21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Bjelašnica, jedna od najvećih planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Treskavice, Jahorine, Zelengore i Maglića. Pripada grupi planina sarajevske regije koje čine posljednji bedem iznad kojeg se sudaraju mediteranska i kontinentalna klima. Nalazi se jugozapadno od Sarajeva. Spada u red veoma čudljivih planina gdje se vrijeme često mijenja i poznata je po surovosti klime. To je bio razlog Austrougarskoj da još 1894. god. izgradi meteorološku opservatoriju na vrhu Bjelašnice (2067 m/nv) – vrh je po tome i dobio ime Opservatorija. Zime su izuzetno oštre i duge. Proljeće stiže tek u maju, ljeta su kratka i već krajem jeseni snjegovi ponovo zatrpaju planinu. Zimi su nanosi i do 4 m visoki. Bjelašnica je vjetrovita planina – vjetrovi sjevernog, jugozapadnog, južnog i jugoistočnog pravca pušu ponekad i brzinom preko 100 km na sat. Vrijeme se često mijenja i moguće da se izmjene sva četiri godišnja doba u toku dana. Odlikuje se i niskim temperaturama. Na Bjelašnice skijanje može da traje šest mjeseci.
Ime planine potiče od bjeline kamena i snjegova koji se dugo zadržavaju na njenim vrhovima čak do ljeta. Njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada. Guste šume i divlje životinje predstavljale su vječiti izazov drvosječama i lovcima na visoku divljač. Danas je Bjelašnica postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Bjelašnica je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane 14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Bjelašnici može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Krupca (30 km) i preko Hadžića (40 km).
Ukupna dužina masiva Bjelašnice sa ograncima iznosi od sjevera ka jugu 29 km i od istoka ka zapadu 22 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Željeznica i sjeveroistoku Bosna; na zapadu Trešanica; na sjeveru Zujevina; na jugu Rakitnica i jugozapadu Neretva. Na planini se nalazi nekoliko većih i manjih jezera: Lokvanjsko jezero (1760 m), Kalajli jezero (1645 m), Blatačko jezero (1150 m), Sitničko jezero (1695 m) i Bešlića jezero (1350 m).
Najviši vrhovi Bjelašnice nalaze se u središnjem dijelu masiva a među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Opservatorija (2067 m), Krvavac (2062 m), Velika Vlahinja (2056 m), Mala Vlahinja (2005 m), Žuti cvijet (2032 m), Veliki Strug (2026 m), Mali Strug (1923 m), Žuljsko brdo (1986 m), Vjetreno brdo (1968 m), Hadžihasanov vrh – Hranisava (1964 m), Vjetreni kuk (1947 m), Velika Međeđa glava (1936 m), Četovičko brdo (1936 m), Crni vrh (1908 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Mali Ljeljen (1905 m), Obalj (1896 m), Lovnica (1856 m), Veliki Visin – Velež (1850 m), Ledni kuk (1843 m), Rasuha (1842 m) i Kobilica (1826 m).
1893. god. Vlasti Austro-Ugarske Monarhije u BiH, formirale su lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Bjelašnice i Igmana.
1894. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice izgrađena je meteorološka opservatorija, na nadmorskoj visini od 2067 m. Zgrada je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste opremljene sa šest kreveta, a smještaj su mogli koristiti i planinari. Ovo je bila prva visinska stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je počela rad kao visinska stanica 1.8.1894. godine.
U sklopu izgradnje meteorološke stanice izgrađena je kuća namijenjena za smještaj osoblja koje je moralo brinuti o održavanju ceste za vrh Bjelašnice. Kuća je smještena u blizini Štine lokve na nadmorskoj visini od 1568 m.
