Kako je ljeto najzgodnije doba za taborovanje u planini, sa dvojicom mojih prijatelja odlazim na Trnovačko jezero (1513 m/nv) od kojeg ćemo se svakog dana penjati na vrhove Bioča (2397 m/nv), Maglića (2386 m/nv) i Volujka (2336 m/nv). Ove tri gorostasne i krševite planine nalaze se na sjeverozapadu Crne Gore u pograničnoj zoni sa Bosnom i Hercegovinom. Među planinarima je ovo područje poznato pod nazivom “B – M – V“. Na cijelom tom području nema nikakvih naselja niti planinarskih skloništa, postoji nekoliko koliba u katunima na Prijevoru, Vračan poljani, Košari, a najveći katun su Rudinske kolibe.
Taborovanje pod šatorima pruža jedinstven doticaj s prirodom, stoga su vrući ljetni dani i noći idealni za uživanje u prirodi koja nas okružuje. Noći u kojima nas šatorsko platno dijeli od zvjezdanog neba, a sunce ujutro budi svojim zrakama, poseban je doživljaj koji bi svaki planinar trebao iskusiti.
U tom prelijepom planinskom području boravili smo pet dana i pristupili na mnoge izazovne vrhove. Kako nam je tih dana bilo saznaćete iz priče koju sam zapisao u svom planinarskom dnevniku.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
17.8.2007.
PRIJEVOR – TRNOVAČKO JEZERO
Iz Sarajeva polazimo Kenan i ja tačno u podne po najvećoj vrućini. U Brodu na Drini pridružuje nam se Zoran naš prijatelj iz Podgorice. Sa Tjentišta (560 m/nv) stižemo na Prijevor (1646 m/nv) gdje parkiramo automobil. Dočekuje nas svjež planinski vjetar koji nam ugodno prija. Natovareni teškim ruksacima spuštamo se na Suhu jezerinu (1357 m/nv). Usput u sebi nabrajam šta sam sve ponio od opreme i hrane za petodnevno taborovanje na Trnovačkom jezeru (1513 m/nv). Između ostalog ponio sam i jednu veću dinju s namjerom kad stignemo na Prijevor da je tu zajedno pojedemo. Dinja se u gepeku od velike vrućine ugrijala i da bi se ohladila, u koritu s vodom, na vrelu ispod okretaljke trebalo bi dosta vremena. Planirali smo da na jezero stignemo prije mraka i zato se na česmi ne zadržavamo. Kako dinja nije mogla stati u ruksak, nosio sam je čas u lijevoj, čas u desnoj ruci, što mi je ubrzo dosadilo i umalo je nedostajalo da je bacim u prvi grm.
U prevečerje stižemo na Trnovačko jezero i odlazimo do kolibe Novice Ćalasana, čuvara ovog jezera. Ugledavši dinju u mojoj ruci Novica me začuđeno priupita: “Kakva je to tikva, nećeš valjda ovdje pitu praviti?“. Nasmijali smo se slatko ovome i isto veče, još slađe, dinju pojeli. Pošto je već bilo kasno navečer da potražimo pogodno mjesto za naše šatore, ostali smo u kolibi kod Novice na noćenju. Noć je protekla mirno izuzev što nas je u gluho doba probudio puh, dugogodišnji podstanar u kolibi.
Od Prijevora do Trnovačkog jezera stigli smo za 2 sata hoda.
18.8.2007.
MAGLIĆ
Ustajemo rano i nakon prve jutarnje kafe podižemo svoje šatore u blizini Novicine kolibe, u kojoj smo prenoćili. Danas nas čeka uspon na Maglić (2386 m/nv) najviši vrh Bosne i Hercegovine. Na uspon polazimo od jezera i penjemo se markiranom planinarskom stazom uz Šarenu Lastvu. Strma travnata padina kojom prolazi staza prošarana je lijepim planinskim cvijećem. Uspon je prilično jak i nakon punih 2 sata penjanja, bez predaha, stižemo na raskršće (2150 m/nv) za Carev Do, Mratinje i Presjeku. Od ovog mjesta dalje do vrha potrebno je 1 sat i 45 minuta hoda. Nakon kratke pauze za odmor nastavljamo s usponom do izlaska na vršni greben (2300 m/nv) gdje nas dočekuje gusta magla i prve kapi kiše. Iako nam je ostalo malo vremena do vrha odustajemo od daljnjeg napredovanja zbog pogoršanih vremenskih uvjeta. Vraćamo se nazad na jezero. Silazak stazom je otežan i dugo je trajao zbog skliske staze od kiše koja nije bila jaka ali je cijelo vrijeme padala, na svu sreću bez grmljavine. Do kraja dana vrijeme se nije bitno promjenilo i vrhovi Maglića ostali su skriveni u magli a planina je opravdala svoje ime po ko zna koji put. Uspon je ukupno s povratkom trajao 5 sati i 30 minuta hoda.
