Konjička Bjelašnica je visoki planinski masiv koji se nalazi oko 3 km zračne linije sjeverno od najvišeg vrha Prenja (2103 m/nv). Masiv K. Bjelašnice je oivičen na istočnoj strani dolinom rijeke Bijele i Rakovim lazom, na zapadu dolinom rijeke Baščice i Bukovim lazom, na sjeveru šumovitom podgorinom Ljubinom i na jugu dolinom Tisovicom i Mliječnim dolom.
Najviši vrh u masivu K. Bjelašnice je na 2004 m nadmorske visine i nosi naziv Velika Kapa. Ostali vrhovi su: Kruna (1914 m), Kota (1887 m), Kota (1883 m), Kicin kuk (1721 m), Borova glava (1708 m), Štit (1662 m), Ploča (1627 m ), Djevojački kuk (1602 m), Visoko brdo (1565 m), Izgorjela glavica (1524 m), Crni vrh (1394 m), Runjavi kuk (1354 m) i Lisina (1341 m).
Vršni greben K. Bjelašnice pruža se pravcem SZ – JI na dužini oko 4 km. Greben je travnat i pogodan za stočarstvo. O tome svjedoče ostaci koliba u nekadašnjim katunima na Ljubini, u Tisovici, na Raptama, u Pasjim dolinama i Mliječnom dolu. Stočarstvo, jedna od primarnih djelatnosti kojom su se ljudi bavili stoljećima kako bi prehranili sebe i svoju porodicu više ne postoji. Na Prenju a također i na mnogim drugim planinama u BiH rijetko se mogu sresti čobani sa svojim stadima.
K. Bjelašnica je obrađena s planinarskog stanovišta. Na Ljubini se nalazi pl. kuća (1001 m/nv), na Raptama je pl. dom (1406 m/nv) a na Vrutku pl. sklonište (1593 m/nv). Objektima upravlja PD “Borašnica” Konjic kojem se treba obratititi za korištenje. Uobičajeni pristup na vrhove K. Bjelašnice je planinarskim markiranim stazama od Vrutka ili sa Rapta. U istočnoj i sjeveroistočnoj stijeni Velike Kape bosanskohercegovački alpinisti su u zimskom periodu ispenjali dvije prvenstvene smjeri i jednu varijantu prvenstvene smjeri. S grebena i vrha Velike Kape pruža se jedan od najljepših pogleda na Prenj. Vrhovi Prenja predstavljaju vječitu inspiraciju i izazov planinarima, alpinistima i turno skijašima.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prenj, Konjička Bjelašnica – uspon na vrhove: Kruna i Velika Kapa
(zapis iz mojeg planinarskog dnevnika, 18.4.2010. g.)
Putujemo magistralnim putem Sarajevo – Mostar. Jutro je maglovito ali nakon tunela na Ivan-planini dočekuje nas plavo nebo bez ijednog oblačka. Na najvišem vrhu planine Bitovnje – Lisin (1744 m/nv) nema ni trunke snijega. Trava na njegovoj južnoj padini se uveliko zeleni. Slijedi još jedan tunel niže Bradine gdje smo nakon prolaska ugledali planinu Prenj. Njeni snježni vrhovi su blistali na obzorju obasjani ranojutranjim sunčevim zrakama. Među mnogobrojnim vrhovima ističu se Borašnica, Osobac, Otiš i Velika Kapa. Prolazimo kroz Konjic i ubrzo stižemo u Čelebiće gdje skrećemo na lokalnu cestu u dolini rijeke Baščice. Rijeka je dužine oko 7 km i kod Čelebića se ulijeva u Jablaničko jezero. Poznata je po jakim bujicama koje nastaju u rano proljeće i kasnu jesen. Zbog velikih taloga koje je rijeka nanosila u Jablaničko jezero sagrađena je betonska brana visoka oko 30 m. Izgradnja brane je završena 1959. godine. Nakon jedne velike bujice brana je na jednom dijelu popustila. Navodno je zbog finansijskih razloga došlo do propusta u izgradnji. Kako cilj projekta nije ostvaren napravljen je veliki otvor u betonskom zidu brane. Kroz taj otvor prolazi lokalna cesta koja povezuje sva naselja u dolini. Naselja: Bukvići, Odžak, Ćosići, Kasali, Nuhići, Rajići, Božići i dr. čine skupinu pod zajedničkim nazivom Idbar i administrativno pripadaju općini Konjic. Ukupan broj stanovnika je oko 250.
