Kad većina ljudi pomisli na Bosnu i Hercegovinu, odmah pomisli na minuli rat (1992. – 1995. god.), ali u Bosni* postoji mnogo više od tragedije i sukoba. Također je i sve popularnije turističko odredište. Iznimna prirodna ljepota privlači putnike u to područje više od stotinu godina. Bosanski je teren gotovo 42% planinski, s najvećom nadmorskom visinom od 2.386 metara – vrh Maglić. Njene obilne količine pitke vode neke su od najčišćih u Europi. Ima mješavinu kontinentalne, alpske i mediteranske klime koja podržava obilje biološke raznolikosti, endemskih vrsta i slikovitih, gotovo čarobnih krajolika.
Kroz priču o bosanskom planinarstvu pojavljuje se alternativna mini-povijest Bosne, ona koja osvjetljava grupu ljudi koji se zajedno tiho opiru dehumanizirajućim učincima nacionalističke politike od kraja rata 1995. godine. Njihova pripovijest o nadi također iznosi na vidjelo mnoge svakodnevne probleme s kojima se Bosanci danas suočavaju i ukazuje na nove inicijative koje odgovaraju na neka od tih pitanja.
Iako planinari ne trebaju biti previše idealizovani, historija planinarenja u Bosni i Hercegovini, plus energija i perspektiva mlađih planinara i onih koji su aktivni, daje razlog da vjeruju da bi mogli doći i igrati važniju ulogu u pokretima zaštite životne sredine i održivosti.
Interwiev by: Maria Hetman, 15.4.2015.
JSTOR Daily, where news meets its scholarly match
EDUCATION & SOCIETY
Photo by: Braco Babić
U Bosni i Hercegovini mnogi kažu da su “planinari najpozitivniji ljudi”. To nije banalna izjava u društvu koje se gotovo dva desetljeća bori za ekonomsku i socijalnu obnovu i u kojem se mnogi ljudi razumljivo osjećaju fatalistički i rezignirano. U zemlji od oko 3,5 milijuna stanovnika ima tisuće planinara svih dobnih i društvenih skupina – najmanje 10.000 njih su registrirani članovi gotovo 200 lokalnih planinarskih klubova/društava, a mnogo više planinara i penjača nema formalnu pripadnost klubovima/društvima. Planinarski etos pozitivnosti ovdje predstavlja političku i kulturnu izjavu koja nosi baklju prošlih tradicija inače ugroženih ratom i ekonomskom tranzicijom.
Kroz priču o bosanskom planinarstvu pojavljuje se alternativna mini-povijest Bosne** – ona koja osvjetljava grupu ljudi koji se zajedno, tiho opiru dehumanizirajućim učincima nacionalističke politike od kraja rata 1995. godine. Njihova pripovijest o nadi također iznosi na vidjelo mnoge svakodnevne probleme s kojima se Bosanci danas suočavaju i ukazuje na nove inicijative koje odgovaraju na neka od tih pitanja.
Prošlost: planinarenje u doba bratstva i jedinstva
Kad većina ljudi pomisli na Bosnu i Hercegovinu, odmah pomisli na minuli rat (1992 – 1995), ali u Bosni postoji mnogo više od tragedije i sukoba. Također je sve popularnije turističko odredište. Iznimna prirodna ljepota privlači putnike u to područje više od stotinu godina. Bosanski je reljef gotovo 42% planinski, s najvećom nadmorskom visinom od 2.386 metara – vrh Maglić. Njene obilne količine pitke vode neke su od najčišćih u Europi. Ima mješavinu kontinentalne, alpske i mediteranske klime koja podržava obilje biološke raznolikosti, endemskih vrsta i slikovitih, gotovo čarobnih krajolika.
Još u kasnom 19. stoljeću, kada je Austro-Ugarsko carstvo preuzelo kontrolu nad teritorijom od Osmanlija (1878. god.), zapadnoeuropski putnici, oduševljeni netaknutom prirodnom ljepotom Bosne i fascinirani “istočnim” aspektima zemlje, počeli su dokumentirati svoja putovanja. Danas Sarajevski povijesni arhiv obiluje podacima o turističkim vodičima za Bosnu s njemačkog i francuskog jezika s kraja 19. i početkom 20. stoljeća, u kojima se nalaze planine i planinski masivi.
