Pirin je planina u jugozapadnom dijelu Bugarske a njen najviši vrh Vihren (2914 m/nv) je drugi vrh po visini u Bugarskoj i treći na Balkanskom poluotoku. Mnogi planinari smatraju Pirin najljepšom planinom Bugarske.
Ova moćna planina prostire se između rijeke Strume na zapadu i rijeke Meste na istoku. Sa sjevera se graniči planinom Rilom, a s juga planinom Slavyankom. Planina je dobila ime po Perunu, vrhovnom slavenskom bogu groma i munja.
Veliki dio Pirina prekriven je prastarim šumama sa bijelim i crnim borom, smrčom, jelom, klekovinom bora krivulja. Reljef je alpskog karaktera, pod uticajem ledenjaka i drugih prirodnih procesa vrhovi su oštro zasječeni, strmih padina i urvina u čijem se podožju formiralo 35 velikih i malih cirkova.
Čuven je po mnogim ledničkim jezerima (186) od kojih je Gornje Poležansko jezero na nadmorskoj visini od 2715 m najviše na Balkanskom poluotoku.
Više od 80 vrhova je nadmorske visine preko 2500 m, a najviši vrhovi su: Vihren (2914 m), Kutelo 1 (2908 m), Kutelo 2 (2907 m), Banski Suhodol (2884 m), Poležan (2851 m), Mali Poležan (2822 m), Kamenica (2822 m), Bajuvi dupki (2820 m), Velika Straža (2810 m), Mala Straža (2802 m) i dr.
Na Rili je izgrađeno 11 planinarskih kuća, 6 skloništa i obilježen veliki broj planinarskih staza što omogućava ljubiteljima prirode, planinarima i smučarima da je mogu posjećivati u sva godišnja doba.
Planina Pirin proglašena je Nacionalnim parkom 1962. godine. UNESCO je Pirin uvrstio na listu Svjetske baštine 1983. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na putovanje u Bugarsku i Grčku krenuo sam sa ekipom mojih prijatelja radi planinarenja. Putovanje je trajalo od 6. do 12. augusta 2010. godine. U Bugarskoj smo pristupili na najviše vrhove dvije planine: vrh Musala (2925 m/nv) na Rili i vrh Vihren (2914 m/nv) na Pirinu. Nakon toga putovanje smo nastavili u Grčku gdje smo pristupili na Mitikas (2918 m/nv) najviši vrh Olimpa. O usponu na ova tri najviša vrha Balkanskog poluotoka slijede zapisi iz mog planinarskog dnevnika u tri nastavka.
8. augusta, ujutru napuštamo Borovec i putujemo za Bansko. U mjestašcu Dupnica priključujemo se na magistralni put Sofija – Solun. Dug ljetni dan omogućuje nam da posjetimo turističke znamenitosti kraja kojim prolazimo. Prije Blagoevgrada u mjestu Kočerinovo, skrećemo u selo Stob gdje se nalazi Park prirode “Stobske piramide“. Park se prostire u podnožju zapadnih padina planine Rila. Radi se o prirodnom fenomenu, pješčanim piramidama u nizu, izrazite ljepote boje i oblika, nastale djelovanjem erozije i drugih prirodnih uticaja. Različite su boje od rđavo-smeđe, crveno-smeđe do tamno žute, posebno su lijepe pri zalasku sunca i noću osvjetljene mjesečevom svjetlošću. Zbog svog izgleda neke od njih nose imena: Kule, Čuke, Komovi, Nevjesta, a najzanimljivija je grupa Svatovi, o kojoj govori jedna stara legenda koju pripovjedaju mještani iz sela Stob.
Moram ovdje kazati da su naše pješčane piramide kod Miljevine puno ljepše i atraktivnije od ovih u Stobu, ali su se ovdje za razliku od nas uposlenici lokalne turističke zajednice svojski potrudili da pješćane piramide zaštite u okviru Parka prirode. Urađene su pješačke staze i vidikovci za razgledanje, klupe za odmor, postavljene su putokazne i info table. Na mjestima gdje postoji opasnosti od mogućeg pokliznuća i pada u ambis, postavljena je zaštitna ograda, u info centru posjetioci mogu dobiti besplatan prospekt i stručnog vodiča uz skromnu nadoknadu u iznosu od svega 1 bugarski lev.
