PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Bjelašnica – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Bjelašnica, jedna od najvećih planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Treskavice, Jahorine, Zelengore i Maglića. Pripada grupi planina sarajevske regije koje čine posljednji bedem iznad kojeg se sudaraju mediteranska i kontinentalna klima. Nalazi se jugozapadno od Sarajeva. Spada u red veoma čudljivih planina gdje se vrijeme često mijenja i poznata je po surovosti klime. To je bio razlog Austrougarskoj da još 1894. god. izgradi meteorološku opservatoriju na vrhu Bjelašnice (2067 m/nv) – vrh je po tome i dobio ime Opservatorija. Zime su izuzetno oštre i duge. Proljeće stiže tek u maju, ljeta su kratka i već krajem jeseni snjegovi ponovo zatrpaju planinu. Zimi su nanosi i do 4 m visoki. Bjelašnica je planina na kojoj pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se u jednom ljetnom danu izmjene sva četiri godišnja doba. Odlikuje se ekstremnim niskim temperaturama. Na Bjelašnice skijanje može da traje šest mjeseci.

Ime planine vjerojatno potiče od bjeline kamena i snjegova koji se dugo zadržavaju na njenim vrhovima čak do ljeta. Njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada. Guste šume i divlje životinje predstavljale su vječiti izazov drvosječama i lovcima na visoku divljač. Danas je Bjelašnica postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Bjelašnica je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane 14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Bjelašnici može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Krupca (30 km) i preko Hadžića (40 km).

Ukupna dužina masiva Bjelašnice sa ograncima iznosi od sjevera ka jugu 29 km i od istoka ka zapadu 22 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Željeznica i sjeveroistoku Bosna; na zapadu Trešanica; na sjeveru Zujevina; na jugu Rakitnica i jugozapadu Neretva. Na planini se nalazi nekoliko većih i manjih jezera: Lokvanjsko jezero (1760 m), Kalajli jezero (1645 m), Blatačko jezero (1150 m), Sitničko jezero (1695 m) i Bešlića jezero (1350 m).

Najviši vrhovi Bjelašnice nalaze se u središnjem dijelu masiva a među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Opservatorija (2067 m), Krvavac (2062 m), Velika Vlahinja (2056 m), Mala Vlahinja (2005 m), Žuti cvijet (2032 m), Veliki Strug (2026 m), Mali Strug (1923 m), Žuljsko brdo (1986 m), Vjetreno brdo (1968 m), Hadžihasanov vrh – Hranisava (1964 m), Vjetreni kuk (1947 m), Velika Međeđa glava (1936 m), Četovičko brdo (1936 m), Crni vrh (1908 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Mali Ljeljen (1905 m), Obalj (1896 m), Lovnica (1856 m), Veliki Visin – Velež (1850 m), Ledni kuk (1843 m), Rasuha (1842 m) i Kobilica (1826 m).

1893. god. Vlasti Austro-Ugarske Monarhije u BiH, formirale su lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Bjelašnice i Igmana.

1894. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice izgrađena je meteorološka opservatorija, na nadmorskoj visini od 2067 m. Zgrada je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste opremljene sa šest kreveta, a smještaj su mogli koristiti i planinari. Ovo je bila prva visinska stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je počela rad kao visinska stanica 1.8.1894. godine.
U sklopu izgradnje meteorološke stanice izgrađena je kuća namijenjena za smještaj osoblja koje je moralo brinuti o održavanju ceste za vrh Bjelašnice. Kuća je smještena u Štinom dolu na nadmorskoj visini od 1568 m.

1894. – 1897. god. U ovom periodu prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).

1918. – 1938. god. Među mnogim opservatorima koji su radili u meteorološkoj stanici vrijedi spomenuti Josipa Schäfera. Svakodnevno je vršio mjerenja i osmatranja a podatke o vremenskim uvjetima na vrhu planine je bilježio u službenim izvještajima. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se starog Schäfera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.

1906. god. Baron Eugen von Albory, poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće u Mehinoj luci – na zapadnoj strani Hranisave. Kuća je izgrađena na nadmorskoj visini 1035 m i nosi naziv “Jagdhaus – Alboryhütte”. Pristup do objekta je od željezničke stanice Pazarić preko Vrbice i Kraljevca uređenom pješačkom stazom. Od lovačke kuće dalje ova staza nastavlja preko Guvništa i Laništa do pećine Megara. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Alborin put”.

1923. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću na sjevernoj strani Bjelašnice kod vrela u podnožju Gradine. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1345 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 15 ležaja.

1924. god. U podnožju najvišeg vrha Bjelašnice kod Štine lokve (1568 m/nv) na temeljima prijašnje kuće koja je uništena u Prvom svjetskom ratu izgrađena je nova kuća. Kuća je ozidana od kamena i pokrivena šindrom. Otvorena je stalno, u njoj stanuje cestar koji se brine o prohodnosti ceste za vrh Bjelašnice. U kući mogu boraviti i planinari. Kuća raspolaže sa 15 ležaja.

24.6.1934. god. Svečano je otvorena planinarska staza koju su uredili i markirali sarajevski planinari – visokogorci: Josip Sigmund i Josip Nepomucki, članovi HPD “Bjelašnica”. Polazna tačka staze je na Velikom polju (1199 m/nv) i izvodi na najviši vrh Bjelašnice (2067 m/nv). U prvom dijelu staza prolazi kroz gusti šumski pojas u Kasovom dolu i preko Ravne vale do pod Kotlove od kojih dalje započinje visokogorska golet. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Josipova staza” po imenima graditelja.
Iste godine članovi SD “Slavija” Sarajevo u neposrednoj blizini planinarske kuće na vrelu pod Gradinom izgradili su kamenu česmu – poznata po nazivu “Slavijino vrelo”.

1935. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću u središnjem dijelu Bjelašnice kod lokve na Sitniku. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1735 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 10 ležaja.
Iste godine objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Bjelašnice ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1941. – 1945. god. U ovom periodu dok je trajao Drugi svjetski rat svi objekti na Bjelašnici koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni. Također je uništena i zgrada meteorološke stanice na vrhu Bjelašnice.

1948. god. U mjesecu oktobru u Sarajevu je osnovano planinarsko društvo “Bjelašnica”, prvo u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, s ciljem da među radnim ljudima i omladinom razvija oblike sportsko-rekreativne aktivnosti. Odmah po osnivanju članovi planinarskog društva poduzimaju dobrovoljne radne akcije na obnovi planinarske kuće Pod Gradinom, na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Kuća je svečano otvorena povodom proslave Dana Republike 29.11.1948. godine. Kuća raspolaže sa 20 ležaja. Obnovljena kuća je poslužila kao baza za dalju izgradnju novih planinarskih objekata i markiranje planinarskih staza na Bjelašnici.

4.12.1949. god. Svečano je otvoren pl. dom na Mrtvanjskim stanarima. Dom se nalazi u središtu Bjelašnice i pogodna je polazna tačka za uspone na gotovo sve najviše vrhove. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1585 m u blizini katuna – stočarskog naselja sa nekoliko koliba. Sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Ima prizemlje, u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 50 mjesta, a u 7 soba na spratu, od po 6 – 10 kreveta (ukupno 48 ležaja). Dom je udaljen 3 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 3 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1950. god. Na Sitniku (1735 m/nv) u blizini lokve, izgrađena je nova pl. kuća na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Objekat je prizeman, sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Kuća ima kuhinju, trpezariju sa 20 mjesta i 2 sobe sa ukupno 17 kreveta. Kuća je udaljena 4 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 4 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
Iste godine izgrađena je pl. kuća na Hranisavi (1953 m/nv). Objekat je prizeman, građen od tesanog kamena i pokriven limom. U objektu je smještena čatrnja za vodu. Za osvjetljenje se koristi petrolejska lampa. Raspolaže s manjom kuhinjom i 15 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je udaljena 5 h hoda od Pazarića preko Kradenika i Ždrijela. Od Ljubovčića preko Šavnika i Haluge 4 h hoda ili od Ljubovčića preko Bora i Vjetrenih vrata 4 h i 30’ hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Bjelašnice od 14. do 15. aprila ovim pravcem:
1. dan, Konjic – Dubravica – Vrdolje – Delića polje – Raški dol – Šišan polje – katun Krošnje – Stari konak – pl. dom Mrtvanjski Stanari;
2. dan, Mrtvanjski Stanari – Šljemensko brdo – Kara Mustafini čairi – Međeđa lokva – Javornik – Veliko polje – Mrazište – Hrasnički stan na Igmanu.

27.7.1951. god. Povodom 10-godišnjice Dana ustanka u BiH, PD “Bjelašnica” Sarajevo, podiglo je spomen ploču na vrhu Bjelašnice. Spomen ploča je postavljena na kamenoj piramidi visine 2 m.

9.9.1951. god. Svečano je otvorena novoizgrađena meteorološka stanice na vrhu Bjelašnice, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata uništena. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Sklonište je udaljeno 7 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Sitnika, a od Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja 7 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

2.12.1951. god. Svečano je otvoren pl. dom na Šavnicima. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 940 m u blizini sela Ljubovčići. Sagrađen je od brvana, a pokriven limom. Ima prizemlje u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 70 mjesta, te sprat i potkrovlje sa 10 soba, od po 1 – 7 kreveta (ukupno 51 krevet). Ima vlastitu mini-hidroelektranu, vodovod, tekuću vodu i komplet sanitarije u objektu. Dom je udaljen 1 h 30’ hoda od Pazarića preko Ljubovčića. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

23.11.1952. god. Svečano je otvorena novoizgrađena pl. kuća Pod Gradinom. Objekat je smješten u blizini stare pl. kuće na uzvišenju nadmorske visine od 1355 m. Sagrađen je od brvana, a pokriven limom. Ima prizemlje i sprat. U prizemju je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 20 mjesta, a na spratu 4 sobe, od po 3, 4, 6 i 7 kreveta (ukupno 20 ležaja). Kuća je udaljena 2 h i 30’ hoda od Pazarića preko Šavnika i Hobera, a preko Ljubovčića i Bora 3 h hoda . Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1957. god. Blatačko jezero je stavljeno pod zaštitu države kao objekat značajan za naučna istraživanja. Jezero se nalazi kod sela Blaca na jugozapadu Bjelašnice, smješteno je u kraškoj uvali na nadmorskoj visini 1150 m, ovalnog je oblika, dugo oko 400 m i široko oko 170 m sa prosječnom dubinom do 2 m. Napaja se kišom i topljenjem snijega. Obala jezera je obrasla barskim travama i biljkama.
Iste godine Reonska uprava za pašnjake Kalinovik izgradila je dvije velike kamene česme sa koritom za napajanje stoke: na vrelu Grkarica (na stazi: Dugo polje – Greda) i vrelu na Starom konaku (na stazi: Mrtvanjski stanari – katun Krošnje).

1958. god. U mjesecu martu PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Bjelašnički dan”, koje je u stvari svojevrsni nastavak predratne manifestacije sarajevskih planinara u organizaciji HPD “Bjelašnica” Sarajevo. Ovo takmičenje sjedinilo je planinarske i smučarske elemente, pomoći i samopomoći u planini, turnog smučanja, ali i elemente snage, spretnosti, hrabrosti i poznavanje orijentacije.
U početku je “Bjelašnički dan” bio sastavljen iz dva takmičenja: orijentaciono takmičenje u zimskim uvjetima i slaloma, a kasnije je to ujedinjeno u tzv. planinarski smuk, u kojem ekipa na smučkama, sa teretom na leđima sama pronalazi stazu na goleti i u šumi, usput vrši i obavezno gađanje postavljenih meta iz zračne puške i izradu improvizovanog prijevoznog sredstva za transport povrijeđenog druga, pruža prvu pomoć i vrši imobilizaciju, a uz sve to treba da stigne na cilj u što kraćem vremenu.
Uspjehu i popularnosti ove jedinstvene planinarsko-smučarske manifestacije svakako je doprinio veliki i stalni odziv mnogih planinarskih društava iz Bosne i Hercegovine.

1958. god. U mjesecu augustu puštena je u obilazak Bjelašnička transverzala. Osnivač transverzale, PD “Bjelašnica” Sarajevo realizovao je ideju grupe entuzijasta koja je činila napore da se Visočica i kanjon Rakitnice učine što pristupačnije širem krugu planinara. Snažan podstrek njihovom nastojanju data je ekspedicija koja je u mjesecu julu 1956. godine organizirala ispitivanje kanjona rijeke Rakitnice. Nakon obilaska ekspedicije, nametnulo se kao neophodno markiranje planinarske transverzale na Bjelašnici i susjednoj planini Visočici, koja bi omogućila planinarima da u što većem broju posjete jedan dio kanjona Rakitnice i tako se upoznaju sa surovim i nedirnutim ljepotama tih krajeva.
Bjelašnička transvezala ima ukupno 17 kontrolnih tačaka, na sljedećim lokacijama: pl. dom Šavnici (KT 1), Djevojačke stijene – Strugovi (KT 2), pl. kuća na Hranisavi (KT 3), vrh Krvavac (KT 4), selo Umoljani (KT 5), selo Gornji Lukomir (KT 6), Kašića luka u kanjonu Rakitnice (KT 7), Džamija – najviši vrh Visočice (KT 8), Puzim (KT 9), selo Lukavac (KT 10), Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 11), vrh Velika Vlahinja (KT 12), pl. kuća na Sitniku (KT 13), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 14), pl. kuća na Javorniku (KT 15), Veliko polje na Igmanu – spomenik partizanima (KT 16), vrelo Bosne – spomenik partizanima (KT 17).
U sklopu Bjelašničke transverzale na dijelu trase kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave izgrađen je osigurani planinarski put. Sajlu i klinove su postavili sarajevski planinari – visokogorci: D. Bozja, K. Radijelović, L. Rusjan i K. Spaho, članovi PD “Bjelašnica”. Na prvoj trećini dužine sajle u malom stjenovitom udubljenju bio je postavljen žig (KT 2). Ovo je prva planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 6 – 7 dana. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1958. god. U mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu Sarajevske transverzale na Bjelašnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 10), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 11), pl. kuća na Hranisavi (KT 12), lov. kuća u Mehinoj luci (KT 13) i pl. dom na Šavnicima (KT 14). Ovo je druga po redu planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 8 – 9 dana. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1959. god. U mjesecu februaru PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Šavničko prvenstvo”. Takmičenje je održano na snježnim padinama kod sela Ljubovčići u blizini pl. doma na Šavnicima. U takmičenju učestvuju pioniri i omladina iz Pazarića, Hadžića i bjelašničkih sela Ljubovčića, Jeleča, Ferhatlija, Kahrimana i Lokava.

