Bjelašnička tragedija

Na planini Bjelašnici kod Sarajeva prije pedeset osam godina dogodila se jedna od najtežih tragedija u povijesti planinarstva Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U sniježnoj oluji 2. decembra 1962. godine na najvišem vrhu Bjelašnice (2067 m/nv) u blizini meteorološke stanice uslijed iscrpljenosti i smrzavanja život je izgubilo sedam mladih planinara: Slobodan Vujinac (18), Anđelko Pešić (15), Nikola Kožuh (17), Aleksandar Krnješevac (16) članovi PD “Naša krila” Zemun, Zoran Ivanišin (20) član PD “Partizan” Beograd, Zoran Tvorić (16) član PD “Željezničar” Sarajevo i Siniša Tvorić (18) član PD “Bjelašnica” Sarajevo.
U grupi od jedanaest članova tog pohoda samo su četvorica preživjela ovu nesreću i to: Miodrag Prvanović (31), Vojislav Matić (21), Branko Matić (16) i Rifat Hasečić (16) iz Zemuna.
Na godišnjicu stradanja mladih planinara na mjestu gdje se dogodila nesreća podignut je skroman spomenik. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

**Spomen obilježje nastradalim planinarima na vrhu Bjelašnice**

Naredne 1963. godine u dvobroju (januar – februar) časopisa “Naše planine” objavljen je članak o Bjelašničkoj tragediji koji je napisao sarajevski planinar i gorski spasavaoc Uzeir Beširović Bešo. U tom je članku Bešo opisao svoje učešće u akciji potrage za nastradalim planinarima na Bjelašnici. Mnogo godina kasnije od Drage Bozje čuo sam i njegovu priču o ovoj tragediji koja se u svemu podudara sa pričom u Bešinom članku. Osim Beše i Drage u akciji potrage koju su zajedno organizirali i sproveli Stanica gorske službe spasavanja Sarajevo i Planinarski savez Bosne i Hercegovine, među mnogim gorskim spasavaocima učestvovali su: Franjo Zrinušić, Danilo Pavičević, Pašaga Grbo, Krunoslav Radijelović, Kemaludin Spahović, Semo Tabaković, liječnik Ante Jurišić i dr. U akciji su učestvovali i članovi Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije, gorski spasavaoci: Cveto Jakelj, Ignac Hrovat i Ciril Cencel iz Jesenice, sa specijalnim psima tragačima za lavine.

Na Dan republike SFRJ – 29. novembra grupa od jedanaest planinara iz Zemuna, Beograda i Sarajeva uputila se na Bjelašnicu. Po dolasku na Bjelašnicu smjestili su se u planinarski dom na Mrtvanjskim Stanarima (1585 m/nv) u kojem su noćili. Cilj njihovog planinarskog pohoda bio je uspon u zimskim uvjetima na najviši vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m/nv). Sutradan 30. novembra zbog loših vremenskih uvjeta su odustali od planiranog uspona i ostali još jednu noć u pl. domu. Odluku da krenu na vrh donijeli su ujutru 1. decembra i pored toga što im vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni. Domaćin u pl. domu i drugi prisutni planinari upozorili su ih da ne idu po ovakvom lošem vremenu jer ne poznaju čudi Bjelašnice i planinarenje u takvim uvjetima na ovoj planini je rizično i za puno iskusnije planinare, a nekoliko članova grupe nije imalo odgovarajuću zimsku opremu. Na polasku u šali su prisutnima u pl. domu kazali da su ponijeli kameru kojom će snimiti film pod nazivom Bijela smrt. Bilo je ovo kobno proročanstvo koje se kasnije obistinilo.
Već u podne kod planinarske kuće na Sitniku (1735 m/nv) od koje vodi staza prema vrhu Bjelašnice došlo je do pogoršanja vremena. Međutim mladići su samouvjereno nastavili s usponom vjerujući da će im stupovi zimske markacije pomoći da sigurno dođu na vrh Bjelašnice. Vrijeme se sve više pogoršavalo i navukla se gusta magla zbog koje su pod vršnim grebenom izgubili orijentaciju.

Po dolasku na prostoru najvišeg vrha Bjelašnice gdje su bili smješteni objekti meteorološke stanice i radiotelevizjiskog repetitora lutali su u magli. Kako nisu uspjeli naći jedan od ovih objekta sklonili su se u usjek pod samim vrhom planine. Hladnu noć na otvorenom teško su podnijeli i bili su na granici izdržljivosti.
Sutradan 2. decembra uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se razbila na dva dijela. Čelo kolone od četiri mladića uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno nastojali probiti se do vrha i tako tragično izgubili živote u krugu od 150 – 350 metara udaljenosti od RTV objekta i meteorološke stanice.

Akcija potrage za nastradalim planinarima je trajala punih sedam dana od 3. – 9. decembra. U traganju je učestvovalo 30 članova Gorske službe spasavanja Sarajeva i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine uz pomoć osoblja meteorološke stanice i objekta RTV, mještana sela Milišići i Lukavac, radnika Fakultetskog oglednog dobra Igman, kojima su se kasnije pridružili pripadnici Narodne milicije i tri člana Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije.
Po dubokom snijegu, velikoj hladnoći i jakom vjetru uspjeli su pronaći tijela sedmorice nastradalih planinara i spustili ih sa vrha u dolinu a dalje su kamionom prevezeni u Sarajevo.
Četvorica preživjelih planinara je zbrinuto u sarajevskoj gradskoj bolnici gdje im je ukazana ljekarska pomoć i njega, a mnogi građani su ih posjetili i ukazali im svu pažnju.
7. decembra u Sarajevu je obavljena sahrana dvojici nastradalih planinara – braći, Siniše i Zorana Tvorića, u prisustvu oko 10.000 građana. Također istog dana su ispraćeni vlakom posmrtni ostaci trojice nastradalih planinira u Zemun, gdje će biti sahranjeni.
10. decembra na peronu željezničke stanice u Sarajevu u prisustvu oko 2.000 građana, uz zvuke posmrtnih marševa ispraćeni su i posmrtni ostaci posljednje dvojice nastradalih planinara. Planinari su kovčege prenijeli do vagona. Prije odlaska vlaka obasuli su ih cvijećem i brojnim vijencima. U svojoj priči Bešo kaže da tada nije bilo oka koje nije pustilo suzu od tuge za nastradalim planinarima.
Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.