Stari grad Prusac je srednjovjekovni utvrđeni grad u mjestu Prusac. U pisanim tragovima prvi put se spominje1478. godine u pismu bosanskog sandžakbega Skender-bega koje je uputio Dubrovčanima. U to vrijeme bio je jedan od najvećih gradova u zapadnoj Bosni. Nalazio se na važnom raskrižju glavnog puta koji je iz Dalmacije vodio ka Istoku. Grad je smješten iznad Prusačke rijeke na vrhu litice na nadmorskoj visini od 710 m. Prirodna konfiguracija terena štitila je grad sa svih strana, osim s južne koja se stepenasto spušta. Sagrađen je iz tri cjeline: tvrđave, obora i Donjeg grada. Tri kule i pet bastiona bilo je povezano zidovima debelim od 1 do 2,5 m u potpunosti prilagođenim stjenovitom terenu i fortifikacionim pravilima. Najdeblji i najbolje opremljen puškarnicama i otvorima za topove je jugoistočni zid. Ispod grada je nastalo podgrađe – civilno naselje (ćaršija). Povijesno područje – Stari grad Prusac proglašen je 2004. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Srednjovjekovni utvrđeni grad Prusac
Osmanlije zauzimaju Prusac 1463. godine. Iste godine u jesen vojska hercega Vladislava Hercegovića (najstariji sin hercega Stjepana Kosače) osvaja grad i ponovo ga stavlja pod svoju upravu. Konačno Prusac osvaja Mustaj-beg (sin Skender-bega) 1502. godine. U ugarsko-turskim ugovorima iz 1503. i 1519. godine spominje se pod imenom Biograd. U svim ispravama i spisima na turskom jeziku piše Akhisar, što je doslovni prijevod za Biograd. Grad je više puta proširivan i utvrđivan. Imao je stalnu posadu na čelu sa dizdarom. Nakon što je izgubio strateški značaj napušten je 1838. godine. U 18. vijeku unutar grada sagrađena je sahat-kula, visine 10 m. Po dolasku austrougarske vojske u Bosnu 1878. godine, tvrđava je kratko vrijeme korištena u vojne svrhe.
Prusac– povijesno mjesto
Prusac je naseljeno mjesto u općini Donji Vakuf, Bosna i Hercegovina. Nalazi se oko 5 km južno od Donjeg Vakufa. Naselje broji oko 1200 stanovnika. Za vrijeme osmanske vladavine Bosnom jedno vrijeme Prusac je bio kulturno i vjersko središte Bosanskog pašaluka. Bila je to živopisna čaršija sa osam mahala koje su imale svoje dućane, svoje zanate kao što je tabački, svoje obrazovanje, dvije medrese (srednje škole) i visoku školu – Darul Hadiz, Hasan Kjafije Pruščaka. U blizini Prusca (oko 7 km) nalazi se najveće dovište muslimana u Bosni i Hercegovini – Ajvatovica. Tradicionalna vjersko-kulturna manifestacija koja se održava više od pet stotina godina u mjesecu junu. Ajvatovica je specifičnost bosanskih muslimana, jer ima autohtoni karakter, prerastao iz višestoljetne tradicije molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva.
Tri nacionalna spomenika BiH u Pruscu
1. Povijesno područje – Stari grad Prusac proglašen je 2004. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: tvrđava, obor, Donji grad i pokretno naslijeđe koji se nalazi u Arheološkoj srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
2. Graditeljska cjelina – Handanija džamija u Pruscu (Handan-begova, Handan-agina, Hajdar Ćehajina ili Čaršijska džamija) proglašena je 2005. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: džamija i mezarje u okviru haremskog zida, te haremski zid sa ulaznom kapijom i česmom.
3. Graditeljska cjelina – Hasana Kjafije džamija (Pruščakova džamija) proglašena je 2009. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: džamija i džamijski harem sa nišanima, turbe Hasana Kjafije, objekat medresa i mehkema, i pokretnog naslijeđa koje čine levha izrezbarena u drvetu i kamena ploča – natpis o obnovi sultan Bajezidove džamije.
Naslovna slika: Stari grad Prusac – Biograd, Akhisar
Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Photo Gallery 1 – 10
Photo Gallery 11 – 20
Photo Gallery 21 – 30
Naslovna slika:Maglić (2386 m/nv) – najviši vrh Bosne i Hercegovine
Ovo je prva knjiga o gljivama planinskih jezera u Bosni i Hercegovini, regiji, ali i šire. Vjerovatno i prva knjiga o gljivama planinskih jezera uopće. Djelomični uvid u diverzitet mikobiote na ovim posebnim staništima, preliminarne spoznaje o ekologiji gljiva u okviru ovih ekosistema, jedinstvene su i naučno izuzetno korisne informacije koje obogaćuju zbirku podataka o biološkoj raznolikosti na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Ujedno, ova knjiga sadrži i relevantne, naučno verificirane informacije o rijetkim i ugroženim vrstama gljiva s obala planinskih jezera te je preporučljivo istu razmatrati u slučaju kreiranja konzervacijskih smjernica za određena planinska područja i masive u sastavu Dinarida.
Urednik: Braco Babić
Impressum
Naziv djela: Gljive gorskih očiju – svijet koji nestaje Autori: Nedim Jukić, Nihad Omerović i Smiljan Tomić Izdavač: Mikološko udruženje MycoBH, Sarajevo Za Izdavača: Irma Jukić Recenzenti: Neven Matočec, Đorđije Milanović Lektura: Nada Glišić Makrofotografije: Nedim Jukić, Nihad Omerović (gljive) Nedim Jukić, Nihad Omerović, Braco Babić (pejzažne fotografije) Mikrofotografije: Nedim Jukić Štampa: Izdavačko štamparsko preduzeće Dobra Knjiga d.o.o. Sarajevo Tiraž: 100 Godina izdanja: 2022. —————————————————– CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 582.282(497.6) JUKIĆ, Nedim Gljive gorskih očiju-svijet koji nestaje / Nedim Jukić, Nihad Omerović, Smiljan Tomić. – Sarajevo : Mikološko udruženje MycoBH, 2022. – 162 str. : ilustr. ; 30 cm Bibliografija: str. 158-160. – Registar. ISBN 978-9926-8346-3-0 1. Omerović, Nihad 2. Tomić, Smiljan COBISS.BH-ID 48632838 —————————————————– Izvod iz uvoda
Gotovo sva planinska jezera u Bosni i Hercegovini smještena su u tzv. razvojnim centrima endemizma koje karakteriše izuzetna biološka raznolikost, a neka od ovih područja su prepoznata i kao centri biodiverziteta na globalnom nivou ili su izrazito značajni razvojni centri planinske flore i vegetacije. Upravo na ovim staništima svoje utočište pronalaze različite vrste stenovalentnih, usko adaptivnih vrsta organizama, a mnogi od njih isključivo žive uz obale planinskih jezera ili u njihovim vodama i ne mogu se pronaći van ovih specifičnih ekosistema. Takav slučaj je i s ovdje prikazanim gljivama.
U okviru projekta istražena su jezera koja se nalaze na 8 planina i visoravni u Bosni i Hercegovini: Šator (Šatorsko jezero), Raduša (Rumbočko i Voljičko), Kupres (Kukavičko jezero), Čvrsnica (jezero Crvenjak), Treskavica (Veliko, Platno, Crno i Bijelo jezero), Bjelašnica (Blatačko i Lokvanjsko jezero), Crvanj (Crvanjsko jezero) i Zelengora (Gornje i Donje bare te Štirinsko, Kladopoljsko i Orlovačko jezero).
Jezera koja su bila predmet istraživanja su izrazito heterogenog karaktera: smještena na visinama od 1050 do 1980 m/nv; dužine od 31 m do 560 m; dubine od 0,5 m do 15 m; s izraženim eutrofikacijskim procesima do jezera čije obale gotovo da i nisu obrasle u barsku vegetaciju i sl.
Implementacija ovog projekta, u relativno kratkom vremenskom periodu (nešto duže od godinu dana), podrazumijevala je značajna odricanja na više polja. Prije svega tu je fizički napor potreban da se dođe do svakog lokaliteta istraživanja, uz istovremeni transport neophodne opreme za mikološka istraživanja i snimanje dokumentarnog filma. Dok je manji broj jezera koja smo istražili dostupan uz korištenje terenskog vozila, posjeta većini jezera je zahtjevala višesatne uspone, a neka od njih su udaljena i do 4 sata hoda u jednom pravcu. Također, vrijeme neophodno za obilazak svih jezera, ali i obradu prikupljenog materijala, zahtjevalo je potpunu posvećenost projektnim istraživanjima, osobito tokom ljeta i dijela jeseni.
Ovakav projekat, gledajući s finansijkog aspekta, ne bi bilo moguće realizovati bez podrške Rufford fondacije koja je bila ključna, kako po pitanju nabavke neophodne opreme tako i u vezi s planiranjem i organizacijom logističke podrške. Ogromnu pomoć pri realizaciji projekta pružio je i Braco Babić, profesionalni planinarski vodič koji nam je omogućio da na svaku od navedenih lokacija stignemo na vrijeme i bezbjedno.
Izvod iz recenzije
Neven Matočec, mikolog
Knjiga “Gljive gorskih očiju – svijet koji nestaje“ autora Nedima Jukića, Nihada Omerovića i Smiljana Tomića bez sumnje predstavlja jedno od najneobičnijih i najkreativnijih monografija u mikologiji, iznimno kvalitetno fokusiranoj u domeni istraživanja bioraznolikosti, te zaštite prirode. Opredjeljenje za koncentrirano biološko istraživanje visokoplaninskih jezera središnjih Dinarida pogađa u sami centar znanstvene razložnosti: ima li išta važnije u znanosti od opredjeljenja i usmjeravanja istraživanja u ono što je najmanje poznato, najviše zanemarivano, ono što nam je najteže dostupno, ono što je geospecifično i jedinstveno, a mogli bismo lako izgubiti? Autori ovog djela svega toga bili su svjesni, kao i koliko je iznimno fizički, vremenski i financijski zahtjevno takvo istraživanje, uz neizvjesnost hoće ili i koliko odlazak na svako pojedino terensko istraživanje uroditi plodom pored svog planiranja i uloženog truda. U tom smislu ova nam knjiga donosi prva i široko obuhvatna znanja o područjima koja su u mikološkom smislu do danas bila terra incognita. … Na kraju, treba istaknuti pluridimenzionalnost i plurivalentnost ovog djela čiji je tekst pisan načinom da ga svatko može razumjeti, što mu daje posebnu edukativnu snagu. Ono će biti vrlo vrijedan izvor informacija i spoznaja na nacionalnoj razini, a u komparativnom smislu i za čitatelje svih susjednih zemalja, kako za učenike i studente, te njihove profesore, tako i za državne institucije i sve službenike uključene u sustav zaštite prirode i prostornog planiranja, lokalnu zajednicu i istraživače.
Mikološko udruženje MycoBH je osnovano u februaru 2010. godine pod nazivom Amatersko mikološko udruženje (AMU), sa sjedištem u Sarajevu. Početkom 2018. godine Udruženje mijenja naziv u Mikološko udruženje MycoBH. Udruženje je neprofitna organizacija, a glavni ciljevi udruženja su jačanje mikologije na prostorima BiH i šire, istraživanje i inventarizacija gljiva, te njihova zaštita, odnosno konzervacija i valorizacija njihovih specifičnih i ugroženih tipova staništa. Članovi udruženja provode različite vrste mikoloških istraživanja i naučno-istraživačkog rada te druge vrste ekoloških studija. Kroz dosadašnji rad uspješno su realizovali čitav niz istraživačkih i drugih projekata koji su rezultirali značajnim prilozima kao i unapređenju poznavanja i otkrivanja diverziteta mikobiote Bosne i Hercegovine.
Ko su članovi MycoBH tima?
Stručna lica i znanstvenici iz Bosne i Hercegovine, skloni zaštiti prirode i očuvanju prirodnih resursa u njihovom najvrijednijem obliku. Cilj je stvoriti respektabilan tim koji će kvalitetno i kontinuirano provoditi različite vrste mikoloških istraživanja na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i šire.
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
6. Dan, 30.8.2012. god. (Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Uspon na vrh Krn / Monte Nero (2244 m/nv)
Privodimo kraju našu višednevnu planinarsku turu. Posljednji je dan i nakon prespavane noći u planinskom domu na Krnskim jezerima sunce nas dočekuje na plavom nebu. Zaista smo imali sreće, evo već četvrti dan zaredom prati nas lijepo vrijeme. Završavamo s doručkom i polazimo u 07:30 h. Na planinarskoj stazi prema Velikom /Krnskom/ jezeru susrećemo nekoliko grupa planinara.
Prolazimo pokraj Velikog /Krnskog/ jezera u kojem se ogledaju padine Velikog Lemeža. Staza je u podnožju Malog Šmohora. Na kraju jezera je kameniti žlijeb iz kojeg se kratkim serpentinama penjemo na široku zaravan. Ubrzo stižemo do raskrižja planinarskih staza, lijevo je za Vrh nad Peski a malo ispred za vrh Krn i lovačku kolibu na Polju (1530 m/nv). Od lovačke kolibe je dobar pogled na vrh Veliki Šmorh, Vrh nad Peski, Batognicu i Krn.
Staza na Polju prelazi travnati teren. Nailazimo na natpis ŽIVJO, simpatičan pozdrav svima koji idu na vrh Krn. S kraja Polja započinje uspon stazom preko sipara sve do raskrižja na 1800 m/nv. Sa raskrižja lijevo je odvojak za Batogniško sedlo / Prag (2068 m/nv).
Od ovog raskrižja nastavljamo desno, stazom između velikih kamenitih blokova koja se u širokom luku strmo uspinje na Krnsku škrbinu (2058 m/nv). Oštro urezana škrbina razdvaja Krn i Batognicu. Na izlazu iz škrbine je malo sedlo na kojem je raskrižje označeno sa putokaznim tablama. Sa sedla pruža se lijep pogled na dolinu Soče.
Od raskrižja uspon na Krn traje 20 minuta a isto toliko vremena je potrebno i za vrh Batognicu i Gomiščkovo sklonište (na Krnu). Kod raskrižja pokraj kaverne je podignuta spomen ploča partizanima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Tu je i nekolko topovskih granata iz Prvog svjetskog rata – eksponati Kobaridskog muzeja.
Od raskrižja nastavljamo s usponom istočnom stranom Krna. Nailazimo na stado ovaca. Od silne vrućine ovce leže i ne pomjeraju se (planduju). Zaobilazimo stado i preko sipara na kojem su ostaci žičanih prepreka iz Prvog svjetskog rata izlazimo na vrh Krn.
Na vrhu Krna je metalna ploča sa izgraviranim vidokrugom. Krn spada među najbolje razgledne vrhove Julijskih Alpa. Pogled seže do Karavanki i Kamniško-Savinjskih Alpa na istoku, Snežnika, Nanosa na jugoistoku, Jadranskog mora (oko 50 km zračne linije) na jugu, Furlanske nizine na jugozapadu, Dolomita, Kobaridski Stol i Kanin na zapadu, Visokih Tura na sjeverozapadu. Prema sjeveru pogled plijene vrhovi Julijskih Alpa: Montaž, Mangart, Jalovec, Mojstrovka, Prisojnik, Razor, Škrlatica, Triglav i Tosc, ispred ovih vrhova u prvom planu su Bavški Grintavec, Kanjavec i Tičarica. Ugledali smo i Veliki Vrh na Rombonu na kojem smo bili prije dva dana. Svojim karakterističnim konturama ističe se među mnogobrojnim okolnim vrhovima. Lijep je i pogled na Velkio Krnsko jezero, dolinu Soče sa Kobaridom i Tolminom, te na obližnji greben Krnčicu (2142 m/nv), vrh Batognicu i Vrh Nad Peski.