Bugari su veliki ljubitelji prirode i na svojim turističkim putovanjima sa sobom nose knjižice džepnog formata “100 najljepših mjesta Bugarske“ u kojoj otiskuju žig mjesta kojeg su posjetili. Mnogi od njih na ovaj način upoznaju svoju domovina u skladu poznate izreke “Upoznaj svoju domovinu da bi je više volio“.
Nakon obilaska pješčanih piramida u Stobu, kasno poslijepone nastavljamo s putovanjem a naš naredni cilj je posjeta čuvenom Rilskom manastiru. Prolazimo kroz slikovito mjestašce Rila gdje su trotoari na obje strane glavne ulice nadkriveni sa pergolama vinove loze, koja pješacima pruža prijatan hlad.
Do manastira vodi široka cesta dolinom Rilske rijeke. Usput je nekoliko gostionica s terasama nad vodom, koje prosto mame čovjeka da se zaustavi i osvježi uz hladan voćni sok ili pivo. Pokraj ceste na nekoliko mjesta su postavljene reklame za lokalni specijalitet – bivolje mlijeko!
Na parkiralištu ispred manastira je veliki broj automobila i autobusa kojima su stigli mnogi hodočasnici i turisti. Na ulazu u manastirski kompleks stoje velike marame namjenjene ženama i muškarcima da pokriju gole dijelove tijela. Manastir je utemeljio sv. Jovan Rilski – Čudotvorac u 10. stoljeću. Smješten je u podnožju planine Rila na nadmorskoj visini od 1150 m. Manastirski kompleks je u obliku nepravilnog četvorokuta, okružen kamenim zidovima visokim 24 m. U središte manstirskog kompleksa je crkva Presvete Bogorodice. Izgradnja crkve je trajala od 1834. do 1837. godine.
U crkvi je grobnica s moštima sv. Jovana Rilskog, jednog od najvećih svjetitelja pravoslavlja. Među freskama kojima je crkva oslikana nalazi se i portret sv. Jovana Rilskog. Freske daju posebnu ljepotu unutrašnjosti crkve a nalaze se i na vanjskim zidovima crkve.
Kroz minula stoljeća, rilski monasi su u svojoj riznici sačuvali mnoštvo vrijednosti.
U manastirskoj riznici ostalo je sačuvano više od 16.000 rukopisa, bogata povijesna zbirka sa 35.000 eksponata, mnoštvo ikona, djela primjenjene umjetnosti i predmeta za bogoslužbenu i svakodnevnu upotrebu.
Rilski manastir je od 1976. godine stavljen pod zaštitu države, a od 1983. godine svrstan je na UNESCO listu Svjetske baštine.
Nakon posjete Rilskom manastiru, vraćamo se u Kočerinovo i uključujemo na magistralni put. Prolazimo pokraj Blagoevgrada i u mjestu Simitli skrećemo za Bansko u koje stižemo predvečer.
Bansko je mali gradić koji se nalazi u jugozapadnom dijelu Bugarske, od Sofije je udaljen 160 km južno, a od oblasnog središta Blagoevgrada 40 km jugoistočno. Smješten je u podnožju Pirina na nadmorskoj visini od 925 m. Klima u Banskom je kontinentalna s planinskim uticajima, kratkim ljetom i dugom zimom.
Oblast Bansko prvobitno je bila naseljena Tračanima, poslije oblašću vladaju Stari Rim i Bizantija. Južni Slaveni ovo područje naseljavaju u 7. stoljeću. Krajem 14. stoljeća pada pod vlast Osmanlija. Od 1912. godine nakon Prvog balkanskog rata, Bansko je postalo dio suvremene bugarske države. Danas u gradu živi oko 8.500 stanovnika.
Grad Bansko je poznat po svojim toplim mineralnim vrelima i smučarskom centru u kojem se održava takmičenje za svjetski kup. Ujedno je i popularno planinsko odmaralište. Mnogi planinari smatraju Pirin najljepšom planinom Bugarske.
Po dolasku u Bansko smjestili smo se u pansionu Family house “Slaevi“ gdje nas je dočekala ljubazna gospođica Veni Slaeva. Cijena noćenja u ovom pansionu je 15 eura po osobi u ljetnoj sezoni a u zimskoj je dvostruko veća. Sve sobe u pansionu su opremljene najsuvremenijim namještajem, sa kupatilom, WC i balkonom. Gostima je na raspolaganju kuhinja i trpezarija u prizemlju objekta, a u podrumu je lijepo uređeni bar sa šankom i kaminom. Na zalasku sunca uspio sam s balkona sobe da uhvatim pogled na Vihren, najviši vrh Pirina.
