Tvrđava herceg Stjepana se nalazi na brdu Buturovica (349 m/nv), sjeveroistočno od Ljubuškog, u neposrednoj blizini grada. Sa najistočnijega dijela brda gdje je smještena mogao se kontrolirati sav promet preko Mostarskih Vrata, prirodnog usjeka između Butorovice i brda Jurjevica (258 m/nv), iz tog razloga je herceg Stjepan odlučio da tvrđavu izgradi na tom mjestu. Na platou zapadno od tvrđave razvilo se veće podgrađe sa crkvicom.
U povijesti se prvi put spominje 1452. godine, prilikom rata herceg Stjepana sa Dubrovačkom Republikom. Kao posjed feudalnog vladara herceg Stjepana Vukčića Kosače spominje se u povelji kralja Alfonsa V (1454. god.).
Tvrđava je nepravilnog oblika, mnogougaona, dužine oko 90 m i najveće širine do 50 m. Sastoji se od sistema snažnih kamenih bedema koji opasuju glavnu obrambenu kulu. Bedemi tvrđave ponegdje dosežu visinu od 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m.
Osmanlije zauzimaju Ljubuški 1463. godine ali samo nakratko. Ponovo ga zauzimaju 1477. godine nakon čega su tvrđavu dodatno proširili i učvrstili, a kasnije su dogradili bedeme sa puškarnicama. Crkvicu u podgrađu pretvaraju u džamiju (mihrab je i danas vidljiv). Tvrđava je u ta doba bila značajan punkt za dalje osmansko prodiranje na zapad. Imala je stalnu vojnu posadu, svoju žitnicu, više čatrnja za vodu, barutanu, oružarnicu, zatvor, te kuće za posadu i dizdara. Početkom 19. stoljeća je izgubila vojni značaj i ubrzo počela propadati. Napuštena je 1835. godine.
Danas predstavlja jednu od mnogih turističkih atrakcija na području općine Ljubuški. Sa bedema tvrđave pruža se lijep pogled na grad Ljubuški.
Tvrđava herceg Stjepana u Ljubuškom je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine od 2003. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Ljubuški kroz povijest
Ljubuški se prestavlja kao grad sunca, plodnih polja, prekrasnih rijeka i vodopada te bogate kulturne i povijesne baštine. Grad je smješten s lijeve strane obale Trebižata.
Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.
Rimljani su u 3. stoljeću p.n.e. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom 1. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića.
Grad je pao u ruke Osmanlija vjerojatno 1472. godine, ubrzo nakon pada Počitelja. Osmanlije su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama. U blizini tvrđave sagradili su džamiju, čiji je graditelj 1558. godine bio Nesuh-aga Vučjaković.
U osmanskom periodu vladavine Bosnom, grad Ljubuški je pripadao Imotskom kadiluku do 1718. godine, a nakon toga sam postaje sjedištem kadije.
Nakon što je na Berlinskom kongresu Austro-Ugarska Monarhija dobila suglasnost da okupira Bosnu i Hercegovinu, njena je vojska ušla u Ljubuški 2.8.1878. godine iz pravca Vrgorca. Razdoblje pod austrougarskom upravom (1878. – 1918. god.) smatra se i danas najvećim preporodom za grad Ljubuški u pogledu infrastrukture, poljoprivrede, industrije, kulture i administracije.
O postanku imena Ljubuški i Hercegovina
Legenda govori kako je herceg Stjepan jednom davno krenuo iz Novog u Bokakotorskom zaljevu (danas grad Herceg-Novi u Crnoj Gori) i poveo sa svatovima svoju buduću snahu u Bosnu. Djevojka je bila zaručnica njegovog najstarijeg sina Vladislava, za kojeg se trebala udati. Na tom dugom i zamornom putovanju svatovska se povorka jednog dana pred sami mrak zaustavila visoko u planini i zanoćili su pod šatorima. Herceg Stjepan, ne mogavši odoljeti ljepoti buduće snahe iste večeri je obljubi. Vladislav, saznavši za ovaj nemili događaj iz osvete je pozvao Osmanlije da mu pomognu i zaratio sa ocem. Otud je ime planine gdje je herceg Stjepan obljubio svoju buduću snahu dobila ime Ljubišnja, a mjesto gdje je doveo i nastavio s njom ljubovati dobilo je ime – Ljubuški.
Stjepan Vukčić Kosača rodio se u selu Kosača kod Goražda 1404., a umro u Novom 1466. godine. Vladao je Humskom zemljom koja je po dolasku Osmanlija preimenovana u Hercegovina. Ime je dobila po njegovoj tituli herceg (njemački: herzog – vojvoda) što je ime koje i danas nosi kao dio Bosne i Hercegovine. Teritorija pod njegovom vlašću protezala se između dviju rijeka Lima i Cetine i od Bokakotorskog zaljeva do rijeke Rame. Na tom je ogromnom prostoru bio poput samostalnog vladara, čak i moćniji od kralja Bosne.
Turistička posjeta Ljubuškom
Na području općine Ljubuški nalaze se mnoge povijesne zanamenitosti i spomenici prirode koje vrijedi posjetiti, pored tvrđave herceg Stjepana koja je glavna turistička atrakcija tu su Muzej na Humcu, Rimski logor Gračina, Humska Ploča sa natpisom na ćirilici iz 12. stoljeća, srednjovjekovne nekropole sa stećcima džamija i džamija u mahali Gožulj.
U blizini Ljubuškog nalaze se prelijepi vodopad Kravica i slap Koćuša. Stvoreni su radom sedronosne rijeke Trebižat. Vodopad Kravica je visok 28 m, širok 150 m. Slap Koćuša je visok 12 m, širok 30 m. Vodopad Kravica i slap Koćuša su hidrogeološki spomenici prirode i pod zaštitom su države.
Pristup do Ljubuškog i tvrđave herceg Stjepan
Pristup do Ljubuškog
1. Iz Mostara putem R424 – preko Čitluka i Međugorja (36 km);
2. Iz Mostara putem E73 – preko Počitelja i Čapljine (51 km).
Pristup do tvrđave herceg Stjepana
1. Iz Ljubuškog pješke do džamije u mahali Gožulj (istočno od centra grada), dalje povijesnom stazom do tvrđave na brdu Buturovica (oko 45 minuta hoda);
2. Iz Ljubuškog automobilom kroz Predgrađe do Mostarskih Vrata (istočno od centra grada), dalje makadamskom cestom pokraj vodovodnog rezervoara do kuće na osami od koje nastaviti pješke do tvrđave na brdu Buturovica (oko 15 minuta hoda).
Naslovna slika: Tvrđava herceg Stjepana u Ljubuškom
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 