Stari grad Vranduk – “Kapija Bosne“ – PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Stari grad Vranduk se nalazi oko 10 km zračne linije sjeverno od Zenice na lijevoj strani doline rijeke Bosne. Sagrađen je krajem 14. stoljeća na stijenovitom uzvišenju (315 m/nv) kojeg rijeka obilazi u poluluku stvarajući hrid jako strmih padina. Smješten na ulazu klisure štitio je i nadzirao trgovački put koji je povezivao panonsku regiju sa jadransko-mediteranskim prostorom što mu je davalo geostratešku važnost. U srednjovjekovnom periodu prolazak kroz vrandučku klisuru smatrao se glavnim ulazom u “pravu“ Bosnu pa je Vranduk iz tog razloga dobio naziv – “Kapija Bosne“.
Vranduk je primjer jednog od najbolje očuvanih gradova srednjovjekovne bosanske države. Grad se sastoji od istaknute čeone kule sa stranicama od oko 5 m, postavljenih na strani mogućih napada i duguljastog obora prilagođenog konfiguraciji terena, dužine oko 25 m i širine oko 8,5 m. Glavni elementi utvrđenja čine: velika kula (glavna kula), mala kula (pomoćna kula) koja je štitila kapiju grada, te stražarnica pred gradom. U gradu je bila cisterna za vodu, ukopana u živu stijenu dubine 6 m i promjerom od 5,5 m. Grad je opasan bedemima čija visina varira od 4,5 m – 12 m, a debljina zidova je od 1,5 m – 2,5 m.
Na Vranduku su vršeni konzervatorsko-restauratorski radovi, nekoliko puta. U velikoj kuli izložena je manja muzejska kolekcija predmeta pronađenih prilikom arheoloških istraživanja i iskopavanja unutar zidina grada (1968. god.). Brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i dr. pohranjeni su u Muzeju grada Zenice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vranduk – srednjovjekovni utvrđeni grad

Vranduk je bio samo jedan u nizu srednjovjekovnih gradova središnje Bosne u kojoj se razvijao vrlo intenzivan politički, ekonomski i kulturni život. Prvi put se spominje u pismu dubrovačke vlade ugarskom kralju Sigismundu Luksemburškom od 23.3.1410. godine. Pretpostavlja se da je Vranduk sagrađen krajem 14. stoljeća. Od osnivanja do 1463. godine predstavlja banski, a zatim i kraljevski grad.
U Vranduku je jedno vrijeme stolovao bosanski kralj Stjepan Tomaš (1412. – 1461.) iz dinastije Kotromanića gdje je primao izaslanstva, potpisivao ugovore i izdavao povelje. Kralj Tomaš posvetio je Vranduku posebnu pažnju: preuredio grad, ojačao gradske zidine a ispod podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice. Njegov polubrat Radivoj Ostojić (1410. – 1463.) u poveljama se spominje kao “Knez od Vranduka” i “Bosanski protukralj“ koji je bio nezakoniti sin kralja Stjepana Ostoje (1378. – 1418.) a i on je također bio nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka I. (1338. – 1391.).
Osmanlije zauzimaju Vranduk 1463. godine. Od tada postaje najsjevernije granično utvrđenje Osmanske imperije prema Ugarskoj. U vrandučkoj tvrđavi uspostavljena je stalna vojna posada na čelu sa dizdarom. U podgrađu su izgrađeni sadržaji upravnog, zanatskog i trgovačkog značaja. Ispod grada sagrađena je džamija posvećena sultanu Mehmedu II. zvanog el Fatih (Ovajač).
Početkom 18. stoljeća utemeljena je vrandučka kapetanija. U 18. i početkom 19. stoljeća grad je služio kao zatvor u kojem su posebno smještani politički protivnici i školovani ljudi, kao što su kadije i muftije, odtuda je nastala narodna izreka: “Otišao u Vranduk na kadiluk“.
U svom pohodu na Bosnu 1697. godine, austrijski princ i vojskovođa Eugen Savojski ga je, uočivši težinu njegovog osvajanja, zaobišao. Austrougarske trupe su 1878., zauzele grad i u njemu držale posadu do 1890. godine kada je napušten. Vranduk je tako nakon gotovo petstotina godina od svog postojanja izgubio geostratešku važnost koju je do tada imao.

