Bobovac je bio ključ Bosanskog kraljevstva, administrativno-vojni centar, mjesto gdje se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu su sahranjeni bosanski kraljevi Stjepan Ostoja, Tvrtko II. i Stjepan Tomaš. U pisanim dokumentima prvi put se spominje 1350. godine. Bosansko Kraljevstvo je kroz minula stoljeća imalo nekoliko prijestolnica: Visoki, Sutjesku, Bobovac i Jajce. Bobovac je status bosanske prijestolnice dobio u vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića (1322 – 1353.). Ko god je pokušavao da se domogne bosanskog prijestola ili da sruši temelje bosanske države jurišao je na Bobovac. Osmanlije zaposjedaju Bobovac 1463. godine. Grad gubi stratešku važnost kao i karavanski put koji je tuda prolazio. Srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2002. god.).
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Bosne su nastali u vrijeme njene državne samostalnosti, u periodu od 13. do 15. stoljeća. Nekoliko gradova nastalo je ranije u 12. stoljeću na području središnje Bosne. Utvrđeni gradovi su fortifikacijske građevine, koje su prvenstveno služile u obrambene svrhe, ali su u njima bila smještena i središta feudalnih vladara i vlastele, pa su kao takve predstavljale ekonomske i kulturne centre određene oblasti. Zato je izboru mjesta za podizanje utvrđenja posvećivana posebna pažnja. Birana su mjesta nepristupačna bar sa jedne strane. Zidovi su postavljani na liticama ili su prirodni tereni doradom onemogućavali pristup utvrđenju. Smješteni na strateškim visovima uz klisure, riječne doline, puteve i trgovišta, nikada udaljeni jedan od drugog više od jednog dana pješačkog hoda pružali su sigurnost njihovim vlasnicima i stanovnicima te čuvali teritorijalni opseg srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Većina utvrđenih gradova nastala je na arhitektonskim ostacima ranije prošlosti. Najveći broj nastavio je svoju funkciju kroz vrijeme vladavine Osmanske imperije na ovim prostorima. Neki su nastavili kontinuitet i do prvih godina vladavine Austrougarske monarhije. Danas, nekoliko stoljeća nakon njihovog nastanka sa ostalim kulturno-povijesnim spomenicima svjedoče o hiljadugodišnjoj povijesti države Bosne i Hercegovine.
Bobovac je bio najznačajniji utvrđeni grad u srednjovjekovoj Bosni. Izgrađen je na stjenovitom hrbatu Vis (807 m/nv) iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša (oko 20 km). Sagradio ga je ban Stjepan II. Kotromanić polovinom 14. stoljeća, služio je kao sjedište mnogim bosanskim vladarima u kojem se čuvala kraljevska kruna, sve do prestanka bosanske samostalnosti osvajanjem Osmanlija. Ko god je pokušavao da se domogne bosanskog prijestola ili da sruši temelje bosanske države jurišao je na Bobovac. Prvi put Bobovac se spominje 1349. godine za vrijeme rata bana Stjepana II. Kotromanića sa srpskim kraljem Dušanom. Bobovac je srpski kralj bezuspješno opsjedao, da bi na kraju bio protjeran iz Bosne 1351. godine. Grad je svoj najveći sjaj i slavu dostigao u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića (1371 – 1391.). Godine 1461., Bobovac i Kraljeva Sutjeska gube značaj premještanjem prijestolnice u Jajce.
Bobovac je bio dobro organizovan srednjovjekovni grad sa snažnom tvrđavom, kraljevim palatama, sakralnim objektima, gradskim grobljem, objektima za upravu i administraciju, zgradama za stanovanje i u svemu je bio ravan srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim gradovima iz tog doba. Grad se pružao u pravcu sjever-jug u dužini oko 400 m. Širina mu je varirala od 30 m do 100 m. Njegov naglašeni izduženi oblik posljedica je konfiguracije zemljišta. Sistematsko arheološko iskopavanje Bobovca omogućilo je njegovu rekonstrukciju a kasnije i konzervaciju (1959 – 1967.). Na gradu su otkrivene ukupno četiri palate, tri zatvorena dvorišta, jedanaest kula, tri cisterne za vodu, četiri zanatske radionice i desetak građevinskih objekata razne namjene.
Osmanlije opsjedaju Bobovac 1463. godine. Legenda pripisuje pad Bobovca izdaji zapovjednika grada kneza Radaka, nadajući se nagradi. Međutim umjesto nagrade sultan Mehmed II. el – Fatih (Osvajač) naredi da kneza survaju sa jedne visoke stijene i pri tom mu kazao: “Danas si izdao svoga kralja, sutra bi mene.“ Ova legenda je vjerojatno nastala kao izraz težnje da se razjasni brza propast prijestolnice i države. Po ovom događaju stijena je dobila ime Radakova stijena a nalazi se u selu Gornja Borovica. Nakon osvajanja grad je razoren. Kasnije su obnovljeni neki objekti u kojima je boravila stalna posada na čelu sa dizdarom do 1626. godine kada je zbog gubitka vojno strateškog značaja grad napušten.
Kamene zidine starog grada danas su u ruševnom stanju i zarasle u korov i nisko rastinje. Crkvica je obnovljena sedamdestih godina prošlog stoljeća prilikom arheološkog iskopavanja i istraživanja, tada su konzervirani neki dijelovi kula i bedema utvrde. Od jedanaest kula koliko ih je u prošlosti bilo vide se samo tri dobro očuvana objekta: branič-kula, crkvica i cisterna za vodu. U mauzoleju crkvice, bila su sahranjena tri kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš.
Naslovna slika: Stari grad Bobovac, ostaci kamenih zidina vladarskog dvora naGornjem gradu
Da bi uživali u planini i planinarenju ne smijemo ni u jednom trenutku biti na granici iscrpljenosti. U planinu idemo onoliko daleko i visoko koliko nam je potrebno da se bez naročitog naprezanja i umora vratimo na mjesto s kojeg smo krenuli na početku ture.Zato prije polaska na planinu moramo se pobrinuti da svoju psihofizičku kondiciju dovedemo u što bolje stanje. Način pripreme i treninzi zavise od ambicije, odnosno cilja planinarenja. Ukoliko je cilj viši, kao što su usponi na vrhove s velikom nadmorskom visinom, onda i pripreme moraju biti ozbiljnije i odrađene prema preciznim uputama koja nameću suvremena sportska pravila – pojašnjava Babić.
Alem Hodžić, Magazin Aura br. 243, 17.3.2014. Fotografije: Braco Babić
Bogato iskustvo
Ako se pitate šta učiniti za cjelokupno psihofizičko zdravlje, možda odgovor leži upravo u priči o sarajevskom dugogodišnjem planinaru Braci Babiću. Oni koji ga poznaju reći će kako je Babić najbolji dokaz da se i na današnjim turbulentnim vremenima ipak može biti zdrav, vitalan i nasmijan. Babić je za života postao jedan od najboljih planinarskih vodiča u BiH, za mnoge nedostižan i velik upravo kao i njegove planine kojima neumorno hoda više od 40 godina. Planine su obilježile čitav moj život – kaže Babić, planinarski i turistički vodič, nadzornik parkova prirode, visokogorac, član GSS stanice Sarajevo te autor i glavni i odgovorni urednik najpoznatijih planinarskih knjiga, monografija, projekata i reportaža iz oblasti planinarstva. Također, za Babića se veže i priča da je izvanredan poznavalac povijesti bosanskohercegovačkog planinarstva, tradicije, kulture, običaja i prirodnih bogatstava. Babić poznaje povijest svakog kamena u našim planinskim vrletima – kratko opisuju sarajevskog planinara i prijatelji i njegove kolege planinarski vodiči. Prvi put na planinu otišao je sa svojim ocem kada je imao sedam godina starosti. Bila je to planinarska tura i uspon na najviši vrh Osogovskih planina – Ruen (2252 m/nv) na jugoslavenskoj-bugarskoj granici. “Moj otac je u slobodno vrijeme volio planinariti pa sam krenuo na izlete s njim i tako stekao ljubav prema planini. U četvrtom razredu osnovne škole otac me upisao u izviđače (skaute). Taj period mog života ostao mi je u trajnoj uspomeni i neraskidivo povezao s planinom i planinarenjem za sva vremena – govori o svojim počecima planinar Babić.” Pohađao je i završio planinarsku školu i specijalističke tečajeve – gss letnji i zimski, alpinistički i drugu stručnu obuku (Planinarski savez Bosne i Hercegovine). Također je pohađao i završio obuku za planinarskog vodiča, turističkog vodiča i nadzornika parkova prirode (Turistička zajednica Općina Centar Sarajevo). U dalekim Himalajima ispeo je Mera Peak (6467 m/nv), Island Peak (6189 m/nv) i druge vrhove. Do sada je popeo mnoge vrhove u planinama bivše Jugoslavije, Balkana i Europe.
Zdravstveni aspekti
Ipak, kaže, možda je mnogo bitnija ona zdravstvena strana bavljenja ovim rekreativnim sportom. Tvrdi da do sada nikada nije bio ozbiljnije bolestan. Svega nekoliko puta u životu patio je od prehlade. Zvuči nevjerovatno ali je tako. Zdrava ishrana i planine su lijek i preventive za svaku bolest. Jedini zdravstveni problem koji mogu reći da sam imao jeste to što sam izvadio pet zuba. Bilo je to u minulom ratu (1992. – 1995. god.). Po službenoj dužnosti pješke sam zimi iz Sarajeva išao u Mostar, prelazeći planinske vrleti Igmana i Prenja. Nakon svakog prelaska, zabolio bi me zub i u Mostaru sam ga morao vaditi bez anestezije koja je tada zbog ratnih dešavanja nedostajala. Pet prelazaka i stradalo je pet zuba – govori Babić o svom najvećem zdravstvenom problemu. Pojašnjava kako sjedeći način života i svijest ljudi o potrebi za kretanjem u svrhu očuvanja zdravlja sve više dovodi do masovnog uključivanja u rekreativno vježbanje. A, upravo jedan od najpopularnijih vidova vježbanja je planinarenje. Planinarenje predstavlja idealan način za održavanje i poboljšavanje psihofizičke kondicije. Hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu, te pospješuje pokretljivost zglobova. Planinarenje podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i ospskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje – nabraja Babić samo dio zdravstvenih benefiti. Kaže da su sve riječi škrte i djeluju kao fraze kada je planinarenje u pitanju. Teško je opisati nekome ko nije osjetio zov i čežnju za planinom i prirodnim ljepotama. Tek kada se napravi prvi korak, kada se probudi svijest, čovjek postane svjestan šta znači priroda. Boravak u planini nudi maksimalni odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude posebno u velikim gradovima. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi. Konačno život doživljava na nov i drugačiji način u pozitivnom smislu. Planinareći upoznaje ljude, krajeve, običaje i kulturu u domovini i svijetu. Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, od onih u gradu, iskrenija – pojašnjava Babić. Poziva sve građane da se aktivno uključe u brigu za sebe. On je tu uvijek na raspolaganju da pomogne svima. Lako ga je naći. Danas se bavi vođenjem domaćih i stranih turista – planinara, na našim i planinama regije.
Kako pripremiti organizam za planinarenje?
Prije polaska na planinu moramo se pobrinuti da svoju psihofizičku kondiciju dovedemo u što bolje stanje. Način pripreme i treninzi zavise od ambicije, odnosno cilja planinarenja. Ukoliko je cilj viši, kao što su usponi na vrhove s velikom nadmorskom visinom, onda i pripreme moraju biti ozbiljnije i odrađene prema preciznim uputama koja nameću suvremena sportska pravila – pojašnjava Babić.
Ko se može baviti planinarenjem?
Planinarenjem se mogu baviti svi, bez obzira na spol i godine starosti, prvenstveno tu odlučuje ljubav prema prirodi, da je čovjek zdrav i ima jaku volju. Prije odlaska u planinu treba pripremiti tijelo za tjelesne napore koje ga očekuju na planinarskoj turi. Razne vrste tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta mogu poboljšati tjelesnu pripremljenost i povećati aerobne sposobnosti. Brzo hodanje, trčanje i biciklizam, su primjeri aktivnosti koje mogu biti izvedene aerobno. Ako se želite baviti nekom planinarskom disciplinom ili nekim od ekstremnih sportova u planini najvažnije je sebe pronaći u jednoj od tri sljedeće kategorije: – Planinar, rekreativac, ljubitelj prirode i planina; – Planinar, visokogorac, takmičar na orijentacionim stazama i trail trkama; – Planinar, alpinist, sportski penjač, speleolog, turno skijaš; Napomena: Nivo psihofizičke pripremljenosti je različit za svaku od navedenih kategorija.
Na Prenju, jednoj od najljepših bosanskohercegovačkih planina, dogodilo se nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari. Također je bilo i nesreća koje su završile s teškim povredama. Nažalost nesreće u planini se događaju iz raznih razloga a najčešće zbog loših vremenskih uvjeta, nedovoljne psihofizičke kondicije, nepoznavanja terena ili nedostatka odgovarajuće planinarske opreme. Tragedije koje su se dogodile na Prenju, Bjelašnici, Magliću i drugim planinama u BiH, neka nam budu uvijek na umu da poštujemo planinu i njene ćudi. Stoga vrijedi držati se izreke: “Planinu ne možemo osvojiti, planina osvaja nas!“
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Zbog svog geografskog položaja i velike nadmorske visine na Prenju se vrijeme često mijenja. Prenj ima sjeveroistočnu i jugozapadnu stranu sa različitim klimatskim osobinama i pojavama koje od njih zavise. Tu se sukobljavaju hladne kontinentalne i tople mediteranske zračne mase. Prve sa sjevera prodiru od Panonske nizije dolinom rijeke Bosne, a druge sa juga od Jadranskog mora dolinom rijeke Neretve. Kada se ove mase sukobe iznad Prenja nastaje nevrijeme, kako ljeti tako i zimi. Zbog toga se u jednom danu mogu izmjeniti sva četiri godišnja doba. Kada na Prenju započne oluja treba odmah potražiti bilo kakvo sklonište i sačekati dok nevrijeme prođe. Za vrijeme ljetnih dana pri sudaru hladnih i toplih zračnih masa nebo nad Prenjom začas prekriju tamni i teški oblaci iz kojih se sruči jaka kiša često praćena zrnima grada i grmljavinom. Ovi ljetni pljuskovi nisu rijetkost i nastaju iznenada velikom brzinom. Nijemi svjedoci ovakvih ljetnih oluja su sprženi borovi i munike širom planine. I kada se sve utiša, iznenada kao što je i započelo, odjednom se nebo isčisti i ukaže plavetnilo obasjano suncem. Za vrijeme zimskih dana na Prenju uz velike sniježne padavine vladaju hladni vjetrovi koji sa sjevera ponekad pušu brzinom većom od 100 km/h, podižući pri tome sniježni oblak sa ledenim iglicama koje se uvlače u svaku poru. Obično nakon toga stisne velika hladnoća, koja kao ledeni oklop, potpomognuta snažnim vjetrovima mrvi sve živo pred sobom. Tragedije koje su se u prošlosti dogodile na Prenju, Bjelašnici, Magliću i drugim planinama u BiH, neka nam budu uvijek na umu da poštujemo planinu i njene ćudi. Stoga vrijedi držati se izreke: “Planinu ne možemo osvojiti, planina osvaja nas!“
19.8.1949. god.
Slovenske planinarke Ada Modić (33) i Marica Hribar (24), krenule su na Prenj po lijepom i sunčanom vremenu. U toku dana vrijeme se naglo promjenilo, jako je zahladnilo i počela da pada kiša koja se ubrzo pretvorila u snijeg. Djevojke su skrenule sa puta i zalutale u planinu, noć su provele na otvorenom. Sutradan su gorski spasavaoci pronašli njihova mrtva tijela odjevena u laganoj ljetnoj odjeći. Uzrok smrti je smrzavanje uslijed pothlađenosti kojoj su bili izloženi. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča u na velikom odlomku stijene pokraj vrela Jezerce (1655 m/nv) – u blizini planinarske kuće. Ploču podiže PD “Kranj“ Kranj.
1.3.1954. god.
Hrvatski alpinist Mladen Škreb (20), član alpinističkog odsjeka PD “Zagreb”, u borbi sa sniježnim nevremenom uslijed iscrpljenosti preminuo je u Vlasnom dolu nadomak planinarske kuće Jezerce. Studirao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim najljepšim usponima smatrao je one, koje je u jesen 1953. godine izveo sa svojim drugovima u stijenama Prenja, ni ne sluteći da će slijedeći dolazak među stijene biti negov posljednji uspon. Na mjestu stradanja podignuta je spomen ploča.
14.2.1970. god.
