Stari grad Vratnik

Stari grad Vratnik se nalazi na području općine Stari Grad Sarajevo gdje su smještene značajne povijesne građevine: Gradska vijećnica, Latinska ćuprija, Gazi Husrev-begova džamija i mnoge druge, također i gradske četvrti Baščaršija, Kovači, Jekovac, Vratnik, Brodac, Toplik, Alifakovac i Bistrik.
Ideja o izgradnji utvrđenog grada u Sarajevu je nastala nakon upada austrijske vojske u Bosnu pod komandom princa Eugena Savojskog 1697. godine kada je grad bio spaljen, opustošen, a stanovništvo izbjeglo, bilo pobijeno ili odvedeno u ropstvo.
Tri decenije kasnije počela je izgradnja obrambenog zida (bedema) sa kapi-kulama i tabijama. Izgradnja je sa povremenim prekidima trajala dvanaest godina (1727. – 1739.). Kasnije, vjerovatno 1816. godine sagrađeno je još nekoliko kula u sklopu obrambenog zida, kada je grad temeljitije opravljen i proširen. Jedan jedini put vodile su se borbe oko ovoga grada s neprijateljem. To je bilo 19.8.1878. godine, kad je Austro-Ugarska zaposjedala BiH.  
Od postanka do danas Vratnički grad bio je izložen različitim vidovima devastacije. U toku rata od 1992. do 1995. godine za vrijeme opsade Sarajeva pretrpio je ozbiljna razaranja. Direktnim pogocima iz artiljerijskih oruđa sa položaja pod kontrolom Vojske Republike Srpske oštećene su kapi-kula na Ploči, Višegradska kapi-kula, te Bijela i Žuta tabija.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj u martu 2005. godine donijela je odluku: Graditeljska cjelina – Stari grad Vratnik u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čine: ostaci zidova starog grada sa tabijama, kapi-kulama i kapijama i pokretno nasljeđe pronađeno na arheološkom području koje se nalazi u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Sarajevo i u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izgradnja Starog grada Vratnik

Naredbu o izgradnji obrambenog zida (bedema) Vratničkog grada donio je 1727. godine Gazi Ahmed-paša Rustempašić Skopljak, bosanski valija. Obrambeni zid imao je, po njegovoj naredbi, da bude “jedan sahat hoda dug, debeo dva aršina, visok deset aršina”. Aršin je stara mjera za dužinu (razdaljina od vrhova ručnih prsta do ramena). Postojale su tri vrste aršina: dunđerski (zidarski) je bio 75,8 cm, čaršijski (trgovački) od 68 cm i terzijski (krojački) od 65 cm.
Radovi na izgradnji obrambenog zida sa povremenim prekidima trajali su dvanaest godina i završeni su 1739. godine. Dubrovački zidari i klesari izvodili su glavne majstorske radove. Sagrađeno je i pet tabija (artiljerijske utvrde): Bijela tabija, Žuta tabija, Strošići tabija, Arap tabija na Ravnim bakijama i Arnaut tabija na Zmajevcu. Također su sagrađene i tri gradske kapije (vrata): kapi-kula na Širokcu, kapi-kula na Ploči i Višegradska kapi-kula. Stari grad Vratnik je upravo po ovim vratima na kapi-kulama i dobio ime.   
Kasnije, vjerovatno 1816. godine sagrađene su još četiri kule i nekoliko manjih kapija, kada je grad temeljitije opravljen i proširen. Grad je bio opremljen sa 12 artiljerijskih baterija i isto toliko kula na kojima je bilo postavljeno 80 topova srednje veličine. Unutar bedema bilo je jedanaest mahala i dio dvanaeste, koje su prema datumu gradnje džamija u njima bile formirane u 16. stoljeću.
Za vrijeme austrijske uprave između 1889. – 1914. godine vršene su opravke i dogradnje na gradu. Na Bijeloj tabiji i na Zmajevcu podignute su nove jake utvrde, te kasarna Jajce. Nakon 1945. godine između tabija na Ravnim bakijama i na Zmajevcu podignuta je kasarna.

Kapi-kula na Širokcu

Kapi-kula na Širokcu je sagrađena u unutrašnjosti bedema starog vratničkog grada. Nalazi se u blizini Žute tabije i šehidskog mezarja Kovači. Prolaz kroz kapiju, širok 3,25 m, presvođen je bačvastim svodom. Između 1862. – 1868. godine, prilikom regulacije saobraćajnice koja je vodila kroz kapiju, nivo ulice je podignut za 1 m.
Kapi-kula je prvobitno imala po tri niše, dvije pred vratima i četiri unutra,  sa obje strane prolaza. Sve niše su zazidane 1903. godine. Iznad prolaza je prostorija uokvirena zidovima debljine 1 m na kojima su raspoređeni prozori i puškarnice. Do prostorije se dolazilo drvenim stepeništem. Do 1919. godine i ova kapija je imala hrastova vrata sa metalnim okvirom. Kroz kapiju se danas odvija saobraćaj motornim vozilima.

Kapi-kula na Ploči

Kapi-kula na Ploči je sagrađena izvan bedema starog vratničkog grada. Nalazi se u blizini šehidskog mezarja Kovači. Povezana je bedemom sa kapi-kulom na Širokcu. Predstavlja stari tip kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru za stanovanje čuvara. Nalazi se u sklopu bedema vratničkog grada. Građena je od grubo tesanog kamena krečnjaka i sedre. U osnovici je kvadrat sa stranicom dugom 10,15 m. U sredini je prolaz pokriven bačvastim svodom. Ulazna vrata su pomjerena u unutrašnjost prolaza. Ispred njih, sa obje strane u zidovima prolaza, nalazi se po jedna niša dubine 0,70 cm. U unutrašnjosti prolaza su još po dvije niše dubine 1,20 cm. U gornjem dijelu kule je prostorija do koje se nekada dolazilo drvenim stepeništem. Kula je pokrivena drvenom krovnom konstrukcijom, četvorovodni krov i pokrov od šindre.

Višegradska kapi-kula

Višegradska kapi-kula je sagrađena izvan bedema starog vratničkog grada. Nalazi se na lokalitetu Carina u blizini Bijele tabije. U ratu je služila kao odbrambeni objekat, a u miru je vjerovatno imala funkciju carinarnice koja je tu morala da postoji. Tehnika gradnje je slična onoj kod kapije na Ploči. Zidana je od grubo tesanog kamena krečnjaka i sedre. U osnovi je kvadrat sa stranicom 10 m. Kroz sredinu objekta je prolaz dug 10 i širok 3,75 m, presvođen bačvastim svodom. Na objektu su nekada stajala dvokrilna hrastova vrata, pomjerena u unutrašnjost prolaza 1,68 m. Uokvirena su lukom od preciznije tesanog kamena. Ispred vrata, na obje strane zidova prolaza, nalazi se po jedna niša dubine 0,40 cm, širine1,05m i visine 1,80 m. U unutrašnjosti prolaza su po dvije niše dužine 1,20 m i širine 2,28-2,50 m. Pokrivena je drvenom krovnom konstrukcijom. Krov je četvorovodan, pokriven šindrom.
U vrijeme vladavine Osmanlija kroz ovu kapiju se odvijao saobraćaj prema istoku, glavnim carskim drumom ka Višegradu (odtud joj i ime) i dalje na istok, do prijestolnice Carigrada. Kroz kapiju se danas odvija saobraćaj motornim vozilima.

Žuta tabija na Jekovcu

Žuta tabija na Jekovcu je građena od grubo tesanog kamena. Nalazi se u blizini kapi-kule na Širokcu i bivše kasarne Jajce. Tabija je dobila ime po izgledu kamena žućkaste boje od koje je građena. Gradnja ove građevine je završena 1809. godine. U osnovi je poligon čijih je sedam spoljnih stranica dugo po 10 m, a osma, okrenuta prema sjeveru, duga je 27,5 m. Debljina zidova iznosi 35 cm,  a sačuvana visina  zidova iznosi  7,5 m.
Na sjevernoj strani nalaze se stepenice i jedan objekat za vojnike, a na jugozapadnoj strani je malo je malo mezarje sa nekoliko nišana iz osmanskog perioda.
Godine 1878. je prekinut dio bedema koji se pružao istočno od tabije. Na zapadnoj strani do 1946. godine stajala je kapija, koja je tada porušena radi proširenja saobraćajnice. Tabija se upotrebljavala u vrijeme austougarske uprave i popravljena je  1883. i 1903. godine.

Top na Žutoj tabiji

Godine 1833 bilo je na Vratničkom gradu i vezirskom dvoru na Gorici ukupno 46 topova. Sa gradskih utvrda, pa i Žute tabije, u prošlosti se jednim topovskim pucnjem označavalo vrijeme sehura i iftara u mjesecu postu – Ramazana. Dva topovska pucnja bio je znak za požar u mahali na desnoj obali Miljacke a tri pucnja na lijevoj. Ova višestoljetna tradicija je zadržana i u doba austrougarske vladavine. U  novije vrijeme je ponovo obnovljena tradicija da se za vrijeme trajanja Ramazana jednim pucnjem iz topa označi kraj dnevnog posta i početak iftara u akšam. Pucanj iz topa za sehur se više ne praktikuje. Treba znati da se iz topa ne ispaljuju prave granate već je to vatrometni hitac kome u večernjim satima prisustvuju mnogi građani i predstavlja turističku atrakciju.
Sa Žute tabije pruža se širok pogled na veliki dio Sarajeva i njegovu bližu okolinu, a mnogi kažu da je sa ovog mjesta najbolje posmatrati zalazak sunca.  

Bijela tabija

Bijela tabija predstavlja najistureniju tačku u sklopu bedema starog vratničkog grada i dominira istočnim prirodnim ulazom u grad. Tabija je kroz minula stoljeća bila važno strateško vojno utvrđenje za odbranu vratničkog grada. Lokacija na kojoj je smješteno utvrđenje sa južne strane gotovo je nepristupačna i pruža vanredne vizure. Probna arheološka istraživanja iz 1991. godine su pokazala da je najstariji dio kule sagrađen krajem 14. ili početkom 15. stoljeća a zatim je dograđen u vrijeme osmanske i austrougarske uprave. Prvobitna tvrđava je imala pravougaonu osnovu, dimenzija 75 x 50 m, sa četiri kule kvadratne osnove na uglovima i petom iznad ulazne kapije.
Nakon dolaska Osmanlija u tvrđavu je smještena posada sa dizdarom (zapovjednikom tvrđave). U kasnijem periodu sagrađen je odbrambeni kompleks koji se sastojao od perimetralnih bedema jednog bastiona i ulazne kule. Zidovi ovog kompleksa su sačuvani u  visini od oko 7,0 m. Maksimalna debljina zidova je 1,40 m. Ulaz u tabiju je bio na sjevernoj strani. Bio je obezbijeđen jednom manjom kulom, dimenzija 6,0 x 6,0 m. U unutrašnjosti tabije, uz sjeverni i zapadni zid, bile su raspoređene  prostorije za smještaj posade i magacini. Iskopavanjima na dubini od 0,35 m otkriveni su ostaci objekta oktogonalnog oblika sa stranicom dužine 8,0 m, sagrađenom u osmanskom periodu.
Na spoljnim kamenim zidovima vidljivi su otvori za puškarnice.
Nakon uspostavljanja austrougarske vlasti, srušen je objekat u unutrašnjosti i zaravnjen centralni prostor. Dograđen je arhitektonski kompleks koji se sastojao od većeg broja prostorija, a koji je prepoznatljiv i danas. Zidan je krupnim pravilno tesanim krečnjačkim blokovima, a okviri prozora su od pješčara. Sjeverno od ulaza sagrađen je jedan pomoćni objekat, pravougaone osnove, dimenzija 15,0 x 7,0 m, koji je služio kao skladište municije.
U bližoj okolini Bijele tabije prije Prvog svjetskog rata su nađene tri kacige. Jedna kaciga potiče iz 14. a druge dvije iz 15. stoljeća. Dvije kacige se čuvaju u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
U toku rata od 1992. do 1995. godine za vrijeme opsade Sarajeva Bijela tabija je pretrpila ozbiljna razaranja direktnim artiljerijskim pogocima. Objekat je bio devastiran, posebno jugozapadni zid tabije, austrijske kule i objekat skladišta municije. Bijela tabija je nakon toga dugo godina bila gotovo zapostavljena. U novije vrijeme izvršene su konzervatorsko-restauratorski radovi.
Danas je Bijela tabija jedna od glavnih turističkih atrakcija sa koje se pruža nezaboravan pogled na Sarajevo i planine u okolici grada. Ispred objekta je veliki parking za vozila, a obilazak tabije je uz naplatu.

Strošići tabija

Strošići tabija se nalazi na sjeverozapadnom dijelu zidina starog vratničkog grada. U osnovi je trapez, površine 367 m². Dvije paralelne strane su duge 25 i 14 m, a druge dvije 18 i 21 m. Sagrađena je na strmom terenu, te sačuvana visina zidova na sjeveroistočnoj strani iznosi 3,0 m, a na sjeverozapadnoj 8,00 m.
Strošići tabija je danas u izuzetno lošem stanju, uglavnom zbog dugogodišnjeg neodržavanja i gradnje u neposrednoj blizini. Prilaz je moguć samo sa sjeverne strane. Prostor tabije je pokriven vegetacijom. U neposrednoj blizini su individualni stambeni objekti zbog kojih je tabija vrlo teško saglediva.
Dijelovi bedema kojima je tabija bila povezana sa kapi-kulom na Ploči naziru se samo u fragmentima. Dio bedema od tabije do kapi-kule na Ravnim bakijama je obnovljen.

Arap tabija na Ravnim bakijama i Arnaut tabija na Zmajevcu

Ove dvije se nalaze na krajnjem sjevernom dijelu zidina starog vratničkog grada, u zoni ograničene dostupnosti (na području bivše kasarne). Bedem koji je povezivao ove dvije tabije djelimično je sačuvan, a na mjestu gdje nekad bila Arnaut tabija izgrađena je tvrđava u sklopu kasarne za vrijeme austrougraske vladavine.

