lijeska (lat. Corylus colurna) Općina Rogatica. Starost lijeske je oko 400 godina.

6. Velika međeđa lijeska (lat. Corylus colurna) u selu Sočani, Općina Kalinovik. Starost lijeske je oko 400 godina.

7. Velika kruška (lat. Pirus comunis) na Širokači (Hambina carina), Općina Centar, Sarajevo. Starost kruške je oko 400 godina.

8. Gigantska lipa (lat. Tilia grandifolia) u selu Donja Borovica, Općina Vareš. Starost lipe je oko 400 godina.

9. Košćela (lat. Celtis australis) u Gabeli, Općina Čapljina. Starost košćele je oko 350 godina.

10. Gigantska lipa (lat. Tilia grandifolia) u selu Očevija, Općina Vareš. Starost lipe je oko 350 godina.

Napomena: Najstarije drveće u Bosni i Hercegovini ima prirodnu i dendrološku vrijednosti i stavljeno je pod zaštitom.

Naslovna slika: Ozren-sarajevski, breza (lat. Betula) pokraj staze za Gornje Biosko

Na istoku Turske (2. dio) – Kars

Na istoku Turske u pograničnom području sa Iranom, Armenijom i Gruzijom nalaze se Iğdir i Kars. Dva lijepa grada bogate povijesti, vrhunske hrane, divnih ljudi i začudo kako ovaj dio Turske nije dovoljno posjećen od turista. Vjerojatno može biti razlog velika udaljenost od poznatih destinacija kao što su Istanbul i Antalija. Ako tražite neko zanimljivo putovanje i destinaciju koju još nije pregazio masovni turizam ovo je preporuka. Moje putovanje u Tursku je bilo u sklopu planinarskog pohoda na Mount Ararat (Ağri Daği) i ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kars je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Kars je jedna od 81 turskih provincija. Sa površinom 10.139 km², ona se prostire po unutrašnjosti sjeveroistočne Anadolije. Graniči sa Armenijom, a unutar Turske sa provincijama: Iğdir na jugoistoku, Ağrı na jugu, Ardahan na sjeveru i Erzurum na zapadu. Provincija Kars ima približno 302.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 8 okruga: Akyaka, Arpaçay, Digor, Kağızman, Kars, Sarikamış, Selim, Susuz.

Najveći dio teritorije zauzima visoravan gdje prevladava planinska klima. U zimskom periodu s niskim temperaturama i obiljem snijega koji se dugo zadržava od kasne jeseni sve do ranog proljeća. Vjerojatno je grad Kars po tome dobio ime (turski: kar – snijeg).

Grad Kars ima oko 77.000 stanovnika. Nalazi se 45 km zapadno od granice sa Armenijom, i 65 km južno od granice sa Gruzijom. Smješten je na 1768 metara nadmorske visine. Jedan od glavnih gradova stare Armenije, u 10. stoljeću, sjedište dinastije Bagratida. Od 11. stoljeća u vlasti Seldžuka, Gruzijaca i Osmanlija. Od 1878. do 1918. godine pod Rusijom.

Kars je bio važna stanica na trgovačkim putevima između Gruzije, Tebriza, Kavkaza i Tbilisija; pored toga bio je rubna tačka dvaju velikih carstava što su nestala u prethodnom stoljeću: Osmanlijske imperije i Carske Rusije. Oba carstva držala su uvijek ondje svoje vojske nastojeći sačuvati to važno planinsko mjesto. Sve te okolnosti stanovnicima grada Karsa davale su blagostanje. Ali bilo je i godina kada je grad tonuo u bijedu i beznađe.

Za vremena Osmanlija, svoj dom u tom gradu našli su pripadnici najrazličitijih naroda: tu su primjerice živjeli Armenci, neke od njihovih bogomolja i utvrda još i danas ondje stoje (Katedrala 10. st. i Citadela 12. st.), potom Adžemi odbjeglim pred perzijskim i mongolskim vojskama. Grci čiji su korijeni sezali do Bizantskog carstva i Ponta, Gruzijci i Kurdi, i razna čerkeska plemena. Budući da se grad nalazi na sjecištu armenske, kavkaske, ruske i turske kulture, arhitektura Karsa je zanimljiva kombinacija građevinskih stilova svih ovih kultura.

Godine 1878., Kars je okupirala ruska vojska. Rusi su protjerali dio muslimanskog stanovništva. Tvrđavu (Citadelu), i druge osmalijske građevine, konake bogatih paša, i hamame u njezinoj blizini Rusi su prepustili propadanju. Ali na ravnici južno od tvrđave, carski su neimari izgradili novi grad s pet velikih usporednih ulica i mnoštvom manjih, savršeno pravilno raspoređenih s križanjem pod pravim kutom, što je bilo čudo kakvo se do tada nije moglo vidjeti ni u jednom gradu na Orijentu. Rusi su ulažući ogromna sredstva u izgradnji novog grada imali strateški plan o zaposjedanju trgovačkih puteva prema Mediteranu.

Nakon što je Karsom vladala, armenska, ruska, a jednom čak i engleska vojska, i poslije razdoblja u kojem je Kars nakratko bio nezavisna republika, u oktobru 1920. godine u grad je ušla turska vojska na čelu sa Kâzimom Karabekirom (1882. – 1948. god.) turskog generala i političara kome će kasnije na Staničnom trgu biti podignut spomenik. Turci su se – pošto su nakon četrdeset i tri godine ponovo zavladali – smjestili ondje i prihvatili njegov novi izgled, djelo ruskog cara. Jednako su tako od prvog trena prisvojili i duh kojem su tome gradu udahnuli Rusi, jer je bio u skladu sa zapadnjačkim oduševljenjem novoutemeljene Turske Republike.