Idbar nosi naziv po imenu srednjovjekovnog grada Dbar koji je bio sagrađen na lokalitetu Gradina (1050 m/nv), uz gornji tok rijeke Baščice, kod zaselaka Antića i Subašića. O nastanku grada nema nikakvih podataka. Utvrda je imala strategijski položaj i vjerojatno je bila sagrađena kao kula-stražara u širem tvrđavskom sistemu. U povijesnim izvorima Dbar se prvi put spominje u pismu bosanskog kralja Stjepana Ostoje upućeno Dubrovčanima, koje je pisano 8.4.1411. godine.
Na samom kraju doline rijeke Baščice gdje se nalaze ruševni ostaci nekadašnje šumarske kuće i konjušnice započinje naš uspon na Prenj i vrhove Konjičke Bjelašnice. Polazna tačka je na nadmorskoj visini 550 m i do vrha Velike Kape trebamo savladati visinsku razliku od 1454 m. Staza je urađena za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Služila je za pristup do “Maria Theresia – Hütte“ u dolini Tisovici (prva planinarska kuća sagrađena na Prenju) te za pristup do lovačke kolibe na Crnim kosama i lovačke kolibe pod Djevojačkim kukom. Staza je trasirana sa mnogim serpentinama na strmim padinama kroz Bukov laz i Sjedala (820 m/nv) sve do Zmijinca (1300 m/nv, a dalje je teren preko Pavinih torina blago položen do izlaska u Tisovicu (1365 m/nv).
Zanimljivo je spomenuti da su na ovom dijelu staze bile obilježene dvije kontrolne tačke (KT 4 i KT 5) u sklopu planinarske transverzale “Neretva“. Transferzalu je uspostavilo PD “Borašnica“ Konjic. Otvorena je 1978. godine i povezivala je Jablanicu sa Kalinovikom preko Prenja i Crvnja sve do Vučjih brda pod Lelijom. Transferzala nije obnovljena.
Jutros je temperatura zraka bila niska tako da je snijeg na stazi u Bukovom lazu bio tvrd što nam olakšava kretanje. Na stazi nije bilo leda i nismo koristili dereze koje smo ponijeli u ruksaku. Negdje na polovici staze je postavljeno čelično uže (sajla) dužine oko 20 m kao osiguranje zbog mogućeg poskliznuća jer je na tom mjestu jako strma padina. Bukov laz je okružen stjenovitim liticama, na istočnoj strani su Gornja Tonotišta (1042 m), Crveni žlijeb (1374 m) i Djevojački kuk (1602 m) a na zapadanoj su Borovac (1086 m), Gradina (1050 m) i Uborak (1676 m).
Po izlasku iz Zmijinca dočelao nas je sunce na Pavinim torinama, koje nas je lijepo ugrijalo. Prvu pauzu za predah napravili smo u blizini koliba nekadašnjeg katuna na Tisovici. Sa ovog mjesta pruža se širok pogled na cijelu dolinu Tisovicu i vrhove Otiš, Zelena glava, Mali Otiš i greben Konjičke Bjelašnice.
Nakon predaha nastavljamo s usponom u pravcu Otiša i Zelene glave. Krećemo se podnožjem Kantara i kod čatrnje prelazimo na drugu stranu doline Tisovice. Snijeg je bio tvrd i nije se propadalo. Ubrzo stižemo pod markantnim vrhom Drvar (1521 m) kojeg zaobilazimo s desne strane. Dalje priječimo blage padine i kroz šumu dolazimo do planinarskog skloništa na Vrutku (1593 m). Sklonište je najvećim dijelom bilo zatrpano snijegom. Sagradilo ga je i njime upravlja PD “Borašnica“ Konjic. Objekat je svečano otvoren 22.6.2009. godine.