Turistički obilazak – pješačka tura

Dođete li u Sarajevo kao turista, onda vam se pruža jedinstvena prilika da pogledate naš grad sa bedema starog vratničkog grada. Šetnja uskim sokacima i mahalama u kojoj ćete svakog trenutka uživati je svojevrsno putovanje kroz minula stoljeća. Za obilazak najznačajnijih mjesta najbolje je napraviti kružnu turu u trajanju od 2 – 3 sata laganog hoda. Poželjno je da krenete u jutarnjim ili večernjim satima radi potpunog ugođaja. Polazna tačka je česma Sebilj na Baščaršijskom trgu a pravac kretanja je sljedeći:
Baščaršijski trg – ul. Kovači – ul. Širokac – kapi-kula na Širokcu – ul. Vratnik mejdan – ul. Jekovac – Žuta tabija – ul. Pod bedemom – ul. Ispod grada – ul. Pod orahom – ul. Podžebhana – Bijela tabija – ul. Podžebhana – Višegradska kap-kula – ul. Ćebedžije donje – ul. Ispod Zmajevca – Arnaut tabija na Zmajevcu – Arap tabija na Ravnim bakijama – ul. Bakije sokak – Strošići tabija – ul. Bakije sokak – ul. Dizdareva – kapi-kula na Ploči – ul. Ploča – ul. Kovači – Baščaršijski trg.   

Naslovna slika: Sarajevo, Stari grad Vratnik i Bijela tabija

Husrev-begova vrela na Husremovcu

Husrev-begova vrela nalaze se na 890 metara nadmorske visine u blizini sela Dejčići. Čine ih dva jaka izvora vode smještena na strmoj livadi, niže srednjevjekovne nekropole sa stećcima na brdu Zlatarić. Širi prostor na kojem su ovi izvori nosi naziv Husremovac.
Vrela su prema narodnom predanju dobila ime po Gazi Husrev-begu koji se sa vojskom zaustavio da odmore u hladu borove šume na Husremovcu. Bio je vreli ljetnji dan a u blizini nigdje izvora vode. Zbog velikih vrućina koje su već duže vrijeme trajale mnogi su izvori presušili. Gazi Husrev-beg je tada proučio kišnu dovu. Nakon što je završio sa učenjem dove njegov konj koji je bio u blizini privezan i mirno pasao travu udario je više puta kopitom o ledinu i na tom mjestu je potekla voda iz dva izvora, smještena jedan pored drugog. Tako su svi insani i hajvani bili spašeni od žeđi.
Narod u selima ovog lijepog planinskog kraja vjeruje da je voda iz ovih izvora ljekovita. Za gornje vrelo kažu da liječi sve bolesti osim kožnih, a za donje vrelo da liječi samo kožne bolesti.
Planinski masivi Bjelašnice i Treskavice u okolici čine vododjelnicu između Jadranskog i Crnomorskog sliva. Husrev-begova vrela pripadaju Crnomorskom slivu (Ledićki potok – Bijela rijeka – Željeznica – Bosna – Sava – Dunav). Voda iz izvora otiče manjim potokom na kojem je nekada bila vodenica i oko dvjesto metara niže uljeva se u Ledićki potok kao lijeva pritoka.
Na Husrev-begovim vrelima svake godine 2. augusta (Aliđun) održava se tradicionalna narodna manifestacija – teferič. Na livadama oko vrela za vrijeme teferiča odvijaju se kulturne i sportske aktivnosti. Kulturne aktivnosti se odnose na predstavljanje autohtone bjelašničko-treskavičke narodne nošnje. Bira se najbolje obučeni muškarac i žena u narodnoj nošnji, najbolje okićeni konj. Učešće u ovom narodnom veselju uzimaju i brojna kulturno umjetnička društva koja njeguju igre i pjesme bjelašničko-treskavičkih sela. Od sportskih aktivnosti tipa ”narodni višeboj” organizuje se bacanje kamena s ramena, natezanje konopca, skok udalj s mjesta, hrvanje i takmičenje kosaca.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Selo Dejčići (950 m/nv) nalazi se blizu mjesta Trnovo. Okolina Trnova odlikuje se po planinskim predjelima Treskavice (2086 m/nv), Visočice (1967 m/nv), Bjelašnice (2067 m/nv), Igmana (1647 m/nv) i Jahorine (1916 m/nv) sa prosječnom nadmorskom visinom od oko 900 metara. To je područje poznato po prirodnim ljepotama, čistim planinskim zrakom, mnogobrojnim planinama, riječnim izvorima, tokovima, kanjonima i jezerima, kao i izvanrednim terenima za zimske sportove.

Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice (Fondacija ”pro-BITR-a”) u više navrata je uređivala Husrev-begova vrela. Nešto niže od izvora bila je podignuta manja vodenica i drveni mostić. Danas je ovo slikovito mjesto zapušteno, na livadama oko vrela mogu se vidjeti otpatci koje neodgovorni izletnici ostave iza sebe a posebno nakon teferiča.

Pristup: Do Husrev-begovih vrela može se doći iz dva pravca. Prvi pravac je iz Sarajeva cestom za Igman i Bjelašnicu pored kamenoloma u Krupcu. Na raskršću u Gornjoj Grkarici skrenuti lijevo i nastaviti preko Donje Grkarice i Prečkog polja u selo Dejčići. Dalje od Dejčića nastaviti do Husremovca gdje je parking za automobile (oko 2 km). Ukupno od Sarajeva do Husrev-begovih vrela ovim pravcem je oko 30 km.
Drugi pravac je od raskršća za selo Pendičiće na magistralnom putu M18 Sarajevo – Foča (1,5 km prije Trnova) sa kojeg treba skrenuti desno i nastaviti pokraj sela Brutusi i Dujmovići u selo Lediće. Ukupno od Trnova do Husrev-begovih vrela ovim pravcem je oko 12 km.

Naslovna slika: Husrev-begova vrela na Husremovcu (890 m/nv)


Prokletije, topografska karta – Grbaja

Grbaja (lokalni naziv: Grebaje) je dolina koja se nalazi u masivu Plavsko-gusinjskih Prokeltija, u jugoistočnom dijelu Crne Gore. Dolina Grbaja (1150 m/nv) je nastavak doline Dolja i smještena je oko 7 km jugozapadno od Gusinja (926 m/nv). Grbaja je atraktivna dolina koja privlači svojim kontrastima i markantnim stjenovitim vrhovima sa nadmorskom visinom od 1781 m – 2490 m.
Teška prohodnost planinskog masiva Prokletija, pogranični položaj prostora i dugotrajna izolovanost susjedne Albanije u odnosu na ostali svijet uvjetovali su da je prostor Plavsko-gusinjskih Prokletija bio dugo godina izolovan zbog udaljenosti od većih naselja i važnijih saobraćajnica u Crnoj Gori. Prokletije su bile vrlo rijetko posjećene od strane planinara, turista i ljubitelja prirode. Tek nakon uspostavljanja Prokletijske planinarske transverzale 1957. godine započinje veća posjeta planinara na jugoslovenskom dijelu planine (Crna Gora i Kosovo).
Stoga ne čudi da je prva topografska karta doline Grbaje sa svim detaljima urađena tek 1963. godine u razmjeri 1:50.000 zahvaljujući grupi planinara koji su sa velikim entuzijazmom predhodno istražili ovo područje, a nakon toga izradili i pripremili kartu za njeno štampanje i izdavanje.
Godine 1966., konačno je urađena i prva planinarska karta u razmjeri 1:75.000 na kojoj su prikazani planinarski objekti (pl. kuće i pl. domovi) i markirana planinarska staza u sklopu Prokletijske planinarske transverzale koja na području od Plava do Peći i Dečana povezuje mnoge vrhove i zanimljiva mjesta.
Nekoliko godina poslije su urađene dvije topografske karte, do kojih je svojevremeno bilo teško doći zbog oznake koje su nosile “Službena tajna – Narodna odbrana”, prva karta je u razmjeri 1:100.000, izdanje 1970., a druga u razmjeri 1:25.000, izdanje 1980. godine.
Vrijedi spomenuti i tri planinarske karte na kojima je prikazano šire područje doline Grbaje sa vrhovima u okolici, izdanje: 1977., 2003. i 2009. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) se nalaze u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Administrativnim granicama ovaj, po mnogo čemu specifičan i jedinstven planinski prostor Balkana i Europe, podijeljen je na tri dijela – crnogorske, albanske i kosovske Prokletije.
Reljef Prokletija je razuđen, sa brojnim visokim i markantnim vrhovima, dubokim klisurama, strmim padinama, riječnim dolinama alpskog tipa i drugim prirodnim fenomenima. Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh / alb. Maja e Jezercës (2694 m) je ujedno i najviši vrh Dinarida a nalazi se u albanskim Prokletijama. Najviši vrh crnogorskih Prokletija – Zla Kolata / alb. Kollata ë Keqe (2534 m) je ujedno i najviši vrh Crne Gore. Najviši vrh kosovskih Prokletija – Đerovica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m) je ujedno i najviši vrh Kosova i drugi najviši vrh Prokletija.
Veći dio masiva Plavsko-gusinjskih Prokletija kojima pripada i dolina Grbaja je pod zaštitom u sklopu Nacionalnog parka “Prokletije”. Park je osnovan 2009. godine. Površina parka iznosi 1660 ha i nalazi se na teritoriji opština Plav i Gusinje.

U prilogu objave predstavljene su sve karte izdate od 1963. do 2009. godine i obilježene su brojevima od 1 do 7. Neke su prikazane u punom kadru, a neke kao manji isječak zbog velikog formata originala. Ono što zabrinjava jesu nazivi mjesta i vrhova (toponimi) koji nisu usaglašeni, što se može vidjeti na priloženim kartama. Na temelju znanstveno dokazanih činjenica o etno-skupinama koje su živjele na ovom prostoru prije dolaska Slavena toponimi mjesta i vrhovi Prokletija su bili albanskog porijekla. Neki toponimi su pogrešno prevedeni sa albanskog ili su dobili potpuno novi naziv tj. značenje na slavenskom. Na službenim topografskim kartama su mnogi nazivi vrhova na albanskom jednostavno izbrisani kao da nisu ni postojali, na primjer na karti br. 3 i 4.
Usporedimo li karte br. 1 i 5, sa kartom br. 7 primjetit ćemo da su nazivi vrhova na albanskom preimenovani, na primjer: Maja Njeri e kriyte 2185 m (Smrznuti čovjek) – nosi alpinistički naziv “Očnjak”, Maja e Balles 2460 m (Balin vrh) – alpinistički naziv “Sjeverni vrh”, Maja Gurte e Zjarmit 2490 m (Vatreni kamen ili Kremeni vrh) – alpinistički naziv “Veliki vrh”, Maja e Keče 2441 m (Zao vrh ili Gadan vrh) – alpinistički naziv “Južni vrh”. Ovo se odnosi i na još neke druge toponime, na primjer: Lugu e Kuq / Ljubokuće, Ćafa e Skrožs / Krošnjin prolaz, Skala / Škala i dr.
Također nisu usklađeni toponimi slavenskog porijekla, na primjer: Grbaja / Grebaje, Volušnica / Valušnica, Komljen / Komljem i dr. Najbolje bi bilo da toponimi koji se nalaze u pograničnom dijelu budu dvojezični ili prevedeni sa albanskog u njihovom punom značenju, time bi se izbjegla sumnja o namjernom zatiranju povijesnih naziva.
Ipak od svega je najvažnije da su planinari u najvećem broju suglasni u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine na Balkanu. U Grbaju je lako ući ali iz nje teško izaći, zbog prelijepe prirode i izazovnih vrhova koji nas prosto mame da pristupimo na njihova najviša tjemena.

Prokletije, karta br. 1
TK R=1:50.000 – isječak; vrhovi u masivu Vezirova Brada, Karanfili i Popadija; podatke sakupio i obradio prof. dr. Branimir Gušić uz suradnju dr-a Željka Poljaka, sastavio i izradio Mirko Marković; izdavač: Hrvatski planinarski savez, ”Naše planine” Zagreb, 1963. god.

Prokletije, karta br. 2
TK R=1:75.000 – isječak; Prokletije – Planinarska karta; izdavač: Planinarsko-smučarsko društvo ”Đerovica” Peć, izrada i reprodukcija: “Geokarta“ Beograd, 1966. god.
Napomena: Karta je izdata za potrebe planinara da se mogu orijentisati prilikom obilaska Prokletijske planinarske transverzale. Transverzala je uspostavljena 1957. god. Osnivač: PSD ”Đerovica” Peć.

Prokletije, karta br. 3
TK R=1:100.000 – isječak; izdaje i štampa: Vojnogeografski institut Beograd, prvo izdanje štampano 1970. god., sadržaj po stanju iz 1963. god.
Napomena: Listovi Ivangrad i Skadar su spojeni u jedan blok. Albanska teritorija izrađena po albanskoj TK R=1:50.000, izdanja iz 1929. – 1930. god.

Prokletije, karta br. 4
TK R=1:25.000 – isječak; izdaje i štampa: Vojnogeografski institut Beograd, naručilac: Republička geodetska uprava Crne Gore, sadržaj dopunjen 1970. god., štampano: 1980. god.
Napomena: Listovi Gusinje i Jezerce su spojeni u jedan blok. Albanska teritorija izrađena po albanskoj TK R=1:50.000, izdanja iz 1929. – 1930. god.

Prokletije, karta br. 5
Vrhovi u masivu Vezirova Brada, Karanfili i Popadija; Alpinistički vodič Stijene Jugoslavije – knjiga 1; autor: Zlatko Smerke, izdavač: Planinarsko društvo “Ravna Gora“ Varaždin, 1977. god.

Prokletije, karta br. 6
Grbaja – Gusinjski dio Prokletija; autori: Branko Kotlajić i Radonja Šekularac, izdavač: Planinarsko društvo “Radnički“ Beograd, 2003. god.

Prokletije, karta br. 7
TK R=1:50.000 – isječak; Plavsko-gusinjske Prokletije, četrdeset planinarskih staza; autor: Rifat Mulić, izdavač: Planinarsko društvo “Karanfil“ Gusinje, 2009. god.