Alipinisti Ilija Dilber (24) Zenica, Milorad Stjepanović (21) Zenica i Zijah Jajatović (20) Sarajevo, krenuli su ujutru iz planinarskog doma na Jezercu (1655 m/nv) na vrh Lupoglav (2102 m/nv). Bio je to prvi zimski uspon na ovaj vrh. Nakon trijumfa na vrhu, silazak se pretvorio u tragediju. Vrijeme se naglo pogoršalo. Nastupila je oluja u kojoj su sva trojica smrtno stradali. Nakon obavjesti o njihovom nestanku pokrenuta je velika akcija potrage. Na Prenj su stigle ekipe gorskih spasioca ali zbog loših vremenskih uvjeta nisu uspjele pronaći mjesto stradanja trojice alpinista. Akcija potrage je trajala ukupno 138 dana. Napokon početkom ljeta tijela nastradalih alpinista su nađena u jugozapadnom podnožju Lupoglava. Prvo je nađeno tijelo Jajatovića, 21. juna. Tijelo je prenijeto u Sarajevo i sahranjeno na gradskom groblju Bare. Kasnije, 4. jula, pronađeno je tijelo Dilbera, a 6. jula i Stjepanovića. Planinarski savez BiH zamolio je obitelji Dilbera i Stjepanovića da se ta dva planinara sahrane u Barnom dolu pod Lupoglavom. Oni su, poslije kraćeg kolebanja, pristali. U subotu, 11. jula, u prisutnosti članova obitelji nastradalih alpinista, članova delegacije Planinarskog saveza BiH i Gorske službe spasavanja BiH, te oko 150 planinara iz raznih krajeva zemlje, u Barnom dolu (1580 m/nv) održana je tužna svečanost sahrane te dvojice alpinista. Bila je to najduža i po broju učesnika najbrojnija akcija potrage u povijesti planinarstva Jugoslavije. Dragocjenu pomoć ekipama gorskih spasioca pružali su mještani iz sela u podnožju Prenja, a posebno iz Grabovčića i Konjičke Bijele. Vrijedi spomenuti da su nađena i dva fotoaparata (oba kod Stjepanovića). U jednom fotoaparatu film je bio uništen, a u drugom oštećen ali nakon razvijanja na fotografijama jasno se vidi da su sva trojica pristupili na vrhu Lupoglava. Dino Kasalo, poznati bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova, umjetnik fotografije i ekolog snimio je film pod naslovom “Lupoglav 2102“. Ovaj film predstavlja rekonstrukciju događaja kada su smrtno stradali alpinisti Dilber, Stjepanović i Jajatović prilikom uspona na Lupoglavu. Rekonstrukcija je urađena na temelju 14 fotografija i izjava gorskih spasioca koji su učestvovali u akciji potrage za nastradalim alpinistima. Planinarski savez BiH u znak sjećanja na trojicu nastradalih alpinista na godišnjicu pogibije organizira tradicionalni Memorijalni planinarski pohod do spomenika u Barnom dolu i uspon na vrh Lupoglav. Prvi pohod je izveden u februaru 1971. godine.
5.7.2005. god.
Češki planinar Michál Belejcak (28) iz Brna, nakon uspona na vrh Lupoglav (2102 m/nv) smrtno je stradao na silasku u dolinu Lučine (1500 m/nv). Nagla promjena vremena, kiša, magla i jak vjetar bili su kobni za Michála. Njegova partnerica Hana Pometlova, također planinarka i češka državljanka, pronađena je jako iscrpljena i u lošem stanju tri dana kasnije pored njegovog tijela, te helikopterom prebačena u Mostar. Na mjestu stradanja je podignuto spomen obilježje. U znak sjećanja na ovaj tragičan događaj PD “Prenj – Glogošnica 1979” organizira svake godine tradicionalni Memorijalni planinarski pohod. Prvi pohod je izveden u kolovozu 2011. godine.
15.3.2020. god.
Planinar Zoran Škutor (55) iz Mostara smrtno je nastradao uslijed pokliznuća na istočnom grebenu vrha Osobac (2024 m/nv). Nesreća se dogodila na usponu u kojem je učestvovalo ukupno pet planinara. Planinarska tura organizirana je dogovorno između sudionika uspona. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga, a glavni među njima je nedostatak i nekorištenje odgovarajuće opreme, potrebne za uspone u zimskim uvjetima. Drugi razlozi su nedostatak obučenosti i iskustva sudionika, loša procjena opasnosti i vremenskih uvjeta, a također i nedostatak stručne osobe pri vođenju uspona u zimskim uvjetima. Na usponu razdvajaju se u dvije grupe. U prvoj grupi je bio Šimić sa kolegom, a u drugoj troje koji odustaju od daljnjeg uspona. Šimić i kolega nastavljaju uspon ka vrhu ali i oni odustaju. Na silasku dolazi do nesreće u kojoj Šimić strada. U vrijeme prije i u trenutku pada nije postojao vizualni kontakt između ove dvije grupe. Šimićev kolega uspostavlja poziv sa HGSS-om, te ih obavještava što se desilo i traži da se hitno pokrene akcija spašavanja. Spušta se prema tijelu unesrećenog i dolaskom do njega ustanovljava da je smrtno stradao uslijed teških ozljeda. U međuvremenu druga grupa se odlučila za povratak do polazišta ture, uz nešto sporiji tempo, u nadi da će ih prva grupa stići. Ostavljaju poruku napisanu u snijegu, da su otišli nazad. Kako se Šimić i kolega nisu vraćali, pretpostavka je bila da su se ipak uputili na vrh Osobca i da bi dulje čekanje na hladnoći bilo jako neugodno te se vraćaju prema autu, gdje bi ih sačekali. Dolaskom u Crno Polje susreću ekipe GSS-a od kojih dobivaju informaciju o nesreći. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na strmoj padini vrha (1800 m/nv). Ploču podiže HPD “Prenj 1933” Mostar.
14.2.2021. god.
Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjeverozapadnoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je snježna lavina. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga, a glavni među njima je nekorištenje jednog dijela opreme potrebne za uspon u zimskim uvjetima koju je nastradali imao kod sebe (uže, cepin, dereze i kaciga). Šimić je samo tjedan dana prije nesreće pokušavao ispeti se na Cetinu, ali je zbog loših vremenskih uvjeta uspon prekinut. Šimić je bio član PD “Konjuh” Tuzla, visokogorac, sportista i putopisac. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, časnik Oružanih snaga BiH.
22.6.2025. god.
Nakon višemjesečne intezivne potrage pripadnici Gorske službe spašavanja Prenj iz Konjica pronašli su tijelo njemačkog državljanina dr. Wolframa Mislera na lokalitetu Ploča, u podnožju vrha Osobac. Dr. Misler je nestao u mjesecu septembru 2024. godine nakon što je doputovao u Bosnu i Hercegovinu radi planinarenja. Njegovo vozilo je tada pronađeno u podnožju Prenja, a posljednji trag vodio je prema ovom dijelu planine. Usprkos mogim potragama, uključujući pretrage poznatih planinarskih maršruta i korištenje dronova, rezultat je dugo izostajao. GSS Prenj iz Konjica i njegovi pripadnici nikada nisu odustali od potrage. U proteklih devet mjeseci, stalno su provjeravali pojedina mjesta i mogući pravci kretanja, u nadi da će se otkriti bilo kakav trag nestalog planinara. Nakon mnogih potraga gss spasioci, zajedno sa Sebastijanom Mislerom, sinom nestalog doktora, zajedničkim pretragama, napokon su tijelo dr. Mislera pronašli na vrlo nepristupačnom terenu. Uz saradnju sa pripadnicima Policijske uprave Konjic, izvršen je transport njegovog tijela kroz jako težak i tehnički komplikovan teren do mjesta gdje ga je preuzelo vozilo nadležnih službi.
4.7.2026. god.
Po obavijesti Policijske uprave Konjic, pripadnici GSS Prenj i GSS Jablanica izašli su na teren u rejonu Prijevorca, ispod vrha Sivadijski Osobac, na planini Prenj, gdje je pronađeno beživotno tijelo muške osobe (N.N.). Nakon što su službenici Policijske uprave Konjic izvršili uviđaj na licu mjesta, pristupilo se transportu tijela sa izuzetno zahtjevnog i nepristupačnog prenjskog terena. Tokom akcije, koja je trajala gotovo četiri sata, pripadnicima GSS Prenj i GSS Jablanica, pridruzili su se GSS Novi Grad Sarajevo, GSS Ilidža i HGSS Posušje, koji su sa međustanične vježbe u Jablanici upućeni kao dodatna ispomoć. U završnici transporta učestvovalo je ukupno 30 spasilaca. Po završetku akcije, tijelo je predato službenicima Policijske uprave Konjic radi daljnjeg postupanja, dok će nadležne policijske institucije provoditi aktivnosti na utvrđivanju uzroka smrti.
Naslovna slika: Prenj, pogled sa vrha Has / Veliki Prenj (1915 m/nv) na vrhove slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Mali Otiš (2000 m/nv), Botini (2015 m/nv), Vjetrena brda (1991 m/nv), Erać (2082 m/nv), Lupoglav (2102 m/nv), Kerać (2032 m/nv), Vidina kapa (2032 m/nv) i Herać (2042 m/nv)
Kad većina ljudi pomisli na Bosnu i Hercegovinu, odmah pomisli na minuli rat (1992. – 1995. god.), ali u Bosni* postoji mnogo više od tragedije i sukoba. Također je i sve popularnije turističko odredište. Iznimna prirodna ljepota privlači putnike u to područje više od stotinu godina. Bosanski je teren gotovo 42% planinski, s najvećom nadmorskom visinom od 2.386 metara – vrh Maglić. Njene obilne količine pitke vode neke su od najčišćih u Europi. Ima mješavinu kontinentalne, alpske i mediteranske klime koja podržava obilje biološke raznolikosti, endemskih vrsta i slikovitih, gotovo čarobnih krajolika. Kroz priču o bosanskom planinarstvu pojavljuje se alternativna mini-povijest Bosne, ona koja osvjetljava grupu ljudi koji se zajedno tiho opiru dehumanizirajućim učincima nacionalističke politike od kraja rata 1995. godine. Njihova pripovijest o nadi također iznosi na vidjelo mnoge svakodnevne probleme s kojima se Bosanci danas suočavaju i ukazuje na nove inicijative koje odgovaraju na neka od tih pitanja. Iako planinari ne trebaju biti previše idealizovani, historija planinarenja u Bosni i Hercegovini, plus energija i perspektiva mlađih planinara i onih koji su aktivni, daje razlog da vjeruju da bi mogli doći i igrati važniju ulogu u pokretima zaštite životne sredine i održivosti.
Interwiev by: Maria Hetman, 15.4.2015. JSTOR Daily, where news meets its scholarly match EDUCATION & SOCIETY Photo by: Braco Babić
Bjelašnica, Gornji Lukomir (1472 m/nv), pogled na vrhove Visočice slijeva nadesno: Malo Brdo (1860 m/nv), Veliko Brdo (1884 m/nv), Vito (1960 m/nv), Đetelaš (1930 m/nv) i Parić (1941 m/nv)
U Bosni i Hercegovini mnogi kažu da su “planinari najpozitivniji ljudi”. To nije banalna izjava u društvu koje se gotovo dva desetljeća bori za ekonomsku i socijalnu obnovu i u kojem se mnogi ljudi razumljivo osjećaju fatalistički i rezignirano. U zemlji od oko 3,5 milijuna stanovnika ima tisuće planinara svih dobnih i društvenih skupina – najmanje 10.000 njih su registrirani članovi gotovo 200 lokalnih planinarskih klubova/društava, a mnogo više planinara i penjača nema formalnu pripadnost klubovima/društvima. Planinarski etos pozitivnosti ovdje predstavlja političku i kulturnu izjavu koja nosi baklju prošlih tradicija inače ugroženih ratom i ekonomskom tranzicijom. Kroz priču o bosanskom planinarstvu pojavljuje se alternativna mini-povijest Bosne** – ona koja osvjetljava grupu ljudi koji se zajedno, tiho opiru dehumanizirajućim učincima nacionalističke politike od kraja rata 1995. godine. Njihova pripovijest o nadi također iznosi na vidjelo mnoge svakodnevne probleme s kojima se Bosanci danas suočavaju i ukazuje na nove inicijative koje odgovaraju na neka od tih pitanja.
Prošlost: planinarenje u doba bratstva i jedinstva
Kad većina ljudi pomisli na Bosnu i Hercegovinu, odmah pomisli na minuli rat (1992 – 1995), ali u Bosni postoji mnogo više od tragedije i sukoba. Također je sve popularnije turističko odredište. Iznimna prirodna ljepota privlači putnike u to područje više od stotinu godina. Bosanski je reljef gotovo 42% planinski, s najvećom nadmorskom visinom od 2.386 metara – vrh Maglić. Njene obilne količine pitke vode neke su od najčišćih u Europi. Ima mješavinu kontinentalne, alpske i mediteranske klime koja podržava obilje biološke raznolikosti, endemskih vrsta i slikovitih, gotovo čarobnih krajolika. Još u kasnom 19. stoljeću, kada je Austro-Ugarsko carstvo preuzelo kontrolu nad teritorijom od Osmanlija (1878. god.), zapadnoeuropski putnici, oduševljeni netaknutom prirodnom ljepotom Bosne i fascinirani “istočnim” aspektima zemlje, počeli su dokumentirati svoja putovanja. Danas Sarajevski povijesni arhiv obiluje podacima o turističkim vodičima za Bosnu s njemačkog i francuskog jezika s kraja 19. i početkom 20. stoljeća, u kojima se nalaze planine i planinski masivi. Zapadnoeuropskim utjecajem, od kraja 19. stoljeća do razdoblja između Prvog i Drugog svjetskog rata, tradicija planinarenja kao sporta u Bosni počela se oblikovati, uglavnom formiranjem lokalnih sportskih klubova. Kada je Bosna postala dijelom socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, planinarenje se još više uvriježilo kao važna lokalna tradicija. Promovirani su sport, uključujući planinarenje, a država je subvencionirala mnoge aktivnosti. U tom su razdoblju, u svakoj republici države, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, stvorene planinarske udruge/savezi i služile su kao organizacijska tijela za lokalne planinarske klubove/društva, koja su obično financijski sponzorirale jugoslavenske tvrtke u vlasništvu radnika. Na primjer, u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, planinarski klub “Energoinvest” nosi ime svog sponzora – energetske kompanije osnovane 1951. godine. Mnogi bosanski planinarski klubovi/društva i danas nose imena koja su usvojili kada su osnovani u socijalističkom razdoblju.
Braco Babić, 62, živi u Sarajevu i planinari od malena. Ima lijepe uspomene na planinarske izlete koji su mu oblikovali skautsku/izviđačku mladost i pretvorile ga u doživotnog planinara, planinarskog i turističkog vodiča, prirodoslovca i povjesničara bosanskohercegovačkog planinarstva koji je dokumentirao bosanske planine i planinarsku kulturu u mnogim svojim knjigama, putopisima i dnevnicima. “Prije rata (u socijalističkoj Jugoslaviji) imali smo čitav planinarski pokret s velikim brojem članova i imućno društvo u materijalnom i finansijskom smislu”, kaže on. “Ljudi su bili zaposleni i radili u tvornici, poduzeću ili u uredu. Radnici, službenici, školska djeca i studenti provodili su vikende i praznike u planinama. U to doba planinarenje je bilo jako popularan oblik sportske rekreacije i druženja u prirodi.”
Vranica, Prokoško jezero (1636 m/nv)
Još jedan planinar, Branislav Popović, 51, živi u Istočnom Sarajevu, koje se nalazi u entitetu Republika Srpska. Predratnog se razdoblja sjeća kao vremena kada ljudi, uključujući planinare, nisu obraćali pažnju na nacionalnost svojih sugrađana. “Prije rata, (etnička pripadnost) apsolutno nije bilo nešto što su ljudi gledali. Svi smo zajedno planinarili.” “Bratstvo i jedinstvo”, bio je popularni slogan socijalističke Jugoslavije, a taj je etos prodro u obrazovni sustav, radnu snagu i zajednički život – uključujući planinarske klubove/društva. Kao što Popović sugerira, unatrag se nije procjenjivalo svoje sugrađane kroz prizmu etničke ili vjerske pripadnosti. Bosna i Hercegovina bila je najraznolikija od svih bivših jugoslavenskih republika. Kao i drugdje u Jugoslaviji, svi su građani – bilo Srbi, Muslimani/Bošnjaci, Hrvati ili drugi – bili prije svega Jugoslaveni. Uspon etničkog nacionalizma i građanski ratovi koji su uslijedili u Jugoslaviji 1990-ih promijenili su to. Posljedice i nasilje u Bosni i Hercegovini bile su najteže, dijelom i zbog već postojeće socijalne raznolikosti zemlje i miješanja ljudi kako zemljopisno tako i brakom. Od Daytonskog sporazuma 1995. godine, mirovnog sporazuma koji je doveo do podjele teritorija po etničkim linijama, Bosna i Hercegovina se sastoji od dva autonomna entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske, plus dodatni Distrikt Brčko.