Krn je najviši vrh Krnskih planina krajnje jugozapadne skupine Zapadnih Julijskih Alpa koja se prostire među dolinama Soče, Lepenjice i Tolminke. Jedan je od najposjećenih vrhova u Julijskim Alpama. Zbog svog položaja i izgleda (kao ogroman nos) vrh Krna je prepoznatljiv i vidan sa drugih vrhova u Julijskim Alpama. Najljepši pogled na Krn je iz doline Soče iz pravca Kobarida u koju pada njegova moćna zapadna stijena. Relativna visina Sočanske doline i vrha iznosi cijelih 2000 metara nadmorske visine. Iz pravca sela Drežnica kroz zapadnu 700-metarsku stijenu Krna vodi zahtjevan osigurani penjački put “smjer Silva Korena“ i nešto lakši “zapadni Drežnički smjer“. Poseban ugođaj na Krnu je blizina mora, koja se osjeti na njegovim južnim obroncima, do kojih doseže primorska toplina. U podnožju vrha na nadmorskoj visini od 400 – 800 m smjestilo se nekoliko sela. Mještani iz ovih sela izgone stoku na ljetnu ispašu. Na Krnu raste značajna alpska flora i rijetko zaštićeno planinsko cvijeće.
Vrhovi Krnskih planina su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Na gotovo svim vrhovima vidljivi su ostaci mnogih utvrda, ruševina vojničkih zgrada, streljačkih jaraka, prepereka od bodljikave žice, gelera artiljerijskih granata raznih kalibara i protupješadijskih mina. Mnogobrojne pješačke i konjske staze (mulatjere) izgrađene su za opskrbu vojske oružjem, municijom i hranom. Italijani su vrh Krn (ital. Monte Nero) napali u 1. ofanzivi na Soči. Napad je izveden 16. juna 1915. godine iz dva pravca, grebenima: Lopatnik – Krnčica i Pleča – Kožljak. Uz jaku artiljerijsku podršku zauzimaju Krn ali zbog oklijevanja propuštaju priliku da zauzmu susjedni vrh Batognicu. Iako je lijep i sunčan dan, s vidicima na sve strane, na vrhu Krna ne možemo se duže zadržati jer do kraja dana trebamo sići u Lepenu prije mraka. Upisujemo se u knijgu posjetilaca i nakon fotografisanja pokraj table s vidokrugom napuštamo vrh.
Gomiščkovo sklonište na Krnu (2210 m/nv)
Sa najvišeg tjemena Krna silazimo do kaverne smještene na zapadnoj strani od vrha Krna. Ulazimo u kavernu i osvjetljavamo tamu sa čeonim svjetiljkama. Kaverna je duga oko 30 m i na njenom kraju je izlaz na malu zaravan isklesanu u stijeni. Pogled s ovog mjesta je kao iz “orlovog gnijezda”. S tog mjesta je lijep pogled na Drežnicu, Kobarid i vrhove Kanina.
Malo niže od kaverne je smješteno Gomiščkovo sklonište (slov. zavetišće). Od vrha Krna je udaljeno manje od 10 minuta. Ispred skloništa je terasa gdje smo pod jarbolom sa zastavom Slovenije ručali i malo odmorili. Planinsko sklonište je na južnoj strani Krna. Izgradili su ga članovi PD ” Nova Gorica” 1951. godine. Sklonište nosi ime po Ervinu Gomiščku (1919. – 1950. god.) jednom od marljivih graditelja, koji je smrtno stradao prilikom osiguranja kuće pred nadolazeću zimu. Sklonište je otvoreno od početka juna do kraja septembra. Kapacitet skloništa je 50 zajedničkih ležaja.
Zbog svog isturenog položaja i razgleda koji se pružaju s njegove terase, sklonište je vrlo posjećeno. Domaćin skloništa kazuje: “U ljetnom periodu ovdje dolaze mnogi Italijani, to su svakodnevni memorijalni pohodi u kojima učestvuje nekoliko stotina turista, izletnika i planinara“. Na Krnu je italijanska vojska za nepune dvije godine ratovanja doživjela “dane ponosa i stradanja”. Nakon Prvog svjetskog rata Italijani su na Krnu podigli spomenik svom nacionalnom heroju potporučniku Picco Albertu, koji je predvodio napad na zauzimanju Krna i tom prilikom poginuo. Spomenik je nakon Drugog svjetskog rata porušen i na njegovom mjestu je izgrađeno Gomiščkovo sklonište. Odmor na terasi nam je prijao i zadovoljni napuštamo sklonište.
Uspon na vrh Batognica (2164 m/nv)
Od Gomiščkovog skloništa priječimo južnu stranu Krna i spuštamo se na Krnsko sedlo. Sa sedla se penjemo strmom zapadnom stranom Batognice. Staza je uklesana u stijenu, a na jednom dijelu su betonske stepenice. Stazu je izgradila italijanska vojska u Prvom svjetskom ratu radi lakšeg pristupa utvrdama. Povremeno nailazimo na klinove od osiguranja. Staza je jako eksponirana (s obje strane je ambis). Prolazimo pored utvrde sa koje se pruža pogled na greben Krnčice, travanatu ravan Na Polju i Veliko /Krnsko/ jezero. Malo poviše od utvrde u stijeni je isklesana spomen ploča poginulim vojnicima italijanske vojske. Prekoputa ploče, na vrhu špicaste stijene, postavljen je mali željezni križ s vijencem načinjenim od bodljikave žice. Prolazimo pored niza kaverni i stižemo na široki plato na kojem je vrh Batognice obilježen kamenom kupom.
Preko vrha je bila linija Sočanskog fronta između italijanske i austrougarske vojske. Vojnički položaji su bili jedni od drugih udaljeni svega 10 – 20 m. Na Batognici su se vodile teške i surove borbe do istrebljenja, ovdje je “čovjek čovjeku bio vuk“. Za nepune dvije godine linija fronta se nije pomakla ni za 1 m. Tu su vojnici s obje zaraćene strane najčešće ginuli od posljedica artiljerijskog granatiranja, a mnogi su se razboljeli i podlegli zbog surovih zima i dugotrajnog boravka na nadmorskoj visini većoj od 2000 m. Italijani su držali podnožje Batognice (na zapadnoj strani), a Austrougari vršni dio Batognice (na istočnoj strani). Italijani su planirali da prokopaju tunel ispod austrougarskih rovova i ekspolozivom sve dignu u zrak. Austrougari su prozreli namjere protivnika i 24.9.1917. aktivirali podzemnu eksploziju sa 4.100 kg nitroglicerinskog baruta. Prilikom eksplozije se obrušio cijeli vršni dio Batognice. Po nekim procjenama vrh je nakon eksplozije niži za desetak metara od predhodne visine. Mnogi italijanski vojnici su ostali zatrpani kamenim blokovima. Na najvišem tjemenu vrha nastao je ogroman krater kao posljedica ove velike eksplozije.
Sa vrha je lijep pogled na Krn, Kanin, greben Krnčice i Vrh nad Peski. Vide se i mnogi drugi vrhovi u Kamniško – Savinjskim Alpama i Julijskim Alpama. Na razorenom platou planinri su podigli veliku kamenu piramidu kao simbol “vrha kojeg više nema“. Na nebu iznad nas prelijeće dvadesetak paraglajdera. Prati ih orao koji leti od jednog do drugog paraglajdera kao da provjerava ko upravlja njime i ponovo se vraća iznad vrha Batognice i let nastavlja prema Krnu. Nakon sumornog ambijenta na Krnu i Batognici orlov let nam je uljepšao dan.
Na Batognici kao i na Kaninskom sedlu su eksponati Kobaridskog muzeja na otvorenom. Mnogobrojni ostaci gelera i nekoliko topovskih granata na postolju, potsjećaju da se ovdje vodila jedna od najkrvavijih bitki na Sočanskom frontu. Napuštamo Batognicu i prolazimo pokraj kaverni austrougarske vojske. Silazimo na Batogniško sedlo / Prag (2068 m/nv). Ovo sedlo se nalazi između Batognice i Vrhom nad Peski. Na sedlu je raskrižje obilježeno planinarskim putokazima, lijevo je staza za planinski dom na Krnskim jezerema a desno za Kuhinju i Tolmin. Tu se rastajemo od dvojice Čeških planinara koji su s nama bili na Batognici i odlaze za Tolmin.
Spomenik Na Peski (1966 m/nv)
Od raskrižja na Batogniškom sedlu dalje nastavljamo planinarskom markiranom stazom preko sipara. Staza priječi jugoistočne padine Vrha nad Peski. Ovaj vrh kao da je zalutao među “Julijce“ svojim izgledom više priliči nekom vrhu u Saharskoj pustinji. Sa svih strana je potpuno ogoljen i pjeskovit, zbog čega je vrh i dobio ime.
U podnožju vrha još uvijek je vidljiv streljački jarak. Staza je paralelna s ovim jarkom sve do spomenika poginulim austrougarskim vojnicima. Spomenik je oblika velike kamene piramide i nalazi se u blizini vojničkog groblja na lokaciji Na Peski. Od spomenika silazimo stazom u pravcu sjevera između kraških vrtača i udolina. Staza priječi istočne padine Vrha nad Peski.
Stižemo u podnožje vrha Malen (1764 m/nv) na čijim padinama se vide ruševni ostaci vojničkih zgrada. Od ovog mjesta dalje nastavljamo zatravljenom i širokom stazom (mulatjera) i stižemo na Prehodce (1639 m/nv). Od Krna dovdje sa usputnim zadržavanjem za fotografisanje hodali smo oko 3 sata. Prehodci je planinski prijevoj između duboke i uske doline Tolminke na južnoj i ravnice Za Lepočami na sjevernoj strani. Prijevoj razdvaja Krnsko gorje od Donjeg Bohinjskog gorja. Na Prehodcima je raskrižje planinarskih markiranih staza za Batognicu, Krnska jezera, Komnu i Tolmin. Sa Prehodaca se vide sljedeći vrhovi: Debeljak (1869 m), Velika Montura (1958 m), Velika Baba (2013 m), Lanževica (2003 m), Škofič (2013 m), Rdeči rob (1913 m). Našu pažnju privlače litice obližnjeg vrha Veliki Kuntar (1711 m). Sa Prehodaca nastavljamo mulatjerom i ubrzo stižemo na raskrižje za Komnu. Na raskrižju se odvajamo lijevo i zatravljenom stazom preko Doliča (1453 m/nv) stižemo na raskrižje za Veliko Krnsko jezero. Sa raskrižja nastavljamo silazak desno i nakon 10 minuta hoda stižemo u planinski dom na Krnskim jezerima. U domu pravimo dužu pauzu za večeru i odmor. U 19:30 h napuštamo dom i od gornje stanice teretne žičare započinjemo sa silaskom planinarskom markiranom stazom u dolinu Lepene. Silazak mnogobrojnim serpentinama je bio naporan jer smo bili umorni od cjelodnevnog hodanja.
U planinski dom Dr Klementa Juga stižemo po mraku sa upaljenim čeonim svjetiljkama u 21:00 h. Naša današnja tura je završena nakon 13½ sati hoda. U trpezariji doma skromno smo proslavili sretan završetak naših višednevnih planinarskih tura na vrhovima Julijskih Alpa i Sočanskom frontu. U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Kemaludin Mutapčić i Braco Babić. Putovanje u Sloveniju je trajalo od 24. – 31.8.2012. godine. Boravak u Sloveniji ostaće nam u sjećanju ne samo zbog ljepote prirode i izazovnih vrhova u Julijskim Alpama već i zbog druženja i gostoprimstva koje su nam pružili naši prijatelji planinari iz Breg ob Savi (kod Kranja): Joža i Milena Jerala, Klemen i Tanja Malovrh. Ovom prilikom srdačno im se zahvaljujemo.
Naslovna slika: Julijske Alpe, Krnske planine, završni uspon na vrh Batognica (2164 m)
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Planinski dom Dr Klementa Juga (700 m/nv)
Nakon prespavane noći ustali smo malo kasnije od uobičajenog. Sjedimo ispred planinskog doma, pijemo čaj i uživamo u pogledu na Rombon. Jučerašnja tura na Prestreljeniku i Rombonu trajala je ukupno 14 sati sa pauzama za odmor i zato danas nigdje ne žurimo. Planinski dom, u kojem noćimo po drugi put, nalazi se na samom kraju doline rječice Lepenjice, unutar zaštićenog područja Triglavskog narodnog parka. Godine 1953. PD “Nova Gorica“ preuredila je bivšu austrougarsku kasarnu u lijep planinski dom.
Dom je prava mala tvrđava, na vratima i prozorima ostali su originalni željezni oklopi s puškarnicama. Ime je dobio po slovenskom filozofu, alpinisti i piscu alpinističke tematike Dr Klementu Jugu (1898. – 1924. god.) koji je u Julijskim Alpama ispenjao veliki broj prvenstvenih smjeri. Stradao je u Triglavskoj sjevernoj stijeni. U blizini doma nalazi se depandans sa višekrevetnim sobama. Izgrađen je 1978. godine u sklopu skladišta i žičare za prijevoz tereta do planinskog doma na Krnskim jezerima. Objekt je otvoren od početka juna do kraja septembra. Do doma se može doći automobilom lokalnom asfaltnom cestom iz Soče od autobuske stanice na raskrižju za Lepenu (6 km) ili pješke po cesti (1½ sat hoda). U njegovoj blizini je izvor rijeke Lepenjice i manji vodopad. Dom je polazna tačka za pristup do planinskog doma na Krnskim jezerima (2 h), Dupeljskom jezeru (2 h i 20 min.), Krnskom jezeru (2 h i 20 min.), Velikoj Babi (4 h i 30 min.), Krnu (5 h), kući pod Bogatinom (4 h i 30 min.) i domu na Komni (4 h i 45 min.).
Danas trebamo pristupiti do planinskog doma na Krnskim jezerima u kojem ćemo noćiti. Nakon doručka pakujemo ruksake i u 11:30 h napuštamo objekat. Od doma krenuli smo markiranom širokom stazom (mulatjera) sa mnogobrojnim dugačkim serpentinama. Stazu je izgradila inženjerija austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu (1916. – 1917. god.). Okružena je sa svih strana šumom. Na nekoliko mjesta stazu presjeca teretna žičara. Za vrijeme rada žičare treba biti obazriv na prolasku ispod žica a postavljene su i table za upozorenje pješaka.
Na stazi susrećemo mnoge planinare koji su krenuli da potraže hlad u sjenovitim šumama i osvježenje pokraj Krnskog jezera. Penjemo se umjerenim tempom i za 1sat i 45 minuta stigli smo do iskrcajne stanice teretne žičare. Stanica je smještena na 1410 m/nv na sedlu pod Vrhom Duplja (1481 m). Tu smo kratko odmorili i nastavili dalje prema domu.