Naslovna slika: Prokletije, dolina Grbaja (Grebaje) i vrhovi u masivu Karanfili – pogled sa vrha Karaula (1915 m/nv)



Spomenik prirode “Vrelo Bosne”

Vrelo Bosne se nalazi na nadmorskoj visini 494 m, jugozapadno od grada Sarajeva, ispod obronaka Igmana. Područje u kojem je smješteno predstavlja izvorišni dio rijeke Bosne. Proglašeno je Spomenikom prirode 2006. godine – treće kategorije Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN). Zaštićeno područje obuhvata površinu od 603 ha. Osnovni cilj stavljanja pod zaštitu vrela Bosne je osiguranje očuvanja niza prirodnih, pejzažnih, kulturno-povijesnih, naučnih, edukativnih i ekonomskih vrijednosti, te usklađivanje vrijednosti sa zaštitom, korištenjem i razvojem područja.
U skladu sa stepenom zaštite, utvrđene su dvije zaštićene zone: nukleus i tampon zona. Prva zona obuhvata izvorišta rijeke Bosne i njihovu okolinu u površini od 54,5 ha. U najznačajnije vrijednosti nukleusa spadaju vrelo Bosne i rijeka Bosna od izvora do infiltracionog kanala, značajan stepen raznolikosti flore i faune, te parkovski prostori. Druga zona obuhvata prostor slivnog područja izvora u podnožju Igmana u površini od 548,50 ha. Odlikuje se velikom hidrološkom raznolikošću. Tu se nalaze: vrelo Stojčevac, vrela Borin 1 i 2, rijeka Bosna (od infiltracionog kanala do Plandišta), podzemne termalne i termomineralne vode Ilidže, podzemne vode Sarajevskog polja, Parkovski prostori, uključujući Veliku Aleju, te parkovske prostore oko Banje Ilidža i Stojčevca, Javni objekti i objekti stanovanja od kulturno-povijesnog značaja, uključujući: arheološko nalazište i nekropole u selu Vrutci, Rimski most na Plandištu, austrougarske vile u Velikoj Aleji i hoteli na Ilidži, te zgrada Šumarske škole.
Područje vrela Bosne uvijek se razmatralo kao cjeloviti dio prostora Ilidža – Vrelo Bosne – Stojčevac, jer je svojim prirodnim i kulturno-povijesnim vrijednostima ovaj prostor neodvojivo povezan. I prema stvorenim vrijednostima ovo područje predstavlja cjelinu, posebno sa aspekta turizma, banjskog liječenja i rekreacije.
Spomenik prirode “Vrelo Bosne” je pod upravom Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo, osnovana 2010. godine u cilju očuvanja pejzaža, naučnog istraživanja, ekološke edukacije i vaspitanja, te rekreacije i turizma.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Park Vrelo Bosne

Vrelo Bosne je omiljeno izletište građana Sarajeva. Sam prostor izvorišta vrela Bosne je pod zakonskom zaštitom od 1954. godine. Na području vrela Bosne nalazi se i glavni izvor pitke vode grada Sarajeva – Bačevo.
Vrelo Bosne je atraktivna turistička destinacija među deset najposjećenijih u gradu. Cijeli prostor odiše romantikom koja privlači ljubitelje bistrih voda, šume i šumske tišine. Lijepih predjela za sportsko rekreativnu aktivnost na čistom zraku ima napretek. Područje je opremljeno parkovskim mobilijarom za boravak u prirodi, te igralištem za djecu. Ima lijepo uređene šetnice koje omogućavaju pristup jezerima gdje obitavaju labudovi, najprepoznatljiviji simboli vrela Bosne. Obale jezera su ozidane kamenom i postavljena drvena ograda, izgrađen je veliki broj mostića da bi se premostili rukavci i ribnjak u kojem obitavaju pastrmke.

Spomenik prirode “Vrelo Bosne” odlikuje se velikom biološkom raznovrsnošću, stanište je za 357 biljnih vrsta i 153 vrsta faune. Konstatovane su različiti endemični životinjski oblici, kao i vrste sa uskim arealom rasprostranjenja koji daju posebna obilježja ovom prostoru, kao i bogato razvijena fauna ptica. Staništa endemičnih vrsta životinja vezana su za izvorske dijelove rijeke Bosne i ona daju poseban i autentičan izgled samog prostora. Većina registrovanih vrsta ptica su stanarice. Neposredna blizina Igmana i šumskih sastojina, kao i činjenica da je region Sarajevskog polja poznat kao stalno ili povremeno odmorište ptica, uticali su na ovako izražen diverzitet. Od vrsta sisara, na širem području od ruba Igmana do Ilidže, mogu se sresti vrste: kuna bjelica, zec, vjeverica, lasica, a u vodenim ekosistemima registrovana je vidra, veoma rijetka vrsta. Vodotok u koji se ulijeva šest izvora s područja vrela Bosne, stanište je autohtone vrste potočne pastrmke. Mnoge od identificiranih vrsta faune su okarakterisane kao ugrožene i zahtjevaju zaštitu.

U blizini vrela Bosne nalazi se naselje Ilidža, okruženo prirodnim izvorima ljekovite termalne vode i stoljetnim perivojem s bogatom povijesti. Blagodati ilidžanske termalne vode su vrlo dobro poznavali stari Rimljani i Osmalije. Višestoljetna tradicija u liječenju bazirana na ljekovitim svojstvima termalne vode nastavljena je i u doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) kada su na tom banjskom prostoru izgrađeni hoteli, nekoliko vila u Velikoj Aleji, kao i sama aleja. Turistički kompleks koji je bio sačinjen od hotela i ugostiteljskih objekata, okružen uređenim parkovima postao je prestižna turistička destinacija namjenjena bogatoj europskoj klijenteli. U to doba na području vrela Bosne zabilježeni su rekreativni sportovi: izleti, pješačenje, vožnja čamcem, jahanje, lov i ribolov.

Rijeka Bosna

Rijeka Bosna jedna je od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini. Pripada crnomorskom slivu, ulijeva se u rijeku Savu kod Bosanskog Šamca. U rimsko doba rijeka je nosila naziv Basana i mnogi povjesničari smatraju da je po njoj i nastala riječ Bosna.
Rijeka Bosna je duga 273 km, prosječne je dubine oko 3 m a široka od 30 – 160 m. Obale su joj visoke od 1 – 5 m, obrasle su grmljem i šumom. Prosječan pad joj iznosi 1,48 m/km, a srednja količina proticanja vode 142 m³/s. Najveći vodostaj je u proljeću i u jesen, a najniži u ljetnom periodu. Ukupna površina poriječja je 10.457 km².
U gornjem toku Bosna je mirna rijeka koja protiče kroz široke doline. U srednjem toku se probija kroz klisure usječene u čvrste stijene gdje pravi slapove i brzake na potezu od Vranduka do Nemile i od Maglaja do Doboja, a u donjem toku od Doboja do ušća u rijeku Savu protiče kroz ravnicu gdje pravi više rukavaca, ada i okuka.
U rijeku Bosnu uljeva se veliki broj potoka i rijeka a najveće pritoke su: Željeznica (27 km), Miljacka (36 km), Stavnja (31 km), Fojnička rijeka (46 km), Lašva (49 km), Krivaja (101 km), Spreča (137 km) i Usora (82 km).
Rijeka Bosna protiče kroz mnoga naseljena mjesta a najveća su: Visoko, Kakanj, Zenica, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Doboj, Modriča i Bosanski Šamac.

Velika Aleja

Velika Aleja je atraktivno šetalište od naselja Ilidža do vrela Bosne, dužine oko 3,5 km. Izgrađena je za vrijeme vladavine Austrogarske. U dvostrukom nizu je zasađeno stablima javorolisnog platana (1888. god.) i divljeg kestena (1892. god.). Aleja započinje od velikog banjskog parka gdje su hoteli. U prvom dijelu s obje strane šetnice smješteno je nekoliko lijepih vila. Aleja je zatvorena za saobraćaj, tako da je idealna za šetnju, trčanje, vožnju biciklom i rolanje. Najveća atrakcija je vožnja fijakerom koji ovim šetalištem voze još od 1895. godine.

Rimski most

Rimski most na rijeci Bosni nalazi se u blizini Plandišta nedaleko od Ilidže. Smješten je na lijevoj strani odmah pokraj starog puta koji vodi prema Blažuju. Rimski most je povijesna građevina koja svojim elegantnim izgledom privlači mnoge posjetioce. Rimski most je jedan od četiri sačuvana stara kamena mosta na području Sarajeva. U blizini mosta nalaze se brojna arheološka nalazišta. Od 2005. godine nalazi se na popisu Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Dobio je naziv Rimski most zbog toga što je sagrađen od klesanih kamenih blokova, vrlo vjerojatno donesenih s obližnjeg starog rimskog naselja Aquae Sulphurae. Most je prvi put spomenut u 16. stoljeću, oko 1550. godine. Spominje ga mletački poslanik Katarin Zeno i piše da postoji kameni most na rijeci Bosni koji ima sedam lukova a nalazi se na trgovačkom putu koji povezuje Dalmaciju sa srednjom Bosnom. Ne zna se ko je i kada sagradio most, ali zna se da ga je bosanski vezir Rustem paša-Hrvat dao obnoviti negdje oko 1762. godine po molbi stanovnika Sarajeva koji su tražili da se most popravi. Most je restauriran više puta u 20. stoljeću.
Most je napravljen od klesanih kamenih blokova koji čine donju strukturu mosta i imaju polukružno zasvedenih sedam lukova. Dužina prilazne rampe mostu s istočne strane je oko 85 m. Dužina mosta iznosi oko 52 m, širina s korkalukom (kamena ograda) oko 4,50 m, a visina mosta na najvišem mjestu oko 4,50 m. Most ima šest riječnih oslonaca koji na uzvodnoj, jugozapadnoj strani imaju ledobrane-ledolomce, a treći mostovski oslonac na nizvodnoj strani ojačan je zidanim kontraforom od kamena koji je prislonjen uz čelni zid mosta. Korkaluk je od čeonog zida mosta vizualno odvojen izvedbom jednostavno profiliranog kamenog vijenca, a lukovi su u odnosu na čeone zidove mosta diskretno uvučeni.

Rimske toplice i Banja Ilidža

U neposrednoj blizini Ilidže u ambijentu velikog banjskog parka nalaze se ostaci rimskih toplica. Naime u antičko doba Rimljani su po dolasku u ove krajeve ovdje osnovali naselje s banjom – Aquae Sulphurae. Razvoj ovog lokaliteta s njegovom ljekovitom vodom i prirodnim ljepotama je nastavljen dolaskom Osmanlija. Naselje Ilidža je upravo i dobila ime od turske riječi “ilaç” što u prijevodu znači “lijek”. Ljekovitost ilidžanske vode svrstva se u najznačajnija termalna vrela u jugoistočnoj Europi.
Za vrijeme austrougarske vladavine cijeli je ovaj kraj urbaniziran i pretvoren u veliki lječilišni park. U središtu ovog parka izgrađeni su luksuzni hoteli izgrađena su četiri luksuzna hotela: “Austria”, “Bosnia”, “Hungaria”, “Herzegovina”. Ilidža je tako postala jedno od najomiljenijih mondenskih mjesta austrougarske aristokracije.

Povijesno područje Vrutci

Povijesno područje Vrutci nalazi se u podnožju planine Igman, oko 3 km zapadno od Ilidže. Smješteno je na lokalitetu Crkvina s desne strane pokraj Velike Aleje, oko 500 m sjeverno od Vrela Bosne, a 300 m od sela Vrutci. Na ovom lokalitetu je u 9. stoljeću podignuta crkva posvećena sv. Stjepanu Prvomučeniku. Crkva je srušena u 14. stoljeću. U blizini ruševina crkve formirana je srednjovjekovna nekropola od 15 stećaka.

Park Stojčevac

Prostor Ilidža – Stojčevac – Vrelo Bosne je neodvojivo povezan svojim prirodnim i kulturno-povijesnim vrijednostima. Stojčevac se nalazi u podnožju planine Igman i obuhvata prostor od 28 ha. Odlikuje se velikom biološkom raznovrsnošću, stanište je mnogi biljnih i životinjskih vrsta. U vodozaštitnoj zoni Stojčevca možemo pronaći čak 73 prirodna izvora vode. Zbog svoje vodoobilnosti i kvaliteta vode ubraja se u jednu od najznačajnijih i najvrednijih hidroloških pojava na području Kantona Sarajevo.
Stojčevac je popularno izletište koje posjetiocima nudi svjež i čist zrak, što ga čini idealnim mjestom za rekreativne sportove na otvorenom, šetnju i uživanje u šumskom miru daleko od gradske buke. Cijelo područje je ispresjecano potočićima a u središtu je smješteno jezerce oko kojeg su uređene staze za šetnju, parkovski mobilijari sa nadstrešnicama i klupama za odmor.
Na Stojčevcu je u drugoj polovici 20. stoljeća izgrađena rezidencija predsjednika bivše Jugoslavije Josipa Broza Tita. Rezidencija je bila povezana sa planinom Igman podzemnim tunelom koji vodi do atomskog skloništa. Zgrada rezidencija je devastirana u ratu 1992 – 1995. godine i nije obnovljena.
Do parka na Stojčevcu može se doći pješačenjem, fijakerom ili biciklom Velikom Alejom od Ilidže. Prije Vrela Bosne na lijevo strani od Velike Aleje je odvojak puta za Stojčevac. Na Stojčevac se može doći automobilom od Ilidže putem za Hrasnicu sa kojeg se na raskršću kod Skolović kolonije treba odvojiti desno za naselje Kovači i Glavogodinu.   

Pristup do spomenika prirode Vrelo Bosne

– Prvi pravac automobilom je iz Sarajeva, nakon prolaska kroz naselje Ilidža nastaviti do raskršća na Plandištu (kod Pravoslavne crkve sv. Save) gdje treba skrenuti lijevo na put za vrelo Bosne. Parkiranje vozila je uz naplatu. 
– Drugi pravac automobilom je iz naselja Ilidže do parkinga na početku Velike Aleje koja je zatvorena za saobraćaj motornih vozila. Parkiranje vozila je uz naplatu.
– Iz Sarajeva do Ilidže može se doći i javnim gradskim prijevozom (tramvajem ili autobusom) do posljednjeg stajališta odakle je potrebno oko 15 minuta hoda do banjskog parka s hotelima gdje započinje  Velika Aleja. Dalje nastaviti pješačenjem, fijakerom ili biciklom, oko 3,5 km do vrela Bosne.
Napomena: Ulazak u park je uz naplatu!

Naslovna slika: Vrelo Bosne (494 m/nv)

Treskavica – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Treskavica se nalazi južno od Sarajeva (oko 30 km) i okružena je susjednim planinama: Lelijom (2032 m/nv), Visočicom (1967 m/nv), Bjelašnicom (2067 m/nv) i Jahorinom (1916 m/nv). Treskavica je prema narodnom predanju dobila ime po potresima kojima je u prošlosti bila izložena, a njen najviši vrh Ćaba (2086 m/nv) je dobio ime po dovištu koje je bilo na vrhu planine.
Vrhovi Treskavice su izazovni i privlače mnoge planinare da ih pohode, a među njima se svojom ljepotom ističu: Oblik  (1876 m), Zubovi (1793 m), Veliki Ilijaš (1879 m), Ogorjeli kuk (1943 m), Djevojački kuk (1950 m), Ćabenske stijene (2060 m), Krajačića klanac (1971 m), Nikoline stijene (1908 m) i Veliki Treskač (1969 m). Alpinisti  su upravo u stijenama navedenih vrhova ispenjali brojne alpinističke smjeri.

Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog i Jadranskog mora. Prema narodnom predanju na Treskavici postoji 365 vrela. U podnožju planine izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Grajseljička rijeka, Jezernica, vrelo Donji Krupac (pritoka Neretve), Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica, Studenica i Bistrica.
Pejzaž Treskavice krase jezera: Bijelo (1697 m), Crno (1675 m), Platno (1570 m) i Veliko (1550 m). Sva četiri jezera su ledničkog porijekla i kao prirodne rijetkosti i objekti značajni za naučna istraživanja 1957. godine su stavljena pod zaštitu države. Postoje i druga jezera koja nisu ledničkog porijekla već su sezonskog karaktera i neka od njih ljeti presuše: Zmijsko jezero (1630 m), Trokunsko jezero (1220 m), jezero na Turovom stanu (1640 m), jezero na Spasovači (1590 m) i jezero na Gornjoj bari (1600 m). Zanimljivo je spomenuti i vještačko jezero poznato po nazivu Simovića Bara (1395 m). Jezero se nalazi u blizini Gvoznog polja i smješteno je pod krševitim liticama Malog i Velikog Treskača. Ovo jezero ima stalni dotok vode. Najveći dio površine jezera je pod gustom podvodnom vegetacijom.

U podnožju planine vrijedi vidjeti Kazane kod sela Turovi koji su nastali tako što je rijeka Željeznica, probijajući se na svom putu kroz stjenovitu gredu, izdubila prolaz. U tom neobično oblikovanom prolazu kroz stijenu voda ključa kao u kazanu pa je on po tome i dobio ime. Kazani pružaju vanrednu sliku prirodne ljepote, te su kao takvi 1957. godine stavljeni pod zaštitu države. Također vrijedi vidjeti vodopad Skakavac kod planinarske kuće na Paležu, visine 35 m, koji se može vidjeti jedino u proljeće kada nastaje topljenje snijega na Kozjoj luci.

Na Treskavici postoje tri planinarska objekta koje koriste planinari i drugi ljubitelji prirode: pl. kuća na Sustavcu (1177 m/nv), pl. dom na Paležu (1260 m/nv). i pl. sklonište kod Velikog jezera (1577 m/nv). Moguće je koristiti i lovačku kuću na Gvoznom polju (1340 m/nv).

U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) na Treskavici su izgrađene dvije lovačke kuće: na Spasovači ”Anselma – Hütte” (1630 m/nv) i na Turovom stanu ”Katharinen – Hütte” (1640 m/nv). Kuće su osim lovaca mogli koristiti planinari i drugi ljubitelji prirode. Također su izgrađene i uređene pješačke staze koje se i danas koriste. Pristup do obje lovačke kuće vodi iz Trnova (816 m/nv) u kojem je izgrađena Državna turistička kuća ”Bezirks – Haus”. Raspolaže sa 15 ležaja. Kuća je stalno otvorena, ima domaćina i opskrbljena je sa hranom i napitcima.     

Nakon završetka Prvog svjetskog rata u doba vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.) na Treskavici je Agrarna direkcija izgradila sklonište pod Bosanskim vratlom na Spasovači (1700 m/nv) a lovci su izgradili veliku kuću na Kozjoj luci (1498 m/nv).

1926. god. Izgrađena je prva planinarska kuća na Treskavici. Kuća se nalazi u Jablan dolu (1631 m/nv) u neposrednoj blizini markantne sjeverne stijene vrha Oblik. Objekat je prizeman, građen od brvna i pokriven šindrom. Raspolaže sa kuhinjom i jednom sobom sa zajedničkim ležajem za 10 osoba. Kuća je stalno otvorena, ima domaćina i opskrbljena je sa hranom i napitcima. Pristup do kuće vodi iz Trnova pravcem: selo Turovi – Hrasno – Široki do – vrelo Bugarka – Progriženica – Dugi greb – Peštera – Turov stan – Jablan do. Od Trnova do pomenute kuće potrebno je 3 sata i 30 minuta hoda. Objekat je pod upravom “Društvo planinara BiH” Sarajevo.
Iste godine ovo pl. društvo preuzima od Državnog erara bivšu Državnu turističku kuću ”Bezirkshaus” u Trnovu. Nakon obnove kuću su mogli koristiti turisti i planinari.  

1935. god. objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Treskavice ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
U ovom vodiču po prvi put se pojavljuje naziv najvišeg vrha Treskavice – Pakliješ, a tako je i evidentiran na karti u prilogu knjige. Vrh je prije toga nosio naziv Ćaba. Ovaj novi naziv je vjerovatno dobio po mnogobrojnim dubokim vrtačama kojima je narod dao ime Pakliješ, a nalaze se južno od najvišeg vrha Treskavice u masivu Pašine planine između kote 2086 m/nv i kote 2070 m/nv. Za ove vrtače kažu ako čovjek po magli ili snježnoj vijavici u njima zaluta jedva bi živu glavu iznio. Na Treskavici postoji još jedno područje sa gotovo istim nazivom a na karti je označeno pod nazivom  Paklenjače. Ovo područje se nalazi južno od Trokun vrela i njegovo ime također pokazuje da se radi o negostoljubivom mjestu. Područjem dominira ljuti krš i gusta klekovina zbog koje je otežano kretanje i orijentacija na terenu.

1937. god. Josip Sigmund, planinar visokogorac, alpinist i turni skijaš, član podružnice HPD “Bjelašnica” Sarajevo, prepenjao je solo Kosi kamin u Ćabenskim stijenama. Bio je ovo prvi registrirani alpinistički uspon u stijenama Treskavice. Smjer je kasnije nazvan “Sigmundov smjer”.

25.6. – 1.7.1942. god. Grupe proleterskih udarnih brigada na putu za Bosansku Krajinu pod vodstvom Josipa Broza Tita prelaze sa Zelengore na Treskavicu. 25. juna, kolona od nekoliko stotina boraca je krenula na Treskavicu, pravcem: selo Borija – selo Šivolji – Gvozno polje gdje su stigli kasno navečer i prenoćili u obližnjoj šumi. Kiša je tu noć neprestano padala. Narednog dana 26. juna kolona boraca je već od ranog jutra krenula sa Gvoznog polja po velikoj hladnoći, pravcem: Bosansko vratlo – Spasovača – Kozja luka gdje su se zastavili radi odmora i tu prenoćili jer sutradan ih čeka zahtjevan marš. Trećeg dana pohoda 27. juna kolona je krenula sa Kozje luke, pravcem: Šišan – Crno jezero – Prohin smet – Ogorjeli kuk – Poljice – Bijela ljeska – Hojta. Tog dana im je bilo najteže, dok su se kretali kroz središnje područje planine zahvatilo ih je veliko nevrijeme, padao je snijeg kao u sred zime. Po dolasku na Hojtu prenoćili su u šumi. 28. juna, borci četvrte proleterske udarne brigade oslobodili su sela Lediće, Dejčiće, Ostojiće i Šabance. Dva dana kasnije 30. juna, pod predsjedništvom druga Tita, u kući domaćina Maksima Miovčića u Ledićima održana je sjednica Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Narednog dana 1. jula partizanske jedinice su napustile ovaj planinski kraj i uputile se u selo Lukavac na Bjelašnici gdje su stigle istog dana. Po dolasku drug Tito i članovi Vrhovnog štaba smjestili su se i prenoćili u kući domaćina Osmana Pintola.

1941.- 1945. god. U ovom period dok je trajao Drugi svjetski rat svi objekti na Treskavici koje su koristili lovci, planinari i drugi ljubitelji prirode su uništeni i spaljeni.

1948. god. Rješenjem vlade NR BiH formirano je Planinsko ogledno dobro “Gvozno” u sastavu Poljoprivrednog fakulteta iz Sarajeva koje na Gvoznom polju vrši ratarsku, voćarsku i stočarsku oglednu proizvodnju. Tako je na Gvoznu od 1953. godine sagrađeno 15 objekata za smještaj stoke i stambene zgrade za smještaj radnika. Godine 1962., sagrađen je studentski dom za izvođenje praktičnog dijela nastave za student poljoprivrednog fakuteta iz Sarajeva. U 1964. godini POD “Gvozno” je pripojeno Poljoprivrednom dobru ”Butmir” iz Sarajeva kao fakultetsko ogledno dobro na Gvoznu. Gajilo je priplodne junice i podizalo vještačke livade površine 35 ha. Vršilo eksploataciju šume u Gvoznu. Većina šume je isječena. Zemljišne površine kojim je upravljalo PD ”Butmir” od 1978. godine pripale su Poljoprivrednom dobru “Miro Popara” iz Kalinovika. Na zemljišnim površinama koje su mu dodjeljene Poljoprivredno dobro bavilo se prozvodnjom stoke za prodaju vune, mesa i mlijeka. Rukovodi i planinskim pašnjacima na Treskavici i Zelengori koje koriste stočari od Ljubinja, Stoca i Neuma iz Hercegovine, poznati po imenu Humljaci. Godine 1984., na području Pavlovca (pokraj puta Sarajevo – Kalinovik) formirana je farma za uzgoj ovaca kojom upravlja Zemljoradnička zadruga Kalinovik. Ubrzo nakon toga PD “Miro Popara” Gvozno i ZZ Kalinovik se integrišu u sastav Udružene poljoprivredene industrije (UPI) Sarajevo.     

1949. god. Na najvišem vrhu Treskavice je postavljena nova oznaka. U radnoj akciji učestvuju sarajevski planinari visokogorci: Rade Lasić, Drago Čelper, Ivan Fidler, Drago Entraut i Terezija Barač – Entraut.

1950. god. U Sarajevu je osnovano planinarsko društvo “Treskavica”, s ciljem da među radnim ljudima i omladinom razvija oblike sportsko-rekreativne aktivnosti. Odmah po osnivanju članovi planinarskog društva poduzimaju dobrovoljne radne akcije na markiranju planinarskih staza na Treskavici i započinju sa izgradnjom pl. kuća na Sustavcu i Kozjoj luci. 
Uporedo sa izgradnjom planinarskih kuća, podignuto je i planinarsko sklonište na najvišem vrhu Treskavice (2086 m/nv). Sklonište je napravljeno od željeznog lima po uzoru na Aljažev stolp na Triglavu u Sloveniji – najviši vrh Julijskih Alpa. Konstruktor skloništa bio je Ing Rade Lasić. Na izgradnji skloništa najviše su se angažirali sarajevski planinari visokogorci: Rade Lasić, Đoko Petrović, Hidajet Galičić, Mustafa Bundo i Drago Čelper. Probna montaža metalne konstrukcije skloništa najprije je izvršena u staroj termoelektrani u Sarajevu, a zatim je ranu jesen izvedena masivna radna akcija uz učešće planinara iz matičnog pl. društva i drugih sarajevskih pl. društava u kojoj je metalna konstrukcija u dijelovima i cementom prenesena na najviši vrh Treskavice. Pijesak za izradu temelja skloništa je kopan na vrhu, a voda je uzeta na Ušljivim vrelima.
Prilikom razmatranja davanja naziva skloništa na Upravnom odboru PD ”Treskavica”, predsjednik društva Ing Nikola Sedlar predložio je da se skloništu da naziv po Radi Lasiću u znak priznanja za njegov doprinos na izgradnji ovog objekta. Rade Lasić, veliki planinarski entuzijasta, čovjek izuzetne skromnosti bio je protiv ovog prijedloga. Nakon toga donesena je odluka da se skloništu da naziv ”Đokin toranj” po Đoki Petroviću, dugogodišnjem predsjedniku PD ”Treskavica” i jednim od osnivača ovog Društva. Planinarima je ovo sklonište bilo od velike važnosti da se u njemu mogu skloniti u najrazličitijim vremenskim uvjetima, a vremenom je postalo prepoznatljiv simbol Treskavice.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Treskavice od 17. do 18. aprila ovim pravcem:
1. dan, Trnovo – selo Turovi – pl. kuća na Sustavcu – Palež – Skok – Glibovac – pl. kuća na Kozjoj luci;
2. dan, pl. kuća na Kozjoj luci – Spasovača – Bosansko vratlo – Gvozno polje – Kalinovik.    

7.10.1951. god. Održano je svečano otvorenje novoizgrađenih planinarskih kuća na Sustavcu i Kozjoj luci. Uz prisustvo velikog broja planinara iz pl. društava BiH ujedno je obavljeno i svečano otvorenje novoizgrađenog planinarskog skloništa na najvišem vrhu Treskavice.

– Planinarska kuća na Sustavcu:
Kuća je smještena na 1177 m/nv uz lijevu obalu Hrasničkog potoka. Okružena je sa jedne strane crnogoričnom šumom na istočnim padinama vrh Kožljen (1437 m/nv), a na drugoj strani okrenutoj ka potoku manjom livadom. Objekt je prizeman, građen od brvna, pokriven šindrom. Ima zajedničku trpezariju i kuhinju za 10 osoba, opremljenu za individualno pripremanje hrane, a u sobi se nalazi 8 ležaja. Za osvjetljenje se koristi petrolejska lampa, a vodom se snabdjeva sa vrela koje se nalazi odmah pokraj kuće. Do pl. kuće se može pristupiti za 1 sat hoda, makadamskom cestom iz sela Turovi ili iz Rajskog dola markiranom pl. stazom. Otvorena je po potrebi uz predhodnu najavu, nije opskrbljena sa hranom i napitcima. Kuća je pod upravom PD “Treskavica” Sarajevo. 

– Planinarska kuća na Kozjoj luci:
Kuća je smještena na 1498 m/nv na velikoj livadi okruženoj sa svih strana bjelogoričnom i crnogoričnom šumom. Objekat je izgrađen od drveta i kamena, pokriven limom. Kasnije je više puta dograđivan. Nakon kompletnog renoviranja koje je trajalo od 1957. – 1958. godine objekat je dobio novi naziv: pl. dom “Josip Sigmund” po imenu sarajevskog planinara i narodnog heroja. U to vrijeme bio je to jedan od najbolje opremljenih planinarskih domova u SFRJ. Dom raspolaže kuhinjom i trpezarijom za 60 osoba. U 15 soba na prvom spratu ima po 1, 2, 3, i 4 kreveta., te 3 zajedničke sobe sa ukupno 60 ležaja. Također dom raspolaže tekućom vodom i sanitarajima u prizemlju objekta. Za osvjetljenje koristi agregat. Dom ima stalnog domaćina, otvoren je tokom cijele godine i opskrbljen sa hranom i napitcima. Do pl. doma se može pristupiti makadamskom cestom iz sela Turovi ili iz Rajskog dola markiranom pl. stazom do pl. kuće na Sustavcu , a dalje također markiranom pl. stazom preko Skoka (2 sata i 30 minuta hoda). Dom je pod upravom PD “Treskavica” Sarajevo.

1952. god. Izgrađena su četiri nova lovačka objekta: kuća na Turovom stanu, kuća na Spasovači, kuća na Pandurici i kuća u Rajskom dolu.   

1957. god. Četiri Treskavička jezera ledničkog porijekla: Bijelo (1697 m), Crno (1675 m), Platno (1570 m) i Veliko (1550 m) kao prirodne rijetkosti i objekti značajni za naučna istraživanja su stavljena pod zaštitu države.