Sadašnjost: planinarenje kao supkultura
Iako je Dayton donio mir, doveo je do gotovo dva desetljeća političkog zastoja koji je onemogućio poslijeratni socijalni i ekonomski oporavak. A politika u suvremenoj Bosni nije odbacila svoje etnonacionalističke elemente, često iskorištavajući osjećaje građana o ratu. Općenito, ljudi imaju puno manje prilika nego prije rata za smislenu interakciju sa sugrađanima drugih etničkih grupa. Planinari su, međutim, značajan izuzetak u ovoj nevolji. Prema Babiću, “planinari su bili prvi ljudi koji su se okupili nakon rata. Budući da su se mnoge bitke vodile u planinama, planinari koji su se borili na različitim stranama, odmah su međusobno surađivali kako bi razmijenili informacije o mjestu nagaznih mina u planinama.” Za razliku od jedinstvene planinarske udruge/saveza koje je postojalo u socijalističkom razdoblju, u Bosni i Hercegovini danas postoje tri planinarske udruge/savezi, koja odražavaju geopolitičku stvarnost zemlje. Iako se unutar i između udruga vode trajne rasprave o politikama i potencijalnom formiranju jedinstvene udruge, odnosi između udruga i između članova kluba/društva uglavnom su pozitivni i članovi se redovito međusobno povezuju na razne načine. Popović kaže: “Planinari – u planinama i u svakodnevnom životu – prkose (političkoj situaciji) zajedničkim druženjem i suradnjom. Skupina s kojom planinarim je mješovita i ponosan sam na to!”
Čvrsnica, Rudo polje (1267 m/nv), pogled na vrhove slijeva nadesno: Pločno (2226 m/nv), kota 2219 m/nv i kota 2119 m/nv
Luka Mandić, 32, član je planinarskog kluba/društva koji spada u nadležnost Planinarske udruge/saveza Herceg-Bosne, uglavnom definirane njegovim hrvatskim karakterom. Živi u Mostaru – gradu koji se često opisuje kao gorko etnički podijeljen. Njegovo planinarsko iskustvo prikazuje još jednu sliku. “Ja osobno planinarim s članovima planinarskih klubova/društava koji nisu hrvatski, kao i drugi. Nema problema (među nama). Ne razgovaramo o politici, jer svi imaju zacementirano mišljenje i nema smisla upuštati se u raspravu”, kaže on. Nije jednostavno da planinare vikendom zajedno, pješače i penju se. Priroda njihovih aktivnosti znači da spavaju u istim planinskim kolibama/pl. kućama, dijele obroke, piće i kavu, uzajamno pružaju prvu pomoć, planiraju i izvode zajedničke ture u planini. Ponekad zajedno putuju kako bi se popeli na planine u stranim zemljama. U tom procesu oni se upoznaju kao ljudi. To vrijedi i za žene i za muškarce, jer žene predstavljaju značajan i vrlo aktivan dio planinarske populacije.
Iako planinarenje danas uspijeva u Bosni, tradicija je patila i u poslijeratnom razdoblju
Babić kaže, “Posljedice rata i dalje se osjećaju u planinarenju. Mnogo planinarskih domova, koliba i skloništa i dalje je uništeno. Neke su od tih zgrada uništene unatoč činjenici da su bile daleko od prve crte bojišnice. Mnoge pješačke staze su (još uvijek) minirane. Razminiranje je treće na popisu prioriteta (razminiranja) i proći će dosta vremena dok se trajno ne uklone. Potrebno je još jednom rekonstruirati (planinske) zgrade iz pepela. Čak bi se i mnogo bogatije zemlje teško mogle nositi s ovom razinom štete.”
Prenj, Kruna (1914 m/nv), pogled na vrhove slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Botini (2015 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/nv)
Uz fizičke štete, gospodarstvo je i mračno. Procjenjuje se da će nezaposlenost iznositi oko 40%, ne uključujući one koji rade u sivoj ekonomiji. Babić dodaje: “Sa socijalnog aspekta teško je ponovno uspostaviti planinarski pokret ovdje u stanje u kojem je to bilo prije rata. Sada je (najmanje) pola milijuna ljudi prijavljeno na birou za nezaposlene, ljudi su bez posla, nemaju novca (za osnovne životne troškove), a kamoli za rekreaciju u planinama. Prije rata planinarski domovi i kolibe bili su vikendom toliko puni da ste morali unaprijed nazvati da rezervirate prostor. Danas imate sreće ako tamo naletite na nekoliko ljudi.” Bosanski planinarski klubovi/društva redovito nude grupne izlete unutar zemlje po cijeni između 5 i 10 € dnevno. U ovaj iznos uključen je prijevoz kombijem ili autobusom i iskusni vodič. Tom zbroju treba dodati troškove dnevnog obroka i osnovne opreme kao što su planinarske cipele/gojzerice, ruksak i vodonepropusna jakna koji su neophodni za planinske terene. Iako je ovo možda relativno jeftino u usporedbi s cijenama drugdje u Europi, to nije beznačajan iznos za nekoga tko zarađuje prosječnu bosansku plaću od približno 400 € mjesečno – još manje za one koji dobijaju mirovinu od 175 € koja predstavlja prosječnu mjesečnu mirovinu u državi. U populaciji ranjenoj na mnogim razinama pristup prirodi i sportu može imati više pozitivnih posljedica. Planinari često opisuju planinarenje kao nužno za njihovo mentalno i emocionalno zdravlje.
Mladen Lukić, 36, bio je 12 godina predsjednik Planinarskog kluba “Javorina” sa sjedištem na Palama (dio eniteta Republike Srpske). Kaže: “Osjećam se bliže Bogu kad hodam. Visina i mir planinskog okoliša pomažu mi da svoje misli spojim i bolje razumijem svijet u kojem živimo. Planina me nekako liječi.” Ali oni koji ne mogu planinariti zbog ekonomskih prilika, nisu samo isključeni iz tih pogodnosti – oni su također isključeni iz socijalnih prednosti ove aktivnosti. Lukić dodaje, “Odnos među ljudima u planinarskim klubovima/društvima malo je svjetliji od odnosa politike, uglavnom zahvaljujući nekolicini ljudi koji su, pored svog planinarskog života, bili velika ljudska bića koji su ljubav pružali bilo kojoj osobi u planinama, koja je odlučila da s njima sudjeluje u planinarenju, bez predrasuda u pogledu religije, nacionalnosti (etničke pripadnosti), profesije, načina razmišljanja, odijevanja, hodanja itd.”
Visočica, Crveni kuk (1733 m/nv), pogled na Treskavicu (2086 m/nv)
Budućnost: planinarenje u doba klimatskih promjena i iskorištavanja prirodnih resursa
Činjenica da značajan dio stanovništva nema raspoloživih prihoda prepreka je rastu planinarstva kao društvenog pokreta i sprečava lokalno stanovništvo da uživaju u najvećem dobru svoje zemlje – prekrasnoj prirodi kojom su okruženi. Ipak, uz sumornu financijsku stvarnost većine građana, sektor održivog turizma i turizma na otvorenom u Bosni i Hercegovini raste, a neki njihov kontinuirani napredak vide kao sastavni dio ostvarenja održivije ekonomije u zemlji. Neki su planinari već pronašli posao vodeći planinarske izlete i izlete na otvorenom za lokalno stanovništvo, turiste i dijasporu. Godine 2013., grupa bosanskih planinara pokrenula je inicijativu nazvanu “Via Dinarica” koja ima za cilj povezivanje, promociju i razvoj lokalnih zajednica, malog poduzetništva i staza Dinarskih Alpa – regionalnog planinskog lanca čiji su dio i bosanske planine. Prema njihovom web mjestu, napravljen je po uzoru na “Via Alpina” u Europskoj uniji i “promiče” planinarenje i turizam u svrhu gospodarskog razvoja regije. Preko Via Dinarice vizija održivosti dolazi u trenutku kada su dragocjeni prirodni resursi Bosne i Hercegovine sve više ugroženi kao rezultat klimatskih promjena i iskorištavanja prirodnih resursa, posebno zbog povećanja izgradnje hidroelektrana, ilegalna sječa šuma, mutnih privatizacijskih poslova i loše planiranog razvoja. Kombinacija faktora dovela je do toga da je zemlja prošle godine nekoliko puta bila u izvanrednom stanju zbog naglih poplava i klizišta, a problemu je pridonijela erozija uzrokovana nepromišljenim sječama šuma. Međutim, s obzirom na sve ostale probleme u Bosni, mnogi mještani smatraju održivost niskim prioritetom – čak i ako im je možda u najboljem interesu zaštititi resurse za budućnost. Mandić kaže: “Zaštita okoliša je marginalna tema (ovdje) i ljudi joj ne pridaju ozbiljnu pažnju. To nije iznenađenje, jer državu nije briga ni za ljude, a kamoli za okoliš.” Ovakav stav je najvidljiviji u rano proljeće, kada je pogled na blještave, pjenušave rijeke u Bosni narušen sa bezbroj plastičnih vrećica zapletenih u golo drveće i grmlje uz riječne obale. Većina planinara zaljubljenici su u prirodu i, barem u teoriji, pridržavaju se politike “ne ostavljaj traga”. Unatoč tome, planinarski je pokret samo minimalno reagirao na prijetnje okoliša koje predstavljaju opasnost za planine, način života koji im je tako dragocjen i budućnost njihove zemlje. “Planinarenje i ekološki pokret nikada nisu bili u bliskim odnosima,” kaže Popović. “To je pogreška (prethodnog) i (trenutnog) sustava. Sada je to još izraženije, jer je malo učinjeno na zaštiti okoliša. Planinari su velika manjina u (zaštiti okoliša) iako većina njih brine o prirodi. Mi (planinari) odlazimo u prirodu kako bismo joj se divili, a neoprezni izletnici je uništavaju. Iako postoje zakoni o zaštiti prirode, oni se slabo provode. Ali ovo je samo naša stvarnost.”
Zelengora, Kladopoljsko jezero (1350 m/nv)
Međutim, stvari se možda polako mijenjaju – nabolje!
Emina Šunje, 27, predana je planinarka i konzervatorski biolog iz Sarajeva. “Pitanje ekologije i očuvanja prirode bilo je prisutno u posljednjih nekoliko godina”, kaže ona. “Znam puno planinara iz oba entiteta koji su, bez ikakvog interesa za zarađivanjem novca, krenuli u “bitku” s državom za očuvanje određenih područja, sprečavajući izgradnju hidroelektrana, kamenoloma i tako dalje. Mnogi od njih aktivni su u javnim raspravama koje utječu na očuvanje prirode. Planinari i drugi aktivisti u enitetima Federaciji Bosna i Hercegovina i Republici Srpskoj uspjeli su, u posljednje dvije godine, zaustaviti izgradnju hidroelektrana na Sutjesci i kanjonu Ljute.” Babić također je optimističan. “Planinarski klub/društvo Vranica Fojnica vodio je prošle godine u mjesecu kolovozu (volontersku) akciju čišćenja Prokoškog jezera na planini Vranica. Ljudi su se začudili onim što su ronioci izvukli na površinu vode. Tri kamiona su bila potrebna da se sve odvuče na odlagalište smeća!” Postojanje tri odvojene planinarske udruge/savezi godinama je onemogućavalo zajedničke napore da se prijave za određene vrste financiranja i da kao ujedinjena grupa sudjeluje u međunarodnim aktivnostima. Međutim, ovo se možda mijenja. Babić potvrđuje da su u tijeku razgovori o obnavljanju jedinstvenog, zajedničke planinarske udruge/savezi. Prema njegovim riječima, čini se vjerojatnim da bi se to moglo postići sredinom godine, do rezultata pregovora. Do danas su planinari prevladali probleme poput nagaznih mina i loših političkih odnosa, a njihova je kultura sačuvala humanističku tradiciju koju je rat gotovo uništio. Iako planinare ne treba pretjerano idealizirati, povijest planinarstva u Bosni i Hercegovini, plus energija i perspektiva mlađih planinara daje razlog za vjerovanje da bi i oni mogli igrati sve važniju ulogu u kretanju zaštite okoliša i održivosti.
Treskavica, Šišan (1580 m/nv), pogled na Ćabenske stijene (2060 m/nv)
Napomena urednika:
*Bosna i Hercegovina su topografski, zemljopisno i kulturno različite, ali nisu zasebni politički entiteti. Radi kratkoće, Bosna i Hercegovina će se u ovom tekstu ponekad jednostavno nazivati Bosnom, ali to ne znači isključenje Hercegovine u tim kontekstima.
**Začeci planinarenja u Bosni i Hercegovini sežu još u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije (1878. – 1918.). U Sarajevu je 21.09.1892. godine održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom svih oblika organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u zgradi Zemaljske vlade u kancelariji civilnog poglavara BiH, barona Brune Kutschere u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik Lothar von Berks, plemeniti vitez Malteškog reda.
Maria Hetman je slobodna književnica i urednica, magistrirala sociologiju i socijalnu antropologiju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i diplomirala filozofiju na Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku. Njezine filozofske studije i teze kao dodiplomske studentice usredotočile su se na značenje radikalnog zla u 20. stoljeću, s naglaskom na totalitarne režime, posebno fašizam, i njihov utjecaj na tkivo društvenog i etičkog života. Njezin magistarski rad prati kulturni proizvod – etnografski film snimljen za britansku televiziju o ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. – od njegovog početka i tijekom rata, do njegovih širih implikacija i utjecaja. Hetman je radila u komunikaciji i upravljanju programima s bosanskim i američkim nevladinim organizacijama i neprofitnim organizacijama. Njezin rad usredotočen je na Balkan, održivost, prirodu i okoliš. Njeni spisi pojavljivali su se u LeftEast-u, bosanskim novinama, blogovima održivog turizma i drugim publikacijama. Radila je za niz neprofitnih organizacija i sveučilišta u Sjedinjenim Državama i Bosni i Hercegovini. Vrijeme je uglavnom provodila između Chicaga i Sarajeva – od 2009. godine. Hetman trenutno istražuje pitanja koja se odnose na socijalnu i ekološku pravdu u Bosni. Također je i djelatnica permakulture, a certifikat za dizajn permakulture dobila je 2012. godine.
Naslovna slika: Treskavica, Kozja luka (1498 m/nv). Na slici u pozadini su Dikonjina greda i Zaviti kamen (1892 m/nv). Ovdje je nekadbio pl. dom “Josip Sigmund” jedan od najljepših domova u planinama ex-SFRJ a uništen je u ratu (1992. – 1995. god.).
Povod osvrtu na planinsku grupu Vranica i njene prirodne vrijednosti je planinarska karta ovog područja koje, osim Vranice, pokriva Zec-planinu, Vitreušu, Matorac, Bitovnju-planinu, Pogorelicu, Lopatu i Inač. Bitan kvalitet obrade planinske grupe Vranica je njihovo markiranje, koje je intezivno trajalo posljednjih nekoliko godina. Na uređenju i markiranju planinarskih staza učešće su uzela planinarska društva PD “Vranica“ Fojnica, PD “Bitovnja“ Kreševo, PD “Pogorelica“ Kiseljak i PD “Goran“ Gornji Vakuf – Uskoplje. Ovim su se stekli svi preduslovi za izradu jedne kvalitetne planinarske karte cjelokupnog područja koja je nedostajala. Za snalaženje u planini od izuzetne važnosti su publikacije – planinarske karte i vodiči. Danas kada imamo kartu ovog područja sa zadovoljstvom možemo reći da će ona omogućiti brojnim turistima i planinarima da upoznaju atraktivan ambijent planine Vranice, Prokoško jezero, vrelo Vrbasa, slapove Kozice i još mnoge druge skrivene prirodne ljepote. Područje zauzima 357 km² teritorije, a uz kartu čini boravak u planini sigurnim i nezaboravnim.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Planinska grupa Vranica nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine a čine je: Vranica (2110 m/nv), Ivan-planina (1534 m/nv), Bitovnja-planina (1742 m/nv), Zec-planina (1871 m/nv), Lopata (1383 m/nv), Inač (1437 m/nv), Pogorelica (1437 m/nv), Vitreuša (1919 m/nv), Matorac (1937 m/nv) i Dobruška Vranica (1964 m/nv). Vranica je najveća planina srednje Bosne i peta u BiH po nadmorskoj visini. Najviši vrhovi Vranice su: Nadkrstac (2110 m/nv), Ločika (2107 m/nv), Bijela gromilica (2072 m/nv), Krstac (2069 m/nv), Rosinj (2059 m/nv), Treskavica (2023 m/nv) i Devetaci (2004 m/nv). U masivu Vranice nalazi se još desetak vrhova od 1800 – 2000 m/nv. Širi prostor područja planinske grupe Vranica ograničen je sa sjevera i sjeverozapada prevojem Komar i rijekom Lašvom do Viteza; na istoku putnim pravcem Busovača – Kiseljak; na jugoistoku rijekama Lepenicom i Trešanicom; južnim obroncima Bitovnje i Makljenom i na jugozapadu Crnim vrhom, Šumenicom i skopljanskom dolinom. Unutar područja nalazi se, geološki gledano, najveće paleozojsko jezgro Bosne. Ovo ukazuje da je Vranica najstarija planina u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući svojoj geološkoj građi i petrografskom sastavu, planine grupe Vranica imaju specifična morfološka obilježja. Njihovi vrhovi nisu oštri i grebenasti, a strane nisu strme i rasčlanjene kao kod većine bosanskohercegovačkih planina. Vrhovi su zaobljeni ili imaju oblik prostranih bila, a strane su blaže nagnute.