30.4.1959. god. Na trasi Bjelašničke transverzale gdje je predhodne godine izgrađen osigurani planinarski put kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave smrtno je stradao planinar Jovica Kosanović. Nesreća se dogodila uslijed poskliznuća na zaleđenoj strmoj padini. Kosanović je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik PD “Zabrđe” Vitez.

1960. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice pušten je u funkciju radio-televizijski toranj i zgrada za smještaj tehničkog osoblja na održavanju uređaja. Veliki zahvat gradnje tornja i zgrade, kao i pristupnu cestu do vrha izvelo je poduzeće “Energoinvest” Sarajevo.
Konstrukcija tornja je napravljen od željeza debljine 3 cm, ukupne težine 150 tona. Visina iznosi 52 m. Cijelom visinom kroz toranj su provučene metalne stepenice i potupno zavaren sa svih strana. Na vrhu Bjelašnice često vjetrovi dostižu brzinu veću od 100 km na sat i konstruktori tornja su iz tog razloga napravili veoma elastičnu konstrukciju, koja se na samom vrhu pomjera u radijusu od 60 cm.
U prizemlju zgrade su tri komforna apartmana s kuhinjom, na prvom spratu tehničko osoblje, a na drugom spratu prostorije za potrebe poštansko-telegrafskog saobraćaja. Objekat ima agregat za struju i cisternu za vodu.

2.12.1962. god. U sniježnoj oluji na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice smrtno je stradalo sedam mladih planinara: Slobodan Vujinac (18), Anđelko Pešić (15), Nikola Kožuh (17), Aleksandar Krnješevac (16) članovi PD “Naša krila” Zemun, Zoran Ivanišin (20) član PD “Partizan” Beograd, Zoran Tvorić (16) član PD “Željezničar” Sarajevo i Siniša Tvorić (18) član PD “Bjelašnica” Sarajevo.
U grupi od jedanaest članova tog pohoda samo su četvorica preživjela ovu nesreću i to: Miodrag Prvanović (31), Vojislav Matić (21), Branko Matić (16) i Rifat Hasečić (16), svi iz Zemuna.
Nesreći je predhodilo nevrijeme koje je predhodnog dana 1. decembra zateklo planinare na usponu ka vrhu. Umjesto da se vrate na polaznu tačku sa koje su krenuli mladići su samouvjereno nastavili s usponom vjerujući da će im stupovi zimske markacije pomoći da sigurno dođu na najviši vrh Bjelašnice. Vrijeme se sve više pogoršavalo i navukla se gusta magla zbog koje su dalje pod vršnim grebenom izgubili orijentaciju. Po dolasku na prostoru najvišeg vrha Bjelašnice gdje su bili smješteni objekat meteorološke stanice i RTV objekat sa repetitorom lutali su u magli. Kako nisu uspjeli naći jedan od ovih objekta sklonili su se u usjek pod samim vrhom planine. Hladnu noć na otvorenom teško su podnijeli i bili su na granici izdržljivosti. Sutradan 2. decembra uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se razbila na dva dijela. Čelo kolone od četiri mladića uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno nastojali probiti se do vrha i tako tragično izgubili živote u krugu od 150 – 350 metara udaljenosti od RTV objekta i meteorološke stanice.
Akcija potrage za nastradalim planinarima je trajala od 3. – 9. decembra. U traganju je učestvovalo 30 članova Gorske službe spasavanja Sarajeva i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine uz pomoć osoblja meteorološke stanice i objekta RTV, mještana sela Milišići i Lukavac, radnika Fakultetskog oglednog dobra Igman, kojima su se kasnije pridružili pripadnici Narodne milicije i tri člana Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije iz Jesenice (sa specijalnim psima tragačima za lavine). Po dubokom snijegu, velikoj hladnoći i jakom vjetru uspjeli su pronaći tijela sedmorice nastradalih planinara i spustili ih sa vrha u dolinu a dalje su kamionom prevezeni u Sarajevo.
Četvorica preživjelih planinara je zbrinuto u sarajevskoj gradskoj bolnici gdje im je ukazana liječnička pomoć i njega, a mnogi građani su ih posjetili i ukazali im svu pažnju.
Na godišnjicu stradanja mladih planinara na mjestu gdje se dogodila nesreća podignut je skroman spomenik. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.

1963. god. Izveden je prvi zimski uspon na dijelu trase Bjelašničke transverzale kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave koji u sniježnim uvjetima predstavlja alpinistički smjer dužine oko 350 metara, srednje težine (III). Uspon su izveli Dane Pavičević i Srbobranka Savić. Osim ovog uspona zabilježeni su i usponi na sjeverozapadnoj strani Bjelašnice u Kotlovima, prvenstvena smjer, Drago Bozja, Pašaga Grbo i Vinko Jurić, 24.4.1967. god.; u Vlahinjskom kotlu, prvenstvena smjer, Redžep Grabus i Alirizah Vatrenjak, 22.2.1979. god.

8.7.1966. god. Prilikom ispitivanja pećine na Podgradini smrtno je stradao Franjo Matić (20) student na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Volio je prirodu i u svoje slobodno vrijeme često je boravio u njoj. Bio je dobar planinar i speleolog amater. Nedovoljno opremljen za spuštanje u pećinu u koju je ušao nespretno je pao i tako izgubio svoj mladi život.

1966. god. U ljetnom periodu od udara groma smrtno je stradao Derviš Fajić (sin Ibrahima) iz Podveležja u Hercegovini. Nesreća se dogodila na padinama Krvavca gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Sahranjen je kod katuna Krošnje a na njegovom mezaru su postavljeni nišani.

1979. god. Nestala je djevojka Zejna Brkan (25) iz Podveležja u Hercegovini. Nakon višednevne potrage njeno beživotno tijelo je nađeno u čatrnji kod katuna Krošnje. Sahranjena je kod katuna a na njenom mezaru je postavljena spomen ploča. Utvrđeno je da je počinila samoubojstvo. Pravi motivi i razlozi njenog stradanja su bili zbog nesretne ljubavi.

1980. – 1983. god. U ovom periodu intezivno se izvode radovi u sklopu pripreme za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. Na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice uređene su i homologirane skijaške staze za spust, veleslalom i slalom. Na najvišem vrhu Bjelašnice je izgrađen objekat trostruke namjene: izlazna stanica trosjedne žičare, restoran i startna kuća za spust iz samog objekta. Uz staze su izgrađene dvije žičare (trosjed i dvosjed) čiji kapacitet iznosi 2.700 skijaša na sat i tri ski-lifta kapaciteta 5.200 skijaša na sat. U Babinom dolu je uređen ciljni prostor za spust, a u Štinom dolu za veleslalom i slalom gdje je u blizini izgrađena i tehnička baza za smještaj mašina za obradu ski-staza. Izgrađeni su objekti za press-centar. U neposrednoj blizini ski-liftova izgrađeni su hoteli “Famos” i “Smuk” sa pratećim sadržajima: restoranom, kafe i koktel-barovima, tv – salom i trgovinom. Također su izgrađena dvije nove asfaltirane ceste na relaciji: od Krupca do raskršća na Gornjoj Grkarici (20 km) i od Hadžića do Babinog dola (30km).

27.1.1983. god. Na Bjelašnici je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (muškarci).

1984. god. U mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84 na Bjelašnici je održano takmičenje u alpskim disciplinama za muškarce.

Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja

– Slalom: 1. Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja, 2. Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja, 3. Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja;
– Veleslalom: 1. Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Jure Franko (SFR Jugoslavija) – srebrna medalja, 3. Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja;
– Spust: 1. William Johnson (SAD) – zlatna medalja, 2. Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.

U disciplini spust, pobijedio je William Johnson (SAD) – zlatna medalja; Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja; Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.
U disciplini slalom, pobijedio je Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja; Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja; Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja.
U disciplini veleslalom, pobijedio je Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja; Jure Franko (Jugoslavija) – srebrna medalja; Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na vrhu Bjelašnice je zapaljen rtv objekat i srušen tekomunikacijski toranj, oštećen je objekat meteorološke stanice i kuća (sklonište) u Štinom dolu. Također su uništeni objekti olimpijskog ski-centra i hoteli u Babinom dolu. Mnogobrojna seoska naselja su uništena i kuće spaljene do temelja.

28.6.1997. god. Na usponu stazom od Podgradine prema planinarskom domu na Mrtvanjskim Stanarima uslijed srčanog udara preminuo je planinar Ismet Smailbašić iz Sarajeva.

1998. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Bjelašnice,
autor: B. Sumenić – Bajić.

18.11.1999. god. U požaru izgorio je planinarski dom na Šavnicima. Bio je ovo jedan od najljepših i najposjećenijih objekata na Bjelašnici. Članovi društva PD “Bjelašnica” Sarajevo organizovali su radne akcije i u neposrednoj blizini uništenog objekta izgradili su privremeni pomoćni objekat sa 7 ležajeva, kuhinjom, dnevnom sobom i mokrim čvorom.
Iste godine također u mjesecu novembru nakon obnove objekta meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice ponovo je puštena u rad.

15.1.2000. god. Na usponu od planinarskog doma na Šavnicima stazom koja vodi preko Hobera prema planinarskom domu na Podgradini uslijed poskliznuća na zaleđenoj strmoj padini smrtno je stradao planinar Anver Šaković (22), član Kluba “Yeti” Sarajevo.
Krajem januara u požaru izgorjelo je planinarsko sklonište “Škramina koliba” na Boru. Koliba se nalazila na markiranoj planinarskoj stazi Ljubovčići – Bor – Mrtvanjski Stanari. Bio je to manji objekat – brvnara koji je sagradio iz vlastitih sredstava sarajevski planinar Drago Škramo.
Također iste godine započeta je gradnja pl. kuće na Bijelim vodama (1463 m/nv) koja je zbog nedostatka finansijskih sredstava potrajala duže od planiranog roka. Nakon završetka kuća raspolaže kuhinjom i trpezarijom za 10 osoba, a na spratu je 20 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je smještena pokraj puta za selo Šabići i udaljena je 5 km od olimpijskog ski-centra u Babinom dolu. Pod upravom je PD “Željezničar” Sarajevo.

14.7.2001. god. Svečano je otvorena obnovljena planinarska “Josipova staza”. Na stazi je postavljena markacija i putokazne table. Također su uređena tri odmorišta sa klupama koje nose naziv po imenima zaslužnih članova društva: Milana Leinerta (prva klupa), Sulje Suljagića (druga klupa) i Josipa Sigmunda (treća klupa). Stazu su obnovili članovi HPD “Bjelašnica 1923” Sarajevo.

6.7.2002. god. Na usponu od mosta na Stavniku na planinarskoj stazi koja iz kanjona rijeke Rakitnice vodi prema selu Gornji Lukomir uslijed iscrpljenosti od velikog tjelesnog napora preminuo je planinar Kasim Džindo (61), član PD “Treskavica” Sarajevo.
Iste godine Njemački vojni kontingent u sklopu operativne misije SFOR-a u BiH donira kontejner koji će poslužiti za planinarsko sklonište. Kontejner je spušten helikopterom na lokaciji u blizini Kotlova na nadmorskoj visini od 1750 m. Planinarsko sklonište (bivak) raspolaže sa 4 ležaja, agregatom za struju i cisternom za vodu. Sklonište je udaljeno 2 h hoda od policijske stanice na raskršću za Veliko polje na Igmanu i Babinog dola na Bjelašnici. Bivak nosi naziv “Bozja – Kunath”. Pod upravom je HPD-u “Bjelašnica1923” Sarajevo.

27.2.2011. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao Gradimir Krajišnik, kada je sniježna lavina zatrpala trojicu bordera. Nesreći je predhodilo to što se u grupi od dvanaest bordera njih pet odvojilo i ušlo u neobilježeno područje koje nije predviđeno za skijanje. U akciji spašavanja, dvojica bordera je spašeno a nažalost Gradimir je preminuo.

26.11.2011. god. Na Kraljevcu je svečano otvoren planinarski dom. Objekat je smješten na na sjevernim padinama Bjelašnice na nadmorskoj visini od 960 m. U prizemlju doma je trpezarija sa 64 mjesta, kuhinjom i sanitarnim čvorom, a na spratu je 6 soba sa ukupno 32 kreveta. Pristup do doma je markiranim pl. stazama od Pazarića iz dva pravca: preko Vrbice i Lihovaca. Za oba pristupa je potrebno 1 h i 30’ hoda. Dom nosi naziv “Ibrahim Fejzić – Deda” po imenu zaslužog člana i prvog predsjednika PD “Pazarić” koje upravlja ovim domom.

2012. god. Povodom proslave jubileja 120 godina planinarstva u BiH (1892. – 2012. god.) svečano je otvorena obnovljena osigurana planinarska staza kroz Strugove na sjeverozapadnoj strani Male Hranisave. Nakon otvaranja uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod na najviši vrh Hranisave. Ishodišna tačka je pl. dom na Kraljevcu a pristup na vrh je markiranom stazom na pravcu: Kraljevac (960 m/nv) – vrelo Kradenik – vidikovac Kozjača – Strugovi – Mala Hranisava – Hadžihasanov vrh (1964 m/nv).

