Hajdučka vrata nalaze se u istočnom dijelu hercegovačke planine Čvrsnice. Smještena su na 2000 m/nv u stjenovitom grebenu iznad Strmenice. Hajdučka vrata su oblika velikog kamenog prstena, promjera oko 5 m. Od Hajdučkih vrata pruža se širok vidik na dolinu Divu Grabovicu, Mezića stijene, vrhove Mali Medvjed, Veliki Medvjed, Pesti brdo (Ploča), Veliki Kuk i susjedne planine Prenj, Velež i Čabulja. Narodno predanje kaže da su u Osmansko doba kroz kamenita vrata prolazili hajduci iz družine harambaše Mijata Tomića da bi time postali neranjivi. Navodno su vrata po tome dobila ime Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz. Prije toga su vrata bila poznata po nazivu Šuplja stijena. Hajdučka vrata na Čvrsnici proglašena suod 1985. godine za zaštićeni geomorfološki spomenik prirode Bosne i Hercegovine. Svojom ljepotom plijeni posjetioce i gotovo su postala nezvaničan simbol planine Čvrsnice.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Sjeverno od Mostara nalaze se najpoznatije hercegovačke planine Čvrsnica (2226 m/nv), Prenj (2103 m/nv), Velež (1969 m/nv) i Čabulja (1776 m/nv). Sve redom su to visoke i krševite planine, koje krase mnogi markantni vrhovi, impozantne stijene i duboke kanjonske doline koje se svrstavaju među najljepšim planinama u Bosni i Hercegovini. Čvrsnica svojim reljefnim i geološkim oblicima, vegetacijom, raznovrsnom florom i faunom, vrletnim stazama, privlači mnogobrojne planinare, alpiniste i ostale ljubitelje prirode. Vječiti je izazov lovcima na visoku divljač a naročito na divokoze po kojoj je već od ranije ova planina bila nadaleko poznata. Planski masiv Čvrsnice izdiže se na desnoj obali rijeke Neretve između Jablanice i Drežnice i ima karakterističan dinarski pravac pružanja sjeverozapad-jugoistok. Čvrsnica je na sjeveru omeđena rijekom Doljankom koja se kod Jablanice uljeva u Neretvu. Na istoku od Prenja odvojena je rijekom Neretvom. Sa južne strane od Čabulje razdvaja je rijeka Drežanka. Na sjeverozapadnoj strani od Vran-planine (2074 m/nv) odvojena je Dugim poljem.
Pristup: do Hajdučkih vrata stiže se planinarskim markiranim stazama iz sljedećih pravaca: – Od sela Diva Grabovica (250 m/nv): lov. kuća Žlijeb – lov. kuća Tise – Strmenica 5 sati; – Od Bunara (1000 m/nv): Ploča – Crepulja – V. Oštrovača – Trinača 4 sata i 30 minuta; – Od Vitlenice (1450 m/nv): Vala – Zaglavlje – Prigoni – jezero Crvenjak 4 sata; – Od pl. doma Vilinac (1900 m/nv): Prigoni – jezero Crvenjak 1 sat hoda.
Napomena: Sva četiri pravca pristupa se sastaju u neposrednoj blizini Hajdučkih vrata na raskrižju pl. staza kod Čavčije jame koja u prvi mah nije uočljiva i predstavlja opasnost za sve prolaznike posebno u lošim vremenskim uvjetima kada je magla ili snijeg jer nije obilježena tablom za upozorenje.
Naslovna slika:Čvrsnica, pogled od Strmenice na Hajdučka vrata (2000 m/nv), Veliki Kuk (1822 m/nv), Veliki Jelinak (2170 m/nv), Pločno (2226 m/nv) i Veliki Vilinac (2118 m/nv)
Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Mljet je jedan od najljepših i najatraktivnijih južnodalmatinskih otoka istočnojadranske obale.To je otok cvijeća, maslina i vinove loze, te ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum morskih valova. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe. S planinarskog stanovišta otok je privlačan zbog Mljetske planinarske obilaznice koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta, da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta. Obilaznica jesvečano otvorena 28.4.2012. godine prigodom tradicionalne planinarske manifestacije Dana hrvatskih planinara, koju su organizirali Hrvatski planinarski savez i Planinarsko društvo “Mljet” Goveđari. Nakon otvaranja, prošli smo cijelom dužinom obilaznice i uživali u lijepim i širokim razgledima. Pješačka staza je dobro uređena i prohodna te opremljena odgovarajućom planinarskom signalizacijom, žigovima ugrađenim u “živoj” stijeni na kontrolnim točkama. Dnevnik i vodič MPO je džepnog formata uz kratak opis prtistupa do KT, ilustrovan fotografijama i kartom sa ucrtanom trasom obilaznice, pomogao nam je u orijentaciji i snalaženju na terenu.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Pruža se smjerom zapad-sjeverozapad-istok-jugoistok u zračnoj dužini od 37 km, prosječnom širinom od 3 km. Površina mu iznosi oko 100 km². Od kopna (poluotoka Pelješca) odvojen je Mljetskim kanalom. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, više od 70% površine je pokriveno šumama, a unutar Nacionalnog parka “Mljet” pokrivenost prelazi i 90%. Iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Zanimljiv je i toponomastički naziv otoka Mljeta koji je u antičko doba nosio naziv Melítě, po riječi grčkog porijekla mélitta što u prijevodu znači pčela. Mljet je otok cvijeća, maslina i vinove loze i ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum valova mora. Izrazito mediteranska klima s gotovo stalnim promjenljivim zračnim strujanjima juga i bure u zimskoj, a maestrala i burina u ljetnoj polovici godine značajke su ovog otoka koje pogoduju životu i dužem boravku stanovništva. Na otoku ima više izvora pitke vode. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe. Još u doba Austrougarske prepoznata je ljepota ovog otoka i od 1910. godine stavljen je na popis zaštićenih područja. Godine 1960., na zapadnom dijelu otoka uspostavljen je Nacionalni park “Mljet” koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. Zaštićeno područje obuhvaća naselja Pomena, Polače, Njivice, Goveđari, Babine Kuće i Soline, Malo jezero (24 ha) i Veliko jezero (145 ha) te otočić sa benediktinskim samostanom i crkvom sv. Marija. Ovo područje predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu. Najveće naselje na Mljetu je Babino Polje (oko 300 stanovnika), nalazi se u unutrašnjosti otoka. Od trajektne luke Zaglavac udaljeno je 9 km a od Klačne luke u Sobri 7 km. U Babinom Polju je zgrada Općine Mljet, Dom kulture Zabriježe, Planinarsko društvo “Planika“, ambulanta, apoteka, vatrogasni dom, pošta, osnovna škola, boćalište, crkva sv. Petar i Pavao, crkva Gospe od brijega te nekoliko ugostiteljskih objekata i trgovina. Ostala manja naselja na otoku su: Sobra, Korita, Maranovići, Saplunara, Blato, Ropa, Kozarica, Okuklje, Prožura, Prožurska Luka, Polače, Goveđari, Babine Kuće, Njivice i Soline. Najviši vrh otoka je Veliki Grad (514 m/nv), a ostali vrhovi su: Žirinje (485 m), Kantun (459 m), Veliki Sutilija (388 m), Blatska gora (388 m), Grabova glava (384 m), Gradac (377 m), Korita (377 m), Bijeđ (333 m), Veliki Planjak (291 m) i Montokuc (258 m). Na Mljet se stiže iz trajektne luke u uvali Prapratno (na poluotoku Pelješac). Plovidba trajektom preko Mljetskog kanala traje 40 minuta. Trajekt pristaje u luci Zaglavac, udaljenoj oko 2 km od naselja Sobra. Na Mljet se može stići i katamaranom iz luke Gruž u Dubrovniku i izletničkim brodovima od Korčule i Orebića.
Mljet kroz povijest
Otok Mljet dugo godina je bio ilirsko gusarsko uporište koje je rimski car Oktavijan August pokorio i razorio ilirski grad Melitusu (35. god. pr. n. e.), zbog učestalih gusarskih napada na rimsko brodovlje. Nakon toga bio je u vlasti Gota, Bizanta (od 538. god.), Neretvanske Paganije (7. i 8. st.), Zahumlja (11. i 12 st.), Dubrovnika (1302. – 1808. god.), Francuza (1808. – 1813. god.), zatim Austrije do 1918. godine. Poslije Prvoga svjetskog rata Mljet je dio Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (banovine Hrvatske). Tijekom Drugoga svjetskog rata Mljet je okupiran od Nijemaca i Talijana. Nakon povlačenja njemačkih snaga 10./11. augusta 1944. godine Mljet je ponovo dio Hrvatske, isprva u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije, kasnije Narodne Republike Hrvatske (FNRJ) i Socijalističke Republike Hrvatske (SFRJ). Od 8. oktobra 1991., temeljem izražene želje hrvatskoga naroda na referendumu o samostalnosti Hrvatske, Mljet je dio demokratske, neovisne i suverene države Hrvatske.
Mljetska planinarska obilaznica
Obilaznica (MPO) nastala je kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta. Vrijedan doprinos otkrivanju i predstavljanju ovih ljepota svojevremeno su dali poznati hrvatski planinari Ante Premužić, Jerko Kirgin i Dr Željko Poljak. Od otočkih planinara poseban doprinos su dali Karlo Franceško, Ante Aljinović i Marin Perković (autor vodiča i dnevnika MPO). Obilaznica je duga 43 km i može se proći za 3 – 4 dana (24 sati efektivnog hoda). Cijela trasa je označena planinarskim oznakama (markacijama) i opremljena žigovima na kontrolnim tačkama (KT). Ukupno na obilaznici je 20 KT. Sa sobom ponijeti jastuče i tintu. Pješačenje započinje od naselja Pomena (KT 1) i završava u naselju Sobra (KT 20). Većim dijelom pješačka staza prolazi kroz šumu i pruža ugodnu hladovinu u ljetnom periodu, ipak na dnevnu turu treba krenuti rano ujutru ili u kasnim poslijepodnevnim satima zbog vrućina. Važno je napomenuti da duž trase obilaznice nema izvora s pitkom vodom i prije polaska na turu treba se opskrbiti vodom u trgovinama ili iz vodovodne mreže, po vlastitoj potrebi (2-3 l). Obilaznica se može proći u sva četiri godišnja doba. Poželjno je koristiti dva automobila, jedan ostaviti na početku, a drugi na kraju dnevne etape. Obilazak Mljetske planinarske obilaznice najbolje je obaviti u četiri dnevne etape:
Pomena – Posušni Borovac – Crjene sijene – Rt Lenga – Mjendeli – Goveđari, 5 sati hoda;
Goveđari – Veliki Gradac – Montokuc – Zle stijene – Veliki Planjak – Grabova glava – Strmica – Blato, 7 sati hoda;
Blato – Dubovca – Vrh od dola – špilja Ostaševica – špilja Movrica – Rogović – Babino Polje, 6 sati hoda;
Babino Polje – Rogović – vrh Veliki Grad (514 m/nv) – Veji kok – Na vrh Peskarije – Opor dolac – Sobra, 6 sati hoda.
Info i kontakt:
Dnevnik i vodič MPO može se kupiti (ili naručiti pouzećem) na adresi: – PD “Mljet” Tajana Perković, Pristanište 5; – PD “Planika”, Niko Stjepović, Zabrežje b.b., 20225 Babino Polje; – Također se može kupiti u uredu Turističke zajednice Općine Mljet i na kioscima Nacionalnog parka “Mljet”.
Na Mljetu djeluju čak dva planinarska društva, starije “Planika” u Babinom Polju i “Mljet” u Goveđarima. Mljetska planinarska obilaznica je trasirana u drugoj polovici devedesetih, a građena od 1998. do 2012. god. u suradnji Planinarskoga društva “Planika” i Lovačkoga društva “Mljet”. Idejni začetnik planinarske obilaznice je mr. sc. Marin Perković koji je zajedno s Perom Matanom i Nikom Stjepovićem bio i voditelj radova. Svakako treba napomenuti da su neprocjenjivu stručnu pomoć, ali i konkretan radni doprinos ovome projektu dali članovi HPD “Vihor” i HPD “Zagreb-Matica” iz Zagreba, na čelu čijih timova su se nalazili Milovan Dlouhy i Mato Šimičić, ali i još neka hrvatska planinarska društva. Projekt su financijski pratili Općina Mljet i Javna ustanova Nacionalni park “Mljet”, kao i Hotel “Odisej” u Pomeni, a Ministarstvo obrane pomagalo je u osiguranju smještajnih kapaciteta. Veliki je bio i doprinos domicilnoga stanovništva, posebice prilikom radova, osiguranja smještaja i vode.