Ubrzo stižemo do snijegometra sa vjetrokazom i termometrom. Pažnju nam privlače oznake na letvicama: prvo mjerenje sniježnog pokrivača bilo je u aprilu 1987. godine i visina je tada iznosila 2,20 m. Zanimljivi su i sljedeći podaci: najviša visina snijega iznosila je 3,50 m (april 2009. god.), a najniža 0,30 m (april 2012. god.). Od gornje stanice žičare do planinskog doma na Krnskim jezerima stigli smo za 15 minuta hoda.
Planinski dom na Krnskim jezerima (1385 m/nv)
U objektu se prijavljujemo za noćenje i odlazimo na ručak. Ispred doma su skoro svi stolovi i klupe zauzeti, ipak nalazimo slobodno mjesto. Naručujemo naše omiljeno jelo: jotu (svaki dan!). Dom je u zaleđu Dupeljskog jezera okružen crnogoričnom šumom. Sastoji se od pet međusobno funkcionalno povezanih objekata. Izgled objekata je zasnovan na arhitekturi tolminskih i bovških pastirskih kuća. Dom je izgrađen 1984. godine.
Otvoren je od početka juna do kraja septembra i njime upravlja PD “Nova Gorica”. Ovaj planinarski objekt povoljna je ishodišna tačka za uspon na mnoge vrhove: Krn (2244 m) 3 h, Mali Šmohor (1944 m) 1 h i 30 min., Bogatin (1977 m) 2 h, Mahavšček (2005 m) 2 h i 30 min., Velika Baba (2013 m) 2 h i 30 min., Batognica (2164 m) 2 h i 50 min., Vrh nad Peski (2176 m) 2 h i 45 min. Nakon ručka idemo u obilazak Krnskih jezera. Dom i oba jezera su na području Triglavskog narodnog parka.
Dupeljsko jezero (1340 m/nv)
Dupeljsko jezero se nalazi u neposrednoj blizini planinarskog doma. Leži u kotlini koju je oblikovao lednik između Male Monture (1598 m) i Velike Monture (1958 m) s jedne i Vrhom Duplja (1481 m) s druge strane. Jezero je gotovo presušilo. Proces zamočvarivanja zahvatio je jezero i sada više priliči baruštini nego ledničkom jezeru. Kao i mnoga druga planinska jezera u fazi je izumiranja, na što vjerovatno ima utjecaja i globalno zatopljavanje planete. Jezero je dugo oko 100 m, široko 60 m i duboko 3,5 m.
Veliko /Krnsko/ jezero (1395 m/nv)
Krnsko jezero je udaljeno od planinskog doma 15-20 minuta hoda planinarskom markiranom stazom pored zgrade stočarske farme. Nakon 10 minuta stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja staza za Komnu i Bogatin. Naša staza vodi ravno i ubrzo smo ugledali jezero. Nebo iznad nas na trenutak se naoblačalo kao da će kiša, ali na svu sreću vjetar je ubrzo otjerao oblake i sunce je obasjalo površinu jezera. Hodamo oko jezera i uživamo u tišini. Jezero leži u kotlini koju je oblikovao lednik, između Velikog Šmohora (1939 m) i Velikog Lemeža (2035 m). Dugo je skoro 400 m, široko oko 150 m i duboko 18 m. Po dimenzijama je najdublje i najveće planinsko jezero u Sloveniji. Ledničkog je porijekla. U jezeru živi riba zlatovčica. Okolica Krnskog jezera je bogata s raznolikom planinskim cvijećem. U ljetnom periodu mnogi planinari i ljubitelji prirode dolaze na jezero da odmaraju i uživaju na njegovim obalama. Kupanje u jezeru je zabranjeno i na nekoliko mjesta su postavljene table za upozorenje. U skupini Krnskih jezera spadaju Veliko /Krnsko/ jezero, Dupeljsko jezero i Jezero u Lužnici.
Julijske Alpe, Krnske planine, spomen ploča poginulim vojnicima na Sočanskom frontu
Na povratku s jezera otišli smo do mjesta gdje je podignuta spomen ploča vojnicima poginulim na Sočanskom frontu. Vraćamo se u dom i pakujemo ruksake za sutrašnju turu. Nakon večere razgledamo “ratne suvenire“ koje su članovi PD “Nova Gorica” prikupljali na vrhovima i obrocima Krna, Batognice i Nad Peski. Na stalažama i u staklenoj vitrini je izloženo oružje i vojna oprema koju su italijanski i austrougarski vojnici koristili na Sočanskom frontu. Ima tu svega od čahura artiljerijskih granata, gelera od granata i protupješadijskih mina, šljemova, bajoneta, noževa, čakija, čutura, manjerki, kašika, viljuški, lopata, krampi i dr. Pažnju nam privlači kolekcija staklenih boca. Na svakoj od boca je utisnut grb K. und k. Armije sa nazivom mjesta vojnog garnizona. Jedna od boca je iz sarajevskog garnizona. Zamolili smo dežurnu domaćicu doma da otključa staklenu vitrinu kako bi ovu bocu fotografisali. Kaže ne može nam otvoriti jer je ključ kod predsjednika njihovog planinarskog društva. Odlazimo ranije na spavanje jer nas sutra čeka kondicijski zahtjevna tura – uspon na Krn / Monte Nero – najviši vrh Krnskih planina, vrh Batognica i Vrh Nad Peski.
Julijske Alpe, Krnske planine, kolekcija “ratnih suvenira“ u planinskom domu na Krnskim jezerima
Naslovna slika: Julijske Alpe, Krnske planine, Veliko /Krnsko/ jezero (1395 m/nv)i vrh Veliki Lemež (2035 m)
Zamislite da se budite svakog jutra naspavani, zdravi, puni energije i spremni da se s lakoćom nosite sa svim što Vam taj dan donosi. Šta kad biste mogli taj pritisak i stres, pod kojima sada živite i radite, pretvoriti u lakoću, mir i zdravlje?
Ne dopustite da Vas stres zaustavi u životu!
Iskoristite priliku da 30. avgusta 2025.g. preokrenete stvari. Osnažite se, stavite stres pod kontrolu i ostvarite sve što ste zamislili.
Kada ste zdravi, možete postići sve!
Zato je vrijeme da stavite sebe na prvo mjesto i investirate u svoje zdravlje.
Živite i radite s lakoćom, budite zdravi i uživajte u svakom trenutku sa svojim najmilijima.
Mindfulness i Coaching na Bjelašnici su više od običnog odmora
Naučna istraživanja su potvrdila da ovakvi retreati mogu značajno smanjiti stres i unaprijediti opšte blagostanje, pružajući dugoročne benefite, za razliku od uobičajenog godišnjeg odmora čiji efekti brzo nestanu.
Vaš put do uspjeha bez stresa
Kao neko ko je i sam prevladao visokostresne situacije i uvjerio se u benefite mindfulnessa i coachinga, specijalizirala sam se za osnaživanje pojedinaca koji se bore s psihofizičkim problemima uzrokovanim stresom. Moja misija je osnažiti visokoproduktivne ljude poput Vas – lidere, menadžere, poduzetnike i profesionalce koji rade odgovorne i rizične poslove pod pritiskom – da efikasno upravljaju stresom kako bi postigli uspjeh kojem teže, bez žrtvovanja svog zdravlja. Pored certifikata za Life and Business Coacha, NLP Mastera i Mindfulness trenera, donosim bogato životno iskustvo, vodeći Vas putem do Vašeg zdravlja, mira i uspjeha.
Vjerujem da Vi zaslužujete ostvariti svoj maksimalni potencijal u karijeri i životu. I sigurna sam da to možete postići kroz moj personalizirani coaching pristup. Mogu Vas osnažiti da zasjate punim sjajem i ostvarite svoj jedinstveni uticaj na svijet, s lakoćom i bez stresa, na najbolji mogući način, baš onako kako Vi priželjkujete.
Prepoznajete li se u ovome?
Moji klijenti su uglavnom uspješni profesionalci, poput Vas. Najčešće mi se javljaju zbog osjećaja preopterećenosti i iscrpljenosti poslovnim obavezama te zbog nedostatka vremena za sebe i porodicu. Zbog dugotrajnog stresa imaju ozbiljnih poteškoća sa zdravljem. Opterećenje poslom i privatnim brigama ne da im spavati, a njihovo psihofizičko stanje se sve više pogoršava. Noći često provode budni, u strahu, zabrinuti za svoje zdravlje i budućnost svoje porodice.
Šta se to promijeni nakon jednog dana sa mnom u prirodi?
Kroz moju jedinstvenu kombinaciju mindfulness prakse, NLP coachinga, Qigonga i boravka u prirodi, moji klijenti nauče kako da se nose sa stresnim i izazovnim situacijama bez rizika po svoje zdravlje. Uspješno ovladaju tehnikama za efikasno upravljanje stresom. Nauče se opustiti, umiriti, osloboditi briga i strahova, kada im to zatreba, kako bi mogli nastaviti raditi efikasno i fokusirano, a noću mirno spavati. Nauče kako za vrlo kratko vrijeme obnoviti svoju životnu energiju i uspostaviti mir u sebi. Nauče kako povećati vitalnost i živjeti zdravije. Dobiju jasnu sliku o svojoj trenutnoj situaciji i gdje žele biti u životu. Nauče rješavati probleme i nositi se s izazovima. Povećaju svoju otpornost i naprave plan za pozitivnu životnu promjenu i svoj napredak u karijeri i životu.
Nakon retreata, odlaze osnaženi novim životnim vještinama, s osmijehom na licu i puni energije i optimizma. Kroz svakodnevnu primjenu svega što su tog dana naučili od mene, sada ne samo da su zdraviji i uspješniji u poslu, već se nose sa životnim i poslovnim izazovima s lakoćom i uživaju u više slobodnog vremena koje kvalitetno provode sa svojom djecom. Imaju i privatni i poslovni život.
Pogledajte kakvo Vas prelijepo, ljekovito i transformirajuće iskustvo očekuje, na videu ispod.
Koji su benefiti ovog retreata za Vaše zdravlje i blagostanje?
Kroz moju jedinstvenu metodu – spoj mindfulnessa i NLP coachinga u netaknutoj prirodi, gdje ja i priroda postajemo Vaši saveznici na putu ka napretku i rastu – u samo jednom danu ovladat ćete najefikasnijim tehnikama za upravljanje stresom koje će Vam promijeniti život. Otkrit ćete tehnike za kojima sam ja tragala godinama, učeći od najboljih životnih i mindfulness učitelja u regiji i svijetu.
Redovnom primjenom ovih tehnika možete postići sljedeće rezultate:
Efikasno upravljanje stresom i pritiskom: Efikasno ćete upravljati svojim odgovorom na stres i pritisak, i spriječiti sagorijevanje.
Obnovljeno zdravlje i vitalnost: Poboljšat ćete svoje mentalno i fizičko zdravlje, smanjiti uticaj stresa na organizam i poboljšati san. Znaćete postaviti zdrave granice i ostvariti svoje poslovne ciljeve bez rizika od bolesti uzrokovanih stresom.
Povećana energija i optimizam: Imaćete veću životnu energiju i vitalnost, kroz svjesni pokret, boravak u prirodi i sveobuhvatni pristup Vašem blagostanju.
Harmoničan život: Napravit ćete plan za pozitivnu životnu promjenu i stvoriti život i karijeru po svojoj mjeri, baš onako kako Vama odgovara i kako i zaslužujete. Stvorit ćete sebi slobodu, udobniji i radosniji život, nastavljajući pritom putem Vašeg uspjeha.
Detalji programa
Termin: subota, 30. avgust 2025. g. od 9:00 – 16:00 h
Lokacija: planina Bjelašnica, Bosna i Hercegovina
Prevoz: Samostalan dolazak na početnu lokaciju (uz mogućnost organizovanog prevoza uz doplatu).
Cijena: 180 € po osobi. Rezervacijom za 2 i više osoba ostvarujete popust od 10%. U cijenu uračunati materijali za rad i osvježenje.
Za one koji žele produžiti uživanje s daškom luksuza: Iskoristite našu posebnu ponudu noćenja u hotelu NOMAD, s polupansionom za dvije osobe, wellness i spa uslugama, za samo 125 €.
Ovaj 7-satni interaktivni program obuhvata:
🧘♂️☯️ Mindfulness sesije: Tehnike za upravljanje stresom i relaksaciju, stvaranje unutrašnjeg mira, povećanje fokusa, emocionalne inteligencije i mentalni fitness.
🎯 🌟 Coaching sesiju: S fokusom na ciljano rješavanje problema, eliminaciju izvora stresa i kreiranje pozitivne promjene u karijeri i životu.
🌄 🚶🚶🚶 Planinarenje i druženje: Aktivan boravak na čistom planinskom zraku s pogledom na inspirativne vidike, uz networking s podržavajućom grupom ljudi.
🌟💪 Stručnu podršku: Vode vas Elena Babić-Đaković certificirani Coach i Mindfulness trenerica, i Braco Babić certificirani planinarsko-turistički vodič.
+ 🎁 Nakon radionice, očekuju Vas posebni bonusi osmišljeni da podrže Vaše dugoročno blagostanje:
Individualna 60-minutna Coaching sesija: Kroz ovu sesiju kreirat ćete svoj lični wellness plan za trajno poboljšanje Vašeg životnog stila i psihofizičkog stanja.
Online pristup Mindfulness vježbama (6 mjeseci): Omogućit će Vam da samostalno integrirate Mindfulness praksu u svoj svakodnevni životni stil.
🌟 Pridružite nam se na RESET DAY Retreatu i uz moju podršku te primjenu svega što ćete naučiti tog dana, živite i radite s lakoćom, budite zdravi i uživajte u svakom trenutku sa svojim najmilijima.
Radim s malim grupama, zato je broj mjesta ograničen. Ovo je posljednji put da je ovaj retreat dostupan po posebnoj, promotivnoj cijeni. Rezervirajte svoje mjesto dok još ima vremena i iskoristite ovu jedinstvenu priliku.
Ja sam Elena Babić-Đaković, holistički trener za razvoj liderstva i karijere. Radim s liderima, poduzetnicima i ambicioznim profesionalcima koji su izloženi pritisku. Osnažujem ih da se efikasno nose sa stresom i izazovima, kao bi ostvarili svoje ciljeve i uspjeh kojem teže – bez žrtvovanja vlastitog zdravlja. Moja jedinstvena metoda je spoj coachinga, NLP-a i mindfulness prakse. Nudim transformativno iskustvo u netaknutoj prirodi, na predivnim planinama oko Sarajeva, u saradnji s Bracom Babićem, iskusnim certificiranim planinarsko-turističkim vodičem. Moje reference obuhvataju certifikate za Životnog i poslovnog trenera (ICI), NLP Mastera (IN) i Mindfulness praktičara i trenera (In-Me). Više o meni
U svijetu punom nesigurnosti i svakodnevnog stresa, mnogi traže svoj put ka unutrašnjem miru. Naša misija je pružiti vrhunski kvalitet kroz naše proizvode i usluge, osiguravajući da svako iskustvo sa nama bude obilježeno poštovanjem, podrškom i iskrenom ljudskošću. Posvećeni smo inovaciji i stvaranju snažnog uticaja koji mijenja ljudske živote na bolje.