Geološka građa i tektonski sklop uslovili su pojavu rudnih ležišta i mineralnih izvora vezanih, prvenstveno, za rasjedne pukotine u planinskoj masi – skopljanski, voljevački i busovački rasjed sa rudama gipsa, kvarca, galenita, pirita, barita, mangana i dr. Geografski položaj, uz povoljne prirodne uslove u početku za stočarstvo i zemljoradnju, a potom i za rudarsku proizvodnju, doprinio je naseljavanju ovog prostora od davnina. Predio planinske grupe Vranica spada među najstarija rudarska područja u BiH. Arheološki nalazi govore o rudarskoj aktivnosti već u prapovijesno doba, a stari zapisi o eksploataciji zlata iz Fojničke rijeke te Vrbasa i njegovih pritoka. U rimsko doba zlato se dobijalo i u samoj planini Vranici. Indikativna su u tom pogledu imena nekih lokaliteta: Zlatan potok, Zlatno guvno, Zlatno vrelo. Kontinuitet naseljenosti bilježe gradovi Fojnica i Kreševo koji su kroz cijeli srednji vijek bili jedan od najvažnijih središta bosanskog rudarstva (gvožđe, bakar, srebro, zlato, živa). Rudarstvo je bilo najvažnija privredna grana srednjovjekovne Bosne, a imalo je nesumnjivog značaja i za privredu Europe toga vremena. Za razliku od drugih visokih Dinarskih planina na Vranici i okolnim planinama manje su izaražene glacijalne i kraške forme reljefa. Od kraških formi mjestimično se javljaju spilje: Krupačka spilja kod Gornjeg Vakufa, spilja na Krušičkoj planini. I glacijalni oblici reljefa slabo su izraženi.
Na planinskom području srednje Bosne nema meteorološke stanice tako da se ne može o klimatskim prilikama zaključivati bez egzaktnih pokazatelja. Poznato je da u ovom planinskom području zime traju dugo. Već u jesen snijeg zabjeli visoke vrhove. Visina sniježnog prekrivača u siječnju i veljači doseže 2 m, a u nanosima i znatno više. Ljeta su svježa i traju kratko, sunčana razdoblja često su prekidana iznenadnim pljuskovima kiše i grmljavinom na visovima, ponekad i olujnim sa ledenom tućom. Na ovim planinskim prostorima klima je slična kao i na ostalim Dinarskim planinama. Zahvaljujući preovladavanju nepropusne podloge i nekim drugim okolnostima, područje planinske grupe Vranica izuzetno je bogato vodom. U podnožju izviru topla i mineralna vrela čija se voda koristi u ljekovite svrhe (Fojnica, Kiseljak). Na južnim padinama planine Zec izvire rijeka Neretvica (pritoka Neretve), a na zapadnim padinama su izvori rijeke Vrbas (pritoka Save). Veliki je broj izvora, potoka i rječica sa čistim i bistrim vodama punim potočnih pastrmki i drugih riba. Svojom ljepotom plijene: Jezernica, Borovnica, Požarna, Pavlovac, Dragača, Bistrica (kod Bakovića), Željeznica, Nevra, Desna, Bistrica (kod Gornjeg Vakufa).
Cijelo područje obiluje prirodnim ljepotama i ambijentom od kojeg zastaje dah. U sjeveroistočnom dijelu Vranice u širokoj kotlini okruženoj s jedne strane visokim vrhovima leži Prokoško jezero na 1636 m/nv. Jedno je od najvećih i najljepših jezera u planinama Bosne i Hercegovine. Ledničkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 430 m, široko 190 m, a najveća mu je dubina oko 13 m. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. U jezeru živi vodeni gušter (Triton alpestris) – endemični vodozemac. U okolini jezera raste planinska orhideja (Orchis bosniaca). A u barskoj vegetaciji – šaši, povremeno boravi divlja patka (Anas bosha). Jezero je proglašeno spomenikom prirode i jedno je od najugroženijih planinskih jezera u Bosni i Hercegovini. Negativni fizičkogeografski procesi i veliki broj stočarskih koliba i vikendica izgrađenih posljednje decenije na jugozapadnoj jezerskoj slivnoj strani (najbogatijom pritočnim vodama) pridonijeli su stvaranju većeg sistema močvarne i barske vegetacije. Jedna trećina jezera već je zamočvarena i ako se ne poduzmu mjere zaštite u dogledno vrijeme jezeru prijeti nestanak. Na obali jugoistočne strane jezera okružene rijetkom šumom smrče i klekovinom bora obnavlja se planinarski dom na temeljima starog doma koji je izgorio u požaru 1983. godine.
Kod sela Ždrimci, nedaleko od Gornjeg Vakufa (4 km od središta) u valovitoj dolini na 738 metara nadmorske visine leže tri gorska oka: Hadžino, Pijavičko i Pasje jezero. Hadžino jezero (zovu ga i Adžino ili Hadžića) je najljepše i najveće po površini. Kružnog je oblika, dugo je oko 120 metara i široko oko 100 metara, a najveća mu je dubina oko 20 metara. Jezera su jedno od drugoga udaljena oko 250 m. Nekoliko stotina metara iznad sela Ždrimci nalazi se atraktivan vodopad, visine oko 30 metara. Na Vranici se nalazi veći broj lokvi koje nikada ne presuše: na Kolu pod Ločikom, na Dobruškoj Vranici pod Kukuruzevljem i u Širokom dolu pod Nadkrstcem.
Flora planinske grupe Vranica ima specifična biogeografska obilježja. U ovom području nalazimo interesantne brojne alpske i druge vrste vegetacije, inače rijetko rasprostranjene u našim planinama: planinska orhideja (Orchis bosniaca), alpska ruža (Rhododendron hirsitum L.), joha (Alnis viridis), mahinica (Empetrum hermaphroditum (L) Hag), zvjezdan (Aster alpinus), brđanka (Arnica montana), prisadnik (Jasione montana), udovičica (Scabiosa silenfolia) i dr. Tu raste i endemična vrsta: bijeli zvončac (Edraianthus niveus). Ipak je ovaj planinski kraj najpoznatiji po ljekovtim šumskim plodovima: borovnici (Vaccinium myrtillus) i brusnici (Vaccinium vitis idea L.). Fauna ovog kraja veoma je bogata visokom i niskom divljači, kojoj pogoduju njeni šumoviti obronci, kao i raznim vrstama ptica, gmizavaca i insekata. Lov na srne i divokoze, te na tetrijeba je tradicija od davnina i zadržala se do danas. Od divljači zastupljeni su: medvjed, vuk, lisica, jazavac, kuna, divlja svinja, divokoza, srna, zec, vjeverica, tetrijeb, sivi orao, jastreb, soko.
Bujni i kvalitetni pašnjaci koji prekrivaju cijeli prostor planinske grupe Vranica pogoduje razvoju stočarske privrede koja ovdje ima dugu tradiciju. Pašnjaci se prostiru i do najviših vrhova. Nekada su postojala brojna sezonska naselja stočara iz područja Busovače, Fojnice, Kiseljaka, Bugojna i Gornjeg Vakufa. Ova grana privrede je u znatnom opadanju i njome se danas uglavnom bave mještani iz sela podno planine koji sa svojim stadima obično izlaze krajem proljeća i ostaju do mjeseca rujna, a ako je lijepo vrijeme produže do listopada. Za razliku od stočarstva, šumarstvo je kao grana privrede konstantno u porastu. Specifičnost Vranice i okolnih podgorina je odsustvo planinskih goleti – područje je obraslo vegetacijom do najviših vrhova. U šumskom prekrivaču preovladavaju mješovite šume bukve, jele i smrče. Posebno kvalitetne crnogorične šume nalaze se na području Šćita i Sebešića. Šume se sjeku na sve strane u BiH, pa i u ovom planinskom području, a broj pilana iz dana u dan raste. Potražnja za drvetom u svijetu je izuzetna. Drvo iz naših šuma izvozi se kao sirovina u obliku daski, greda i balvana, a na domaćem tržištu završava kao ogrjev. Smanjenje površina pod šumama jedan je od najvećih ekoloških problema kako lokalno, tako i globalno i dovodi do klimatskih promjena, promjene ekosistema, te do uništavanja tla koje prethodi eroziji. Šumske uprave i gazdinstva u BiH iz tog razloga dužne su da uvedu tzv. “šumski red“ i zabrane “golu” sječu šuma, a nakon eksploatacije izvršiti pošumljavanje zemljišta.
POPIS MARKIRANIH PL. STAZA NA PODRUČJU PLANINSKE GRUPE VRANICA:
1. PLANINARSKI PUT BITOVNJA – POGORELICA – VRANICA 2. KREŠEVO – PLANINARSKI DOM LOPATA, PREKO VRANAKA I ORAŠKA 3. KREŠEVO – ORAŠAK, PREKO GRADA 4. KREŠEVO – POMOL, PREKO KOJSINE 5. KREŠEVO – NAOŠIĆI, PREKO ŠENE STIJENE 6. KREŠEVO – PLANINARSKI DOM LOPATA, PREKO VRANAKA I KOJSINE 7. VRANCI – PLANINARSKI DOM LOPATA, PREKO RIŽE 8. PODGORA – POMOL, PREKO OSLANOG DOLA 9. PODGORA – DEŽEVICE, PREKO BRDA 10. DEŽEVICE – POMOL 11. DEŽEVICE – PLANINARSKI DOM LOPATA, PREKO TORINA 12. KOJSINA – BIJELI GROB 13. STRAŽBENICA (BITOVNJA PL.) – BRADINA, PREKO CREPULJE I VRHA LISIN 14. CRNIĆKI KAMENIK – LOKVE 15. AUGUSTINOVA ŠETNICA: VRH LOPATA-TROŠNICA-OPOGAR-PLANINARSKI DOM LOPATA 21. FOJNICA – POLJANA, PREKO VESELICE 22. VESELICA – POLJANA, PREKO KOZOVGRADA 23. FOJNICA – VRH MATORAC, PREKO TJEŠILA I GOREVINE 24. KONJUH – GOREVINA, PREKO TJEŠILSKIH STAJA 25. GOREVINA – LIJEVA RIJEKA, PREKO GOLICE 26. POLJANA – VRH MATORAC, PREKO VRHA OBJEST 27. POLJANA – DERNEČIŠTE, PREKO KARAHMETOVOG MEZARA 28. VRH MATORAC – DERNEČIŠTE, PREKO VRAN KAMENA 29. VRH SMILJEVA KOSA – VRH VITREUŠA 30. TOVARIŠTE – DERNEČIŠTE, PREKO POŽARNE I LIJEVE RIJEKE 31. TOVARIŠTE – VRH TIKVA, PREKO VRTAČE 32. POUČNA STAZA OKO OBOJKA, PREKO NJIVICA 33. POUČNA STAZA: FOJNICA – MALKOČ – ZARASTIN 34. MALKOČ – VLADIĆA VRH, PREKO KORITA 35. POUČNA STAZA: FOJNICA – SELAKOVIĆI – BALJEVAC, PREKO TESAČA 36. JEZERNICA – PANJE 37. TOVARIŠTE – JEZERNICA – PLANINARSKI DOM NA PROKOŠKOM JEZERU 38. SIVKA – PLANINARSKI DOM NA PROKOŠKOM JEZERU, PREKO HRIDA 39. KRSTAC – VRH LOČIKA, PREKO SARAJEVSKIH VRATA 40. PL. DOM NA PROKOŠKOM JEZERU – VRH NADKRSTAC, PREKO VRHA KRSTAC 41. PL. DOM NA PROKOŠKOM JEZERU – VLADIĆA VRH, PREKO SLAPOVA KOZICE 42. VLADIĆA VRH – STARI GRAD KAŠTELA, PREKO VRHA BANDERA 43. PROKOŠKO JEZERO – BUSOVAČKE STAJE (SIMAČA), PREKO TRAVNIČKIH VRATA 44. STRAŽICA – RAVNI KLEK, PREKO LEDENICA I TRESKAVICE 45. STRAŽICA – TRESKAVICA 50. BISTRICA – DEVETACI, PREKO GOLETICE, KLAPAVICE, VRHA OŠTRA GLAVA, ULOŽNICE I VRELA 51. ULOŽNICA – VRH NADKRTAC, PREKO BIJELE GROMILICE 52. BUSOVAČKE STAJE (SIMAČA) – VRH NADKRSTAC 53. PLANINARSKI DOM BUČIĆKA RAVAN – VRH NADKRSTAC, PREKO SEBEŠIĆ KOLONIJE 55. PLANINARSKI DOM RADOVINA – SARAJEVSKA VRATA 56. PLANINARSKI DOM RADOVINA – VRH LOČIKA, PREKO KOLA 57. PLANINARSKI DOM ROSINJ – VRH NADKRSTAC, PREKO DEVETAKA 70. KISELJAK – PLANINARSKI DOM POGORELICA, PREKO ŠUPLJE BUKVE, DUSINE I SUHODOLA 71. POUČNA STAZA POGORELICOM: PLANINARSKI DOM NA POGORELICI – ZVJEZDAN 72. PLANINARSKI DOM POGORELICA – VRH KOZICA 73. KISELJAK – ČUBREN, PREKO BERBERUŠE 91. BIJELA GROMILICA – VRH GRADSKI KAMEN 92. BISTRICA – DEVETACI, PREKO KOPRIVNICE, KLEPAVICE I ULOŽNICE 93. DEVETACI – VRH ROSINJ 94. PLANINARSKI DOM ROSINJ – VRELA, PROKO KORITA I LOKVE 95. PLANINARSKI DOM ROSINJ – VRH ROG 96. VRSE – PL ANINARSKI DOM RADOVINA, PREKO ALIBEGOVE GRUDE, GOBELIĆA RAVNI I OGRADE 97. VRSE – PLANINARSKI DOM RADOVINA, PREKO BOŠNJAKA I OGRADE 98. VRSE – PLANINARSKI DOM RADOVINA, PREKO DOBROG I STAGLIĆA 99. VRSE – PLANINARSKI DOM ROSINJ, PREKO VRANJAČE 100. PLANINARSKI DOM ROSINJ – VRH LISINA 101. DOBRO – PLANINARSKI DOM ROSINJ, PREKO IVIŠOVOG GREBLJA I RASOVA 102. PLANINARSKI DOM RADOVINA – PLANINARSKI DOM ROSINJ, PREKO CRNDOLA I RASOVA 103. PLANINARSKI DOM RADOVINA – DEVETACI, PREKO ORLOVAČE 104. USKOPLJE/GORNJI VAKUF – PLANINARSKI DOM RADOVINA, PREKO ŽDRIMACA I SLAPA 105. DOBROŠIN – VISORAVAN KOLO, PREKO DOBRUŠKE VRANICE
IMPRESSUM:
Autori / Authors: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić. Obrada terena / Processing of terrain: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić, Anton Bojo, Franjo Kristić, Miroslav Blaž, Stipo Martinović, Ekrem Polić, Rahman Jareb. Design i DTP / Design and DTP: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Igor Jukić, Multimediaprint d.o.o. Nova Bila. Fotografija na omotu karte / Photo on the cover of the map: Eduard Jukić. Izdavači / Publishers: Planinarsko društvo „Bitovnja“ Kreševo, Planinarsko društvo „Vranica“ Fojnica. Za izdavače / For Publishers: Zoran Šimić (PD “Bitovnja” Kreševo) i Eduard Jukić (PD “Vranica” Fojnica).
Karta je u mjerilu 1:50.000 na kojoj su prikazane planinarske, turističke, tematske i poučne pješačke staze na području Vranice, Zeca, Vitreuše, Matorca, Pogorelice, Bitovnje, Lopate i Inača. Karta se može kupiti kod PD „Vranica“ Fojnica ili putem pošte – (pouzećem), narudžbe na br. tel.: ++387 (0)63 369 – 089 i ++387 (0)61 151 – 965. Cijena karte je 15,00 KM. Sav prihod od prodaje karte ide za obnovu planinarskog doma na Prokoškom jezeru.
Promocija karte
Planinarska karta planinske grupe Vranica je predstavljena 6. juna 2013. god. u sali hotela Reumal u Fojnici. O karti i planinskoj grupi Vranica govorili su Braco Babić (promotor) i autori karte Zoran Šimić (PD „Bitovnja“ Kreševo) i Eduard Jukić (PD „Vranica“ Fojnica).