1894. – 1897. god. U ovom period prvi meteorolog na opservatoriji bio je Anton Obermüller. Postoji priča u narodu da je službu meteorologa obavljao po kazni. Godine 1897. godine na Bjelašnici je danima bjesnilo nevrijeme i Obermüller je pomislio da je došao smak svijeta te je počinio samoubojstvo. Navodno je ostavio i oproštajno pismo u kojem navodi razlog samoubojstva. Da li je priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermüllera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i već više od sto godina prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje obnovio je EUFOR (2016. god.).
Iza Antona službovali su mnogi, od kojih je značajno spomenuti Josipa Schefera koji je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se starog Schefera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.
1906. god. Baron Eugen von Albory, poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće u Mehinoj luci – na zapadnoj strani Hranisave. Kuća je izgrađena na nadmorskoj visini 1035 m i nosi naziv “Jagdhaus – Alboryhütte”. Pristup do objekta je od željezničke stanice Pazarić preko Vrbice i Kraljevca uređenom pješačkom stazom. Od lovačke kuće dalje ova staza nastavlja preko Guvništa i Laništa do pećine Megara. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Alborin put”.
1923. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću na sjevernoj strani Bjelašnice kod vrela u podnožju Gradine. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1345 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 15 ležaja.
1924. god. U podnožju najvišeg vrha Bjelašnice kod Štine lokve (1568 m/nv) na temeljima prijašnje kuće koja je uništena u Prvom svjetskom ratu izgrađena je nova kuća. Kuća je ozidana od kamena i pokrivena šindrom. Otvorena je stalno, u njoj stanuje cestar koji se brine o prohodnosti ceste za vrh Bjelašnice. U kući mogu boraviti i planinari. Kuća raspolaže sa 15 ležaja.
24.6.1934. god. Svečano je otvorena planinarska staza koju su uredili i markirali sarajevski planinari – visokogorci: Josip Sigmund i Josip Nepomucki, članovi HPD “Bjelašnica”. Polazna tačka staze je na Velikom polju (1199 m/nv) i izvodi na najviši vrh Bjelašnice (2067 m/nv). U prvom dijelu staza prolazi kroz gusti šumski pojas u Kasovom dolu i preko Ravne vale do pod Kotlove od kojih dalje započinje visokogorska golet. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Josipova staza” po imenima graditelja.
Iste godine članovi SD “Slavija” Sarajevo u neposrednoj blizini planinarske kuće na vrelu pod Gradinom izgradili su kamenu česmu – poznata po nazivu “Slavijino vrelo”.
1935. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću u središnjem dijelu Bjelašnice kod lokve na Sitniku. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1735 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 10 ležaja.
Iste godine objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Bjelašnice ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945. god.) svi objekti na Bjelašnici koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni. Također je uništena i zgrada meteorološke stanice na vrhu Bjelašnice.
1948. god. u mjesecu oktobru u Sarajevu je osnovano planinarsko društvo “Bjelašnica”, prvo u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, s ciljem da među radnim ljudima i omladinom razvija oblike sportsko-rekreativne aktivnosti. Odmah po osnivanju članovi planinarskog društva poduzimaju dobrovoljne radne akcije na obnovi planinarske kuće Pod Gradinom, na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Kuća je svečano otvorena povodom proslave Dana Republike 29.11.1948. godine. Kuća raspolaže sa 20 ležaja. Obnovljena kuća je poslužila kao baza za dalju izgradnju novih planinarskih objekata i markiranje planinarskih staza na Bjelašnici.
