Na Prenju, jednoj od najljepših bosanskohercegovačkih planina, dogodilo se nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari. Također je bilo i nesreća koje su završile s teškim povredama.
Nažalost nesreće u planini se događaju iz raznih razloga a najčešće zbog loših vremenskih uvjeta, nedovoljne psihofizičke kondicije, nepoznavanja terena ili nedostatka odgovarajuće planinarske opreme.
Tragedije koje su se dogodile na Prenju, Bjelašnici, Magliću i drugim planinama u BiH, neka nam budu uvijek na umu da poštujemo planinu i njene ćudi. Stoga vrijedi držati se izreke: “Planinu ne možemo osvojiti, planina osvaja nas!“
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Zbog svog geografskog položaja i velike nadmorske visine na Prenju se vrijeme često mijenja. Prenj ima sjeveroistočnu i jugozapadnu stranu sa različitim klimatskim osobinama i pojavama koje od njih zavise. Tu se sukobljavaju hladne kontinentalne i tople mediteranske zračne mase. Prve sa sjevera prodiru od Panonske nizije dolinom rijeke Bosne, a druge sa juga od Jadranskog mora dolinom rijeke Neretve. Kada se ove mase sukobe iznad Prenja nastaje nevrijeme, kako ljeti tako i zimi. Zbog toga se u jednom danu mogu izmjeniti sva četiri godišnja doba. Kada na Prenju započne oluja treba odmah potražiti bilo kakvo sklonište i sačekati dok nevrijeme prođe.
Za vrijeme ljetnih dana pri sudaru hladnih i toplih zračnih masa nebo nad Prenjom začas prekriju tamni i teški oblaci iz kojih se sruči jaka kiša često praćena zrnima grada i grmljavinom. Ovi ljetni pljuskovi nisu rijetkost i nastaju iznenada velikom brzinom. Nijemi svjedoci ovakvih ljetnih oluja su sprženi borovi i munike širom planine. I kada se sve utiša, iznenada kao što je i započelo, odjednom se nebo isčisti i ukaže plavetnilo obasjano suncem.
Za vrijeme zimskih dana na Prenju uz velike sniježne padavine vladaju hladni vjetrovi koji sa sjevera ponekad pušu brzinom većom od 100 km/h, podižući pri tome sniježni oblak sa ledenim iglicama koje se uvlače u svaku poru. Obično nakon toga stisne velika hladnoća, koja kao ledeni oklop, potpomognuta snažnim vjetrovima mrvi sve živo pred sobom.
Tragedije koje su se u prošlosti dogodile na Prenju, Bjelašnici, Magliću i drugim planinama u BiH, neka nam budu uvijek na umu da poštujemo planinu i njene ćudi. Stoga vrijedi držati se izreke: “Planinu ne možemo osvojiti, planina osvaja nas!“
19.8.1949. god.
Slovenske planinarke Ada Modić (33) i Marica Hribar (24), krenule su na Prenj po lijepom i sunčanom vremenu. U toku dana vrijeme se naglo promjenilo, jako je zahladnilo i počela da pada kiša koja se ubrzo pretvorila u snijeg. Djevojke su skrenule sa puta i zalutale u planinu, noć su provele na otvorenom. Sutradan su gorski spasavaoci pronašli njihova mrtva tijela odjevena u laganoj ljetnoj odjeći. Uzrok smrti je smrzavanje uslijed pothlađenosti kojoj su bili izloženi. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča u na velikom odlomku stijene pokraj vrela Jezerce (1655 m/nv) – u blizini planinarske kuće. Ploču podiže PD “Kranj“ Kranj.
1.3.1954. god.
Hrvatski alpinist Mladen Škreb (20), član alpinističkog odsjeka PD “Zagreb”, u borbi sa sniježnim nevremenom uslijed iscrpljenosti preminuo je u Vlasnom dolu nadomak planinarske kuće Jezerce. Studirao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim najljepšim usponima smatrao je one, koje je u jesen 1953. godine izveo sa svojim drugovima u stijenama Prenja, ni ne sluteći da će slijedeći dolazak među stijene biti negov posljednji uspon. Na mjestu stradanja podignuta je spomen ploča.