4.7.2013. god. Svečano je otvorena pećina Megara (Kuvija) za turističku posjetu. Pećina se nalazi oko 4 km zračne linije jugozapadno od najvišeg vrha Hranisave na nadmorskoj visini od 1335 m. Pećina je istražena još u doba austrougarske i izazvala je veliku pažnju javnosti jer su u njoj pronađeni ostaci mnogo kostiju i nekoliko dobro očuvanih lubanja pećinskog medvjeda (lat. Ursus spelaeus). Bilo je to prvo takvo otkriće na Balkanskom poluotoku i povod da ovdje nastanu jedne od prvih ikada snimljenih fotografija unutrašnjosti neke pećine. Godine 1897. pećinu je posjetio čuveni njemački biolog Wilhelm Verhoeff. Pristup do pećine je uređenom pješačkom stazom od Laništa. Radi zaštite pećinskog nakita na ulazu u pećinu su postavljena željezna vrata sa rešetkom koja se zaključavaju. Za posjetu pećine treba se najaviti u PSD “Pazarić” Pazarić. Nakon obilaska pećine uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod markiranom pl. stazom na pravcu: pećina Megara – Lanište – Guvništa – Alborina lov. kuća – Veliko točilo – pl. dom na Kraljevcu.

7.2.2016. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao planinar Dragi Novaković (28), član HPD ”Bjelašnica 1923” Sarajevo. Nakon uspona na najviši vrh Bjelašnice kolona od osam planinara se uputila Josipovom stazom prema planinarskom skloništu “Bozja – Kunath” u Kotlovima. Novakovići je predvodio kolonu, praveći u zaleđenoj strmoj padini stope kojima su ostali gazili hodajući za njim. Puhao je jak vjetar, povremeno brzinom većom od 100 km/h. U jednom trenutku dok se kolona kretala iznad Kotlova jedna se planinarka poskliznula i pala u ponor dubok više od stotinu metara. Novaković je znao da su Kotlovi prepuni oštrog stijenja i da se taj pad teško može preživjeti. U paničnom strahu i nevjerici pokušao se nagnuti nad provalijom da vidi gdje je planinarka pala i kako joj se može pomoći, no naleti vjetra su ga potpuno neočekivano otpuhali sa ivice litice i on je pao u duboki ponor gdje je zadobio teške povrede glave i trupa od kojih je na licu mjesta preminuo. Ostali planinari izvukli su se na sigurno mjesto i mobitelom obavjestili gorsku službu spašavanja o nesreći koja se dogodila. Uslijedila je akcija potrage za nastradalima u kojoj je teško povređena planinarka spašena i transportovana motornim sankama do olimpijskog ski-centra u Babinom dolu odakle je prevezena helikopterom OS BiH u KCUS gdje joj je ukazana liječnička pomoć. Nakon dugotrajnog liječenja uspješno se oporavila.

9. – 16.2.2019. god. Na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Učesnicima je omogućena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini.

2020. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom selo Lukomir na Bjelašnici, autor: S. Šašivarević.

14.5.2021. god. U kanjonu rijeke Rakitnice je pronađeno tijelo mlađeg muškarca (N.N.) koji je nestao 7. maja. Tim za spašavanje na vodi i pod vodom koji je pronašao nestalu osobu nakon pristupa ustanovio je da ne daje znakove života. Nakon što je obaviještena nadležna policijska stanica i dežurni tužilac krenulo se sa izvlačenjenjem tijela unesrećenog kroz izuzetno težak i nepristupačan teren. Akcija izvlačenja je završena u predvečernjim satima. U akciji potrage za nestalim učestvovalo je devet timova koji su pretraživali kanjon iz više pravaca. Učešće u ovoj akciji su uzele sljedeće GSS Stanice: Organizator i nosilac akcije GSS Stanica Sarajevo, GSS Konjic, SRK Neretva, GSS Trebević, dok su i ostale stanice GSS FBiH bile u pripravnosti.

12.10.2024. god. Svečano je otvoreno planinarsko sklonište / bivak ”Zlatni Ljiljan”. Objekat se nalazi na nadmorskoj visini 1742 m. Smješteno je u središnjem dijelu Bjelašnice u blizini nekadašnjeg katuna Krošnje. Objekat je sagrađen od kvalitetnih materijala, otpornih na požar i ekstremne planinske uvjete. Sklonište je otvorenog tipa (bez zaključavanja) i u njemu se može smjestiti 12 ljudi. Od skloništa se mogu napraviti pl. ture na obližnje vrhove: Krvavac (2062 m/nv), Hadžihasanov vrh / Hranisava (1964 m/nv) i Veliki Visin / Velež (1850 m/nv).
Nakon što su propale stočarske kolibe u katunu Krošnje i izgorjela planinarska kuća na Hranisavi ovaj dio Bjelašnice predstavljao je visok stepen opasnosti za planinare koji se kreću ovim terenom, posebno u zimskim i sniježnim uvjetima, a također i ljeti kada planinu zahvati olujno nevrijeme. Izgradnjom skloništa te obnovom markacije na postojećim planinarskim stazama stvoreni su uvjeti za sigurnije kretanje i boravak u ovom području Bjelašnice. Ujedno ovo sklonište služi i kao obavještajna tačka i privremeni interventni prostor za sve Gorske službe spašavanja. Planinarsko sklonište je sagradilo PSD “Zlatni Ljiljan” iz Sarajeva.

24.12.2024. god. Nestao je meteorolog – osmatrač Mirza Tucaković (46) iz Konjica, uposlenik Federalnog hidrometeorološkog zavoda BiH. On je tog dana trebao da preuzme redovnu smjenu u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice (2067 m/nv). Nakon silaska sa šestosjeda kojim se jedan dio puta prevezao javio se mobitelom dežurnom kolegi u meteorološoj stanici i kazao da će zbog snažnog nevremena koje je tada zahvatilo cijelu planinu pokušati doći nekim drugim zaobilaznim pravcem do zgrade stanice. Nakon toga se više nije javljao, mobitel mu je bio nedostupan i nije na vrijeme došao u stanicu, potom je o njegovom nestanku obavješten Federalni MUP.
Istog dana je krenula potraga za njim ali nije dala rezultate zbog smanjene vidljivosti i jakog vjetra. Konačno 27. decembra, nakon četiri dana veoma naporne potrage, njegovo tijelo je pronađeno zameteno u snijegu na jugoistočnoj padini Bjelašnice između Ljeljana i Crnog vrha, na udaljenosti oko 1 km zračne linije od meteorološke stanice.
Za nestalim Tucakovićem su tragali pripadnici Gorske službe spašavanja Kantona Sarajevo, Federalne uprave civilne zaštite, Specijalne jedinice Federalne uprave policije i uposlenici KJP ZOI ‘84. Osim njih, u akciju su bili uključeni i potražni službeni psi specijalne policijske jedinice FUP-a koji su obučeni za potrage u ruševinama i lavinama. Na raspolaganju je bio i helikopter ove jedinice.
Valja naglasiti da je Tucakoviću ovo bio njegov tek drugi izlazak na Bjelašnicu, nakon što je, zbog manjka kadra, prebačen sa meteorološke stanice na Ivan sedlu. Uspon na vrh Bjelašnice u zimskom periodu dok traje nevrijeme može biti pogibeljan za svakog onog koji nema dovoljnog iskustva za boravak i kretanje u visokogorju te ne poznaje čudi ove planine. Na Bjelašnici su se i prije događale nesreće sa tragičnim ishodom upravo zbog nedovoljnog iskustva, loše procjene vremenskih uvjeta i nepoznavanje terena.

20.1.2025. god. Dogodila se nesreća na stazi u Olimpijskom skijašom centru u kojoj je stradao Faris Selmanović (17) iz Sarajeva. Prema prijavi njegovog druga, koji je tada bio s njime na skijanju, Selmanović je oko 10:00 sati sišao sa šestosjeda i nakon toga izgubio kontrolu, izletivši sa skijaške staze u blizini Kotlova. Potom je pokrenuta potraga za njim u koju su se uključili pripadnici jedinice za podršku MUP-a Kantona Sarajevo i pronašli ga u 12:50 sati na oko 1500 m nadmorske visine u neposrednoj blizini staze Gornja Kolijevka iznad tehničkih puteva. Riječ je o zahtjevnom terenu, veoma strm, teško pristupačan, izložen jakim vjetrovima i niskim temperaturama, što je otežalo akciju spašavanja. Pripadnici policije zajedno sa službenicima Hitne medicinske pomoći transportirali su ga na KCU u Sarajevu. Selmanović je zadobio teške tjelesne povrede, kojima je podlegao 24. januara na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

U posljedne dvije decenije na Bjelašnici izgrađeni su mnogi hoteli i ugostiteljski objekti kao i veliko apartmansko naselje u Olimpijskom ski-centru u Babinom dolu.
Također izgrađene su po prvi put asfaltne ceste do svih seoskih naselja, elektrificirana su i povezana telefonskom mrežom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Bjelašnice, kao vodeće turističke i rekreativne destinacije u regionu

Naslovna slika: Bjelašnica, Obalj – vrh Kobilica (1826 m/nv), na slici lijevo vidi se planina Treskavica

Planinsko cvijeće (1. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu.
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Ljubišnja, Konjsko polje (1575 m/nv)

Planinarski turistički vodiči i Nadzornici parkova prirode

Opredjelili ste se za jednu lijepu i odgovornu aktivnost. Želite voditi ljude, mlade i starije oba spola u prelijepe prirodne krajolike, kako bi uživali i proveli dio svog slobodnog vremena van urbane sredine. Primjenjujući dosadašnja, vlastita iskustva i stečena znanja tokom obrazovanja koje je organizirala Turistička zajednica Općine Centar Sarajevo u suradnji sa “EC Obnova – Vocational training programme – Project 127”, u budućnosti ćete se posvetiti profesiji planinarskog turističkog vodiča i nadzornika parkova prirode.
Očuvanje za buduće naraštaje veoma bogate prirodne baštine Bosne i Hercegovine, njenih nacionalnih parkova, parkova prirode i zaštićenih prirodnih zona i svog bogatstva koje nam je priroda podarila, prevashodan je zadatak i obaveza svih nas.
Da bi taj doprinos bio što sadržajniji, obučavajmo se i obogaćujmo naša prethodna znanja. Prenošenjem iskustava i znanja na druge entuzijaste dajemo svoj doprinos očuvanju prirode.

Vođa projekta edukacije
prof. Miroslav Slokar

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Svakog dana sve više ljudi želi da dio svog slobodnog vremena provede u prirodi. Turistička zajednica Općine Centar Sarajevo je prepoznala ovo interesovanje i organizirala stručnu obuku za zvanje Planinarski turistički vodič i Nadzornik parkova prirode. Obuku je pohađalo 34 planinara iz sarajevskih planinarskih društava:
PD “Bjelašnica”, PD “Džemal Bijedić”, PD “Bukovik”, PD “FAMOS”, PK “Yeti” i UG “Eko BH”. Teoretski dio nastave je održan na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja a praktična nastava na planinama oko Sarajeva. Obuka je trajala dva mjeseca u septembru i oktobru 2000. godine. Po završetku obuke kandidati su polagali stručne ispite prema osobnom interesovanju za jedno ili oba zvanja. Uvjerenja o stručnom zvanju su podijeljena u mjestu Glavatičevo gdje je organizovano druženje i rafting na Neretvi.

Planinarski turistički vodiči i Nadzornici parkova prirode su stručno educirane osobe, uz čiju pomoć možete susrete sa prirodom doživjeti na najljepši mogući način, te će svaki takav trenutak biti pretvoren u istinski doživljaj. Navodimo neke od tih lijepih doživljaja: kretanje po prekrasnim planinskim livadama, odmaranje i uživanje u sjenama stoljetnih stabala, panorame i divni pejzaži uz obale planinskih jezera i potoka, uživanje u vječnoj čaroliji koju nam pruža izlazak i zalazak sunca.

Posebno je zadovoljstvo u sebi imati osjećaj, slatke pobjede kada smo pristupili na neki zahtjevni planinski vrh ili kada snagom svojih mišića savlađujemo strme padine i stijene da bismo došli do željenog cilja. Ali nikada ne treba zaboraviti poznato geslo:
Odlazimo u planine, ali se zdravi i zadovoljnji vraćamo svom domu.

Priručnik je džepnog formata (16,5 x 12 cm, 25 str.), sadrži uputstva i informacije o osnovnim pravilima koja planinarski turistički vodiči i nadzornici parkova prirode trebaju primjeniti prilikom vođenja grupa na planinarskim izletima i turama, boravku i kretanju u planini – u ljetnim i zimskim uvjetima. Također su data uputstva o opasnostima u planini i ukazivanju prve pomoći. Priručnik je ujedno i planinarski dnevnik u kojem polaznici obuke na nekoliko stranica sa rubrikama trebaju ukratko napisati svoja zapažanja za vrijeme izvođenja izleta i terenske nastave.
Na prednjoj stranici korica priručnika je simpatičan lik Tontri – endemska vrsta tritona, ova majušna životinjica nestaje iz prirodnog okoliša naših krajeva zbog stalnog ugrožavanja prirode i njenih ljepota i zvanično je promovisan u maskotu Turističke zajednice Općine Centar Sarajevo.
Autor likovnog rješenja Tontrija, koji je prikazan u opremi zaljubljenika i zaštitnika prirode (planinar, kajakaš, rafter, montibajker, lovac i ribolovac) je sarajevski umjetnik Ozren Pavlović.