Nudimo transformirajuća iskustva u netaknutoj prirodi koja svakome ko nam se pridruži donose slobodu, unutrašnji mir i blagostanje. Posvećeni smo iscjeljenju pojedinaca i planete, njegujući duboku povezanost sprirodom u svemu što radimo.
Slavimo život i optimizam, čvrsto se suprotstavljajući nasilju, ratu, destrukciji i svemu što uništava život i planetu. Kroz našu posvećenost, cilj nam je inspirisati i osnažiti svakog pojedinca da pronađe svoj unutrašnji mir i optimizam, te da zajedno doprinosimo stvaranju harmonične i održive globalne zajednice 21. vijeka.
Šta kažu drugi o našim radionicama i mojim uslugama
Bizbook.baposlovna mreža preporučuje: Radionica za profesionalce koji žele zadržati uspjeh, a vratiti mir„…Kao mreža koja kontinuirano podržava profesionalce u razvoju njihovih karijera i održavanju zdravog poslovnog okruženja, Bizbook ovu radionicu preporučuje kao investiciju u lični razvoj i dugoročnu održivost. Ukoliko osjećate da je vrijeme za promjenu, predah i stvaranje novih strategija koje će vam pomoći da ostanete uspješni, a istovremeno prisutni u svom životu, ovo je pravi trenutak...“ – Bizbook.ba juni 2025.
⭐⭐⭐⭐⭐ Iskustva klijenata:
Ljudi koji su bili na našoj Mindfulness i Coaching radionici u prirodi, kažu da se osjećaju preporođeno. I sada se sa lakoćom nose sa izazovima, a njihovo psihofizičko stanje se znatno poboljšalo, dok su se kod nekih simptomi zdravstvenih problema uzrokovanih stresom potpuno povukli, jer svakodnevno primjenjuju Mindfulness praksu i Coaching strategije koju su taj dan naučili.
“…Ono što se najviše ističe je Elenina sposobnost da stvori sigurno okruženje puno podrške koje potiče lični rast. …“ – E.D., BiH
“…Elena vodi koučing proces glatko i na vrlo praktičan način, sa mnogo korisnih vježbi, i vodi klijenta do rješenja problema…”…Uz Elenu sam stekla vrijedne spoznaje, metode i vještine koje mi sada pomažu da odredim i ostvarim lične i poslovne ciljeve, nosim se s konfliktnim situacijama, prepoznam i iskoristim vlastiti potencijal, te pronađem izlaz iz naizgled bezizlaznih situacija….“- B.G., Hrvatska
Elena vrlo pažljivo sluša, podstiče klijenta na razmišljanje a pri tom stručno vodi sesiju ka ostvarenju vaših ciljeva u veoma prijatnom i sigurnom okruženju u kojem se možete potpuno prepustiti i opustiti….Elena mi je pomogla da jasnije vidim kako na najefikasniji način da dođem do svojih ciljeva, a da pri tom imam kvalitetniji život. Nakon završetka sesija osjećala sam se vrlo motivisano i inspirisano i što je najvažnije, spremno da preduzmem korake ka prevazilaženju problema i ispunjenju svojih ciljeva. – M.D., USA
Elena je jako stručna osoba i posvećena svom poslu. Redovno radi na sebi, nadograđuje se i uvijek je posvećena svojim klijentima…- DŽ.S., BiH
Pridružite nam se i Vi!
🔴👉 Osigurajte svoje mjesto već danas putem linka ispod
Elena Babić-Đaković Certified Coach and Mindfulness Trainer
As a Holistic Leadership and Career Coach, I empower individuals and teams in high-pressure environments to master stress, achieve their ambitious goals, and truly thrive—all without sacrificing their well-being. My unique methodology blends NLP Life and Business Coaching with mindfulness practices, often conducted in the middle of nature. I bring a wealth of expertise and experience, holding certifications as a Life and Business Coach (ICI), a Mindfulness Intensive Practitioner and Trainer (In-Me), and an NLP Master (IN). Discover more
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
4. Dan, 28.8.2012. god. (Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Uspon na vrh Prestreljenik / Monte Forato (2498 m/nv)
Ustajemo rano ujutro i odlazimo na terasu planinskog doma Petra Skalarja gdje čekamo izlazak sunca. Na istoku nebo polako postaje rumeno. Pogled seže na mnoge vrhove koje prepoznajemo po karakterističnim konturama. Na dalekom horizontu vide se, slijeva nadesno: Mangart, Jalovec, Bavški Grintavec, vrhovi iznad Kriških poda, Triglav, Kanjavec, Lepo Špičje i drugi manji vrhovi u dugom nizu sve do Krnske planine na samom kraju. Ovaj veličanstveni prizor može se doživjeti samo ovdje na Kanininskim planinama. U Julijskim Alpama ovo je jedan od najljepših pogleda. Sunce izranja iza Jalovca i počinje novi dan .
Pakujemo ruksake i nakon doručka napuštamo dom u 07:00 h. Pozdravljamo se sa Milivojem domaćinom doma i zahvaljujemo se na srdačnom gostoprimstvu. Prilikom uspona na Mangartu i Visokom Kaninu imali smo lijepo vrijeme i nadamo se da će tako biti i danas. Ujedno saznaćemo i koliko smo izdržljivi u dugom hodanju jer trebamo pristupiti na dva zahtjevna vrha Prestreljenik i Rombon i sići preko Čukle u Bovec. Naši prijatelji slovenski planinari Joža Jerala i Klemen Malovrh iz Ob na Savi kod Kranja upozorili su nas da je ova tura jako duga i da ponesemo dovoljne količine vode za piće jer na tom području nema vrela. Prema našoj procjeni visinska razlika koju trebamo svladati na usponu je oko 700 m, a na silasku oko 2000 m. U najboljem slučaju trebaće nam više od 12 sati hoda sa pauzama za odmor, razgledanje i fotografisanje.
Od planinskog doma krenuli smo planinarskom markiranom stazom prema stanici “D“. Staza prolazi između dubokih ponora i širokih rascjepa u stijeni. Na pojedinim mjestima staza je osigurana sajlom i klinovima. Odjednom ispred nas na stazi pojavile su se dvije divokoze s malim jaretom. Pretpostavljamo da su to one koje smo jučer sreli na Visokom Kaninu. Približavamo im se da ih možemo fotografisati, mužjak ispušta zvižduk i istog trenutka divokoza sa jaretom se sklonila iza jedne povelike stijene. Bilo je ovo upozorenje da smo se previše približili. Ipak smo uspjeli u našoj namjeri, biće to lijepa slika sa Kaninskih planina za uspomenu.
Nakon 45 minuta hoda stižemo na raskrižje iznad stanice “D“. Od raskrižja započinje uspon ski-stazom na sedlo pod Prestreljenikom (2292 m/nv) do kojeg stižemo za svega 15 minuta hoda. Sa sedla skrećemo lijevo na planinarsku markiranu stazu i ubrzo smo pod vršnom stijenom Prestreljenika. Gledajući iz podnožja stijene staza nije uočljiva jer prolazi između polica sve do izlaska na istočni greben Prestreljenika. Na usponu pod samim vrhom na stazi je nekoliko visočijih stijena preko kojih se treba malo pomagati rukama. Nakon 45 minuta hoda od sedla pod Prestreljenikom pristupili smo na vrh. Od planinskog doma Petra Skalarja na vrh Prestreljenika / Monte Forato stigli smo za 1 sat i 45 minuta hoda.
Na Prestreljeniku postoje još dvije planinarske markirane staze koje su zahtjevnije od ove kojom smo mi pristupili na vrh. Jedna je iz Prestreljeniškog okna a druga od planinske kuće “Gilberti“ na italijanskoj strani skijališta. Prestreljenik (ital. Monte Forato) je najposjećeniji vrh na Kaninskim planinama vjerojatno zbog blizine izlaznih stanica žičara na slovenskoj i italijanskoj strani skijališta. Njegov piramidalni oblik dobro se vidi sa svih strana. Na zapadnom grebenu vrha nalazi se veliko kamenito okno koje smo jučer posjetili. Vrh je upravo dobio naziv po tom oknu. Uspon na najviši vrh Prestreljenika u ljetnom periodu je umjereno zahtjevan dok je zimi cilj alpinističkog skijanja.
Preko vrha i duž grebena Presteljenika prelazi državna granica Slovenije i Italije a označena je graničnim kamenom br. 14. Na vrhu je hrpa kamenja sa malim drvenim križem, a nešto dalje na jednoj stijeni postavljena je minijaturna maketa Aljaževog stolpa (sklonište na vrhu Triglava). Maketu je postavio slovenski planinarski klub “Skala“.
Sa vrha Prestreljenika pruža se lijep pogled na mnoge vrhove Kaninskih planina i vrhove srednjih Julijskih Alpi, također i na Jôf di Montásio / Montaž i Jôf Fuárt / Viš, dva markantna vrha na italijanskoj strani, Bovšku kotlinu i vrh Krn / Monte Nero. Kada je dobra vidljivost vidi se u daljini Jadransko more i Tršćanski zaljev. Od svega nama je bio najvažniji pogled prema Rombonu. Kao na dlanu vidi se cijela dionica puta koju danas trebamo preći. Na vrhu smo se zadržali svega 15 minuta, dovoljno da se možemo upisati u knjigu posjetilaca i fotografisati pokraj stupa (graničnog kamena). Nakon toga ubrzali smo sa silaskom na sedlo pod Prestreljenikom od kojeg slijedi dug put do Rombona.
Uspon na vrh Rombon / Veliki Vrh (2208 m/nv)
Od sedla pod Prestreljenikom silazimo prema sedlu Sella Prevala (2067 m/nv). Između ova dva sedla postoji planinarska markirana staza ali smo mi krenuli skijaškom jer se njome može brže hodati i nismo pogriješili u procjeni. Na sedlu Sella Prevala je državna granica Slovenije i Italije. Ujedno je na sedlu i raskrižje planinarskih markiranih staza u pet pravaca. Planinari koji dolaze sa italijanske strane do ovog sedla najčešće koriste kabinsku žičaru. Upravo je tom žičarom stigla jedna veća grupa planinara koji idu prema Prestreljeniku. U blizini platforme kod krajnje stanice kabinske žičare, na italijanskoj strani je vojno utvrđenje, ruševni ostaci iz Prvog svjetskog rata. Kada je preko sedla prošla i posljednja grupa planinara krećemo prema Rombonu.
Od raskrižja na sedlu Sella Prevala dalje prema Rombonu nigdje nikog na vidiku samo smo nas dvojica. Priječimo južne padine pod vrhom Lopa / Monte Leupa (2403 m). Niže staze s desne strane u lijepoj dolini na Krnici stiže stado ovaca na ispašu. Tom dolinom prolazi planinarska markirana staza koja iz Bovca vodi na sedlo Sella Prevala. Sunce je visoko odskočilo na nebu. Jako je vruće i sklanjamo se u sjenci velikih stjenovitih odlomaka koji su se ko zna kada survali sa vrha Lope. Ovdje po prvi put od polaska iz planiskog doma pravimo dužu pauzu za odmor. Pauzu smo iskoristili da nešta prezalogajimo. Nakon toga nastavljamo dalje. Navlačimo kačkete što dublje na glavu da zaštitimo lice od nemilosrdnog sunca koje je upeklo. Prelazimo preko velikog stjenovitog odrona kojem nema kraja. Povremeno zastajkujemo da popijemo po koji gutljaj vode. Ponijeli smo dovoljne količine vode za piće ali je moramo štediti da nam može potrajati do kraja ture.
Na nekoliko mjesta staza se obara pa ponovo uzdiže i tako sve do sedla Pri Banderi (2051 m/nv). Na ovom sedlu je italijanska vojska izgradila niz fortifikacijskih objekata u sklopu Sočanskog fronta. Objekti su u ruševnom stanju. Zidani su od kamena na vještački zaravnatim platoima u stjenovitom grebenu dobro skriveni od očiju austrougarskih vojnika koji su držali položaje na Rombonu. Svi objekti su bili povezani stazama i stepenicama uklesanim u živu stijenu. Nevjerojatno da se i nakon tolikih godina od završetka Prvog svjetskog ovdje mogu vidjeti prepreke od bodljikave žice. Na sedlu pravimo kraću pauzu za odmor i osvježenje.
Od sedla priječimo strme padine pod Hudim Vršičem / Monte Cergnala (2334 m) i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja staza za Veliku Črnelsku špicu / Cima Confine (2334 m). Sa ovog raskrižja nastavljamo ravno u pravcu Rombona. Krećemo se stazom između brojnih dubokih ponora. Na koju god stranu se okrenemo sve je goli krš i kamenjar. Impresionirani smo velikim prostranstvom koje zauzima ova kamena pustoš. U srcu divljine, gdje žive duše nema kilometrima naokolo već samo užareni kamen i krš, odjednom se pojavila mlada i lijepa planinarka. Iz razgovora s njom doznajemo da je Slovenka. Krenula je sama iz Bovca planinarskom markiranom stazom preko Goričice i Rupa. Žuri da što prije stigne na stanicu “D“ jer žičara kojom se vraća u Bovec radi do 16:00 h. Kaže da joj ovo nije prvi put da hoda sama u planini jer njen suprug zbog posla koji radi nema vremena za planinarenje!? Srdačno se opraštamo i želimo joj sretan put.
Konačno staza počinje da se obara i silazimo na sedlo pod Vrhom Ribežnov (2022 m). Sedlo je na 1955 m/nv i sa njega se pruža izvanredan pogled na Možnicu, duboku dolinu između Rombona i Jerebice / Cima del Lago (2126 m). U neposrednoj blizini ovog sedla nalazi se bivše vojničko skloništu smješteno u kaverni isklesanoj u stijeni. Po opremi u velikim plastičnim buradima zaključujemo da sklonište koriste speleolozi. Neuredno je i zapušteno ipak u nevolji ovo sklonište može poslužiti. Tu je nekoliko plastičnih kanistera sa vodom za piće od 5 l. Nagađamo kako su kansteri s vodom dospjeli dovdje, ko ih je i čime donio, možda helikopterom!? Ko god ih je donio velika mu hvala. U ovoj užarenoj kamenoj pustoši kanisteri s vodom mogu spasiti nečiji život. Kanisteri su tvornički zapakovani i ne otvaramo ih, imamo dovoljno vode koju smo ponijeli. Nakon kratkog odmora nastavljamo prema Rombonu.
Od skloništa dalje staza je znatno uža. Nakon nekoliko minuta hoda stižemo do raskrižja gdje se desno odvaja planinarska markirana staza koja vodi preko Rupa i Goričice u Bovec. Sa ovog raskrižja nastavljamo stazom ravno u pravcu Rombona. Staza u početku priječi padine pod Vrhom Ribežnov a poslije pod Prišnom glavom (1947 m). Na nekim mjestima staza je zatrpana siparom. Uskoro nailazimo na oznaku “VODA“. Čudimo se otkud izvor vode u ovom golom kršu i kamenjaru na velikoj nadmorskoj visini!? Ne pričinjava nam se, čujemo žubor vode i ubrzo smo na izvoru. Umivamo se hladnom izvorskom vodom, prija nam ovo iznenadno osvježenje.