U večernjim satima krećemo u turistički obilazak stare jezgre grada. Trenutno u Banskom ljetuje veliki broj turista i mnogi od njih koriste priliku da večer provedu u šetnji gradom. U središtu grada su mnogi restorani koji nude razne specijalitete nacionalne kuhinje. Tu su i disko klubovi, kafići i kazino u kojima se gosti mogu zabavljati do kasno u noć. Večeramo u bašti restorana “Vodenica“ koji nudi širok izbor jela i pića. Porcije su obilne, cijene umjerene, a osoblje ljubazno. Nakon večere odlazimo na koncert u sklopu 13. Međunarodnog jazz festivala koji se po tradiciji svakog ljeta održava na gradskom trgu.
9. augusta, ujutru krećemo na Pirin. Od Banskog do planinarske kuće “Vihren“ (1950 m/nv) stižemo automobilom, asfaltnim putem (oko 16 km). Svraćamo u pl. kuću na čaj. Na česmi ispred pl. kuće punimo čuturice s vodom jer usput ka vrhu nema nigdje vrela. Od česme počinje uspon planinarskom stazom koja se naglo uspinje između grmova klekovine bora krivulja. Staza je dobro utrta u stjenovito tlo i obilježena putokazima i planinarskim oznakama. Nakon jakog uspona koji traja oko jedan sat hoda, izlazimo na čistinu gdje je travnati teren. Pokraj staze nailazimo na raznoliko planinsko cvijeće i divimo se njegovoj ljepoti. Naredni sat vremena penjemo se umjerenim tempom do izlaska na prijevoj Kabata (2650 m/nv).
Sa prijevoja se pruža širok pogled na četiri Vlahinska jezera i vrh Vihren obasjan jutranjim suncem. Na travnatim padinama prijevoja s obje strane staze koja vodi na vrh vide se imena posjetilaca planine “ispisana“ kamenjem. Odatle započinje završni uspon na vrh. Sijedi jak uspon stazom preko surove kamenite goleti i nakon jednog sata penjanja stižemo na vrh Vihren (2914 m/nv), najviši vrh Pirina. Pokraj velikog stupa sa oznakom vrha zatekli smo grupu od desetak planinara. Nakon kratke pauze za odmor, malo smo prezalogajili i fotografišemo se pokraj stupa na vrhu. Zahladilo je, prolijeće i po koja kap kiše. Ubrzo je magla prekrila vrh i zatvorila vidike, osim na strani kojom smo se popeli. Zbog pogoršanja vremenskih uvjeta odustajemo od planiranog uspona na susjedne vrhove Kutelo 1 (2908 m/nv) i Kutelo 2 (2907 m/nv). Silazimo natrag u dolinu istom stazom kojom smo se popeli na vrh.
Stižemo na prijevoj Kabata, magla se polako razbija i sunce povremeno proviruje iza oblaka. Time su se stekli povoljni uvjeti da se popnemo na još jedan vrh u blizini. Naime sa Kabate produžili smo izazovnim grebenom i nakon jednog sata hoda preko oštrih kamenih blokova stižemo na Hvojnati vrh (2635 m/nv). Sa vrha se pruža izvanredno lijep pogled na skoro cijelu dolinu u kojoj leže tri velika lednička jezera, planinarske kuće “Vihren“ (1950 m/nv) i “Banderica“ (1810 m/nv), ski-centar “Pirin“ i u daljini grad Bansko. Prekoputa vrha na drugoj strani doline, strmo se uzdiže Todorin vrh (2746 m/nv) najviša tačka do koje vozi ski-lift i stjenoviti vrh Mala Todorka (2712 m/nv). Iza nas u jednom trenu podigla se magla i ugledali smo moćnu piramidu Vihrena. Oduševljeni današnjim usponom i razgledima sa velikim zadovoljstvom stižemo u dolinu.
Uspon na vrh Vihren i Hvojnati vrh trajao je 8 sati ukupno sa pauzama za odmor i povratakom. Na povratku u Bansko svratili smo u planinarsku kuću “Banderica“ na “zasluženo“ pivo. U Bansko stižemo u 18 h. Uspon na najviši vrh Pirina proslavili smo u restoranu “Vodenica“. U Bansko ostajemo na noćenju, a sutradan nastavljamo putovanje za Grčku gdje nas očekuju usponi na vrhove slavne planine Olimp, koja je prema grčkoj mitologiji dom boga Zeusa.
Naslovna slika: Uspon na Vihren (2914 m/nv) – najviši vrh Pirina
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 