Napomena:
Duljina Mljetske planinarske obilaznice prvo je bila 43 km, od Pomene do Sobre, a sada njena ukupna dužina je 65 km, od Kulijera do Saplunare, bez odvojaka. Nakon što je obilaznica promovirana 2012. godine na Danima hrvatskih planinara zbog velikog odziva i interesa ponovo su na Mljetu održani 2017. godine. O agilnosti mljetskih planinara svjedoči i podatak da je 2014. godine ovdje održana i Skupština Balkanske planinarske unije (BMU). PD “Mljet” Goveđari svake godine krajem mjeseca aprila ili početkom maja organizira višednevi grupni pohod Mljetske planinarske obilaznice.
Legende o Mljetu
Mljet se spominje još u četvrtom stoljeću pr. n. e. u grčkim spisima, a brojni nalazi grčkih amfora i potopljenih brodova uz mljetske obale svjedoče da su se grčki pomorci zadržavali na mljetskim obalama na svojim putovanjima Jadranskim morem. Uz otok Mljet vežu se mnogobrojne legende, a najpoznatija je ona koju je zapisao Homer (Hómēros), grčki epičar (7. st. pr. n. e.). u epu Odiseja. Legenda kaže kako je antički junak Odisej nakon pada Troje, na povratku u svoje kraljevstvo godinama lutao morima i nakon brodoloma doplivao do obale tajanstvenog otoka Ogigija za koji mnogi istraživači tvrde da je riječ upravo o Mljetu. Nimfa Kalipso, kći Atlantova koja se naselila na otoku zaljubila se u Odiseja kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi. Podlegao je čarima lijepe Kalipso i s njom živio 7 godina. Iz te veze Odisej i Kalipso dobili su sinove blizance: Nausitoja i Nausinoja. Po nalogu vrhovnog grčkog boga Zeusa, Odisej se vratio u svoje kraljevstvo na otok Itaka nakon dugog lutanja morima gdje ga je vjerno čekala njegova žena Penelopa. U blizini Babina Polja na južnoj obali otoka nalazi se Odisejeva špilja (30 minuta hoda). Špilja nije na trasi MPO!
Zanimljivo je spomenuti još jednu legendu o Mljetu koja je vezana uz ilirsku kraljicu Teutu. Otok su za vrijeme drugog stoljeća pr. n. e. naseljavali ilirski ratari, lovci i stočari. Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta (230. god. pr. n. e.). Na otok Melitu (Mljet), u središnjem Iliriku, navraćala je mlada vladarka Teuta iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u Bokokotorskom zaljevu, na svoje omiljeno ladanjsko pribježište sa svojim mužem vladarom Agronom. Teutina flota i gusarsko brodovlje često bi se usidrili u sigurnome zaklonu duboko usječenoga skrovitog zaljeva (Polače). Agron je još u mladosti posjećivao ovaj lijepi otok radi bogatoga lova u gustim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću usred Velikog jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora. Nakon Agronove smrti, Teuta proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnoga susreta na Meliti sa svojim novim ljubavnikom Grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom.
Naslovna slika: Vrh Veliki Grad (514 m/nv)je kontrolna tačka Mljetske planinarske obilaznice (KT 16) i Hrvatske planinarske obilaznice
Prema kineskoj legendi, jedna mačka je plakala na obali rijeke u kojoj su se davili njeni mačići. Vrbe koje su rasle uz obalu su očajnički poželjele da joj pomognu pa su oborile svoje duge grane u vodu ne bi li spasile male mačiće koji su upali u rijeku dok su jurili leptire. Mačići su se čvrsto uhvatili za grane i izašli na obalu. Grane su ostale savijene prema vodi i oblikovale veličanstvenu krošnju zbog čega ovo drvo nosi epitet najljepše vrste vrbe, a na mjestima gdje su se mačići držali, izrasli su mali krzneni pupoljci koje je narod nazvao “cica – mace”. Jedna stara legenda govori kako je vrba spustila svoje grane da bi zaštitila i sakrila Majku Božiju kada je pred progoniteljima bježala sa Isusom. O žalosnoj vrbi postoji i legenda koja govori o Jevrejima kada su pali u babilonsko ropstvo i zbog velikog bola i tuge za svojom izgubljenom domovinom, u znak žalosti okačili su svoje harfe na ovo drvo po čemu je dobilo naziv Babilonska vrba. Po narodnom vjerovanju ispod krošnje žalosne vrbe okupljaju se zlodusi i demoni i zbog toga savjetuju da se u vrijeme grmljavine ne treba sklanjati pod njenu krošnju, jer svetac Ilija Gromovnik ispod nje munjom gađa đavole. Žalosnu vrbu nazivaju i imenom “jadika”, drvo koje oko sebe širi žalost, melankoliju i tugu. Njene grane i lišće, navodno, koriste vještice u pravljenju zlih čina. Kome se od drveta žalosne vrbe napravi dugme i prišije na odijelo tugovaće sedam godina. Kuću u koju se unese grana žalosne vrbe uskoro će ispuniti tuga, a onaj ko sanja žalosnu vrbu tugovaće sedam dana.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Žalosna vrba na vrelu Bosne pokraj Ilidže
Žalosna vrba (lat. Salix babylonica) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice vrba (lat. Salicaceae). Nosi epitet najlepše vrbe i to svakako zaslužuje svojom posebno veličanstvenom krošnjom koja pada do same zemlje. Gusta, slikovita, neprobojna krošnja može biti i dobar vizuelni zid od neželjenih pogleda. Brzo raste kao i sve vrbe, posebno na mjestima gdje ima više vode, najčešće pokraj rijeke ili jezera. Porijekom je iz sjeverne Kine. Raširena je po Aziji, Sjevernoj Americi i Europi. Raste kao drvo visoko do 15 m. Grane su tanke i dosta savitljive, mada često dolazi do lomljenja grana zbog njihove krtosti. List je uglavnom uzak i zašiljen na vrhu, tamnozelene boje na licu i nešto svetliji na naličju. Plod sadrži mnogobrojna sjemena koja se lako rasejavaju, a koja sazrijevaju ponekad i istovremeno sa cvjetanjem. Listovi žalosne vrbe su naspramni sa pripercima, prosti, nedjeljeni, lancetasti, linearni ili eliptični, s kratkom lisnom drškom, goli ili dlakavi. Cvjetovi su jednopolni, dvodomi, sakupljeni u klasastu cvast, macu. Žalosna vrba je kao čista vrsta rijetka, a u primeru koje viđamo su uglavnom ukršteni. Uzgajaju se samo ženske jedinke koje se razmnožavaju reznicama, a po broju hromozoma one su tetraploidi. Najmedonosnija je rana proljetna biljka s prinosom od 50 – 100 kg meda po hektaru i mnogo polena. Idealno vrijeme cvjetanja je mjesec ožujak.
Žalosna vrba na izvoru Šumeće pokraj Travnika
Vrbe (lat. Salix) su rod bjelogoričnog drveća i grmlja iz porodice Salicaceae (vrbovke). Širom svijeta postoji 666 vrsta vrba, a prvenstveno žive na vlažnim tlima u hladnijim područjima sjeverne polutke. Vrba brzo raste: od 4 do 5 godina, sastojine treba svake 2 – 3 godine čistiti i proređivati. Siječe se između 20 – 40. godine, čistom sječom. Od drveta vrbe se nekada izrađivala obuća (klompe), korita za mješanje tijesta, palidrvca šibice, u stolarstvu, za ambalažu, kao sirovina za drvnu vunu, u kemijskoj industriji za proizvodnju celuloze, papira i dr. Vrbova kora sadrži tanine i glikozid salicin, pa se koristi u medicini. Interesantno je znati da zahvaljujući upravo ovom svojstvu vrbe, duguje i postojanje jednog od najpopularnijih i najrasprostranjenijih liekova na svijetu – aspirina. Naime, francuski kemičar Charles Frederic Gerhardt je prvi napravio acetilsalicilnu kiselinu 1853. godine, iz kore vrbovog drveta izdvojio je supstancu čija su svojstva takva da snižava povišenu tjelesnu temperaturu i ublažava bolove u ljudskom organizmu. Sam naziv pomenute supstance je acetilosalicil što je u stvari složenica dvije reči i to acetat (so sirćetne kiseline) i salicil (lat. salix gen. salicis – vrba). Njegovi komercijalni nazivi su: acetisal, acisal, aspirin i andol.
Žalosna vrba u naselju Nedžarići pokraj Sarajeva
Naslovna slika: Žalosna vrba na obali Ohridskog jezera pokraj manastira sv. Naum
Memorijalni kompleks “Dolina heroja” na Tjentištu nalazi se u sklopu Nacionalnog parka “Sutjeska”. Posvećen je bitki na Sutjesci (Peta neprijateljska ofanziva / Operacija “Crno” – njemački “Schwarz”) koju su partizani vodili protiv njemačkih, talijanskih, bugarskih i ustaških vojnih postrojbi. Peta neprijateljska ofanziva odvijala se od 15.5. – 15.6.1943. godine. Cilj je bilo probijanje njemačkog obruča na Tjentištu u dolini rijeke Sutjeske. U neravnopravnoj bitki 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 18.000 partizana, poginulo je oko 7500 boraca, među kojima preko 750 žena. Uz velike žrtve partizani su ipak uspjeli probiti neprijateljski smrtonosni obruč i glavnina partizanskih snaga na čelu sa Vrhovnim zapovjednikom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josipom Brozom Titom stigla je na slobodnu teritoriju. Bitka na Sutjesci izučava se na mnogim vojnim akademijama u svijetu. Snimljen je i film “Sutjeska”, redatelja Stipe Delića, kojim je uz sudjelovanje tada poznatih svjetskih glumaca, ekranizirana legendarna bitka (1973. god.). Također o bitki na Sutjesci snimljen je još jedan film pod naslovom “Vrhovi Zelengore”, redatelja Zdravka Velimirovića (1976. god.). Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podignut je velik broj spomenika posvećenih narodno-oslobodilačkom ratu (1941. – 1945. god.) u čemu su sa svojim ostvarenjima sudjelovali mnogi poznati kipari, arhitekti i drugi umjetnici. Ukupno je na teritoriji cijele državepodignuto oko 14.500 spomenika i spomen-objekata. Među najposjećenim turističkim destinacijma u bivšoj SFRJ bili su: Tjentište (“Dolina heroja”), Jajce (Drugo zasjedanje AVNOJ-a) i Kumrovec (rodna kuća druga Tita). Posjetioci su uglavnom bili učenici osnovnih i srednjih škola te studenti fakulteta iz svih krajeva zemlje.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Tjentište je malo naselje u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, udaljeno od Foče 31 km. Smješteno je u dolini rijeke Sutjeske na 559 metara nadmorske visine, okruženo vrhovima Sniježnice (Pogledalo 1714 m, Mitrina usov 1583 m, Bavan 1510 m i Kikalo 1400 m) – sa istoka; Ravnim borjem sa jugoistoka; Kazanima (1054 m) i Lastvom (1228 m) – sa jugozapada; Ozrenom (1405 m) i Krekovima (820 m) – sa zapada i Košurom (787 m) – sa sjevera.