VODITELJI I STRUČNI TIM PREDAVAČA PROGRAMA (25 PP)

Adnan Biser, pomoćnik Ministra za privredu Kantona Sarajevo, Pozdravna riječ i otvaranje edukacije

Mirza Šoše, konsultant projekta br. 127, EC Obnova – Vocational training programme

Mirko Slokar, profesor, voditelj projekta edukacije br. 127

Drago Bozja, dipl. oec., pomoćnik voditelja projekta za edukaciju planinarskih turističkih vodiča i nadzornika parkova prirode, instruktor GSS-a, glavni instruktor na terenu i voditelj planinarskih tura

Almas Peljto, pomoćnik glavnog instruktora za edukaciju planinarskih turističkih vodiča i nadzornika parkova prirode

Zoran Bibanović, dipl. oec., pomoćnik voditelja projekta za edukaciju pratilaca turističkih putovanja, predavač tema o povijesti putovanja u našim krajevima i općih poslova i zadataka pratilaca turističkih putovanja

Ing. Rašid Mulahusić, dopredsjednik Planinarskog saveza BiH, instruktor GSS-a, odgovoran za školovani kadar iz obasti planinarstva i GSS-a

Muhamed Šišić, alpinist, instruktor alpinizma, pomoćnik instruktora na terenu

Petar Hilčišin, alpinist, instruktor GSS-a

Redžep Grabus, alpinist, spasavalac GSS, pomoćnik za vođenje grupa u organizaciji planinarskih izleta i tura

Braco Babić, visokogorac, planinarski publicist, pomoćnik za vođenje grupa u organizaciji planinarskih izleta i tura

Dr. Jasminka Kovačević, voditeljica Edukativnog centra Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, predavač teme o primjeni osnovnih mjera reanimacije (BLS i CPR)

Midhad Botulja, Osiguravajući zavod “Sarajevo”, predavač teme o međunarodnom zdrastvenom osiguranju putnika – turista

Đulbo Sućeska, Uprava Carina, predavač teme o međunarodnim carinskim propisima

Prof. dr. Refik Numić, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o potencijalnim zdrastvenim opasnostima na putovanjima zbog promjene mjesta boravka i ishrane

Dubravko Bibanović, “Wigvam Point” Sarajevo, predavač teme o utjecaju kreativne kulture na industriju turizma

Prof. dr. Sulejman Bosto, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o psihološkim aspektima komuniciranja na putovanjima

Samer Rešidat, Turistička agencija OTAS, predavač teme o upotrebi interneta u turizmu

Prof. dr. Ibrahim Bušatlija, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o geografskim i geomorfološkim karakteristikama BiH

Prof. dr. Dubravka Šoljan, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o prirodnim karakteristikama flore planina BiH

Musaib Muhidinović, profesor geografije, predavač tema o topografiji planinskog područja i orijentacije na terenu

Ing. Đuro Fukarek, Zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih spomenika, predavač tema o prirodnom i kulturnom nasljeđu, općoj zaštiti prirode, službi nadzornika parkova prirode – mjesto i uloga u zaštićenom području – iskustva iz inozemstva

Ing. Sead Hadžiabdić, savjetnik u JP “Bosanskohercegovačke šume”, predavač tema o šumskoj fauni, o ekološkom nadzoru nad upravljanjem šumama i o šumskim požarima

Željko Majstorović, klimatolog u Hidrometeorološkom zavodu Federacije BiH, predavač teme o osnovama meteorologije

Prof. dr. Đorđe Najšteter, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o tjelesnoj pripremi planinarskog turističkog vodiča i nadzornika parkova prirode kao faktoru uspjeha u obavljanju zanimanja

Naim Hujić, pukovnik, Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BHMAC), predavač teme o eksplozivnim sredstvima i deminiranju

PLANINARSKI TURISTIČKI VODIČI I NADZORNICI PARKOVA PRIRODE
(14 PTV i NPP)

Adis Arapović, PD “Bjelašnica”
Braco Babić, PK “Yeti”
Julijus Baždarević, PD “Bjelašnica”
Redžep Grabus, PK “Yeti”
Davor Judenić, PD “Bjelašnica”
Azra Kaljanac, PD “Bjelašnica”
Lorenc Konaj, PD “Bjelašnica”
Ivana Košuta, PK “Yeti”
Envera Meco, PD “Džemal Bijedić”
Sead Muhić, PK “Yeti”
Zijad Omerović, PK “Yeti”
Almas Peljto, PD “Bukovik”
Muhamed Šišić, PK “Yeti”
Damir Zahirović, PK “Yeti”

PLANINARSKI TURISTIČKI VODIČI (11 PTV)

Vladimir Čubak, PD “Bjelašnica”
Nerina Drinčić, PD “Džemal Bijedić”
Ajdin Husić, PD “Bjelašnica”
Adin Jozić, PD “Džemal Bijedić”
Haris Kalajdžisalihović, PK “Yeti”
Muamer Kapetanović, PK “Yeti”
Mirza Mašnić, PK “Yeti”
Sanjin Mehmedika, PK “Yeti”
Adnan Podžo, PK “Yeti”
Lejla Šemić, PD “Džemal Bijedić”
Asim Vatrenjak, PK “Yeti”

NADZORNICI PARKOVA PRIRODE (9 NPP)

Miralem Hasović, PD “Džemal Bijedić”
Asim Karalija, PD “Džemal Bijedić”
Tarik Kurtović, PK “Yeti”
Gorana Lončarević, PD “Džemal Bijedić”
Edin Memija, PD “FAMOS”
Samira Salihović, UG “Eko BH”
Damir Šljivo, PD “Džemal Bijedić”
Sabina Trnka, PD “Bjelašnica”
Kenan Vatrenjak, PK “Yeti”

Naslovna slika: Visočica – vrh Vito (1960 m/nv)

Rila, vrh Musala – “Krov Balkana”

Rila pripada planinskom masivu Rodopa a njen najviši vrh Musala (2925 m/nv) je najviši vrh Bugarske i ujedno Balkanskog poluotoka. Ime planine je trakijskog porijekla od riječi “roula“ i znači “puno vode“. Poznata je po mnogobrojnim ledničkim jezerima i izvorima velikih rijeka. Ima više od 100 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine što ovu planinu čini interesantnom za ljubitelje prirode, planinare, alpiniste i skijaše.
Vrh Musala je najposjećeniji vrh Rile i nalazi se u središnjem dijelu Nacionalnog parka “Rila”. Ime vrha je turskog porijekla od riječi “musalla” i znači “zaravan”. U islamskoj tradiciji musala je molitveni prostor (pod otvorenim nebom) na kojem muslimani zajednički klanjaju namaze.
Nakon Drugog svjetskog rata jedno kratko vrijeme naziv vrha Musala je preimenovan u Stalin, po imenu predsjednika SSSR – Josifu Visarionoviču Stalinu. Nakon njegove smrti naziv vrha je promjenjen i od tada ponovo nosi svoje staro ime – Musala.
Planina Rila proglašena je Nacionalnim parkom 1992. godine. Najveći je od tri Nacionalna parka u Bugarskoj, a ubraja se i među najvećim u Europi.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na putovanje u Bugarsku i Grčku krenuo sam sa ekipom mojih prijatelja radi planinarenja. Putovanje je trajalo od 6. do 12. augusta 2010. godine. U Bugarskoj smo pristupili na najviše vrhove dvije planine: vrh Musala (2925 m/nv) na Rili i vrh Vihren (2914 m/nv) na Pirinu. Nakon toga putovanje smo nastavili u Grčku gdje smo pristupili na Mitikas (2918 m/nv) najviši vrh Olimpa. O usponu na ova tri najviša vrha Balkanskog poluotoka slijede zapisi iz mojeg planinarskog dnevnika u tri nastavka.

Republika Bugarska jeste članica Evropske Unije (od 2007. god.) ali nije bila potpisnica Šengenskog sporazuma, iz tog razloga trebalo je podnijeti pismeni zahtjev za izdavanje vizuma u putovnici. Zahtjev sam podnio u njenoj ambasadi u Sarajevu i čekao nekoliko dana dok mi nisu javili da trebam uz zahtjev priložiti pismeni poziv za boravak u toj zemlji. Ljubaznošću gospođe Marijane Ilieve, predsjednice Turističkog društva “Rilski turist“ iz Samokova u Bugarskoj ubrzo sam dobio od nje pismeni poziv za učešće u planinarskom pohodu “Praznik Rile“ koji se tradicionalno održava svake godine početkom mjeseca augusta.
6. augusta, ujutru krećemo iz Sarajeva na put za Bugarsku. Putovanje automobilom do ski-centra Borovec trajalo je sa pauzama za odmor ukupno 12 sati (660 km). Najviše vremena i strpljenja trebalo nam je na dionici puta: Užice – Čačak – Kraljevo, zbog velike preopterećenosti u saobraćaju. Nakon izlaska na autoput Beograd – Niš ubrzavamo s vožnjom. Od graničnog prelaza Srbije s Bugarskom do Sofije stižemo za 2 sata. Prije ulaza u Sofiju valja obratiti pažnju i uključiti se na gradsku zaobilaznicu sa koje se nakon pređenih nekoliko kilometara puta treba odvojiti na raskršću za Samokov.
Grad Samokov (960 m/nv) se nalazi na jugozapadu Bugarske i udaljen je oko 55 km od Sofije. Nekada je bio središte zanatstva, posebno kovačkog. Ime grada nam govori o njegovoj kovačkoj aktivnosti koju je imao u prošlosti. Samokov je utemeljen u 14. stoljeću kao rudarsko naselje uz pomoć rudara Sasa (porijeklom iz Njemačke) i vremenom je izrastao u najveći rudnik željeza i kovnice tog regiona. Danas u gradu živi oko 28.000 stanovnika. Samokov je na prevoju između dviju planina: Rile i Vitoše što mu je omogućilo da se, uz obližnje mjesto Borovec, razvije u jedan od najvećih bugarskih zimskih turističkih centara. Jedina bugarska skijaška skakaonica nalazi se upravo u Samokovu. Skakaonica je skromne veličine i omogućuje skokove najviše dužine do 45 m. Ski-centar Samokov raspolaže sa mnogim stazama za skijaško trčanje i jednim manjim skijalištem za alpske discipline i snowboard.

Od Samokova nastavljamo s putovanjem i ubrzo stižemo u Borovec jedan od najvećih rekreativnih skijaških centara u Bugarskoj. Od Samokova je udaljen 10 km a od Sofije 70 km. Postoji od 1896. godine od kada je bugarski car Ferdinad izgradio svoju ljetnu rezidenciju za odmor i lov. Raspolaže mnogim skijaškim stazama i ski-liftovima. Najviša tačka ski-centra je Jastrebec, do kojeg se iz Boroveca stiže žičarom (gondolom).
U ljetnom periodu mnogi hoteli u Borovecu su poluprazni, a dosta njih je zatvoreno. Odabiremo skromni smještaj što ga pruža planinarska kuća “Šumnatica“ (1360 m/nv) udaljena od Boreveca 4 kilometra. Kuća se nalazi na proplanku okružena velikim stablima bukve i hrasta. U dugačkoj prizemnoj zgradi su višekrevetne sobe (wc, tuš). Zajedničke prostorije čine dnevni boravak, trpezarija i kuhinja. Cijena noćenja je 7,5 eura po osobi. Treba istaći toplo gostoprimstvo i uslugu osoblja kuće, a posebno ukusno pripremljena jela. Cijene hrane i pića su umjerene. Kućom upravlja TD “Rilski turist“ koje raspolaže sa 10 planinarskih kuća na Rili.
7. augusta, ujutru po lijepom vremenu krećemo na Musalu. Najkraći i ujedno najbrži pravac pristupa do ishodišne tačke za uspon na Musalu je kabinskom žičarom iz ski-centara Borovec (1300 m/nv) do izlazne gornje stanice žičare na Jastrebecu (2369 m/nv). Vožnja četvorosjednom kabinom žičare traje 30 minuta i pješaćenje od Boroveca do Musale i natrag skraćuje za cijelih 3 sata hoda. Ovaj pravac koriste mnogi planinari jer omogućava da se uspon na vrh obavi u jednom danu (ukupno 6 – 7 sati hoda). Žičara radi od 08:30 h do 16:30 h osim ponedjeljka kada prema Borovecu vozi samo do 13:00 h. Cijena povratne karte je svega 9 bugarskih leva, a planinarska karta Rile je 10 leva.

Od izlazne stanice žičare na Jastrebecu do stare planinarske kuće “Musala“ stiže se za nešto manje od 1 sata laganog hoda, širokom pješačkom stazom koja gotovo po izohipsi priječi strme padine obrasle klekovinom. Sa staze pružaju se lijepi vidici, naročito na Musalu koja dominira među okolnim vrhovima s markantnom stijenom u obliku Sfinge. Dok hodamo, u dubokoj dolini ispod nas čuje se huka zapjenušanih potoka i rječica, a iznad kruže jastrebovi po kojima je vrh Jastrebec dobio ime. Na svakom koraku se osjeti da je Rila moćna planina, vrijedna pažnje i poštovanja mnogobrojnih planinara koji su danas došli iz mnogih zemalja da pristupe na najviše tjeme njenog vrha. Svojom ljepotom Rila nas je osvojila – na prvi pogled.
Planina Rila se nalazi u jugozapadnom dijelu Bugarske, od Sofije je udaljena 70 km. Njen najviši vrh je Musala (2925 m), ostali veći vrhovi su: Mala Musala (2902 m), Dimitrov (2902 m), Ireček (2852 m), Bezimen (2792 m), Deno (2790 m), Malovica (2730 m), Rilec (2715 m), Aleko (2713 m), Golem Skakavec (2706 m) i Belmeken (2627 m). Prostire se na površini od 2.629 km², od toga 81.046 ha zauzima Nacionalni park “Rila“ (od 1992. god.). Najveći je od tri Nacionalna parka u Bugarskoj, a ubraja se i među najvećim u Europi.
Rila pripada planinskom masivu Rodopa i njen najviši vrh Musala je ujedno najviši vrh Bugarske i Balkanskog poluotoka. Ime planine Rila je trakijskog podrijetla od riječi “roula“ i znači “puno vode“. Poznata je po glečerskim jezerima i izvorima velikih rijeka: Marica, Iskara, Struma, Mesta i Rilska rijeka. Veći dio planine je prekriven šumom u kojoj značajno mjesto zauzimaju stoljetna stabla smrče i bijeloga bora. Ističe se bogatstvom flore i faune, endemičnim vrstama visokoplaninskog rastinja itd. Na području Parka veliki je broj relikta iz prošlih epoha.
Preko 150 ledenjačkih jezera, bistri izvori, potoci, vodopadi i više od 100 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine čine ovu planinu interesantnom za mnogobrojne ljubitelje prirode, planinare, alpiniste i skijaše. Dobro markirane staze, mnogobrojni planinarski domovi i skloništa čine Rilu posjećenom tokom cijele godine.
Kod stare planinarske kuće “Musala“ (2389 m/nv) pravimo kraću pauzu za razgledanje i fotografisanje jezera. Za one koji žele boraviti u ovoj pl. kući cijena noćenja je 8 leva. U blizini kuće, na obali jezera je izgrađen novi planinarski objekat koja više liči na hotel nego li na planinarsku kuću i svojom veličinom narušava sklad okoliša. Objekat nije dobio upotrebnu dozvolu jer njegovi vlasnici nisu instalirali uređaje za prečišćavanje otpadnih voda. Međutim to nije jedini problem jer mnoge ekološke udruge traže potpunu zabranu korištenja, a neki od njih i rušenje novoizgrađenog objekta.