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale je Sreski planinarski savez Sarajevo. Transvezala se može obići za 8 – 9 dana hoda i ukupno ima 34 kontrolnih tačaka. U sklopu transverzale na Treskavici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Sustavcu (KT 20), planinarski dom ”Josip Sigmund” na Kozjoj luci (KT 21) i Ogorjeli kuk (KT 22). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.  

1970. god. PD “Treskavica” Sarajevo povodom jubileja 20-godišnjice od osnivanja (1950. – 1970. god.) izgradilo je dvije česme na kojima su postavljene spomen-ploče sa imenima zaslužnih članova društva:
– Česma Sulje Suljagića (1885. – 1962. god.) na Sustavcu,
jedan od osnivača Društva planinara u BiH i PD “Treskavica“.
– Česma Radeta Lasića (1909. – 1957. god.) na Skoku,
jedan od osnivača PD  “Treskavica“, dao veliki doprinos na izgradnji pl. kuće na Sustavcu, pl. doma “Josip Sigmund“ na Kozjoj luci, inicijator i konstruktor pl. skloništa “Đokin toranj“ na najvišem vrhu Treskavice.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavio je transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Treskavici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Sustavcu (KT 68), planinarski dom ”Josip Sigmund” na Kozjoj luci (KT 69) i vrh Pakliješ / Đokin toranj (KT 70). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1975. god. Ime najvišem vrhu Treskavice po drugi put je preimenovano u Đokin toranj, ova nova promjena naziva vrha je zvanično evidentirana na TK 1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd. Vrh je prije toga nosio naziv Pakliješ.

15.1.1979. god.  Na putu Kalinovik – Ljuta u snježnoj lavini smrtno su stradali đaci Šerif Holjan (17), Ekrem Holjan (14) i Ethem Hatibović (12). Lavina se obrušila sa južnih obonaka Treskavice na području Jakomišlje (1400 m/nv). Oni su pješačili kada ih je snježna lavina zahvatila i zatrpala. Lavina je bila široka nekoliko desetina metara i duga nekoliko stotina metara. Debljina snježne lavine iznosila je više od 15 metara. Tijela nastradalih đaka su nađena nakon što se snijeg otopio u aprilu 1979. godine.  

1980. god. PD “Treskavica” Sarajevo povodom jubileja 30-godišnjice od osnivanja (1950. – 1980. god.) u znak sjećanja na zaslužnog člana društva Aleksandra Obradovića (1920. – 1980. god.) postavilo je spomen-ploču s njegovim imenom na česmi kod pl. doma na Kozjoj luci. Bio je jedan od osnivača PD “Treskavica“ i 20 godina predsjednik društva.  

1983. god. u mjesecu junu puštena je u obilazak “Famosova planinarska transverzala“. Osnivač transverzale je PD “FAMOS” Hrasnica. Transverzalni put prelazi preko Treskavice, Bjelašnice i Igmana. Transvezala se može obići za 4 dana hoda i ukupno ima 12 kontrolnih tačaka. U sklopu transverzale na Treskavici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: partizanski spomenik u selu Šivolji (KT 1), nekropola stećaka na Gvoznom polju (KT 2), Spasovača (KT 3), planinarski dom ”Josip Sigmund” na Kozjoj luci (KT 4), pećina Ledenica (KT 5) i Ogorjeli kuk (KT 6). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1987. god. u mjesecu oktobru puštena je u obilazak planinarska transverzala “Stijene i vrhovi Treskavice“. Osnivač transverzale je PD “Treskavica” Sarajevo. Transvezala se može obići za 4 dana hoda i ukupno ima 14 kontrolnih tačaka. U sklopu transverzale na Treskavici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Kazani na rijeci Željeznici u selu Turovi (KT 1), lovačka kuća na Turovom stanu (KT 2), vrh Oblik (KT 3), pećina Ledenica (KT 4), vrh Barice (KT 5), Mliječnica (KT 6), vrh Đevigrad (KT 7), vrh Pakliješ (KT 8), Malo Vratlo (KT 9), vrh Veliki Treskač (KT 10), vrh Kobiljača (KT 11), nekropola stećaka na Gvoznom polju (KT 12), selo Vlaholje (KT 13) i Kalinovik (KT 14). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Treskavice svi planinarski i lovački objekti uništeni su: planinarski dom na Kozjoj luci je zapaljen i izgorio do temelja, planinarska kuća na Sustavcu, lovačke kolibe na Turovom stanu, Spasovači i Čelini. Također je uništeno i planinarsko sklonište ”Đokin toranj” a njegovi ostaci nalaze se stotinjak metara niže na južnoj padini najvišeg vrha Treskavice. Na Treskavici su vođene borbe tako da u nekim područjima i dalje postoji opasnost od neeksplodiranih ubojitih sredstava. Iz tog razloga planinari dugo godina nakon završetka rata nisu išli na Treskavicu sve dok nisu planinarske staze ponovo obnovljene i markirane.  

11. – 12.3.2000. god. Klub ljubitelja prirode i avantura ”Yeti” Sarajevo, organizirao je
1. Memorijalni zimski pohod na najviši vrh Treskavice – Pakliješ (2086 m/nv). Mjesto okupljanja učesnika pohoda je u selu Šabići gdje su prenoćili u zgradi osnovne škole. Sutradan je pohod izveden po oblačnom vremenu i dubokom snijegu, pravcem: selo Rakitnica – Šljemena – Baletina voda – Ploča – Bijele vode – vrh Pakliješ. U pohodu učestvuje 75 planinara iz sarajevskih pl. društava.

2005. god. u augustu mjesecu obnovljena je markacija na planinarskoj stazi od prijevoja na Šišanu preko Nikolinog ždrijela, Konjskih voda i Suhe lastve na vrh Pakliješ. Markaciju je samostalno uradio Ferdinand Žagovec Ferdo, planinar visokogorac. Ferdo je tada imao 83 godine starosti. Materijal i pribor za markiranje (boju i četke) financirao je od svoje skromne mirovine. Obnovljena markacija omogućila je mnogim planinarima da se bezbjedno kreću ovim pravcem bez bojazni od opasnosti neeksplodiranih ubojitih sredstava.  

2006. god. Obnovljena je i stavljena u funkciju planinarska kuća na Sustavcu. Nakon proširenja gabarita objekta kuća ima 3 sobe, sa ukupno 20 kreveta. Raspolaže sa trpezarijom i skromno opremljenom kuhinjom. Ispred pl. kuće na livadi odmah pokraj Hrasničkog potoka sagrađeni su od drveta 4 bungalova, sa po 4 kreveta. Do kuće se može doći terenskim vozilom makadamskom cestom i markiranom pl. stazom iz sela Turovi ili iz Rajskog dola za 1 sat hoda. Kuća i bungalovi su pod upravom PD “Treskavica” Trnovo.  

2007. – 2010. god. Planinari su u ovom periodu izveli mnogobrojne radne akcije na obnovi markacije planinarskih staza koje vode do jezera i na najznačajnije vrhove Treskavice.
Također je markirana i nova pl. staza na vrh Veliki Treskač (1969 m/nv). Staza vodi od lovačke kuće na Gvoznom polju do jezera Simovića Bara od kojeg započinje jak uspon prvo između krupnih stjenovitih odlomaka a poslije preko sipara i strme travnate padine kroz jarugu (točilo) ispod litica Malog Treskača do izlaska na greben, dalje zapadno na vrh. Za uspon na vrh potrebno je 3 sata hoda. Uspon na ovaj vrh u zimskom periodu predstavlja izazovnu visokogorsku turu. Markiranje ove pl. staze urađeno je 3.10.2010. godine, a akciju su izveli članovi PD “Treskavica” Trnovo.
Obnova markacije na planinarskim stazama je značajna zbog sigurnosti planinara jer na nekim područjima Treskavice i sada postoji opasnost od neeksplodiranih ubojitih sredstava ostalih iz minulog rata.

2010. godine na najvišem vrhu Treskavice, mještani iz sela Ljuta postavili su željezni jarbol i tablu sa novim nazivom vrha Mala Ćaba. Time je po treći put ovaj vrh preimenovan, njegov originalni naziv Ćaba, prvo je promjenjen u Pakliješ a potom u Đokin toranj. Nekoliko godina kasnije grupa sarajevskih planinara sagradila je na ovom vrhu kamenu piramidu oblika kocke, dimenzija 1,80 m x 1,80 m, visine 2,00 m.

7. – 8.9.2013. god. Svečano je otvoren “Planinarski put Dr Jovo Elčić”. Put vodi preko vrhova na tri planine: Treskavicu – vrh Veliki Treskač 1969 m/nv, Leliju – vrh Velika Lelija 2032 m/nv i Zelengoru – vrh Bregoč 2014 m/nv. Uz prisustvo više od 80 planinara iz BiH i regiona pohod je izveden po lijepom i sunčanom vremenu. Autor počasne značke, vodiča i dnevika planinarskog puta je Braco Babić.

2104. god. Na Paleži je zvanično otvoren i stavljen u funkciju novi pl. dom koji nosi naziv ”Radovan Bjelica”. Radovi na izgradnji doma su započeti 2009. godine. Dom je smješten na nadmorskoj visini 1260 m. Nalazi se pokraj makadamske ceste i do njega se može doći terenskim vozilom i markiranom pl. stazom iz sela Turovi ili iz Rajskog dola za 1 sat i 3 minuta hoda. U prizemlju objekta se nalazi kuhinja sa svom potrebnom opremom i velika trpezarija. Na spratu su 4 sobe sa ukupno 15 ležajeva, a u potkrovlju su palače na kojim se može smjestiti 10 – 15 osoba. Također, boravak i noćenje je moguće u pomoćnom objektu. Oko doma je uređen prostor za kampiranje. U objektu je uvedena voda i dostupne su sanitarije (toulet i tuš kabina). Za osvjetljenje koristi agregat. Dom je pod upravom PESD ”Runolist 2005” Trnovo.

2015. god. EPD “Treskavička jezera” Trnovo izgradilo je planinarsko sklonište kod Velikog jezera. Objekat je smješten na nadmorskoj visini 1577 m na zapadnoj strani jezera. Raspolaže sa kompletnim inventarom. Do objekta je dovedena voda sa obližnjeg izvora. Smještajni kapacitet je 16 mjesta.

23.9.2023. god. Postavljena je spomen-ploča Josipu Sigmundu (1912. – 1943.), jednom od trojice glavnih utemeljitelja bh. alpinizma. Spomen-ploča se nalazi ispod Suhe Lastve, pored markirane planinarske staze koja vodi ispod Nikolinih stijena prema Bijelom jezeru, na mjestu odakle se otvara pogled na Ćabenske stijene.
Autori idejnog projekta postavljanja spomen-ploče su Braco Babić i Slobodan Žalica. Pomoć kod realizacije na terenu dala je GSS Stanica Sarajevo. U akciji su učestvovali: Zaim Begaj, Redžep Grabus, Nemanja Hrnjez, Slobodan Žalica.
Josip Sigmund je tridestih godina prošlog stoljeća otvorio novo poglavlje u bh. vrhunskom planinarstvu ili alpinizmu, i to svojim zahtjevnim solo usponima u Ćabenskim stijenama na Treskavici, te u stijeni Klapavice na Čvrsnici. Prvi je u BiH objavio tehnički opis prvenstvenog smjera (smjer u Klapavici). Bio je i veliki turni skijaš. Prvi je zimi pristupio na skijama na Velikom Vilincu te na Pločno na Čvrsnici. Također, planinarski pisac, najviše je objavljivao u “Hrvatskom planinaru”.
Spomen-ploče drugoj dvojici glavnih utemeljitelja bh. alpinizma postavljene su na Romaniji tokom proteklih godina, Dragi Šeferu pod Djevojačkim stijenama (11.12.2016.) i Dragi Entrautu pod Velikim stijenama (22.5.2016.). U akciji su učestvovali: Šemso Halebić, Sead Omerović, Slobodan Žalica.

1.10.2023. god. završeni su svi radovi na izgradnji planinarskog skloništa / bivak ”Pašina Kuća”. Objekat se nalazi na nadmorskoj visini 1990 m i smješten je oko 250 m južno od vrha Đevigrad (2034 m/nv).  Sklonište je otvorenog tipa (bez zaključavanja) i u njemu se može smjestiti 6 ljudi.
Organizatori radne akcije na izgradnji objekta bili su BH Radio Odense i UBLO (Udruženje Bošnjaka logoraša Odense). Cijeli projekat su finansirali Bh. građani naseljeni u Kraljevini Danskoj. U izgradnji su učestvovali članovi planinarskih društava iz EPD ”Treskavička jezera” Trnovo i PD ”Visočica” Sarajevo. Ujedno ovo sklonište služi i kao obavještajna tačka i privremeni interventni prostor za sve Gorske službe spašavanja. Objektom upravlja Gorska služba spašavanja (GSS stanica Sarajevo).  

Naslovna slika: Treskavica, uspon na Ćabenske stijene (2060 m/nv)

Stolac – “Grad Muzej” 

Stolac se nalazi na jugoistoku Bosne i Hercegovine, smješten na obalama rijeke Bregave. Znakovi povijesti nalaze se svuda u gradu i njegovoj bližoj okolini. Stolac spada u malu skupinu balkanskih prostora na kojima su sačuvana materijalna svjedočenja o urbanim oblicima života kroz razdoblje dugo preko 3.500 godina.
Stolac je jedan od onih gradova koji bi cijeli trebao biti proglašen nacionalnim spomenikom kulture. Od ukupno 49 kulturnih dobara koliko ih je na području Općine Stolac, 30 je proglašeno nacionalnim spomenicima BiH. Od mnogobrojnih kulturnih dobara vrijedi spomenuti: Povijesno  područje – nekropola stećaka Radimlja kod Stoca, Povijesno područje – Stari grad Vidoški na brdu Križevac u Stocu, Kompleks Ada, Arheološko područje – helenistički grad Daorson kod sela Ošanići, Arheološka područja – Nekropole sa stećcima na lokalitetima zaselak Brdo i zaseok Perići, naselje Hodovo i Prirodno-graditeljska cjelina – Rijeka Bregava sa vodopadima, mlinicama, stupama, bentovima i mostovima u Stocu, Povijesno područje – nekropole sa stećcima na lokalitetu Boljuni, Hadži-Alije Hadžisalihovića (Ćuprijska) džamija, Sultana Selima Javuza (Careva) džamija sa haremom, musafirhanom, kirethanom, sahat-kulom i dućanima u Stolačkoj Čaršiji, pećina Badanj sa najstarijim spomenikom umjetnosti iz prapovijesti samo su jedan dio mnogobrojnih kulturnih dobara koja su na Listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Stolac je upisan na UNESCO listu svjetske kulturne baštine (2007. god.). Također su na toj listi upisane i dvije nekropole stećaka Radimlja i Boljuni u sklopu zajedničke regionalne nominacije (BiH, CG, HR i SR), pod nazivom “Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici“ (2016. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Stolac je atraktivna turistička destinacija za koji mnogi ljubitelji starina kažu: svježina rijeke Bregave, mediteranski šarm i pitomi krajolik, sve na jednom mjestu, ima li išta ljepše od ovoga – čista uživancija.
Stolac obiluje i bogatim kulturnim naslijeđem, koje je još 1980. godine bilo upisano kao “grad Muzej” pod zaštitu UNESCO-a. Tokom duge povijesti, na području Stoca, ali i cijele Hercegovine, preplitale su se i ostavljale traga mnoge različite kulture i civilizacije. U ovom putopisu prikazan je samo jedan dio iz bogate kulturno-povijesne baštine Stoca.