Legenda o Vranduku

U pradavna vremena na širokom i lijepom Vilinom polju jednog dana utabori se pleme koje je predvodila odvažna i premudra Senica, zajedno sa svojim sinom, neustrašivim ratnikom Dukom. U tom polju su živjele vile i viljenaci a okolo na brdima gorostasni divovi koji su ih štitili od neznanaca. Odmah po dolasku divovi ih napadoše, ali im se Senica i Duk sa saplemenicima junački odupriješe i u bijeg ih natjeraše. Čuvši za poraz, njihov starješina Vran pojuri prema klisuri da postavi na njenom ulazu stijenu, kako bi se stvorilo jezero i potopilo Vilino polje.
Istog dana u potjeru za njim krenu Duk, naoružan lukom i strijelom, te željeznim lancem sa debelim halkama. Tri dana i tri noći tragali su po planinskim gudurama i klisuri tražeći jedan drugog, a u ranu zoru treće noći počeše se dozivati.
– Vran, gdje si? Kukavče, ne bježi, javi se i izađi da junački megdan podijelimo! – glasinom sličnom grmljavini izazivao je Duk divovskog gorostasa.
– Tu sam! Strašljivče, ako smiješ priđi, da se u snazi ogledamo! – ljutito odazva se Vran.
– Vrraannn… Duukkk… – Vrraannn… Duukkk…! – odzvanjala su imena divovskog gorostasa i neustrašivog ratnika po planinskim gudurama i klisuri.
Konačno se sretoše, pa se odmah potukoše. Bacali su jedan drugog s brda na brdo, a kad se smoriše u koštac se uhvatiše. U podužem hrvanju ni jedan nije imao dovoljno snage ni umijeća da savlada protivnika. Vran je dozivao u pomoć vile, vilenjake i divove, a Duk je vješto koristio svoja ranija iskustva s megdana i prizivao plemenske duhove da mu pomognu. I, u jednom trenutku Duk se dosjeti! Zgrabi Vrana za glavu i okrenu mu lice prema suncu, a ovaj zažmiri i smete se. Duk iskoristi priliku i obori diva na zemlju, pa mu na vrat navuče i pritegne iz sve snage željezni lanac sa debelim halkama. Dok se div gušio i hroptao boreći se da uhvati zraka, Duk ga odvuče do najstrmije stijene na ulazu klisure na koju ga prikova da visi nad provalijom. Div je dugo umirao u najstrašnijim mukama, a Duk se pobjedonosno vratio na Vilino polje te sa suplemenicima podiže naselje koje, po imenu majke nazva Senica.
Nekadašnje Vilino polje sada se naziva Bilino polje. Mjesto gdje su na junačkom megdanu svoju snagu odmjerili divovski gorostas Vran i neustrašivi ratnik Duk, zove se Vranduk. Potomci Duka vremenom naselje Senica nazvaže Zenica.

Pristup

Do starog grada Vranduk stiže se automobilom iz Zenice (14,5 km). Od raskršća na magistralnom putu Zenica – Doboj (M17) na oko 100 m prije ulaska u tunel Vranduk skrenuti na lokalnu asfaltnu cestu i preći most na rijeci Bosni, dalje nastaviti ovom cestom i proći kroz tunel ispod Vrandučke tvrđave (ukupno oko 1,5 km). Napomena: Tunel je dosta uzak, oprezno voziti na prolasku. Po dolasku u podgrađu potražiti neko pogodno mjesto za parkiranje automobila.
Stari grad Vranduk je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine od 2005. godine. Uređen je za turističku posjetu. Utvrda zajedno s podgrađem daje cjelokupnoj slici Vranduka posebnu vrijednost zbog koje vrijedi otići do vidikovca poviše sela Zabrce na desnoj stranu doline rijeke Bosne.