Na vrhovima Julijskih Alpa i Sočanskom frontu (4. dio)

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

4. Dan, 28.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Uspon na vrh Prestreljenik / Monte Forato (2498 m/nv)

Ustajemo rano ujutro i odlazimo na terasu planinskog doma Petra Skalarja gdje čekamo izlazak sunca. Na istoku nebo polako postaje rumeno. Pogled seže na mnoge vrhove koje prepoznajemo po karakterističnim konturama. Na dalekom horizontu vide se, slijeva nadesno: Mangart, Jalovec, Bavški Grintavec, vrhovi iznad Kriških poda, Triglav, Kanjavec, Lepo Špičje i drugi manji vrhovi u dugom nizu sve do Krnske planine na samom kraju. Ovaj veličanstveni prizor može se doživjeti samo ovdje na Kanininskim planinama. U Julijskim Alpama ovo je jedan od najljepših pogleda. Sunce izranja iza Jalovca i počinje novi dan .

Pakujemo ruksake i nakon doručka napuštamo dom u 07:00 h. Pozdravljamo se sa Milivojem domaćinom doma i zahvaljujemo se na srdačnom gostoprimstvu.
Prilikom uspona na Mangartu i Visokom Kaninu imali smo lijepo vrijeme i nadamo se da će tako biti i danas. Ujedno saznaćemo i koliko smo izdržljivi u dugom hodanju jer trebamo pristupiti na dva zahtjevna vrha Prestreljenik i Rombon i sići preko Čukle u Bovec. Naši prijatelji slovenski planinari Joža Jerala i Klemen Malovrh iz Ob na Savi kod Kranja upozorili su nas da je ova tura jako duga i da ponesemo dovoljne količine vode za piće jer na tom području nema vrela. Prema našoj procjeni visinska razlika koju trebamo svladati na usponu je oko 700 m, a na silasku oko 2000 m. U najboljem slučaju trebaće nam više od 12 sati hoda sa pauzama za odmor, razgledanje i fotografisanje.

Od planinskog doma krenuli smo planinarskom markiranom stazom prema stanici “D“. Staza prolazi između dubokih ponora i širokih rascjepa u stijeni. Na pojedinim mjestima staza je osigurana sajlom i klinovima. Odjednom ispred nas na stazi pojavile su se dvije divokoze s malim jaretom. Pretpostavljamo da su to one koje smo jučer sreli na Visokom Kaninu. Približavamo im se da ih možemo fotografisati, mužjak ispušta zvižduk i istog trenutka divokoza sa jaretom se sklonila iza jedne povelike stijene. Bilo je ovo upozorenje da smo se previše približili. Ipak smo uspjeli u našoj namjeri, biće to lijepa slika sa Kaninskih planina za uspomenu.

Nakon 45 minuta hoda stižemo na raskrižje iznad stanice “D“. Od raskrižja započinje uspon ski-stazom na sedlo pod Prestreljenikom (2292 m/nv) do kojeg stižemo za svega 15 minuta hoda. Sa sedla skrećemo lijevo na planinarsku markiranu stazu i ubrzo smo pod vršnom stijenom Prestreljenika. Gledajući iz podnožja stijene staza nije uočljiva jer prolazi između polica sve do izlaska na istočni greben Prestreljenika. Na usponu pod samim vrhom na stazi je nekoliko visočijih stijena preko kojih se treba malo pomagati rukama. Nakon 45 minuta hoda od sedla pod Prestreljenikom pristupili smo na vrh. Od planinskog doma Petra Skalarja na vrh Prestreljenika / Monte Forato stigli smo za 1 sat i 45 minuta hoda.

Na Prestreljeniku postoje još dvije planinarske markirane staze koje su zahtjevnije od ove kojom smo mi pristupili na vrh. Jedna je iz Prestreljeniškog okna a druga od planinske kuće “Gilberti“ na italijanskoj strani skijališta. Prestreljenik (ital. Monte Forato) je najposjećeniji vrh na Kaninskim planinama vjerojatno zbog blizine izlaznih stanica žičara na slovenskoj i italijanskoj strani skijališta. Njegov piramidalni oblik dobro se vidi sa svih strana. Na zapadnom grebenu vrha nalazi se veliko kamenito okno koje smo jučer posjetili. Vrh je upravo dobio naziv po tom oknu. Uspon na najviši vrh Prestreljenika u ljetnom periodu je umjereno zahtjevan dok je zimi cilj alpinističkog skijanja.