Naslovna slika: Zimski uspon na Nadkrstac (2110 m/nv)–najviši vrh planinske grupe Vranica
Na mjestu današnjeg jezera nekada davno bilo je veliko selo. Naišao tako jednom kroz ovo selo neki starac i išao od vrata do vrata moleći da ga prime, kako bi se okrijepio i odmorio nakon putovanja. Mještani u selu su živjeli u sjaju i bogatstvu ali su bili veoma škrti i negostoljubivi pa su starca odbili da prime pod krov svoje kuće. Sirotog starca primila je udovica, koja je siromašno živjela u jednoj kolibi na kraju sela. Skromnu večeru koju je spremila svojoj čeljadi ponudila je starcu. Starac se zahvalio na ukazanom gostoprimstvu i kazao da se sprema veliko nevrijeme u kojem će cijelo selo biti potopljeno te da o ovome mještanima ništa ne govori. Dade joj svog konja i reče da se nigdje usput ne zaustavlja sve dok konj sam ne stane i tamo gdje više puta bude udario kopitomod zemlju, tu podigne kolibu. Iste večeri nastade veliko nevrijeme, kiša je padala neprekidno nekoliko dana i bi selo potopljeno. Od vode koja ostade u dolini stvori se jezero okruženo borovima po kojima jezero dobi ime Boračko jezero, a na mjestu gdje je sirota udovica podigla kolibu nastade lijepa varoš na obalama Neretve koja po konju dobi ime Konjic.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Boračko jezero (404 m/nv) se nalazi na sjeveroistočnoj strani Prenja između Crne gore (1552 m/nv) i Tranjine (1044 m/nv). Boračko jezero predstavlja jedno od najvećih prirodnih jezera u Bosni i Hercegovini. Smješteno je u velikoj uvali na krajnjem jugoistočnom dijelu Boračke drage, u neposrednoj blizini regionalnog puta Konjic – Glavatičevo. Jezero je okruženo šumom crnogorice i bjelogorice. Ledničkog je porijekla. Oblika je elipse, dugo 780, široko 400 i duboko 14 metara. Obala jezera je obrasla trstikom, lokvanjem i drugim barskim biljkama u kojima se gnijeze divlje patke, liske i gnjurci. Boračko jezero dobiva vodu od Boračkog potoka i potoka Boračke drage. Osim voda pritoke, jezero se napaja iz nekoliko jakih vrela u podnožju Kadine paljike i drugih vrela. Jezero gubi vodu otokom Šišticom dugom 3 km kao lijeva pritoka Neretve. Na ušću voda ponire i probija se kroz stijene uz jak zvuk koji podsjeća na šištanje i završava u Neretvi vodopadom visokim 30 metara. Po ovom šištanju rječica i vodopad su dobili ime Šištica. Vodopad se može vidjeti sa desne obale Neretve (pristup iz sela Kašići).
Boračko jezero predstavlja pravi raj za ribolovce, u njemu ima šarana, potočne, jezerske i kalifornijske pastmke i riječnih rakova. Jezero je prijatno za kupanje, odmor, rekreaciju i pripremu sportskih ekipa. Preko ljeta izviđači (skauti) imaju svoje tabore pored jezera. U tom periodu na jezeru se održavaju mnogobrojna sportska takmičenja na vodi. Pogodno je kao ishodišna tačka za planinarenje po Prenju, rafting Neretvom, seoski i eko-turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam, paragliding. Zbog velikog broja izgrađenih objekata i negativnog ljudskog djelovanja jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Do jezera se može prići automobilom od Konjica (21 km). Boračko jezero sa svojom okolinom stavljeno je pod zaštitu države od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine (1954. god.). Također jezero je na popisu važnih područja za očuvanje ptica i biološke raznolikosti IBA (Important Bird Areas).
Naslovna slika: Boračko jezero (404 m/nv), pogled sa vidikovca na Kadinoj paljiki
Planinski lanac Atlas (Atlas Mountains) pruža se u dužini od 2400 km od obale Atlanskog okeana do Sredozemnog morakroz tri države, Maroko, Alžir i Tunis. Sastoji se od dva paralelna planinska lanca, Anti Atlas, Visoki Atlas i Saharski Atlas na jugu, te Srednji Atlas i Tell Atlas na sjeveru. Na istoku se oba lanca spajaju u planini Aures.Tvore klimatsku razdjelnicu između područja vlažne klime sjeverozapadne Afrike i ekstremno sušne pustinje Sahare. Najviši vrhovi Atlasa su smješteni u središnjem području Maroka u masivu Visokog Atlasa (High Atlas), koji se naziva i Veliki Atlas (Grand Atlas) gdje se nalazi najviši vrh Atlasa, ujedno Kraljevine Maroko i sjeverne Afrike – Jebel Toubkal, s nadmorskom visinom od 4167 metara. Planine Atlas predstavljaju pravi avanturistički izazov i doživljaj za sve ljubitelje planinarenja i netaknute prirode. Na Atlasu je nekoliko vrhova preko 4000 metara nadmorske visine i više od 400 vrhova preko 3000 m/nv. Iako su ove planine divlje i okrutne, na sjeverozapadnoj strani Visokog Atlasa su mnoga sela plemena Berbera, gdje svoje zemljane kuće podižu na strmim obroncima, vrijedno obrađujući terasaste bašte i voćnjake. Stanovništvo u selima bavi se zemljoradnjom i stočarstvom, prodajom rukotvorina i suvenira, prevozom planinarske opreme mulama, a postoje i privatne gostinske kuće koje nude pansionsku uslugu u udobnim uvjetima. Za vrijeme boravka u Kraljevini Maroko osim planinarskog pohoda na Visoki Atlas posjetili smo Casablancu – najveću luku i grad Maroka, Marrakech i Fes – dva kraljevska grada Maroka. Putovanje u Maroko je trajalo od 20. do 30. juna 2011. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Maroko je kraljevina u sjeverozapadnoj Africi. Na sjeveru je okružuje Sredozemno more, od Europskog kontinenta razdvaja je Gibraltarski moreuz, na zapadu je zapljuskuju valovi Atlanskog okeana, na jugu se prostire pustinja Sahara, dok na istoku obronci planine Atlas prave granicu sa susjednim državama Alžirom i Mauritanijom. Priroda ove zemlje je puna kontrasta: visoke planine i duge morske obale, pustinje i oaze, vinogradi i voćnjaci, žitna i cvijetna polja. Kraljevski gradovi Marrakeš, Fes, Meknes i prijestolnica Rabat najveće su blago ove zemlje. U njihovim medinama se stoljećima ništa ne mijenja. Unutar njih, u labirintu uskih sukova, život sitnih zanatlija i trgovaca odvija se u potpuno drugom vrtlogu vremena, a samo nekoliko koraka dalje nalaze se raskošni bulevari, zgrade moderne arhitekture i luksuzni hoteli. Prvi stanovnici područja današnjeg Maroka bili su Berberi. Oko 700. godine naše ere Arapi prodiru prema zapadu i islamiziraju berbersko stanovništvo, koje i dalje ostaje autonomno. Iz tog vremena potiče ime regije Magrib od arapske riječi za zapad ili zalazak sunca, što je današnje zvanično ime Maroka (Al-Maghrib). Historija ove zemlje je burna, Portugal i Španija zauzimaju gradove i luke na Atlanskom i Sredozemnom moru. Imperijalni motivi Francuske će nakon rata 1843-1844. god. u kojem su porazili marokanske trupe načiniti ovu zemlju svojom kolonijom, kojom će dugo vladati. Ustanci naroda i međunarodni protesti prisiljavaju Francuze 1955. godine na odricanje kolonijalne vlasti. 1956. god. Francuska i Španija priznaju nezavisnost zemlje pod vlašću sultana Muhameda V. Od 1957. godine Maroko je kraljevina. Glavni grad države je Rabat dok je najveći grad Casablanca.
20. – 21.6.2011. Sarajevo – Beograd – Rome – Casablanca
Na put u Maroko krećemo s najboljom nadom da će nas za vrijeme našeg boravka zaobići val protesta u arapskom svijetu nazvan “Arapsko proljeće”, koji je započeo u decembru 2010. godine u Tunisu i proširio se na Sjevernu Afriku i Bliski istok, bio je usmjeren na autoritarne režime i političke i društvene sisteme. Protestovalo se zbog inflacije, korupcije, ograničenih sloboda, visoke stope nezaposlenosti i siromaštva. U popodnevnim satima 20. juna iz Beograda sa aerodroma “Nikola Tesla” putujemo avionom za Rim. Nakon sat i pol leta stižemo na aerodrom Leonardo da Vinci i presjedamo u avion za Kazablanku. Let od Rima do Kazablanke traje tri sata i vrijeme mi prolazi u gledanju kroz prozorčić na svjetla mnogih gradova i naselja duž mediteranske obale. Na aerodromu “Kralj Mohammed V” u Kazablanci stižemo iza ponoći. Aerodrom u Kazablanci je udaljen od središta grada oko 32 km i do hotela stižemo taksijem po velikoj magli. Hotel “Anfa Port“ u koji smo odsjeli se nalazi u neposrednoj blizini povijesnog središta grada (medina), biznis distrikta i pomorske luke. Nakon kratko prospavane noći u klimatiziranim sobama ujutru krećemo u turistički obilazak grada koji započinjemo odlaskom u obližnju mjenjačnicu da eure zamjenimo domaćom valutom – marokanske dirhame (1euro=11dirhama) i kupovinom flaširane vode. Magla se podigla iznad grada i na plavom nebu se ukazalo sunce u punom sjaju. Prosječna dnevna temperatura u ljetnom periodu u Kazablanci je oko 37 stepeni, tješimo se da to nije ništa u odnosu na Marakeš koji ćemo također posjetiti, gdje je “normalna” dnevna temperatura oko 45 stepeni pa i više. S mapom grada u džepu krećemo u potragu za kulturnim znamenitostima ovog uzavrelog tromilionskog grada. Kazablanka se nalazi na krajnjem zapadu Maroka na obalama Atlanskog okeana. Najveći je marokanski grad po broju stanovnika, finansijski i industrijski centar i najveća pomorska luka. Kazablanka svojim modernim izgledom i resursima kojima raspolaže predstavlja Maroko u pokretu. U 8. stoljeću na prostoru Kazablanke je postojalo naselje Anfa koje je dugo vremena bilo glavni grad berberskog carstva Berguta. Kasnije postaje važan trgovački centar žitaricama i sjedište piratima što je bio razlog Portugalcima da ga dva puta napadnu i razruše (1496. i 1515.), konačno 1575. godine osvajaju grad i daju mu naziv Casa Branca (Bijela kuća). Nakon zemljotresa 1755. godine, grad je do temelja razoren. Nekoliko godina kasnije obnavlja ga sultan Mohammed bin Abdullah. Sredinom 19. stoljeća španski trgovci daju mu ime Casablanca (Bijela kuća). Ovaj lučki grad lagano je posrtao dok Francuzi nisu odlučili (kolonizirali Maroko sredinom 19. stoljeća) da ga srede izgradnjom širokih bulevara, javnih parkova i impozantnih građevina u mavarskom stilu. Danas je Kazablanka ogromna metropola u kojoj tradicionalni marokanski burnusi (ogrtači) djeluju deplasirano među kravatama i fensi naočalama za sunce. Grad je stekao svjetsku slavu po filmu iz 1942. godine sa Humphrey Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama, čija se radnja dešava u Kazablanci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je spomenuti da je film snimljen u Hollywood-u i oni koji očekuju da iza svakog ugla vide neki lokal sličan “Rick's Café Américain” iz ovog popularnog filma ostaće razočarani. U lokalima toče tradicionalni marokanski čaj od nane i đumbira, jaku i gustu crnu kafu i dobro ohlađeni sok od svježe cijeđene narandže i limuna. Glavna atrakcija Kazablanke je Džamija Hassan II, remek djelo arhitekture 20. stoljeća. Po veličini je druga najveća džamija na svijetu. Džamiju je projektovao francuski arhitekta Michel Pinseau. Posvećena je marokanskom kralju Hassanu II i trebala je biti završena za njegov 60 rođendan (1989.) međutim izgradnja džamije je potrajala 6 godina (1987-1993.) i u njoj je učestvovalo ukupno 10.000 radnika, zanatlija, umjetnika i stručnjaka svih profila. Smještena je na ogromnom platou kojeg zapljuskuju vode Atlantika. Ono što pada svakom posjetiocu u oči je impresivni minaret najvisočiji na svijetu, visok 240 metara, koji dominira s bilo koje tačke kada se posmatra i odličan je orijentir za kretanje gradom. Džamija može da primi 25.000 a u dvorištu još 80.000 vjernika. Spoj je tradicionalnog marokanskog stila gradnje i savremenih arhitektonskih inovacija. Izgrađena je aseizmički, sa grijanjem u podovima, električnim otvaranjem vrata i pokretnim krovom centralne kupole. Unutrašnjost džamije se može razgledati isključivo u pratnji stručnog vodiča. Osim u umjetničkoj obradi zidova, stubova, podova i tavanica uživali smo u dubokoj hladovini jer je vani bilo prevruće, a mnogobrojni šadrvani (fontane) pružili su nam dodatno osvježenje. Nakon razgledanja džamije vraćamo se u hotel na ručak prolazeći ulicama rezidencijalne četvrti Anfa. Za ručak su nam poslužili jela marokanske nacionalne kuhinje: ćorbu, salatu od povrća, ribu pečenu u lisnatom tijestu i kriške ohlađene lubenice i dinje. Nakon ručka i odmora kada je sunce umanjilo svoju vrelinu, odlazimo u posjetu staroj gradskoj jezgri – medini. Medina je okružena dugim i visokim masivnim zidinama koje dijele stari od novog dijela grada. U prošlosti je imala četiri kapije, od kojih danas postoje dvije. Karakteristična je po mnogobrojni bazarima smještenim u prizemlju kuća stisnutih u labirintu uskih i krivudavih uličica, u kojima se čovjek začas može izgubiti. Tu se mogu kupiti originalne rukotvorine vrhunske zanatske izrade od vune, svile i kadife, ćilimi, prekrivači, marame, šalovi, kape, predmeti izrađeni od bakra ili plemenitih metala srebra i zlata, obuća i odjeća od kože, predmeti za kuću i suveniri za turiste. Osim domaćih rukotvorina ovdje se može naći roba iz cijelog svijeta. Medina predstavlja “trbuh grada”, zbog velike zelene pijace koja je ovdje smještena i gdje se osim povrća i voća prodaje svježe meso i riba. Radi intezivnih mirisa koji se šire na sve strane i tjera vas na povraćanje posjeta pijaci se preporučuje samo onima s jakim želucem.
22.6.2011.Casablanka – Marrakech – Imlil
Ujutru iz Kazablanke polazimo za Marakeš. Do željezničke stanice prebacujemo se taksijima. Cijena prevoza se unaprijed dogovara s vozačem zavisno od relacije iako postoji taksimetar. Razlikuju se dvije vrste automobila po veličini i boji: mali taksi (“petit taxis”) čine automobili Fiat Uno crvene boje i veliki taksi (“grands taxis”) Mercedes-Benz bijele boje. Dok putujemo vlakom sa zanimanjem kroz prozor kupea promatramo krajolik kojim prolazimo. Duž pruge su mnoge plantaže voća i maslinjaka a u daljini na prostranim poljima kombajni uveliko žanju pšenicu. Negdje na pola puta prema Marakešu plodna ravnica postepeno prelazi u pustoš s rijetikim kržljavim grmovima i suhom travom koju brste koze i ovce. Usred te pustoši ugledali smo zelenoplavu rijeku u kojoj su se kupala dječica. Između marokanske atlantske obale i planina nalaze se prostrana polja i doline. Na krajnjem jugu, na obodu Anti Atlasa, kanjoni, kao i rijeke koje kroz njih teku, lagano se gube u nepregledan pijesak Sahare. Južna obala se prostire do ivice Zapadne Sahare, dok veliki dio marokanskog stanovništva živi na obodima sniježnih planina Atlas. Nakon tri sata vožnje stižemo u Marakeš gdje nas dočekuje temperatura od 45 stepeni i kombi u kojem ne radi klima. Vozač kombija Abdul problem klime je riješio jednostavno: otvorio je širom sve prozore, dodao gas i sav ozaren od sreće pustio berbersku muziku s kasetofona. Visoki ton i preduge pjesme nalik jedna drugoj brzo su nam dosadile i nakon nekoliko pjesama Abdul je po izrazima naših lica zaključio da nismo oduševljeni njegovim muzičkim ukusom i razočaran time isključio je kasetofon. Planine Atlas ugledali smo tek na pola puta od Marakeša prema našem krajnjem odredištu Imlilu, mjesto u kojem ćemo prenoćiti. Iako je bila izmaglica zbog velike vrućine u daljini su se jasno ocrtavali sniježeni vrhovi moćnog Atlasa. Zbog pogleda na impozantne vrhove potpuno smo zaboravili na vrućinu. Nakon dva sata vožnje stigli smo u Imlil od kojeg vodi put na najviši vrh Atlasa – Jebel Toubkal (4167 m/nv). Ovo čudesno planinsko mjesto smjestilo se usred doline na 1700 metara nadmorske visine u kojoj se na desetine potoka i rječica bistre vode slijeva slapovima. Na strmim stranama doline obraslim orahovom šumom ščućurilo se nekoliko sela. Zbog oraha koji raste u šumama ovo mjesto moglo bi biti dom Krcku Orašćiću – liku iz poznate bajke, i samo što sam na to pomislio ugledah prodavca oraha u sred šume, na jednom od zavoja strmenite staze. Po izlasku iz dubokog hlada šume, ubrzo stižemo u gostinsku kuću “Dar Adrar” u kojoj ćemo prenoćiti prije uspona na Atlas. Popodne nakon ručka malo smo odrijemali zavaljeni u udobnim ležaljkama na terasi kuće. Do večere vrijeme provodimo istražujući okolinu Imlila, obilazeći prodavnice sa suvenirima i čajdžinice u kojima toče tradicionalni čaj od nane i đumbira. U Imlilu i okolnim selima žive Berberi u jednostavnim malim zemljanim kućicama ravnih krovova. Većina ih govori samo berberski jezik, dok oni s više doticaja s drugima govore arapski, a eventualno nešto francuskog. Za Berbere kažu da su ponosan narod, dosljedan i pomalo neukrotiv, koji želi sačuvati svoj identitet i neće se odreći svojih običaja i svjetonazora i po mnogo čemu se razlikuju od Arapa koji su više prilagodljiviji. U suštini je to dobroćudan narod i veoma interesantna zajednica, a njihovo poznavanje planina od neprocenjivog je značaja za planinarenje na Atlasu. U kontaktu s stanovništvom naišli smo na iskrenu gostoljubivost i predusretljivost i boravak u Imlilu ostaće nam u lijepom sjećanju.
