Bukumirsko jezero u Kučkoj krajini


Kučka krajina je planinski kraj u kojem su odvajkada boravili stočari iz crnogorskog plemena Kuči, po kojima je ovaj kraj dobio ime. Bujni pašnjaci kojima obiluju ove planine privukle su još jedno drevno pleme – Bukumire, koje se naselilo na prostorima oko Bukumirskog jezera. Bili su to miroljubivi ljudi koji su voljeli da žive u šumi, bavili se stočarstvom i zemljoradnjom. 
Legenda kaže da je u jezeru živio krilati konj koji bi noću isplivavao na povšinu i plašio narod. Jednog dana Bukumiri su užarili veliki kameni blok i sa brda ga gurnuli u jezero. To je istjeralo čudovište, pa ih je ono proklelo. Kletva se obistinila tako da su se Bukumiri međusobno poubijali. Njihovo groblje nalazi se u blizini katuna Momonjevo. Bukumirsko jezero leži na 1443 m/nv, dužine je  210 m, širine 130 m i dubine 16,8 m. Jezero je ledničkog porijekla. Napaja se podjezerskim izvorima i topljenjem snijega. U blizini jezera se nalazi katun s nekoliko koliba.
U ljetnom period jezero je pogodno za kampiranje, a kupanje u kristalno čistoj jezerskoj vodi pruža poseban ugođaj. Ambijent čine markantni stjenoviti vrhovi, šumarci i livade oko jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planine Kučke krajine, nalaze se na jugoistoku Crne Gore i pripadaju Prokletijskom kompleksu kao cjelina. Ovaj pust i krševit planinski predio po ljepoti i surovosti nimalo ne zaostaje za susjednim planinama, Komovima i Prokletijama. Među mnogobrojnim vrhovima je 15 vrhova nadmorske visine veće od 2000 m. Bukumirsko jezero je polazna tačka za uspon na većinu vrhova planina Kučke krajine ili Kučke planine kako ih mnogi planinari nazivaju.    
Najviši vrh skupine je Surdup (2184 m/nv) a svojom markantnošću i ljepotom ističu se vrhovi: Pasjak (2051 m/nv), Štitan (2172 m/nv), Maglič – Veliki Maglić (2142 m/nv), Vila (2093 m/nv), Štrugeze (2100 m/nv), Krisitor (2024 m/nv), Šila – Velji vrh (2129 m/nv), Žijevo (2131 m/nv), Treskavac (2024 m/nv), Smojan (2064 m/nv)…

Granicu planinskog područja određuju: rijeka Cijevna sa istoka i jugoistoka i državna granica sa Albanijom, sa jugozapada Zetska ravnica, sa zapada rijeka Morača i Mala rijeka, a sa sjevera Veruša, te Bukumirsko i Rikavačko jezero. Cio ovaj kompleks nekada je bio bez putnih komunikacija, a sada je povezan sa Podgoricom preko Kuča i Veruše i od pravca Kolašina preko Mateševa.


Planine Kučke krajine mada su smještene na jugu i jugoistoku, ipak su imale svoj period glacijacije, što se vidi po oblicima reljefa nastalih kretanjem lednika – cirkovi, udoline, lednički valovi, i oštro oblikovani vrhovi. Današnja jezera, Bukumirsko (1443 m/nv) i Rikavačko (1113 m/nv) također su ostaci glacijalne ere. U ovim jezerima živi daždevnjak. Oba jezera su u fazi atrofije, zarašćuju vodenim biljem. Padine ovih planina u donjem dijelu su obrasle listopadnim i četinarskim šumama, a iznad ovog pojasa su livade pogodne za ispašu.

Postoje brojni mramori (groblja), topografski nazivi i legende o starim narodima koji su nekada naseljavali ove prostore. Beškeza (1954 m/nv), Đebeza (1755 m/nv), Bigeza (1823 m/nv), Štrugeze (2100 m/nv)… su egzotični toponimi vrhova, tipični za ovaj dio Balkana. Ne nedostaje ni adrenalina, iz vlastitog doživljaja, na planinama Kučke krajine:
“Na Pasjaku nas je dočekala eskadrila krilatih mrava koji su nas svojim oštrim žaokama dobro izujedali, a kosa na glavi se nakostriješila od prevelikog elektriciteta, tako da je sve oko nas počelo da pucketa i svjetluca. Tog istog dana, poslijepodne na Surdupu nas je dočekala ljetna oluja uz grmljavinu i pljusak…”

Naslovna slika: Bukumirsko jezero (1443 m/nv) u Kučkoj krajini

Zabjelašnica

Zabjelašnica je visokoplaninsko područje smješteno u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Područje je omeđeno planinama: Bjelašnicom  (2067 m/nv), Treskavicom (2086 m/nv) i Visočicom (1967 m/nv). Zabjelašnica je poznata po izuzetnoj lijepoti krajolika i često je posjećuju planinari i ljubitelji prirode. Cijelo područje se odlikuje visokim stepenom biodiverziteta i endemizma. Najveću pažnju privlači bogatstvo flore i faune u kanjonu rijeke Rakitnice koji u dužini od oko 20 km sve do ušća u Neretvu oštro razdvaja Bjelašnicu i Visočicu.
Na ovom visokoplaninskom području smještena su mnoga seoska naselja na nadmorskoj visini od 1150 – 1450 m. Na južnim obrocima Bjelašnice nalaze se Lukavac, Rašumovci, Milišići, Brda, Kramari, Elezovići, Umoljani, Šabići i Rakitnica. Na sjevernim obrocima Visočice u dolini Tušilske rijeke su Sinanovići, Pervizi, Đulbašići, Ozimine i Bobovica. Zapadno od ove skupine u srednjem toku Rakitnice (na desnoj strani) nalaze se Gornji Lukomir, Čuhovići i Blace.
U ovim selima uglavnom žive stanovnici čije je porijeklo od Hercegovačkih stočara (Humljana), i to pretežno sa područja Podveležje, te iz mostarskog, nevesinjskog, stolačkog i ljubuškog kraja. U ovaj planinski kraj su dolazili sa svojim stadima radi ispaše u ljetnom periodu. Iz tog razloga su podigli kolibe u mnogim stočarskim naseljima (katuni, stanovi, mahale). Vremenom su uvidjeli da se ovdje može lijepo živjeti i trajno se nastanili. Na cijelom području najveće selo prema broju stanovnika su Umoljani, a selo na najvišoj nadmorskoj visini je Gornji Lukomir.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ovo planinsko područje nije ozbiljnije obrađivano, kako arheološki tako ni povijesno, a literatura o ovim krajevima veoma je oskudna. Od davnina je bilo naseljeno još u prapovijesno doba. Na uzvišenju iznad umoljanskog katunskog naselja Gradina je jedan takav lokalitet. U kasnom srednjem vijeku predio od rijeke Rakitnice na istoku do rječice Trešanice na zapadu pripadao je upravnom kotaru (knežiji) Črešnjevo unutar župe Neretve. Početkom 15. vijeka kotar je podijeljen na bosanski dio i hercegovački dio, a granicu između ova dva područja čini rijeka Neretva. Predio na lijevoj obali Neretve nekada je pripadao Humskoj zemlji, a kasnije Hercegovini, tj. oblasnim gospodarima iz vlastelinske obitelji Kosača. Predio jugoistočnog dijela Bjelašnice na istočnoj granici nekadašnje knežije Črešnjevo bio je, po svemu sudeći, nastanjen vlaškim stanovništvom (Vlasima katunarima).