Tjentište se razvilo na mjestu karavanske stanice u kojoj su karavani noćivali pod šatorima po čemu je i dobilo ime (tenta, lat. tentorium = šator). Karavanska stanica je formirana u prvoj polovici 15. stoljeća i bila prometno karavansko odmaralište na trgovačkom putu, a od 1450. godine tu je bila carinarnica hercega Stjepana Vukčića Kosače od koje je prihod kao apanažu ubirala hecegova majka Katarina. U Tjenitištu je bio konak i kuća hercega Stjepana u kojoj su odsjedali ugledni prolaznici i poklisari. Tjentište kao središnji dio Nacionalnog parka “Sutjeska” i ujedno Memorijalnog kompleksa “Dolina heroja” kroz koji prolazi jedan od najvažnijih putnih pravaca (M20) ka Jadranskom moru, udaljeno je od Sarajeva 96 km, od Dubrovnika 143 km, a od Podgorice 146 km. Mnoštvo turista koji idu prema moru ili se vraćaju, zaustave se ovdje da se odmore i okrijepe, nadišu svježeg i čistog planinskog zraka, osvježe hladnom izvorskom vodom i natope dušu ljepotom planinskog krajolika.
Obilježavanje značajnih mjesta i osoba iz narodno-oslobodilačkog rata i pete neprijateljske ofanzive datira od 1949. godine, kada je izgrađena zajednička Spomen-kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci 840 boraca poginulih u bitki na Sutjesci. Ona više ne postoji, jer su posmrtni ostaci poginulih boraca preneseni u novu Spomen-kosturnicu, koja je u sklopu memorijalnog kompleksa bitke na Sutjesci. Podignuta su mnoga spomen-obilježja u Tjentištu i na širem planinskom prostoru Zelengore i Maglića. Među spomen-obilježjima središnje mjesto zauzima Spomen-kosturnica i monumentalni spomenik posvećen svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci, Spomen-dom i Muzej u Tjentištu, spomenik Drugoj dalmatinskoj udarnoj brigadi na Donjim Barama, spomenik Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj udarnoj brigadi na Ljubinom grobu, spomenik na grobu Narodnog heroja Save Kovačevića na Krekovima, spomenik na grobu Narodnog heroja Nurije Pozderca na Dragoš-Sedlu, na mjestu pogibije Dr Sime Miloševića i Ivana Gorana Kovačića kod sela Vrbnica, na mjestu ranjavanja Josipa Broza Tita na Ozrenu, na najvišem vrhu BiH – Magliću i dr.
Jedan dio Memorijalnog kompleksa čine rekreativni sadržaji: omladinski centar sa domom mladih, veliko umjetno jezero i sportski tereni na otvorenom, hoteli “Mladost” i “Sutjeska”. U izgradnji Memorijalnog kompleksa aktivno je sudjelovala i omladina iz svih krajeva SRFJ na omladinskim radnim akcijama ORA “Sutjeska” koje su se redovito održavale u ljetnom periodu sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je otpočela disolucija SFRJ (1991. god.).
Spomen-obilježja iz NOR-a i činjenica da je ovo jedno od najljepših planinskih područja u Bosni i Hercegovini, bili su dovoljan razlog da se ovo područje obilježi planinarskim transverzalama i na taj način učini dostupnijim i privlačnijim većem broju ljubitelja prirode i planinara. Stoga, planinari obilježavaju mnoge pješačke staze planinarskim putokazima i oznakama na okolnim planinama Zelengori, Magliću i Volujaku. Uspostavljene su sljedeće planinarske transverzale: “Sutjeska” (1971. god.), “Tjentište – Dolina heroja” (1971. god.) i “Sloboda” (1977. god.), a nekoliko važnijih mjesta je na popisu kontrolnih tačaka Planinarske transverzale “Po planinama Bosne i Hercegovine” (1972. god.).
Naslovna slika: Tjentište, Spomen-kosturnica i monumentalni spomenik posveće je svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci
Područje Bijambare kod sela Krivajevićina Nišićkoj visoravnizakonom je proglašeno 2003. godine zaštićenim područjem pete kategorije – “zaštićeni pejzaž“. Područje obuhvata prostor između Bijambarskih pećina na sjeveru, Motika na istoku i Dugih strana, odnosno Borka na jugu, u površini od 497,00 ha. U tom planinskom predjelu prosječne nadmorske visine 950 metara naizmjenično se smjenjuju crnogorične šume, proplanci i pašnjaci ispresijecani mnogobrojnim potocima. Bijambarske pećine kao spomenik prirodne rijetkosti i prapovijesni arheološki lokalitet, stavljene su pod zaštitu države od 1954. god. Nišička visoravan je bogata divljačem i lovci često posjećuju ovaj planinski kraj. Za ljubitelje prirode, planinare i speleologe najzanimljiviji je zaštićeni pejzaž Bijambare u kojem se nalazi osam pećina u tri horizonta, dva vodotoka sa jezercima, mnogi ponori, vrtače i markantni stjenoviti greben iznad pećina.Lijepih predjela za sportsko rekreativne aktivnosti na čistom planinskom zraku ima napretek. Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ je pod upravom Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo, osnovana 2010. godine u cilju očuvanja pejzaža, naučnog istraživanja, ekološke edukacije i vaspitanja, te rekreacije i turizma.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Zaštićeni pejzaž “Bijambare“
Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ predstavlja pravi ugođaj za ljubitelje pećina, bistrih voda, borove šume i šumske tišine. Lijepih predjela za sportsko rekreativnu aktivnost na čistom planinskom zraku ima napretek. Opremljeno je planinskim mobilijarom za boravak u prirodi, relaksaciju i odmor za cijelu porodicu, te igralištem za djecu (Drveni grad). Posjeduje biciklističke, obrazovne i šumske staze. Atrakciju predstavlja i turistički voz koji saobraća od ulaza do središta nukleusa. Cijelo zaštićeno područje odlikuje se velikom biološkom raznovrsnošću. Konstatovane su 133 različite životne zajednice, a njihovu strukturu čini preko 800 vrsta biljaka. Posebno je bogato vrstama koje spadaju u grupu medicinske flore, ljekovitih, jestivih, aromatičnih i vitaminskih biljaka. Takođe, zastupljeno je i različito medonosno bilje. Prisutni su i brojni predstavnici faune, sisari, ptice, gmizavci, vodozemci, mekušci, insekti i druge grupe životinja na nižem stepenu razvoja.S obzirom da se nalazi u kraškoj regiji, ovo područje obiluje kraškim pojavama, kao što su kraški ponori, vrtače i pećine. Najveća atrakcija Bijambara ipak su pećine, ukupno ih je osam: Srednja (Glavna) pećina, Gornja pećina, Donja pećina, Đuričina pećina, Dimšina pećina, Ledenica, Ledenjača i Nova pećina. Za turističku posjetu uređene su Srednja pećina i Gornja pećina a ostale pećine dostupne su iskusnim speleolozima u pratnji speleo-vodiča.
Srednja Bijambarskapećina (Glavna pećina)
Srednja Bijambarska pećina (Glavna pećina) je specijalni geološki rezervat. Pećina je uređena i otvorena za turističku posjetu, ima električnu rasvjetu i može se obići sa stručnim vodičem. Pećina je duga 420 m (osnovni pravac, bez pojedinačnih krakova). U pećini je jedno pećinsko jezerce i četiri dvorane. Dvorane su bogate pećinskim nakitom svih poznatih formi nastajanja (bočni blokovi, kapnici, salivi, stalaktiti, stalagmiti, zavjese…). Krajnja, četvrta dvorana je prostorno najveća (oko 60 m u prečniku i 15 do 30 m visine) i zbog svoje izvanredne akustičnosti nazvana je “muzička dvorana”. S obzirom na pećinsku faunu pećina je značajna za biološka istraživanja. Do pećine se stiže uređenom pješačkom stazom sa putokaznim tablama. Ispreda ulaza u pećinu postavljeno je nekoliko info-tabli.
Gornja Bijambarska pećina
Gornja Bijambarska pećina nije veliki speleološki objekat i nema nakita kao Srednja pećina ali je prapovijesni arheološki lokalitet od značaja. Naime, Gornju pećinu su koristili ljudi još u starije kameno doba (paleolitik). Uopćeno se smješta u okvir od oko prije 40.000 do prije 10.000 godina. U pećini su pronađeni ostaci kostiju pećinskog čovjeka, alat za obradu kamena i razna oruđa od finozrnastih stijena rožnaca, kalcedona i jaspisa. Pronađeni su i ostaci nekih životinja, a među njima i kosti pećinskog medvjeda koji je izumro krajem ledenog doba (prije 10.000 godina). To su prvi nalazi paleolitske kulture, kao i prvo pećinsko nalazište paleolita na području Bosne i Hercegovine koji predstavljaju naučni dokaz o prisustvu prapovijesnih stanovnika u ovim krajevima. Otvor Gornje Bijambarske pećine okrenut je prema jugozapadu, čija je širina 16 m i visine 12 m. Za ljude koji su boravili u pećinama određeni period bilo je značajno da je ulaz u pećinu okrenut prema jugu, jugoistoku ili jugozapadu kako bi tokom zime boravili u suncem zagrijanom prostoru. Do pećine se stiže uređenom pješačkom stazom sa putokaznim tablama. Ispreda ulaza u pećinu postavljeno je nekoliko info-tabli.
Srednjovjekovna nekropola stećaka
Srednjovjekovna nekropola stećaka smještena je u središnjem dijelu Parka prirode – zaštićeni pejzaž “Bijambare“. Stećci su prvo bili izmješteni sa lokaliteta u Donjim Čevljanovićima i preneseni u Dolovima (1959. god.). Jedan od stećaka, bogato ukrašen, prenesen je u Zemaljski muzej u Sarajevu. Godine 2013. stećci iz Dolova su po drugi put izmješteni i izloženi na prostoru Bijambara. Od ukupno 39 stećaka izložen je 31 stećak.
Speleo-vodič Ljutko, autor ilustracije: Braco Babić, 1988. god.
Pristup
Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ nalazi se u neposrednoj blizini magistralnog puta M18 Sarajevo – Tuzla sa kojeg treba skrenuti na odvojku u Krivajevićima gdje je glavni ulaz i parking. Od Sarajeva je udaljeno oko 40 km. U središtu zaštićenog područja gdje se nalaze pećine smješten je info-punkt i ugostiteljski objekat do kojih se stiže pješačkom stazom obilježenom putokaznim tablama ili električnim vozilom (oko 2 km).
Bosna i Herecgovina obiluje mnogim pećinama (spiljama) i svaka je od njih lijepa i zanimljiva na svoj način, spominju se u narodnom predanju ili u povijesti: Djevojačka pećina u selu Brateljevići kod Kladnja, Titova pećina u Drvaru, Novakova pećina na Romaniji, pećina Vjetrenica u Ravnom, pećina Megara (Kuvija) kod Laništa na Bjelašnici, pećina Orlovača u Mokrom, Vilina pećina kod Bobovice na Visočici, pećina na vrelu Mokranjske Miljacke, pećina Ledenica u selu Resanovci kod Bos. Grahova, pećina Ledenica na Treskavici iznad sela Dujmovići, sistem pećina i jama na području Spomenika prirode Tajan – Lukina pećina, Atom i dr. Prema pećinama trebamo se ponašati odgovorno, često to zaboravimo i budući naraštaji nam to neće oprostiti.
Naslovna slika: Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ – Gornja Bijambarska pećina
Na ulazu u selo Umoljani sa desne strane puta uzdiže se džamija koja je u 20. stoljeću “preživjela“ tri rata. O njenoj opstojnosti na vjetrometini povijesti u narodu se ispredaju mnoge priče i legende. Na prostoru Balkana u minulim ratovima srušeni su mnogi sakralni objekti. U Bosni i Hercegovini srušeno je 613 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih objekata te porušeni i oskrnavljeni mnogobrojni mezaristani. Neke od porušenih džamija su bila remek-djela islamske arhitekture, a džamija Ferhadija u Banja Luci i Aladža džamija u Foči svrstane su među najljepšim sakralnim objektima u svijetu. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 7. maj je proglašen Danom džamija, kada se simbolično obilježeva rušenje Ferhadije u Banjaluci. Umoljani su u kasnom srednjem vijeku i osmanskom periodu, pa sve do danas, bili i ostali vjersko središte na području poznatom po nazivu Zabjelašnica. U prvom popisu njegovih stanovnika iz 1488/89. godine navedena su muslimanska imena. Umoljani su u to doba imali 20 kuća i ukupni prihod od 1046 akči. Ovo navodi na zaključak da su stanovnici sela nakon pada srednjovjekovne Kraljevine Bosne (1463. god.) pod osmansku vlast među prvima prihvatili islam. Uz ovu činjenicu i neke druge fakte može se zaključiti da je u Umoljanima od davnina postojala džamija. O gradnji prve umoljanske džamije ne postoje pisani tragovi, niti je sačuvana vakufnama ili neki drugi dokument uz pomoć kojeg se može pouzdano provjeriti vrijeme njene gradnje. Današnja Umoljanska džamija zajedno sa mezarjem je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2008. god.).