23. – 24.6.2011.Imlil – Sidi Shamharouch–Refuge du Toubkal–Jebel Toubkal
Ujutro polazimo iz Imlila za planinarski dom Toubkal u kojem ćemo prenoćiti prije uspona na najviši vrh Atlasa – Jebel Toubkal (4167 m/nv). Put nas na vodi kroz dolinu rijeke Mizane i pored sela Aremd (1945 m/nv) koje privlači našu pažnju zbog svog neobičnog izgleda i položaja na kojem se nalazi. Kuće su četvrtastog oblika ravnih krovova, zbijene na velikoj strmini okrenutoj prema rijeci. Ispod kuća nižu se jedna ispod druge mnoge terase na kojima se uzgaja voće i povrće. Prelazimo široko riječno korito gdje dvojica seljana vade šljunak. Po prelasku rijeke pravimo pauzu i osvježavamo se Jaćimovim trešnjama. Dok odmaramo nailazi nekoliko žena sa sjenom natovarenim na leđima, koje vješto preskaču s kamena na kamen prelazeći rijeku. Od rijeke dalje idemo na istok prateći utabanu stazu kojom mule prenose tovare. Nakon nekoliko serpentina počinje golet mjestimice ispresjecana kržljavim žbunjem i suhom travom. Iako se golet pruža na sve strane nema monotonije zbog boja stijena i zemlje koje variraju od crvene, žute, roze pa sve do sive zavisno od kuta pod kojim pada sunčeva svjetlost. Sunce je dobro upeklo i pogled na rijeku divne zelene boje i bijelina snijegova Toubkala vraća nam svježinu. Nakon dva sata hoda prelazimo mostić kod svetilišta Sidi Shamharouch (2350 m/nv) koje privlači pažnju hodočasnika i turista – planinara. Tu pravimo pauzu za odmor uz nezaobilazni vrući čaj od nane i sok od cijeđene narandže. Nakon kratke pauze nastavljamo s usponom pokraj strmih stjenovitih odsjeka tipičnih za ovaj planinski kraj. Staza vodi cik-cak između velikih stjenovitih odlomaka i okruglih busenova trave prošaranih sa žutim i ljubičastim cvjetovima. Povremeno na stazi susrećemo grupe planinara i mule s tovarom. Na pola puta do planinarskog doma prolazimo pokraj dvije tezge sa suvenirima i ubrzavamo hod jer se nebo naoblačilo i prijetilo je kišom. U dom stižemo nakon 5 sati hoda i samo što smo ušli počela je da pada kiša praćena jakom grmljavinom i gradom. Nakon smještaja u domu i prestanka kiše vrijeme provodimo u upoznavanju bliže okoline. Planinarski dom Toubkal (Refuge du Toubkal) smješten je na 3207 m/nv u blizini riječice sa nekoliko lijepih slapova. Objekat je sagrađen od kamena, u prizemlju je kuhinja sa trpezarijom i dnevnim boravkom a na spratu nekoliko višekrevetnih spavaonica. Sanitarni čvor je smješten u suterenu objekta. Dom ima etažno grijanje, osvjetljenje na solarnu energiju i tekuću vodu. Osim kuhanih jela u domu se mogu kupiti razne namirnice kod poduzetnog i uslužnog domaćina Mohammeda, kod kojeg treba na edukaciju poslati domaćine naših planinarskih domova da nauče kako se posluje i postupa prema gostima. Ispred doma na velikom platou se može kampirati u vlastitom šatoru. Dom je nezaobilazno mjesto od kojeg započinje uspon na vrh Jebel Toubkal i njime upravlja “Club Alpin Francais de Casablanca”. Idućeg dana, u ranim jutarnjim satima po izmaglici i velikom vjetru krenuli smo na uspon od pl. doma pješačkom stazom koja nije označena s putokaznim tablama. Također je čudan i prelazak dubokog potoka odmah poviše pl. doma kod velikog slapa gdje je postavljena jedna malo deblja, široka daska koja uopće nije fiksirana za stjenovitu obalu. Po prelasku, staza se uspinje cik-cak preko dugačkog sipara i traverzira strmu padinu kojom se slijeva potok s lijepim slapovima. Ubrzo nakon prelaska i ovog drugog potoka prolazimo kroz labirint od krupnih stjenovitih odlomaka i stižemo na snijeg koji smo jučer iz doline dok nas je sunce pržilo s čežnjom gledali. Dalje nastavljamo s usponom preko strmih sniježnih padina do izlaska na sedlo (3850 m/nv). U ovo doba godine snijeg je prilično mekan i dereze su nepotrebne iako smo ih u ruksaku ponijeli za svaki slučaj. Izmaglica je nestala a vjetar koji nas je uporno cijelo jutro pratio malo je utihnuo, tako da smo na sedlu napravili malo dužu pauzu za odmor i osvježili se toplim čajem, čokoladom i grožđicama. Dok smo odmarali uživali smo u jutarnjem izlasku sunca i pogledima na obližnje sniježene vrhove. Sa sedla nastavljamo uspon grebenom na kojem je vjetar otpuhao snijeg i nakon 3,5 sata izlazimo na široki plato gdje je postavljena željezna piramida visoka oko 3 metra. Čestitamo jedni drugima, Jaćim je neke članove naše ekipe “ošinuo” štapom po turu i na taj način im po planinarskoj tradiciji čestitao uspon na vrh. Na vrh je izašlo svih 11 učesnika što je znak da su se dobro aklimatizovali i kondiciono pripremili. S vrha se pružao dobar pogled na moćan masiv Visokog Atlasa koji se na sjeveru i jugu gubio u nepredglednu ravnicu. Nakon skoro sat vremena provedenog u odmoru i fotografiranju sretni i zadovoljni napuštamo vrh. Kažu da veliki div Atlas drži na svojim leđima nebo (po grčkoj mitologiji). Ako je tako onda smo bar za trenutak dodirnuli to nebo, na kratko odmjenili diva i brzo se spustili nazad da ga ne razljutimo. Uslijedio je silazak istom stazom kojom smo pristupili na vrh, u pl. dom stižemo za oko 2 sata hoda. Nakon okrijepe izvrsnim ručkom u pl. domu nastavili smo se spuštati u dolinu. Na silasku od pl. doma Toubkal ka Imlilu bilo nam je sve toplije i usput smo svratili na nekoliko tezgi s voćnim napitcima radi osvježenja. Nakon 4,5 sati hoda stižemo u Imlil. Uspon na vrh Jebel Toubkal nije tehnički zahtjevan, najveći problem predstavlja vrućina i aklimatizacija na nadmorsku visinu. Ukupno za uspon i silazak bilo nam je potrebno 15 sati hoda uz 5000 metara visinske razlike. Po dolasku u našu gostinsku kuću tuširanje i izvrsna večera na terasi u hladu orahove šume učinili su da zaboravimo na napore koje smo imali protekla dva dana.
25. – 26.6.2011.Imlil – Marrakech
Danas je dan odmora i budimo se kasnije nego minulih dana. Nikud ne žurimo i vrijeme do ručka provodimo u šetnji Imlilom i obilaskom prodavnica s rukotvorinama i suvenirima. Oko podneva jak pljusak kiše spriječio nas je da odemo do obližnjeg slapa i sklanjamo se u Kazbek, lokalnu tvrđavu koja je preuređena u restoran sa vidikovcem na krovu. Nakon ručka pakujemo ruksake i spuštamo se serpentinama u središte Imlila gdje nas je čekao vozač Abdul. Sada je došao s drugim kombijem ali kao i u predhodnom klima nije radila. Kiša je prestala da pada i po velikoj sparini stižemo u Marakeš kasno popodne. Hotel “Agdal” u koji smo odsjeli se nalazi u samom središtu grada i povoljna je tačka za šetnju i istraživanje grada. Slijedi turistički obilazak historijskih i kulturnih znamenitosti grada. Marakeš je kao neki grad iz poznate zbirke priča 1001 noć. Grad je osnovala dinastija Almoravida u 11. stoljeću. Bio je dugo godina prijestolnica Kraljevine Maroko. Marakeš je živopisan grad s pogledom, kroz palme, na sniježne vrhove Atlasa. Grad ima oko milijun stanovnika i jedan je od najznačajnijih trgovačkih i kulturnih središta Maroka. Poznat je po bazarima i festivalima, najveće je turističko središte Maroka. Odiše ljepotom utjelovljenom u prekrasnim pastelnim bojama među kojima dominira crvena. Odlikuje se sjajnom arhitekturom, veličanstvenim palačama, muzejima i grobnicama. U predvečerje odlazimo u medinu na Trg Djemaa el-Fna, upisan je na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1985. god.). Trg se nalazi u srcu medine i do njega stižemo uskim krivudavim uličicama. Na ogromnom trgu je mnoštvo turista pristiglih sa svih strana svijeta, koje u neopisivoj vrevi zabavljaju brojni krotitelji zmija i majmuna, gutači vatre, akrobati, klauni, žongleri, plesači i svirači tradicionalne marokanske pjesme, umjetnici koji slikaju knom. Na tezgama prodavci nude svega i svačega počevši od berberskih lijekova za sve vrste bolesti osim od smrti i magične ljubavne napitke za jačanje muške potencije do najnovijih modela mobitela. A kada je noć pala niodkud je niklo na stotine šatora ispod kojih se sprema riba na roštilju, kuhaju čorbe i čaj od đumbira, reckaju salate od voća i povrća. Ipak od silne ponude ništa nismo probali i odlazimo na večeru u našem hotelu. Nekima je bilo prevruće pa su se rashladili u hotelskom bazenu. Sutradan nakon doručka krećemo u medinu da kupimo suvenire. Međutim bila je nedjelja i mnogi trgovci su zatvorili svoje bazare. Na ulicama i trgovima nije bilo gužve pa smo uživali u šetnji slikovitim trgovima kroz pravi labirint ulica. Usput svratili smo u nekoliko bazara koji su začudo bili otvoreni i nakon silnog cjenkanja kupili nešto suvenira i berberskog nakita. Iako sam po porijeklu Visočanin, koji su poznati kao dobri trgovci, priznajem da nisam vješt u cjenkanju i sreća da sam bio u društvu s Marinkom Roljićem koji je svojom strpljivošću i umješnošću oduševio marokanske trgovce. U hotel se vraćamo pješke po najvećoj vrućini i usput razgledamo (izvana) džamiju Kutubiyya, vrtove Menara, palaču Bahia, Kraljevski teatar i slučajno nailazimo na Jugoslavensku ulicu (Rue Yougoslavie) u modernoj gradskoj četvrti Gueliz. Iako bivše SFRJ više nema, građani Marakeša se očito rado i s poštovanjem prisjećaju ove zemlje. U parku ove ulice upravo se održavala lutkarska predstava za djecu Crvčak i Mrav. Uvečer nas je Dragan Jovović počastio večerom kod Berbera u jednom od restorana nadomak Marakeša gdje smo kušali njihove specijalitete uz izvornu folklornu glazbu i ples. Nakon večere otišli smo do obližnje arene i sa uživanjem posmatrali Berbere kako vješto jašu konje. Bio je to muzičko-scenski spektakl.
27. – 28.6.2011.Marrakech – Casablanca – Fes
U podne napuštamo Marakeš i putujemo vozom preko Kazablanke za Fes. Nakon 7 sati vožnje stižemo u treći, po veličini, grad Maroka. Hotel “Mounia” u kojem smo odsjeli nalazi se u dijelu Novog Fesa. Prije večere imamo tek toliko vremena da obiđemo bližu okolinu hotela. Grad je pun boja u kojoj preovladava zelena zbog mnogobrojnih parkova i nasada. Živost na ulicama grada daju mu posebnu atmosferu. Najstariji od imperijalnih gradova, Fes je, mnogi tvrde, simbol i srce Maroka. Osnovao ga je Moulay Idriss u 8. stoljeću. Kroz minula stoljeća Fes je bio kraljevski grad u kojem su se izmjenjivale mnoge dinastije, središte vjerskih, trgovačkih i kulturnih događanja. Sutradan taksijima odlazimo u posjetu medini koja je prilično udaljena od hotela. Dragan Jaćimović je angažovao profesionalnog turističkog vodiča koji nas je upoznao sa historijskim podacima i najznačajnijim znamenitostima. Medina u Starom Fesu (Fès el-Bali) u kojoj kao da je vrijeme stalo, jedan je od najvećih živućih srednjovjekovnih središta svijeta, upisana je na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1981. god.). Za razliku od mnogih gradova opasanih zidinama, Stari Fes se nije proširio preko zidina grada. Umjesto toga, grad se proširio ka jugozapadu, prema brdima u obliku luka koji se prostire od sjeverne do južne strane grada. U starom gradu se nalazi Medresa Bou Inania (sagrađena 1350. god.), Mauzolej osnivača grada Moulay Idrissa, bojaonica kože, Fes Jdid, džamija Kairouine, fontana Nejjarine. Šetnja nepreglednim labirintom drevne medine u kojoj vri od ljudi, mula i magaraca natovarenih robom, silnih mirisa, začina, boja, galame, kao i cjenkanje s prodavcima zna da iscrpi, pa nam je razgledanje medine nakon tri sata hoda bilo dovoljno da upoznamo i vidimo ono najosnovnije, kupovinu suvenira i poklona ostavljamo za sutra.
29. – 30.6.2011.Fes – Casablanca – Rome – Beograd– Sarajevo
Posljednji dan boravka u Maroku provodimo u medini Starog Fesa. Marinko je opet briljirao cjenkajući se s trgovcima i u hotel smo se vratili prezadovoljni s pregršt suvenira i poklona. Uvečer se pakujemo i putujemo vlakom za Kazablanku. Do aerodroma se prebacujemo taksijem i u ponoćnim satima putujemo avionom za Rim. Putovanje u Maroko je bila izvanredna prilika za sve nas koji volimo prirodu i istraživanje. Sretni napuštamo Maroko i zauvijek će nam u sjećanju ostati bijela Kazablanka, crveni Marakeš, zeleni Fes i snijegovi Atlasa. U Rimu smo bili skoro cijeli dan, tako da smo imali vremena za obilazak Koloseuma i usput da odemo na espresso i sladoled u jednu od ljetnih bašti s pogledom na antičke palače i kipove. Na aerodrom u Beograd stižemo u predvečernjim satima. Turističko putovanje u Maroko i planinarski uspon na Visoki Atlas organizirao je „Extreme Summit Team“ Beograd. Učestvovalo je 11 planinara: Dragan Jaćimović-vođa eksp., Milica Pucar, Stevan Kordić, Verica Mrdak, Marinko Roljić, Milica Slijepčević (Beograd), Dragan Jovović, Nikola Jovović, Dragan Radojević, Đorđe Avramović (Kragujevac) i Braco Babić (Sarajevo).