Veći dio područja Zabjelašnice prekriveno je crnogoričnim i bjelogoričnim šumama prošaranim pašnjacima. Bogato je planinskim potocima i rječicama od kojih nastaje rijeka Rakitnica. Kada nabuja snagom goropadnice, ona huči i skače u bezdane rušeći sve pred sobom na putu od Treskavice do Neretve. Sočni pašnjaci, guste šume i bistre vode privukli su pretke današnjih gorštaka. Visoke i vrletne planine primorale su ove odvažne ljude da se vječno bore s vremenskim nepogodama i krvoločnim zvijerima. Zimi padaju veliki snjegovi i sela mogu biti odsječena od ostalog svijeta po nekoliko mjeseci. Oni koji ostanu u snijegom zavijanom selu postaju svojevrsni zatočenici kojima jedino preostaje da čuvaju i hrane stoku, vezu vezove na narodnim nošnjama, pletu čarape i rukavice od ovčije vune, u dugim zimskim noćima sjede pokraj toplih peći i prepričavaju razne dogodovštine i legende.

Sela na području Zabjelašnice su bila pojam udaljenosti i izolovanosti od civilizacije. Prosvjetni i zdravstveni radnici strahovali su pri polasku na službu u ta mjesta. U taj zabačeni planinski kraj moglo se prići jedino cjelodnevnim pješačenjem ili na konju. Međutim, novo vrijeme izmijenilo je u mnogočemu to područje. Danas skoro do svakog sela vodi asfaltni put, uvedena je struja, voda i telefon, te postavljena javna rasvjeta. Godine 1993., u minulom ratu sva sela osim G. Lukomira i Čuhovića su uništena. Zahvaljujući vrijednim rukama mještana uz međunarodnu humanitarnu pomoć ponovo su sve kuće obnovljene. Nekada su kuće u selima bile građene od prirodnih materijala – kamena i drveta. Danas toga više nema, nove kuće su podignute od suvremenih građevinskih materijala i mimo tradicionalne arhitekture (kuće sa čardakom u potkrovlju).

Od starine ostali su samo nošnja i adeti (običaji). Naročito je lijep i bogat šarenilom vez na ženskoj narodnoj nošnji. Muškarci su odbacili narodnu nošnju i jedino su zadržali bijelu platnenu kapu ukrašenu ručnim radom, koju nose u svečanim prilikama. Većina stanovništva danas živi u Sarajevu, Konjicu, Hadžićima, Ilidži, Hrasnici i vikendom svraća na selo. Mnoga domaćinstva prestala su se baviti stočarstvom. Stoka se izgoni uglavnom u blizini sela, pa stočarstvo u onom nekadašnjem izvornom obliku danas više ne postoji. Ljudi su se okrenuli lakšim i unosnijim poslovima povezanim sa seoskim turizmom, koji je u naglom razvoju.

Nekada se zaziralo od ovog prostora, a danas ga posjećuju mnogi turisti, ljubitelji prirode, planinari i avanturisti. Privučeni su ljepotom Bjelašnice, Visočice i Treskavice koje pružaju veliki izbor planinarskih i skijaških tura, tereni za brdska bicikla i kvadove, pješačenje drevnim stočarskim putevima, obilazak kanjona Rakitnice, ilirske gomile (grobnice) i srednjovjekovne nekropole sa stećcima u Šabićima, Umoljanima, Gornjem Lukomiru, Čuhovićima i Blacama, stara džamija u Umoljanima, vodenice na vrelu Sedrenik, meandar i vodopad na Studenom potoku, okamenjena aždaja na stijeni Gradine i dr. Svake godine u mjesecu augustu održavaju se tradicionalni mevludi i teferiči, od kojih su najposjećeniji u Umoljanima i Gornjem Lukomiru. U selima kod mještana se mogu kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune s tradicionalnim folklornim motivima, kao i prirodna, zdrava hrana od mliječnih i mesnih prerađevina.

Naslovna slika: Bjelašnica, katun Gradina (1490 m/nv) kod sela Umoljani

Slap Savica – “Vrelo života”

Slap Savica je jedno od najzanimljivijih i najpoznatijih slovenskih turističkih odredišta. Nalazi se u Julijskim Alpama na sjeverozapadu Slovenije, pod okriljem moćnog Triglava, u blizini Bohinjskog jezera. Visok je 78 metara i slijeva se iz Crnog jezera, jedno od mnogih iz poznate Doline Triglavskih jezera. Prizor je izuzetno privlačan, naročito u proljeće kada se otapa snijeg pa slap nabuja. Stoga mnogi ljubitelji prirode upravo tada dolaze i uživaju u smaragdno zelenoj oazi i alpskom ugođaju.
Svojom ljepotom ovaj slap je inspirirao i slavne slovenske pjesnike Franca Prešerena i Valentina Vodnika.
Slap Savica je prirodna znamenitost i stavljen je pod zaštitu u sklopu Triglavskog narodnog parka (od 1961. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Slap Savica nastaje na izraženom prelomu stjenovite litice Komarče. Slap je izvor rijeke Save Bohinjke i do izlijevanja u Bohinjsko jezero naziva se Savica. Prije nego što se ulije u Bohinjsko jezero (526 m/nv), u potok se priključuje bujični potok Ukanška Suha. Slap Savica ima jednu posebnost među mnogim slovenskim slapovima, jer je tok vode već u skrivenom podzemlju podijeljen u dva niza.

Slap pri normalnom vodostaju izbija iz stijene na 836 metara nadmorske visine. Savica je dvokraki vodopad, lijeva greda visoka je 78 m, a donja desna greda visoka je 25 m. Slap se napaja vodom iz Crnog jezera (1294 m/nv), jedno od ledenjačkih jezera u Dolini Sedam Triglavskih jezera. Voda iz ovog jezera ističe i ubrzo ponire kroz krški špiljski tunel u stijenama Komarča i teče do slapa Savice. Izvorna špilja u svojim dubinama krije brojne sifone i podzemna jezera i dostupna je samo sa stručnim vodičem (speleologom) i odgovarajućom opremom.

Slap Savica nalazi se u središnjem području Triglavskog narodnog parka, gdje se primjenjuje najviši oblik zaštite prirode. Tamo se nalazi parking za automobile, restoran, suvenirnica, planinski dom s terasom i klupama za odmor i uživanje u čistoj i lijepoj prirodi.

Polazna tačka za pristup do slapa je planinski dom Savica (653 m/nv) od kojeg vodi lijepo uređena pješačka staza označena sa putokaznim tablama. Posebnost ove staze je kameni most preko Male Savice i mnoge kamene stepenice kojih ima ukupno 553. Staza je srednje zahtjevna i do vidikovca je potrebno svega 20 minuta ugodne šetnje. Ulaznica za posjetu parka prirode kupuje se u maloj kolibici na putu od pl. doma ka slapu.

Do planinskog doma Savica stiže se automobilom, asfaltnom cestom od Bohinjskog jezera (oko 4 km) ili pješice markiranom stazom od hotela Zlatorog za 1 sat hoda. U ljetnim mjesecima svaki dan javnim prijevozom iz Bleda vozi autobus do pl. doma Savica.