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Umoljani
Planinsko selo Umoljani smješteno je na nadmorskoj visini 1353 m u prostranoj dolini na južnoj strani Bjelašnice. Stanovništvo se u davnoj prošlosti uglavnom bavilo stočarstvom i zemljoradnjom. Njihovi preci – Humljani odavno su doselili iz Hercegovine i ovdje se trajno nastanili. Po broju stanovnika je najveće u Zabjelašničkom kraju kojeg čini 13 sela na širem području oivičenom planinama: Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga, stjenovitim Obljem i šumovitom Lovnicom sa jugozapada. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni povijesno pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja u ovom kraju, porijeklu i strukturi stanovništva itd. Dodatne poteškoće usložnjava i činjenica da je literatura o ovom području veoma oskudna. I pored svih poteškoća na osnovu oskudne literature, usmene predaje, toponima i ostataka materijalne kulture moguće je u osnovnim konturama sklopiti povijesni mozaik ovoga područja dok se ne izvrši temeljitija obrada i naučna istraživanja ovog kutka naše domovine. Dugo je vladalo uvjerenje da je Zabjelašnica bila bastion bogumilstva, gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U naučnoj literaturi nalazimo da je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18 stoljeću primili islam. Ipak ostaće naučna nepoznanica da li je predosmansko stanovništvo ovoga područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ovo planinsko područje i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18 stoljeća. Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve Bosanske – “dobri Bošnjani”, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanske vlasti u ove krajeve.
Umoljanska džamija
Na ulazu u selo Umoljani sa desne strane puta uzdiže se džamija koja je u 20. stoljeću “preživjela“ tri rata. O njenoj opstojnosti na vjetrometini povijesti u narodu se ispredaju mnoge priče i legende. Današnja džamija u Umoljanima vjerojatno je sagrađena krajem 19. ili početkom 20. stoljeća na prostoru gdje je nekada bila stara džamija. Munara džamije je bez šerefeta, a 1978. godine opšivena je limom koji ju je štitio od surovih vremenskih uvjeta koji vladaju u ovom planinskom kraju gdje zime traju 4-5 mjeseci. Tada selo i cestu koja vodi do njega zatrpaju duboki snijegovi i okuje led. Godine 2015., limene table su skinute sa džamijske munare. Jedna od legendi govori o tome kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Umoljanskoj džamiji bila skrivana Sarajevska hagada, židovski rukopisni iluminirani kodeks, koji potječe iz srednjovjekovne Španjolske za kojom su tragali nacisti da je pronađu i unište. Smatra se jednom od najljepših knjiga ove vrste, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U minulom ratu u augustu 1993. godine skoro su sva sela na području Zabjelašnice bila spaljena do temelja a jedini objekt koji nije nastradao bila je džamija u Umoljanima. O razlozima opstanka ove džamije u tom ratnom periodu i danas se ispredaju razne priče i legende. Godine 2008., prilikom obavljanja radova i izrade fotodokumentacije o trenutnom stanju objekta, na jednoj gredi stropne konstrukcije u predprostoru džamije evidentiran je ćiriličnim pismom urezan natpis: “гатачки четници“ (“gatački četnici“) – koji su iza sebe ostavili vojnici Republike Srpske iz mjesta Gacko u Hercegovini. Na temelju onog što se stvarno može dokazati, približno se može rekonstruirati njena prošlost. U tom smislu evo nekoliko poznatih činjenica: – Džamija je locirana južno od sadašnjeg naselja, što je neobično s obzirom na muslimansku praksu da se džamije grade na najprikladnijem i najpristupačnijem mjestu za sve džematlije tj u središtu naselja. Zasigurno se zna da je ona zaista i bila locirana u središtu naselja ali se samo naselje tokom vremena pomjerilo ka sjeveru, vjerovatno zbog lakšeg pristupa slobodnom pašnjaku; – O njenoj prvoj gradnji ne postoje nikakvi pismeni tragovi; – Sagrađena je, u svojim punim dimenzijama zajedno sa kamenom munarom, na jedinstvenoj kamenoj ploči; – Njene temelje sačinjavaju poredani stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici), kojih ima oko dvadeset pet; – Prema živom predanju, za njenu gradnju angažovani su zidari iz Popova polja u Hercegovini – iz džemata Kotesi; – Početkom dvadesetog stoljeća, džamija je rekonstruirana i tada su izbačena drvena brvna od kojih je džamija bila sagrađena a mjesto njih ugrađen je kameni zid; – Munara nije visoka i jedva da prelazi visinu džamijskog krova. Zidana je od kamena, pri njenom vrhu se nalaze četiri mala prozora okrenuta na sve četiri strane svijeta. Ovaj tip munare nema klasični šerefet nego se ezan uči iz unutrašnjosti. Krov munare je konusnog oblika sa alemom na vrhu; – Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u septembru 2008. godine donijela je odluku da Umoljansku džamiju zajedno sa mezarjem proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Džemat Umoljani
Džemat Umoljani je prije posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995. god.) brojao oko 400 domaćinstava sa oko 2000 stanovnika a teritorijalno je dugo vremena, sve do 1952. godine, pripadao dvjema općinama i to Konjicu i Trnovu. Danas ovaj džemat pripada općini Trnovo. Tokom agresije na BiH Umoljanski džemat potpuno je spaljen a njegovo stanovništvo protjerano sa ovog područja. Po završetku agresije uslijedio je povratak i obnova kuća. Do svih sela su izgrađeni i asfaltirani potpuno novi putevi kao i komunalna infrastruktura (voda, struja i telefon). Obnovljene su tri džamije (Lukavac, Rakitnica i Pervizi), obnovljen je jedan stari i sagrađen jedan novi mesdžid, također su ograđeni svi mezaristani. Džuma namaz se obavlja u džamiji u Donjim Tušilima (Pervizi) i svaka druga u džamijama Umoljani i Lukavac. Iz ovoga džemata je potekao veliki broj vjerskih službenika koji su u posljednjem stoljeću službovali na različitim dužnostima u Islamskoj zajednici. Danas džemat Umoljani broji oko 110 domaćinstava uglavnom starije životne dobi.
Turističke i planinarske ture
U Umoljanima je nekoliko privatnih ugostiteljskih objekata u kojima se može kušati domaća hrana i specijaliteti bosanske kuhinje. Kod mještana u selu mogu se kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune sa tradicionalnim folklornim motivima i šarama, prirodna zdrava hrana od mliječnih i mesnih proizvoda kao i povrća proizvedenog bez upotrebe vještačkih đubriva i pesticida. Sa planinarskog stanovišta Umoljani su povoljna ishodišna tačka za mnoge uspone i zanimljive ture na vrhove Bjelašnice: Krvavac (2062 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Orlovac (1525 m), Saruk (1726 m), Obli kuk (1750 m), Kobilica (1826 m), Ledni kuk (1843 m), Obalj (1896 m), Veliki vrh (1726 m), Siljevica (1662 m) i dr. Izazovna je i veoma razgledna tura u selo Gornji Lukomir (1472 m/nv), koja vodi pješačkom stazom iznad kanjona Rakitnice. U bližoj okolini Umoljana mogu se vidjeti ostaci ilirske gradine i bunar na Pošijaku, reljef okamenjene aždahe na stijeni Gradine, slikoviti meandri na Studenom potoku, stare kolibe u bivšem katunu na Gradini, vidikovac na Rudinama sa kojeg se lijepo vidi kanjon rijeke Rakitnice, mlinice na potoku Sedrenik, srednjovjekovna nekropola stećaka u Dolovima i mezarje sa nišanima iz osmanskog perioda.
Pristup iz Sarajevau Umoljane
Od Stupske petlje krenuti magistralnim putem za Foču i na raskršću kod kamenoloma u Krupcu skrenuti desno na regionalni put koji vodi u olimpijski skijaški centar na Bjelašnici (u Babinom dolu) te dalje nastaviti pored Bijelih voda i sela Šabići do mosta na Rakitnici. Kod mosta skrenuti desno na asfaltiranu lokalnu cestu koja na pojedinim mjestima uz oštre serpentine vodi u selo Umoljani (ukupno oko 50 km).
Naslovna slika: Bjelašnica, selo Umoljani (1353 m/nv) i vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m/nv), poglred sa Orlovca
Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Administrativnim granicama ovaj, po mnogo čemu specifičan i jedinstven planinski prostor Balkana i Europe, podijeljen je na tri dijela – crnogorske, albanske i kosovske Prokletije. Prokletije su jedan duži vremenski period bile gotovo “zabranjene planine“ nakon političkog sukoba nastalog Rezolucijom Informbiroa 1948. godine. Tada je na ovom visokoplaninskom području državna granica SFR Jugoslavije i Republike Albanije bila strogo nadzirana od vojske dviju susjednih država do 1998. godine. Pet desetljeća je bila najčuvanija granica u Europi. Zahvaljujući planinarskoj transverzali koju je 1957. godine uspostavilo PD “Prokeltije“ Peć (albanski: Peja) mnogi planinari su upoznali dio prokletijskog masiva na jugoslovenskoj teritoriji dok je na albanskoj ostao gotovo neistražen i tajnovit. Nakon osamostaljenja i formiranja novih država Crne Gore i Kosova, državna granica s Albanijom je demilitarizovana i stavljena pod nadzor granične policije. Time je praktično ostvarena dugogodišnja plemenita zamisao “Prokletije bez granica“. Planinari su s velikim oduševljenjem ovo dočekali da mogu obići cijeli planinski masiv Prokletija na prostoru triju država. Veliki broj planinara i ljubitelja prirode je jedinstven u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine Balkana.Zahvaljujući specifičnim prirodnim ljepotama i netaknutoj prirodi, Prokletije su dom tri nacionalna parka: na području Crne Gore u plavsko-gusinjskoj regiji i na području Albanije u gornjoj dolini rijeke Valbona i u dolini kod sela Theti.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prokletije, slijeva nadesno: Maja e Jezercës (2694 m), Maja e Kolacit (2490 m), Maja e Malisorës (2421 m), Maja Bojs (2461 m) i Maja Scokistes (2353 m)
Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nâmuna) nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Administrativnim granicama ovaj, po mnogo čemu specifičan i jedinstven planinski prostor Balkana i Europe, podijeljen je na tri dijela – crnogorske, albanske i kosovske Prokletije. Protežu se duž državne granice u istočnoj Crnoj Gori, sjevernoj Albaniji, zapadnom i južnom dijelu Kosova. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km². Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu. Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh / alb. Maja e Jezercës (2694 m/nv) je ujedno i najviši vrh Dinarida, nalazi se u albanskim Prokletijama. Najviši vrh crnogorskih Prokletija – Zla Kolata / alb. Kollata ë Keqe (2534 m) je ujedno i najviši vrh Crne Gore. Najviši vrh kosovskih Prokletija – Đerovica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m) je ujedno i najviši vrh Kosova i drugi najviši vrh Prokletija.
Najstarije zapisano ime ovih planina je Mons Bertiscus, i ono se nalazi na karti koju je izradio starogrčki matematičar, zemljopisac i astronom Claudius Ptolemaeus (83. – 161. pr. n. e.). U nekim kasnije izrađenim starim kartama umjesto naziva Beristicus pojavljuje se Beriseldi. O Prokletijama se stoljećima ništa nije znalo sve do prve polovice 19. stoljeća kada dolaze prirodnjaci – istraživači, a među njima su prednjačili geografi, biolozi i geolozi. Francusko-austrijski znanstvenik Ami Boué (1794. – 1881.) napisao je o Prokletijama: ”Najnepristupačniji i najdivljiji planinski lanac na Balkanskom poluotoku“. Njemački botaničar i fitogeograf August Grisebach (1814. – 1879.) nazavo ih je “Južne Alpe Europe“ kao sinonim za planine u prokletijskoj planinskoj grupi. Srbijanski geograf i geolog prof. dr. Jovan Cvijić (1865. – 1927.) obavljao je značajna terenska istraživanja u kraškim predjelima Prokletija i kazao je da su ovo jedna od rijetkih planinskih skupina na Balkanu na kojima se izrazito očitavaju djelovanja glacijalnog perioda – s dubokim i širokim dolinama, izdubenim i oblikovanim radom ledenjaka, iz kojih se izdižu mnogi stjenoviti vrhovi zanimljivih formi.