Naslovna slika: High Atlas, na stazi za planinarski dom (Refuge du Toubkal)
Planinarski put Dr Jovo Elčić povezuje tri bosanskohercegovačke planine poznate po iznimnoj ljepoti: Treskavica – vrh Veliki Treskač (1969 m/nv), Lelija – vrh Velika Lelija (2032 m/nv) i Zelengora – vrh Bregoč (2014 m/nv). Put prolazi kroz područja koja karakterišu visoki i krševiti vrhovi, lednička jezera, sjenovite šume i prostrani pašnjaci. Zbog nedostatka planinarskih objekata obilazak se preporučuje u tri etape. Najbolje je sa sobom nositi šator i opremu za bivakovanje. U tom slučaju cijeli put se može preći za tri do četiri dana bez velikog napora i usput uživati u nezaboravnom planinskom ambijentu u kojem posebno mjesto zauzimaju Orlovačko (1438 m/nv), Štirinsko (1672m/nv)i Kotlaničko jezero (1528m/nv) na Zelengori, koja se nalaze na trasi puta. Na cijelom putu svega je nekoliko stalnih vrela i na polasku treba obezbjediti dovoljnu količinu vode za piće. Udaljenost između pojedinih kontrolnih tačaka planinarskog puta data je u satima hoda prosječno uvježbanog planinara, ne računajući odmore. Brzina hoda opet može da zavisi od vremenskih uvjeta, težine opreme, kondicije obilaznika i zato vrijednost treba uzimati sa dozom rezerve. Svrha obilaska Planinarskog puta nije obaranje brzinskih rekorda, nego upoznavanje prirodnih ljepota planina kojima se prolazi a zahvaljujući velikom Jovinom doprinosu koji je prvi započeo s markiranjem ovog puta, a kasnije u potpunosti je uređen i završen angažmanom grupe njegovih prijatelja – planinara. Povodom prve godišnjice smrti Jove Elčića, 7. septembra 2013. godine, svečano je otvoren Planinarski put koji u znak sjećanja i poštovanja nosi njegovo ime. Uspomena na Jovu će trajati kroz priče budućim generacijama planinara i obilaskom planinarskog puta koji nosi njegovo ime.
Urednik: Braco Babić
Počasna značka Pl. puta Dr Jovo Elčić
Impressum
Naziv djela: Planinarski put “Dr Jovo Elčić” – Vodič i dnevnik Autor: Braco Babić Izdavač: JP Zavod za udžbenike i nastavna sredstva a.d. Istočno Novo Sarajevo Recenzenti: Dragan Jaćimović, mr. Zehrudin Isaković Glavni i odgovorni urednik: Sanja Terzić Lektura: Željka Pržulj Kartografija: Braco Babić Fotografije: Braco Babić, Bobana Petrović Likovno-grafička priprema za štampu: Elena Babić, Davor Đaković Štampa: Eurografika, Zvornik Godina izdanja: 2014. Tiraž: 500 primjeraka ————————————————– CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, Banja Luka
796.52 (497.6) (036)
BABIĆ, Braco
Planinarski put “Dr Jovo Elčić“ : vodič i dnevnik / Braco Babić. 1. izd. – Istočno Novo Sarajevo : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2014 (Zvornik : Eurografika). – 97. str. : ilustr. ; 17,5×12,5 cm
ISBN 978 – 99955 – 1- 160 – 9 COBISS . RS – ID 4473112 ————————————————– Sadržajknjige
Slovo o doktoru Jovi Elčiću Pravilnik Planinarskog puta Dr Jovo Elčić Vodič Planinarskog puta Dr Jovo Elčić Treskavica – područje br. 1 Opis planine Treskavica Pristup do KT na Treskavici Lelija – područje br. 2 Opis planine Lelija Pristup do KT na Leliji Zelengora – područje br. 3 Opis planine Zelengora Pristup do KT na Zelengori Karte Planinarskog puta Dr Jovo Elčić Treskavica, Lelija i Zelengora – karta geopoložaja Treskavica – topografska karta br. 1 Lelija – topografska karta br. 2 i 3 Zelengora – topografska karta br. 4 i 5 Opšta uputstva obilazniku Planinarskog puta Dr Jovo Elčić Upozorenje obilazniku Planinarskog puta Dr Jovo Elčić na rizična područja od mina Informacije o Planinarskom putu Dr Jovo Elčić Savjeti za sigurno kretanje planinom Literatura Foto – lista Recenzija O autoru vodiča i dnevnika Dnevnik Planinarskog puta Dr Jovo Elčić Dokumentacija obilaznika Podaci o obilazniku Mjesto za pečate/žigove i fotografije Priznanje o obilasku planinarskog puta 50 fotografija i 8 topografskih karata sa ucrtanom trasom pl. puta
Vodič i dnevnik se može naručiti (plaćanje pouzečem) na adresu: e-mail: bobanap@yahoo.com ili na tel.: +387 (0) 65/944-524 (Bobana Petrović). Napomena: U cijenu vodiča uračunata je Počasna značka.
Slovo o doktoru Jovi Elčiću
Jovo Elčić (1976. – 2012.) ljubav prema planini stekao je već u ranom djetinjstvu odlascima na planine oko Sarajeva. Tokom studija na Medicinskom fakultetu u Foči zajedno sa koleginicom, a kasnije životnom saputnicom, Bobanom Petrović, samostalno započinje da istražuje planine u okolini Foče – Zelengoru, Maglić, Volujak… Nakon završenih studija, Jovo i Bobana su u kratkom perodu pristupili na skoro sve značajnije vrhove u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Albaniji. Nakon uspona na Olimp u Grčkoj (2007. god.) i Triglav u Sloveniji (2008. god.), te nekoliko vrhova visokih od 3000 do 3700 m/nv u Nevadi (USA) privlači ih odlazak u Svjetska velegorja. Godine 2009. odlaze u ekspediciju na Himalaje (Nepal) i uspješno pristupaju na vrh Mera Peak (6476 m/nv). Godine 2011. učestvuju u ekspediciji na Ande (Argentina) gdje takođe uspješno pristupaju na vrh Aconcagua (6962 m/nv), koji je ujedno najviši vrh Južne i Sjeverne Amerike. Oba uspona su značajni za visokogorstvo u BiH (Bobana je ovim usponom postavila državni rekord dosegnute visine za žene). Jovo Elčić bio je član PSD ”Treskavica” Trnovo i član tima ”Extreme Summit Team” Beograd. Bio je veliki entuzijasta i zaljubljenik u planinu, čovjek koga je krasila iskrenost i skromnost. Posljednjih godina života, zajedno sa Bobanom i nekoliko svojih prijatelja – planinara, posvetio se markiranju i uređenju planinarskih puteva na Leliji, Zelengori i Treskavici. Upravo ovi putevi koje su markirali čine okosnicu Planinarskog puta Dr Jovo Elčić. Povodom prve godišnjice smrti Jove Elčića, 7. septembra 2013. godine, svečano je otvoren Planinarski put koji u znak sjećanja i poštovanja nosi njegovo ime. Uspomena na Jovu će trajati kroz priče budućim generacijama planinara i obilaskom ovog planinarskog puta.
Spomen ploča na Velikom Treskaču (1969 m/nv)
Pravilnik Planinarskog puta Dr Jovo Elčić
Planinarski put Dr Jovo Elčić obuhvata najviše vrhove i zanimljiva planinarska odredišta na Treskavici, Leliji i Zelengori. Obilaznica je podijeljena u tri područja, a svako područje ima pet kontrolnih tačaka – ukupno je petnaest KT. Posjetilac sam bira termin i prilaz cilju markiranim planinarskim putem. Vrijeme obilaska nije ograničeno. Planinarski put je uredilo i trasiralo PSD ”Treskavica” Trnovo uz pomoć PSD ”Lelija” Kalinovik te pojedinaca iz ostalih planinarskih društava u Bosni i Hercegovini. Planinarski put je otvoren 7. septembra 2013. godine.
Priznanje obilaznice
PSD ”Treskavica” Trnovo dodjeljuje Počasnu značku za obilazak cjelokupnog planinarskog puta, kao znak priznanja.
Vodič i dnevnik planinarske obilaznice
Planinarska društva ili pojedinci mogu ovaj Vodič i dnevnik kupiti ili poručiti u PSD ”Treskavica” Trnovo. Narudžbe slati putem telefona, faksa, pisma ili e-maila, a plaća se pouzećem. Obilaznik je, po preuzimanju Dnevnika, dužan upisati lične podatke velikim čitkim slovima i prilijepiti fotografiju.
Kontrolne tačke
Obilazak planinarskog puta se dokazuje pečatom/žigom ili fotografijom na KT. Na šest kontrolnih tačaka od ukupno petnaest postavljeni su pečati/žigovi.
Pečat/žig na KT
Kod obilaska treba ponijeti ovaj Vodič i dnevnik, tintu i jastuče za pečat/žig. Na određenim KT ugrađen je metalni pečat/žig pravougaonog oblika u stijenu. Pečat/žig se utiskuje na predviđeno mjesto u Dnevniku i uz njega se upisuje datum obilaska.
Fotografija na KT
Obilaznik se treba fotografisati pored naziva KT. Na fotografiji obilaznik treba biti sam, bez kape i sunčanih naočala radi jasnog prepoznavanja. Fotografije veličine 9×13 cm treba uložiti u omotnicu ili umetnuti u Dnevnik. Na poleđini fotografije treba upisati naziv područja i redni broj KT sa datumom obilaska.
Dodjela priznanja
Dnevnik s fotografijama treba poslati na adresu PSD ”Treskavica” Trnovo, 71220 Trnovo, Bosna i Hercegovina. Komisija za planinarske puteve Društva pregledaće Dnevnik i dodjeliti odgovarajuće priznanje. Društvo vraća pošiljaocu Dnevnik i fotografije uz Počasnu značku u roku od 15 do 30 dana. Ako postoje nejasnoće, na zahtjev Društva obilaznik treba dati dodatna objašnjenja. U tom slučaju može se produžiti rok vraćanja Dnevnika. Duplikat značke se ne izdaje.
Vodič – dnevnik i karte
Opis planina i pristupi kontrolnim tačkama dati su u ovom Vodiču i dnevniku za svako područje posebno. Takođe su date topografske karte sa ucrtanom trasom planinarskog puta i lokacijom kontrolnih tačaka. Pri kretanju koristiti karte iz ovog Vodiča ili vojne topografske karte u mjerilu 1:25.000 i 1:50.000, izdanje Vojnogeografski institut (VGI) Beograd, 1975. god.
Napomene obilaznicima
Planinarski put Dr Jovo Elčić obilazi se na vlastitu odgovornost, uz poštivanje pravila sigurnog boravka u planinama. Koristite upute iz ovog i drugih planinarskih Vodiča za sigurno kretanje po markiranim putevima do KT. Obilaznik je dužan lično/osobno obići KT, u protivnom krši pravila i načela planinarske etike. Preporučujemo da se u zimskom periodu ne obilazi zbog nepostojanja planinarskih skloništa i objekata.
Oznaka kontrolne tačke, lokacija i nadmorska visina
Treskavica – područje br. 1
KT – 1, stećci na Gvoznom polju (1310 m/nv); KT – 2, lovačka kuća na Gvoznom polju (1340 m/nv); KT – 3, točilo (1650 m/nv); KT – 4, vrh Veliki Treskač (1969 m/nv); KT – 5, vrh Mali Treskač (1815 m/nv).
Lelija – područje br. 2
KT – 6, Ošlji do – spomen ploča (1200 m/nv); KT – 7, Jablan vrelo – česma (1588 m/nv); KT – 8, vrh Velika Lelija (2032 m/nv); KT – 9, Jović vrelo (1790 m/nv); KT – 10, Visoka glavica – prevoj (1850 m/nv).
Zelengora – područje br. 3
KT – 11, Štirinsko jezero (1672 m/nv); KT – 12, stećci na Štirinskom jezeru (1750 m/nv); KT – 13, Kotlaničko jezero (1650 m/nv); KT – 14, Borovno brdo – prevoj (1750 m/nv); KT – 15, vrh Bregoč (2014 m/nv).
Recenzija
Dragan Jaćimović “Extreme Summit Team”
Čovek živi sve dok sećanje na njega postoji. Ovaj vodič nije napisan samo zbog vas kojima će planinarski put biti izazov ili još jedna transverzala upisana u knjižicu, već je izradjen sa idejom da sećanje na dr Jova Elčića nikada ne umine. U vremenu ubrzanog otudjivanja čoveka od Prirode, uspostavljanje Planinarskog puta Dr Jovo Elčić predstavlja pokušaj jedne male grupe ljudi da se održi sećanje na čoveka koji je sve ovo započeo, a sa druge strane nadu da će nas jednog dana u planinama biti više… Da ćemo se na ovom planinarskom putu družiti, razmenjivati misli i ideje, da će nam Priroda pomoći da bolje razumemo sebe kako bi našu planetu učinili boljim mestom za život. U životu sam sreo malo ljudi koji su bili kao Jovo. Iskren kao dete koje još nije naučilo da laže, zatvoren u sebe, ali pun entuzijazma i posvećenosti. U svemu što je radio davao se do kraja, bez razmišljanja o posledicama. Kada je hteo da sakrije emocije, odavale su ga oči, u kojima si mogao da vidiš onu iskonsku radoznalost koju većina nas izgubi čim udje u svet odraslih. Nikad pretenciozan, uvek skroman. Planine takve ljude vole, a vodje ekspedicija maštaju o danu kada će predvoditi uspon sa ljudima kao što je bio on. Popeo je sa nama Mera Peak (6476 m/nv) u masivu Himalaja, ali sam ga istinski upoznao tek tokom uspona na Aconcagua (6962 m/nv) u Argentini 2011. godine. Nikada neću zaboraviti njegovu nesebičnu pomoć jednoj planinarki iz Makedonije na Nido de Condores. Staložen i miran, ulivao je poverenje onima kojima je pomagao. Od njega se puno toga moglo naučiti u planini. Zato što je bio posvećen ličnom usavršavanju, zato što je uvek istraživao i zato što je voleo planine. Od svih planina Jovo je najviše voleo Zelengoru. Tu se i rodila ideja o markiranju transverzale koja bi povezivala tri značajne BiH planine: Treskavicu, Leliju i Zelengoru. O lepotama ovih planina izlišno je govoriti. Ako vam je došao u ruke ovaj Vodič, najbolje je da krenete sa prijateljima Planinarskim putem Dr Jovo Elčić, pa da sami doživite lepote ovih planina jer lepota se ne da prepričati, nju treba doživeti. Zato ranac na ledja pa u planinu! Nadam se da će na Planinarskom putu Dr Jovo Elčić stasati nove generacije mladih planinara i da će neko od vas ostvariti njegovu poslednju želju – uspon na Mt.Everest (8848 m/nv). Vodič za planinarsku transferzalu Dr Jovo Elčić napisan je veoma sistematično i pregledno. Sadržaj je lako dostupan, a kvalitet opisa planina i planinarskog puta je uradjen tako da će biti vrlo koristan ne samo planinarima, već i svim ljudima koji vole planine. Priložene topografske karte u značajnoj meri pomažu pri orijentaciji na planinarskom putu, pogotovu što je sve uskladjeno sa markacijom na terenu. Autor se potrudio da napiše niz vrednih praktičnih saveta za planinarenje, što ga čini vrlo upotrebljivim na planini u svakoj situaciji. Pored svih kvaliteta koje poseduje, pored promovisanja lepota Treskavice, Lelije i Zelengore, mislim da je najveća vrednost otvaranja Planinarskog puta Dr Jovo Elčić u povezivanju planinara iz čitave regije. Na kraju, hteo bih da napomenem da Vodič ne bi bio priredjen da nije bilo marljivosti i predanosti Bobane Petrović, kao i da nije bilo pedantnog autora Brace Babića. Njih dvoje su najzaslužniji što sada držite u ruci ovaj Vodič i sa lakoćom planinarite uživajući u lepotama koje vas okružuju. Ako vam je bilo lepo na planinarskom putu Dr Jovo Elčić, podelite to iskustvo sa prijateljima. ”Prenesi dalje…” Mislim da bi to Jovo voleo.
Beograd, juni 2014. godine
mr. Zehrudin Isaković
Temelj razvoja planinarstva su označeni planinarski putevi. Ukoliko planina nema markiranih staza, ona je posljedično manje posjećena, a sa planinarskog stanovišta nekultivisana, tj. neprilagođena masovnim posjetama. Ma koliko, naravno, hodanje po neoznačenim stazama, ili različito teškim bespućem, imalo svoga šarma i romantike, ipak, označene staze predstavljaju osnov za sigurno i masovno kretanje planinama. Posebno mjesto u razvoju planinarstva uvijek su imali vezni ili transverzalni putevi sa planine na planinu, koji tako uvezuju više planina u jedan doživljaj. Gotovo redovno se događa da jedna planina u nečemu oskudijeva a druga je bogata – npr. šumskim fondom, jezerima, elegantnim i stjenovitim vrhovima, planinarskim objektima… Uvezivanjem onoga najboljega od svake planine u jednu cjelinu, planinarenje činimo kvalitetnijim, a doživljaj njihovog obilaska bogatijim. Planinarski put Dr Jovo Elčić na vrlo efikasan i praktičan način uvezuje tri čudesne planine – Treskavicu, Zelengoru i Leliju – u lijepu i privlačnu cjelinu. Naravno, između mnoštva puteva i prilaza vrhovima, umješnost je bilo izabrati najpraktičnije, najraskošnije i najprivlačnije. Upravo je u ovom segmentu nesebičan doprinos dao Dr Elčić, zajedno sa svojom životnom saputnicom Dr Bobanom Petrović. Oni su se, nakon obilaska mnogih gorja u svijetu, fokusirali na svoju domovinu, i markirali brojne staze na Zelengori, Treskavici i Leliji, i tako trasirali osnov planinarskog puta koji je u ovom Vodiču predstavljen. Nakon što su dr Jovo i dr Bobana, izabrali planine i markirali staze uz pomoć planinara PSD “Treskavica” Trnovo i PSD ”Lelija” Kalinovik te pojedinaca iz ostalih planinarskih društava u Bosni i Hercegovini, ostao je posao na izradi samog Vodiča. Nesumnjivo je ovom segmentu rada svoj pečat dao autor Braco Babić, višegodišnji planinarski neimar i vrsni planinar – poznavalac planina Bosne i Hercegovine i regiona. Vodič i dnevnik planinarskog puta Dr Jovo Elčić je napisan sistematično, precizno, jasno i pregledno. Zbog toga je koristan, informativan i praktičan. Osim odlično opisanih puteva, Vodič sadrži i savjete za one koji su planinarski početnici, a, rekao bih, i zgodan podsjetnik za one koji su iskusni ali uvijek zaborave ponešto od opreme ili meteo pravila. Naravno, tu je i ozbiljno upozorenje na opasnosti od zaostalih mina. Upravo zbog činjenice da sadrži brojne savjete i podsjeća na brojna pravila iz meteorologije, prve pomoći, orijentacije i spiska opreme za planinarenje, ovaj Vodič je ujedno i udžbenik iz planinarstva, pa taj njegov dio komotno može funkcionirati uz svaki drugi vodič ili čak samostalno. U knjizi su također odlično opisane planine preko kojih vodi put, pa neupućenog planinara privlači da ih pohodi. Također, na kraju, možda najvažnije (jer bez ljudi planine su neprimjećene ljepotice), treba naglasiti činjenicu da je ovaj Vodič ujedno najljepši spomenik prerano umrlom Dr Jovi Elčiću, koji je to svojim skromnim načinom života – ali velikim doprinosom planinarstvu – u potpunosti zaslužio.