Naslovna slika: Julijske Alpe, NP Triglav – slap Savica (836 m/nv)

Ishak Pasha Palace, Doğubayazit – Türkiye

Ishak – Paša palača (turski: İshak Paşa Sarayi) nalazi se kod Doğubayazita u pokrajini Ağri – na istoku Turske. Palača je sagrađena na Putu svile u blizini iranske granice i planine Ararat. Jedan je od rijetkih primjeraka preživjelih povijesnih osmanskih palača.
Godišnje palaču posjeti više od 100.000 turista. Palača je prikazana na naličju turske novčanice od 100 novih lira za razdoblje od 2005. do 2009. godine. Od 2000. godine Ishak – Paša palača je upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ishak – Paša palača je smještena na istaknutom uzvišenju sa kojeg se pruža dobar pregled na okolinu i mjesto Doğubayazit od kojeg je udaljena oko 5 km. Okružena je sa tri strane stjenovitim liticama i visokim zidovima koji zajedno sa obrambenim kulama čine snažnu vojnu utvrdu. Graditelji su vješto iskoristili skoro svaku izbočinu na stijenama i tim prirodnim preprekama dodatno su ojačani bedemi utvrde.  

Na prostoru unutrašnjeg dvorišta Ishak – Paša palače sagrađeno je nekoliko zgrada sa ukupno 116 soba, mauzolej, džamija, dvorane za odmor i zabavu (divan), prostorije za žene (harem), muška četvrt (selamlik), kupatila (hamami) i sustav centralnog grijanja, pučka kuhinja (imaret) i pekarnica, oružarnica i soba za streljivo, tamnica i dr. Karakteristično svojstvo palače je kombinirani perzijski, armenski i osmanski arhitektonski stil.

Izgradnju Ishak – Paša palače su započeli kurdski poglavari iz plemena Besyan iz Bayazıd Sandžaka, a njenu izgradnju završio je poglavar kurdskih sandžaka Ishak – paša po kojem je palača dobila ime. Gradnja palače započela je 1685. godine i trajala je do 1785. godine kada je konačno završena. Palača je znatno oštećena u zemljotresu 1840. godine i neko vrijeme napuštena, ali djelomično je obnovljena tijekom narednih godina. Ponovno je oštećena u tursko-ruskom ratu (1877. – 1878. god.). Vojnu utvrdu koja je štitila palaču su kasnije koristili Rusi u Prvom svjetskom ratu kada je palača oštećena u borbenim dejstvima.

Ishak – Paša palača je korištena kao administrativno središte za to područje i ujedno kao vojna utvrda do 1937. godine. Dodatna oštećenja nastala su i nakon Prvog svjetskog rata kada je kamen iz zgrada palače upotrebljen za izgradnju novih kuća u obližnjem mjestu Doğubayazitu.

Godine 2004., prilikom obnove palače pronađeni su strukturalni problemi koji nisu u potpunosti popravljeni. Naknadnim obnovama dodan je novi krov, kao i sklonište nad nekim dijelovima palače, izrađeno od drveta i stakla. Time je promijenjen povijesni karakter palače. Još jedna velika obnova palače započela je 2011. godine.

Naslovna slika: Ishak Pasha Palace, Dogubayazit, Turkey

Vrelo Senabot kod Ledića

Na visoravni između Bjelašnice i Treskavice podno Hojte (1672 m/nv) u blizini sela Ledići nalazi se nekoliko izdašnih vrela koja predstavljaju svojevrsnu prirodnu rijetkost i krajolik za odmor i rekreaciju koje treba urediti i zaštiti. Pažnju ljubiteljima prirode privlače: vrelo Senabot i Husrevbegova vrela na Husremovcu, vrelo Zbišće u selu Ledići i slapovi na Ledićkom potoku.
Vrelo Senabot nalazi se s lijeve strane ceste oko 700 m prije sela Ledići. Vrelo je smješteno na 885 metara nadmorske visine u uskoj dolini kojom protiče Ledićki potok. Oko vrela su vrbe a nedaleko od njega je borova šuma na platou Husremovac. Voda iz ovog vrela nakon kratkog toka oko dvadesetak metara nizvodno uljeva se u Ledićki potok.
Vrelo je po narodnom predanju dobilo ime po djevojci Seni Bota iz Dejčića koja je često ogledala svoje lijepo lice u bistroj izvorskoj vodi. Mnogi seoski momci i trgovci koji su prolazili ovim krajem bili su zaljubljeni u Senu. Nakon mnogih udvarača i prosaca kažu lijepa Sena se sretno udala za jednog mladog i bogatog trgovca u Sarajevo, a vrelo i dandanas nosi naziv po njenom imenu.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Selo Ledići (932 m/nv) nalazi se blizu mjesta Trnovo. Okolina Trnova odlikuje se po planinskim predjelima Treskavice (2086 m/nv), Visočice (1967 m/nv), Bjelašnice (2067 m/nv), Igmana (1647 m/nv) i Jahorine (1916 m/nv) sa prosječnom nadmorskom visinom od oko 900 metara. To je područje poznato po prirodnim ljepotama, čistim planinskim zrakom, mnogobrojnim planinama, riječnim izvorima, tokovima, kanjonima i jezerima, kao i izvanrednim terenima za zimske sportove.

Planinski masivi Bjelašnice i Treskavice u okolici čine vododjelnicu između Jadranskog i Crnomorskog sliva. Vrelo Senabot pripada Crnomorskom slivu (Ledićki potok – Bijela rijeka – Željeznica – Bosna – Sava – Dunav).  

Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice (Fondacija ”pro-BITR-a”) u više navrata je uređivala vrelo Senabot. Vrelo je ozidano kamenom, iskrčena šikara, postavljen izletnički mobilijar (stolovi, klupe, ognjišta za roštilj), izgrađena su i dva mostića. Danas je ovo romantično mjesto krajnje zapušteno i uništeno od strane (neodgovornih) izletnika.

Pristup: do Husrev-begovih vrela može se doći iz dva pravca. Prvi pravac je iz Sarajeva cestom za Igman i Bjelašnicu pored kamenoloma u Krupcu. Na raskršću u Gornjoj Grkarici skrenuti lijevo i nastaviti preko Donje Grkarice i Prečkog polja u selo Dejčići. Dalje od Dejčića nastaviti do Husremovca gdje je parking za automobile (oko 2 km). Ukupno od Sarajeva do Husrev-begovih vrela ovim pravcem je oko 30 km.
Drugi pravac je od raskršća za selo Pendičiće na magistralnom putu M18 Sarajevo – Foča (1,5 km prije Trnova) sa kojeg treba skrenuti desno i nastaviti pokraj sela Brutusi i Dujmovići u selo Lediće. Ukupno od Trnova do Husrev-begovih vrela ovim pravcem je oko 12 km.

