Zabjelašnica

Zabjelašnica je visoravan u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine omeđena planinama, Bjelašnicom sa sjevera i zapada, Treskavicom sa istoka i Visočicom sa juga. U krajoliku izuzetne ljepote, te sa visokim stepenom biodiverziteta flore i faune oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Rakitnice koja oštro razdvaja Bjelašnicu od Visočice, nalaze se mnoga naselja.
Nadmorska visina ovih naselja, najviših stalnih naselja u BiH, kreće se od 1150 – 1472 m.
Na južnim obrocima Bjelašnice desno od rijeke Rakitnice nalaze se sela Lukavac, Rašumovci, Milišići, Brda, Kramari, Elezovići, Umoljani, Šabići i Rakitnica. Na sjevernim obrocima Visočice lijevo od Rakitnice u dolini Tušilske rijeke nalaze se sela Sinanovići, Pervizi, Đulbašići, Ozimine i Bobovica. Zapadno od ove skupine u srednjem toku Rakitnice na desnoj strani nalaze se sela Gornji Lukomir, Čuhovići i Blace.
Većina stanovnika u selima je porijeklom od Hercegovačkih stočara (Humljana), pretežno Podvelešci iz nevesinjskog, mostarskog, ljubuškog i drugih krajeva koji su ljeti izgonili stoku u ovaj planinski kraj radi ispaše. Neki od ovih stočara su se vremenom trajno nastanili ovdje i utemeljili svoja sela i stočarska naselja (katuni, stanovi, mahale). Manji broj stanovnika je porijeklom iz Bosne – stanovnici sela Lukavca i Rakitnice. Najveće selo prema broju stanovnika su Umoljani, a na najvišoj nadmorskoj visini je Gornji Lukomir.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Područje Zabjelašnice nije ozbiljnije obrađivano, kako arheološki tako ni povijesno, a literatura o ovim krajevima veoma je oskudna. Ovo planinsko područje bilo je naseljeno još u prapovijesno doba. Na uzvišenju iznad umoljanskog katunskog naselja Gradina je jedan takav lokalitet. U kasnom srednjem vijeku predio od rijeke Rakitnice na istoku do rječice Trešanice na zapadu pripadao je upravnom kotaru (knežiji) Črešnjevo unutar župe Neretve. Početkom 15. vijeka kotar je podijeljen na bosanski dio i hercegovački dio, a granicu između ova dva područja čini rijeka Neretva. Predio na lijevoj obali Neretve nekada je pripadao Humskoj zemlji, a kasnije Hercegovini, tj. oblasnim gospodarima iz vlastelinske obitelji Kosača. Predio jugoistočnog dijela Bjelašnice na istočnoj granici nekadašnje knežije Črešnjevo bio je, po svemu sudeći, nastanjen vlaškim stanovništvom (Vlasima katunarima).

Veći dio područja Zabjelašnice prekriveno je crnogoričnim i bjelogoričnim šumama prošaranim pašnjacima. Bogato je planinskim potocima i rječicama od kojih nastaje rijeka Rakitnica. Kada nabuja snagom goropadnice, ona huči i skače u bezdane rušeći sve pred sobom na putu od Treskavice do Neretve. Sočni pašnjaci, guste šume i bistre vode privukli su pretke današnjih gorštaka. Visoke i vrletne planine primorale su ove odvažne ljude da se vječno bore s vremenskim nepogodama i krvoločnim zvijerima. Zimi padaju veliki snjegovi i sela mogu biti odsječena od ostalog svijeta po nekoliko mjeseci. Oni koji ostanu u snijegom zavijanom selu postaju svojevrsni zatočenici kojima jedino preostaje da čuvaju i hrane stoku, vezu vezove na narodnim nošnjama, pletu čarape i rukavice od ovčije vune, u dugim zimskim noćima sjede pokraj toplih peći i prepričavaju razne dogodovštine i legende.

Sela na području Zabjelašnice su bila pojam udaljenosti i izolovanosti od civilizacije. Prosvjetni i zdravstveni radnici strahovali su pri polasku na službu u ta mjesta. U taj zabačeni planinski kraj moglo se prići jedino cjelodnevnim pješačenjem ili na konju. Međutim, novo vrijeme izmijenilo je u mnogočemu to područje. Danas skoro do svakog sela vodi asfaltni put, uvedena je struja, voda i telefon, te postavljena javna rasvjeta. Godine 1993., u minulom ratu sva sela osim G. Lukomira i Čuhovića su uništena. Zahvaljujući vrijednim rukama mještana uz međunarodnu humanitarnu pomoć ponovo su sve kuće obnovljene. Nekada su kuće u selima bile građene od prirodnih materijala – kamena i drveta. Danas toga više nema, nove kuće su podignute od suvremenih građevinskih materijala i mimo tradicionalne arhitekture (kuće sa čardakom u potkrovlju).

Od starine ostali su samo nošnja i adeti (običaji). Naročito je lijep i bogat šarenilom vez na ženskoj narodnoj nošnji. Muškarci su odbacili narodnu nošnju i jedino su zadržali bijelu platnenu kapu ukrašenu ručnim radom, koju nose u svečanim prilikama. Većina stanovništva danas živi u Sarajevu, Konjicu, Hadžićima, Ilidži, Hrasnici i vikendom svraća na selo. Mnoga domaćinstva prestala su se baviti stočarstvom. Stoka se izgoni uglavnom u blizini sela, pa stočarstvo u onom nekadašnjem izvornom obliku danas više ne postoji. Ljudi su se okrenuli lakšim i unosnijim poslovima povezanim sa seoskim turizmom, koji je u naglom razvoju.

Nekada se zaziralo od ovog prostora, a danas ga posjećuju mnogi turisti, ljubitelji prirode, planinari i avanturisti. Privučeni su ljepotom Bjelašnice, Visočice i Treskavice koje pružaju veliki izbor planinarskih i skijaških tura, tereni za brdska bicikla i kvadove, pješačenje drevnim stočarskim putevima, obilazak kanjona Rakitnice, ilirske gomile (grobnice) i srednjovjekovne nekropole sa stećcima u Šabićima, Umoljanima, Gornjem Lukomiru, Čuhovićima i Blacama, stara džamija u Umoljanima, vodenice na vrelu Sedrenik, meandar i vodopad na Studenom potoku, okamenjena aždaja na stijeni Gradine i dr. Svake godine u mjesecu augustu održavaju se tradicionalni mevludi i teferiči, od kojih su najposjećeniji u Umoljanima i Gornjem Lukomiru. U selima kod mještana se mogu kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune s tradicionalnim folklornim motivima, kao i prirodna, zdrava hrana od mliječnih i mesnih prerađevina.

---

Naslovna slika: Bjelašnica, katun Gradina (1490 m/nv) kod sela Umoljani