4.12.1949. god. Svečano je otvoren pl. dom na Mrtvanjskim stanarima. Dom se nalazi u središtu Bjelašnice i pogodna je polazna tačka za uspone na gotovo sve najviše vrhove. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1585 m u blizini katuna – stočarskog naselja sa nekoliko koliba. Sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Ima prizemlje, u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 50 mjesta, a u 7 soba na spratu, od po 6 – 10 kreveta (ukupno 48 ležaja). Dom je udaljen 3 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 3 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
1950. god. Na Sitniku (1735 m/nv) u blizini lokve, izgrađena je nova pl. kuća na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Objekat je prizeman, sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Kuća ima kuhinju, trpezariju sa 20 mjesta i 2 sobe sa ukupno 17 kreveta. Kuća je udaljena 4 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 4 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
Iste godine izgrađena je pl. kuća na Hranisavi (1953 m/nv). Objekat je prizeman, građen od tesanog kamena i pokriven limom. U objektu je smještena čatrnja za vodu. Za osvjetljenje se koristi petrolejska lampa. Raspolaže s manjom kuhinjom i 15 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je udaljena 5 h hoda od Pazarića preko Kradenika i Ždrijela. Od Ljubovčića preko Šavnika i Haluge 4 h hoda ili od Ljubovčića preko Bora i Vjetrenih vrata 4 h i 30’ hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Bjelašnice od 14. do 15. aprila ovim pravcem:
1. dan, Konjic – Dubravica – Vrdolje – Delića polje – Raški dol – Šišan polje – katun Krošnje – Stari konak – pl. dom Mrtvanjski Stanari;
2. dan, Mrtvanjski Stanari – Šljemensko brdo – Kara Mustafini čairi – Međeđa lokva – Javornik – Veliko polje – Mrazište – Hrasnički stan na Igmanu.
27.7.1951. god. Povodom 10-godišnjice Dana ustanka u BiH, PD “Bjelašnica” Sarajevo, podiglo je spomen ploču na vrhu Bjelašnice. Spomen ploča je postavljena na kamenoj piramidi visine 2 m.
9.9.1951. god. Svečano je otvorena novoizgrađena meteorološka stanice na vrhu Bjelašnice, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata uništena. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Sklonište je udaljeno 7 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Sitnika, a od Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja 7 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
2.12.1951. god. Svečano je otvoren pl. dom na Šavnicima. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 940 m u blizini sela Ljubovčići. Sagrađen je od brvana, a pokriven limom. Ima prizemlje u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 70 mjesta, te sprat i potkrovlje sa 10 soba, od po 1 – 7 kreveta (ukupno 51 krevet). Ima vlastitu mini-hidroelektranu, vodovod, tekuću vodu i komplet sanitarije u objektu. Dom je udaljen 1 h 30’ hoda od Pazarića preko Ljubovčića. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
23.11.1952. god. Svečano je otvorena novoizgrađena pl. kuća Pod Gradinom. Objekat je smješten u blizini stare pl. kuće na uzvišenju nadmorske visine od 1355 m. Sagrađen je od brvana, a pokriven limom. Ima prizemlje i sprat. U prizemju je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 20 mjesta, a na spratu 4 sobe, od po 3, 4, 6 i 7 kreveta (ukupno 20 ležaja). Kuća je udaljena 2 h i 30’ hoda od Pazarića preko Šavnika i Hobera, a preko Ljubovčića i Bora 3 h hoda . Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
1957. god. Blatačko jezero je stavljeno pod zaštitu države kao objekat značajan za naučna istraživanja. Jezero se nalazi kod sela Blaca na jugozapadu Bjelašnice, smješteno je u kraškoj uvali na nadmorskoj visini 1150 m, ovalnog je oblika, dugo oko 400 m i široko oko 170 m sa prosječnom dubinom do 2 m. Napaja se kišom i topljenjem snijega. Obala jezera je obrasla barskim travama i biljkama.
Iste godine Reonska uprava za pašnjake Kalinovik izgradila je dvije velike kamene česme sa koritom za napajanje stoke: na vrelu Grkarica (na stazi: Dugo polje – Greda) i vrelu na Starom konaku (na stazi: Mrtvanjski stanari – katun Krošnje).
1958. god. u mjesecu martu PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Bjelašnički dan”, koje je u stvari svojevrsni nastavak predratne manifestacije sarajevskih planinara u organizaciji HPD “Bjelašnica” Sarajevo. Ovo takmičenje sjedinilo je planinarske i smučarske elemente, pomoći i samopomoći u planini, turnog smučanja, ali i elemente snage, spretnosti, hrabrosti i poznavanje orijentacije.