Visinu koju smo izgubili na silasku do izvora nadoknađujemo kratkim usponom preko nazubljenog grebena i ubrzo izlazimo na široku stazu (mulatjera) koja prolazi pokraj streljačkih jarkova i kaverni u stijenama. Dalje nam je uspon znatno olakšan, penjemo se stepenicama uklesanim u živu stijenu. Na jednoj stijeni stoji oznaka “V. VRH 1 h“ i ovo nas dodatno motiviše da nastavimo dalje bez pauze za odmor. Napredujemo bez većih poteškoća, prolazimo ispod vrha Malo Ušje (2007 m) i penjemo se strmom stjenovitom padinom na vrh Veliko Ušje (2048 m). Na nekoliko mjesta treba se malo pomagati rukama. Svakim korakom dalje sve smo bliži Rombonu. Staza je u lijevom sektoru na zapadnoj strani vrha i uklesana je u živu stijenu. U gornjoj zoni vodi preko dobro uočljivog isturenog ramena. Nakon toga nastavlja sjevernom stranom pored velike kaverne. Ubrzo smo na najvišem tjemenu Rombona – Veliki Vrh (2208 m).
Radujemo se, a kako i ne bi jer konačno smo na vrhu kojeg su junački obranili sinovi Bosne i Hercegovine. Položaj austrougarske 10. K. und k. Armije na tom divljem i hrapavom stjenovitom masivu je bio možda i najteži na području Sočanskog fronta. Rombon je jako strm sa svih strana i besputan, vrlo raspučen i krševit, siromašan vegetacijom i zahtjevnog pristupa. Vremenom, na tom vrletnom terenu ponešto je olakšan život vojnika izgradnjom pješačkih staza i žičarama. Italijanskom armijskom vodstvu Rombon je bio trn u oku. Njegovo zauzimanje dovelo bi u pitanje opskrbljivanje austrougarske vojske u dolini Soče. Od aprila 1916. do oktobra 1917. godine italijanska vojska je opsjedala Rombon pokušavajući da zauzme njegov vrh. Ali, ipak nije uspjela u toj namjeri. Spriječili su ih hrabri i odvažni Bošnjaci. Među mnogobrojnim bitkama se ističu dvije, vođene 16. i 18. septembra 1916. godine kada su samo dva bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 obranile položaje na Rombonu od napada pet italijanskih bataljona. Nekoliko sedmica prije proboja Sočanskog fronta kod Kobarida (12. ofanziva), Bošnjaci su sa Rombona prebačeni na Krnsku planinu (na Batognicu i Nad Peski).
Pogled sa Velikog Vrha je izuzetan, vidi se cijeli naš put koji smo prešli od Prestreljenika do Rombona. Desno od grebena Lope i Črnelskih špica čije smo padine priječili vidimo vrhove Montaž, Viš i Divja koza na italijanskoj strani. Pogled nam privlači susjedni vrh Jerebica i njen moćni greben, nazubljen i izbrazdan strmim žlijebovima i točilima koji završavaju u dolini Možnice. Na istoku su poredani mnogobrojni vrhovi od Škrlatice preko Triglava i Kanjevca do Krnske planine. Lijep je pogled i na dolinu rijeke Soče. Pogled zaustavljamo na Log pod Mangartom sa Jalovcem i Mangartom iznad Loške Koritnice. Iz kutije vadimo knjigu posjetilaca i upisujemo svoja imena. Danas na vrhu nije bilo drugih posjetilaca osim nas dvojice a jučer je bilo troje Čeha. Na vrhu ne možemo odmarati jer su ga divojarci i divokoze uneredili izmetom, ni ruksak se ne može spustiti na travu.
Napuštamo Veliki Vrh na Rombonu. Silazimo grebenom stazom koja je uklesana u stijenu. Usput nailazimo na dva cvijeta planike (runolist), to nam je nagrada za naš uloženi trud. Pažljivo savlađujemo jedan stjenoviti skok, visine oko pet metara s dobrim oprimcima / hvatištima i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja planinarska markirana staza za tvrđavu Kluže u dolini rijeke Koritnice. Od tvrđave Kluže do Velikog Vrha na Rombonu ovom stazom je potrebno 5 sati hoda a isto toliko je potrebno iz pravca Bovca preko Goričice. Braniteljima Rombona je ovom stazom cijelo vrijeme stizalo oružje, municija, voda, hrana, lijekovi i druga vojna oprema. Čudimo se kako je sve to funkcionisalo i kako su vojnici mogli izdržati dugotrajni boravak na ovim visinama posebno u zimskim uvjetima.
Između Srednjeg i Malog Vrha Rombona napuštamo greben i odvajamo se desno gdje se niz dosta strmi žlijeb spuštamo na sipar. Tu nailazimo na ostatke prepreka od bodljikave žice. Slijedi dugo i zamorno spuštanje niz sipar. Dalje staza prolazi ispod stijene u kojoj se nalazi pećina poznata po nazivu “Vandima“. Od tog mjesta započenje područje ispresjecano streljačkim jarkovima koje je držala italijanska vojska. Tu su i mnoge kaverne uklesane u stijenama. Na ulazu jedne od kaverni su postavljena vrata, nemamo vremena da zavirujemo unutra, moguće je da su je planinari osposobila za sklonište. U blizini, odmah ispod ove kaverne stižemo na raskršće za Čuklu.
Spomenik na Čukli (1765 m/nv)
Sa raskršća se odvajamo lijevo i planinarskom markiranom stazom kroz klekovinu bora, za svega 15 minuta hoda, stižemo na Čuklu. To je kamena uzvisina na južnoj padini Rombona. Na Sočanskom frontu u Prvom svjetskom ratu na zapadnim dijelovima Čukle bila su raspoređena četiri bataljona italijanske vojske. Na rombonskom bojištu vodile su se krvave borbe upravo za prevlast nad ovim položajima. Kao podsjetnik na vrhu Čukle je podignut veliki kameni spomenik u čast poginulim italijanskim vojnicima. Osvrćemo se prema Velikom Vrhu na Rombonu, njegove litice već su pozlatile zrake zalazećeg sunca. Iz ove perspektive izgleda teško pristupačan, upoznali smo njegove vertikale sa zapadne i južne strane i čudimo se kuda i kojom stranom su Italijani napadali da zauzmu ovaj vrh!?
Vrijeme brzo prolazi i dan je već na izmaku a mi smo tek na Čukli, gladni, žedni i umorni od dugog hodanja po velikoj vrućini. Računamo, ako ovdje kod spomenika napravimo pauzu onda će nas mrak dočekati u šumi. Tješimo se da imamo čeone baterijske svjetiljke koje nam mogu pomoći pod uvjetom da je i dalje dobro markirana staza. Rizikujemo i ovdje provodimo oko 30 minuta pauze za odmor i jelo. Vrućina je u međuvremenu znatno popustila i osvježeni spuštamo se ubrzano serpentinama mulatjere. Prolazimo pored mnogobrojnih kaverni i ruševnih vojnih objekata. U jednoj stijeni dužine oko 50 m isklesane su mnoge puškarnice i vjerojatno su povezane hodnikom. Nemamo vremena da istražujemo, ubrzo stižemo na raskrižje sa kojeg se desno odvaja planinarska markirana staza koja preko Rupa i sedla Sella Prevalu vodi do stanice “D“. Nastavljamo stazom ravno prema Bovcu i nakon svega 10 minuta hoda stižemo na manji travnati plato na kojem je smještena lovačka koliba Goričica (1336 m/nv).
Od lovačke kolibe Goričica ulazimo u gustu bukovu šumu i tu nas sustiže prvi mrak, kako smo i računali. Stavljamo čeone svjetiljke i idemo “od marke do marke“. Markacija na stazi je obnovljena ali usred guste šume i po mrklom mraku nije pregledna i povremeno je tražimo. Mjestimično je staza prekrivena lišćem koje je opalo od dugotrajnih ljetnih vrućina. Zamislite naša lica kada naiđemo na marku, osmjeh je “od uha do uha“. Kretanje po mraku nepoznatom stazom i terenom može biti opasno, ali se uzdamo u naše iskustvo. Spuštamo se nekih 300 m visinske razlike i izlazimo iz šume na čistinu. Na nebu se pojavio mjesec i njegova bljeda svjetlost je obasjala stjenovitu strminu niz koju se trebamo spustiti. Staza je dobro uklesana i bez problema stižemo do korita s česmom na Zavrzelno (700 m/nv). Tačno je 21:00 h i do stanice “D“ nam preostaje još najmanje 1 sat hoda. Ali sreća nas cijelo vrijeme prati (Ajdovska deklica!). Na cesti smo koja se spušta u Bovec. U mraku ugledali smo svjetla farova na atomobilu koji nam se približava. Mašemo rukama da se zaustavi. Za volanom je bio momak koji nas je primio u automobil i prevezao u Bovec. Zahvaljujemo mu na pomoći, a na rastanku nam otkriva da mu je otac Bosanac, a majka Slovenka. Napuštamo Bovec i u 22:00 h stižemo u planinski dom Dr Klementa Juga, u kojem ćemo prenoćiti.
Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, cvjetovi planike (runolist) na Rombonu / Veliki Vrh (2208 m)
Naslovna slika: Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, završni uspon na Rombon / Veliki Vrh (2208 m)
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
3. Dan, 27.8.2012. god. (Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Nakon jučerašnje obilne kiše osvanuo je lijep dan. Sunce je već obasjalo Rombon / Veliki Vrh koji jasno vidimo iz doline rijeke Lepenjice gdje smo prenoćili u planinskom domu dr. Klementa Jugo. Na raskrižju za Bovec i Log pod Mangartom zaustavljamo se da posjetimo vojničko groblje. U groblju je pokopano 546 austrougarskih vojnika prenesenih nakon Prvog svjetskog rata sa okolnih manjih grobalja. Do 1938. godine ovdje su bili pokopani i italijanski vojnici. Njihovi posmrtni ostaci su preneseni u kosturnicu u Kobaridu. Jedan dio grobova je označen kamenim nadgrobnicima. Sa groblja pruža se pogled na obližnji vrh Svinjak (1653 m) i Rombon / Veliki Vrh (2208 m). Nakon posjete groblju odlazimo u Bovec.
Bovec (453 m/nv)
Bovec (ital. Plezzo, njem. Flitch) je najveće mjesto u Gornjem Posočju sa preko 1.600 stanovnika. Nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u blizini granice sa Italijom. Smješteno je u dolini rijeke Soče, sa sjevera okružene Julijskim Alpama a sa juga Beneškim Alpama. Bovec je poznat po dugoj tradiciji planinarstva još iz doba kada su trentarski lovci vodili bogatu klijentelu u lov na divljač po visokim alpskim vrhovima. Okolica Bovca je bogata prirodnim znamenitostima i potrebno je više vremena da se posjeti sve ono najznačajnije. Na okolnim planinama su brojna jezera ledničkog porijekla – Krnsko jezero, najveće jezero u Julijskim Alpama; jama na Kaninu duboka preko 1500 m – jedna od najdubljih u svijetu (7.); atraktivni slap Boka visok 106 m; izvor rijeke Soče koju mnogi ljubitelji prirode svrstavaju u jednu od najljepših rijeka u Europi; Ravelnik muzej Prvog svjetskog rata na otvorenom. Veći dio područja općine Bovec je u sklopu Triglavskog nacionalnog parka.
Žičara ATC KaninBovec(436 m/nv)
Na polaznu – donju stanicu “A“ kabinske žičare stižemo u 09:00 h. Stanica je od središta grada udaljena oko 1 km. Cijena karte u jednom pravcu za naše pojmove je prilično skupa – za odrasle iznosi 28,00 €. Ali šta da se radi, plaćamo kartu i ukrcavamo se u kabinu žičare. Zauzvrat uštedit ćemo na vremenu za današnji uspon na vrh Visoki Kanin do kojeg je prije izgradnje žičare iz Bovca trebalo oko 8 sati hoda u jednom pravcu. Kabina žičare je zastarjela i tijesna, predviđena je za četiri putnika i volio bih vidjeti kako to izgleda kada svi uđu unutra sa ruksacima i skijama!? Prolazimo kroz dvije izlazne podstanice “B“ i “C“. Po dolasku na gornju – izlaznu stanicu “D“ (2202 m/nv) od dežurnog radnika žičare dobili smo kafu koja je uračunata u cijenu karte. Kafu smo popili na platformi stanice s pogledom na mnoge vrhove Julijskih Alpa od Triglava do Krna.
Planine Kanin / Montagne Canin
Planine Kanin (italijanski: Montagne Canin) su planinski lanac u zapadnim Julijskim Alpama, na granici Slovenije i Italije. Odvajaju gornju dolinu Soče u Sloveniji od doline Rezije u Italiji. Najviši vrh je Visoki Kanin (italijanski: Monte Canin Alto) nadmorske visine 2587 m. Kaninske planine pružaju se pravcem od istoka prema jugozapadu. Na ovom pravcu u središnjem dijelu masiva se nalaze mnogi visoki vrhovi ovim redosljedom: Rombon / Veliki Vrh (2208 m), Velika Črnelska špica / Cima Confine (2334 m), Hudi Vršič / Monte Cergnala (2345 m), Lopa / Monte Leupa (2403 m), Prestreljenik / Monte Forato (2498 m), Hudi Vršič / Monte Lunga (2471 m), Peči / Cima Celso Gilberti (2453 m), Vršič / Monte Ursic (2541 m), Visoki Kanin / Monte Kanin Alto (2587 m), Mali Kanin / Monte Kanin Basso (2577 m), Črni Vogel / Cerni Vogu (2442 m), Vrh Laške Planje / Lasca Plagna (2448 m), Vrh Žlebi / Monte Slebe (2339 m), Velika Baba / Baba grande (2161 m) i dr. Na Kaninu su dva skijališta, jedno je na slovenskoj a drugo na italijanskoj strani. Nekada dva odvojena skijališta od 2009. godine su povezana i time je sezona skijanja produžena do kasno u proljeće, jer se snijeg duže zadrži na italijanskoj strani. Do skijališta na Kaninu sa slovenske strane stiže se kabinskom žičarom od Bovca. Žičara je izgrađena 1974. godine i od polazne – donje stanice “A“ (436 m/nv) do gornje stanice “D“ (2202 m/nv) svladava visinsku razliku od 1766 m za 40 minuta vožnje. Na italijanskoj strani skijališta također vozi kabinska žičara od Sella Nevea (1140 m/nv) do Sella Prevala (2067 m/nv). Gornje stanice kabinskih žičara na slovenskoj i italijanskoj strani povezane su ski-liftovima na Sedlu pod Presteljenikom (2292 m/nv). Oba skijališta su pogodna polazna tačka za uspon na mnoge visoke i izazovne vrhove Kaninskog gorja. Sa najvišeg vrha Visoki Kanin / Monte Canin Alto pruža se lijep razgled na Julijske Alpe a kada je vedro vrijeme vidi se i dio Tršćanskog zaljeva u Jadranskom moru.
Okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)
Od gornje – izlazne stanice “D“ krenuli smo planinarskom markiranom stazom preko Prestreljeniških podova. Na prvom raskrižju postavljena je putokazna tabla za planinarski dom Petra Skalarja (skretanje lijevo, 45 minuta hoda). Prolazimo ovo raskrižje i nastavljamo ravno preko sipara u podnožju vrha Prestreljenika, s njegove južne strane. Na drugom raskrižju napuštamo stazu koja dalje ravno nastavlja za vrh Visoki Kanin. Skrećemo desno na stazu preko sipara u pravcu okna. Završni uspon do okna je preko stijene na kojoj je za osiguranje postavljena sajla sa klinovima. Nakon 45 minuta hoda od stanice “D” stižemo do okna u Prestreljeniku.