Naslovna slika: Vrelo Senabot (885 m/nv) kod sela Ledići

Planinska grupa Vranica – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinska grupa Vranica nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine i čine je: Vranica (2110 m/nv), Ivan-planina (1534 m/nv), Bitovnja (1742 m/nv), Lopata (1383 m/nv), Inač (1437 m/nv), Pogorelica (1437 m/nv), Zec (1871 m/nv), Vitreuša (1919 m/nv), Matorac (1937 m/nv) i Dobruška Vranica (1964 m/nv).
Na ovom velikom planinskom području koje zauzima površinu od 357 km² dominira Vranica sa svojim vrhom Nadkrstac (2110 m/nv). Vranica je najviša planina srednje Bosne i šesta po redu u BiH. Na Vranici se uzdiže još šest vrhova preko 2000 metara nadmorske visine: Ločika (2107 m/nv), Bijela gromilica (2072 m/nv), Krstac (2069 m/nv), Rosinj (2059 m/nv), Treskavica (2023 m/nv) i Devetaci (2004 m/nv). U masivu Vranice je i dvadesetak vrhova visokih od 1800 – 2000 metara nadmorske visine. 
Širi prostor područja planinske grupe Vranica ograničen je sa sjevera i sjeverozapada prevojem Komar i rijekom Lašvom do Viteza; na istoku putnim pravcem Busovača – Kiseljak; na jugoistoku rijekama Lepenicom i Trešćanicom; južnim obroncima Bitovnje i Makljenom i na jugozapadu Crnim vrhom, Šumenicom i skopljanskom dolinom. 

Geografski položaj, uz povoljne prirodne uvjete u početku za stočarstvo i zemljoradnju, a potom i za rudarsku proizvodnju, doprinio je naseljavanju ovog prostora od davnina. Predio planinske grupe Vranica spada među najstarija rudarska područja u BiH. Arheološki nalazi govore o rudarskoj aktivnosti već u prapovijesno doba, a stari zapisi o eksploataciji zlata iz Fojničke rijeke te Vrbasa  i njegovih pritoka. U rimsko doba zlato se dobijalo i u samoj planini Vranici. Indikativna su u tom pogledu imena nekih lokaliteta: Zlatan potok, Zlatno guvno, Zlatno vrelo. Kontinuitet naseljenosti bilježe gradovi Fojnica i Kreševo koji su kroz cijeli srednji vijek bili jedan od najvažnijih centara bosanskog rudarstva (gvožđe, bakar, srebro, zlato, živa). Rudarstvo je bilo najvažnija privredna grana srednjovjekovne Bosne, a imalo je nesumnjivog značaja i za privredu Europe toga vremena.

Bujni i kvalitetni pašnjaci koji prekrivaju cijeli prostor planinske grupe Vranica pogoduje razvoju stočarske privrede koja ovdje ima dugu tradiciju. Pašnjaci se prostiru i do najviših vrhova. Nekada su postojala brojna sezonska naselja stočara iz područja Busovače, Fojnice, Kiseljaka, Bugojna i Gornjeg Vakufa. Ova grana privrede je u znatnom opadanju i njome se danas uglavnom bave mještani iz sela podno planine koji sa svojim stadima izlaze obično od početka maja do septembra, a ako je lijepo vrijeme ostanu i do kraja oktobra mjeseca.

Početak razvoja planinarstva u ovom kraju datira nakon što je Bosansko-hercegovački turistički klub (″Bosnisch-Hercegovinischer Touristen Klub in Sarajevo″) uz potporu Zemaljske vlade u Sarajevu izradio projekat na uređenju (u turističkom smislu) Ivan-planine, Bitovnje, Pogorelice, Zec-planine i Vranice. Uže planinsko područje koje treba urediti zahvata glavni grebenski pravac preko navedenih pet planina sa nekoliko sporednih pravaca (ogranaka na gl. pravcu). Projekat predviđa označavanje pješačkih i planinarskih staza, izgradnju planinarskih objekata, uređenje vidikovaca, mjesta za odmor, uređenje izvorišta i izgradnju nekoliko česama.  

1909. god. Na Ivan-planini uređena je i označena planinarskom signalizacijom pješačka staza na pravcu od željezničke stanice Bradina (750 m/nv) do meteorološke stanice na Ivan-sedlu (959 m/nv).

1910. – 1913. god. Nastavljeni su radovi na uređenju i označavanju pješačke staze od Ivan-sedla preko Bitovnje ka Pogorelici, Zec-planini i Vranici. Cjelokupan posao na uređenju staza završen je 1913. godine, nakon čega je trebalo da se pristupi gradnji planinarskih objekata na Bitovnji (kod katuna na Šćavlju), Pogorelici (u Suhom dolu), Zec-planini (na Vlaškoj ravni) i Vranici (na Prokoškom jezeru), ali je ove planove prekinuo Prvi svjetski rat (1914. – 1918. god.).  

1921. – 1941. god. Ovaj period je ispunjen velikim pregalaštvom i entuzijazmom. Bila je to generacija zaljubljenika u planinarstvo koja je iza sebe ostavila 38 planinarskih objekata (Bosna i Hercegovina je u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji po broju planinarskih objekata bila na drugom mjestu, iza Slovenije). Ispenjane su prve alpinističke smjeri, mnogi zimski usponi, skijaške ture koje danas nazivamo turnim skijanjem, iz štampe su izašli vodiči sa ilustracijama i planinarskim kartama koji su i danas upotrebljivi.
U tom periodu jedno od najaktivnijih društava bilo je “Društvo planinara u BiH“ (utemeljeno 10.2.1921. godine u Sarajevu). Članovi ovog društva vode mnogobrojne radne akcije širom BiH gradeći nove planinarske objekte, uređuju i markiraju stare i nove planinarske staze.

1927. god. “Društvo planinara u BiH“ iz pravca Bradine obnavlja staru markaciju na Bitovnji, kao i pristupnu stazu ka vrhu Lisin (1742 m/nv) te postavlja novu oznaku na ovom vrhu. Svoju aktivnost na Bitovnji nastavlja 1929. godine gdje adaptira objekat kod katuna na Ščavljama (1580 m/nv) koji je do tada koristila Agrarna direkcija Kraljevine SHS (služba tzv. “financa”) i oprema ga sa 15 ležajeva, a potom 1932. godine gradi planinarsku kuću u Suhom dolu (1222 m/nv) na Pogorelici (na lokaciji današnjeg pl. doma PD “Pogorelica“ Kiseljak). Nekoliko godina kasnije u periodu od 1936. – 1937. godine gradi planinarsku kuću na Prokoškom jezeru (1640 m/nv) na Vranici. Od 1933. – 1935. godine na Bitovnji označava glavni greben zimskom markacijom (drveni stupovi visine 2 m), također na istovjetni način i na Zec-planini.

1932. – 1934. god. “Društvo planinara u BiH“ u Fojnici osniva planinarsku podružnicu.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis grupe planina Vranice ilustrovan je fotografijama i tri mape (Ivan planina – Bitovnja, Pogorelica – Zec – Matorac i Vranica – Štit) sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1937. god. U Kreševu “Hrvatsko planinarsko društvo“ osniva svoju planinarsku podružnicu. Podružnica HPD “Kreševo“ iste godine gradi bazen na termalnom izvoru Banje. Nešto kasnije (1940. god.) u neposrednoj blizini bazena gradi Društveni dom.

5.9.1937. god. Svečano je otvorena novoizgrađena planinarska kuća na Prokoškom jezeru. Kuća je smještena na jugoistočnoj strani jezera na padini odmah iznad obale na nadmorskoj visini 1640 m. Objekat je sagradilo i njime upravlja  “Društva planinara u BiH“.

1946. Podružnica HPD “Kreševo“ obnavlja svoj rad. Godinu dana kasnije tadašnja vlast privremeno je zabranila rad podružnice kao i ostalim planinarskim društvima u BiH. Nekoliko godina kasnije podružnica mijenja ime u PD “Bitovnja“ i nastavlja s radom.
Već od 1950. godine dolazi do jačanja i širenja planinarske organizacije na cijelom području BiH.

