Njegovo veličanstvo – Konj

Kada je Stvoritelj svijeta odlučio stvoriti konja, reče vjetru: “Ti ćeš mi roditi biće koje će ljubiti i poštovati moji robovi”. Neka bude na strah svima kojima ne poštuju moju zapovijed. I tako stvori konja i reče mu: ”Tebe sam stvorio bez mana! Sva blaga svijeta leže među tvojim očima. Ti ćeš pod svoja kopita bacati neprijatelje, a prijatelje ćeš nositi na svojim leđima. Neka si sretan na čitavoj zemlji i budi ispred svih ostalih stvorenja, i ljubav gospodara zemlje neka pripada tebi. Ti ćeš letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača”. Evo, to je arapska legenda o postanku konja tog divnog stvorenja kojeg krase snaga, brzina, temperament, neukroćenost, ljepota i gracioznost. Zbog ovih atributa smatraju ga jednim od najljepših u životinjskoj vrsti koje je čovjek pripitomio.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

O postanku konja

U davnoj prošlosti konji su kao i ostale životinje bili divlji i slobodni, a ljudi su ih pripitomili već u mlađem i srednjem kamenom dobu. Preci današnjeg konja su živjeli prije 50 miliona godina. Konj u obliku koji mi poznajemo nastao je prije 10 miliona godina. Domaći konj pojavio se u Europi između 3000. i 2000. godine prije naše ere. Smatra se da je u kazaškim stepama čovjek prvi put pripitomio konja. Danas u svijetu postoji više od 75 miliona domaćih-pitomih konja, podijeljenih u više od 100 različitih pasmina.
Za svoje potrebe čovjek je koristio i druge životinje, ali je malo koja vrsta bila toliko eksploatisana kao konj. Osim za teške radove, sport i rekreaciju konj je korišten i u ratne svrhe. Niko ne može izračunati koliko je nedužnih konja ostavilo svoje kosti na bojnom polju. Znam samo jedno, u western filmovima koje sam kao dječak volio gledati u kinu na velikom ekranu, više mi je bilo žao konja koji stradaju u bitkama, nego li ljudi.

Osnovne karakteristike konja

Osnovne karakteristike konja su: ima 44 zuba; nakon dvije godine života sposobni su za oplođivanje; kobila nosi 11 mjeseci i oždrijebi samo jedno ždrijebe; nakon poroda, kobila brižno pazi na svoje ždrijebe dok se ono ne osamostali; konji uglavnom spavaju stojeći; hrane se travom a u zimskim danima sijenom, pored ovoga vole: so, šećer, jabuku i mrkvu. Konj može doživjeti starost od 30 i više godina.

Bosanski – brdski konj

Za potrebe austrougarske vojske, ali i za poljoprivredu i šumarstvo, ukrštanjem arapskih i tradicionalnih bosanskih konja dobijena je izuzetno izdržljiva pasmina bosansko-brdskih konja, koja se ubrzo pokazala pogodnom za narodni uzgoj, a pogotovo za potrebe vojske. Iz ovih razloga 1893. godine na Borikama (kod Rogatice) utemeljena je državna ergela konja.
Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača uvijek oprezan i siguran. Maršal Josip Broz Tito u Drugom svjetskom ratu imao je brdskog konja, kojeg je vješto jahao. 

Divlji konji na Krug-planini

Planinari koji su bili na Cincaru imali su priliku da na Krug-planini vide veliku skupinu divljih konja. Po evidenciji Planinarsko-ekološkog društva “Borova glava” Livno ima ih više od 250. Iako je ukupan broj konja velik nikada ih se ne može vidjeti u jednoj skupini. Podjeljeni su u više manjih krda koje predvodi najjači pastuh u skupini. 
Broj konja posljednjih godina se smanjivao najviše zbog konjokradica i saobraćajnih nesreća kada konji izađu na cestu. U zimskom periodu konji dolaze na cestu da ližu sol koju posipa služba za održavanje puteva.
Općina Livno je proglasila konje zaštićenom vrstom, a izdvojila je i određena sredstva za zaštitu i brigu o njima. Ljudi često previše priđu krdu čime rizikuju i svoju sigurnost. Novim propisima zabranjen je prilaz konjima na manje od 100 metara, a predviđene su i kazne: za uznemiravanje konja 500 KM, za povređivanje 2.000 KM – za fizičko lice i 7.000 KM – za pravno lice.