Preko vrha i duž grebena Presteljenika prelazi državna granica Slovenije i Italije a označena je graničnim kamenom br. 14. Na vrhu je hrpa kamenja sa malim drvenim križem, a nešto dalje na jednoj stijeni postavljena je minijaturna maketa Aljaževog stolpa (sklonište na vrhu Triglava). Maketu je postavio slovenski planinarski klub “Skala“.

Sa vrha Prestreljenika pruža se lijep pogled na mnoge vrhove Kaninskih planina i vrhove srednjih Julijskih Alpi, također i na Jôf di Montásio / Montaž i Jôf Fuárt / Viš, dva markantna vrha na italijanskoj strani, Bovšku kotlinu i vrh Krn / Monte Nero. Kada je dobra vidljivost vidi se u daljini Jadransko more i Tršćanski zaljev. Od svega nama je bio najvažniji pogled prema Rombonu. Kao na dlanu vidi se cijela dionica puta koju danas trebamo preći. Na vrhu smo se zadržali svega 15 minuta, dovoljno da se možemo upisati u knjigu posjetilaca i fotografisati pokraj stupa (graničnog kamena). Nakon toga ubrzali smo sa silaskom na sedlo pod Prestreljenikom od kojeg slijedi dug put do Rombona.

Uspon na vrh Rombon / Veliki Vrh (2208 m/nv)

Od sedla pod Prestreljenikom silazimo prema sedlu Sella Prevala (2067 m/nv). Između ova dva sedla postoji planinarska markirana staza ali smo mi krenuli skijaškom jer se njome može brže hodati i nismo pogriješili u procjeni. Na sedlu Sella Prevala je državna granica Slovenije i Italije. Ujedno je na sedlu i raskrižje planinarskih markiranih staza u pet pravaca. Planinari koji dolaze sa italijanske strane do ovog sedla najčešće koriste kabinsku žičaru. Upravo je tom žičarom stigla jedna veća grupa planinara koji idu prema Prestreljeniku. U blizini platforme kod krajnje stanice kabinske žičare, na italijanskoj strani je vojno utvrđenje, ruševni ostaci iz Prvog svjetskog rata. Kada je preko sedla prošla i posljednja grupa planinara krećemo prema Rombonu.

Od raskrižja na sedlu Sella Prevala dalje prema Rombonu nigdje nikog na vidiku samo smo nas dvojica. Priječimo južne padine pod vrhom Lopa / Monte Leupa (2403 m). Niže staze s desne strane u lijepoj dolini na Krnici stiže stado ovaca na ispašu. Tom dolinom prolazi planinarska markirana staza koja iz Bovca vodi na sedlo Sella Prevala.
Sunce je visoko odskočilo na nebu. Jako je vruće i sklanjamo se u sjenci velikih stjenovitih odlomaka koji su se ko zna kada survali sa vrha Lope. Ovdje po prvi put od polaska iz planiskog doma pravimo dužu pauzu za odmor. Pauzu smo iskoristili da nešta prezalogajimo. Nakon toga nastavljamo dalje. Navlačimo kačkete što dublje na glavu da zaštitimo lice od nemilosrdnog sunca koje je upeklo. Prelazimo preko velikog stjenovitog odrona kojem nema kraja. Povremeno zastajkujemo da popijemo po koji gutljaj vode. Ponijeli smo dovoljne količine vode za piće ali je moramo štediti da nam može potrajati do kraja ture.

Na nekoliko mjesta staza se obara pa ponovo uzdiže i tako sve do sedla Pri Banderi (2051 m/nv). Na ovom sedlu je italijanska vojska izgradila niz fortifikacijskih objekata u sklopu Sočanskog fronta. Objekti su u ruševnom stanju. Zidani su od kamena na vještački zaravnatim platoima u stjenovitom grebenu dobro skriveni od očiju austrougarskih vojnika koji su držali položaje na Rombonu. Svi objekti su bili povezani stazama i stepenicama uklesanim u živu stijenu. Nevjerojatno da se i nakon tolikih godina od završetka Prvog svjetskog ovdje mogu vidjeti prepreke od bodljikave žice. Na sedlu pravimo kraću pauzu za odmor i osvježenje.