Ćuprija u Begovini  

Ćupriju na rijeci Bregavi u Begovini je izgradila obitelj stolačkih kapetana Rizvanbegovića krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Ćuprija je sagrađena od kamena i ima pet lučnih otvora. Nakon nekoliko obnova u mnogome se razlikuje od originalne izvedbe.
Begovina je kompleks orijentalno – stambene arhitekture koji se nalazi na lijevoj obali rijeke Bregave. Ovdje su smještena tri stambena objekta, četiri konaka (musafirhane) i gospodarske zgrade. Begovinu dao je sagraditi stolački kapetan, vezir Hercegovačkog pašaluka i najveći stolački vakif Ali-paša Rizvanbegović.
Na rijeci Bregavi u Stocu je izgrađeno ukupno 15 mostova, od kojih 10 predstavlja povijesne građevine i mnogi od njih su obnovljeni: Gornja  (Inat) ćuprija, Most Sare Kašiković (Djevojačka ćuprija), Lučki most, Novi most, Mostić kod Šarića ljetnikovca, Most za prilaz Adi, Most kod Podgradske džamije (Ali-pašine džamije), Podgradska ćuprija, Most u Polju. Mostovi su obnovljeni zajedno sa drugim nacionalnim spomenicima, a sve u okviru projekta ARCH kojega je financirala Europska komisija.

Vodopad Provalije

Vodopad Provalije na rijeci Bregavi najbolje je posjetiti dolaskom proljeća, kada se velika količina vode obrušava sa stjenovite kaskade visoke oko 20 m. Bregava je kraška rijeka koja izvire u Dolu ispod planine Hrgud. Dugačaka je oko 35 km, pripada jadranskom slivu, lijeva je pritoka Neretve u koju se uljeva u Klepcima kod Čapljine. Dok protječe kroz slikovito i povijesno mjestašce Stolac rijeka pravi dva veća prirodna vodopada: prvi se nalazi poviše Begovine i poznat je po nazivu Pjene, a drugi je poviše Prope i poznat po nazivu Provalije.
Rijeka Bregave zajedno sa vodopadima, mlinicama, stupama i mostovima u Stocu proglašena je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Mlinice i stupe na Bregavi

Na rijeci Bregavi u Stocu, nalazi se nekoliko starih mlinica i stupa. Najstarije su izgrađene u 15. stoljeću. Mlinice su služile za mljevenje žita, a stupe sa badnjevima za valjanje, pranje i bojenje sukna. Sagrađene su od kamena kao prizemni objekti, podignuti iznad nivoa rijeke i pokriveni dvovodnim krovovima s kamenim pločama. Nekoliko starih mlinica je obnovljeno i stavljeno u funkciju.

Stolačaka Tekija

Stolačka Tekija se nalazi uz lijevu obalu rijeke Bregave. Izgrađena je na riječnoj adi. Gradnja objekta je započela 2010. a završena 2015. godine.
Stolačka tekija je hram derviša nakšibendijskog tarikata. Derviši su odigrali značajnu ulogu u prenošenju islama na ove prostore te su, svojim odnosom prema vjeri i ljudima, bili najljepše ogledao islama i muslimana.
U Tekiji je sjedište Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini.

Gornja ćuprija (“Inat ćuprija”)

Gornja ćuprija, poznata po nazivu “Inat ćuprija“ izgrađena je od kamena u 17. stoljeću. Nesimetričnog je izgleda, jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke. Pored ove ćuprije nalazi se Ćuprijska džamija / Hadži-Alije Hadžisalihovića džamija, hamam, mlin i kafana.
Postoji legenda o Gornjoj ćupriji koja govori o tome kako je građena i po čemu je dobila naziv “Inat ćuprija“. U vremenu Osmanskog carstva, beg, koji je upravljao Stocem, dobio je naredbu od sultana da povede vojsku i dođe u Carigrad radi učešća u gušenju novog ustanka u Anadoliji (1658. god.). Čim je beg otišao u vojnu, došao je neki Trtak iz Ljubinja i preuzeo je vlast u Stocu. Trtak, prvo što je tada učinio naredio je da se na Bregavi napravi nova ćuprija. Od Ishaka-neimara tražio je da sagradi ćupriju ljepšu i sa više lukova od begove ćuprije. Dok su majstori gradili ćupriju, smisliše ujdurmu (podvalu). Načiniše ćupriju sa više lukova od begove, ali svaki je manje ili više bio herav (kriv). Trtak to nije primjetio, a nije mu ni bilo važno jer je ćupriju izgradio iz inata (prkosa) tako da u narodu ostane u spomen kako se on kao nešto pitao dok je bio na vlasti u Stocu. 
Stolački mostovi imaju izvjesnu zajedničku karakteristiku. Mada su nastali u vremenskom rasponu više od tri stotine godina, svi su izvedeni sa polukružnim, odnosno segmentnim lučnim otvorima po uzoru na stupe za valjanje sukna i mlinice. Svi su građeni od grubo priklesanog poluobrađenog kamena – djelo domaćih majstora. 

Ćuprijska džamija

Ćuprijska džamija nalazi se uz lijevu obalu rijeke Bregave, odmah pokraj Gornje ćuprije (“Inat ćuprija”). Džamija je sagrađena u prvoj polovici 18. stoljeća u Hamam-mahali, nazvanoj po hamamu (javnoj banji) koji je tu podigao Silahdar Husein-paša. Kasnije je nazvana Hadži-Alijinom mahalom po graditelju Ćuprijske džamije. U narodu je taj dio Stoca danas poznat kao Ćuprija.
Džamija je zadužbina Hadži-Alije Hadžisalihovića, sina Hasanova, o kome u vakufnami stoji  da je bio porijeklom iz kasabe Stoca u Hercegovačkom sandžaku i da je u vrijeme podizanja džamije i mejtefa živio u Kairu u tadašnjem Misiru (Egipat) gdje je vršio neku vojnu funkciju i bio vojni zapovjednik. U vakufnami dalje stoji da je on umro u Kairu prije nego su dovršene njegove zadužbine u Stocu, i tamo, u nekom groblju, sahranjen (oko 1734. god.).
Džamija je u minulom ratu u BiH (1992. – 1995. god.) minirana eksplozivom i srušena u augustu 1993. godine, a ostaci džamije su odvezeni kamionima i bačeni u korito rijeke Radimlje.
Ćuprijska džamija / Hadži-Alije Hadžisalihovića džamija u Stocu proglašena je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik se sastoji od: džamije, mejtefa, harema, haremskih zidova, kanala kojim je voda rijeke Bregave provedena kroz harem, čatrnje, šadrvana, 3 čempresa i višestoljetnog brijesta u haremu uz Bregavu.

Sahat-kula u Čaršiji

Sahat-kula u Čaršiji je izgrađena u 17. stoljeću, uz objekt kiraethane (čitaonice), pedesetak metara istočno od Careve džamije / Sultana Selima Javuza džamija. Pokazivala je vrijeme “ala-turka“. Pošto je Evlija Čelebija ne spominje, pretpostavlja se da je nastala poslije njegove posjete Stocu, poslije 1664. godine. Godine 1838., vršeni su radovi na opravci tornja Sahat-kule prilikom kojih je na njenom satu puklo zvono. U Prvom svjetskom ratu Austrougarske vlasti su skinule zvono s tornja i upotrijebile ga u ratne svrhe. Toranj kule srušen je pred Drugi svjetski rat. Na starim fotografijama je vidljivo da je arhitektonski ličila na sahat-kule u Počitelju i Mostaru, odnosno na munaru džamije u Dabrici. Predstavlja arhitektonsku formu građenu pod utjecajem romaničko-gotičkih kampanila iz Dalmacije.

Careva džamija

Careva džamija / Sultana Selima Javuza džamija, nalazi se u samom gradskom središtu Stoca. Uz ova imena koriste se imena Čaršijska džamija, Stari mesdžid, Džamija na Staroj musalli, Džamija na Tepi, Džamija jedanest direka, Carski mesdžid. Džamija je izgrađena 1519. godine. Uz džamiju je sagrađen mekteb (sibjan mekteb) i oko nje podignut harem.
Džamija je u minulom ratu u BiH (1992. – 1995. god.) minirana eksplozivom i srušena u avgustu 1993. godine, a ostaci džamije su odvezeni kamionima i bačeni u korito rijeke Radimlje. Zajedno sa džamijom tada je srušena i cijela stolačka Čaršija sa svim pripadajućim objektima.
Predstavljala je jednu od tri najstarije hercegovačke džamije i spadala među nastarije u Bosni i Hercegovini. Džamija je obnovljena i svečano otvorena u augustu 2003. godine. U januaru 2014. godine izvršena je izmjena kamenih ploča na krovu džamije.
Odlukom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Sultana Selima Javuza (Careva) džamija je 2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine zajedno sa Čaršijom. Nacionalni spomenik sastoji se od džamije, harema sa šadrvanom, čatrnjom, prostora nekadašnjeg mekteba, musafirhane, kiraethane, gusulhane, dućanima, Velika tepa i tepica. Pročelje džamije je oslikano i pokriveno trijemom. Natpisi na kamenim pločama iznad njezinog ulaza su na izvorno turskom i arapskom jeziku i kazuju o njezinom graditelju, godini građenja i obnavljanju.

Spomen-bista Mehmedalije Maka Dizdara

Mehmedalija Mak Dizdar, (Stolac, 17.10.1917. – Sarajevo, 14.7.1971.), književnik i pjesnik. Najpoznatija njegova djela “Kameni spavač” i “Modra rijeka” vrhunac su Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj povijesti.  
Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno s njenim kamenim nadgrobnim spomenicima. 

Vidoški grad

Stari grad Vidoški nalazi se na lijevoj obali Bregave, smješten je na uzvišenju iznad današnjeg središta Stoca i predstavlja obrambeni objekat koji po svojoj veličini spada u red najvećih starih gradova u BiH. Prvi spomen Vidoškoga grada datira od 1444. godine u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. gdje se potvrđuju posjedi hercega Stjepana Vukčića Kosače.
Na prostoru Vidoškog grada bilo je utvrđenje iz kasnoantičkog doba čije su ostaci nađeni na sjevernoj strani brda. Kroz minula stoljeća građen je u nekoliko etapa. U 17. stoljeću imao je 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini. Sastoji se od tri jasno podijeljene cjeline: Donji grad, Srednji grad i Gornji grad. Opasava ga lanac kamenih kula i bedema debljine oko 2 m od tesanih blokova kamena krečnjaka. Unutar grada je podignuto nekoliko vojnih i stambenih objekata, platforma za topove, skladište eksploziva i streljiva, skladište brašna, cisterne za vodu, konjušnica i drugi prateći objekti. Izgrađena je i džamija koja je stradala 1906. godine, i nije više bila obnavljana, ali su njeni ostaci vidljivi i danas.  
S Vidoškog grada pruža se panorama na grad Stolac, rijeku Bregavu, okolna brda: Hrgud na sjeveru, Komanje brdo na istoku, Ošaniće na zapadu i uzvišenje Bašnik na jugu, na kraju Vidovog polja. 
Povijesno područje – Stari grad Vidoški u Stocu proglašen je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Nekropola stećaka Radimlja

Povijesno područje – nekropola stećaka Radimlja spada u najvrednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine. Po svojim likovnim odlikama jedna je od najvrijednijih i najznačajnijih nekropola stećaka. Nalazi se u Vidovu polju (oko 3 km od Stoca), na putu M-6 Čapljina – Stolac.
Veći broj ilirskih tumula u neposrednoj blizini Radimlje ukazuje na nastavak tradicije sahranjivanja uz stare grobove i kontinuitet sahranjivanja iz ilirskih vremena. Nekropola stećaka je najvjerojatnije nastala krajem 14. stoljeća.
Nekropola se sastoji od 133 stećka, od kojih 36 ima oblik ploče, jedan stubne ploče, 27 sanduka, 24 sanduka na postolju, 4 visoka sanduka, 5 visokih sanduka na postolju, dva sljemenjaka (na zabat), 31 sljemenjak s postoljem i tri u obliku križa.
Mnogi stećci su ukrašeni bareljefima ili urezivanjem, ili kombinacijom ova dva klesanja, a najljepše ukrašeni oblici su sljemenjaci i visoki sanduci. Ukrašena su 63. Među dekorativnim motivima su povijene trolisne lozice i tordirane vrpce, te motivi simboličnog značenja kao što su sunce, zvijezde i polumjesec, križ, mač sa štitom i luk sa strijelom. Pored njih mogu se naći i prikazi viteških dvoboja, lova i plesa. Prikazi životinja su zastupljeni na nekoliko stećaka, dok nekropola obiluje figuralnim prikazima među kojima se ističu muške figure s visoko podignutom rukom. Muška figura na stećku vjerovatno predstavlja pozdrav i izražava dobrodošlicu, putnik namjernik je dobrodošao u ovaj kršni kraj gdje je ljubaznost i gostoprimstvo postala tradicionalno dobro.
Nekropola stečaka Radimlja je stavljena pod zaštitu 1967. godine kao spomenik kulture BiH, a 2002. godine je proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Godine 2016., upisana je na Tentativnu Listu svjetske baštine UNESCO-a.