Čudesna priča o konju i čovjeku

U svjetskoj literaturi napisano je mnogo lijepih knjiga o životinjama, a među najzanimljivije i najljepše spada bez sumnje “Crni Ljepotan“, čiji je autor engleska književnica Anna Sewell (1820. – 1878. god.). U svom romanu je ispripovjedala dirljivu priču o jednom konju. Obična i jednostavna, ali neposredna i potresna.
Priča je sam Crni Ljepotan, divni crni konj koji je spoznao život ne samo svojim vlastitim iskustvom nego i iskustvom svojih drugova i prijatelja. Osjetio njegovu ljepotu i radost, ali i bol i patnju.
Kao ždrijebe, Crni Ljepotan galopira svježim zelenim livadama sa svojom voljenom majkom, Vojvotkinjom. Svoju mladost Crni Ljepotan provodi bezbrižno i okružen ljudima i životinjama koji ga vole, ali kada se žena njegovog gospodara razboli, njegov život će se promijeniti iz temelja.
Nevjerojatno lijep konj, no na nozi ima ožiljak koji je stekao nakon jedne nesretne nezgode i ljudima više nije savršen pa od elegantnog konja za vuču laganih gospodskih kočija postaje radni konj i tako počinje njegov životni put. Mijenjajući gospodare, on uvijek nastoji služiti najbolje što može i zna, neki su dobri, a neki okrutni, nesalomljivi optimizam i želja da ponovo bude voljen, tjeraju ga da prebrodi sve nedaće i nastavi da vjeruje u bolje sutra, sve dok jednoga dana ne pronađe davno izgubljeni mir.
Roman “Crni Ljepotan“ je jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena. Knjiga u koju je pretočila svu svoju ljubav prema konjima je stekla dok je bila bolesna, naime Anna Sewell je nakon nezgodnog pada slomila oba gležnja i dugo vremena provela u krevetu, ali se nikada nije oporavila: nije mogla stajati ni hodati. Nije se predavala već je vozila konjske zaprege i tako naučila sve o konjima što se naučiti moglo. Osim što je oca vozila svaki dan na posao i s posla, pisala je knjigu s kojom je željela ukazati na loš odnos prema konjima.
“Crni Ljepotan” je za kratko vrijeme postala jedna od najčitanijih knjiga širom svijeta koja je imala veliki utjecaj ne samo na mnoga djetinjstva i stvorila generacije ljubitelja konja i životinja, ali možda i važnije – Anne je senzibilizirala javnost pa tako dovela do promjene zakona: čitatelji su tražili da se učini nešto i smanji okrutnost prema konjima, osobito londonskim zaprežnim. Ovaj je roman najutjecajniji roman koji govori protiv okrutnosti i to – najutjecajniji, kažu, svih vremena.

Uloga konja u svjetskoj povijesti

Zemlja ne bi značila ništa bez čovjeka, a čovječanstvo ne bi značilo ništa bez konja. Gdje god je čovječanstvo ostavilo svoj trag u dugom usponu od varvarstva do civilizacije, iza toga stoje otisci konja.
Čovječanstvo ostaje vječiti dužnik konju za njegov nemjerljiv doprinos koji je dao u razvoju civilizacije jednako kao i vatra i točak. Primjećeno je da tamo gdje nije bilo konja evolucija je išla sporije. Za slavu čuvenih vojskovođa zaslužan je i konj. U narodu se ne kaže uzalud: ”Bez dobrog konja, nema ni dobrog junaka”. U plejadi slavnih konja, Bukefalo, konj Aleksandra Velikog pratila je slava, jednako kao i njegovog gospodara. Bilo je slavnih konja koji su na bojnom polju zajedno sa svojim  gospodarom poginuli. U epskoj poeziji konj zauzima važno mjesto, naprimjer kao kod Helena, konj Pegaz s krilima, konj nad konjima, mitološko čudo, božansko biće.
Na žalost na prostranim i pustim livadama u planini, sve manje jure konji vrani, neosedlani. Konja nema ni u dolini, na poljima već odavno njegovo mjesto su zauzele mehaničke konjske snage. Milenijima uz psa bio je čovjekov najbolji prijatelj.
Na kraju ove priče, ostaje da se konju zahvalimo za doprinos u razvoju čovječanstva. Ostaće da se spominje u legendama: kako na bojnom polju nije napustio svoga mrtvog gospodara, kako je pomogao svom pijanom jahaču da se popne u sedlo, kako je u mrkloj noći u planinskom bespuću našao pravi put, kako je svog zaspalog kočijaša dovezao do kućnih vrata, kako je učinio sve da se što prije probije kroz krcate ulice velegrada da bi do bolnice odveo bolesno dijete jedne nepoznate siromašne žene…
Kako god bilo, ostaje da se u narodnim pjesmama i dalje spominju konji, i u ukrštenim riječima, pod vodoravno ili okomito – domaća životinja s dva slova: At.

---

Naslovna slika: Zelengora, Bijelo jezero (1416 m/nv)