Zapadnoeuropskim utjecajem, od kraja 19. stoljeća do razdoblja između Prvog i Drugog svjetskog rata, tradicija planinarenja kao sporta u Bosni počela se oblikovati, uglavnom formiranjem lokalnih sportskih klubova. Kada je Bosna postala dijelom socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, planinarenje se još više uvriježilo kao važna lokalna tradicija. Promovirani su sport, uključujući planinarenje, a država je subvencionirala mnoge aktivnosti.
U tom su razdoblju, u svakoj republici države, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, stvorene planinarske udruge/savezi i služile su kao organizacijska tijela za lokalne planinarske klubove/društva, koja su obično financijski sponzorirale jugoslavenske tvrtke u vlasništvu radnika. Na primjer, u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, planinarski klub “Energoinvest” nosi ime svog sponzora – energetske kompanije osnovane 1951. godine. Mnogi bosanski planinarski klubovi/društva i danas nose imena koja su usvojili kada su osnovani u socijalističkom razdoblju.
Braco Babić, 62, živi u Sarajevu i planinari od malena. Ima lijepe uspomene na planinarske izlete koji su mu oblikovali skautsku/izviđačku mladost i pretvorile ga u doživotnog planinara, planinarskog i turističkog vodiča, prirodoslovca i povjesničara bosanskohercegovačkog planinarstva koji je dokumentirao bosanske planine i planinarsku kulturu u mnogim svojim knjigama, putopisima i dnevnicima.
“Prije rata (u socijalističkoj Jugoslaviji) imali smo čitav planinarski pokret s velikim brojem članova i imućno društvo u materijalnom i finansijskom smislu”, kaže on. “Ljudi su bili zaposleni i radili u tvornici, poduzeću ili u uredu. Radnici, službenici, školska djeca i studenti provodili su vikende i praznike u planinama. U to doba planinarenje je bilo jako popularan oblik sportske rekreacije i druženja u prirodi.”
Još jedan planinar, Branislav Popović, 51, živi u Istočnom Sarajevu, koje se nalazi u entitetu Republika Srpska. Predratnog se razdoblja sjeća kao vremena kada ljudi, uključujući planinare, nisu obraćali pažnju na nacionalnost svojih sugrađana. “Prije rata, (etnička pripadnost) apsolutno nije bilo nešto što su ljudi gledali. Svi smo zajedno planinarili.” “Bratstvo i jedinstvo”, bio je popularni slogan socijalističke Jugoslavije, a taj je etos prodro u obrazovni sustav, radnu snagu i zajednički život – uključujući planinarske klubove/društva. Kao što Popović sugerira, unatrag se nije procjenjivalo svoje sugrađane kroz prizmu etničke ili vjerske pripadnosti. Bosna i Hercegovina bila je najraznolikija od svih bivših jugoslavenskih republika. Kao i drugdje u Jugoslaviji, svi su građani – bilo Srbi, Muslimani/Bošnjaci, Hrvati ili drugi – bili prije svega Jugoslaveni.
Uspon etničkog nacionalizma i građanski ratovi koji su uslijedili u Jugoslaviji 1990-ih promijenili su to. Posljedice i nasilje u Bosni i Hercegovini bile su najteže, dijelom i zbog već postojeće socijalne raznolikosti zemlje i miješanja ljudi kako zemljopisno tako i brakom. Od Daytonskog sporazuma 1995. godine, mirovnog sporazuma koji je doveo do podjele teritorija po etničkim linijama, Bosna i Hercegovina se sastoji od dva autonomna entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske, plus dodatni Distrikt Brčko.
Sadašnjost: planinarenje kao supkultura
Iako je Dayton donio mir, doveo je do gotovo dva desetljeća političkog zastoja koji je onemogućio poslijeratni socijalni i ekonomski oporavak. A politika u suvremenoj Bosni nije odbacila svoje etnonacionalističke elemente, često iskorištavajući osjećaje građana o ratu. Općenito, ljudi imaju puno manje prilika nego prije rata za smislenu interakciju sa sugrađanima drugih etničkih grupa.
Planinari su, međutim, značajan izuzetak u ovoj nevolji. Prema Babiću, “planinari su bili prvi ljudi koji su se okupili nakon rata. Budući da su se mnoge bitke vodile u planinama, planinari koji su se borili na različitim stranama, odmah su međusobno surađivali kako bi razmijenili informacije o mjestu nagaznih mina u planinama.”