Navečer je zahladnilo, ušuškani u vreće za spavanje prisjećamo se naših ranijih uspona na Maglić. Ove godine se navršilo 30 godina od otvaranja visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“. Dogovaramo se da idućeg ljeta organiziramo radnu akciju na obnavljanju planinarske markacije na ovoj transverzali a posebno na nekim mjestima gdje je orijentacija otežana prilikom kretanja na terenu. Transverzalu su uspostavili Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore. Transverzala povezuje Kalinovik (BiH) i Žabljak (CG) preko najviših planinskih vrhova Lelije, Zelengore, Volujka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Obilazak transverzale traje ukupno 9 dana. Transverzala je svečano otvorena 2.7.1977. godine u Kalinoviku.
19.8.2007.
VOLUJAK – TRNOVAČKI DURMITOR
Jutro je osvanulo sunčano i nadamo se da će biti lijepo vrijeme za razliku od jučerašnjeg dana. Očekuju nas danas zahtjevni usponi na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka i dva najviša vrha Trnovačkog Durmitora – Trnovački vrh (2241 m/nv) i Trzivka (2333 m/nv).
Od Trnovačkog jezera krenuli smo odmah nakon ustajanja i kafu nismo popili kako bi iskoristili što više jutarnju svježinu i prištedjeli vodu za piće. Posljednje vrelo s pitkom vodom nalazi se kod katuna Rudinske kolibe (1650 m/nv). Vrelo je gotovo presušilo ali smo ipak uspjeli da natočimo svoje čuturice s vodom. Prolazimo pokraj torova s ovcama koje čekaju da krenu na ispašu dok čobanski psi bjesomučno laju i kidišu prema nama. Blejanje ovaca i lavež pasa iznenada je prekinula pucnjava iz vatrenog oružja. Jedan od domaćina nas poziva da svratimo u njegovu kolibu na kafu i rakiju, kaže danas slavi praznik Sveto Preobraženje. Zahvaljujemo se na pozivu uz ispriku jer nas čeka dugo i naporno pješačenje na današnjoj turi.
Od Rudinskih koliba nastavljamo s usponom i ubrzo stižemo u Boju (1950 m/nv) duboku dolinu koja razdvaja Veliku Vlasulju od Trnovačkog Durmitora. Negdje na početku doline napuštamo markiranu planinarsku stazu za Trnovački vrh (2241 m/nv). Dalje nastavljamo čobanskom stazom po sredini doline. Ova staza vodi na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv) i vijuga između kamenitih glavica obraslih grmovima klekovine. Na pojedinim mjestima staza je slabo utrta i moramo je ponovo tražiti. Iz tog razloga napuštamo ovu stazu i usmjeravamo se na prijevoj s desne strane doline između Kozjeg pogleda (2077 m/nv) i Velike Vlasulje. Penjemo se uz veliku strmu padinu sa siparom i rijetkim gmovima klekovine te izlazimo na prijevoj. Dalje uspon nastavljamo dugim grebenom kojim smo pristupili na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka.
Na tjemenu ovog vrha nalaze se ostaci nekadašnje velike piramide napravljene od klesanog kamena još u doba vladavine Austro-ugarske Monarhije. Iste takve su podignute na Velikom Oštrikovcu, Magliću i Rujevcu. Sve ove piramide su srušene šezdesetih godina u prošlom stoljeću. Sa vrha se pruža izuzetan pogled na okolne planine Zelengoru, Maglić, Trnovački Durmitor, Bioč i Lebršnik.
Od Trnovačkog jezera do Velike Vlasulje stigli smo za 3 sata hoda.