Okno je približnih dimenzija 10 x 8 m. Pogled iz okna je nezaboravan. Na sjeveru u grupi visokih vrhova ističu se: Jôf di Montásio / slov. Montaž (2753 m) i Jôf Fuárt / slov. Viš (2666 m). U dolini ispod okna vidi se skijalište Sella Nevea i ledenjak koji se prilično sačuvao od ljetnjih vrućina. Osvrćemo se u pravcu juga i prvo što smo ugledali je planinski dom “Petra Skalarja“ naš današnji cilj.
Iz okna može se pristupiti na vrh Prestreljenik / Monte Forato (2498 m). Penjački uspon je II stepena teškoće po policama sjeverne strane vrha. Na ovaj vrh može se pristupiti i “via normale” planinarskom markiranom stazom sa sedla pod Prestreljenikom (2287 m/nv). Kroz okno prolazi slovensko-italijanska granica i označena je kamenom pločom ugrađena u stijenu (granični kamen br. 14-2). Pored ploče je limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce i figurica sv. Blažene djevice Marije. Nakon razgledanja i fotografisanja, upisujemo se u knjigu posjetilaca.
Lijepo vrijeme privuklo je veliki broj planinara na Kanin i jedna grupa upravo je stigla do okna Prestreljenika. Među njima pažnju nam privlači jedan planinar – mlađahni otac koji je na leđima uprtio svoju malu kćerkicu. Sa strahom posmatramo kako nevješto balansira penjući se uz sajlu. Oboje su bez kaciga na glavi i pored njih je u trenu proletio kamen koji je oborio jedan od prisutnih planinara. Rizična avantura koja se sretno završila za oboje.
Planinski dom Petra Skalarja (2260 m/nv)
Napuštamo okno u Prestreljeniku i priključujemo se na stazu koja vodi za vrh Visoki Kanin. Od mjesta priključka započinje uspon strmom stazom na sedlo između Hudim vršičem / Monte Lunga (2471 m) i vrhom Osojnic (2371 m). Sa staze se vidi planinski dom u koji trebamo svratiti radi prijave za noćenje. Također i da ostavimo višak stvari jer nas očekuje uspon na najviši vrh Kaninskih planina. Ubrzo stižemo na raskrižje gdje skrećemo lijevo na stazu za planinski dom. Staza koju smo napustili dalje nastavlja za vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto. Silazimo stazom u pravcu doma preko grebena sa dubokim ponorima na obje strane. Hodamo oprezno i držimo se markirane staze da ne bi skrenuli u goli krš i kamenjar po kojem su Kaninske planine poznate. Od okna u Prestreljeniku do planinskog doma stigli smo za 1½ sat hoda.
Dom je smješten na Kaninskim podovima (2260 m/nv) u podnožju markantnog vrha Konjc (2295 m). Izgrađen je 1983. godine i nosi naziv po slovenskom revolucionaru Petru Skalarju / Ferdi Kravanji (1911. – 1944. god.). Otvoren je od početka mjeseca jula do kraja augusta. Dom je pod upravom PD “Bovec“. Do doma se može pristupiti planinarskom markiranom stazom od gornje – izlazne stanice “D“ za 1 sat hoda. Od planinskog doma pruža se pogled na mnoge vrhove nad Kaninskim podama od Velike Babe, Laške Planje, Visokog Kanina i Prestreljenika pa sve do Rombona. Ispred, na istoku među mnogim vrhovima slijeva na desno ističu se: Mangart, Jalovec, Triglav i na kraju Krn. U daljini se vidi nizija Furlanija, Jadransko more i dio poluotoka Istre. U dolini rijeke Soče vidi se Bovec.
Javljamo se domaćinima Jolandi i Milivoju radi prijave noćenja u domu. Iz ruksaka vadimo suvišne stvari i uzimamo samo nužni minimum potrebno za ovaj uspon. Kratak odmor i nastavak puta prema zadanom cilju – najvišem vrhu Kaninskih planina. Od planinskog doma polazimo u 13:30 h. Nakon 20 minuta hoda ponovo smo na stazi za vrh Visoki Kanin.
Uspon na vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m/nv)
Uspon na vrh Visoki Kanin (ital. Monte Canin Alto) iz pravca planinskog doma Petra Skalarja poznat mi je od prije, jer sam 2003. godine bio na njegovom vrhu. Tada jureći na vrh zbog kratkog boravka na Kaninu propustio sam priliku da posjetim okno u Prestreljeniku i danas mi se napokon ispunila želja. Planinarska markirana staza u prvom dijelu je polegnuta i priječi velike sipare u pravcu zapada, tik pod stijenom glavnog grebena. Dobro je označena i orijentacijski jednostavna (po lijepom vremenu). Cijelo vrijeme ispred vidimo vrh na koji smo krenuli. Hodanje ovom stazom je vrlo ugodna šetnja prema onom šta nas dalje čeka na usponu. Niže od staze prostire se goli krš i kamenjar koji je teško opisati (kao i na Orjenu). Obasjan suncem, blješti takvom bjelinom da se u njega ne može gledati bez sunčanih naočala. U tom surovom području ugledali smo prirodni most koji je načinila velika stijena položena horizontalno iznad dubokog ponora. Nemamo vremena da odemo tamo, prava šteta, bila bi to zanimljiva slika.
Kaninske planine poznate su po dubokim kraškim ponorima. Pet jama je dublje od 1000 m, šest dubljih od 800 i dvadesetdvije dubljih od 500 m. Speleolozi su do sada istražili veliki broj jama. Na samom kraju sipara je stijena koju smo uz dobre oprimke svladali i napokon izlazimo na dugo očekivani greben. Sa grebena se otvaraju široki vidici na sve strane. Napredujemo s priječenjem grebena oprezno. Staza je zahtjevna i od planinara se očekuje čvrst i odmjeren korak, bez straha od dubine. Jedno vrijeme krećemo se po samom rubu grebena koji uskoro napuštamo i silazimo južnom padinom po klinovima i sajlama na Kaninsku škrbinu (2494 m).
Odjednom pojavile su se dvije divokoze s malim jaretom na susjednoj polici. Nisu se preplašile, izgleda da su se navikle na planinare i fotografisali smo ih iz blizine. Uskoro nailaze dvoje Poljaka, kažu vraćaju se s vrha u planinski dom Petra Skalarja u koji će noćiti. Pod samim vrhom sreli smo i jednog Italijana koji je upravo krenuo da siđe ferratom Via Brigata Alpina “Julia“. Ferrata je s italijanske strane vrha i obnovljena je 2009. godine. Penjački uspon je teškoće II stepena po policama sjeverne strane vrha. Pozdravljamo se s njime i kaže da je na vrh pristupio od bivaka “Elio Marussich“ i grebenom preko vrha Krnica / Pico dell Carnizza (2434 m).
Nastavljamo s usponom po dobro razvedenom grebenu i izlazimo na vrh. Od planinskog doma Petra Skalarja do najvišeg vrha Kaninskih planina pristupili smo za 2½ sata hoda. Na vrhu stoji drvena greda, ostatak nekadašnjeg velikog drvenog križa koji je stradao od udara groma. Na gredi je postavljena spomen ploča Borisu Mlekužu, slovenski alpinist i gorski spasavalac koji je poginuo sa još četvoricom gorskih spasavalaca kod Okrešlja u Turskoj gori (Kamniško-Savinjske Alpe). Nesreća se dogodila na vježbi spašavanja kada se srušio helikopter u kojem su bili (1997. god.). Ploču su postavili njegovi prijatelji – alpinisti iz doline Rezije (italijanski: Val Resia). Knjiga “Tragedija v Turski gori“ autora Iztok Tomazina (ljekar, alpinista i gorski spasavalac) posvećena je nastradalim slovenskim gorskim spasavaocima. Prikazuje dramatične događaje prije nesreće i nakon nje. Knjiga je objavljena 2007. godine.
Na vrhu se nalazi limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce. Preko vrha i duž grebena je državna granica Slovenije i Italije. Granica je obilježena graničnim kamenom br. 14-11 i kamenom pločom br. 14-14. Sa vrha se može nastaviti grebenom u pravcu juga na vrhove: Mali Kanin (2572 m), Črni vogel (2422 m), Vrh Laške planje (2448 m), Vrh Žlebi (2317 m) i Velika Baba (2148 m). Pogled sa vrha je jedan od najljepših u Julijskim Alpama. Na zapadu vidi se Mormolada – najviši vrh Dolomita u Italiji a na sjeveru Großglóckner – najviši vrh Austrije. Na istoku vide se gotovo svi najviši vrhovi Julijskih Alpa u Sloveniji. Na italijanskoj strani uzdiže se markantni vrh Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – drugi po visini u Julijskim Alpama i prisjećam se uspona na njegov vrh (2008. god.).
Nakon fotografisanja upisali smo naša imena u knjizi posjetilaca. Žig od vrha nalazi se u planinskom domu Petra Skalarja. Na vrhu smo bili više od jednog sata. Napuštamo vrh i silazimo bez žurbe, ko zna hoćemo li ikada opet doći na Kaninske planine. Divokoze nam opet priređuju svoju igru, kao da znaju da uživamo u njihovim smjelim skokovima po policama strmoglavih litica. Stižemo u dom u 19:30 h. Od gostiju u domu je samo ono dvoje Poljaka koje smo sreli danas na usponu. Domaćin Milivoj nas je počastio sirom i maslinama s otoka Korčule koje mu je neki planinar donio. Nakon večere izlazimo ispred doma, mjesec je već sijao na zvjezdanom nebu. Posmatramo udaljena svjetla mnogih naselja na obali Jadranskog mora. U dolini ispod nas vidimo svjetla Bovca. Današnja planinarska tura do okna u Prestreljeniku i na vrh Visoki Kanin trajala je ukupno 7½ sati hoda (pauze nisu uračunate!). Odlazimo ranije na spavanje jer nas sutra čeka kondicijski zahtjevna tura – uspon na dva vrha: Prestreljenik / Monte Forato i Rombon / Veliki Vrh.
Naslovna slika: Julijske Alpe, Planina Kanin / Montagna Canin, pogled na vrh Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – na italijanskoj strani Julijskih Alpa
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova kojisupovijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju.Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta: Braco Babić Izvor fotografija: – Muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu, Slovenija – Vojno povijesni Muzej u Beču, Austrija
2. Dan, 26.8.2012. god. (Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Kobarid (234 m/nv)
Od ranog jutra neprestano pada kiša praćena grmljavinom. Ne možemo planinariti po ovakvom lošem vremenu i zato odlazimo za Kobarid da posjetimo Muzej Prvog svjetskog rata. U Kranjskoj Gori skrećemo na cestu za Vršič. Na samom izlazu iz Kranjske gore nakon 2 km prolazimo pokraj jezera Jasna. Jezero čine dva spojena umjetna jezera na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pišnice. Kada je lijepo vrijeme u jutarnjim satima na površini jezera se ogleda vrh Prisojnik. Ubrzo započinje uspon strmom cestom sa mnogobrojnim serpentinama i svaka je označena tablom sa rednim brojem i nadmorskom visinom. Pokraj ceste smješteni su mnogi objekti ovim redosljedom: Mihov dom, Ruska kapelica, Kuća na Gozdu i Erjavčeva kuća. U jednom trenutku smo ugledali Ajdovsku deklicu – lik djevojke na stijeni Prisojnika. Po narodnom predanju onaj ko ugleda njen lik lakše i brže će stići do planiranog cilja u planini. Nama je potrebno oboje da ostvarimo od ranije zacrtani plan zbog kojeg smo došli u Sloveniju da pristupimo na vrhove Julijskih Alpa i Sočanski front. Po dolasku na Vršič (1611 m/nv) krenula je susnježica. Magla je prekrila vrhove i dolinu Gornje Trente, tako smo ostali uskraćeni za prekrasne vidike koji se pružaju sa ovog visokog gorskog prelaza. Na samom prelazu su smještena dva planinarska objekta: Tičarjev dom i Poštarska kuća. Sa Vršiča dalje cesta se spušta mnogobrojnim serpentinama i nakon Kugyjevog spomenika nastavlja dolinom rijeke Soče. Prolazimo kroz Bovec najveće naseljeno mjesto u Gornjem Posočju i ubrzo stižemo u Kobarid (ital. Caporetto, njem. Karfreit). Ovo malo mjesto s nešto više od 1.000 stanovnika nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u blizini granice sa Italijom. Smješteno je u dolini rijeke Soče, sa sjevera okružene Julijskim Alpama a sa juga Beneškim Alpama. Kobarid je postao poznat po krvavim bitkama vođenim za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Muzej Prvog svjetskog ratauKobaridu
U naletu jakog pljuska voda se razlila gradskim ulicama Kobarida. Na nekoliko mjesta preskačemo bujicu. Ispred zgrade Muzeja je stari poljski top. Nije tu slučajno postavljen, u Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim frontovima, premda se to pripisuje mitraljezima. Naredna dva sata provodimo u tišini debelih zidova muzejskog zdanja. Muzej je otvoren 20. oktobra 1990. godine s namjerom da predstavi povijesne događaje na području ovog kraja i ljudska stradanja na Sočanskom frontu. Na površini od 590 m² u nekoliko izložbenih prostora (soba) predstavljena je burna povijest Kobarida od prapovijesti do danas. Muzejska zbirka dobila je mnoge nagrade, a najvrijednije su Valvasorjeva nagrada (1992.) i nagrada za Europski muzej godine (1993.). Muzej godišnje obiđe oko 60.000 posjetilaca.
Obilazak muzeja započeli smo multivizijskom projekcijom posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu koja traje 20 minuta. Neki povjesničari smatraju da je Prvi svjetski rat bio posljednji “viteški rat“ jer u njemu zbog pozicijskog (rovovskog) vođenja nije stradalo puno civila!? Međutim statistički podaci pokazuju sljedeće: na području Gornjeg Posočja mobilizacija je desetkovala civilno stanovništvo. Vojno sposobni muškarci su već 1914. godine popunili austro-ugarske regimente i poslani da se bore na ruski i balkanski front, a od 1915., na Sočanski front. Sa cijelokupnog područja Sočanskog fronta se iselilo oko 100.000 civila, od toga oko 20.000 je otišlo u Italiju. Život u mnogim krajevima Soče je zamro, većina kuća je porušena a imanja propala.
Nakon projekcije kratkog dokumentranog filma slijedi obilazak soba u muzeju. Svaka soba ima svoj naziv: Kobaridska, Krnska, Bijela, Crna, soba Zaleđa, soba Prodora. U sobama je izloženo na stotine primjeraka originalnog oružja, artiljerijskog oruđa, opreme, uniforme, medalje, vojne karte. Na brojnim fotografijama je prikazan tegoban vojnički život na frontu u predahu između ofanziva, brizi o ranjenicima i oboljelim. Tu su i fotografije koje kronološki prikazuju pripremu i početak posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu. Čitamo potresne odlomke iz dnevnika italijanskog vojnika u kojem piše o planinskom ratovanju te o dvije zime koje su brojni vojnici preživjeli na visini većoj od 2000 m/nv. Natpisi urezani na zidovima i vratima ćelija zatvora u selu Smast pokazuju svu patnju i bol zatvorenika u teškim momentima.