Sa planinarskog stanovišta Prokletije su bile vrlo rijetko posjećene od strane planinara. Tek nakon uspostavljanja Prokletijske planinarske transverzale 1957. godine započinje veća posjeta planinara na jugoslovenskom dijelu planina. Na ključnim mjestima izgrađeni su planinarski objekti radi lakšeg pristupa vrhovima: pl. kuća Jelinak u Bjeluhi, pl. kuća u Bogama, pl. kuća na Čakoru, pl. kuća Pločice ispod Đerovice, pl. kuća na Slanim poljanama (Ljumbardska planina) i pl. kuća u Grebaji. O Prokletijama su pisali poznati jugoslovenski planinari – istraživači: prof. dr. Branimir Gušić, prof. dr. Željko Poljak, Branislav Cerović, Rado Kočevar, Mirko Marković, Miodrag Božinović, Branko Kotlajić, Velibor Stanišić, Stanislav Gilić, Uzeir Beširović, Franci Savenc i dr. Putopisi su objavljeni u planinarskim glasilima HPS “Naše planine“ i PZS “Planinski vestnik“. Svojevremeno su to bili najčitaniji planinarski putopisi koji su skinuli veo tajanstvenosti sa nepoznatih prostranstava Prokletija.
Reljef Prokletija je razuđen, sa brojnim visokim i markantnim vrhovima, dubokim klisurama, strmim padinama, riječnim dolinama alpskog tipa i drugim prirodnim fenomenima. Na Prokletijama su mnogi visoki vrhovi smješteni na graničnoj crti triju država i na popisu koji slijedi pored naziva i nadmorske visine stoji oznaka: CG (Crna Gora), K (Kosovo), A (Albanija).
Najviši vrhovi u crnogorskom dijelu su: Zla Kolata / Kollata e Keqe (2534 m) – CG / A, Dobra Kolata / Kollata e Mires (2528 m) – CG / A, Rosni vrh / Maja Rosit (2524 m) – CG / A, Veliki vrh / Kremeni vrh / Maja e Gurte e Zjarmit (2490 m), Sjeverni vrh / Maja e Balles (2460 m), Južni vrh / Zlovrh / Maja e Keqe (2441 m), Crni krš / Bandera (2426 m), Maja e Preht (2408 m), Pasji vrh (2405 m) – CG / K, Hajla (2403 m) – CG / K, Krš Bogićevica (2374 m), Orlov krš / Maja e Male (2372 m) – CG / K, Tromeđa / Trekufir (2366 m) – CG / A / K, Žljeb (2365 m), Veliki Hridski krš (2358 m), Starac (2352 m) i dr.
Najviši vrhovi u kosovskom dijelu su: Maja e Gjeravicës / Đerovica (2656 m), Maja e Gusanit (2539 m) – K / A, Marijash / Bogdaš (2533 m), Guri i Kuq / Žuti kamen (2522 m), Maja e Ropës (2501 m), Guri i Zi (2470 m), Veternik / Koprivnik (2461 m), Maja e Barl (2425 m) – K / A, Velika Podina (2424 m), Vrh Čvrlje (2413 m), Pasji vrh (2405 m) – K / CG, Maja Bogicaj (2404 m) – K / A, Hajla (2403 m) – K / CG, Rusolija (2381 m), Maja Streoc (2377 m), Maja e Male / Orlov krš (2372 m) – K / CG, Tromeđa / Trekufir (2366 m) – CG / A / K, Žljeb (2365 m), Maja e ram arucit (2358 m) – K / A i dr.
Najviši vrhovi u albanskom dijelu su: Maja e Jezercës / Jezerski vrh (2694 m), Maja Grykat e Hapëta (2625 m), Maja Radohines (2570 m), Maja e Popllukës (2569 m), Maja Brijaset (2567 m), Maja e Paces (2561 m), Maja e Hekurave (2560 m), Podi e Kolatës / Ravna Kolata (2556 m), Maja e Madhe (2554 m), Maja Koprishtit (2554 m), Maja e Lagovjet (2545 m), Maja e Fat (2543 m), Kollata e Keqe / Zla Kolata (2534 m) – A / CG, Maja Gavnit (2530 m), Kollata e Mires / Dobra Kolata (2528 m) – A / CG, Maja e Ismet Bruca (2525 m), Maja Rosit / Rosni vrh (2524 m) – A i CG, Maja Vinsens (2517 m), Maja e Kokervhakes (2508 m), Maja Shkurz (2499 m), Maja Reshkulit (2498 m), Maja e Livadit (2496 m), Maja e Kolacit (2490 m), Maja e Ragamit (2472 m), Maja e Aljis (2471 m), Maja Preht (2466 m), Maja Bojs (2461 m), Maja Prozmit (2452 m), Maja Vukoces (2450 m), Maja Sjapit (2450 m), Maja Xhevarhirit (2445 m), Maja Kuci (2438 m), Maja e Cet Harushes (2424 m), Maja e Malisorës (2421 m), Maja e Boshit (2416 m), Maja Nigvacit (2412 m), Maja e Desles (2403 m), Maja e Zez (2400 m) i dr.
Na širem prostoru Prokletija izdvajaju se tri klimatske zone: umjereno – kontinentalna (od 500 – 800 m/nv), subplaninska (od 800 – 1200 m/nv) i planinska (iznad 2000 m/nv). Odlikuju se kraćim i svježim ljetima, dugim, umjereno hladnim zimama, relativno visokom godišnjom sumom padavina, toplijom jeseni od proljeća i kratkim vegetacionim periodom.
Prokletije su uvijek privlačile pažnju botaničara i drugih naučnika kao vrlo interesantan i neiscrpan prostor istraživanja. Rijetke biljne vrste, ljekovito bilje i divlje voće predstavljaju prirodno bogatstvo Prokletija. Na prokletijskom prirodnom prostoru uspjevaju mnoge ljekovite, medonosne, aromatične i vitaminozne biljne vrste. Najpoznatije vrste ljekovitog bilja su: majčina dušica, hajdučka trava, šipurak, glogov cvijet, maslačak, preslica, bijeli šljez, kopriva, slatka paprat, cikorija, lincura, čemerika, odoljen, đurđevak, jaglac, kopriva i dr. Od poljsko-šumskih plodova zastupljeni su u značajnoj mjeri: borovnica, divlja jagoda, makina, kupina, kleka i mnoge vrste jestivih gljiva (lisičarka, vrganj, rujnica, bukovača, smrčak, sunčanica, šampinjon i dr.).
Prokletije obiluju bogatom i raznovrsnom faunom sisara, ptica, riba, vodozemaca i insekata. Najzančajnije vrste divljači koje naseljavaju visokoplaninsku zonu Prokletija su: mrki medvjed, vuk, divlja svinja, divokoza i srneća divljač. Od tzv. niske divljači zastupljene su sljedeće vrste: lisica, zec, jazavac, tvor, vidra, kuna i vjeverica. Od ptica suri orao, orao zmijar, orao mišar, orao krstaš, planinski orao, bjelogavi sup, kraguj, veliki i mali tetrijeb, jastreb, sivi soko, soko lastavičar, poljska jarebica, jarebica kamenjarka, prepelica, lještarka, šumska šljuka i dr.
U florističkom sastavu Prokletija zastupljene su brojne raritetne, endemične, reliktne i zaštićene biljne vrste. Među njima ima balkanskih, europskih i svjetskih florističkih rariteta. Pored zeljastih, zastupljene su i brojne vrste reliktne i endemične dendroflore koje privlače pažnju prirodnjaka, planinara i ljubitelja prirode. Naročiti predmet interesovanaja predstavljaju munika, molika, tisa i planinski javor.
Prokletije su bogate vodom i čine razvođe jadranskog i crnomorskog sliva. U nižim predjelima su izvorišta velikih rijeka: Ljumi i Valbons (Valbona), Ljumi i Shales (Lesnices), Ljumi i Curajt (Nikajt), Ljumi i Cem (Cijevna), Lim, Tara, Ibar, Drinit të Bardhë (Bijeli Drim), Erenik (Ribnik), Pećka Bistrica i Dečanska Bistrica.
Na Prokletijama je veliki broj lijepih jezera ledenjačkog porijekla. Na području Crne Gore: Plavsko jezero (906 m), Visitorsko jezero (1734 m), Hridsko jezero (1968 m), Bukumirsko jezero (1450 m) i Rikavačko jezero (1313 m). Na području Kosova: Kučiško jezero (1850 m) i Dreljsko jezero (1750 m) na Malji necinat, Veliko jezero i Malo jezero (2350 m) pod vrhom Đeravica / Maja e Gjeravicës, Tropojsko jezero (2220 m) pod vrhom Maja e ram arucit i Veliko jezero (2340 m) pod vrhom Maja e Gusanit. Na području Albanije: u Doberdolu je smještena veća skupina jezera na nadomorskoj visini od 1900 – 2100 m, zatim Buni i Jezercës (2200 m) skupina od šest jezera smještena u slikovitoj dolini pod najvišim vrhom Prokletija – Jezerski vrh / Maja e Jezercës.
Prokletijska planinarska transverzala:
– Osnivač: PD “Đerovica“ Peć/alb. Peja; – Utemeljena 1957. godine; – Trajanje obilaska: 12 dana; – Br. kontrolnih tačaka: 27 KT; – Naziv kontrolne tačke i nadmorska visina: Peć / alb. Peja (550 m), Hasanov vrh (1871 m), vrh Rusolija / Žljeb (2381 m), vrh Ahmica / Štedim (2272 m), vrh Hajla (2403 m), pl. kuća na Bogama (1540 m), turist. kuća u Kućištu (1110 m), pl. kuća Jelenak u dolini Bjeluhe (1410 m), vrh Vaganica (2112 m), vrh Planinica (2077 m), pl. kuća na prevoju Čakor (1849 m), vrh Djevojački krš (2046 m), vrh Crni krš / Bandera (2426 m), vrh Maja e Bajrakut (2078 m), vrh Bogdaš / alb. Marijash (2533 m), vrh Hridski krš / Bogićevica (2358 m), Hridsko jezero (1968 m), katun Kofiljača (1650 m), Plav (945 m), pl. kuća Vokšanske pločice (2070 m), vrh Đerovica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m), Kućiško jezero (1850 m), vrh Žuti kamen (2522 m), pl. kuća na Slanim poljanama / Ljumbardska planina (1520 m), vrh Veternik (2461 m) i vrh Krš Čvrlje (2413 m) na Koprivniku, Dečani (550 m). Napomena: nakon disolucije SFR Jugoslavije (1991. god.) Prokletijska transverzala nije više u funkciji i do danas nije obnovljena.