1951. god. Svečano je otvoren novi planinarski dom na Pogorelici u Suhom dolu (1220 m/nv).

1952. god. Svečano je otvoren novoizgrađeni planinarski dom na Prokoškom jezeru (1640 m/nv). Iste godine u Fojnici osniva se PD “Vranica“, a u Kiseljaku PD “Pogorelica“.

1963. god. Svečano je otvoren novi planinarski dom na Lopati (1324 m/nv) i održana je planinarska manifestacija “3. Slet planinara BiH“.

1964. god. Tri planinarska društva: “Bitovnja“ iz Kreševa, “Pogorelica“ iz Kiseljaka i “Vranica“ iz Fojnice nakon obimnih radnih akcija na obnavljanju markiranih planinarskih staza (preko 70 km) koje povezuju planine Bitovnju, Pogorelicu, Zec-planinu i Vranicu. ovaj projekat je okončan i u mjesecu julu otvorena je planinarska transverzala “Planinarski put Bitovnja – Pogorelica – Vranica“. Smisao uspostavljanja ove planinarske transverzala je da promovira prirodne ljepote ovog planinskog kraja, kod planinara i turista, uz jedinstveno povezivanje sa kulturnim i povijesnim nasljeđem (muzeji u Kreševu i Fojnici).

18.1.1977. god. Na putu iz Beograda prema Sarajevu, na planini Inač (1437 m/nv) kod Kreševa u avionskoj nesreći poginuo je Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. U toj nesreći poginula je i njegova supruga te šest članova posade.

1978. god. Uspostavljen je Memorijalni planinarski pohod “Džemal Bijedić“ na planini Inač. Pohod se tradicionalno održava svake godine u mjesecu januaru u organizaciji planinarskih društava “Vranica“ iz Fojnice i “Bitovnja“ iz Kreševa. Političar Džemal Bijedić bio je lovac i planinar, čovjek koji je svoje slobodno vrijeme rado provodio s ljubiteljima prirode, a ovaj pohod znak je sjećanja za sve ono što je učinio za BiH.

1991. god. Na Trošnici u blizini pl. doma na Lopati održana je planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“.

2000. god. Svečano je otvoren novoizgrađeni planinarski dom na Srdivodi (1680 m/nv) u podnožju vrha Rosinj. Izgradnja doma započela je 1997. godine. Dom je izgradilo PD “Goran“ Gornji Vakuf.

2002. god. na Lopati održana je planinarska manifestacija obilježavanja jubileja 110 godina organizovanog planinarstava u BiH (1892. – 2002. god.).

13. – 14.6.2015. god. Na Prokoškom jezeru (1636 m/nv) održana je planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su PS BiH, PD “Vranica“ Fojnica i PD “Bitovnja“ Kreševo.

30.7.2026. god. Putna komunikacija do Prokoškog jezera u cijelosti je asfaltirana i njom se može saobračati motornim vozilima svih kategorija. Širina kolovozne trake od Tovarišta do Vlaške ravni, u dužini od 8 km, je 4 m (“regionalni put”), a od Vlaške ravni do Prokoškog, u dužini od 4 km, je 3 m (“lokalni put”).  Također na ulazu u “Zaštićeno područje Prokoško jezero” postavljena je info table sa cjenovnikom za sve posjetitelje.

Planinarski pohodi

Aktivnost lokalnih planinarska društva ogleda se i danas održavanjem planinarskih pohoda, koji su postali tradicionalni:

  • Planinarski put “Bitovnja – Pogorelica – Vranica“, u organizaciji PD “Bitovnja“ Kreševo. 
  • Memorijalni planinarski pohod “Džemal Bijedić“ (zimski uspon na Inač), u organizaciji PD “Vranica” Fojnica i PD “Bitovnja“ Kreševo;
  • Zimski planinarski pohod na vrh Matorac, u organizaciji PD “Vranica“ Fojnica;
  • Planinarski pohod “Upoznajmo planinu Vranicu“, u organizaciji PD “Goran“ Gornji Vakuf;

Planinarski dom na Prokoškom jezeru

Obnova planinarskog doma na Prokoškom jezeru (1640 m/nv) započela je 2010. godine. Gradnja doma još uvijek nije do kraja završena zbog nedostatka finansijskih i materijalnih sredstava. Novi planinarski dom bit će većeg kapaciteta i komfora – imat će 50 ležajeva, trpezariju za 70 gostiju, veliku terasu, sastojat će se od suterena, prizemlja, kata i visokog potkrovlja. Simbolično, u njegovim temeljima su konzervirani i sačuvani ostaci staroga pl. doma koji je izgorio u požaru osamdestih godina prošlog stoljeća. Bit će građen i kasnije korišten na potpuno ekološkim načelima. Dom će biti izgrađen od prirodnih materijala, silueta objekta bit će uklopljena u prirodni krajolik, za opskrbu doma vodom koristit će se izvori koji ne napajaju jezero, otpadne i kanalizacione vode će biti odvedene daleko izvan jezerske doline i nakon tretmana u taložnicima i septičkoj jami, biti ispuštene u recipijent, osvjetljenje doma bit će iz fotoelektričnih izvora.

Markiranje planinarskih staza

Bitan kvalitet obrade planinske grupe Vranica je markiranje planinarskih staza, koje je intezivno trajalo nekoliko godina. Na uređenju i markiranju pl. staza i pl. transverzale učešće su uzela planinarska društva PD “Vranica“ Fojnica, PD “Pogorelica“ Kiseljak, PD “Bitovnja“ Kreševo i PD “Goran“ Gornji  Vakuf.

Planinarska karta

Nakon završetka markiranja planinarskih staza na području planinske grupe Vranica ukazala se potreba za izradu jedne kvalitetne planinarske karte koja je cijelo proteklo vrijeme nedostajala. Karta je urađena u mjerilu 1:50.000 na kojoj su ucrtane planinarske, turističke, tematske i poučne pješačke staze na području Vranice, Zeca, Vitreuše, Matorca, Pogorelice, Bitovnje, Lopate i Inača. Područje koje je prikazano na karti zauzima površinu od 357 km². Autori karte: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić; Obrada terena: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić, Anton Bojo, Franjo Kristić, Miroslav Blaž, Stipo Martinović, Ekrem Polić, Rahman Jareb; Design i DTP: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Igor Jukić, Multimediaprint d.o.o. Nova Bila. Fotografija na omotu karte: Eduard Jukić; Izdavač karte: PD “Bitovnja“ Kreševo i PD “Vranica“ Fojnica; Karta planinske grupe Vranica je promovirana 6.6.2013. god. u sali hotela “Reumal“ u Fojnici. O karti su govorili: Braco Babić (promotor), Zoran Šimić i Eduard Jukić (autori karte).