Helenistički grad Daorson

Arheološko područje – helenistički grad Daorson nalazi se na lokalitetu Gradina i Banje kod sela Ošanići (oko 3 km od Stoca) u kojem je helenizirano ilirsko pleme Daorsi izgradilo svoj megalitski grad s akropolom, opasanom zidinama od golemih kamenih blokova, gdje su se nalazili svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Odbrambeni zid megalitske gradine bio je dug 65 metara i imao je vrata kao i tornjeve na oba kraja.
Svojevremeno je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa, koje je živjelo od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve. Daorsi su bili nezavisni, imali razvijeno zanatstvo, kulturu i trgovinu s drugim narodima, o tome svjedoči  pronađeni novac. Novac predstavlja samo dio zanimljivih predmeta koje je krilo ovo arheološko područje.
Daorsi su upražnjavali stalne trgovačke veze s Grcima i vremenom preuzeli grčki jezik i pismo, tu su pronađeni i ostaci brojnih amfora za vino i dijelova fine keramike. Također, ovo je mjesto pronalaska ostataka granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i ilirskog reljefa s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. Ipak, kao najvredniji nalaz izdvaja se bronzana kaciga ukrašena nizom likova grčke mitologije, poput Afrodite, Nike, Helija, Dioniza, Muza, Pegaza i drugih.
Megalitska utvrda je ugrožena zbog neodržavanja, protuzakonitog korištenja metalnih detektora, iskopavanja i uklanjanja predmeta arheološkog naslijeđa te uništavanja „kiklopskih“ zidova.
Arheološko područje – helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca proglašeno je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. 

Naslovna slika: Stolac, panorama sa bedema Vidoškog grada

Svatovsko groblje na Morinama

Na visoravni Morine, udaljenoj dvadesetak kilometara od Nevesinja na starom karavanskom putu za Ulog i Kalinovik, nalazi se nekropola stećaka koju je narod u ovom zabačenom planinskom kraju nazvao imenom “Svatovsko groblje“.
O tom groblju postoje tri legende a najčešće se pripovjeda ova koja govori o svađi između Ali-bega Ljubovića iz Odžaka kod Nevesinja i Osman-bega Lakešića iz Mostara. Svađa je izbila oko lijepe djevojke Ajkune, kćerke Hajdar-bega Čengića sa Borija u Zagorju koja se zaljubila u mladog bega Ljubovića i nosila njegov zaručnički prsten.
I baš kad su planirali svadbu u Ajkunu se zaljubio i beg Lakešić, koji je bio još bogatiji od bega Ljubovića, pa je beg Čengić više volio da kćerku uda u Mostar nego u Odžak i tako je bez njenog pristanka obećao bogatijem begu za ženu.
Beg Lakešić kako i priliči bogatoj obitelji pozvao je mnoge ugledne ljude da dođu u svatove i idu po mladu u Zagorje. U namjeri da ponizi bega Ljubovića, zatraži da mu on dovede svoga konja vranca na kome će jahati mlada i da on bude taj koji će voditi konja u svatovima ili da mu konja dovede njegov sluga, a ako ovo ne ispoštuje izaziva ga na megdan, pa ko izađe pobjednikom njemu će pripasti djevojka.
Znajući da je beg Lakišić prekaljeni vojskovođa i gazija (junak), majka mladog bega Ljubovića i boju nenavikutom da bi spasila svoga sina jedinca okitila je njegovog konja vranca i opremila vjernog slugu Huseina, te ih bez sinovog znanja poslala begu Lakešiću u Mostar. Tad je Lakešić sa velikim zadovoljstvom primio konja i slugu kao ratni plijen sa megdana ali i pismo majke bega Ljubovića u kojem ga ona proklinje da se iz prošnje mlade živ kući ne vrati.
Svatovi bega Lakešića krenuli su po mladu sredinom mjeseca februara iz sunčanog Mostara, preko hladnih i surovih Morina prema Borijama u Zagorju (kod Kalinovika).
Po dolasku na Borije kod Hajdar-bega Čengića obavljen je svadbeni običaj darivanja kuće i uz djevojački miraz poveli su mladu u Mostar. Na Morinama ih je dočekalo nevrijeme, hladan sjeverni vjetar donio je ledenu kišu a kasnije se navukla gusta magla i pao je snijeg. Svatovska povorka na čelu sa begom Lakešićem i njegova dva brata tumarala je po bespuću i ogromnim snježnim smetovima, kroz koje su konji propadali i gubili snagu, a ljudi se iscrpljeni smrzavali od velike studeni. Mladoženja i svi svatovi umrli su od hladnoće, a jedino su se živi iz oluje uspjeli izvući mlada i sluga Husein jer su zajedno jahali na konju bega Ljubovića, koji je dobro poznavao teren i bio neobično izdržljiv. Tako da je Ajkuna na kraju sretno stigla kod Ali-bega Ljubovića u Odžak, što je i bila njena velika želja koja joj se uz sve pretrpljene nedaće ipak ostvarila.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Za “Svatovsko groblje“ na Morinama vezuju se još dvije legende. U prvoj se navodi da su svatovi otrovani od strane djevojkine majke Fatime, hanume Hajdar-bega Čengića. Sipavši svima u svatovima otrov u kafu, osim kćerki Ajkuni i slugi Huseinu koji je vodio njenog konja. Otrov je počeo da djeluje tek po dolasku na Morine gdje su mladoženja beg Lakešić i njegova dva brata te svi svatovi umrli u mukama od posljedica trovanja.
U drugoj se navodi da je majka uvrijeđenog i poniženog bega Ljubovića, napravila dogovor sa crnogorskim hajducima da na Morinama presretnu svatovsku povorku i otmu djevojku Ajkunu, a mladoženju bega Lakešića i sve svatove pobiju, što su hajduci i učinili.
Važno je napomenuti da je nekropola stećaka na Morinama nastala u 14. i 15. vijeku, dok se događaj u kojem su stradali svatovi dogodio krajem 18. stoljeća (1796. god.). Svatovi su možda stradali na području u blizini nekropole stećaka, ali su ipak sahranjeni na drugoj lokaciji, oko 800 metara dalje prema brdu Planinica.  

Nekropola stećaka “Svatovsko groblje“ nalazi se na malom uzvišenju na Morinama (1250 m/nv) pokraj ceste ka Ulogu, udaljenom oko 16 km zračne linije sjeveroistočno od Nevesinja. Nekropola broji 59 stećka (5 sljemenjaka, 18 ploča i 36 sanduka). Svrstani su u nizove. Svi stećci su dobre obrade, a 21 primjerak je ukrašen reljefima sa povijenim lozama i trolistovima, arkade, rozete, stilizovani križevi, polumjesec, štit sa mačem, predstava zmije i scene lova, kola i viteški turniri.
Nekropola je oštećena za vrijeme Austro-Ugarske vladavine, pri izgradnji ceste Nevesinje – Kalinovik i time podijeljena na dva dijela. Kod jednog stećka na osami, oblika ploče, nalazi se nadstrešnica i info-tabla sa kartom područja i podacima o nekropoli stećaka na Morinama.

Osim nekropole ”Svatovsko groblje” na Morinama se nalaze još dvije manje nekropole. Prva nekropola na koju se naiđe cestom iz pravca Uloga ka Nevesinju je “Kopano groblje”. Stećci su smješteni sa lijeve strane ceste u Oštrikovim dolovima (1229 m/nv). Nekropola broji 9 stećaka, svi su dobro obrađeni, oblika sanduka. Nisu ukrašeni, a na jednom od stećaka na vodoravnoj strani je urezana uzdužna linija – oznaka za dvostruki sanduk.
Dalje idući ka Nevesinju oko 1 km južno od Kopanog groblja nalazi se nekropola “Djevojačko groblje“. Stećci su smješteni sa lijeve strane puta u podnožju Ružinog brda (1262 m/nv). Nekropola broji svega 2 stećka, dobro su obrađeni, oblika sanduka i 1 nišan oboren na zemlji. Na vodoravnoj strani jednog od stećaka je reljef sa simbolom polumjeseca.

Morine su visoravan na istoku Hercegovine koja se nadovezuje na planinu Crvanj. Ovaj izrazito planinski kraj je pogodan za uzgoj ovaca, goveda i konja. Divlja životinja karakteristična za ovo područje je vuk. Morine većim dijelom pripadaju općini Nevesinje, dok jedan manji dio pripada općinama Gacko i Kalinovik. Morine su poznate i kao mjesto nepredvidive ćudi. Tako je na ovoj visoravni moguće da snijeg pada do kraja proljeća i početkom ljeta. Snijeg tada zna padati kao usred zime. Temperatura se spušta ispod nule, pa su ćobani prisiljeni da se sa stokom spuste u niže krajeve dok ne otopli. I pored toga Morine su mistično i prelijepo mjesto, koje svakako vrijedi posjetiti.

Pristup: do Svatovskog groblja na Morinama može se doći automobilom iz pravca Nevesinja (oko 20 km) i Uloga (oko 16 km). Cesta je makadamska i pogodna samo za terenska vozila.
Od Svatovskog groblja može se napraviti lijepa i izazovna planinarska tura sa usponom na najviši vrh planine Crvanj – Zimomor (1920 m/nv). Pristup na vrh je markiranom planinarskom stazom na pravcu: Svatovsko groblje – Maslaći – Dolovi – Riđi do – Bojičića do – Previja – Čelebića livade – Zimomor. Ukupno vrijeme trajanja uspona na vrh je 5 sati hoda.

Naslovna slika: Morine (1250 m/nv), nekropola stećaka ”Svatovsko groblje”

“Josipova staza” na Bjelašnici

“Josipova staza“ na Bjelašnici je planinarska staza koju su uredili i markirali sarajevski planinari visokogorci Josip Sigmund i Josip Nepomucki. Staza je pješačka i vodi na najviši vrh Bjelašnice (2067 m/nv), a polazna tačka je sa Velikog polja od Valentinovog bunara (1199 m/nv) na Igmanu. Sa Velikog polja pravac uspona vodi preko Vratla, Kasovog dola i Ravne vale kroz šumovito područje do ledničkog cirka Kotlovi. Dalje uspon nastavlja između grmova klekovine i strmim travnatim padinama iznad Kotlova do izlaska na ogoljeni greben na čijem je najvišem tjemenu smještena zgrada meteorološke stanice.
Staza je svečano otvorena 24.6.1934. godine. Sarajevski planinari su kasnije stazu nazvali ”Josipova staza” po imenima graditelja. Ova staza može nositi i naziv “Staza pet Josipa“ jer su još trojica Josipa svojim dugogodišnjim djelovanjem ostavili traga na Bjelašnici: Josip Schäffer, meteorolog – osmatrač, koji je radio pune dvije decenije u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice (1918. – 1938. god.), Dr Josip Fleger, jedan od osnivača i predsjednik HPD “Bjelašnica“ Sarajevo i Josip Plećak jedan od osnivača i tajnik također istoimenog planinarskog društva.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Radne akcije na obnovi staze

Članovi HPD “Bjelašnica 1923” Sarajevo poduzimaju mnoge radne akcije na uređenju Josipove staze. Nakon šezdesetšest godina od njenog uspostavljanja po prvi put je ova planinarska staza temeljito obnovljena u jesen 2000. godine.
Nekadašnja polazna tačka na Velikom polju je dislocirana, a nova lokacija je na Grkarici kod policijske stanice na raskršću za Igman i Bjelašnicu. Na stazi su postavljene nove markacije, putokazne i info table. Također su uređena tri odmorišta sa klupama koje nose naziv po imenima zaslužnih članova ovog planinarskog društva: Milana Leinerta, Sulje Suljagića i Josipa Sigmunda.
Nakon završetka svih radova na obnovi, staza je svečano otvorena 14.7.2001. godine. 

Leinertova klupa

Prva klupa na Josipovoj stazi nosi ime po prof. Milanu Leinertu, jednom od osnivača i prvom predsjedniku HPD “Bjelašnica“ Sarajevo. Na funkciju predsjednika planinarske podružnice izabran je na osnivačkoj Skupštini održane 1923. godine u Sarajevu. Na dužnosti predsjednika bio je do 1928. godine. Osim ovog pl. društva Leinert je učestvovao i u osnivanju “Društva planinara BiH“.

Suljagića klupa

Druga klupa na Josipovoj stazi nosi ime po Sulejmanu Suljagiću (1885. – 1962. god.), financijski službenik i aktivan planinar visokogorac i turni skijaš od 1903. godine. Jedan od osnivača Društva planinara u BiH i Planinarskog društva “Treskavica“ Sarajevo. Ova dva pl. društva su dala veliki doprinos na razvoju planinarstva u BiH. U svoje doba Suljagić je slovio kao jedan od najboljih poznavalaca Bh. planina. Bio je veliki ljubitelj planinske fotografije, posjedovao je vlastitu i veoma bogatu zbirku planinarskih fotografija koje je snimio na svojim turama po planinama BiH. Njegove fotografije su objavljivane u časopisima: “Hrvatski planinar“, “Naše ljepote“, “Novi behar“, u kalendaru “Narodna uzdanica” i dr. Napisao je nekoliko planinarskih članaka od kojih je najznačajniji opis Prenja. PD “Treskavica“ Sarajevo u znak sjećanja na ovog velikana Bh. planinarstva izgradila je česmu sa spomen-pločom ispred pl. kuće na Sustavcu. U planinarskom časopisu “Naše planine“ objavljen je zanimljiv članak o Suljagiću koji je napisao Uzeir Beširović Bešo – također još jedna legenda Bh. planinarstva.

Sigmundova klupa

Treća klupa na Josipovoj stazi nosi ime po Josipu Sigmundu (1912. – 1943. god.), jedan od osnivača i pročelnik HPD “Bjelašnica“ Sarajevo. Sigmund je u periodu između dva svjetska rata bio veoma aktivan planinar visokogorac, alpinist i turni skijaš. U  stijenama Treskavice i Čvrsnice ispenjao je prvenstvene smjeri koje i danas po njemu nose naziv.
Ulica koja je povezivala Staru željezničku stanicu i hotel “Bristol“ u Novom Sarajevu nosila je ime po Josipu Sigmundu. Stara željeznička stanica je porušena početkom sedamdestih godina u prošlom stoljeću nakon završetka snimanja igranog filma “Valter brani Sarajevo“, a na njenom mjestu su izgrađeni neboderi i poslovni objekti. Nakon minulog rata u BiH naziv ostatka ulice je preimenovan.
Jedan od najljepših planinarskih objekata u bivšoj SFR Jugoslaviji na planini Treskavici je također nosio ime po Josipu Sigmundu ali je izgorio u požaru na početku minulog rata. Sigmund je u Drugom svjetskom ratu bio neustrašivi ilegalac i bliski suradnik legendarnog Vladimira Valtera Perića. U jednoj akciji sarajevskih ilegalaca Sigmund je pao u ruke ustaša i nakon strašnog mučenja je odveden na Vracama gdje je strijeljan, a Valter je poginuo 6.4.1945. godine u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva. Sa grupom boraca je čuvao električnu centralu koju su ustaše htjele da unište prilikom povlačenja. U ovim borbama, minobacačka granata je prekinula njegov životni put. Ostala je legenda o neustrašivom planinaru Sigmundu i odvažnom obavještajcu Valteru. Nakon rata obojica su posthumno proglašeni narodnim herojima.