Na prvom katu zgrade Muzeja u velikom hodniku za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao je italijanski ratni sud. Na drugom katu je izložen veliki reljef Gornjeg Posočja sa ucrtanom linijom Sočanskog fronta, rasporedom vojski, oružja i opreme 23. oktobra 1917. godine – dan pred početak posljednje ofanzive na Sočanskom frontu. Reljef nam je dobro poslužio da vidimo cijeli potez koji trebamo obići na našoj turi.
Na istom katu gdje je reljef smješteno je vojničko sklonište u prirodnoj veličini. Sklonište je uklesano u stijenu, obloženo je drvenom građom s unutrašnje strane i zaštićeno vrećama s pijeskom a izvana bodljikavom žicom. Sklonište je skromno uređeno, na stolu su puška, šljem i šešir. Kroz prozor vide se u daljini snježni vrhovi. Za stolom sjedi italijanski vojnik i uz svjetlost fenjera piše pismo svojima kod kuće. Sadržaj pisma pokazuje svu strahotu koju rat nosi sa sobom. Ovo potresno pismo se može poslušati na nekoliko svjetskih jezika.
Sočanski front
Sočanski front je formiran nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine. Neprijateljstvo između dvije bivše saveznice je izbilo zbog tajnih pregovora Italije sa Francuskom i Velikom Britanijom nakon kojih se priključila silama Antante. Italija je zbog ovoga u bečkim službenim krugovima postala predmetom mržnje i prezira. Austrijski car Karlo IV, kivan na bivšu saveznicu koja je prebjegla u drugi tabor imao je jadno mišljenje o italijanskim vojnim sposobnostima i govorio je: “Ti ljudi, više ne znaju ni dobro pogoditi nožem u leđa“.
Sočanski front je bio dio 600 km dugog jugozapadnog fronta od planinskog prelaza Stelvio na staroj italijansko-austrijskoj granici preko Tirola, Dolomita, Karnijskih i Julijskih Alpa, Gornjeg Posočja, Goriške i Krasa do Jadranskog mora. Sočanski front je zauzimao prostor od Rombona do Tržačkog zaljeva. Imenovan je po rijeci Soči (ital. Isonzo, njem. Sontig). Dolina kojom protiče rijeka Soča stiješnjena je visokim vrhovima Julijskih Alpa. Soča se probija sa sjevera prema Jadranskom moru, u dužini oko 95 km. Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine u 12 ofanziva poginuli su mnogi vojnici na obje strane. Tačan broj poginulih nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih.
Koliko je Italiji bio značajan Sočanski front pokazuje podatak da je na područje uz Soču poslala više od polovice svoje vojske. Italija je u 29 mjeseci izvela 11 ofanziva. Nakon 14 mjeseci postigla je prvi veći uspjeh i to u 6. ofanzivi u kojoj je osvojila Goricu. Godinu dana kasnije, u jesen 1917. godine, Italijani su u 11. ofanzivi uspjeli prijeći rijeku Soču i ozbiljno ugrozili austro-ugarsku obranu, pritom uz ogromne gubitke ipak zauzeli zapadni dio Banjske visoravni (sjeverno od Gorice) i manji dio Krasa.
Nakon ove ofanzive generalštab K. u. k. Armije odlučio je da hitno krene u protuofanzivu jer je prijetila opasnost da veći broj njenih jedinica bude odsječeno od glavnina snaga. Za ofanzivu na frontu austro-ugarska vojska nije bila sama sposobna budući da nije bila brojčano nadmoćna. Zamoljena već nekoliko puta, njemačka komanda je odbijala svoju pomoć za operaciju koja je po njima bila od drugorazrednog značaja. Ipak nakon ove posljednje italijanske ofanzive je pristala da pomogne svom savezniku. Za kratko vrijeme je izrađen plan napada kodnog imena “Vjernost u oružje“ i formirana nova XIV Njemačko-austro-ugarska Armija sa isključivo njemačkim štabom. U potpunoj tajnosti započelo je prebacivanje vojnika, oružja i opreme i razmještanje na frontu. Nakon izvršene pripreme koja je trajala svega šest sedmica posljednja bitka na Sočanskom frontu je mogla otpočeti.
Bitka kod Kobarida
Italijanska vojska je očekivala udarac. Uprkos mjerama opreza koje je poduzeo njemački štab ipak pripreme na Sočanskom frontu nisu izmakle italijanskoj vrhovnoj komandi. Nekoliko dana prije datuma određenog za ofanzivu dva rezervna oficira austro-ugarske vojske su prešli borbene linije kod Tolmina i javili o skoroj ofanzivi. Italijani su bili uvjereni da su njihove linije odbrane neprobojne. 12. ofanziva je započela 24. oktobra 1917. godine u 02:00 h. U silovitim napadu združene njemačko-austrougarske divizije do večeri probijaju italijanske linije na potezu od Bovca do Tolmina. U nekoliko narednih dana italijanska vojska je dovedena u katastrofalan položaj. Italijani su bili u šoku nisu vjerovali da je linija fronta probijena. Oficiri više nisu zapovjedali vojnicima koji su napuštali položaje da bi brže bježali. Čitave divizije sa artiljerijom i komorom su se predavale. U narednih mjesec dana u moralnom metežu potpuno dezorganizirana italijanska vojska se zaustavila tek na desnoj obali rijeke Piave (duboko na teritoriji Italije) gdje su joj u pomoć pritekle francuske i britanske divizije, ekspresno prebačene sa Zapadnog fronta. Od 16. do 25. novembra austro-ugarske i njemačke snage su pokušale napad preko Piave ali nisu uspjele. Također njihov napad na položaje pod vrhovima Tomba i Grappa je zaustavljen, taj oslonac italijanske vojske je ostao čvrst. Napadačima je konačno u decembru “nestalo daha“. Ovim je ofanziva koja je započela kod Kobarida konačno završena. Njemačko-austro-ugarske divizije nisu iskoristile postignuti uspjeh, propustili su šansu da Italijanima zadaju konačan udarac za slom njene vojske. 12. ofanziva na Sočanskom frontu u povijesti je zabilježena kao jedna od najbolje uspjelih probojnih akcija u Prvom svjetskom ratu. Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente učestvovale su u bitki kod Kobarida i dale značajan doprinos u probijanju Sočanskog fronta.
Poraz i povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta
Rezultat je bio težak, italijanska vojska je morala prepustiti neprijateljskoj okupaciji široko područje. Prema zvaničnim podacima istražne komisije italijanska vojska je od 24. oktobra do 10. novembra imala: 10.000 mrtvih, 30.000 ranjenih, 293.000 zarobljenih. Osim toga u pozadini se rasulo 350.000 vojnika, tako da su Italijani izgubili 700.000, a sa oboljelim ukupno 800.000 vojnika. Izgubljeno je 300.000 pušaka, 3.150 topova, 1.732 bacača, 73.000 konja i mazgi, 2.500 raznih vozila, veći dio zaliha odjeće, obuće i hrane. Italijani su imali sreću da je napadač odustao od daljne ofanzive i bitku su nazvali “Čudo kod Kobarida”. Povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta je opisao američki književnik i novinar Ernest Hemingway u svom romanu “Zbogom oružje”(1929. god.). Hemingway je proveo jedno vrijeme na frontu u području Gorice (ital. Gorizia) kao dobrovoljac “Crvenog krsta“ – bio je vozač ambulantnih kola u italijanskoj vojsci. Nakon posjete muzeju odlazimo u obližnju galeriju i uz kafu provodimo vrijeme čekajući da kiša prestane. Tamno nebo koje povremeno osvjetle munje ne daje nam nadu da će kiša uskoro prestati i odustajemo od planiranog razgledanja spomen kosturnice na brdu Gradič. Kosturnica je izgrađena 1938. godine i u njoj je pokopano 7014 italijanskih vojnika. U bližoj okolici Kobarida vrijedi vidjeti: vodopad Kozjak, crkvicu u selu Drežnici i Napoleonov most. Posjetu ovim zanimljivim mjestima ostavljamo za neka druga vremena. U predvečerje napuštamo Kobarid. U dolinu Lepenjice stižemo u 20:00 h na noćenje u planinskom domu Dr Klementa Juga.
Naslovna slika: Rombon / Veliki Vrh (2208 m) – pogled iz doline Lepenjice
Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova, preko stijena i grebena, strmim stazama s pogledom na smaragdna glečerska jezera i gotovo nepoznate povijesne činjenice na području koje zaslužuje epitet ekskluzivnog.Vrhovi na koje smo pristupili u vremenskom periodu od šest dana su sljedeći: Mangart / Monte Mangart (2679 m), Visoki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m), Prestreljenik / Monte Forato (2498 m), Rombon / Veliki Vrh (2208 m), Čukla (1765 m), Krn / Monte Nero (2244 m), Batognica (2164 m) i Vrh nad Peski (2176 m). Ovi vrhovi su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine.Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine vođeno je 12 ofanziva. U žestokim borbama mnogi su ostavili svoje kosti u vrletima Julijskih Alpa a neki se nisu vratili svojim kućama iz zarobljeništva ili su zauvijek nestali bez traga u ratnom vihoru. Tačan broj poginulih na Sočanskom frontu nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Ova priča je posvećena poginulim vojnicima bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka. U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Kemaludin Mutapčić i Braco Babić. Putovanje u Sloveniju je trajalo od 24. – 31.8.2012. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
1. Dan, 25.8.2012.god. (Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Uspon na vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m/nv)
Uspon na Mangart (ital. Monte Mangart) odabrali smo zbog pogleda na vrhove koji su vezani uz Sočanski front. Mangart je po visini među pet najviših vrhova u Sloveniji i uspon na njegov vrh je pravi izazov. Rano ujutru polazimo iz Breg ob Savi (kod Kranja) u kojem smo prenoćili kod naših prijatelja. Putujemo za Kranjsku Goru od koje nastavljamo za Rateče gdje prelazimo državnu granicu s Italijom. Ovim pravcem je znatno ugodnije i kraće putovanje do podnožja Mangarta u odnosu na cestu koja vodi iz Kranjske Gore preko Vršiča. Uskoro smo ugledali Mangart i njegovu impozantnu sjevernu stijenu. Zaustavljamo se i uživamo u pogledu. Visoko gore na plavom nebu obasjan jutarnjim zracima sunca blistao je njegov vrh. Oduševljeni ovim prizorom nastavljamo s putovanjem kroz Fusine (slov. Fužine) i Tarvisio (slov. Trbiž). Krajolik kojim prolazimo je sa puno zelenila, kao da ovdje ne dopiru nesnosne vrućine koje već duže vrijeme haraju regijom. Prolazimo kroz mjesto Villa Alta (slov. Pod Klancem) iz kojeg se ide na čuvena Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera), danas ćemo ih gledati iz ptičje perspektive penjući se na Mangart. Do Cave del Predil (slov. Rabelj) putujemo uskom dugačkom dolinom Rio del Lago (slov. Jezernica) brze planinske rječice, otoke Lago del Predil (slov. Rabeljsko jezero). Okolne strme padine ispresjecane su mnogobrojnim točilima. Stjenovite gromade zatrpale su dobar dio korita rijeke. Sunce još nije obasjalo dolinu i pejsaž je sumoran. Prolazimo kroz Cave del Predil, mali gradić poznat po rudniku olova i cinka. Njegov uspon i sjaj je odavno izblijedio što se vidi po oronulim fasadama kuća i upravne zgrade rudnika. Od Lago del Predil penjemo se cestom širokim serpentinama i prolazeći kroz tunel stižemo na Passo del Predil (slov. Predel). Prelazimo državnu granicu i ponovo smo na teritoriji Slovenije. I ovdje je kao na prelazu Rateče granična rampa uklonjena, a napuštene zgrade carine avetinjski izgledaju. Predel je visoki planinski prijevoj (1156 m/nv) poznat po tvrđavi koju je Napoleonova vojska zauzela 1809. godine. Na ovaj događaj podsjeća spomen ploča i kip ranjenog lava podignuti u čast hrabrim austrijskim vojnicima, poginulim u odbrani tvrđave. Od tvrđave, nakon 1 km, stižemo na raskršće kod mosta na Mangartskom potoku. Na raskršću skrećemo lijevo na brdsku cestu usječenu u strme stjenovite padine. Cesta je asfaltirana i prilično uska s lijepo izvedenim serpentinama i nekoliko manjih tunela. Kada je italijanska vojska 1938. godine izgradila ovu cestu nije ni slutila da će jednog dana ovaj vrletni i zabačeni kraj postati omiljena destinacija planinarima, alpinistima, biciklistima, motoristima i drugim ljubiteljima prirode. Na rampi plaćamo cestarinu i zauzvrat udobno zavaljeni u sjedišta automobila vozimo se oko 10 km do planinske kuće na Mangartskom sedlu (1906 m/nv). Mangart se nalazi na području Triglavskog narodnog parka i zbog pogodnog pristupa (u ljetnom periodu) jedan je od najposjećenih vrhova u Julijskim Alpama, poslije Triglava i Male Mojstrovke. U nedostatku većeg parkinga, vozila su poredana jedno iza drugog uz sam rub ceste. Srećom našli smo jedno slobodno mjesto. Najpogodniji pješački pristup do ove planinske kuće također vodi od mosta na Mangartskom potoku, planinarskom markiranom stazom (3 sata hoda).
Po dolasku, nakon kratkog spremanja krenuli smo na uspon u 09:30 h. Penjemo se planinarskom markiranom stazom na Mangartsko sedlo (2055 m/nv). Nakon priječenja travnatog grebena dolazimo u podnožje Male Špice. Na stazi su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Nakon toga stižemo na vidikovac kod graničnog kamena br. 5-7. Sa vidikovca ugledali smo dva lijepa jezera smaragdno zelene boje koja se nalaze na italijanskoj strani: Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera). Ispod vidikovca u podnožju stijene vidi se i alpinistički bivak “Nogara“ (1850 m/nv). Uspon na Mangart od bivka (u donjem dijelu) je ferratom Via “Italiana“ i jedna je od težih u Julijskim Alpama. Ferrata završava kod Male Špice. Ujedno je tu i raskrižje za “italijanski smjer – via normale” i “slovenski smjer”. Obje staze su markirane a na eksponranim djelovima su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Teškoće na usponu su srednje zahtjevni.
Dok stojimo na vidikovcu prisjetio sam se svog prvog uspona na Mangart. Bilo je to u augustu 2002. godine. Tada smo sa Mangartskog sedla krenuli na vrh “italijanskim smjerom – via normale“ po lijepom vremenu. Međutim u toku uspona vrijeme se iznenada pogoršalo i ubrzo smo bili obavijeni koprenom guste magle. Zbog toga smo se kratko vrijeme zadržali na vrhu. Tek toliko da možemo upisati svoja imena u knjigu posjetilaca, staviti žig u planinarske knjižice i fotografisati se kod velikog drvenog križa. Na silasku s vrha krenuo je jak ljetni pljusak ali na svu sreću bez grmljavine. Kiša nas je pratila cijelo vrijeme do planinske kuće na Mangartskom sedlu u koju smo ostali na noćenju.