Naslovna slika: Prokoško jezero (1636 m/nv) je povoljna polazna tačka za uspon na mnoge vrhove Vranice

Ćirova pećina na Bobotovom kuku

Jednog je dana krenuo u lov Ćiro Stijepović sa svojim sinom jedincem. Ćiro je bio čuveni lovac, za njega se govorilo da je kroz bačen prsten u zrak mogao strijelu proturiti. Lovili su cio dan i ulovili nekoliko divokoza, ali im umakne jedan veliki divojarac. Oni se tada dadoše u potjeru za njim, a on ih malo po malo odmami na najviši vrh Durmitora – Bobotov kuk.
Stari i iskusni lovac Ćiro je htjeo baš njega da ulovi te naredi sinu da prođe s druge strane vrha kako bi ga otuda potjerao prema njemu. Sin posluša oca, i kad se Ćiro popeo na najviše tjeme Bobotovog kuka veliki divojarac mu je opet umako i sakrio se nešto niže ispod vrha pod jednom okapinom (kamena streha, polupećinica). Dan je već bio na izmaku i pred sami sumrak krenuo je Ćiro za divojarcem. U tami ispod okapine ugledao je obrise divojarca, zetegne luk i odape strijelu. Istog trenutka se začuo ljudski vrisak. Ćiro brzo pritrča i ugleda kako leži njegov sin jedinac, bio je mrtav, iz čela mu je virila krvava strijela.
Kažu da se od tada Ćiro nikada lovom nije bavio, a kamena okapina gdje se dogodio ovaj tragičan slučaj i danas nosi njegovo ime – Ćirova pećina. Ovo je jedna od mnogih legendi koju Durmitorci prenose s koljena na koljena i rado ih pripovjedaju na sijelima u dugim zimskim noćima.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planina Durmitor

Durmitor je jedna od najvećih i najljepših planina u planinskom masivu Dinarida. Prostrana durmitorska visoravan ispresjecana je dubokim kanjonskim dolinama Tare, Drage, Sušice i Komarnice. Kanjon rijeke Tare (dubine oko 1300 m) je najdublji u Europi. Na Durmitoru je ukupno 48 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine a među njima je najviši vrh Bobotov kuk (2523 m/nv).
Posebnu draž i ljepotu Durmitoru daje 18 ledenjačkih jezera smještena na nadmorskoj visini od preko 1400 m. Najveće i najdublje od njih je Crno jezero (1416 m/nv) u podnožju markantnog vrha Mali Međed (2223 m/nv). Najveće naselje je Žabljak (1450 m/nv) i ujedno na najvišoj nadmorskoj visini u Crnoj Gori. Žabljak je zimi skijaški, a ljeti planinarski centar.  
Sva raskoš prirodnih ljepota, ambijentalnih i kulturnih vrijednosti Durmitora i rijeke Tare, prevladala je da Nacionalni park Durmitor bude uvršten na UNESCO Listu svjetske kulturne i prirodne baštine (od 1980 god.).
UNESCO-vim programom “Čovjek i biosfera” rijeka Tara i njena kanjonska dolina, uvrštena je u svjetske ekološke rezervate biosfere (od 1977. god.). 

Pristup:
Do najvišeg vrha Durmitora – Bobotov kuk (2523 m/nv) stiže se markiranim planinarskim stazama iz tri pravca.

1. Od Žabljaka (1450 m/nv), “A“ varijanta: Jakšića mlin – Inđini dolovi – Lokvice (Stari katun) – Korita – Ledena pećina – Valoviti do – Velika previja – Bobotov kuk 5 h i 30 min.; “B“ varijanta: preko katuna u Velikim lokvicama i Biljegovog dola 5 h i 30 min;

2. Od Sedla (1907 m/nv): Uvito ždrijelo – Surutka – Zeleni vir – Velika previja – Bobotov kuk 3 h;

3. Od Dobrog dola (1722 m/nv): Urdeni do – Mliječni do – Zeleni vir – Velika previja – Bobotov kuk 2 h i 30 min.

Napomena: Sve tri navedene staze sastaju se kod raskršća na Velikoj previji (2351 m/nv). Staze br. 2 i 3 sastaju se na Zelenom viru (2028 m/nv), dalje istom stazom do raskršća na Velikoj previji.  

Naslovna slika: Durmitor, pogled na vrhove slijeva nadesno: Šareni pasovi (2248 m/nv), prijevoj Samar (2075 m/nv), Đevojka (2440 m/nv) i Bobotov kuk (2523 m/nv)

Lastovo – “Carski otok“

Lastovo je mali udaljeni otok na Jadranu poznat po mnogim skrivenim plažama i uvalama idealnim za odmor, daleko od gužve i buke, kristalno čisto more i svjetionici na stjenovitim hridima privlače veliki broj turista. Do Lastova se stiže iz Splita trajektom na redovnoj liniji. Nakon Splitskih vrata između Šolte s jedne i Brača s druge strane trajekt prolazi kroz tjesnac Ždrilo između Paklenih otoka i Hvara te nakratko se zaustavlja u Vela Luku na Korčuli. Dalje put nastavlja preko Lastovskog kanala do luke Ubli na Lastovu.
Na Lastovu najposjećenija turistička odredišta su: mjesto Lastovo – najveće naselje i ujedno sjedište općine, mjesto Ubli – glavna otočna luka, uvala Pasadur, uvala Zaklopatica, uvala Lučica, uvala Portorus i Skrivena luka. Lastovsko otočje je jedno od najočuvanijih morskih područja u Jadranu, a blaga sredozemna klima čini ga pogodnim u sva godišnja doba za sportske i rekreativne aktivnosti na otvorenom, planinarenje, biciklizam, ronjenje, plivanje i zdravstveni turizam.
S planinarskog stanovišta na Lastovu se mogu napraviti zanimljive planinarske i izletničke ture. Lastovo u skupini Lastovskog otočja najveći je otok, blago je brežuljkast s 13 uzvišenja iznad 200 metara nadmorske visine, a najviši vrhovi su: Hum (417 m/nv), Veji Greben (416 m/nv) i Pleševo brdo (415 m/nv) sa čijeg tjemena se pruža nezaboravan vidik na široko otvorenu morsku pučinu južnog Jadrana i otoke Hvar, Korčula, Mljet, Palagruža, Biševo, Vis, Sušac, Kopište, Mrčara, Prežba i dr., a kada je vedro vrijeme vidi se i poluotok Gargano s najvišim vrhom Monte Calvo (1065 m/nv) na talijanskoj obali. S obzirom da na Lastovu ne postoje zmije otrovnice upravo je pješačenje i idealan način boravka u prirodi. Sve pješačke staze su obilježene drvenim putokazima. Time je znatno obogaćena i produžena ljetna turistička sezona na ovom nekada zabranjenom otoku za turiste.
Lastovo i lastovsko otočje iznimne je ljepote i krajobrazne vrijednosti, gustih šuma i plodnih polja, visokih obalnih strmca, kopnenih i podvodnih špilja, rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa. Godine 2006., Sabor Republike Hrvatske donio je zakon o zaštiti ovog područja i proglasio parkom prirode, ukupne površine 196 km².
Posjetili smo otok Lastovo gdje smo boravili od 9. – 15.8.2008. godine, a kako nam je tamo bilo pogledajte fotografije u galeriji s opisom planinarskih i izletničkih tura.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Lastovo je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora, administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji. Nalazi se 14 km južno od otoka Korčule, jugozapadno od poluotoka Pelješca i otoka Mljeta, istočno od otoka Sušca i jugoistočno od otoka Visa. Obuhvaća 40,82 km² sa 791 stanovnikom. Proteže se u smjeru istok –zapad, dug je 9,8 km, širok do 5,8 km i visok 417 m. Površina: 46,87 km². Obalna crta: 48,969 km. Najveća naselja na otoku su: mjesto Lastovo – sjedište općine, mjesto Ubli – glavna otočna luka, Pasadur, Zaklopatica i Skrivena luka.
Kraški reljef otoka obiluje špiljama, jamama i rasjedima, a obalne strmice okomito poniru i preko 100 m u dubinu podmorja. Najviši vrh otoka je Hum (417 m/nv).
Zimzelene šume hrasta crnike pokrivaju gotovo pola otoka. Aromatično bilje raste na dijelu lastovskog stjenovitog pejzaža, a naizgled beživotni kameni klifovi staništa su endemičnim primjercima dubrovačke zečine i bjeličaste gromotulje.
Na otoku nema zmija otrovnica ali se mogu sresti zmija stepski guž i otočna endemska gušterica, a kolonije ugroženih vrsta šišmiša kriju se po špiljama i jamama.
Nepristupačne obalne klisure gnijezdišta su pticama od kojih neke žive na otoku, a neke druge tu borave zimi.
Na otoku Lastovu zime su blage i kišne, a ljeta vruća i sušna. Ponekad suša zna da traje i do šest mjeseci. Izoložen je otvorenom moru pa vjetrovi često pušu, međutim iznenadne  promjene vremena su rijetke. Zimi se temperatura ne spušta ispod 0º C, a najtopliji mjeseci su juli i august.   