Od sedla priječimo strme padine pod Hudim Vršičem / Monte Cergnala (2334 m) i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja staza za Veliku Črnelsku špicu / Cima Confine (2334 m). Sa ovog raskrižja nastavljamo ravno u pravcu Rombona. Krećemo se stazom između brojnih dubokih ponora. Na koju god stranu se okrenemo sve je goli krš i kamenjar. Impresionirani smo velikim prostranstvom koje zauzima ova kamena pustoš.
U srcu divljine, gdje žive duše nema kilometrima naokolo već samo užareni kamen i krš, odjednom se pojavila mlada i lijepa planinarka. Iz razgovora s njom doznajemo da je Slovenka. Krenula je sama iz Bovca planinarskom markiranom stazom preko Goričice i Rupa. Žuri da što prije stigne na stanicu “D“ jer žičara kojom se vraća u Bovec radi do 16:00 h. Kaže da joj ovo nije prvi put da hoda sama u planini jer njen suprug zbog posla koji radi nema vremena za planinarenje!? Srdačno se opraštamo i želimo joj sretan put.

Konačno staza počinje da se obara i silazimo na sedlo pod Vrhom Ribežnov (2022 m). Sedlo je na 1955 m/nv i sa njega se pruža izvanredan pogled na Možnicu, duboku dolinu između Rombona i Jerebice / Cima del Lago (2126 m). U neposrednoj blizini ovog sedla nalazi se bivše vojničko skloništu smješteno u kaverni isklesanoj u stijeni. Po opremi u velikim plastičnim buradima zaključujemo da sklonište koriste speleolozi. Neuredno je i zapušteno ipak u nevolji ovo sklonište može poslužiti. Tu je nekoliko plastičnih kanistera sa vodom za piće od 5 l. Nagađamo kako su kansteri s vodom dospjeli dovdje, ko ih je i čime donio, možda helikopterom!? Ko god ih je donio velika mu hvala. U ovoj užarenoj kamenoj pustoši kanisteri s vodom mogu spasiti nečiji život. Kanisteri su tvornički zapakovani i ne otvaramo ih, imamo dovoljno vode koju smo ponijeli. Nakon kratkog odmora nastavljamo prema Rombonu.

Od skloništa dalje staza je znatno uža. Nakon nekoliko minuta hoda stižemo do raskrižja gdje se desno odvaja planinarska markirana staza koja vodi preko Rupa i Goričice u Bovec. Sa ovog raskrižja nastavljamo stazom ravno u pravcu Rombona. Staza u početku priječi padine pod Vrhom Ribežnov a poslije pod Prišnom glavom (1947 m). Na nekim mjestima staza je zatrpana siparom. Uskoro nailazimo na oznaku “VODA“. Čudimo se otkud izvor vode u ovom golom kršu i kamenjaru na velikoj nadmorskoj visini!? Ne pričinjava nam se, čujemo žubor vode i ubrzo smo na izvoru. Umivamo se hladnom izvorskom vodom, prija nam ovo iznenadno osvježenje.

Visinu koju smo izgubili na silasku do izvora nadoknađujemo kratkim usponom preko nazubljenog grebena i ubrzo izlazimo na široku stazu (mulatjera) koja prolazi pokraj streljačkih jarkova i kaverni u stijenama. Dalje nam je uspon znatno olakšan, penjemo se stepenicama uklesanim u živu stijenu. Na jednoj stijeni stoji oznaka “V. VRH 1 h“ i ovo nas dodatno motiviše da nastavimo dalje bez pauze za odmor. Napredujemo bez većih poteškoća, prolazimo ispod vrha Malo Ušje (2007 m) i penjemo se strmom stjenovitom padinom na vrh Veliko Ušje (2048 m). Na nekoliko mjesta treba se malo pomagati rukama. Svakim korakom dalje sve smo bliži Rombonu. Staza je u lijevom sektoru na zapadnoj strani vrha i uklesana je u živu stijenu. U gornjoj zoni vodi preko dobro uočljivog isturenog ramena. Nakon toga nastavlja sjevernom stranom pored velike kaverne. Ubrzo smo na najvišem tjemenu Rombona – Veliki Vrh (2208 m).