U početku je “Bjelašnički dan” bio sastavljen iz dva takmičenja: orijentaciono takmičenje u zimskim uvjetima i slaloma, a kasnije je to ujedinjeno u tzv. planinarski smuk, u kojem ekipa na smučkama, sa teretom na leđima sama pronalazi stazu na goleti i u šumi, usput vrši i obavezno gađanje postavljenih meta iz zračne puške i izradu improvizovanog prijevoznog sredstva za transport povrijeđenog druga, pruža prvu pomoć i vrši imobilizaciju, a uz sve to treba da stigne na cilj u što kraćem vremenu.
Uspjehu i popularnosti ove jedinstvene planinarsko-smučarske manifestacije svakako je doprinio veliki i stalni odziv mnogih planinarskih društava iz Bosne i Hercegovine.
1958. god. u mjesecu augustu puštena je u obilazak Bjelašnička transverzala. Osnivač transverzale, PD “Bjelašnica” Sarajevo realizovao je ideju grupe entuzijasta koja je činila napore da se Visočica i kanjon Rakitnice učine što pristupačnije širem krugu planinara. Snažan podstrek njihovom nastojanju data je ekspedicija koja je u mjesecu julu 1956. godine organizirala ispitivanje kanjona rijeke Rakitnice. Nakon obilaska ekspedicije, nametnulo se kao neophodno markiranje planinarske transverzale na Bjelašnici i susjednoj planini Visočici, koja bi omogućila planinarima da u što većem broju posjete jedan dio kanjona Rakitnice i tako se upoznaju sa surovim i nedirnutim ljepotama tih krajeva.
Bjelašnička transvezala ima ukupno 17 kontrolnih tačaka, na sljedećim lokacijama: pl. dom Šavnici (KT 1), Djevojačke stijene – Strugovi (KT 2), pl. kuća na Hranisavi (KT 3), vrh Krvavac (KT 4), selo Umoljani (KT 5), selo Gornji Lukomir (KT 6), Kašića luka u kanjonu Rakitnice (KT 7), Džamija – najviši vrh Visočice (KT 8), Puzim (KT 9), selo Lukavac (KT 10), Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 11), vrh Velika Vlahinja (KT 12), pl. kuća na Sitniku (KT 13), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 14), pl. kuća na Javorniku (KT 15), Veliko polje na Igmanu – spomenik partizanima (KT 16), vrelo Bosne – spomenik partizanima (KT 17).
U sklopu Bjelašničke transverzale na dijelu trase kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave izgrađen je osigurani planinarski put. Sajlu i klinove su postavili sarajevski planinari – visokogorci: D. Bozja, K. Radijelović, L. Rusjan i K. Spaho, članovi PD “Bjelašnica”. Na prvoj trećini dužine sajle u malom stjenovitom udubljenju bio je postavljen žig (KT 2). Ovo je prva planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 6 – 7 dana. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu Sarajevske transverzale na Bjelašnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 10), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 11), pl. kuća na Hranisavi (KT 12), lov. kuća u Mehinoj luci (KT 13) i pl. dom na Šavnicima (KT 14). Ovo je druga po redu planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 8 – 9 dana. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1959. god. u mjesecu februaru PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Šavničko prvenstvo”. Takmičenje je održano na snježnim padinama kod sela Ljubovčići u blizini pl. doma na Šavnicima. U takmičenju učestvuju pioniri i omladina iz Pazarića, Hadžića i bjelašničkih sela Ljubovčića, Jeleča, Ferhatlija, Kahrimana i Lokava.
30.4.1959. god. Na trasi Bjelašničke transverzale gdje je predhodne godine izgrađen osigurani planinarski put kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave smrtno je stradao planinar Jovica Kosanović. Nesreća se dogodila uslijed poskliznuća na poleđenoj strmoj padini. Jovica je bio prvi predsjednik i jedan od osnivača PD “Zabrđe” Vitez.