Lastovo kroz povijest

Prvi tragovi ljudskog života na otoku pronađeni su u spilji Rača, iz ranog brončanog doba. Slaveni i Neretljani naseljavaju ga u 7. i 8. stoljeću. Zbog stalnih napada na brodove mletačkog dužda Petra Orseola II, dužd osvaja otok i 998. godine potpuno razara naselje, pa preživjeli stanovnici odluče izgraditi grad između brežuljaka, udaljeno od obale, mjesto Lastovo, gdje žive sve do danas. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet, prvi spominje Lastovo sredinom 10. stoljeća. U 13. stoljeću Lastovo je dobrovoljno pristupilo Dubrovačkoj Republici, nakon što je Republika obećala da će se poštovati lastovska autonomija i tradicija. Odlučivanje o vlastitoj budućnosti Lastovo dokazuje statutom koji je usvojen 1310. god.
Godine 1486. Lastovo djelomično gubi svoju samostalnost. Neprekidno ograničavanje otočne autonomije i veći porezi doveli su do pobune 1602. god. Nakon bune Lastovo dolazi pod vlast Venecije, sve do 1606. god. kada je zbog dobre dubrovačke diplomacije vraćen Dubrovačkoj Republici. Sljedeći pokušaj pobune bio je u 1652. god. što je rezultiralo potpunim gubitkom otočne autonomije. Francuzi  1808. god. ukidaju Dubrovačku Republiku, a Lastovo  postaje dijelom Francuskog carstva. Britanci preuzimaju otok 1813. god. i njihova vlast traje do 1815. godine, kada otok postaje  dijelom Habsburške Monarhije. Austrija donosi napredak, grade se novi svjetionici, pravi se popis stanovništva, definira se imovno stanje, sigurna administracija i porezna uprava označili su novo, bolje doba.
Političke promjene u Europi, Prvi i Drugi svjetski rat,  ostavili su Lastovo ovisno o volji privremenih vlasti. Talijanska okupacija Lastova trajala je od novembra 1918. god. do septembra 1943. god. Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. god. Lastovo postaje dio Narodne Republike Jugoslavije, a 1952. god. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Republika Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. god. Međutim, Jugoslovenska Narodna Vojska nije napustila svoje vojne baze na Lastovu sve do srpnja 1992. god.

Ime otoka

Otoku Lastovo ime su dali  grčki pomorci i trgovci koji su iz južnih kolonija, sa svojim proizvodima plovili u zemlju Ilira. Ime Ladesta tj. Ladeston ili Ladoston, Lastovo dobiva zbog sličnosti sa otokom Lado u Jonskom moru. Rimljani su otoku dali  svoj latinski naziv – Augusta Insula (Carski otok). U  srednjem vijeku ovo ime se pisalo kao Augusta, Lagusta, Lagosta. Slavenski sufiks-ovo u kombinaciji s rimskim oblik Lasta daje današnje ime otoka Lastova.

Grb Lastova

Na grbu su prikazana dva ljekarnika odjevena u crveno s bijelim pregačama, svaki drži po jednu zlatnu posudu i zajednički drže zlatnu stupu i tučak, a iz zaglavlja izlazi zlatno sunce. Likovi ljekarnika predstavljaju svetce Kuzmu i Damjana, zaštitnike mjesta, čiji se likovi pojavljuju već na srednjovjekovnim žigovima općine.

Park prirode “Lastovsko otočje“

Lastovo i lastovsko otočje iznimne je ljepote i krajobrazne vrijednosti, gustih šuma i plodnih polja, visokih obalnih strmca, kopnenih i podvodnih špilja, rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa. Godine 2006., Sabor Republike Hrvatske donio je zakon o zaštiti ovog područja i proglasio parkom prirode, ukupne površine 196 km².
Park spada u vanjsku skupinu južnodalmatinskih otoka i obuhvaća otoke Lastovo i Sušac te otočja Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Lastovsku otočnu skupinu čine 46 otoka, otočića i hridi vrlo razvedene obale, ukupne površine 53 km² i 143 km² morske površine.
Ispod površine mora kriju se razne vrste riba, jastoga, školjki, puževa, spužvi i koralja. Zelene livade morskih cvjetnica i algi se zbog izrazite prozirnosti mora prostiru do velikih dubina.
Podmorje Lastovskog otočja s mnogobrojnim arheološkim nalazištima, skrivenim prolazima i špiljama, raj su za ronioce. Najatraktivnije ronilačke lokacije su seka Drašan na sjeveroistočnoj strani otoka, plićina Petrovac sa zaštićenim podmorskim arheološkim nalazištem, otočić Bijelac koji skriva podvodni prolaz kroz otok, otočić Tajan sa podvodnom špiljom, rt Struga sa zanimljivom florom i stjenovitim odsjecima do 80 m dubine.

Crkvice, kapelice i fumari  

Na Lastovu je veliki broj crkvica i kapelica iz različitih vremena a vojna utvrda Kaštel s brda budno pazi na srednjovjekovni gradić Lastovo. Nevidljiv s pučine i skriven u prirodnom amfiteatru, Lastovo čuva riznicu sakralne umjetnosti crkvu sv. Kuzme i Damjana te gotičke, renesansne i barokne kamene kuće do kojih se stiže uskim uličicama i skalinadama (kamene stepenice). Ugođaj cijelom mjestu daju jedinstveni ornamentirani fumari (ukrašeni dimnjaci) koje mještani podižu na obiteljskim ognjištima da bi se međusobno natjecali i hvalili svojim imutkom.

“Lastovski Poklad”

Od narodnih običaja na Lastovu se do danas sačuvao “Lastovski Poklad” koji se tradicionalno izvodi na pokladni utorak za vrijeme karnevala u spomen na stvarni povijesni događaj, a generacije otočana čuvaju ga više od 400 godina i obnavljaju svake zime. Legendu o napadu katalonskih gusara 1390. godine na susjednu Korčulu i o njihovoj molbi za bezuvjetnu predaju Lastovčana, zna svaki otočanin i prenosi se s koljena na koljeno. Nakon karnevalske povorke slijedi spaljivanje “Poklada” – slamnate lutke.