Sarajevo, august 2014. godine
Promocija knjige
Knjiga Planinarski put Dr Jovo Elčić – vodič i dnevnik predstavljena je 11.12.2014. godine u dvorani JP Zavod za udžbenike i nastavna sredstva a.d. Istočno Novo Sarajevo. O knjizi i planinarskom putu Dr Jovo Elčić govorili su promotori Dragan Jaćimović, Zehrudin Isaković, Branislav Popović, Halid Serhatlić, Bobana Petrović i Braco Babić.
Bosna i Hercegovina sa površinom od 51.129 km², nalazi se između 42°26° i 45° 15° sjeverne geografske širine, te 15° 45° i 19° 41° istočne geografske dužine, na jugoistoku Europe, u središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. Po orografskim karakteristikama pripada brdsko planinskom tipu sa prosječnom nadmorskom visinom od 500 m. Od ukupne površine na ravnicu otpada 5%, 24% na brežuljke, 42% na planine, a 29% zauzima krš. Iz pitomih i plodnih ravnica Sjeverne Bosne postepeno se prelazi u brdovitu i šumovitu visoravan Srednje Bosne čija je prosječna nadmorska visina od 500 – 1500 metara. Dalje prema jugu nastaje planinska oblast zanimljiva po plastici tla, bogatstvu geoloških formacija i raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta. Na tom prostoru su smještene mnoge planine od 1500 – 2386 metara nadmorske visine koje plijene pažnju svojom prirodnom ljepotom i prirodnim kontrastima zelenila i golog krša. Posebnu vrijednost ovim planinama daju lednička jezera, spilje, kanjoni, vodopadi, nekropole stećaka, zidine srednjovjekovnih utvrđenih gradova, ljetna stočarska naselja (katuni) sa stadima ovaca na pašnjacima i slikovita nošnja gorštaka u planinskim selima. Biljni svijet na planinama BiH karakterišu raznovrstnost i šarenilo, kao i njena starost – postojanje starih reliktnih vrsta od koje su neke zaostale iz ledenog doba a svojom se ljepotom posebno ističe runolist, alpska zvončica i bosanski ljiljan. Životinjski svijet je također bogat i raznovrstan, ovdje žive gotovo sve vrste europske zvijeri i neke vrste rogate divljači. Bosanski mrki medvjed, najkrupnija je zvijer u našim planinama, od krupnijih životinja obitava vuk, divlja svinja, srndać i divokoza. Među gmizavcima zanimljiv je bosanski šargan, koji je, zapravo, endemična podvrsta naše najpoznatije zmije otrovnice – šarke ili riđovke. Na nekim planinama živi planinski živorodni gušter i vodozemac triton. Bogatstvo ptičjeg svijeta, zatim riblje faune i rakova u planinskim potocima i rijekama pobuđuju veliki interes prirodoslovaca. Planine BiH zauzimaju središnji dio Dinarskog planinskog sistema koji se pruža pravcem sjeverozapad – jugoistok. Imaju specifičnu planinsku klimu i složene hidrografske odnose. Hidrografsku okosnicu predstavljaju Una i Vrbas na zapadu, Bosna na sjeveru, Neretva na jugozapadu i Drina na istoku a njen planinski okvir predstavlja jasno izraženo razvođe između pomenutih rijeka, odnosno Crnomorskog sliva koji zauzima oko 70% od ukupne površine BiH i Jadranskog sliva oko 30%. Ukupan broj planina u BiH je 205, od toga je 12 (preko 2000 m/nv), 70 (od 1500 – 2000 m/v), 102 (od 1000 – 1500 m/v) i 21 (od 500 – 1000 m/v).U prilogu članka je data lista s popisom planina i nazivom vrha a razvrstane su u 4 skupine (od A. – D.) prema nadmorskoj visini (m/nv).
Literatura: Topografske karte R = 1 : 25.000, Bosna i Hercegovina Izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
A. Planine preko 2000 m/nv (1. – 12.):
Maglić 2386 m – najviši vrh BiH
Volujak, Velika Vlasulja 2336 m
Ljubišnja, Dernjačišta 2238 m
Čvrsnica, Pločno 2226 m
Vranica, Nadkrstac 2110 m
Prenj, Zelena glava 2103 m
Treskavica, Ćaba 2086 m
Vran-pl., Veliki Vran 2074 m
Bjelašnica, Opservatorija 2067 m
Lelija, Velika Lelija 2032 m
Zelengora, Bregoč 2014 m
Cincar, Cincar 2006 m
B. Planine od 1500 – 2000 m/nv (1. – 70.):
1. Visočica, Džamija 1967 m 2. Velež, Botin 1965 m 3. Dobruška Vranica, Ledenice 1964 m 4. Klekovača, Velika Klekovača 1962 m 5. Raduša-pl., Idovac 1956 m 6. Vlašić, Paljenik 1933 m 7. Crvanj, Zimomor 1920 m 8. Vitreuša 1919 m 9. Jahorina, Ogorjelica 1916 m 10. Dinara, Veliki Troglav 1912 m 11. Vitorog, Veliki Vitorog 1906 m 12. Velika Golija, Veliki vrh 1890 m 13. Šator, Veliki Šator 1873 m 14. Trebova-pl., Velika Košuta 1872 m 15. Zec-pl., Smiljeva kosa 1871 m 16. Bjelašnica, Velika Bjelašnica 1867 m 17. Orjen, Velika Jastrebica 1864 m 18. Lebršnik, Vilina pećina 1859 m 19. Kamešnica, Konj 1855 m 20. Slovinj, Kujača 1846 m 21. Malovan 1826 m 22. Sniježnica 1805 m 23. Osječenica 1798 m 24. Ljubuša, Velika Ljubuša (Crnovrh) 1797 m 25. Osječenica, Velika Osječenica 1795 m 26. Ščit 1781 m 27. Čabulja, Velika Vlajna 1776 m 28. Velika Plazenica, Demirovac 1765 m 29. Stožer, Vrana 1758 m 30. Bitovnja-pl., Lisin 1742 m 31. Baba, Đed 1735 m 32. Pliješ 1717 m 33. Lunjevača, Tisov vrh 1707 m 34. Rujište, Orlinka 1703 m 35. Tušnica, Vitrenik 1697 m 36. Živanj 1696 m 37. Zvijezda, Veliki Stolac 1675 m 38. Staretina, Bundina kosa 1675 m 39. Kruščica, Luška 1673 m 40. Jadovnik, Lisina 1656 m 41. Ujilica, Veliki vrh 1654 m 42. Romanija, Veliki Lupoglav 1652 m 43. Crna gora, Gola kosa 1651 m 44. Plješevica, Gola Plješevica 1648 m 45. Igman, Crni vrh 1647 m 46. Mala Golija, Javorova kosa 1639 m 47. Čemernica 1632 m 48. Trebević, Sofe 1629 m 49. Galica, Bukovačko br. 1627 m 50. Zeljanik, Velika Zeljarica 1622 m 51. Grmeč, Crni vrh 1604 m 52. Vučevo, Mjedena gl. 1602 m 53. Mužnica, Veliki vrh 1590 m 54. Ravašnica, Razvršće 1565 m 55. Mala Plazenica 1561 m 56. Čemernica, Paripovac 1560 m 57. Somina, Bobija 1554 m 58. Hrbina, Hamzin vrh 1543 m 59. Vijenac, Modri kuk 1539 m 60. Javor, Veliki Žep 1537 m 61. Ozren (kod Sarajeva), Bukovik 1534 m 62. Ivan-pl., Veliko Šljeme 1534 m 63. Husad-pl., Vis 1534 m 64. Kalin, Orlovina 1530 m 65. Baćina-pl., Trn 1530 m 66. Kovač-pl., Stražbenica 1530 m 67. Jelovača, Veliki Ošljar 1525 m 68. Proslapska-pl., Dašnik/Kik 1517 m 69. Komar, Kamenjaš 1510 m 70. Kmur 1508 m
C.Planine od 1000 – 1500 m/nv (1. – 102.):
1.Crna gora, Lisac 1498 m 2. Sjemeč, Ivica 1496 m 3. Vučevica, Goleš 1491 m 4. Maluša, Vjetrenik 1487 m 5. Dimitor, Mali Dimitor 1483 m 6. Lib-pl., Svinjar 1481 m 7. Perun, Karasanovina 1472 m 8. Lisina, Bandira 1467 m 9. Čemerska-pl., Dernek 1465 m 10. Bobija 1465 m 11. Hrbina 1459 m 12. Lipničko brdo, Jezero 1459 m 13. Stakorina 1456 m 14. Radovan, Brezovača 1453 m 15. Pogorelica, Kozica 1437 m 16. Inač, Lisin 1437 m 17. Grbica 1436 m 18. Cicelj, Stražica 1433 m 19. Ranča-pl., Suhi vrh 1433 m 20. Ravna gora 1429 m 21. Štitar-pl. 1426 m 22. Devetak 1424 m 23. Zahor, Bandera 1423 m 24. Ravna-pl., Hum 1422 m 25. Ruda-pl. 1422 m 26. Sitnica-pl, Kobilja gl. 1419 m 27. Toholjska-pl. 1414 m 28. Bukovača 1396 m 29. Bjelašnica, Motka 1395 m 30. Rudina, Crni vrhovi 1394 m 31. Varda, Resića Varda 1388 m 32. Šiša-gora, Razvršje 1388 m 33. Očauš, Biser-gl. 1384 m 34. Srnetica, Miljakuša 1378 m 35. Vučja-pl. 1378 m 36. Radalj-pl., Kalunac 1367 m 37. Bič-pl., Goli vrh 1365 m 38. Čelinska-pl. 1360 m 39. Mahnjača, Velika Mahnjača 1358 m 40. Zvijezda 1349 m 41. Zavelim, Kolokova kosa 1347 m 42. Dnolučka-pl., Ukalj 1347 m 43. Pakline, Kičilj 1345 m 44. Čemernica, Goli vis 1339 m 45. Viduša, Veliki Tisac 1328 m 46. Konjuh 1326 m 47. Kovač-pl., Orlokuk 1323 m 48. Studenska-pl. 1323 m 49. Kopito, Velika Čiluša 1317 m 50. Tmor-pl. 1315 m 51. Bokševica, Jabuka 1315 m 52. Sijerča, Božur 1312 m 53. Sljemenska-pl., 1307 m 54. Ravan-pl., Tvrtkovac 1305 m 55. Oštrc 1304 m 56. Lisac 1302 m 57. Tajan 1297 m 58. Greben, Radovan-Jelika 1290 m 59. Hum 1281 m 60. Gajeva-pl., Veliki Tmor 1280 m 61. Djedovo brdo, Paradjedov vis 1277 m 62. Bokšanica, Klanac 1275 m 63. Smolin, Zečji rat 1274 m 64. Ruda-pl. 1273 m 65. Bobara, Velika Metla 1267 m 66. Sniježnica, Komolj 1263 m 67. Budoželjska-pl. 1254 m 68. Vrletije, Tičja gl. 1254 m 69. Citonja, Jasikovica 1253 m 70. Krug-pl., Mrđanovac 1249 m 71. Leotar 1244 m 72. Manjača, Velika Manjača 1236 m 73. Vilenica, Kicelj 1235 m 74. Paklina 1234 m 75. Midena, Sinjal 1224 m 76. Bujak, Pleća 1221 m 77. Revanje 1213 m 78. Volujak, Meoršće 1210 m 79. Gostun, Veliki Gostun 1207 m 80. Jadovik, Kotlarski vrh 1199 m 81. Ćova, Lakin vrh 1193 m 82. Stražbenica 1184 m 83. Tisovac 1173 m 84. Djedinska-pl., Božika 1155 m 85. Ormanj, Doljanske stijene 1144 m 86. Radovan, Velika Gradina 1133 m 87. Suha gora 1127 m 88. Sušica, Pogledala 1125 m 89. Makljen-pl. 1123 m 90. Hrgud, Veliki Parić 1109 m 91. Vučjak 1107 m 92. Gosina-pl. Veliko brdo 1102 m 93. Borja-pl., Velika Runjavica 1077 m 94. Grabovica-pl., Križevci 1062 m 95. Javornik, Bandijerka 1060 m 96. Otomalj 1054 m 97. Vepar, Kica 1053 m 98. Rudina 1039 m 99. Sudići-pl., Perjaci 1030 m 100. Mulež, Veliki Divič 1013 m 101. Gola-pl. 1006 m 102. Uzlomac, Prdeljica 1002 m
D. Planine od 500 – 1000 m/nv (1. – 21.)
1. Kozara, Lisina 977 m 2. Velika Žaba, Crkvina 955 m 3. Osmača 949 m 4. Graščica 943 m 5. Ozren, Velika Ostravica 918 m 6. Majevica, Stolice 916 m 7. Velež, Bandijera 915 m 8. Vlaštica 911 m 9. Podovi 906 m 10. Krstine 901 m 11. Vrpečki podovi 879 m 12. Ljubinska-pl. 833 m 13. Ljubeć 822 m 14. Udrin-pl., 799 m 15. Klek 777 m 16. Volijak, Vučija gl. 727 m 17. Trtla 689 m 18. Trebavac, Palin vis 665 m 19. Motajica, Gradina 652 m 20. Majdanska-pl., Kućan 627 m 21. Ljubić, Svinjar 594 m
Naslovna slika: Pogled na sjevernu stijenu Velikog Troglava (1912 m/nv) – najviši vrh Dinare. Dinarski planinski sistem dobio je naziv po ovoj planini.
Pješčane piramide se nalaze na širem području Daničići do kojeg se može pristupiti automobilom starom cestom Foča – Miljevina. Najveća i najdublja grotla sa pješčanim piramidama su smještena u blizini Donjeg Sela, Sijerice i Staništa na nadmorskoj visini od 650 – 700 m. Pješčane piramide su prirodni fenomen i nastaju erozijom tla. Oblikuje ih kiša, snijeg, vjetar i sunce. Iako nemaju piramidalan oblik, izbrazdani pješčani stubovi uzdižu se iz svojih širokih temelja i sužavaju prema vrhu i na taj način čine izvanrednu geomorfološku rijetkost koja privlači geologe i ljubitelje prirodnih ljepota. Proces erozije traje konstantno, tako da one ne nestaju, već i dalje rastu, oblikuju se i otvaraju nova grotla sa pješčanim piramidama. Kada sunce obasja piramide onda su one najlepše za vidjeti zbog niza nijansi smeđe, narandžaste, žute i crvene boje zemlje. Pješčane piramide do kojih je najlakše pristupiti smještene su odmah pokraj stare ceste Foča – Miljevina u blizini sela Staništa. Iznad grotla postavljena je platforma za razgledanje i zaštitna ograda radi sigurnosti posjetitelja. Naime razgledanje i fotografisanje pješčanih piramida može biti jako opasno zbog streha iznad grotla koje su potkopane i ne vide se sa gornjeg ruba. Zato treba biti obazriv ne samo na ovoj lokaciji nego na cijelom području gdje se nalaze pješčane piramide. U narednom periodu predstoji nastavak radova na zaštititi cijelog kompleksa gdje treba urediti nove pristupne pješačke staze koje bi povezivale najveća grotla sa pješčanim piramidama.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Pješčane piramide kod Foče, autori: R. Čosović / T. Lučarević, godina izdavanja: 2021.
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 