Nakon pauze za odmor i doručak napuštamo Veliku Vlasulju i silazimo grebenom na prijevoj Bojanska vrata. Od prijevoja dalje penjemo se travnatom padinom i izlazimo na greben kojim stižemo na Trnovački vrh. Sjeverna strana vrha se završava liticom sa čijeg se ruba pruža impresivni pogled na Trnovačko jezero. Od Velike Vlasulje do Trnovačkog vrha stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Nakon kraćeg odmora napuštamo vrh i priječimo greben Trnovačkog Durmitora i za 1 sat hoda izlazimo na Trzivku. Priječenje ovog grebena je veoma zahtjevno zbog njegove velike eksponiranosti i ne preporučuje se, suviše je rizično, bio je to naš izbor kako bi skratili ukupno vrijeme trajanja današnje ture. Vrh Trzivka je zbog svojeg središnjeg položaja, u ovom planinskom području, vanredno lijep vidikovac sa kojeg se pružaju široki ragledi na vrhove Bioča, Maglića i Volujka. Sa vrha se jasno vidi linija razdvajanja Bioča od Maglića i Volujaka, na pravcu: Smrekovac – Urdeni dolovi – Presjeka.
Nakon zasluženog odmora napuštamo vrh i spuštamo se padinama do raskršća koje je ključna tačka za kretanje unutar područja “B – M – V“ gdje se sastaju staze iz tri pravca: Šarene Lastve, Presjeke i Urdeni dolovi. Raskršće se nalazi pod vrhom Obli Kuk (2180 m/nv) na samom kraju stjenovitog grebena. Od Trzivke do ovog raskršća stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda.
Od ovog raskršća u početku silazimo dobro utrtom stazom pokraj vrela, koje za divno čudo još nije presušilo. Od vrela dalje staza vodi dolinom gdje se povremeno gubi u visokoj travi a na nekim mjestima je obrasla gustim grmovima klekovine. Ova staza je čobanska i rijetko se koristi, nije označena planinarskom markacijom. Na uočljivim mjestima radi bolje orijentacije postavili smo nekoliko većih kamenih piramida (čovuljke) jer ćemo sutradan nakon uspona na Bioč ponovo ovuda prolaziti. Od raskršća za Presjeku i Urdene dolove do raskršća za Trnovačko jezero i Maglić, koje se nalazi pod Šarenom Lastvom, stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera stižemo markiranom pl. stazom za 30 minuta hoda, u predvečerje. Za ovu kružnu pl. turu bilo nam je potrebno 7 sati i 30 minuta hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor. Tura bi sigurno trajala duže (10 sati hoda) ali smo je skratili na pristupu do Velike Vlasulje (sa prijevoja na Kozjem pogledu) i na pristupu do Trzivke (grebenom sa Trnovačkog vrha).
20.8.2007.
BIOČ
Ustajemo u ranu zoru i uz baterijske svetiljke spremamo ruksake. Danas nas čeka zahtjevan uspon na Veliki Vitao (2397 m/nv) najviši vrh Bioča. Od Trnovačkog jezera prolazimo pokraj Rudinskih koliba i čobanskom stazom iz duboke doline Boja izlazimo na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv). Od jezera dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Sa prijevoja se otvara vidik na rastrgani masiv Bioča u kojem se bez ikakvog reda nalaze mnogi markantni vrhovi počevši od Vrste na sjeveru do Krvavih brda na jugu. U središnjem dijelu masiva jasno se ističu dva oštro zasječena vrha: Pločnik (2375 m/nv) i Veliki Vitao (2397 m/nv) koji stoje jedan pored drugog. Bioč iz ovog pravca svojim izgledom podsjeća na uzburkano more a njegovi vrhovi kao ogromni talasi koji su se u jednom trenutku zaustavili i okamenili.
Od Bojanskih vrata silazimo u Urdene dolove (na topografskoj karti piše Ordeni dolovi).
U potrazi za stazom koja iz dolova vodi na vrh nismo ni osjetili da smo izgubili skoro 300 metara visinske razlike u odnosu na Bojanska vrata. Uz malo sreće i sjećanje od ranijih uspona ipak pronalazimo stazu i ubrzo na jednom većem kamenu ugledali smo markaciju visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“ koja se za divno čudo upravo na ovom mjestu očuvala sve do danas. Na završnom uspona ka vrhu na ključnim mjestima postavljali smo kamene piramide (čovuljke) koje će nekome možda biti od velike pomoći u orijentaciji na ovom terenu.