1960. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice pušten je u funkciju radio-televizijski toranj i zgrada za smještaj tehničkog osoblja na održavanju uređaja. Veliki zahvat gradnje tornja i zgrade, kao i pristupnu cestu do vrha izvelo je poduzeće “Energoinvest” Sarajevo.
Konstrukcija tornja je napravljen od željeza debljine 3 cm, ukupne težine 150 tona. Visina iznosi 52 m. Cijelom visinom kroz toranj su provučene metalne stepenice i potupno zavaren sa svih strana. Na vrhu Bjelašnice često vjetrovi dostižu brzinu veću od 100 km na sat i konstruktori tornja su iz tog razloga napravili veoma elastičnu konstrukciju, koja se na samom vrhu pomjera u radijusu od 60 cm.
U prizemlju zgrade su tri komforna apartmana s kuhinjom, na prvom spratu tehničko osoblje, a na drugom spratu prostorije za potrebe poštansko-telegrafskog saobraćaja. Objekat ima agregat za struju i cisternu za vodu.
2.12.1962. god. U sniježnoj oluji na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice smrtno je stradalo sedam mladih planinara: Slobodan Vujinac (18), Anđelko Pešić (15), Nikola Kožuh (17), Aleksandar Krnješevac (16) članovi PD “Naša krila” Zemun, Zoran Ivanišin (20) član PD “Partizan” Beograd, Zoran Tvorić (16) član PD “Željezničar” Sarajevo i Siniša Tvorić (18) član PD “Bjelašnica” Sarajevo.
U grupi od jedanaest članova tog pohoda samo su četvorica preživjela ovu nesreću i to: Miodrag Prvanović (31), Vojislav Matić (21), Branko Matić (16) i Rifat Hasečić (16), svi iz Zemuna.
Nesreći je predhodilo nevrijeme koje je predhodnog dana 1. decembra zateklo planinare na usponu ka vrhu. Umjesto da se vrate na polaznu tačku sa koje su krenuli mladići su samouvjereno nastavili s usponom vjerujući da će im stupovi zimske markacije pomoći da sigurno dođu na najviši vrh Bjelašnice. Vrijeme se sve više pogoršavalo i navukla se gusta magla zbog koje su dalje pod vršnim grebenom izgubili orijentaciju. Po dolasku na prostoru najvišeg vrha Bjelašnice gdje su bili smješteni objekat meteorološke stanice i RTV objekat sa repetitorom lutali su u magli. Kako nisu uspjeli naći jedan od ovih objekta sklonili su se u usjek pod samim vrhom planine. Hladnu noć na otvorenom teško su podnijeli i bili su na granici izdržljivosti. Sutradan 2. decembra uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se razbila na dva dijela. Čelo kolone od četiri mladića uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno nastojali probiti se do vrha i tako tragično izgubili živote u krugu od 150 – 350 metara udaljenosti od RTV objekta i meteorološke stanice.
Akcija potrage za nastradalim planinarima je trajala od 3. – 9. decembra. U traganju je učestvovalo 30 članova Gorske službe spasavanja Sarajeva i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine uz pomoć osoblja meteorološke stanice i objekta RTV, mještana sela Milišići i Lukavac, radnika Fakultetskog oglednog dobra Igman, kojima su se kasnije pridružili pripadnici Narodne milicije i tri člana Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije iz Jesenice (sa specijalnim psima tragačima za lavine). Po dubokom snijegu, velikoj hladnoći i jakom vjetru uspjeli su pronaći tijela sedmorice nastradalih planinara i spustili ih sa vrha u dolinu a dalje su kamionom prevezeni u Sarajevo.
Četvorica preživjelih planinara je zbrinuto u sarajevskoj gradskoj bolnici gdje im je ukazana liječnička pomoć i njega, a mnogi građani su ih posjetili i ukazali im svu pažnju.