Kalendar planinarskih pohoda:
Siječanj / Januar. Tradicionalni Memorijalni pohod na vrh Hajla (2403 m). Pohod je posvećen Safetu Mavriću novopazarskom alpinisti koji je poginuo na zimskom usponu u blizini vrha Hajla. Pristup do ishodišne tačke je iz Rožaja (Crna Gora), pravac uspona: pl. dom na Bandžovu (1479 m) – katun Brahim beg – pl. dom na Gropama (1880 m) – prevoj Mala gora – dalje nastaviti vršnim grebenom u smjeru sjeverozapada do najvišeg tjemena vrha. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 5 sati. Visinska razlika 924 m. Organizator: PSK “Hajla“ Rožaje;
Ožujak / Mart. Zimski pohod na najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh / alb. Maja e Jezercës (2694 m). Visokogorska tura sa dva bivakiranja pod šatorom kod bivše ljetne karaule na Vusanjskom Zastanu (na crnogorskoj strani) ili u dolini Buni e Jezerces (na albanskoj strani). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: selo Gornje Vusanje (980 m) – izvor Oko Skakavice – dolina Ropojana – karaula Vusanjski Zastan (1350 m) – granični kamen B17 (1774 m) – Buni i Jezercës (1792 m) – Jezerski vrh / Maja e Jezercës. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 1714 m. Organizatori: Planinarski savez Crne Gore i PD “Hrid“ Plav;
Ožujak / Mart. Tradicionalni Memorijalni pohod na vrh Očnjak / alb. Maja njeri e kriyte – Smrznuti čovjek (2185 m). Pohod je posvećen Zvonimiru Blažini beogradskom alpinisti koji je zajedno s Dušanom Močilnikom izveo prvi zimski uspon na ovaj vrh (1963.). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: pl. kuća “Branko Kotlajić“ (1175 m) u Grbaji – Suljova česma – markiranom pl. stazom do raskršća za dolinu Lugu e kuq – dalje nastaviti desno do najniže tačke pod istočni greben te zasniježenim policama i razvedenom stijenom pristupiti na najviše tjeme vrha. Završni uspon na vrh je vrlo zahtjevan zbog eksponiranosti stijene i primjeran je iskusnim penjačima i opremom u zimskim uvjetima. Vrijeme trajanja uspona u jednom smjeru 6 sati. Visinska razlika 1010 m. Organizatori: Planinarski savez Beograd, PD “Radnički“ i PD “Pobeda“ Beograd;
Svibanj / Maj. Memorijalni pohod na vrh Karaula (1915 m). Pohod je posvećen Ziji Ibrahimagiću, gusinjskom planinaru i dugogodišnjem predsjedniku PD “Karanfil“ Gusinje. Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: pl. dom “Branko Kotlajić“ (1175 m) u dolini Grbaja – markiranom “graničarskom stazom“ serpentinama do prevoja na 1740 m/nv – dalje desno od prevoja ispod južne strane Karaule (zaobići stijene!) i pored stabala s borovima pristupiti na najviše tjeme vrha. Vrijeme trajanja uspona u jednom smjeru 2,5 sata. Visinska razlika 740 m. Organizator: PK “Karanfil“ Gusinje;
Lipanj / Juni. GTZ (Njemačka tehnička saradnja) je finansijski podržala projekat lokalnog razvoja planinskog turizma plavsko – gusinjske regije. GTZ je izradila i koncept razvoja prekogranične treeking kružne ture na području Crne Gore, Kosova i Albanije. Planinarska tura povezuje najatraktivnije doline u Prokletijama: Rugova, Babino polje, Plavsko-Gusinjska, Ropojana, Theth, Valbona i Doberdol. Pješačka staza je duga 130 km uz ukupnu visinsku razliku od 6500 metara i može se preći za 10 dana, pravcem: Peja / Peć – Miliševac – Babino polje – Plav – Gusinje – Vusanje – Theth – Ragam – Valbona – Cerem – Doberdol – Kožnjar – Peja / Peć. U organizaciji lokalnih samouprava i turističkih organizacija izvode se dvije trekking kružne ture pod nazivom „Vrhovi Balkana“: Prva etapa: Peja / Peć – katun Nećinat i Drešajt – Kučiško jezero – Malji necinat – Soha od Jelenka – Ravno brdo – Babino polje – Plav. Druga etapa: Plav – Gusinje – Vusanje – Theth – Valbona – Qafa Preslopit – Vusanje;
Lipanj / Juni. Planinarski pohod na vrh Guri i Kuq / bivši naziv Žuti kamen (2525 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Peja / Peć (Kosovo), pravac uspona: katun Necinat i Drešajt (1450 m) – Kučiško jezero (1850 m) – Malji necinat (2339 m) – vrh Guri Kuq. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 5 sati. Visinska razlika 1075 + 200 = 1275 m. Organizator: PD “Gjeravica“ Peja / Peć;
Srpanj / Juli. Planinarski pohod na najviši vrh Kosova – Đeravica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Plava (Crna Gora), pravac uspona: katun Bogićevica (1750 m) – Hodžin ravan (1850 m) – Dvojnice (2000 m) – Tropojsko jezero (2220 m) – Veliko jezero (2340 m) – vrh Đerovica / Maja e Gjeravicës. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 906 + 100 m = 1006 m. Organizator: PD “Hrid“ Plav;
Kolovoz / August. Planinarski pohod na najviši vrh Crne Gore – Zla Kolata / alb. Kollata ë Keqe (2534 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: selo Gornje Vusanje (980 m) – Zarunica – Fus sirma – Qafa e Borit (1780 m) – Ledena spilja / alb. Shpellë akulli – Skripa – Zla Kolata / Kollata ë Keqe. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 1554 m. Organizator: PD “Hrid“ Plav.
Planinarska literatura:
Zlatko Smerke, Stijene Jugoslavije – alpinistički vodič, knjiga 1; izdavač: Planinarsko društvo “Ravna Gora“, Varaždin, 1977.
Miljan Radović, Rajko Marić, Crnogorske Prokletije – priroda, ljudi, turizam, razvoj; izdavač: Ministarstvo turizma Crne Gore, Podgorica, 2002.
Branko Kotlajić i Radonja Šekularac, Grbaja – Gusinjski deo Prokletija – istorija, antropogeografija i planinarski vodič; izdavač: Planinarsko društvo “Radnički“, Beograd, 2003.
Daniel Vincek, Ratko R. Popović i Mijo Kovačević, Planine Crne Gore – vodič za planinare; izdavač: “Monitor“, Podgorica, 2004.
Mickal Kleslo, Po planinama Balkana, Bosna i Hercegovina, Crna Gora – turistički vodič na češkom; izdavač: SKY, Vresina, 2004.
Planinarski vodič Hajla; izdavač: NVO Pogled i PK Pogled, Rožaje, 2010.
Ervin Kalač, Planine rožajskog kraja – monografija; Rožaje, 2013.
Planinarske i topografske karte:
Prokletije – Brada, Topografska karta 1:50.000, toponomastiku sakupio i obradio prof. dr. Branimir Gušić uz suradnju prof. dr. Željka Poljaka, sastavio i izradio Mirko Marković. Na poleđini karte je skica – panorama s vrha Maja Bals. Izdavač: Planinarsko glasilo HPS “Naše planine“, Zagreb 1963. god.
Prokletije – Planinarska karta 1:75.000, izdavač: Planinarsko smučarsko društvo “Đerovica“ i Turistički savez regiona Peć, 1966. god.
Prokletije – planinarenje i biciklizam, karta 1:50.000, izdavač: Lokalna turistička organizacija Plav uz pomoć GTZ (Njemačka tehnička saradnja), 2009. god.
Topografske karte 1:25.000 i 1:50.000 (1972. god.) i 1:100.000 (1970. god.), izdanje Vojnogeografski institut Beograd.
Naslovna slika: Prokletije, granični kamen na grebenu Maja Popadija (2030 m). Na graničnoj crti triju susjednih država Albanije, Crne Gore i Kosova još uvijek stoje stare oznake na kamenim piramidama:SFRJ (Socijalistička federativna republika Jugoslavija) i SPSH (Republika Popullore e Shqipërisë / Narodna Socijalistička Republika Albanija)
Ohrid je vodeće turističko središte Republike Sjeverne Makedonije. Ohridska starogradska jezgra je smještena na stjenovitom brdu (hridu) iznad jezera po čemu je grad dobio ime – Ohrid. Na vršnom tjemenu brda uzdižu se visoki bedemi Samuilove tvrđave, posljednjeg makedonskog cara. Tvrđava je povijesni spomenik važanza makedonsku državnost, obnovljena je 2003. godine i jedna je od najposjećenijih turističkih destinacija u gradu. Ohrid je kolijevka slavenske pismenosti, jer je bio sjedište širenja pismenosti i kršćanstva među Slavenima, koje su u Ohriduzapočeli učenici Ćirila i Metodija, sv. Kliment i sv. Naum.Ohrid je upisan na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine (1979. god.). Ohridsko jezero se nalazi na teritoriji Republike Sjeverne Makedonije i Republike Albanije. Jezero je smješteno u živopisnom planinskom području i poznato po svojoj kristalno čistoj vodi. “Wanderlust” je nazvao Ohridsko jezero jednim od najlepših jezera na svijetu. Jezero najveću količinu vode dobija iz Prespanskog jezera koje se nalazi s druge strane planine Galičice. Iako nisu najveći, Biljanini izvori su najpoznatiji zbog legende koja ih prati opjevani su u poznatoj starogradskoj pjesmi “Biljana platno beleše”. Ohrid je planinarima važan i zbog obilaska NP Galičica i uspona na vrh Magaro (2255 m/nv) sa kojeg se kao na dlanu vide Ohridsko i Prespansko jezero. Ohridsko jezero je upisano na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine (1979. god.).
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Ohrid i Ohridsko jezero su upisani na UNESCO-ov popis svjetske kulturne i prirodne baštine (1979. god.)
Ohrid je drevni grad i luka na sjeveroistočnoj obali Ohridskog jezera. Od Skopja, glavnog grada zemlje, udaljen je 170 km. Smješten je na 700 metara nadmorske visine. Grad prema posljednjem popisu ima 38.900 stanovnika (2016. god.) i sjedište je općine Ohrid koja ukupno s gradom i 28 sela ima oko 55.000 stanovnika. Ohrid je u prošlosti bio poznati ribarski i trgovački grad na trasi stare rimske ceste “Via Egnatia” i kroz minula stoljeća postao je vjersko i kulturno središte Makedonije. Prvi se put spominje kao naselje ilirskih Dasareta već u 3. st. pr. n. e. pod imenom Lihnid (grčki Lychnidos). Polovicom 2. st. pr. n. e. osvojili su ga Rimljani, za čije je vladavine, pod imenom Lychnidus, postao jednim od većih gradova rimske provincije Makedonije. U srednjem vijeku bio je vjersko i kulturno središte, u kojem su djelovali sv. Kliment Ohridski i sv. Metod. Za vladavine cara Samuila (976. – 1014.) bio je prijestolnica makedonske države, a od 980. sjedište patrijaršije (od 1018. arhiepiskopije). U 12. st. je znatno trgovačko središte. Od 11. do 14. st. bio je pod vlašću Bizantskoga Carstva, Normana, epirskih despota, Srbije i Srpske despotovine. Za vladavine Osmanskoga Carstva (1398. – 1912.) Ohrid je bio sjedište istoimenoga sandžaka, a od 17. st. i kadiluka. Zahvaljujući povoljnom geografskom položaju, od 18. st. razvio se u jedno od najjačih gospodarskih središta toga dijela Osmanskoga Carstva, temeljeći svoj gospodarski razvoj na karavanskoj trgovini, ribarstvu i preradi kože. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti bio je pod srpskom vlašću (1913. – 1915.). Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskoga rata bio je pod bugarskom vlašću (1915. – 1918.; 1941. – 1944.); potom u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.), te Socijalističke federativne republike Jugoslavije, u sklopu Socijalističke Republike Makedonije (1945. – 1991.), i neovisne Republike Makedonije (od 1991.) koja je 2019. godine promijenila ime u Republika Sjeverna Makedonija. Grad je sačuvao svoj istočnjački izgled. U staroj jezgri grada je mnoštvo dobro očuvanih srednjovjekovnih crkava (9. – 14. st.): manastir sv. Pantelejmona i sv. Klimenta Ohridskog, sv. Sofije, Bogorodice Preslavne, sv. Jovana Bogoslova Kaneo, Nikole Bolničkoga, Bogorodice Bolničke, Bogorodice Čelnice, sv. Dimitrija, sv. Konstantina i Elene, sv. Varvare i dr. Od kulturnopovijesnih spomenika ističu se: srednjovjekovna Samuilova tvrđava (10. st.), ostaci helenističkog teatra (3. st. pr. n. e.) i građanske kuće (18. – 19. st.). Ohrid je danas moderan grad s visokim stepenom razvoja ekonomije kojom dominiraju elektronička, elektrotehnička i metalna industrija, prerada duhana, proizvodnja peći na kruta goriva, autogalanterije i ambalaže od plastike, zanatska proizvodnja ženskog nakita s ohridskim biserima. Turistički i uslužni sektor također daju značan doprinos, u gradu i njegovoj okolici je veliki broj ugostiteljskih objekta, hotela i pansiona. Nedaleko od Ohrida (oko 9 km) pokraj ceste Struga – Kičevo – Skopje nalazi se Međunarodni aerodrom sv. Apostol Pavle. U gradu su smještene suvremene naučno-obrazovne i kulturne institucije: Hidrobiološki institut (osn. 1935.), Zavod za zaštitu spomenika kulture i muzej – Ohrid (osn. 1951.), Tehnološko sveučilište (osn. 2009.), Fakultet za turizam i ugostiteljstvo, galerija ikona, glazbeno-dramski festival Ohridsko ljeto i dr. U okolici Ohrida vrijedi obići Muzej na vodi – Zaljev kostiju, manastir sv. Nauma i izvore Crnog Drima. Ohrid je planinarima važan i zbog obilaska NP Galičica i uspona na vrh Magaro (2255 m/nv) sa kojeg se kao na dlanu vide Ohridsko i Prespansko jezero. Ohrid je upisan na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine (1979. god.).