Planirali smo da se u ovom skloništu odmorimo i doručkujemo ali su vrata bila zaključana pa smo se popeli do stare kolibe (1606 m). Vrata od kolibe se ne zaključavaju ali su također bila zatrpana snijegom. Da bi se se snijeg uklonio treba puno vremena (lopata je okačena na vanjskom zidu kolibe) pa smo se sklonili pod krošnjom velike munike gdje je snijeg okopnio. Tu smo odmorili i jeli s pogledom na prelijepe vrhove Otiš i Zelenu glavu.
Nakon toga krećemo prema vrhovima Konjičke Bjelašnice. Padine kojima smo se penjali bile su pod debelim nametom snijega i potpuno su prekrile klekovinu. Zima je bila duga i hladna sa puno snijega. Prvi vrh na koji smo danas pristupili bio je Kruna (1914 m). Na ovom vrhu smo se kratko zadržali i nakon fotografisanja penjemo se prema Velikoj Kapi. Krećemo se grebenom koji povezuje ova dva vrha i ne prebližavamo se njegovom rubu zbog snježnih streha koje se mogu obrušiti ako se opterete.
U podne napokon stižemo na Veliku Kapu (2004 m) – najviši vrh Konjičke Bjelašnice. S vrha se pruža pogled na mnoge vrhove Prenja: Borašnica – Samograd, Veliki Samograd, Zubci, Osobac, Sivadija, Taraš, Velika Motika, Kruna, Otiš, Zelena glava, Mali Otiš, Botini, Ovča, Lupoglav, Vilina gl., Vjetrena brda, Erać, Soplje, Crnoglav, Kerać, Vidina Kapa, Herać, Mali Herać, Narad, Has / Veliki Prenj, Izgorjela gruda, Cetina, Gola gl., Veliko Brdo i Kantar. Također s ovog vrha se vide i mnoge planine: Vran, Ljubuša, Tušnica, Kamešnica, Cincar, Malovan, Vitorog, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja, Ivan, Bjelašnica, Visočica, Zelengora, Lelija i Crvanj. Jedino smo ostali uskraćeni za pogled na Konjic zbog snježnih streha kojima se nismo smjeli približavati. Na vrhu smo se dobro odmorili i nakon fotografisanja krenuli smo ka Tisovici. Sada nas čeka dugi povratak u dolinu rijeke Baščice iz koje smo jutros krenuli na uspon. Da bi skratili vrijeme za povratak odlučili smo se da krenemo sa vrha u pravcu Vranovine. Snijeg je malo omekšao i nije se puno propadalo. Priječimo strme padine po dijagonali i stižemo na lokaciju gdje su nekad bile kolibe u katunu Pod Bjelašnicom. Odatle prelazimo dolinu Tisovicu pokraj iste one čatrnje gdje smo danas prošli. Dalje nastavljamo ispod Kantara i ubrzo ulazimo u šumu na Pavinim torinama. Sada nas očekuju zahtjevan silazak stazom na strmim padinama Zmijinca i Sjedala u Bukovom lazu koju smo uspješno savladali i pred sami mrak stigli do auta.
Na usponu iz doline rijeke Baščice na vrhove Konjičke Bjelašnice u zimskim uvjetima učestvovali su: Andrej Grasselli, Zehrudin Isaković i Braco Babić.
Naslovna slika: Prenj, pogled sa K. Bjelašnice na vrhove slijeva nadesno: Vilina gl. (1937m), Vjetrena br. (1991 m), Erać (2082 m), Soplje (1808 m), Kerać (2032 m), Vidina Kapa (2032 m), Herać (2042 m) i Crnoglav (1892 m). Iza Vjetrenih brda i Eraća vide se vrhovi: Ovča (2021 m) i Lupoglav (2102 m).
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 