Na godišnjicu stradanja mladih planinara na mjestu gdje se dogodila nesreća podignut je skroman spomenik. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.
1963. god. Izveden je prvi zimski uspon na dijelu trase Bjelašničke transverzale kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave koji u sniježnim uvjetima predstavlja alpinistički smjer dužine oko 350 metara, srednje težine (III). Uspon su izveli Dane Pavičević i Srbobranka Savić. Osim ovog uspona zabilježeni su i usponi na sjeverozapadnoj strani Bjelašnice u Kotlovima, prvenstvena smjer, Drago Bozja, Pašaga Grbo i Vinko Jurić, 24.4.1967. god.; u Vlahinjskom kotlu, prvenstvena smjer, Redžep Grabus i Alirizah Vatrenjak, 22.2.1979. god.
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Bjelašnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. dom na Šavnicima (KT 23), pl. kuća na Podgradini (KT 24), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 25), pl. kuća na Sitniku (KT 26), pl. kuća na Hranisavi (KT 27), vrh Krvavac (KT 28), Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 29). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1980. – 1983. god. U ovom periodu intezivno se izvode radovi u sklopu pripreme za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. Na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice uređene su i homologirane skijaške staze za spust, veleslalom i slalom. Na najvišem vrhu Bjelašnice je izgrađen objekat trostruke namjene: izlazna stanica trosjedne žičare, restoran i startna kuća za spust iz samog objekta. Uz staze su izgrađene dvije žičare (trosjed i dvosjed) čiji kapacitet iznosi 2.700 skijaša na sat i tri ski-lifta kapaciteta 5.200 skijaša na sat. U Babinom dolu je uređen ciljni prostor za spust, a u Štinom dolu za veleslalom i slalom gdje je u blizini izgrađena i tehnička baza za smještaj mašina za obradu ski-staza. Izgrađeni su objekti za press-centar. U neposrednoj blizini ski-liftova izgrađeni su hoteli “Famos” i “Smuk” sa pratećim sadržajima: restoranom, kafe i koktel-barovima, tv – salom i trgovinom. Također su izgrađena dvije nove asfaltirane ceste na relaciji: od Krupca do raskršća na Gornjoj Grkarici (20 km) i od Hadžića do Babinog dola (30km).
27.1.1983. god. Na Bjelašnici je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (muškarci).
1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84 na Bjelašnici je održano takmičenje u alpskim disciplinama za muškarce.
Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja
– Slalom: 1. Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja, 2. Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja, 3. Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja;
– Veleslalom: 1. Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Jure Franko (SFR Jugoslavija) – srebrna medalja, 3. Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja;
– Spust: 1. William Johnson (SAD) – zlatna medalja, 2. Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.
U disciplini spust, pobijedio je William Johnson (SAD) – zlatna medalja; Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja; Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.
U disciplini slalom, pobijedio je Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja; Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja; Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja.
U disciplini veleslalom, pobijedio je Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja; Jure Franko (Jugoslavija) – srebrna medalja; Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja.
Za vrijeme rata u BiH (1992. – 1995. god.) na vrhu Bjelašnice je zapaljen rtv objekat i srušen rtv-toranj, oštećen je objekat meteorološke stanice i kuća – sklonište u Štinom dolu. Također su uništeni objekti olimpijskog ski-centra i hoteli u Babinom dolu. Mnogobrojna seoska naselja su uništena i kuće spaljene do temelja.
18.11.1999. god. U požaru izgorio je planinarski dom na Šavnicima. Bio je ovo jedan od najljepših i najposjećenijih objekata na Bjelašnici. Članovi društva PD “Bjelašnica” Sarajevo organizovali su radne akcije i u neposrednoj blizini uništenog objekta izgradili su privremeni pomoćni objekat sa 7 ležajeva, kuhinjom, dnevnom sobom i mokrim čvorom.