14.2.1970. god.
Alipinisti Ilija Dilber (24) i Milorad Stjepanović (21) iz Zenice i Zijah Jajatović (20) iz Sarajeva, krenuli su na vrh Lupoglav (2102 m/nv). Na uspon su pošli rano ujutru iz planinarskog doma na Jezercu (1655 m/nv). Oko podneva su pristupili na najviše tjeme vrha. Bio je to prvi zimski uspon na ovaj teško pristupačan i zahtjevan vrh, a onda se trijumf pretvorio u tragediju. Vrijeme se pogoršalo i na silasku sa vrha sva trojica smrtno stradaju u sniježnoj oluji.
Nakon višemjesečne potrage gorskih spasavalaca tijela nastradalih su nađena u mjesecu juni na području Barnog dola (1580 m/nv) jugozapadno od Lupoglava. Bila je to jedna od najdužih i po broju učesnika najbrojnija akcija spašavanja u povijesti planinarstva Jugoslavije. Tada su nađena i dva fotoaparata (oba kod Stjepanovića). U jednom fotoaparatu film je bio uništen, a u drugom oštećen ali nakon razvijanja na fotografijama jasno se vidi da su sva trojica bili na vrhu. Predpostavlja se da ih je na silasku sa vrha lavina snijela i zatrpala u dolinu.
O ovoj tragediji svjedoči spomenik podignut na grobovima u Barnom dolu gdje su sahranjeni Ilija Dilber i Milorad Stjepanović, a Zijah Jajatović je sahranjen na gradskom groblju Bare u Sarajevu.
Dino Kasalo, bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova, umjetnik fotografije i ekolog, snimio je film pod naslovom “Lupoglav 2102”. Dokumentarni film predstavlja rekonstrukciju događaja kada su stradali alpinisti Dilber, Stjepanović i Jajatović na Lupoglavu. Rekonstrukcija je urađena na osnovu 14 fotografija i izjava gorskih spasilaca koji su učestvovali u akciji potrage za nastradalim alpinistima.
Planinarski savez BiH u znak sjećanja na nastradale alpiniste na godišnjicu pogibije organizira tradicionalni Memorijalni planinarski pohod na Lupoglav. Prvi pohod je izveden u veljači 1971., na godišnjicu stradanja alpinista.
5.7.2005. god.
Češki planinar Michál Belejcak (28) iz Brna, nakon uspona na vrh Lupoglav (2102 m/nv) smrtno je stradao na silasku u dolinu Lučine (1500 m/nv). Nagla promjena vremena, kiša, magla i jak vjetar bili su kobni za Michála. Njegova partnerica Hana Pometlova, također planinarka i češka državljanka, pronađena je jako iscrpljena i u lošem stanju tri dana kasnije pored njegovog tijela, te helikopterom prebačena u Mostar. Na mjestu stradanja je podignuto spomen obilježje.
U znak sjećanja na ovaj tragičan događaj PD “Prenj – Glogošnica 1979” organizira svake godine tradicionalni Memorijalni planinarski pohod. Prvi pohod je izveden u kolovozu 2011. godine.
15.3.2020. god.
Planinar Zoran Škutor (55) iz Mostara smrtno je nastradao uslijed pokliznuća na istočnom grebenu vrha Osobac (2024 m/nv). Nesreća se dogodila na usponu u kojem je učestvovalo ukupno pet planinara. Planinarska tura organizirana je dogovorno između sudionika uspona. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga, a glavni među njima je nedostatak i nekorištenje odgovarajuće opreme, potrebne za uspone u zimskim uvjetima. Drugi razlozi su nedostatak obučenosti i iskustva sudionika, loša procjena opasnosti i vremenskih uvjeta, a također i nedostatak stručne osobe pri vođenju uspona u zimskim uvjetima.