Danas penjemo “slovenski smjer“ a silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Na Mangartskom sedlu se odvajamo desno i stazom preko sipara dolazimo u podnožje vrlo strme žljebine. Navlačimo penjačke pojaseve i komplete za samoosiguranje, a na glavu stavljamo kacige. Uz brojne klinove i sajle napredujemo polako ali sigurno kroz izrazito duboki žljeb. Dijelom je staza eksponirana i vodi desnim rubom stijene. Uspon je na nekim mjestima olakšan brojnim nogostupima isklesanim u stijeni. Na stazi je bio veliki broj penjača i zbog toga često zastajkujemo. Vrijeme na zastoju koristimo za fotografisanje. U gornjem dijelu žljeb je širok i položen ali je stijena znatno kršljiva i potreban je oprez zbog padajućeg kamenja. Pri vrhu žljeba put zavija oštro lijevo u strmu i dobro razvedenu stijenu koja je odlično osigurana klinovima i sajlom. Izlazimo iz stijene i nastavljamo uspon preko širokog ramena jugozapadnog grebena i napokon dosežemo tjeme vrha. Zbog velikog broja penjača umjesto 2 trebalo nam je 3½ sata.
Mangart / Monte Mangart je prostran i razgledan vrh sa kojeg se pružaju nezaboravni vidici. U daljini na horizontu raspoznajemo Grossglockner (3798 m) – najviši vrh Austrije i Dobrač (2166 m) – na granici Slovenije i Austrije. Najbliži vrhovi su Velika Ponca (2274 m) na izrazito oštrom grebenu i impresivna stjenovita gromada Jalovca (2645 m), malo dalje vidi se moćna Škrlatica (2740 m) i slavni Triglav (2864 m) – najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa, također jasno raspoznajemo i ponosni Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – drugi najviši vrh Julijskih Alpa (nalazi se u Italiji). Sa neskrivenim zanimanjem posmatramo vrhove: Krn (2244 m), Rombon (2208 m), Prestreljenik (2499 m) i Visoki Kanin (2587 m) na koje trebamo pristupiti narednih dana. Preko vrha prelazi državna granica Slovenije i Italije, obilježena je graničnim kamenom br. 5. Na vrhu se fotografišemo pokraj velikog drvenog križa. Knjiga posjetilaca je sva popunjena tako da nismo mogli da upišemo naša imena. Na vrhu u zavjetrini pravimo pauzu za odmor i užinu iz svojih ruksaka. Nakon kraćeg odmora provedenog na vrhu silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Planinarska markirana staza većim dijelom obilazi vršnu kupolu i priječi veliku policu nad sjevernom stijenom Mangarta i u ljetnom periodu je umjereno zahtjevne teškoće. Na nekoliko mjesta je postavljeno osiguranje klinovima i sajlom. Po težini je ovaj smjer malo lakši od “slovenskog smjera“. Međutim treba biti oprezan cijelo vrijeme i ne skidati kacigu s glave zbog padajućeg kamenja kojeg mogu oboriti brojni penjači na usponu ili silasku s vrha. Sretni i zadovoljni zbog lijepog vremena i atraktivnog uspona na vrh ubrzo stižemo do automobila i nakon raspremanja nastavljamo put u dolinu. Naša kružna planinarska tura na Mangartu trajala je ukupno 5½ sati hoda (pauze nisu uračunate!).
Planinska kuća na Mangartskom sedlu (1906 m/nv)
Planinska kuća na Mangartskom sedlu nalazi se po sredini prostrane visoravni u zapadnom podnožju Mangarta. Prvu kuću izgradila je sekcije “Villach“ Njemačko-austrijskog planinarskog društva i (1873. – 1875. god.). Nakon što je djelimično uništena u Prvom svjetskom ratu, obnovljena je 1924. godine od strane italijanskog planinarskog društva CAI iz Trsta. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su je spalili. Novi planinarski dom je izgrađen 1956. godine ali je na kraju potpuno propao zbog teških vremenskih uvjeta i nekvalitetnih materijala. Zatim su članovi PD “Bovec“ uredili privremeni objekat, koji je svečano otvoren 1. jula 1983. godine. Fasada zgrade renovirana je 2014. godine. Od planinske kuće pruža se pogled na mnoge vrhove, na istočnoj strani, u blizini se uzdiže vrh Mangart, dok su bliže domu Vrh Jarečica (1980 m), na sjeveroistočnoj strani i Rdeča skala (2094 m), na jugoistočnoj strani. Pogled prema jugu se zaustavlja na lancu vrhova Loške stene, grebenu između dolina Koritnice i Bavšice, a zapadno od njega vidi se sjeverni dio Kaninskih planina s grupom vrhova među kojima se ističu Rombon / Veliki Vrh i Jerebica / Cima del Lago.
Izvor rijeke Soče (990 m/nv)
Rijeka Soča duga je 137 km a njezin izvor nalazi se na samom kraju doline u Trenti, na području Triglavskog narodnog parka. Izvor je smješten u jami sa podzemnim jezercetom pod obroncima Mojstrovki. Soča je poznata po lijepoj smaragdnoj boji vode i brzacima. U gornjem toku rijeka je na području između Monkeža i Mišje Vasi (mala naselja pokraj ceste Bovec – Vršič – Kranjska Gora) izdubila stjenovito korito dužine oko 750 m. Mnogi rafteri Soču smatraju za jednom od najčistijih i najljepših rijeka u svijetu. Polazna tačka za pješačenje je planinska kuća u blizini izvora Soče (886 m/nv). Staza je uređena i označena do vidikovca pod samim izvorom Soče a visok je oko 10 m. Do vidikovca je jednostavno, a dalje se ide preko eksponiranih stjenovitih odsjeka, gdje su za osiguranje postavljene sajle sa klinovima. Od kuće do izvora može se pristupiti za svega 15 minuta hoda. Do planinske kuće na izvoru rijeke Soče može se doći automobilom asfaltnom cestom oko 2 km od raskrižja na regionalnom putu Kranjska Gora – Vršič – Bovec. Raskrižje se nalazi kod serpentine br. 49 blizu sela Trenta. Ispred planinske kuće je parking. Kuća je pod upravom PD “Jesenice“.
Bošnjaci na Sočanskom frontu
Rat se sastoji u tome da se ljudi mada jedni druge ne poznaju međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se poznaju a uzajamno se ne ubijaju (Albert Einstein)
U Prvom svjetskom ratu od 1914. – 1918. godine u Bosni i Hercegovini je mobilizirano oko 290.000 vojno sposobnih muškaraca, starosne dobi od 16 – 65 godina. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente u ratu su imale napadačku ulogu i smatrale su se jednim od najelitnijih jedinica austruogarske vojske. Raspoređivane su na frontovima širom Austro-Ugarske Monarhije. Neke od njih bile su na Soči, Piavi, Karpatima, u Tirolu, Galiciji, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji. Bosansko-hercegovačka pješadija imala je vlastitu uniformu, a njene jedinice su dobile vlastiti sistem numeriranja unutar Zajedničke vojske. U augustu 1914. godine, sastojale su se od četiri pješadijska puka (brojevi od 1 – 4) i jednog bataljona poljske policije. Nakon završetka rata mnogi vojnici bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti se nisu vratili u svoju domovinu. Poginuli su pokopani na vojničkim grobljima, često u zajedničke grobnice. Rijetka su vojnička groblja na kojima vojnik iz BiH ima svoj grob sa imenom i godinom pogibije na nadgrobnom spomeniku, kao što je groblje u Lebringu (Austrija) i Logu pod Mangartom (Slovenija). Od mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika, u toku rata je smrtno stradalo oko 38.000 osoba. Mnogi su ranjenici postali invalidi, neki su umrli u zarobljeništvu, a manji broj preživjelih se vratio nakon dvije godine od završetka rata. Vojnici iz Bosne Hercegovine su zbog iskazane hrabrosti na mnogim frontovima postali slavni širom Austro-Ugarske Monarhije i o njihovom junaštvu su se prepričavale legende. Austrijski poručnik Hans Fritz u svojoj knjizi “Bosniak“ (“Bošnjak“) ostavio je vrijedno svjedočanstvo o njihovim ratnim podvizima, patnjama koje su podnosili na frontu ali i o njihovoj ljudskosti, plemenitosti i odanosti. Werner Schachinger također Austrijanac u svojoj knjizi “Die Bosniaken kommen” (“Bošnjaci dolaze“) napisao je niz uzbudljivih priča o njihovoj hrabrosti i borbenosti. Priča o Rombonu i njegovim hrabrim braniocima vojnicima iz Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 (Bosnisch-herzegowinisches Infanterie-Regiment Nr. 4), čije položaje Italijani nisu nikada probili je zadivljujuća. Znajući da je ovaj potez jedan od važnijih na Sočanskom frontu austrougarska i italijanska vojska činile su sve da ove visoke alpske vrhove stave pod svoju kontrolu. Bila je to surova borba za prevlast nad dolinom rijeke Soče plaćena mnogim ljudskim životima. U vrućem hrvanju oko ovih vrhova bile su uključene brojne bosanskohercegovačke jedinice. Vojnici i oficiri su iskazali veliku borbenost i požrtvovanost u mnogim akcijama. Posebno su se isticali u borbi “prsa u prsa“ u kojoj su izlazili uvijek kao pobjednici. U ovoj borbi su koristili jedno gotovo zaboravljeno srednjovjekovno oružje – buzdovan / topuz. Italijani su zbog ovoga zazirali od “bliskih susreta“ sa Bošnjacima.
U znak priznanja za iskazanu hrabrost vojnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 odlikovani su sa 15 zlatnih medalja. Od svih regimenti posebna pažnja se pridaje Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 2 koja je u toku rata dobila 42 zlatne medalje i tako slovila za najodlikovaniju jedinicu u austrougarskoj vojsci. Zlatna medalja je bila najviše odlikovanje u austrougarskoj vojsci. Odlikovanja i ordenje su inače bili u obliku raznih križeva, dok su odlikovanja dodjeljivana Bošnjacima iz poštovanja prema njima bila posebnog oblika.
Vojničko groblje u Logu pod Mangartom
Nakon uspona na vrh Mangart prolazimo kroz prelijepo planinsko selo Strmec (960 m/nv) i stižemo u Log pod Mangartom (ital. Bretto). Ovo malo mjesto smjestilo se u najširem dijelu doline rijeke Koritnice, desne pritoke Soče. Od Bovca je udaljeno oko 10 km. Dolina je sa svih strana okružena mnogim visokim vrhovima od kojih prepoznajemo: Mangart, Jalovec, Rombon, Jerebicu i Briceljk – najviši vrh u Loškoj stijeni, jedne od najdužih u Julijskim Alpama (oko 5 km). Kuće u selu su bovškog alpskog stila, lijepih fasada i krovova, okružene cvijećem i bujnim zelenilom. U prošlosti je ovaj kraj zadesilo nekoliko prirodnih nesreća (poplave, zemljotresi, lavine). Nakon svake nesreće stanovništvo je uporno i mukotrpno obnavljalo ono što je priroda uništila. Danas je ovaj prelijepi kraj jedno od najposjećenijih mjesta u Triglavskom narodnom parku. Od velike turističke ponude najveću pažnju privlače biciklistička trka i sankanje na Mangartu – na najvišoj cesti u Sloveniji. U Logu pod Mangartom i okolici vrijedi posjetiti vojničko groblje iz Prvog svjetskog rata, crkvu sv. Štefana, spomenik prirode kanjon Koritnice i Klužka korita, tvrđave Kluže i Predel. U Logu pod Mangartom svratili smo u gostionicu da se malo osvježimo a nakon toga odlazimo na vojničko groblje. Kod groblja nalazi se crkvica sv. Lurške Majke božje. Na groblju je pokopano ukupno 834 austro-ugarskih vojnika od kojih su većina pripadnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4, nekoliko italijanskih vojnika te manji broj ruskih i srpskih zarobljenika. U to vrijeme su se Bošnjacima nazivali svi vojnici iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Tako su i sahranjivani zajedno na istom groblju, s tim što su poginulim muslimanima na grobovima/mezarima postavljani nišani a na grobovima katolika i pravoslavcima križevi/krstovi. Nakon Prvog svjetskog rata taj dio Slovenije pripao je Italiji i tada su nišani na mezarima zamjenjeni križevima/krstovima. Nakon mnogo truda Islamska zajednica u Sloveniji dobila je dozvolu za zamjenu križeva/krstova nišanima. Dozvolu je izdao Zavod za ohranjanje kulturne dedišćine Republike Slovenije, i 2007. godine na ukupno 105 mezara su postavljeni nišani. Na groblju se nalazi veliki spomenik podignut u čast palim junacima na Rombonu. U granitu su isklesani austrijski vojnik i bošnjački vojnik. Pogledi su im uprti prema Rombonu. Austrijski vojnik u ruci drži pušku a Bošnjak je bez oružja i ruke drži na uprtačima sa opasačem i fišeklijama a na leđima mu je ruksak i šatorsko krilo!? Da nema prepoznatljivi fes na glavi (dio službene uniforme) ne bi znali o kome se radi. Izgled Bošnjaka na spomeniku više priliči nekom mirnom komorniku (pozadincu) nego li hrabrom i žestokom ratniku kakav je on u stvarnosti bio. Na ilustracijama mnogih ratnih reportaža Bošnjak je prikazan kako hrabro juriša na neprijatelja sa puškom u jednoj ruci i ručnom bombom u drugoj. Ukaz o izgradnji i saglasnost o izgledu spomenika je dala komanda 10. K. und k. Armije. Spomenik je djelo kipara Ladislava Kofraneka iz Praga. Izgradnja spomenika je trajala nepune dvije godine (1916. – 1917. god.). Vojničko groblje u Logu pod Mangartom je jedno od najbolje uređenih u Sloveniji iz doba Prvog svjetskog rata. Spomenik je obnovljen 2005. godine.
Dolazak Bošnjaka u Logu pod Mangartom
Lokacija garnizona Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente br. 4 bila je u Mostaru i Trstu. Na Sočanski front je raspoređena u aprilu 1916. godine. Komanda, sanitet i komora bili su stacionirani u okolini Bovca i Logu pod Mangartom, a položaji na frontu su bili na Rombonu. Vojnici, podoficiri i oficiri regimente su bili katolici, pravoslavci i muslimani iz Hercegovine. Komandni kadar regimente činili su većinom austrijski oficiri. Lokacija garnizona je bila u Mostaru i Trstu. U novembru 1916. godine u blizini Loga pod Mangartom izgrađena je džamija da vojnici muslimani mogu obavljati svoje vjerske dužnosti. Džamija je bila skromnih dimenzija građena od drveta i obojena u bijelo. Munara je bila od kamena. Pretpostavlja se da je džamiju srušila italijanska vojska po završetku Prvog svjetskog rata da bi se Bošnjacima osvetila za poraze. O postojanju i izgledu džamije svjedoči nekoliko sačuvanih fotografija, a na mjestu gdje je nekada džamija stajala, ni temelji se ne mogu raspoznati. Da je kojim slučajem džamija ostala danas bi predstavljala prvorazrednu turističku atrakciju.
Naslovna slika: Julijske Alpe, vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m) – pogled sa italijanske strane
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 