Za razliku od jedinstvene planinarske udruge/saveza koje je postojalo u socijalističkom razdoblju, u Bosni i Hercegovini danas postoje tri planinarske udruge/savezi, koja odražavaju geopolitičku stvarnost zemlje. Iako se unutar i između udruga vode trajne rasprave o politikama i potencijalnom formiranju jedinstvene udruge, odnosi između udruga i između članova kluba/društva uglavnom su pozitivni i članovi se redovito međusobno povezuju na razne načine.
Popović kaže: “Planinari – u planinama i u svakodnevnom životu – prkose (političkoj situaciji) zajedničkim druženjem i suradnjom. Skupina s kojom planinarim je mješovita i ponosan sam na to!”
Luka Mandić, 32, član je planinarskog kluba/društva koji spada u nadležnost Planinarske udruge/saveza Herceg-Bosne, uglavnom definirane njegovim hrvatskim karakterom. Živi u Mostaru – gradu koji se često opisuje kao gorko etnički podijeljen. Njegovo planinarsko iskustvo prikazuje još jednu sliku. “Ja osobno planinarim s članovima planinarskih klubova/društava koji nisu hrvatski, kao i drugi. Nema problema (među nama). Ne razgovaramo o politici, jer svi imaju zacementirano mišljenje i nema smisla upuštati se u raspravu”, kaže on.
Nije jednostavno da planinare vikendom zajedno, pješače i penju se. Priroda njihovih aktivnosti znači da spavaju u istim planinskim kolibama/pl. kućama, dijele obroke, piće i kavu, uzajamno pružaju prvu pomoć, planiraju i izvode zajedničke ture u planini. Ponekad zajedno putuju kako bi se popeli na planine u stranim zemljama. U tom procesu oni se upoznaju kao ljudi. To vrijedi i za žene i za muškarce, jer žene predstavljaju značajan i vrlo aktivan dio planinarske populacije.
Iako planinarenje danas uspijeva u Bosni, tradicija je patila i u poslijeratnom razdoblju
Babić kaže, “Posljedice rata i dalje se osjećaju u planinarenju. Mnogo planinarskih domova, koliba i skloništa i dalje je uništeno. Neke su od tih zgrada uništene unatoč činjenici da su bile daleko od prve crte bojišnice. Mnoge pješačke staze su (još uvijek) minirane. Razminiranje je treće na popisu prioriteta (razminiranja) i proći će dosta vremena dok se trajno ne uklone. Potrebno je još jednom rekonstruirati (planinske) zgrade iz pepela. Čak bi se i mnogo bogatije zemlje teško mogle nositi s ovom razinom štete.”
Uz fizičke štete, gospodarstvo je i mračno. Procjenjuje se da će nezaposlenost iznositi oko 40%, ne uključujući one koji rade u sivoj ekonomiji. Babić dodaje: “Sa socijalnog aspekta teško je ponovno uspostaviti planinarski pokret ovdje u stanje u kojem je to bilo prije rata. Sada je (najmanje) pola milijuna ljudi prijavljeno na birou za nezaposlene, ljudi su bez posla, nemaju novca (za osnovne životne troškove), a kamoli za rekreaciju u planinama. Prije rata planinarski domovi i kolibe bili su vikendom toliko puni da ste morali unaprijed nazvati da rezervirate prostor. Danas imate sreće ako tamo naletite na nekoliko ljudi.”
Bosanski planinarski klubovi/društva redovito nude grupne izlete unutar zemlje po cijeni između 5 i 10 € dnevno. U ovaj iznos uključen je prijevoz kombijem ili autobusom i iskusni vodič. Tom zbroju treba dodati troškove dnevnog obroka i osnovne opreme kao što su planinarske cipele/gojzerice, ruksak i vodonepropusna jakna koji su neophodni za planinske terene. Iako je ovo možda relativno jeftino u usporedbi s cijenama drugdje u Europi, to nije beznačajan iznos za nekoga tko zarađuje prosječnu bosansku plaću od približno 400 € mjesečno – još manje za one koji dobijaju mirovinu od 175 € koja predstavlja prosječnu mjesečnu mirovinu u državi.
U populaciji ranjenoj na mnogim razinama pristup prirodi i sportu može imati više pozitivnih posljedica. Planinari često opisuju planinarenje kao nužno za njihovo mentalno i emocionalno zdravlje.
Mladen Lukić, 36, bio je 12 godina predsjednik Planinarskog kluba “Javorina” sa sjedištem na Palama (dio eniteta Republike Srpske). Kaže: “Osjećam se bliže Bogu kad hodam. Visina i mir planinskog okoliša pomažu mi da svoje misli spojim i bolje razumijem svijet u kojem živimo. Planina me nekako liječi.”