Iste godine također u mjesecu novembru nakon obnove objekta meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice ponovo je puštena u rad.
2000. god. u mjesecu januaru, na usponu preko Hobera ka planinarskom domu na Podgradini uslijed poskliznuća na poleđenoj strmoj padini smrtno je stradao planinar Enver Šaković (22), član Kluba “Yeti” Sarajevo.
Krajem januara u požaru izgorjelo je planinarsko sklonište “Škramina koliba” na Boru. Koliba se nalazila na markiranoj planinarskoj stazi Ljubovčići – Bor – Mrtvanjski Stanari. Bio je to manji objekat – brvnara koji je sagradio iz vlastitih sredstava sarajevski planinar Drago Škramo.
Također iste godine započeta je gradnja pl. kuće na Bijelim vodama (1463 m/nv) koja je zbog nedostatka finansijskih sredstava potrajala duže od planiranog roka. Nakon završetka kuća raspolaže kuhinjom i trpezarijom za 10 osoba, a na spratu je 20 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je smještena pokraj puta za selo Šabići i udaljena je 5 km od olimpijskog ski-centra u Babinom dolu. Pod upravom je PD “Željezničar” Sarajevo.
14.7.2001. god. Svečano je otvorena obnovljena planinarska “Josipova staza”. Na stazi je postavljena markacija i putokazne table. Također su uređena tri odmorišta sa klupama koje nose naziv po imenima zaslužnih članova društva: Milana Leinerta (prva klupa), Sulje Suljagića (druga klupa) i Josipa Sigmunda (treća klupa). Stazu su obnovili članovi HPD “Bjelašnica 1923” Sarajevo.
6.7.2002. god. Na usponu iz kanjona rijeke Rakitnice ka selu Gornji Lukomir uslijed iscrpljenosti preminuo je planinar Kasim Džindo (61), član PD “Treskavica” Sarajevo.
Iste godine Njemački vojni kontingent u sklopu operativne misije SFOR-a u BiH donira kontejner koji će poslužiti za planinarsko sklonište. Kontejner je spušten helikopterom na lokaciji u blizini Kotlova na nadmorskoj visini od 1750 m. Planinarsko sklonište (bivak) raspolaže sa 4 ležaja, agregatom za struju i cisternom za vodu. Sklonište je udaljeno 2 h hoda od policijske stanice na raskršću za Veliko polje na Igmanu i Babinog dola na Bjelašnici. Bivak nosi naziv “Bozja – Kunath”. Pod upravom je HPD-u “Bjelašnica1923” Sarajevo.
27.02.2011. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao Gradimir Krajišnik, kada je lavina zatrpala trojicu bordera. Nesreći je predhodilo to što se u grupi od dvanaest bordera njih pet odvojilo i ušlo u neobilježeno područje koje nije predviđeno za skijanje. U akciji spašavanja, dvojica bordera je spašeno a nažalost Gradimir je preminuo.
26.11.2011. god. na Kraljevcu je svečano otvoren planinarski dom. Objekat je smješten na na sjevernim padinama Bjelašnice na nadmorskoj visini od 960 m. U prizemlju doma je trpezarija sa 64 mjesta, kuhinjom i sanitarnim čvorom, a na spratu je 6 soba sa ukupno 32 kreveta. Pristup do doma je markiranim pl. stazama od Pazarića iz dva pravca: preko Vrbice i Lihovaca. Za oba pristupa je potrebno 1 h i 30’ hoda. Dom nosi naziv “Ibrahim Fejzić – Deda” po imenu zaslužog člana i prvog predsjednika PD “Pazarić” koje upravlja ovim domom.