Od stare pl. kuće “Musala“ započinje jači uspon markiranom planinarskom stazom koja se uspinje i vijuga između velikih i oštrih kamenih blokova. Usput prolazimo pokraj dva velika jezera a jedno od njih je Alekovo jezero (2501 m/nv). Nakon 1 sat hoda stižemo do planinarskog skloništa “Everest ʹ84“ (2720 m/nv). U blizini skloništa nalazi se Ledeno jezero (2709 m/nv) – drugo po nadmorskoj visini na Balkanskom poluotoku. Boravak u ovom skloništu je puno udobniji od onog u staroj kući “Musala“ a cijena noćenja je svega 10 bugarskih leva (5 eura). Sklonište u ljetnom period ima stalnog domaćina, opskrbljeno je hranom i pićem i pogodna je ishodišna tačka na Musalu i druge obližnje vrhove.
Od Ledenog jezera na Musalu može se pristupiti: “ljetnom stazom“ serpentinama po pobočju grebena koja lagano izvodi na vrh ili “zimskom stazom“ po stjenovitom grebenu koja je osigurana sajlama uz željezne stupove. Uspon bilo kojom od ove dvije staze traje 1 sat hoda.
Na Musali nas dočekuje nekoliko konja privezanih za stup s oznakom vrha – nazivom i nadmorskom visinom. Veseli konjovodac je pjesmom i svirkom uz frulicu zabavljao prisutne planinare. Na vrhu se nalazi i nekoliko objekata među kojima je meteorološka stanica izgrađena 1932.godine i Ekološki institut.
Musala je najposjećeniji vrh Rile i nalazi se u središnjem dijelu Nacionalnog parka “Rila”. Ime vrha je turskog podrijetla od riječi “musalla” i znači “zaravan”. U islamskoj tradiciji musala je molitveni prostor (pod otvorenim nebom) na kojem muslimani zajednički klanjaju namaze. Nakon Drugog svjetskog rata od 1945. – 1953. godine vrh je nosio naziv Stalin, po imenu tadašnjeg predsjednika SSSR – Josifu Visarionoviču Stalinu. Nakon njegove smrti naziv vrha je promjenjen i od tada ponovo nosi svoje staro ime – Musala.
S vrha kao na dlanu vidi se gotovo cijela trasa markirane planinarske staze kojom smo pristupili na Musalu, počevši od izlazne stanice žičare na vrhu Jastrebec i pokraj nekoliko Musalenskih jezera. Nakon fotografiranja na vrhu odlazimo na čaj u zgradi meteorološke stanice. Na vrhu smo proveli skoro 1 sat. Na povratku do žičare pružili smo korak kako bi izbjegli nevrijeme koje se pripremalo. Grmjelo je i sjevalo na sve strane, ali kiša nije pala. Radosni zbog toga silazimo žičarom u suncem obasjani Borovec. Na noćenje odlazimo u planinarsku kuću “Šumnatica“. Sutradan putujemo u grad Bansko gdje nas očekuje nova planina Pirin i uspon na njen najviši vrh Vihren (2914 m/nv).

Naslovna slika: Rila, vrh Musala (2925 m/nv) i Alekovo jezero (2501 m/nv)

Kamenita vrata i okna (1. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda.
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom.
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (1. dio):
– Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)
– Pivska planina, okno u kanjonu Pive (750 m/nv)
– Volujak, okno u kanjonu Sutjeske (800 m/nv)
– Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Ljumbardska planina, okno u Rudini (2250 m/nv)
– Durmitor, okno u Prutašu (2200 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)

Okno u Prestreljeniku se nalazi na 2393 m/nv na zapadnoj strani vrha Prestreljenika / Monte Forato (2498 m/nv). Pristup do okna je od skijališta na Kaninu (sa slovenske strane) do kojeg vozi kabinska žičara iz Bovca za 40 minuta. Žičara je izgrađena 1974., a obnovljena 2016. godine i od donje polazne stanice “A“ (436 m/nv) do gornje izlazne stanice “D“ (2202 m/nv) svladava 1766 m visinske razlike.
Sa italijanske strane do skijališta na Kaninu također vozi kabinska žičara od Sella Nevea (1140 m/nv) do sedla Sella Prevala (2067 m/nv). Gornje stanice kabinskih žičara na slovenskoj i italijanskoj strani povezane su ski-liftovima na Sedlu pod Presteljenikom (2292 m/nv).
Na Prestreljeniškim podovima malo iznad stanice “D“ je raskrižje sa putokaznim tablama na stupu. Krenuti lijevo planinarskom markiranom stazom preko sipara. Ubrzo slijedi raskrižje za planinski dom Petra Skalarja. Proći ovo raskrižje i nastaviti ravno stazom u podnožje južne strane vrha Prestreljenika. Na sljedećem raskrižju napustiti stazu koja dalje nastavlja za vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto i skrenuti desno. Završni uspon do okna je preko stijene na kojoj je staza osigurana sa sajlom i klinovima.
Okno je približnih dimenzija 10 x 8 m. Kroz okno prolazi slovensko-italijanska granica a označena je graničnim kamenom br. 14-2 (kamena ploča ugrađena u stijenu). Odmah pored je limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce.
Iz okna može se pristupiti na vrh Prestreljenika. Penjački uspon je II stepena teškoće po policama sjeverne strane vrha. Na ovaj vrh može se pristupiti i “via normale” planinarskom markiranom stazom sa sedla pod Prestreljenikom (2292 m/nv).
Pogled iz okna je nezaboravan. Na sjeveru u grupi visokih vrhova ističu se: Jôf di Montásio / slov. Montaž (2753 m) i Jôf Fuárt / slov. Viš (2666 m). U dolini ispod okna vidi se skijalište Sella Nevea. Na slovenskoj strani vide se mnogi vrhovi u nizu počevši od Triglava (2864 m/nv) na istoku sve do Krna / Monte Nero (2244 m/nv) na jugu. Također vidi se planinski dom Petra Skalarja na Kaninskim podovima.
Od stanice “D“ do okna u Prestreljeniku stiže se za 45 minuta hoda.

Pivska planina, okno u kanjonu Pive (750 m/nv)

Okno se nalazi na 750 m/nv u stjenovitim vrletima iznad Pivskog jezera, povrh tunela na dionici magistralnog puta: Šćepan polje – Plužine – Nikšić. Ovo veličanstveno okno ostalo bi skriveno od pogleda ljudi da nema ove ceste. Naime cesta je izgrađena u sklopu realizacije projekta HE “Piva“. Cesta kao i brana su remek djelo jugoslovenskog graditeljstva. Probijeno je 47 tunela, podignuta dva prelijepa mosta i niz manjih. Cesta prelazi preko lučne betonske brane – jedna od najviših u Evropi, visoka 220 m. Elektrana ima instaliranu snagu od 360 MVA, a u pogonu je od 1976. godine. Pivsko jezero je vještačka akumulacija nastalo izgradnjom brane i jedno je od najvećih na Balkanu, dugo je 42 km, kapaciteta 800 miliona kubika vode.

Volujak, okno u kanjonu Sutjeske (800 m/nv)

Okno se nalazi na 800 m/nv u kanjon rijeke Sutjeske na Vrataru. Okno je u vrletnoj stijeni poznatoj pod nazivom Kođa pogled i može se vidjeti sa magistralnog puta na dionici: Tjentište – Čemerno. Od Vratara započinje impresivni kanjon koji je izdubila plahovita planinska rijeka Sutjeska na svom putu ka Drini razdvajajući Volujak i Zelengoru – dvije prelijepe bosanskohercegovačke planine.
Za vrijeme srednjovjekovne kraljevine Bosne na ulazu u Vratar bile su podignute dvije manje utvrde sa obje strane rijeke Sutjeske, sa stalnom posadom radi nadziranja prohodnosti ceste i obezbjeđenja trgovačkih karavana na prolasku kroz kanjon. Carinarnica je bila nizvodno u mjestu Tjentište. Danas nema nikavih ostataka od ovih utvrda a također nema ni tragova od trase ceste koju je kroz minula stoljeća rijeka Sutjeska urušila na dionici kroz kanjon. Pedesetih godina prošlog stoljeća izgrađena je suvremena saobraćajnica sa nekoliko mostova i tunela na relaciji: Foča – Tjentište – Gacko.
Vrijedi spomenuti maštu i bistrinu ljudi iz ovog kraja koji su mnogim toponimima (slavenskog porijekla) dali odgovarajuće nazive planina, vrhova, vrela, potoka i rijeka prema obliku reljefa: Volujak, Zelengora, Čemerno, Slavigora, Borovno, Kuzmanska stupa, Vilino vrelo, Tiholjica, Badnjine, Samar, Stolac, Prsti, Previja, Izgori, Jabušnica, Sutjeska, Vratar, Prosječenica, Suha, Tovarnica, Planinica, Pleće, Koljeno, Vukova stijena, Često borje, Ravno borje, Gusni put, Borić, Presedla, Kazani, Drenov brijeg, Makaze, Tunjemir, Prijevor, Maglić, Snježnica, Vučevo, Pogledalo, Mokra greda, Perućica, Skakavac i dr.

Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Ljumbardska planina, okno u Rudini (2250 m/nv)

Okno se nalazi na 2250 m/nv u markantnoj stijeni Rudina i vidi se sa markirane planinarske staze za najviši vrh Ljumbardske planine – Guri i Kuq (2522 m/nv), bivši naziv Žuti kamen. Ljumbardska planina / Bjeshkët e Ljumbardhit na sjeveru je omeđena rijekom Pećka Bistrica, na zapadu dolinom rijeke Bjeluhe, a na istoku i jugu dolinom potoka Miliševac i Jezero. Istočni predjeli Ljumbardske planine tvore njene sjeverne obronke koji se stminama i stjenovitim liticama završavaju u impozantnu Rugovsku klisuru Pećke Bistrice.
Ishodišna tačka do okna je katun Kućiški Nečinat (1450 m/nv) do koje se može pristupiti makadamskom cestom (za terenska vozila) iz sela Kućište (1100 m/nv) u Rugovskoj klisuri (na cesti Peć / Pejë – Čakor). U katunu se može boraviti u lijepo uređenim kolibama namjenjenim turistima. Od katuna krenuti markiranom stazom na Dreljsko jezero / Malo Nečinatsko jezero (1830 m/nv). Vrijeme trajanja uspona na najviši vrh Lumbardske planine traje oko 5 sati hoda.
Oni koji žele da bolje upoznaju ovu gorsku skupinu mogu izvesti kružnu turu i sa vrha Guri i Kuq nastave grebenskim priječenjem vrhova Velika Podina (2424 m/nv) i Malji Nečinat (2275 m/nv) i spuste se na Kučiško jezero / Veliko Nečinatsko jezero (1850 m/nv) te nastave markiranom stazom do katuna Kućiški Nečinat. Ova kružna tura je kondiciono jaka i traje oko 12 sati hoda.

Durmitor, “Vilina vrata” – Veliko okno u Prutašu (2200 m/nv)

Okno se nalazi na 2200 m/nv sa sjeverne strane vrha Prutaš (2393 m/nv) na planinarskoj markiranoj stazi za Škrčka jezera. Vrh Prutaš, Škrčka jezera i kanjon Sušice čine jedinstveno područje djelovanja tektonskih pokreta, kraške i ledničke erozije. Kao rezultat djelovanja svih ovih faktora, Prutaš je danas izdvojen vrh sa nizom osobenosti. Vrh Prutaš dobio je naziv po vertikalno naslaganim stijenama koje posmatrane iz daljine izgledaju kao prutovi (štapovi) u slojevima jedni uz druge. Zbog ovoga je Prutaš uz Zubce i Šarene pasove jedan od najslikovitijih vrhova u masivu Durmitora.
Na vrh Prutaš može se pristupiti planinarskim markiranim stazama iz dva pravca.
1. pravac: Dobri do / vrelo Šarban (1671 m/nv) – Duško valje (1952 m/nv) – Škrčko ždrijelo (2114 m/nv) – Balja grede (2204 m/nv) – vrh Prutaš (2393 m/). Visinska razlika: 722 m. Vrijeme trajanja uspona: 2 sata i 15 minuta hoda.
2. pravac: Todorov do (1820 m/nv) – Pištet vrelo / Bjelinovac (1825 mnv) – prijevoj iznad Ilinog dola (2230 m/nv) – vrh Prutaš (2393 m/). Visinska razlika: 573 m. Vrijeme trajanja uspona: 1 sat i 30 minuta hoda.