Ali oni koji ne mogu planinariti zbog ekonomskih prilika, nisu samo isključeni iz tih pogodnosti – oni su također isključeni iz socijalnih prednosti ove aktivnosti. Lukić dodaje, “Odnos među ljudima u planinarskim klubovima/društvima malo je svjetliji od odnosa politike, uglavnom zahvaljujući nekolicini ljudi koji su, pored svog planinarskog života, bili velika ljudska bića koji su ljubav pružali bilo kojoj osobi u planinama, koja je odlučila da s njima sudjeluje u planinarenju, bez predrasuda u pogledu religije, nacionalnosti (etničke pripadnosti), profesije, načina razmišljanja, odijevanja, hodanja itd.”
Budućnost: planinarenje u doba klimatskih promjena i iskorištavanja prirodnih resursa
Činjenica da značajan dio stanovništva nema raspoloživih prihoda prepreka je rastu planinarstva kao društvenog pokreta i sprečava lokalno stanovništvo da uživaju u najvećem dobru svoje zemlje – prekrasnoj prirodi kojom su okruženi.
Ipak, uz sumornu financijsku stvarnost većine građana, sektor održivog turizma i turizma na otvorenom u Bosni i Hercegovini raste, a neki njihov kontinuirani napredak vide kao sastavni dio ostvarenja održivije ekonomije u zemlji. Neki su planinari već pronašli posao vodeći planinarske izlete i izlete na otvorenom za lokalno stanovništvo, turiste i dijasporu.
Godine 2013., grupa bosanskih planinara pokrenula je inicijativu nazvanu “Via Dinarica” koja ima za cilj povezivanje, promociju i razvoj lokalnih zajednica, malog poduzetništva i staza Dinarskih Alpa – regionalnog planinskog lanca čiji su dio i bosanske planine. Prema njihovom web mjestu, napravljen je po uzoru na “Via Alpina” u Europskoj uniji i “promiče” planinarenje i turizam u svrhu gospodarskog razvoja regije.
Preko Via Dinarice vizija održivosti dolazi u trenutku kada su dragocjeni prirodni resursi Bosne i Hercegovine sve više ugroženi kao rezultat klimatskih promjena i iskorištavanja prirodnih resursa, posebno zbog povećanja izgradnje hidroelektrana, ilegalna sječa šuma, mutnih privatizacijskih poslova i loše planiranog razvoja. Kombinacija faktora dovela je do toga da je zemlja prošle godine nekoliko puta bila u izvanrednom stanju zbog naglih poplava i klizišta, a problemu je pridonijela erozija uzrokovana nepromišljenim sječama šuma.
Međutim, s obzirom na sve ostale probleme u Bosni, mnogi mještani smatraju održivost niskim prioritetom – čak i ako im je možda u najboljem interesu zaštititi resurse za budućnost. Mandić kaže: “Zaštita okoliša je marginalna tema (ovdje) i ljudi joj ne pridaju ozbiljnu pažnju. To nije iznenađenje, jer državu nije briga ni za ljude, a kamoli za okoliš.” Ovakav stav je najvidljiviji u rano proljeće, kada je pogled na blještave, pjenušave rijeke u Bosni narušen sa bezbroj plastičnih vrećica zapletenih u golo drveće i grmlje uz riječne obale. Većina planinara zaljubljenici su u prirodu i, barem u teoriji, pridržavaju se politike “ne ostavljaj traga”. Unatoč tome, planinarski je pokret samo minimalno reagirao na prijetnje okoliša koje predstavljaju opasnost za planine, način života koji im je tako dragocjen i budućnost njihove zemlje.
“Planinarenje i ekološki pokret nikada nisu bili u bliskim odnosima,” kaže Popović. “To je pogreška (prethodnog) i (trenutnog) sustava. Sada je to još izraženije, jer je malo učinjeno na zaštiti okoliša. Planinari su velika manjina u (zaštiti okoliša) iako većina njih brine o prirodi. Mi (planinari) odlazimo u prirodu kako bismo joj se divili, a neoprezni izletnici je uništavaju. Iako postoje zakoni o zaštiti prirode, oni se slabo provode. Ali ovo je samo naša stvarnost.”
Međutim, stvari se možda polako mijenjaju – nabolje!