2012. god. Povodom proslave jubileja 120 godina planinarstva u BiH (1892. – 2012. god.) svečano je otvorena obnovljena osigurana planinarska staza kroz Strugove na sjeverozapadnoj strani Male Hranisave. Nakon otvaranja uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod na najviši vrh Hranisave. Ishodišna tačka je pl. dom na Kraljevcu a pristup na vrh je markiranom stazom na pravcu: Kraljevac (960 m/nv) – vrelo Kradenik – vidikovac Kozjača – Strugovi – Mala Hranisava – Hadžihasanov vrh (1964 m/nv).
4.7.2013. god. Svečano je otvorena pećina Megara (Kuvija) za turističku posjetu. Pećina se nalazi oko 4 km zračne linije jugozapadno od najvišeg vrha Hranisave na nadmorskoj visini od 1335 m. Pećina je istražena još u doba austrougarske i izazvala je veliku pažnju javnosti jer su u njoj pronađeni ostaci mnogo kostiju i nekoliko dobro očuvanih lubanja pećinskog medvjeda (lat. Ursus spelaeus). Bilo je to prvo takvo otkriće na Balkanskom poluotoku i povod da ovdje nastanu jedne od prvih ikada snimljenih fotografija unutrašnjosti neke pećine. Godine 1897. pećinu je posjetio čuveni njemački biolog Wilhelm Verhoeff.
Pristup do pećine je uređenom pješačkom stazom od Laništa. Radi zaštite pećinskog nakita na ulazu u pećinu su postavljena željezna vrata sa rešetkom koja se zaključavaju. Za posjetu pećine treba se najaviti u PSD “Pazarić” Pazarić. Nakon obilaska pećine uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod markiranom pl. stazom na pravcu: pećina Megara – Lanište – Guvništa – Alborina lov. kuća – Veliko točilo – pl. dom na Kraljevcu.
7.2.2016. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao sarajevski planinar Dragi Novaković (28), član HPD ”Bjelašnica 1923”. Nakon uspona na najviši vrh Bjelašnice kolona od osam planinara se uputila Josipovom stazom ka planinarskom skloništu “Bozja – Kunath”. Ono s čim taj dan niko od njih nije računao je vrlo zaleđena strma padina i olujni naleti vjetra, na momente i preko 100 km/h. Dragi je krenuo na čelu kolone, praveći u zaleđenoj stazi stope kojima su ostali gazili hodajući za njim. Išli su jedno iza drugog, no u jednom trenutku se jedna planinarka poskliznula i strmoglavila u provaliju. Dragi je znao je da su Kotlovi prepuni oštrog stijenja i da se taj pad teško može preživjeti. U paničnom strahu i nevjerici se pokušao nagnuti nad provalijom i ne bi li vidio gdje je pala i kako joj se može pomoći, no naleti vjetra su ga potpuno neočekivano otpuhali sa ivice litice i pao je u provaliju gdje je od posljedica tog pada zadobio teške povrede glave i trupa od kojih je preminuo vrlo brzo. Ostali iz kolone su se izvukli na sigurno mjesto i mobitelom obavjestili gorsku službu spašavanja o nesreći koja se dogodila. Uslijedila je akcija potrage za nastradalima u kojoj je teško povređena planinarka spašena i transportovana motornim sankama do olimpijskog ski-centra u Babinom dolu odakle je prevezena helikopterom OS BiH u KCUS gdje joj je ukazana liječnička pomoć. Nakon dugotrajnog liječenja uspješno se oporavila.
9. – 16.2.2019. god. Na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Učesnicima je omogućena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini.
U posljedne dvije decenije na Bjelašnici u olimpijskom ski-centru u Babinom dolu su izgrađeni mnogi hoteli i ugostiteljski objekti kao i veće apartmansko naselje. Do mnogobrojnih sela izgrađene su po prvi put asfaltne ceste, elektrificirana su i povezana telefonskom mrežom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Bjelašnice, kao vodeća turistička i rekreativna destinacija regiona.
Naslovna slika: Bjelašnica – Kobilica (1826 m/nv), na slici lijevo vidi se j. – j.z. dio masiva Treskavice
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 