Naslovna slika: Treskavica, kamenita vrata u Velikom Ljeljenu (1974 m/nv)

Stari grad Borač

Stari grad Borač sagrađen je sa obje strane kanjona rijeke Prače i svojim strateškim položajem predstavljao je pravo orlovsko gnijezdo. Grad je bio centar posjeda i stolni grad srednjovjekovne obitelji Radenović-Pavlović koja je u doba kraljevine Bosne upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine (1380. – 1463. god.).
Utvrđeni grad Borač je složena utvrda od više fortifikacionih objekata uz korištenje prirodnih terenskih prepreka, koje zajedno, kao odbrambeni sistem, kontrolišu veći prostor. Borač je među najprostranijim utvrđenim gradovima srednjovjekovne Bosne. Ukupna površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 ha.
Većina utvrđenih gradova nastala je na arhitektonskim ostacima ranije prošlosti. Najveći broj nastavio je svoju funkciju kroz vrijeme vladavine Osmanske imperije na ovim prostorima. Neki su nastavili kontinuitet i do prvih godina vladavine Austrougarske monarhije. Danas, nekoliko stoljeća nakon njihovog nastanka sa ostalim kulturno-povijesnim spomenicima svjedoče o hiljadugodišnjoj povijesti države Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Stari grad Borač bio je centar posjeda i stolni grad srednjovjekovne obitelji Radenović-Pavlović koja je u doba kraljevine Bosne upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine (1380. – 1463. god.). Utvrđeni grad Borač prvi put se spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine.
Sagrađen je sa obje strane kanjona rijeke Prače koja tu pravi dvostruku krivinu. Glavni dio grada je smješten na Varoškoj Gradini u blizini sela Varošište (na lijevoj strani Prače), a manji dio na Dolovskoj Gradini u blizini sela Dolovi (na desnoj strani Prače). Međusobno rastojanje između ove dvije gradine iznosi oko 500 m zračne linije. Utvrda na Varoškoj Gradini duga je oko 700 m i njeni dijelovi se nalaze na tri dominantne kote: Velika Stijena (720 m/nv), Mala Gradina (667 m/nv) i Velika Gradina (732 m/nv).
U središtu utvrde bio je vladarski dvor i niz objekata opasanih velikim zidovima, postavljeni stepenasto do same ivice kanjona Prače. Zidovi Borča jedni su od najsnažnijih bedema utvrđenih gradova srednjovjekovne Bosne. Utvrdu je štitilo nekoliko većih i manjih okruglih i četvrtastih kula. Utvrda na Dolovskoj Gradini (745 m/nv) smještena je iznad mosta na Prači, zaštićena sa obje strane okruglim kulama.
Utvrđeni grad Borač je složena utvrda od više fortifikacionih objekata uz korištenje prirodnih terenskih prepreka, koje zajedno, kao odbrambeni sistem, kontrolišu veći prostor. Borač je među najprostranijim utvrđenim gradovima srednjovjekovne Bosne. Ukupna površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 ha. U blizini Borča, sa istočne strane bilo je izgrađeno veće podgrađe.
Osmanlije su Borač zauzeli 1463., a razorili 1471. godine. Završetkom osmanskog osvajanja kraljevine Bosne 1463. godine dinastija Radenović-Pavlović nestaje sa povijesne scene.

Dinastija Radenović-Pavlović je srednjevjekovna obitelj koja je u doba kraljevine Bosne (1380. – 1463. god.) upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine. Rodonačelnik im je bio Jablan, a Raden Jablanić se spominje još 1380. godine.
Najpoznatiji predstavnik ove dinastije bio je knez Pavle Radenović koji umire 1415. godine od posljedica rana koje je zadobio u lovu na Parenoj Poljani nedaleko od Kraljeve Sutjeske odnosno Bobovca. Tom prilikom su ga zavjerenici iz obitelji Zlatonosovića, po nalogu kralja Stjepana Ostoje i vojvode Sandalja Hranića napali, nanijevši mu smrtonosne povrede. Pavle je bio brat Ostojine supruge, kraljice Kujave Radenović. Sahranjen je u blizini Lukavice (kod Sarajeva) na brdu koje je po njemu dobilo ime Pavlovac. Vrijedi spomenutu da je njegov nadgrobni spomenik po dimenzijama najveći stećak u Bosni i Hercegovini. Osamdesetih godina prošlog stoljeća stećci u nekropoli na Pavlovcu su dislolocirani i prilikom transporta znatno oštećeni, a ponovo su vraćeni prije nekoliko godina na istu lokaciju. Od svih stećaka u nekropoli jedino stećak Pavla Radenovića nije bio dislociran ali je danas u jako lošem stanju.

Pristup do Starog grada Borač vodi iz Rogatice, malog mjesta na magistralnom putu Sarajevo – Višegrad. Iz Rogatice krenuti u pravcu Višegrad i nakon 3 km skrenuti desno na lokalni put (djelimično asfaltiran) i njime nastaviti do sela Varošište (5 km). Parkirati u selu kod nekropole sa stećcima. Od Varošišta do Velike Gradine potrebno je 45 minuta hoda.
Tragovi razaranja su vidljivi po cijelom gradu i teško je odrediti gdje su nekad stajali objekti. Na pojedinim mjestima gradske zidine su dobro očuvane. Ono što čovjek nije uspio da uništi dovršila je priroda i zub vremena. Veliki dio ostataka grada potpuno je zarastao u korov i zelenilo.
Put koji je povezivao dijelove utvrđenja u odličnom je stanju i njime se svakodnevno kreću koze. Naime na jednom od uzvišenja utvrđenog grada mještanin iz obližnjeg sela izgradio je tor za svoje koze.
Iako grad ima povijesni i arhitektonski značaj u Borču nisu vršena arheološka istraživanja. Nekoliko stećaka u Varošištu je ukrašeno sa lijepim motivima.
Nakon posjete starom gradu može se automobilom proći kroz kanjon rijeke Prače. Put vodi trasom bivše uskotračne pruge na relaciji: Sarajevo – Višegrad izgrađenom za vrijeme vladavine Austrougarske monarhije. Pruga je građena od 1901. do 1905. godine, u saobraćaj je puštena 1906. godine. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća pruga je prestala s radom a njenom trasom je izgrađena makadamska cesta na dionici od hidro elektrane Mesići do mjesta Hrenovica u dužini oko 15 km. Osim ovoga važno je znati da je put makadamski i uzak s mnogobrojnim neosvjetljenim tunelima.

Upozorenje: U kanjonu rijeke Prače na pojedinim mjestima postoje rizične površine od neeksplodiranih ubojitih sredstava zaostalih iz minulog rata. Ove površine obilježene su tablama za upozorenje: MINE!

Naslovna slika: Stari grad Borač i kanjon rijeke Prače

Prokletije – “Proklete planine”

Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) je atraktivna gorska skupina koja svojim kontrastima i visinom, te izazovnim vrhovima, privlači veliki broj planinara i ljubitelja prirode. Nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku, koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km². Zauzimaju površinu od Skadarskog jezera do Mokre planine blizu Kosovske Mitrovice. Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu. Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh/Maja e Jezercës (2694 m/nv) nalazi se u Albaniji.
Veliki broj planinara i ljubitelja prirode su suglasni u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine Balkana.
Zahvaljujući specifičnim prirodnim ljepotama i netaknutoj prirodi, Prokletije su dom tri nacionalna parka: na području Crne Gore u plavsko-gusinjskoj regiji, na području Albanije u gornjoj dolini rijeke Valbona i u dolini kod sela Theti.
Postoje dvije legende koje se u narodu prenose s koljena na koljeno, prva govori o postanku imena Prokletije, a druga o postanku Hridskog jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Legenda o postanku imena Prokletije

Legenda govori o trojici braće koji su bili u lovu i tada ugledali divokozu kako stoji na vrhu jedne stijene. Zategli su svoje lukove i nanišanili da je pogode ali prije nego su odapeli strijele iznenada se pojavila gorska vila i stala ispred divokoze. Svojim tijelom je zaklonila i na trenutak omela braću u nakani da ubiju divokozu. Poznato je da su gorske vile zaštitnice planinskih divokoza.
Vila je svojom iznimnom ljepotom očarala braću i među njima je izbila prepirka i svađa, o tome koji ju je od njih prvi ugledao i kome ona treba pripasti, da je oženi. Svađa se završila tragično, na veliku žalost braća su se međusobno poubijala.
Nakon nekoliko dana, pošto se braća nisu vratila iz lova, majka se zabrinula za sinove i krenula je u planine da ih traži. Tumarala je tako kroz planine sve dok nije ugledala njihova mrtva tijela kako leže jedan pokraj drugog u podnožju jedne stijene.
Njezin plač i naricanje za sinovima tužno je odzvanjao planinama. U tom trenutku, pojavila se lijepa gorska vila i kazala joj da su se njeni sinovi poubijali zbog nje. Vila je nakon toga nestala, a majka je ljutito proklinjala vičući za njom: “Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!” Eho majčinog glasa se dugo prenosio planinama koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije.

Legenda o postanku Hridskog jezera

Druga legenda govori kako je Bog stvorio Hridsko jezero na skrovitom mjestu, okruženo krševitim hridinama i dubokim šumama, da se u njemu mogu kupati gorske vile. Jednog dana su na jezero stigli lovci tragajući za divokozama i ugledali vile.
Tako je otkriveno ovo mjesto u kojem su ljudi vremenom sve češe zalazili i svojim prisustvom uznemiravali vile. Iz tog su razloga vile odlučile da zauvijek napustite ovo jezero, što je izazvalo snažan Božji bijes i ljutnju, te je on obližnje stjenovite hridine zasuo gromovima i njihove vrhove pretvorio u gole i teško prohodne stijene. Potom je Bog prokleo ove planine koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije, a jezero je po obližnjim hridinama dobilo ime – Hridsko jezero.

Naslovna slika: Prokletije, pogled sa Popadije (2056 m/nv) na vrhove u masivu Karanfili (2490 m/nv)

Prenj, topografska karta – Zelena glava i drugi vrhovi

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske” izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na gotovo svim topografskim kartama Prenja od prvog izdanja za vrijeme austrougarske uprave, Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije napravljena je cijela jedna zbrka od netačnih podataka u nazivu, lokaciji i nadmorskim visinama za nekoliko vrhova značajnih za povijest planinarstva BiH.
U prilogu su dati isječci topografskih karata na kojima su crvenom bojom označeni sljedeći vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš, Botini, Velika kapa, Lupoglav, Ovča, Erać, Herać, Kerać, Vidina kapa i Cetina.

Prenj, karta br. 1, R=1:50.000 (1931. god.), vrhovi: Zelena Glava, Otiš, Velika Kapa, Lupoglav, Ovča i Erać

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:50.000. Karta je napravljena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na temelju obnove sadržaja originala austrijske izmjere i topografske izmjere, provedena u razdoblju 1929. – 1933. godine u razmjeri 1:100.000 prikazana na 197 listova. Od 1931. godine ta karta se izdaje u razmjeri 1:50.000.
Na ovoj karti pored naziva najvišeg vrha planine Prenj – Zelena Glava, stoje dvije nadmorske visine 2155 m i 2123 m. Vjerovatno se radi o grešci, naime visina od 2155 m je označena na lokaciji gdje je najviša kota u grebenu Botina, a njena nadmorska visina iznosi 2015 m (na karti nije označen naziv grebena i njegova visina). Razlika u nadmorskoj visini između ove dvije kote je cijelih 100 metara!
Greška je napravljena i kod najvišeg vrha Konjičke Bjelašnice (u masivu Prenja) – Velika Kapa gdje pored naziva stoji nadmorska visina 1820 m. Vrh je visok 2004 m i vjerovatno je pruzeta visina od susjednog nižeg vrha Velika Motika koji je upravo visok 1820 m.
Velika je greška na ovoj karti načinjena i na području vrha Lupoglav (2103 m) gdje je su nazivi dva susjedna vrha zamjenjena, naime tamo gdje stoji naziv Ovča, treba da stoji naziv Erać – najviši vrh Vjetrenih brda, a gdje stoji naziv Erać treba da stoji naziv Ovča.
Osim ovoga pogrešno je locirana dolina Lučine koja je na ovoj karti označena jugozapadno od vrha Lupoglav na mjestu gdje se nalazi Barni do. Prava lokacija Lučina je na sasvim drugoj strani – sjeverozapadno od vrha Lupoglav!

Prenj, karta br. 2, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš i Botini

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut, Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Najviši vrh planine Prenj – Zelena glava označen je novom nadmorskom visinom 2103 m koja je još uvijek važeća jer nova mjerenja nisu do sada rađena. Također na ovoj karti je izvršena dopuna podataka: označen je natpisom greben Malog Otiša ali bez nadmorske visine njegove najveće kote, ujedno je označen i greben Botini i njegova najveća kota nadmorske visine 2015 m.
Pored ovoga napravljene su i dvije greške u nazivu toponima za dvije doline: istočno od Zelene glave gdje na karti piše Lasni do treba da stoji Vlasni do, a jugoistočno gdje piše Veline bare treba da stoji Velike bare.

Prenj, karta br. 3, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Lupoglav, Ovča, Erać, Vidina kapa, Kerać i Herać

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Lokacija vrhova Ovča i Erać je odgovarajuća u skladu sa podacima iz starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana. Ipak je napravljen veliki propust, dok je vrh Ovča označen nadmorskom visinom (2021 m), nedostaje podatak koliko je visok vrh Erać.
Također na karti prvi put je označen vrh Vidina kapa nadmorske visine 2032 m koji je ranije bio izostavljen, ali je opet napravljen propust jer nije označen vrh Kerać – njegova nadmorska visina i naziv. Ova dva vrha su susjedna i imaju istu nadmorsku visinu a nalaze se u masivu Galić Prenj u kojem je najviši vrh Herač (2042 m).

Prenj, karta br. 4, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Velika kapa

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Pored naziva vrha Velika kapa umjesto ranije nadmorske visine 1820 m sada stoji nova visina 2004 m. Razlika u nadmorskoj visini iznosi cijelih 184 m, što se smatra velikim propustom u radu geometara i kartografa.

Prenj, karta br. 5, R=1:75.000 (1894. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja, izdanje Bečkog VGI (vojnogeografskog instituta) u razmjeri 1:75.000, sekcija Jablanica und Poklecani. Karta je izrađena 1894. godine na temelju “francjozefske“ izmjere (1869. – 1887. god.). Na ovoj karti vrh Cetina je označen nazivom Cetinje nadmorske visine 1992 m.
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Litokin grad (933 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad, naime ovaj vrh nosi ime po obitelji Letuka iz sela Tretište u dolini rijeke Bijele podno Cetine. Također Izgorela gruda, 500-metarska stijena, među četiri najviše stijene u BiH označena je na pogrešnoj lokaciji na koti 1279 m, a njen naziv treba da stoji južnije na koti 1835 m.