Samuilova tvrđava je jedna od najvećih srednjovjekovnih fotifikacijskih građevina u Sjevernoj Makedoniji. Tvrđava je povijesni spomenik važan za makedonsku državnost i jedna je od najposjećenijih turističkih destinacija u Ohridu. Sa svojim bedemima i kulama zauzima cijelo ohridsko brdo što se izdiže do 100 metara iznad nivoa jezera. Sa svih strana, osim sa južne strane koja je okrenuta ka jezeru, grad je zaštićen sa visokim zidovima i obrambenim kulama. Sa bedema tvrđave se pruža širok pogled na grad i Ohridsko jezero. Starogrčki i rimski povjesničar Polibije (oko 203. – 120. god. pr. n. e.), u svom djelu opisao je prvu vojnu akciju na ovim prostorima pod vodstvom makedonskog kralja Filipa koji je naredio da se na brdu iznad Ohridskog jezera (grčki Lacus Lychnidis) izgradi utvrda. Rimski povjesničar Tit Livije (59. pr. n. e. – 17.), u svom djelu Povijest Rima (latinski Ab Urbe condita) također spominje utvrdu na brdu iznad Ohridskog jezera. Tvrđava je u prošlosti bila više puta rušena, pregrađivana i dograđivana, nosi znakove skoro svih povijesnih epoha kad su Ohridom gospodarili rimljani, bizantijci, slaveni i osmanlije. Međutim, računa se da je najveći dio zidova tvrđave sa podgrađem, zajedno sa očuvanim kulama, sagrađeno za vrijeme vladavine cara Samuila (976. – 1014.) potom njegovih nasljednika do 1018. godine, kad je Ohrid bio prijestolnica makedonskih slavena. Nakon propasti ovog carstva pod vlašću bizantijskog cara Bazilija II tvrđava je porušena. Tvrđava je više puta obnavljana. Godine 2000., započeti su najveći istraživački i konzervatorsko-restauratorski zahvati pri čemu su bila izvedena sistematska aerheološka iskopavanje na cijelom prostoru tvrđave. Tada su bili sanirani, konzervirani i restaurirani bedemi i kule u njenom središnjem dijelu. Godine 2003., završeni su svi radovi na obnovi tvrđave.
Helenistički teatar u Ohridu je jedini u Sjevernoj Makedoniji, ostali teatri u antičkim gradovima: Scupi, Stobi i Heraclea Lyncestis su iz rimskog doba. Teatar je izgrađen oko 200. godine pr. n. e. Smješten je između dva brežuljka koja ga okružuju i drže zaštićenim od vjetrova, koji bi mogli ometati akustiku tokom predstave. Sa njega se pruža prekrasan pogled na Ohridsko jezero i planinu Galičicu. Nakon rimskog osvajanja grada, teatar je pretvoren u arenu za borbe gladijatora koje je car Konstantin Veliki zabranio 325 god. pr. n. e. U današnje vrijeme teatar ima više namjena, ali najviše služi za predstave Ohridskog ljeta, tradicionalne međunarodne kulturne manifestacije. Iz ovog razloga u amfiteatru je izgrađena velika natkrivena pozornica na kojoj su nastupili mnogi poznati umjetnici iz svijeta.
Crkva sv. Jovana BogoslovaKaneo je smještena na zaravni visoko iznad Ohridskog jezera u blizini ribarskog seoceta Kaneo i gotovo je zaštitni znak Ohrida jer je prikazana skoro na svim razglednicama grada. Crkva je posvećena sv. Jovanu Bogoslovu Kaneo. Tačan datum izgradnje crkve ostaje nepoznanica, ali dokumenti s pojedinostima o crkvenoj imovini sugeriraju da je sagrađena prije 1447. godine. Crkva je sagrađena od cigle i kamena i ima tlocrt pravilnog križa. Arhitekt crkve je nepoznat, ali se pretpostavlja da je on bio pod uticajem bizantijsko-armenske crkvene arhitekture. Arheolozi su mišljenja da je crkva sagrađena najvjerojatnije u 13. stoljeću. Crkva je obnovljena u 14. stoljeću, nešto prije dolaska Osmanlija u Makedoniju. Pod Osmanskom vlašću crkva je počela propadati i bila napuštena od 17. – 19. st., zbog toga je propao najveći dio fresaka. U 19. st., u crkvi su obnovljeni stropovi, dograđen je narteks i izgrađen zvonik. Ove prigradnje su porušene prilikom radova na restauraciji objekta 1963/1964. godine.
Ohridsko jezero (albanski: Liqeni i Ohrit) nalazi se u živopisnom planinskom području na teritoriji Republike Sjeverne Makedonije i Republike Albanije. Jezero je smješteno na 693 metara nadmorske visine u dubokoj i zatvorenoj kotlini, sa istoka je zatvorena planinom Galičicom (2255 m/nv), a sa zapada Jablanicom (2259 m/nv). Sliv Ohridskoj jezera ima 40 rijeka, od kojih 17 na makedonskoj i 23 na albanskoj strani. Jezero pokriva površinu od 358,2 km², od čega 2/3 jezera pripada Sjevernoj Makedoniji, dugo je 30,8 km, а najveća širina mu je 14,8 km. Ukupna dužina jezerske obale je 87,5 km. Na obalama Ohridskog jezera smješteni su gradovi Ohrid i Struga u Sjevernoj Makedoniji, te Podgradec u Albaniji. Ohridsko jezero je poznato po svojoj kristalno čistoj vodi, koja je providna do 22 m dubine, a najveća izmjerena dubina jezera je 286 m. Jezero je nastalo prije ledenog doba i u vodama je sačuvano oko 200 endemskih biljnih i životinjskih vrsta (17 vrsta riba), od kojih su neke stare do 30 milijuna godina i odavno su izumrle u ostalim dijelovima svijeta, kao što su: ohridska pastrva (Salmo letnica), ohridska sferna spužva (Ochridospongia rotunda), i neke alge kremenjašice (Bacillariophyceae) i zelene alge (Charophyta), te plošnjaci virnjaci (Turbellaria) i dr. Ohridsko jezero svojom iznimnom ljepotom od davnina privlači mnoge turiste i britanska televizijska dramska serija “Wanderlust” nazvala ga jednim od najlepših jezera na svijetu. Ohridsko jezero je upisano na UNESCO-ov popis svjetske prirodne baštine (1979. god.).
Muzej na vodi – Zaljev kostiju je arheološki kompleks na istočnoj obali Ohridskog jezra. Od Ohrida do muzeja može se doći automobilom ili brodom a nalazi se u blizini sela Peštani. Muzej nudi dobar povijesni pregled i način kako su nekad ljudi živjeli u prapovijesno doba. Ronioci-arheolozi su u tom zaljevu našli veliki broj životinjskih kostiju i po tome zaljev nosi ime. U neposrednoj blizini muzeja na malom uzvišenju Gradišće nalaze se ostaci rimske utvrde, ovo potvrđuje da od davnina postoji kontinuitet življenja i boravak na prostoru Zaljeva kostiju. Muzejska postavka sadrži maketu s orginalnim ostacima naselja koje tvore sojenice – kolibe napravljene na temelju podvodnih arheoloških istraživanja. Rekonstruisano sojeničko naselje u Zaljevu kostiju prostire se na površini od 8500 m². Naselja sojenica kao način ljudskog staništa u specifičnom okruženju su karakteristična za prapovijesna razdoblja od neolitika (mlađe kameno doba), eneolitika ( bakreno doba), bronzanog i gvozdenog doba.
Manastir sv. Nauma je popularna izletnička destinacija do koje se može doći automobilom ili brodom. Nalazi se južnije od Ohrida (29 km). Manastir je smješten na visokom stjenovitom hridu neposredno uz makedonsko-albansku granicu. Uz manastir je podignut hotel i ugostiteljski objekti. Manastir je pred kraj svojega života 895. godine utemeljio sveti Naum, suradnik sv. Klimenta Ohridskog. Samostanska crkva izvorno posvećena svetim arhanđelima Mihaelu i Gabrijelu, podignuta je 900. godine. Sv. Naum je u manastiru proveo posljednje godine svog života te je ondje i pokopan 910. godine. Manastir i crkva, doživjeli su brojne preinake, a današnji izgled potječe iz 16. stoljeća, sa brojnim preinakama iz kasnijih stoljeća i restauracijama iz 20. stoljeća. Manastir sv. Nauma izgubio je svoj vjerski karakter koji je nekada imao, u novije vrijeme pretvoren je u muzejsko-turistički objekat, a vjerski obredi obavljaju se u obljižnjoj samostanskoj crkvi. U neposrednoj blizini manastira su izvori rijeke Crni Drim – najveće pritoke Ohridskog jezera.
Izvori Crnog Drima nalaze se južnije od Ohrida (29 km) u neposrednoj blizini manastira sv. Nauma. Pokraj izvora u dubokoj hladovini i bujnom zelenilu je nekoliko restorana s baštama i terasama nad vodom gdje treba probati riblje specijalitete (ohridska pastrmka) i tradicionalna makedonska jela (gravče na tavče). Voda na izvorima dolazi podzemnim kanalima iz Prespanskog jezera (na 853 m/nv) s druge strane planine Galičice ili kako se na makedonskom jeziku kaže “presipa se“ (preljeva se) po čemu je jezero dobilo ime. Od izvorišne čelenke nastaje rijeka Crni Drim koja se nakon kratkog toka uljeva u Ohridsko jezero. Izvori Crnog Drima najveća su pritoka Ohridskog jezera i pod strogom su zaštitom u sklopu Nacionalnog parka Galičica. Na području izvora je manje jezerce dužine 700 m, širine 250 m i dubine 3,5 m. Podvodnih izvora je 30 a krajbrežnih 15. Ukupan kapacitet izvora je 6,5 – 10 m³/sek. Temperature 10 – 12ºC. Na izvoru su dva malena otoka. Otoka Ohridskog jezera nalazi se u gradu Struga (oko 15 km od Ohrida). Od otoke dalje rijeka Crni Drim (alb. Drinit të Zi) ponovo nastavlja svoj tok do sastavaka s rijekom Bijeli Drim (alb. Drinit të Bardhë) kod grada Kukës u sjeveroistočnoj Albaniji. Na sastavcima dviju rijeka nastaje rijeka Drim (alb. Drini) koja se uljeva u Jadransko more. Zanimljivo je spomenuti, u antičko doba rijeka Drim je nosila naziv Drilon. Izvor rijeke Bijeli Drim nalazi se u zapadnom Kosovu desetak kilometara sjeverno od grada Peć (alb. Peja) kod sela Radavac (alb. Radafci) u podnožju planine Žljeb na kosovsko-crnogorskoj granici.