Planinarsko sklonište “Bozja – Kunath“

Planinarsko sklonište “Bozja – Kunath“ nalazi se na lokalitetu Kotlovi (1750 m/nv) u podnožju najvišeg vrha Bjelašnice. Sklonište nosi naziv po imenu velikana Bh. planinarstva Drage Bozje i po imenu komandanta njemačkog vojnog kontigenta SFOR koji je donirao i postavio kontejner. U skloništu može boraviti 6 – 8 osoba. Za višednevni boravak treba ponijeti dovoljne količine vode jer duž Josipove staze i kod skloništa nema vrela. Sklonište je pod upravom HPD “Bjelašnica 1923“ Sarajevo.
Drago Bozja (1927. – 2014. god.) bio je strastveni zaljubljenik u prirodu i planinarenje. Jedan je od osnivača i prvi načelnik i instruktor Gorske službe spašavanja PS BiH i GSS stanice Sarajevo, gorski spasavalac, planinar visokogorac i skijaš. Za vrijeme održavanja XIV ZOI Sarajevo ʹ84 bio je na funkciji direktora sporta. Bozja je svoje bogato životno i planinarsko iskustvo činio dostupnim kroz mnoge fotografije, slajdove, novinske članke, vodio je radio i tv emisije posvećene planinarenju, napisao mnoge stručne skripte, priručnike, vodiče i druge publikacije iz oblasti planinarstva.

Ljetni i zimski smjer na stazi

“Ljetni smjer“: od raskršća poviše planinarskog skloništa “Bozja – Kunath“ krenuti desno markiranom planinarskom stazom preko krupnog kamenjara do strme padine iznad Kotlova gdje su postavljene sajle za osiguranje pričvršćene za stijenu klinovima. Dalje nastaviti uspon između grmova klekovine i preko strmih travnatih padina izaći kod bivše trafo-kućice. Nastaviti ogoljelim grebenom pokraj spomenika nastradalim planinarima, devastirane zgrade RTV i zgrade Meteorološke stanice Federalnog HMZ. Nakon izgradnje objekta startne kuće za smuk najviši vrh Bjelašnice bio je označen sa betonskim stupom koji je prije nekoliko godina potpuno zatrpan nasipom zemlje.

“Zimski smjer“: od raskršća poviše planinarskog skloništa “Bozja – Kunath“ krenuti lijevo markiranom planinarskom stazom prosječenom kroz klekovinu. Staza prolazi podnožjem ledničkog cirka Kotlovi i uspinje u pravcu ka objektu ski-žičare (međustanica). ). Dalje strmom travnatom padinom do izlaska na najviši vrh Bjelašnice.

Devastacija i zaštita staze

Josipova staza je značajna za povijest planinarstva na Bjelašnici. Godinama je važila za jednu od najljepših planinarskih staza u našim planinama sve dok nisu ovdje prije desetak godina stigle drvosječe i svojim motornim pilama posjekli mnoga stoljetna stabla kao i stabla sa planinarskom markacijom na dijelu staze kroz šumu. Nakon masovne sječe stabla su do balvaništa izvlačena sa velikim traktorima koji su razorili i nanijeli trajne ožiljke na šumskom zemljištu, vidljive i danas.
Područje Bjelašnice, Igmana, Treskavice, Visočice i kanjona rijeke Rakitnice u prostornom planu SR Bosne i Hercegovine (1980. – 2000. god.) označeno je kao budući Nacionalni park – zbog velike biodiverzitetske i pejzažne vrijednosti. Napravljeno je niz studija, projekata, elaborata ali do danas nije ništa urađeno. Možda će u budućnosti nove generacije prepoznati visoke vrijednosti ovog područja i trajno ga zaštite od daljne devastacije.     

Naslovna slika: Pogled na središnji dio Bjelašnice i vrh Krvavac (2062 m/nv) – na sredini grebena

Miholjsko ljeto

“Miholjsko ljeto” je naziv za razdoblje toplog vremena koje u jesen nastupi nakon blagdana sv. Mihovila, 29. septembra (prema kalendaru Rimokatoličke Crkve) a 12. oktobra (prema kalendaru Pravoslavne Crkve).
Ovaj meteorološki fenomen je karakterističan za sjevernu Zemljinu poluloptu gdje se mijenjaju četiri godišnja doba i može da potraje nekoliko sedmica zaredom.
Prema narodnoj tradiciji dok traje “Miholjsko ljeto“ treba većinu radova u polju privesti kraju prije ulaska u hladniji dio godine. 
Pojam “Miholjsko ljeto” koji se javlja u našoj zemlji i većem dijelu regiona u nekim zemljama Europe je poznat pod nazivom “Bablje ljeto” (Bugarska i Rusija) i “Indijansko ljeto“ (Francuska i Velika Britanija).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Nakon vrelog ljeta, uslijedila je suha i natprosječno topla jesen. Oktobar 2022. godine će biti jedan od najsušnijih od kako se vrše mjerenja, jer konkretnih padavina ovog mjeseca nije bilo, a prema trenutnim prognozama neće ih ni biti. I ove godine, sunce i lijepo vrijeme nas nije iznevjerilo. Traju dani sa idealnom temperaturom zraka.
Kako jesen odmiče, živopisne nijanse crvene, narančaste i zlatne transformiraju nepregledne krajolike. Ovi prizori podsjećajući nas na ljepotu i moć koje postoje izvan ljudskih kreacija. Svaki krajolik ima svoj jedinstveni šarm, približava nas prirodi i ispunjava nas dubokim poštovanjem prema svijetu u kojem živimo. Krenite u planine i uživajte u zadivljujućim jesenskim bojama koje donose mir i spokoj. 

Naslovna slika: Ozren – sarajevski, Odžak (995 m/nv), na putu od Barica za Gornje Biosko

Kamenita vrata i okna (3. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda. 
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom. 
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (3. dio):
– Čvrsnica, okno u Mandinoj plani (1800 m/nv)
– Jahorina, okno u Golici (1600 m/nv)
– Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Šuplja vrata u Valušnici (1850 m/nv)
– Prenj, okno u Osobcu (2024 m/nv)
– Ozren – sarajevski, Šuplja vrata u Strmnici (1150 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Čvrsnica, okno u Mandinoj plani (1800 m/nv)

Okno se nalazi na jugozapadnoj strani vrha Mandina plana (1822 m/nv) smješteno na rubu stjenovite barijere. Do lokacije okna najbolje je pristupiti iz pravca ski-centra na Risovcu (2 h) markiranom planinarskom stazom za Mali Vilinac (1996 m/nv) i Veliki Vilinac (2118 m/nv) ili iz pravca planinarskog doma “Vilinac” (3 h). Po dolasku u podnožje Mandine plane (kod drvenih ljestvi) napustiti markiranu stazu i nastaviti ispod stijena do rijetkog šumarka sa borovima odakle se okno vidi u cjelosti i može lijepo fotografirati.
Lokacija okna nije označena na topografskoj karti i poznata je malobrojnim planinarima, jer se ovim pravcem prije nije išlo dok nije izgrađen ski-centar. Nakon toga je prokrčena i markirana planinarska staza od gornje izlazne stanice ski-lifta i kroz bukovu šumu, a dalje staza vodi do podnožja stijenovite barijere Mandine plane između rijetkih borova i grmlja klekovine. Planinari su prije minulog rata išli drugim pravcem koji vodi od pl. kuće na Risovcu (vl. PSD “Vilinac“ Jablanica) kroz Razvale, ali zbog rizika od mogućih mina tuda se više ne ide.
Okno u Mandinoj plani nije poznato kao Hajdučka vrata (također na Čvrsnici) ali svojim izgledom i veličinom plijeni pažnju posjetiocima.

Jahorina, okno u Golici (1600 m/nv)

Okno se nalazi u klancu potoka Hlađenac na sjeverozapadnoj strani vrha Golica. Klanac razdvaja vrhove Golica (1693 m/nv) i Jajce (1686 m/nv) i njime je u prošlosti prolazio karavanski put. Ishodišna tačka je prijevoj Grebak (1229 m/nv) do kojeg se može pristupiti asfaltnom cestom iz pravca Trnova preko sela Delijaš (oko 20 km) ili iz pravca Ustikoline preko Jabuke (oko 15 km). Sa Grebka osim do okna može se pristupiti i na mnoge vrhove u jugoistočnom masivu Jahorine: Golica (1693 m/nv), Jajce (1686 m/nv), Trijeska (1804 m/nv), Priratak (1858 m/nv) i Sjenište (1910 m/nv).
Do okna je potrebno 1,30 sati hoda i pristup nije markiran. Za orijentaciju koristiti TK BiH, sekcija Jahorina R=1:25.000, VGI Beograd 1975. god. 
Planina Jahorina (1916 m/nv) poznata kao jedan od vodećih skijaških centara u BiH svoju punu afirmaciju je postigla za vrijeme organiziranja 14. ZOI Sarajevo ‘84. U zimskom periodu veoma je posjećena od strane skijaša, a ljeti na njenim najvišim vrhovima rijetko se mogu sresti ljubitelji prirode. Tu i tamo naiđe po neki planinar, biciklista ili berači ljekovitog bilja i borovnica. Oni koji po prvi put prođu cijeli greben u ovom dijelu Jahorine biće oduševljeni krajolikom koji do tada nisu imali prilike da upoznaju. Nagrada za uloženi trud su široki pogledi na mnoge planine u BiH i CG: Ljubišnja, Durmitor, Bioč, Maglić, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Visočica, Treskavica, Bjelašnica i Romanija.

Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Šuplja vrata u Valušnici (1850 m/nv)

Valušnička Šuplja vrata nalaze se zapadno od Maja ë Can (1879 m/nv) i smještena u vertikalnoj stijeni iznad posljednje grebajske livade (treća livada). Okno je nepristupačno i može se vidjeti i fotografirati ako se malo odstupi u stranu sa pješačke staze koja priječi eksponirani greben na potezu: vrh Talijanka (2057 m/nv) – vrh Popadija (2056 m/nv). Duž grebena i preko vrhova je državna granična linija Crne Gore i Albanije. Sa grebena se pruža najljepši pogled na markantnu skupinu vrhova Karanfili. Pješački pristup na ove vrhove je iz doline Grebaje od pl. doma “Radnički“ (1150 m/nv) markiranom planinarskom stazom 3 – 4 sata hoda. Izgled okna iz ovog pravca je prikazan na većoj fotografiji.
Također ovo okno se može vidjeti i sa pješačke staze koja iz doline Grebaje od Suljove česme (1183 m/nv) vodi na Zastan (izvor) i katun Vajuša (u Albaniji) 3 – 4 h sata hoda. Izgled okna iz ovog pravca je prikazan na manjoj fotografiji.

Prenj, okno u Osobcu (2024 m/nv)

Okno se nalazi u samoj vršnoj zoni Osobca. Smješteno je u jugozapadnoj stijeni Velikog Osobca. Okno je visoko 20 – 25 m, široko 8 – 10 m i može se vidjeti sa planinarske markirane staze koja iz Vlasnog dola vodi na vrh Osobca.
Osobac je izazovan i lijep vrh koji svojim karakterističnim piramidalnim izgledom i vertikalnim stijenama plijeni pažnju posjetiocima Prenja – planinarima i alpinistima.
U stijenama Osobca ispenjane su mnoge alpinističke smjeri u ljetnim i zimskim uvjetima. Na najvišem tjemenu Osobca je upisna kutija kontrolne tačke Visokogorske Hercegovačke transferzale: Velež – Prenj – Čvrsnica – Čabulja. U sklopu ove transferzale naknadno je dodata planina Crvanj. Transferzalu je uspostavilo PSD  „Prenj“ Mostar (1975. god.).
Sa Osobca se pruža jedinstvena panorama na prenjske vrhove: Borašnica – Samograd (1886 m/nv), Veliki Samograd (1844 m/nv), Zupci (1916 m/nv), Sivadija (1967 m/nv), Cvat (1848 m/nv), Kopilica (1920 m/nv), Botini (2015 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Otiš (2097 m/nv), Taraš (1742 m/nv), Motika (1832 m/nv), Kruna (1914 m/nv), Velika Kapa (2004 m/nv) i dr. Sa vrha se vide i mnoge planine: Bjelašnica, Visočica, Treskavica, Zelengora, Crvanj, Bitovnja i dr.
Pristup na Veliki Osobac markiranom planinarskom stazom:
– Iz pravca Konjica: Bijela – Rakov laz – Skok – Vlasni do – Osobac (5 sati hoda);
– Iz pravca Boraka: Boračka draga – Crnopoljski klanac – Crno Polje – Vlasni do (4 sata hoda);
– Od pl. kuće na Jezercu (2 sata hoda).
Pristup na Veliki Osobac je moguć i via ferratom po sjeveroistočnom brid dužine oko 1200 m i visinskom razlikom oko 700 m.
Napomena: Uspon via ferratom je vrlo zahtjevan. Ponijeti dovoljnu količinu vode za piće, komplet za samoosiguranje i kacigu.

Ozren – sarajevski, Šuplja vrata u Strmnici (1150 m/nv)

Vrata se nalaze na jugozapadnoj strani Strmnice (1347 m/nv) u stijeni visine oko 130 m. U podnožju i vršnoj zoni stijena je obrasla niskim rastinjem i šibljem. Sarajevski alpinisti su u ovoj stijeni osamdesetih godina u prošlom stoljeću ispenjali šest prvenstvenih smjeri. Na sjevernoj strani padine Strmnice obrasla su mješovitom šumom i završavaju u klanac potoka Lučica. Južna strana je prilično stjenovita, mjestimično obrasla busenima trave te pokojim kržljavim drvetom i njene padine završavaju u klanac potoka Grabovica.
Strmnica je omeđena dubokim klancima u kojem obitavaju divlje zvijeri. Zbog ovoga lovci posjećuju ovo područje dok planinari rijetko ovdje zalaze. Najlakši pristup na najviše tjeme Strmnice je sa istočne strane iz pravca Crepoljskog i Čavljaka lovačkim stazama koje su mjestimično zarasle.
Sa Strmnice vide se mnoge planine: Romanija, Ravna planina, Jahorina, Trebević, Lelija, Treskavica, Crvanj, Visočica, Bjelašnica, Igman, Prenj, Čvrsnica, Ivan planina, Bitovnja, Raduša, Vitreuša, Zec, Vranica, Vlašić.
Pristup: Nahorevo – Strmac – Gradac – klanac potoka Grabovica – vrh Strmnica. Ukupno za ovu turu je potrebno oko 4 sati hoda.
Napomena: lokacija “šupljih vrata“ nije označena na topografskoj karti i nije poznata širem krugu planinara. 

Naslovna slika: Kamenito okno u kanjonu Pive (750 m/nv), na putu HE Piva – Plužine