Prenj, karta br. 6, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. U odnosu na raniji naziv na TK Prenj u razmjeri 1:75.000 (1894. god.) vrh Cetinje je preimenovan u Cetina, i njegova nova nadmorska visina sada iznosi 1991 m – svega 1 m manje od ranije visine.
Na ovoj topografskoj karti pogrešno je ucrtana staza ispod Izgorele grude i Burinog klisa do lov. kć. Milanova koliba. Nisu ucrtane sljedeće staze: od čatrnje na Gvozdinama do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kuće Vidrine grude ispod Cetine do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. na Crnim kosama preko Grede do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. Vidrine grude preko Uborka do Grede; od lov. kć. Milanova koliba preko Požita do Gladišta (ispod Velikog Prenja).
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Letokin grad (915 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad. Također markantna stijena Izgorela gruda nije nikako označena a zapadno od stijene (tj. Velike jame) stoji naziv koji dovodi u zabludu: Nagorjela kosa!?

Prenj, karta br. 7, autor ing. Jovo Popović, 1935. god.

Na karti Prenja u knjizi “Kroz planine Bosne i Hercegovine“, autora ing. Jove Popovića, str. 122 – 123 (izd. Sarajevska planinarska društva, 1935. god.) nije upisan naziv najvišeg vrha planine Zelena glava, stoji samo oznaka nadmorske visine – kota 2123 m. Također naziv vrha Otiš na ovoj karti je označen kao Ortiš (2097 m), naziv vrha Cetina je Cvitinje (1992 m), a naziv vrha Veliki Prenj / Has označen je kao Prenj (1916 m).
U knjizi “Planine Prenj i Čvrsnica“, autora prof. dr. Ljube Mihića (izd. 1973. god.) u prilogu je stavljena karta u razmjeri 1:100.000 koja je loše odštampana i teško čitljiva, iz tog razloga ovdje nije prikazana.
Na kraju treba spomenuti i knjigu “Planinarski zapisi“, autora Drage Šefera, str. 114 – 117 (izd. 1985. god.). Autor je u jednoj od svojih priča o Prenju preimenovao vrh Cetina u Cvitnja.

Naslovna slika: Zelena glava – najviši vrh planine Prenj

Jahorina – kronologija povijesnih događaja

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Jahorina, jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Bjelašnice, Treskavice, Zelengore i Maglića, koje se pružaju pravcem sjeverozapad – jugoistok. Svojim planinskim vijencem čine granicu između Jadranskog mora i Mediterana i kontinentalnog zaleđa i Panonske nizije. Upravo zahvaljujući svom geografskom položaju, na Jahorini se sukobljavaju tople i vlažne mediteranske zračne mase i hladne kontinentalne, i tako dolazi do izlučivanja velike količine sniježnih padavina. U toku godine 85 dana pada snijeg veći od 0,1 mm. Debljina sniježnog pokrivača može biti od 1 do 3 m. Sniježni pokrivač godišnje traje 175 dana. Na sjevernim padinama Jahorine skijanje može da traje šest mjeseci.

Ime planine potiče od javora, drveta koje se ovdje pojavljuje kao karakteristična sastojina bukovo-jelove šume. Naziv Javorina koji se spominje u nekim ranijim izvorima, nije u upotrebi. Planina Jahorina je bila neiscrpan rezervat stabala za drvosječe, a njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada.
Danas je Jahorina postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Jahorina je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Jahorini može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Trebevića (32 km) i preko Pala (34 km).

Ukupna dužina masiva Jahorine sa njenim ograncima iznosi oko 25 – 30 km, a širina od 5 do 15 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Prača, Lisovački potok i Korijen; na zapadu Željeznica; na sjeveru Kasindolski potok (Kasindolska rijeka), Bistrica, Paljanska Miljacka i Grabovica; na jugu Crna rijeka i gornji tok Kolune.

Najviši vrhovi Jahorine nalaze se u središnjem dijelu masiva poznatom po nazivu “Gola Jahorina” među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Ogorjelica (1916 m), Sjenište (1910 m), Košuta (1907 m), Paloševina (1894 m), Šator (1875 m), Klekovo brdo (1864 m/nv), Staro plandište (1854 m/nv), Debelo brdo (1854 m), Kunica (1853 m), Bič (1844 m/nv) i Trijeska (1804 m/nv).

1878. – 1918. god. U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine na Jahorini je vršena masovna eksploatacija šume – prvenstveno četinarska. U prvim godinama okupacije u Palama su radile dvije pilane na vodeni pogon (“potočare”), u vlasništvu obitelji Penjava. Nakon smrti posljednjeg Penjave pilane nasljeđuju braća Hadžišabanovići iz Sarajeva. Godine 1898., braća podižu još jednu parnu pilanu sa dva gatera.

1906. god. Stavljena je u saobraćaj željeznička pruga Sarajevo – Višegrad (građena od 1902. do 1905. god.). Znatno pojačava eksploataciju šuma na Jahorini. Grade se mnoge pilane. Pri izvlačenje posječenih stabala korišteni su jarmovi sa volovima i konjska zaprega.

1909. god. U blizini izvora Vukelina voda na Pogledinama (1704 m/nv) podignuta je prva planinarska kuća na Jahorini. Kuća raspolaže sa 15 ležaja. Pristup je markiranom planinarskom stazom od željezničke stanice Pale, Koran i Stambulčić. Objekat je izgradio i njime upravlja “Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”.

1912. god. Italijansko poduzeće “Giuseppe Feltrinelli & comp” iz Milana radi eksploatacije šuma na području Jahorine izgradilo je dvije šumske željeznice: prvi pravac od Pala (833 m/nv) do Poljica (1530 m/nv) dužine 15 km a drugi pravac od Podgraba (750 m/nv) do Vrhprače (1006 m/nv) 8 km. U ovom poduzeću je radilo oko 4.000 uposlenika do 1936. godine kada prestaje eksploatacija šuma na Jahorini.

1919. – 1921. god. Pilane braće Hadžišabanovića u Palama, obrađenu građu izvoze u Italiju. Poduzeće “Srećko Najberger & sin” siječe šumu na području Jahorine. Grčko društvo za trgovinu i industriju iz Atine, zakupilo je u Palama jednu pilanu sa šest gatera, koja obrađuje drvenu građu za izvoz. U ovom periodu podižu u Palama još pilane braća Nanić, zatim N. Ruždić, V. Todorović, P. Gnječo i M. Musa.

1922. god. Društvo planinara BiH obnavlja planinarsku kuću kod izvora Vukelina voda na Pogledinama koja je bila uništena u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918. god.).

1923. god. U blizini izvora Vukelina voda napravljena je zgrada hotela “Šator” (1670 m/nv). Zgrada ima dva sprata zidana od kamena, a treći je od drveta. U hotelu je bilo 70 ležaja. Do hotela nije bilo automobilskog puta, nego samo šumska cesta.

1925. god. Trasom šumske željeznice koja je prestala sa radom počela je izgradnja ceste na relaciji Pale (833 m/nv) – Poljice (1550 m/nv). Radove izvodi vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića. Bila je to prva makadamska cesta izgrađena na Jahorini dužine 15 km.

1926. god. Po naređenju kralja Aleksandara Karađorđevića, vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića pravi zgradu Doma armije na Poljicama (1540 m/nv). Smještajni kapacitet doma je 80 ležaja. Ovo odmaralište bilo je namjenjeno bogatoj klijenteli i lovcima na visoku divljač.

1929. god. Društvo planinara “Romanija” na Vukelinim vodama izgradilo je Dom Prestolonasljednika Petra. Dom je imao stalnog domaćina, opskrbljenu kuhinju te 50 ležaja.

1934. god. U požaru izgorio je Dom Prestolonasljednika Petra na Vukelinim vodama. Iste godine u blizini temelja starog doma podignut je novi objekat sa 130 ležaja i svim pogodnostima kojim je ranije raspolagao stari dom.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Jahorine ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1939. god. Izgrađena je šumska žičara od Ravne planine do Pala, radi transporta drveta za obrađivanje u pilanama. U ataru paljanske općine radilo je 14 pilana, koje su godišnje obrađivale 90.000 m³ rezane građe.

1941. god. Smučarski klub iz Sarajeva izgradio je do krova dom u Rajskoj dolini (1655 m/nv), ali je rat prekinuo njegovo dovršenje. Originalno ime Rajske doline bilo je Repušni do.

1941. – 1945. god. Za vrijeme Drugog svjetskog rata svi objekti na Jahorini koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni.

1946. god. Nakon završetka rata, zgradu Doma armije na Poljicama su obnovili zarobljeni njemački vojnici. Stolarija u objektu je napravljena u KPD Foča (Kazneno popravni dom u Foči).

1948. god. UDB-a (Uprava državne bezbjednosti) dovodi kažnjenike (“IB-ovci”) koji obnavljaju izgorjeli hotel “Šator”. Kažnjenici su izgradili i makadamsku cestu od Poljica do hotela.

1950. god. Izgrađen je Sindikalni planinarski dom “Jahorina” (1632 m/nv). Objekat raspolaže sa 95 ležaja.

1952. god. U mjesecu novembru puštena je u rad prva žičara na Jahorini. Polazna stanica je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1885 m/nv u vršnoj zoni grebena Gole Jahorine. Dužina žičare iznosi 1050 m, tip je jednosjed sa 102 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do izlazne stanice žičare vožnja traje 8 minuta. Žičarom je upravljao Smučarski savez BiH od 1952. do 1958. godine a poslije je pripala Gradskom saobraćajnom poduzeću Sarajevo.
Pored žičare su postojale smučarske staze dužine 3660 m. Staza se spušta od vrha Šatora (1875 m/nv) na vršnom grebenu Gole Jahorine, preko Rajske doline do Kadina vrela – Vrhprača (1006 m/nv). Ove staze služe za smučanje običnih smučara i za europska takmičenja u sportovima na snijegu. Odozdo od završne stanice kod Kadine vode vraćalo se žičarom “Tri” do žičare “Jedan” i tu nastavljalo ka Goloj Jahorini.

1954. god. Zahvaljujući svojim prirodnim osobinama planina Jahorina, rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, br. 681/54, stavljena je pod zaštitu države kao park šuma koja obiluje prirodnim ljepotama i pejzažima, te bogatstvom flore i faune. Kao smučarski centar uživa svjetski glas, tej joj se u tom smislu posvjećuje najveća pažnja.

1955. god. Izgrađen je dom “Košuta” (1530 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim akcijama omladine. Zgrada je napravljena od drveta i imala je zajedničkih 45 ležaja na sprat. Domom je upravljao Sarajevski smučarski klub.

1957. god. Održan je 3. Omladinski šampionat alpskih zemalja.

1958. god. U mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Stambulčić – lječilište (KT 5), pl. kuća na Saračevom polju (KT 6), Dom “Partizan”(KT 7 ) i selo Zabojska (KT 7a). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1959. god. U mjesecu decembru svečano je otvoren Dom “Partizan” (1660 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim radnim akcijama članova Smučarsko-planinarskog društva “Jahorina” Sarajevo. Objekat ima dva sprata i ozidan je kamenom a pokriven limom. Raspolaže sa 17 soba a u depandansu 5 – ukupno 120 ležaja. Ima četiri kupatila sa tuševima tri u domu i jedno u depandansu, centralno grijanje, trpezariju i društvene prostorije. Odmah pored doma je izgrađen ski lift.

1960. god. Izgrađena je vila “Bistrica” (1620 m/nv), poznatija kao vila Izvršnog vijeća BiH. Objekat je ozidan od kamena. Vila je raspolagala sa 44 ležaja i 4 apartmana u dvokrevetnim sobama, sa etažnim tuševima i disco-bar.

1961. god. Izgrađen je dom “Mladost” (1702 m/nv) dobrovoljnim radnim akcijama članova Sarajevskog smučarskog kluba. Objekat ima dva dva sprata i ozidan je kamenom. Raspolaže sa 70 ležaja i u depadansu 24 – ukupno 94 ležaja. Dom ima u sobama toplu i hladnu vodu, centralno grijanje, zejedničke tuševe, trpezariju, društvene prostorije, club-salu i bar-salu. Zgrada doma je smještena na platou sa kojeg se pruža idealan pogled na sjeverne padine Jahorine na kojima se nalaze skijaške staze.

1965. god. U mjesecu decembru puštena je u rad druga žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Poljicama (1530 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare iznosi 1641 m, tip je jednosed sa 148 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 12 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno preduzeće Sarajevo. Duž žičare su i smučarske staze koje nisu namenjene za takmičenja. Staza od Gole Jahorine do Poljica je dužine 3000 m.

1966. god. Izgrađen je planinarski dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju (1371 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen od brvana, a pokriven je šindrom, ima prizemlje i sprat. U prizemlju se nalazi kuhinja i trpezarija, na spratu su 2 sobe sa 19 ležaja, te u potkrovlju 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Jahorini su verifikovane smučarske staze od strane Svjetske smučarske federacije (FIS) i to staza za spust dužine 3500 m, sa visinskom razlikom 887 m. Početak je na Goloj Jahorini (1777 m/nv) a cilj u Vrhprači na (1090 m/nv) kao i staze za veleslalom i slalom. Svake sezone na Jahorini se održavaju 4-5 značajnih takmičenja sa prosječnim učešćem po 100 takmičara. Jahorina je bila organizator Europskog i Svjetskog omladinskog kriterija u smučanju, što je tada predstavljalo veliku afirmaciju planine. Izgrađena je ambulanta, pošta i stanica policije.