Nakon 2 sata i 30 minuta hoda od Bojanskih vrata stižemo na prijevoj Ćuprija (2100 m/nv). Prijevoj se nalazi između vrha Veliki Vitao i Biočke grede (2195 m/nv). Uspon od Ćuprije na Veliki Vitao trajao je 30 minuta jako strmom, travnatom padinom na kojoj nema nikakve utrte staze. Na vrh smo pristupili nakon 5 sati i 30 minuta hoda od Trnovačkog jezera. Na najvišem tjemenu vrha postavljena je metalna kutija u kojoj je žig i knjiga posjetilaca. Poklopac od kutije bio je zaglavljen (zahrđao) i jedva smo nekako uspjeli da ga otvorimo. Jak vjetar otežava nam prelistavanje knjige iz koje vidimo da je ove godine bio vrlo mali broj planinara na vrhu. Danas je vidljivost bila bolja nego jučer, a posebno na susjedne planine Lebršnik, Volujak, Trnovački Durmitor i Maglić te na malo udaljenije Ljubišnju, Pivsku planinu i Durmitor.
Vjetar je na vrhu i dalje puhao svom snagom i učinilo nam se kao da se planina naljutila zbog našeg dolaska. Žao nam je da napustimo vrh i tražimo bilo kakav zaklon od vjetra. Na kraju smo ga pronašli na jednoj isturenoj polici na samom rubu istočne stijene vrha, gdje smo se udobno smjestili. U tom naizgled “orlovskom gnijezdu“ uživali smo u razgledima s vrha i hrani iz naših ruksaka. Na kraju smo se počastili vodom iz naših čuturica koju smo pomalo pili jer nam je potrebna do završetka današnje ture, a tek smo prevalili polovicu puta. Nakon odmora na vrhu koji je trajao gotovo 2 sata zadovoljni napuštamo vrh i silazimo u Urdene dolove. Pronalazimo dobro utrtu čobansku stazu i njome nastavljamo prema Presjeki.
Po dolasku na Košarice (2100 m/nv) susreli smo dvojicu čobana. Jašu na konjima i gone nekoliko goveda a iza njih su bila dva velika psa. Kažu da su krenuli iz sela Mratinje za katun na Ljuboti. U ovom zabačenom planinskom kraju rijetko se mogu sresti čobani a još rijeđe planinari. Dok su njihova goveda i lijepi konji mirno pasli travu, razgovaramo s čobanima i koristimo priliku da i mi malo odmorimo.
Od Košarice nastavljamo silazak dolinom na čijem kraju je raskršće za Presjeku i Šarenu Lastvu. Od Vrha Veliki Vitao dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera sišli smo istom stazom kao i jučer za 2 sata hoda. Za ovu kružnu turu potrebno je 10 sati hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor.
21.8.2007.
TRNOVAČKO JEZERO – PRIJEVOR
Osvanulo je tmurno jutro. Iznad Trnovačkog jezera gomilaju se tamni oblaci a okolni vrhovi su bili obavijeni gustom maglom. Spakovali smo svoje šatore i ruksake. Odlazimo do kolibe kod Novice pozdravljamo se i zahvaljujemo na gostoprimstvu i druženju. Napuštamo Trnovačko jezero i markiranom planinarskom stazom silazimo na Suhu jezerine gdje nas je sustigla kiša. Navlačimo kabanice (pelerine) i polako bez žurbe penjemo se stazom ka Prijevoru. Kiša je pljuštala a nama je bilo svejedno što ćemo i pored kabanica opet biti mokri, od svega nam je najvažnije bilo da smo proveli pet nezaboravnih dana u prelijepom planinskom kraju. Od Trnovačkog jezera do Prijevora stigli smo za 2 sata hoda.
U planinarskom pohodu na vrhove Bioča, Maglića i Volujaka učestvovali su Zoran Mirotić, Kenan Husremović i Braco Babić.
Naslovna slika: Volujak, pogled sa Velike Vlasulje na vrhove Trnovačkog Durmitora: Trnovači vrh (2241 m/nv) – lijevo i vrh Trzivka (2333 m/nv) – desno. Iza grebena koji povezuje ova dva vrha vidi se Maglić.
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 