Pod zapovjedi i vodstvom Mustafe Kemal-paše (1881. – 1938. god.) turskog generala i državnika poznatog pod nadimkom Atatürk (otac Turske) ukinut je sultanat, zemlja je proglašena republikom, a Atatürk izabran za prvoga predsjednika (1922. – 1923. god.). Prema njegovu planu izvršene su važne reforme: uspostavljena je ravnopravnost svih građana, provedena agrarna reforma, ukinut kalifat, stvoreno moderno građansko i kazneno zakonodavstvo, vjerske zajednice odvojene od države, provedena reforma kalendara i jezika, uveden latinični alfabet, uvođenje prezimena, zabranjeno nošenje fesa i feredže, uvedeno izborno pravo ženama i dr. (1924. – 1934. god.). Utemeljitelj i idejni vođa Narodno-republikanske stranke. U vanjskoj politici napustio je planove o ekspanziji i panislamizmu.

Bile su to godine ugledanja na Zapad. U Kars su tada dolazile pozorišne grupe iz Ankare i na gradskim pozornicama prikazivali grčke drame; u društvenim domovima organizovani su plesovi, na njima se plesalo po posljednoj modi, uz pratnju klavira, harmonike i klarineta; održavana su sportska takmičenja u fudbalu i klizanju na ledu; djevojke su se u haljinama otkrivenih ruku bez imalo ustručavanja vozale po gradu biciklima, a mladići zimi odlazili u školu na klizaljkama, noseći oko vrata leptir-mašnu, simbol republikanskom oduševljenju.

Mnogo godina poslije taj cvjetajući grad pun poleta i zanosa je gotovo zamro, i duže vrijeme bio izvan svih tokova i događanja u zemlji. Da li su uticale korijenite političke promjene do kojih je došlo i zaustavile privredni i kulturni razvoj Karsa?
Turski književnik, nobelovac Orhan Pamuk u svom romanu Snijeg iz 2002. godine propituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u suvremenoj Turskoj a radnju romana je smjestio upravo u gradu Kars.

Nakon beskrajnih ratova, tiranija, pokolja i ustanaka koji su obilježili njegovu dugu i burnu povijest Kars je danas suvremeni grad, poljoprivredno, obrtničko i industrijsko središte (vunene tkanine, sagovi, prehrambeni proizvodi). Važno prometno čvorište na željezničkoj pruzi Erzurum – Tbilisi; god. 2017. otvorena je novoizgrađena direktna željeznička pruga Kars – Tbilisi – Baku (nekadašnja je pruga za Tbilisi prolazila kroz Armeniju).

Sutradan smo iz Karsa otišli u turistički obilazak drevnog grada Ani. O ovom povijesnom gradu smještenom uz granicu sa Armenijom biće objavljen putopis u narednom periodu na blogu. Iz Karsa odlazimo avionom za Istanbul.

Naslovna slika: Türkiye, panorama sa tvrđave u Karsu

Na istoku Turske (1. dio) – Iğdir

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Iğdir je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Iğdır je jedna od 81 turskih provincija. Iğdir je površinom jedna od manjih provincija sa svojih 3.587 km², ona se prostire po unutrašnjosti istočne Anadolije. Velik dio provincije zauzima planina – Ararat. Graniči sa Armenijom i Iranom, a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu.
Provincija Iğdır je formirana 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 4 okruga: Aralik, Iğdır, Karakoyunlu, Tuzluca. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću.

Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu trgovačkih puteva za Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom “Putu svile” između Istoka i Zapada.
Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture.

Turistički obilazak grada započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Odlazimo na pijacu smještene u središtu grada gdje se prodaju živežne namirnice biljnog i životinjskog podrijetla. Također obilazimo mnoge prodavnice. Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici.

Gradske ulice su gotovo poluprazne, u toku je Ramazan, a to je za muslimane sveti mjesec po tome što se vjeruje da je u njemu počela objava Kurana poslaniku Muhamedu u mubarek noći Kadr. Za vrijeme trajanja Ramazana muslimanima je strogo naređen post. Prekid posta započinje u trenutku zalaska Sunca. Taj dnevni obrok zove se iftar. Navečer odlazimo u jedan restoran gdje probamo orijentalna jela nacionalne kuhinje. Večeramo u prijatnoj atmosferi a kasnije odlazimo u jednu ljetnu baštu uređenu sa minderlucima gdje smo se uz tradicionalni čaj družili s našim novim prijateljima koje smo upoznali za vrijeme boravka u Igdiru.

Sutradan napuštamo Iğdır i odlazimo na Korhran plato sa kojeg slijedi uspon na najviši vrh Ararata zbog kojeg smo doputovali u Tursku. Nakon učešća u planinarskom pohodu na ovu mitsku planinu odlazimo u Doğubajezit gdje smo posjetili Ishak Pašinu palaču (vidi putopis objavljen na blogu ranije), a nakon toga odlazimo u Kars gdje smo posjetili srednjovjekovni grad Ani. Putovanje u Tursku završili smo u Istanbulu.