1971. god. U mjesecu januaru puštena je u rad treća žičara na Jahorini. Polazna stanica žičare je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) i spušta se na lokaciju Ževnje (1329 m/nv) na području Vrhprače. Dužina žičare iznosi 1241 m, tip je jednosjed sa 138 sjedišta kapaciteta 100 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 10 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno poduzeće Sarajevo.
Pored žičare prolaze spust i veleslalom staze, i žičara je upravo napravljena za takmičenja na snijegu na dugim stazama, s Gole Jahorina do Vrhprače. Žičare rade od prvog snijega u novembru do posljednjeg u maju.
Iste godine u mjesecu januaru na Jahorinu stiže prva specijalna mašina za nabijanje i ravnjanje smučarskih staza i daje jedan nov i izvjestan kvalitet sniježnim terenima. Također stiže i prva specijalna mašina za čišćenje snijega na cesti, tako da Gradsko saobraćajno poduzeće iz Sarajeva uvodi redovnu autobusku liniju Sarajevo – Jahorina. Ovim je kompleks Jahorine dobio na značaju i na taj način je omogućena svakodnevna posjeta smučarima i građanima Sarajeva.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” (KT 40) i vrh Klek (KT 41). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
Iste godine izgrađen je planinarski dom “Tekstilac” na Jelinom polju (1370 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen u kombinaciji drvo – kamen, a pokriven je limom. Raspolaže salom za dnevni boravak (u suterenu). U prizemlju je 8 soba sa 2 – 8 ležaja. U potkrovlju su smještene 2 sobe sa po 5 ležaja, te 2 zajedničke sobe sa po 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.
Također iste godine u mjesecu decembru pušten je u rad ski lift u Rajskoj dolini. Polazna stanica je na 1655 m/nv a izlazna stanica lifta je na koti 1855 m/nv (na Krvavoj lokvi). Dužina ski lifta iznosi 655 m, a visinska razlika 200 m. Kapacitet je 700 skijaša na sat. Ski liftom upravljaju Sarajevski smučarski klub i uprava planinarskog doma “Mladost”.

1973. god. Nakon adaptacije objekta bivše seoske škole u selu Stupanj na lokalitetu zvanom Uvlaka (1328 m/nv) Planinarsko društvo “Energoinvest” Sarajevo stavlja u funkciju planinarske kuće. Pristup do kuće je markiranom planinarskom stazom od sela Jasik i od Brusa na Trebeviću.

1974. god. U mjesecu januaru održan je 3. Evropski omladinski kriterij, a zahvaljujući Jahorini te iste godine je održan Svjetski šampionat u spustu.

1975. god. U mjesecu januaru održan je Evropski kup za muškarce, kao i Svjetsko prvenstvo za žene “Zlatna lisica” jer te godine na Pohorju u Sloveniji nije bilo snijega. Iste godine izgrađen je novi hotel “Jahorina” (1632 m/nv) na lokaciji gdje je stari hotel “Jahorina”. Hotel je suvremeni objekat “A” kategorije. U novom dijelu hotela ima 70 dvokrevetnih soba i 24 jednokrevetne a u starom dijelu ima 8 dvokrevetnih i 8 trokrevetnih soba. Ukupno hotel raspolaže sa 320 ležaja. Svaka soba ima kupatilo i centralno grijanje. Ostali prateći sadržaji: restoran kapaciteta 250 stolica, noćni grill-bar, snack-bar, tri aperitiv-bara, disco-bar, kamin-sala, TV-sala, bazen za kupanje, frizerski salon za žene i muškarce, prodavnicu sportske i ski opreme, servis za iznajmljivanje i opravak skijaške opreme. Hotel posjeduje svoju ambulantu.

1977. god. U mjesecu januaru pušten je u rad ski lift kod doma “Partizan” (1660 m/nv), a izlazna stanica je na koti 1800 m/nv (iza Oštre glave) na Goloj Jahorini. Dužina ski lifta iznosi 450 m, kapacitet je 600 skijaša na sat. Ski lift je tipa sidro i vuče po dvojicu skijaša. Ski liftom upravljaju Smučarsko-planinarsko društvo “Jahorina” Sarajevo i uprava planinarskog doma “Partizan”. Sa obje strane ski lifta postoji uređena skijaška staza sa dva spusta lijevo i desno prema pl. domu “Partizan”. Dužina staze je 450 m koliko i dužina ski lifta.
Iste godine u kalendar FIS-a uvršteno je takmičenje Europskog kupa na Jahorini.
Također iste godine izgrađena je “jednoužetna dvosjedna kružna žičara” sa dužinom trase 1320 m, a locirana je zapadno od žičare “Jedan” na blago nagnutom platou kod velike krivine na Ogorjelici. U planu je bila izgradnja ski liftova za djecu i kabinska žičara od Pala do Poljica.

1980. god. U mjesecu januaru puštena je u rad četvrta žičara na Jahorini. Polazna stanica je u podnožju Ogorjelice (1600 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare je 1260 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Od polazne do izlazne stanice vožnja traje 10 minuta. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.

1981. god. Na Stupnju (1328 m/nv) izgrađen je novi planinarski dom pod upravom Planinarskog društva “Energoinvest” Sarajevo. Stara planinarska kuća je izgorila u požaru 4.7.1979. godine. Novi objekat je najkomforniji dom u planinama BiH. Opremljen je suvremenim namještajem, električnim priključkom i etažnim grijanjem u spavaćim sobama, trpezarijskoj sali i dnevnom boravku. Iznad doma na strmoj padini Velikog Stupnja izgrađena je rekreativna skijaška staza sa vučnicom.
Iste godine ovo planinarsko društvo uspostavlja transverzalu od Jahorine preko sela Stupnja do sela Ilovice. U sklopu transverzale obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” na Jahorini (KT 1), planinarski dom “Energoinvest” na Stupnju (KT 2), vrelo Blizanac (KT 3) i selo Ilovice (KT 4). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1982. god. U mjesecu januaru puštena je u rad peta žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Skočinama (1750 m/nv) a izlazna stanica žičare je na području Vrhprače (1050 m/nv). Dužina žičare je 1200 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.

5. – 6.2.1983. god. Na Jahorini je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (žene) u spustu i veleslalomu.
Iste godine su izgrađena i tri ugostiteljska objekta:
– Hotel “Košuta” (1530 m/nv) na lokaciji gdje je bio stari dom koji je dotrajao. Hotel je “B” kategorije i služio je za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih partnera ovog poduzeća. Raspolaže sa 60 dvokrevetnih soba, 3 jednokrevetne, 2 apartmana, 130 osnovnih ležaja. Sve sobe imaju kupatilo. Ostali prateći sadržaji: restoran “Košuta”, kafana “Ogorjelica”, kamin-sala, disco-bar, snack-bar, prodavnica suvenira, ski-garderoba, ski-servis. Hotel je izgradilo i njime upravlja poduzeće “Energoinvest” Sarajevo;
– Hotel “Bistrica” (1620 m/nv) na lokaciji gdje je bila stara zgrada vile “Bistrica”. Hotel je “A” kategorije, kapaciteta 152 sobe, 284 osobna ležaja i 8 apartmana. Ostali prateći sadržaji: kamin-sala, TV-sala, aperitiv-bar, cafe-bar, bazen za kupanje, sauna za masažu, taverna sa muzikom, kuglana, bilijar-sala, tenis-sala, trim-kabinet, mjenjačnica i ambulanta;
– Gostinska kuća poduzeća “Feroelekto” Sarajevo. Objekat raspolaže sa 8 osnovnih ležaja. Kuća je namjenjena za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih prijatelja ovog poduzeća.

1984. god. U mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84 na Jahorini je održano takmičenje u alpskim disciplinama za žene.

Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja

– Slalom: 1. Paoleta Magoni Sforca (Italija) – zlatna medalja, 2. Perrine Pelen (Francuska) – srebrna medalja, 3. Ursula Konzentt (Lihtenštajn) – bronzana medalja;
– Veleslalom: 1. Debbie Armstrong (SAD) – zlatna medalja, 2. Christin Elizabeth Cooper (SAD) – srebrna medalja, 3. Perrine Pelen (Francuska) – bronzana medalja;
– Spust: 1. Michela Figini (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Maria Walliser (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Olga Charvatova (Čehoslovačka) – bronzana medalja.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Jahorine nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga uništeni su sljedeći planinarski objekti: na Stupnju pl. dom “Energoinvest”, na Ravnoj planini pl. dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju i pl. dom “Tekstilac” na Jelinom polju. Jedini planinarski objekat koji nije nastradao je “Partizanski dom”.

1997. god. U mjesecu februaru Planinarsko društvo “Goražde – Maglić” organizira 1. Memorijalni zimski pohod “Grebak – put života”. Pohod je dvodnevni na relaciji: prevoj Grebak – vrh Kacelj (1674 m/nv) – selo Ilovača. Ovom manifestacijom, goraždanski planinari žele njegovati sjećanje na najteže dane u minulom ratu, herojstva, patnje i stradanja u opkoljenom Goraždu i sačuvati od zaborava sve ono što je Grebak značio u tom periodu.

2002. god. U požaru izgorio je hotel “Jahorina” koji je nekada bio u vlasništvu Radne organizacije GRAS, nakon čega je postao vlasništvo UPI-ja, zatim ZOI-ja Sarajevo ‘84, i na kraju je pripao Olimpijskom ski centru Jahorina. U tom periodu i dalje stoje u ruševnom stanju objekti: Dom “Partizan”, Dom “Mladost” i hotel “Šator, i to isključivo zbog neriješenih imovinskih pitanja.

2009. god. PD “Goražde – Maglić” svečano je otvorilo novoizgrađeni planinarski dom na jugoistočnim obroncima Jahorine na 1460 m/nv u neposrednoj blizini vrha Ruda glava (1488 m/nv). Dom raspolaže salom za dnevni boravak, kuhinjom i 5 soba kapaciteta 40 ležaja. Izgrađen je uz pomoć Vlade BPK-a, Općine Goražde i drugih donatora i dobrovoljnog rada planinara. Dom nosi ime “Nedim Pilav Jogi” u znak sjećanja na istaknutog člana ovog društva. Do doma se moze stići automobilom iz dva pravca: iz Goražda preko sela Ilovača i Bogovići; iz Prače preko sela Datelji i Bogovići.

9. – 16.2.2019. god. Na Jahorini, Bjelašnici i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Za vrijeme održavanja takmičenja učesnicima je pružena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini.

U posljedne dvije decenije na Jahorini su izgrađene mnoge nove skijaške staze i žičare, hoteli i ugostiteljski objekti. Na Ravnoj planini izgrađen je ski-centar do kojeg se može pristupiti kabinskom žičarom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Jahorine, kao vodeće turističko – rekreativne destinacije regiona.

Naslovna slika: Jahorina – uspon na vrh Sjenište (1910 m/nv) od prijevoja na Grebku (1229 m/nv)

Meteorološka opservatorija na vrhu Bjelašnice

Meteorološka osmatranja u Bosni i Hercegovini počinju sa prvim vojničkim stanicama osamdesetih godina devetnaestog vijeka. Godine 1892., Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine osniva mrežu meteoroloških stanica sa opremom tadašnjeg zavoda u Sarajevu. Godine 1894., izgrađena je meteorološka opservatorija na najvišem vrhu Bjelašnice, na nadmorskoj visini 2067 m. Ideja za postavljanje meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice potiče od bečke institucije “Centralni zavod za meteorologiju i geomagnetizam” (Zentralanstalt fur Meteorologie und Erdmagnetismus, Wien, Austria).
Zgrada meteorološke opservatorije je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste. Ovo je bila prva visinska meteorološka stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je zavnično započela rad 1.8.1894. godine.
Na opservatoriji su vršena osmatranja u klimatološkim terminima: 07, 14, 21 čas, a tek poslije Drugog svjetskog rata počelo se sa osmatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalana klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka osmatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilato taloženje inja.
Nakon Bjelašnice su postavljene i druge meteorološke stanice: na Čemernu (1306 m/nv), u Kalinoviku (1073 m/nv), Gacku (960 m/nv), Suhoj (690 m/nv), Foči (385 m/nv) itd. U Drugom svjetskom ratu su meteorološke stanice bile uništene. Poslije rata su neke obnovljene i ponovo stavljene u funkciju.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. – 1897. godine. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).

Još jedan meteorolog – opservator je izuzetno značajan za dugogodišnju povijest ove opservatorije, a to je Josip Schäfer, koji je tu proveo punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se Schäfera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.

U to vrijeme meteorolozi – opservatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza sa spoljnim svijetom su im tada bili rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom periodu dolazio dva puta, a u zimskom periodu jedanput mjesečno. Najpoznatiji dugododišnji kuriri bili su Mujo Holjan i Bajro Lehić iz sela Lukavac, pod vrhom Bjelašnice.

Meteorološka opservatorija je neprekidno radila od 1894. – 1941. godine, kada je uništena u Drugom svjetskom ratu. 1951. godine u mjesecu septembru svečano je otvorena novizgrađena meteorološka stanica, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Nova zgrada opservatorije bila je u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih dejstava ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina.

U mjesecu novembru 1999. godine nakon obnove zgrade meteorološka stanica je ponovo puštena u rad. Danas Bjelašnica nije ono što je bila u doba Obermullera ili Schafera. Njene sjeveroistočne padine su izbrazdane skijaškim žičarama i stazama, putevi su stigli i u najzabačenija zabjelašnička sela i prohodni su tokom i najtežih zima.

Pristup na najviši vrh Bjelašnice

Uobičajena polazna tačka je Olimpijski skijaški centar u Babinom dolu (1289 m/nv) do kojeg se stiže iz Sarajeva (oko 25 km). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) i vodi pravcem preko Štinog dola (1568 m/nv) i Štine lokve (1650 m/nv) te dalje ka vrhu austrougarskom konjskom stazom preko Male Zapode i Velike Zapode (1982 m/nv). Uspon je srednje težine i ukupno vrijeme trajanja ture s povratkom je 5 sati hoda.
Teža tura od predhodne je puno zahtjevnija i vodi od pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv) i pokraj pl. kuće na Sitniku (1736 m/nv). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom). Ova tura je za kondiciono spremne planinare i ukupno vrijeme trajanja s povratkom je 7 sati hoda.

Napomena: Bjelašnica je planina na koju pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se izmjene sva četiri godišnja doba u toku dana, u tom slučaju bolje je odustati od uspona na vrh i vratiti se na polaznu tačku. Zbog nepoštivanja vremenskih uvjeta u prošlosti je zabilježeno nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari i skijaši. A bilo je i nekoliko nesreća sa teškim tjelesnim povredama. Za vrijeme zimskih uvjeta dogodio se najveći broj nesreća u blizini vrha Bjelašnice u Kotlovima, Velikom dolu i Vlahinjskom kotlu.

Naslovna slika: vrh Bjelašnice (2067 m/nv)