“Lastovo – otok zvijezda”

Slovenski astrografi Mikuz Herman i Andrej Mohar obznanili su i potvrdili 2008. godine da je Lastovo lokacija s najljepšim zvjezdanim nebom u Europi zbog udaljenosti od kopna i svih mogućih zagađenja. Lastovo je već prepoznato među profesionalnim i amaterskim ljubiteljima zvijezda kao izvrsna lokacija za promatranje i astrofotografiju, a prizor milijuna zvijezda, potpuno nevidljivih u urbanim sredinama, koje prekrivaju lastovsko noćno nebo, oduzima dah. U tu svrhu na otoku Lastovu je sva javna rasvjeta zamijenjena ekološkom s 0% emisije prema nebu.

Naslovna slika: pogled na Skrivenu luku i uvalu Portorus na Lastovu

TD “Prijatelj Prirode“ na Prenju

Turističko društvo “Prijatelj Prirode“ osnovano je u Sarajevu 4.4.1905. godine na inicijativu nekoliko radnika koji su radili u Željezničkoj radionici u Sarajevu. Osnivanje Društva i njegovu aktivnost podržalo je austrijsko međunarodno turističko društvo “Die Naturfreunde” u Beču.
Cilj ovog Društva je da radnike u većem broju izvodi u prirodu, u planini i šumama da se mogu okrijepiti od teškog i iscrpljujućeg fizičkog rada u tvornicama a ujedno da ih upozna sa prirodnim naukama, geografijom, biologijom i geologijom. Jednom sedmično (nedeljom) organizovani su izleti u planini na Jahorini, Ravnoj planini, Romaniji, Trebeviću, Bjelašnici, Treskavici, sarajevskom Ozrenu, Zelengori, Prenju, Čvrsnici, Vranici i drugim planinama u Bosni i Hercegovini.
U toku svoje višegodišnje djelatnosti Društvo je ostvarilo veliki uspjeh u okupljanju radnika i inteligencije, u razvijanju i njegovanju turističkih sklonosti. Društvo je svoje članove vaspitavalo u duhu internacionalizma i nacionalne ravnopavnosti oslobođeno nacionalne ograničenosti i bez primjesa antisemitizma а sa djelokrugom rada na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
TD “Prijatelj Prirode“ dalo je veliki doprinos u razvoju planinarstva Bosne i Hercegovine. Putokazne table koje je ovo Društvo postavilo na planinarskim stazama Prenja “preživjele“ su mnoge surove zime, tri rata i šumske požare a neke table stoje i danas.      

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prvi svjetski rat je privremeno prekinuo rad TD “Prijatelj Prirode“ i nakon njegovog završetka nastavlja sa aktivnostima na bosanskohercegovačkim planinama. U narednom periodu članovi Društva poduzimaju brojne radne akcije u kojima su izgrađeni novi planinarski objekti na Prenju: kuća na Papratinama (720 m/nv), 1924. god., brvnara na Crnom polju (1400 m/nv) pod Borašnicom, 1927. god., kuća na Kadinom grebu (426 m/nv) nad Boračkim jezerom, 1932. god., kuća na Jezercu (1650 m/nv) pod Tarašem, 1933.god.

TD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu održava veze i organizuje susrete sa mnogim organizacijama prijatelja prirode drugih europskih zemalja. Posebno su bili organizirani česti susreti sa austrijskim međunarodnim društvom “Die Naturfreunde” koje je osnovano 1895. godine u Beču. Godine 1930. godine ovo međunarodno Društvo brojalo je oko 200.000 članova sa 1.400 podružnica u cijelom svijetu. Društvo je raspolagalo sa 412 sopstvenih turističkih domova i skloništa i svoje prodavnice u Beču, Cirihu i Nirпbergu, gdje su njegovi članovi mogli jeftinije nabaviti turističku opremu. Društvo је imalo svoje organizacije u 10 europskih država, u SAD i Brazilu.

Ondašnjim vlastima nije odgovarao rad TD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu iz političkih razloga jer su sumnjali da članovi Društva sprovode aktivnosti u to vrijeme zabranjene Komunističke Partije Jugoslavije. Banska uprava u Sarajevu donijela је 13.9.1939. godine odluku da se zabrani i raspusti TD “Prijatelj Prirode“ u kojoj se kaže: “Društvo je prekoračilo statutarni djelokrug rada i umjesto da se bavi samo planinarstvom, ono se bavi politikom i destruktivnim radom“. Na ovu odluku uprava Društva podnijela је žalbu ali je Ministaгstvo unutarnjih poslova nije uvažilo i konačno 10.4.1940. godine potvrdilo je prvostepenu odluku Banske uprave u Sarajevu о raspuštanju. Time је definitivno prestao rad ТD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu koje je ostavilo neizbrisivi trag dugogodišnje djelatnosti na mnogim našim planinama a posebno na planini Prenj.

Naslovna slika: Prenj, putokazne table na raskršću Pod Otišem, u drugom planu vide se i putokazne table koje je u periodu između dva svjetska rata postavilo TD „Prijatelj Prirode“. Na slici u pozadin vrh Otiš (2097 m/nv) – lijevo i vrh Zelena glava (2103 m/nv) – desno.

Kozja Ćuprija na Miljacki

Za Kozju Ćupriju vezano je narodno predanje koje govori o dvojici braće Mehmedu i Sinanu, kako su čuvajući koze u blizini gaza na Miljacki, gdje se danas nalazi ova ćuprija, našli blago skriveno u jednoj pećini na Jarčedolima. Kad su blago podijelili na jednake dijelove, Mehmed sagradi most preko Miljacke, koju narod nazva Kozja Ćuprija, a njegov brat Sinan sagradi džamiju na Bistriku koju narod nazva Kečedžijinom džamijom (od turske riječi: keçi – koza).
Kozja Ćuprija proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2004. god.). Most je u sklopu područja Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena područja od 2017. godine.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kozja Ćuprija na Miljacki nalazi se na istočnoj “kapiji“ Sarajeva. Smještena je na nekadašnjem karavanskom putu za Carigrad. Ovaj jednolučni kameni most, biser orijentalne arhitekture, sagrađen je od bijelog kamena i sedre, sa očuvanim koraklukom (kamenom ogradom) i dva olakšavajuća otvora koji su dio arhitektonskog rješenja, ali i stilska odrednica mosta koja ga svrstava u 16. stoljeće, u vrijeme kada su nastali najljepši mostovi u Bosni i Hercegovini.

Most svojom elegancijom, zanatskom obradom detalja i izradom uklapa se u prirodu iz koje se čini kao da izrasta. Dužine je 42 m, raspon svoda je 17,5 m, a širina mosta 4,75 m. Visina mosta u odnosu na nivo riječnog korita je 10 m.

U doba vladavine Osmanlija kad bi u Sarajevo stigao novi bosanski vezir, tek ustoličenim, na putu za Travnik, dočekali bi ga na ovom mostu ovdašnji uglednici, begovi i age. Zanimljivo je spomenuti da se danas preko ovog mosta pored pješačkog odvija i saobraćaj motornim vozilima.

Kozja Ćuprija proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2004. god.). Most je u sklopu područja Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena područja (od 2017. god.).   

Pristup: pješački pristup do Kozje Ćuprije vodi iz stare jezgre grada Sarajeva od Gradske vijećnice idući uzvodno Alejom Ambasadora – na desnoj obali Miljacke (oko 3 km).

Naslovna slika: Kozja Ćuprija na Miljacki (575 m/nv)