Naslovna slika: Crkva sv. Jovan Bogoslov Kaneo sagrađena je u 13. stoljeću na hridu iznad Ohridskog jezera
Vis je najistureniji naseljeni hrvatski otok na Jadranskom moru, pogodan za ljetovanje i sportove na vodi ali i druge rekreativne sportove na otvorenom. Naime, na otoku su putokaznim tablama i odgovarajućom signalizacijom obilježene mnoge planinarske i biciklističke staze. PosjetaVisu izvan ljetne turističke sezone, u rano proljeće, za nas planinare koji dolazimo “s kopna” pruža svojevrstan ugođaj jer stižemo upravo u vrijeme kad cvatu grmovi mediteranskog divljeg ružmarina. Na planinarske ture polazimo rano ujutru. Ture započinjemo sa 0 metara nadmorske visine i do najviših vrhova otoka se dugo pješači, iz tog razloga treba ponijeti dovoljne količine vode za piće. Dobro uređene i markirane planinarske staze u početku vode kroz vinograde i maslinike, a kasnije u vršnom području otoka priroda je gotovo netaknuta i mjestimično divlja. Široki vidici, koji se sa najviših tjemena otoka pružaju na morsku pučinu i druge udaljene otoke, ostaće nam u trajnom sjećanju. Na Visu smo boravili od 24.-28.3.2012. godine i napravili tri zanimljive planinarske ture. Zahvaljujemo se planinarima Željku Arnautoviću i Nikši-Jadranu Gruji iz HPD “Hum” Vis na srdačnom gostoprimstvu i druženju, na zajedničkim turama koje će nam ostati u najljepšem sjećanju.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Uvala sv. Jurja i mjesto Vis – pogled sa planinarske staze za pl. kuću sv. Andrija
OtokVis je najistureniji naseljeni hrvatski otok u Jadranskom moru, udaljen 30 nautičkih milja (45 km) od kontinentalnog kopna. Smješten je u grupi srednjodalmatinskih otoka. Površina otoka je oko 90 km², dok je površina viškog arhipelaga oko 100 km², u koji se ubrajaju manji otoci, otočići i školji: Palagruža, Biševo, Svetac, Sv. Andrija, Veliki Budikovac, Mali Budikovac, Ravnik, Jabuka, Brusnik i dr. Ukupna duljina morske obale Visa je oko 80 km. Klima na Visu je sredozemnog tipa – suha i vruća ljeta, a vlažne i blage zime. Zbog svog isturenog i samotnog položaja otok je u zimskom periodu često izložen jakim vjetrovima. Srednja godišnja temperatura je oko 16°C. Prosječna godišnja količina padavina je oko 800 mm po m². Na otoku ima više izvora pitke vode, više negoli susjedni otoci. Vis ima ukupno oko 3.700 stanovnika. U periodu pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije na otoku je živjelo oko 10.000 stanovnika. Većinsko stanovništvo otoka su Hrvati oko 95%. Veća mjesta na otoku su Vis (oko 1.800 st.) i Komiža (oko 1.600 st.), smješteni na obali mora, dok su ostala manja naselja smještena uglavnom u unutrašnjosti otoka: Podhumlje, Žena Glava, Podstražje, Podšpilje, Marine Zemlje i Podselje. Na jugoistočnom dijelu otoka razvila su se naselja: Rukavac, Brgujac i Milna.
Vis kroz povijest
Otok Vis naseljen je još u prapovijesno doba. Bio je mjesto starogrčkog naseljavanja (Issa), a poslije prijelazi pod starorimsku vlast (Lissa). U ranom srednjem vijeku se nalazi u starohrvatskoj državi. Poslije je često mijenjao vladare, odnosno za vladare je imao Mletke. Tada je Vis doživio napad Katalonaca u službi napuljskog kralja, a koji su opustošili otok. Zbog potrebe obrane sagradili su utvrđena naselja Kut i Luku od kojih je nastao suvremeni Vis. Za napoleonskih vremena za vladare su imali Francuze, pa čak i Engleze. Poslije pada Napoleona i Mletačke republike, Vis dolazi pod vlast Austro-Ugarske Monarhije. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Vis potpada pod talijansku okupaciju (1918. – 1921.), a zatim postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – kasnije Kraljevine Jugoslavije. Po izbijanju Drugoga svjetskoga rata, otok Vis je ponovno 1941. godine okupirala Italija. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vlast na otoku preuzima Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ). Vis je jedini dio nekadašnje Jugoslavije koji nikad nije zauzela njemačka vojska. Tada je na njemu bio smješten saveznički vojni aerodrom (danas pod vinogradima). Maršal Tito dolazi na Vis u lipnju 1944. godine nakon njemačkog desanta na Drvar. Do zauzimanja Beograda u listopadu 1944. godine otok je funkcionirao kao sjedište vojnog i političkog rukovodstva narodnooslobodilačkog rata i savezničkih vojnih misija. Vis je zbog svog strateškog položaja čitav pretvoren u veliku vojnu utvrdu. U Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji (SFRJ), otok je bio zatvoren za strance. Zabrana dolaska stranaca je ukinuta 1989. godine. Jugoslavenska narodna armija (JNA) izgradila je više od 30 vojnih objekata, uključujući tunel za zaklon ratnih brodova i podzemnu vojnu bolnicu. Posljedica polustoljetne izolacije bilo je gospodarsko zaostajanje i nemogućnost turističkog razvoja, a s tim povezano i veliko iseljavanje stanovništva. JNA je napustila otok 30.5.1992. godine, četiri i pol mjeseca nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Vis je smješten na sjevernoj strani otoka Visa duž uvale Sv. Jurja, koju zatvara otočić Host. Vis je jedino mjesto na otoku koje ima svakodnevnu trajektnu i katamaransku vezu sa Splitom od kojeg je udaljen 30 nautičkih milja (45 km). Tijekom ljetne sezone povezan je i s gradovima na talijanskoj obali. Za sve one koji dolaze na Vis bez vozila, ne treba da brinu jer su svi potrebni sadržaji na dohvat ruke. Gradska šljunčana plaža udaljena je stotinjak metara od središta Visa, a na drugoj strani uvale, blizu Kuta i u neposrednoj blizini Lučice nalazi se nekoliko lako dostupnih plaža. Vis i sela u unutrašnjosti otoka bili su više orijentirani na vinogradarstvo. U periodu pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije gotovo 1/3 površine otoka je bila pod vinogradima.
Komiža je smještena na jugozapadu otoka Visa u podnožju najvišeg vrha otoka – Hum (587 m/nv). Ispred komiške uvale nalazi se nekoliko otoka viškog arhipelaga: Biševo s čuvenom Modrom špiljom, Svetac – nekadašnje stanište mediteranske medvjedice, vulkanski otoci Jabuka i Brusnik, te mnoštvo malih otočića. Komiža je udaljena 10 kilometara od mjesta Vis. Nekoliko šljunčanih plaža nalazi se u neposrednoj blizini središta, pa je odmor u Komiži prikladan i za one koji dolaze bez vozila ili ga ne žele stalno koristiti. Autobusna linija i privatni kombiji povezuju Komižu s Visom, ali i s nezaobilaznim slikovitim mjestima u unutrašnjosti otoka. Komiža je ribarsko mjesto s dugom tradicijom i bogatom kulturnom povješću te odličnom hranom. Među mnoštvom jela je i čuvena “komiška pogača” lokalni specijalitet koji se mora probati. U gradu je ribarski muzej koji se nalazi u takozvanoj Komuni, renesansnoj kuli iz 16. stoljeća, te brojne crkve od kojih se izdvaja crkva sv. Nikole (zaštitnik ribara i pomoraca) smještena na brežuljku iznad Komiže. U 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća u Komiži je bilo iznimno razvijeno ribarstvo i prerada ribe (sedam tvornica).
25.3.2012.
Tura br. 1: Vis – sv. Križ – Borova njiva – pl. kuća sv. Andrija – Vinopolje – Cojno polje – Lokvica – Žena Glava – Titova špilja – crkvica sv. Duh - Komiža.
Tura br. 3: Vis – Stara Issa – Prirovo – tvrđava George III – Terjum – Rogačić – rt Nova pošta – rt Škojić – tunel “Jastog” u uvali Parja – Vinogradišće – Vis.
Naslovna slika: Komiški zaljev i mjesto Komiža, pogled sa vidikovca kod crkvice sv. Blaž
Vrelo Ajvatovica je najveće dovište muslimana i jedno od najstarijih u Bosni i Hercegovini. Ime je dobilo po Ajvaz-dedi za kojeg legenda kaže da je nastojao dovesti vodu sa ovog vrela u mjesto Prusac, koje je oskudijevalo pitkom vodom. Nedaleko od samog vrela ispriječila mu se velika stijena široka oko 70 i visoka oko 30 metara. Narodna predaja kaže da se Ajvaz-dedo 40 dana ranim sabah-namazom (jutarnja molitva) obraćao Bogu da stijenu ukloni. Četrdesetog jutra nakon molitve je nakratko zadrijemao i usnio san o dva velika bijela ovna kako se sudaraju rogovima. Iz sna ga je prenula jaka tutnjava i ugledao stijenu da se trese i na kraju se raspukla na dva dijela. U širokom procijepu koji je tada nastao u raspukloj stijeni, Ajvaz-dedo je položio drvene tomruke (cijevi) i tako doveo vodu u Prusac. Ajvaz-dedo je u Prusac došao nakon osvajanja Osmanlijaipada Bosanskog Kraljevstva (1463. god.). U narodu je ostala priča o njemu da je bio učen čovjek, koji je cijeli svoj život posvetio na prosvjećivanju naroda i unaprijeđenju kraja u koji je došao.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Vrelo Ajvatovca je smješteno u srcu planine na 1030 metara nadmorske visine i okruženo visokim stablima guste šume. Vrelo je dobilo ime po Ajvaz-dedi. Godine 1931., izgrađena je kaptaža na vrelu Ajvatovica za vodosnabdjevanje Prusca. Vodovodne cijevi su položene u dužini oko 5 km na pravcu: Ajvatovica – Orlovac – Han čardak – Škandar – Stražnica – Prusac/Varoš (696 m/nv). Voda iz vrela Ajvatovica nije nikada prestala teći u Prusac.
Ajvaz-dedo je u Prusac došao nakon osvajanja Osmanlija i pada Bosanskog Kraljevstva (1463. god.). U narodu je ostala priča o njemu da je bio učen čovjek, koji je cijeli svoj život posvetio na prosvjećivanju naroda i unaprijeđenju kraja u koji je došao. Ajvaz-dedino turbe se nalazi u Pruscu nedaleko od Handan-agine džamije u velikom mezarju. Sjećanje na Ajvaz-dedu postalo je svojevrsna tradicija muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. U znak Božje blagodati ljudi su počeli pohoditi ovo mjesto gdje se dogodilo raspuknuće stijene. Ova tradicionalna vjersko-kulturna manifestacija održava se više od pet stotina godina u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu. Tradicionalni ceremonijalni dio Ajvatovice počinje paradom konjanika i pješaštva. Konjanici s barjacima, tekbiri i ilahije su sastavni dio duha Ajvatovice. Nakon ceremonijala mnogi vjernici prođu kroz raspuklu stijenu. Islamska vjerska zajednica često naglašava da raspukla stijena nema nikakva ljekovita svojstva te da posjetioci ne čine sujevjerja, ipak ima onih koji kući ponesu po neki kamenčić sa stijene kao suvenir.
Ajvatovica na poštanskim markama
JP BH Pošta izdalo je dvije prigodne poštanske marke s motivom Ajvatovice. – Ajvaz-dedo i Stari grad Prusac, autor: Asad Dž. N. (1997. god.) – 500. godina Ajvatovice, autor: A. Đelilović (2010. god.)
Pristup do Ajvatovice
Vrelo Ajvatovica se nalazi u blizini drevnog grada Prusac (oko 7 km), nekada zvanog Akhisar ili Bjeli grad/Biograd. To je jedan od najstarijih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme osmanlijske vladavine Prusac je bio kulturno i vjersko središte Bosanskog pašaluka. Stari grad Akhisar se nalazi u gornjem toku rijeke Vrbas u blizini Bugojna i Gornjeg Vakufa. Smješten je na vrhu litice u mjestu Prusac, oko 5 km južno od Donjeg Vakufa. Od regionalnog puta Donji Vakuf – Bugojno je udaljen oko 2 km. Stari grad Akhisar u Pruscu je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2004. god.).
Naslovna slika: Na vrelu Ajvatovica raspukle su i stijena i ploča (ima neka tajna veza)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 