Na usponu razdvajaju se u dvije grupe. U prvoj grupi je bio Šimić sa kolegom, a u drugoj troje koji odustaju od daljnjeg uspona. Šimić i kolega nastavljaju uspon ka vrhu ali i oni odustaju. Na silasku dolazi do nesreće u kojoj Šimić strada. U vrijeme prije i u trenutku pada nije postojao vizualni kontakt između ove dvije grupe. Šimićev kolega uspostavlja poziv sa HGSS-om, te ih obavještava što se desilo i traži da se hitno pokrene akcija spašavanja. Spušta se prema tijelu unesrećenog i dolaskom do njega ustanovljava da je smrtno stradao uslijed teških ozljeda.
U međuvremenu druga grupa se odlučila za povratak do polazišta ture, uz nešto sporiji tempo, u nadi da će ih prva grupa stići. Ostavljaju poruku napisanu u snijegu, da su otišli nazad. Kako se Šimić i kolega nisu vraćali, pretpostavka je bila da su se ipak uputili na vrh Osobca i da bi dulje čekanje na hladnoći bilo jako neugodno te se vraćaju prema autu, gdje bi ih sačekali. Dolaskom u Crno Polje susreću ekipe GSS-a od kojih dobivaju informaciju o nesreći. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na strmoj padini vrha (1800 m/nv). Ploču podiže HPD “Prenj 1933” Mostar.
14.2.2021. god.
Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjeverozapadnoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je snježna lavina. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga, a glavni među njima je nekorištenje jednog dijela opreme potrebne za uspon u zimskim uvjetima koju je nastradali imao kod sebe (uže, cepin, dereze i kaciga).
Šimić je samo tjedan dana prije nesreće pokušavao ispeti se na Cetinu, ali je zbog loših vremenskih uvjeta uspon prekinut. Šimić je bio član PD “Konjuh” Tuzla, visokogorac, sportista i putopisac. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, časnik Oružanih snaga BiH.
22.6.2025. god.
Nakon višemjesečne intezivne potrage pripadnici Gorske službe spašavanja Prenj iz Konjica pronašli su tijelo njemačkog državljanina dr. Wolframa Mislera na lokalitetu Ploča, u podnožju vrha Osobac. Dr. Misler je nestao u mjesecu septembru 2024. godine nakon što je doputovao u Bosnu i Hercegovinu radi planinarenja. Njegovo vozilo je tada pronađeno u podnožju Prenja, a posljednji trag vodio je prema ovom dijelu planine. Usprkos mogim potragama, uključujući pretrage poznatih planinarskih maršruta i korištenje dronova, rezultat je dugo izostajao.
GSS Prenj iz Konjica i njegovi pripadnici nikada nisu odustali od potrage. U proteklih devet mjeseci, stalno su provjeravali pojedina mjesta i mogući pravci kretanja, u nadi da će se otkriti bilo kakav trag nestalog planinara. Nakon mnogih potraga gss spasioci, zajedno sa Sebastijanom Mislerom, sinom nestalog doktora, zajedničkim pretragama, napokon su tijelo dr. Mislera pronašli na vrlo nepristupačnom terenu.
Uz saradnju sa pripadnicima Policijske uprave Konjic, izvršen je transport njegovog tijela kroz jako težak i tehnički komplikovan teren do mjesta gdje ga je preuzelo vozilo nadležnih službi.
Naslovna slika: Prenj, pogled sa vrha Has / Veliki Prenj (1915 m/nv) na vrhove slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Mali Otiš (2000 m/nv), Botini (2015 m/nv), Vjetrena brda (1991 m/nv), Erać (2082 m/nv), Lupoglav (2102 m/nv), Kerać (2032 m/nv), Vidina kapa (2032 m/nv) i Herać (2042 m/nv)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 