Emina Šunje, 27, predana je planinarka i konzervatorski biolog iz Sarajeva. “Pitanje ekologije i očuvanja prirode bilo je prisutno u posljednjih nekoliko godina”, kaže ona. “Znam puno planinara iz oba entiteta koji su, bez ikakvog interesa za zarađivanjem novca, krenuli u “bitku” s državom za očuvanje određenih područja, sprečavajući izgradnju hidroelektrana, kamenoloma i tako dalje. Mnogi od njih aktivni su u javnim raspravama koje utječu na očuvanje prirode. Planinari i drugi aktivisti u enitetima Federaciji Bosna i Hercegovina i Republici Srpskoj uspjeli su, u posljednje dvije godine, zaustaviti izgradnju hidroelektrana na Sutjesci i kanjonu Ljute.”
Babić također je optimističan. “Planinarski klub/društvo Vranica Fojnica vodio je prošle godine u mjesecu kolovozu (volontersku) akciju čišćenja Prokoškog jezera na planini Vranica. Ljudi su se začudili onim što su ronioci izvukli na površinu vode. Tri kamiona su bila potrebna da se sve odvuče na odlagalište smeća!”
Postojanje tri odvojene planinarske udruge/savezi godinama je onemogućavalo zajedničke napore da se prijave za određene vrste financiranja i da kao ujedinjena grupa sudjeluje u međunarodnim aktivnostima. Međutim, ovo se možda mijenja. Babić potvrđuje da su u tijeku razgovori o obnavljanju jedinstvenog, zajedničke planinarske udruge/savezi. Prema njegovim riječima, čini se vjerojatnim da bi se to moglo postići sredinom godine, do rezultata pregovora.
Do danas su planinari prevladali probleme poput nagaznih mina i loših političkih odnosa, a njihova je kultura sačuvala humanističku tradiciju koju je rat gotovo uništio. Iako planinare ne treba pretjerano idealizirati, povijest planinarstva u Bosni i Hercegovini, plus energija i perspektiva mlađih planinara daje razlog za vjerovanje da bi i oni mogli igrati sve važniju ulogu u kretanju zaštite okoliša i održivosti.
Napomena urednika:
*Bosna i Hercegovina su topografski, zemljopisno i kulturno različite, ali nisu zasebni politički entiteti. Radi kratkoće, Bosna i Hercegovina će se u ovom tekstu ponekad jednostavno nazivati Bosnom, ali to ne znači isključenje Hercegovine u tim kontekstima.
**Začeci planinarenja u Bosni i Hercegovini sežu još u vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije (1878. – 1918.). U Sarajevu je 21.09.1892. godine održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom svih oblika organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u zgradi Zemaljske vlade u kancelariji civilnog poglavara BiH, barona Brune Kutschere u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik Lothar von Berks, plemeniti vitez Malteškog reda.
Maria Hetman je slobodna književnica i urednica, magistrirala sociologiju i socijalnu antropologiju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i diplomirala filozofiju na Novoj školi za društvena istraživanja u New Yorku. Njezine filozofske studije i teze kao dodiplomske studentice usredotočile su se na značenje radikalnog zla u 20. stoljeću, s naglaskom na totalitarne režime, posebno fašizam, i njihov utjecaj na tkivo društvenog i etičkog života. Njezin magistarski rad prati kulturni proizvod – etnografski film snimljen za britansku televiziju o ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. – od njegovog početka i tijekom rata, do njegovih širih implikacija i utjecaja.
Hetman je radila u komunikaciji i upravljanju programima s bosanskim i američkim nevladinim organizacijama i neprofitnim organizacijama. Njezin rad usredotočen je na Balkan, održivost, prirodu i okoliš. Njeni spisi pojavljivali su se u LeftEast-u, bosanskim novinama, blogovima održivog turizma i drugim publikacijama. Radila je za niz neprofitnih organizacija i sveučilišta u Sjedinjenim Državama i Bosni i Hercegovini. Vrijeme je uglavnom provodila između Chicaga i Sarajeva – od 2009. godine. Hetman trenutno istražuje pitanja koja se odnose na socijalnu i ekološku pravdu u Bosni. Također je i djelatnica permakulture, a certifikat za dizajn permakulture dobila je 2012. godine.
Naslovna slika: Treskavica, Kozja luka (1498 m/nv). Na slici u pozadini su Dikonjina greda i Zaviti kamen (1892 m/nv). Ovdje je nekad bio pl. dom “Josip Sigmund” jedan od najljepših domova u planinama ex-SFRJ a uništen je u ratu (1992. – 1995. god.).
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 