Radujemo se, a kako i ne bi jer konačno smo na vrhu kojeg su junački obranili sinovi Bosne i Hercegovine. Položaj austrougarske 10. K. und k. Armije na tom divljem i hrapavom stjenovitom masivu je bio možda i najteži na području Sočanskog fronta. Rombon je jako strm sa svih strana i besputan, vrlo raspučen i krševit, siromašan vegetacijom i zahtjevnog pristupa. Vremenom, na tom vrletnom terenu ponešto je olakšan život vojnika izgradnjom pješačkih staza i žičarama.
Italijanskom armijskom vodstvu Rombon je bio trn u oku. Njegovo zauzimanje dovelo bi u pitanje opskrbljivanje austrougarske vojske u dolini Soče. Od aprila 1916. do oktobra 1917. godine italijanska vojska je opsjedala Rombon pokušavajući da zauzme njegov vrh. Ali, ipak nije uspjela u toj namjeri. Spriječili su ih hrabri i odvažni Bošnjaci. Među mnogobrojnim bitkama se ističu dvije, vođene 16. i 18. septembra 1916. godine kada su samo dva bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 obranile položaje na Rombonu od napada pet italijanskih bataljona. Nekoliko sedmica prije proboja Sočanskog fronta kod Kobarida (12. ofanziva), Bošnjaci su sa Rombona prebačeni na Krnsku planinu (na Batognicu i Nad Peski).

Pogled sa Velikog Vrha je izuzetan, vidi se cijeli naš put koji smo prešli od Prestreljenika do Rombona. Desno od grebena Lope i Črnelskih špica čije smo padine priječili vidimo vrhove Montaž, Viš i Divja koza na italijanskoj strani. Pogled nam privlači susjedni vrh Jerebica i njen moćni greben, nazubljen i izbrazdan strmim žlijebovima i točilima koji završavaju u dolini Možnice. Na istoku su poredani mnogobrojni vrhovi od Škrlatice preko Triglava i Kanjevca do Krnske planine. Lijep je pogled i na dolinu rijeke Soče. Pogled zaustavljamo na Log pod Mangartom sa Jalovcem i Mangartom iznad Loške Koritnice.
Iz kutije vadimo knjigu posjetilaca i upisujemo svoja imena. Danas na vrhu nije bilo drugih posjetilaca osim nas dvojice a jučer je bilo troje Čeha. Na vrhu ne možemo odmarati jer su ga divojarci i divokoze uneredili izmetom, ni ruksak se ne može spustiti na travu.

Napuštamo Veliki Vrh na Rombonu. Silazimo grebenom stazom koja je uklesana u stijenu. Usput nailazimo na dva cvijeta planike (runolist), to nam je nagrada za naš uloženi trud. Pažljivo savlađujemo jedan stjenoviti skok, visine oko pet metara s dobrim oprimcima / hvatištima i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja planinarska markirana staza za tvrđavu Kluže u dolini rijeke Koritnice. Od tvrđave Kluže do Velikog Vrha na Rombonu ovom stazom je potrebno 5 sati hoda a isto toliko je potrebno iz pravca Bovca preko Goričice. Braniteljima Rombona je ovom stazom cijelo vrijeme stizalo oružje, municija, voda, hrana, lijekovi i druga vojna oprema. Čudimo se kako je sve to funkcionisalo i kako su vojnici mogli izdržati dugotrajni boravak na ovim visinama posebno u zimskim uvjetima.

Između Srednjeg i Malog Vrha Rombona napuštamo greben i odvajamo se desno gdje se niz dosta strmi žlijeb spuštamo na sipar. Tu nailazimo na ostatke prepreka od bodljikave žice. Slijedi dugo i zamorno spuštanje niz sipar. Dalje staza prolazi ispod stijene u kojoj se nalazi pećina poznata po nazivu “Vandima“. Od tog mjesta započenje područje ispresjecano streljačkim jarkovima koje je držala italijanska vojska. Tu su i mnoge kaverne uklesane u stijenama. Na ulazu jedne od kaverni su postavljena vrata, nemamo vremena da zavirujemo unutra, moguće je da su je planinari osposobila za sklonište. U blizini, odmah ispod ove kaverne stižemo na raskršće za Čuklu.

Spomenik na Čukli (1765 m/nv)

Sa raskršća se odvajamo lijevo i planinarskom markiranom stazom kroz klekovinu bora, za svega 15 minuta hoda, stižemo na Čuklu. To je kamena uzvisina na južnoj padini Rombona. Na Sočanskom frontu u Prvom svjetskom ratu na zapadnim dijelovima Čukle bila su raspoređena četiri bataljona italijanske vojske. Na rombonskom bojištu vodile su se krvave borbe upravo za prevlast nad ovim položajima. Kao podsjetnik na vrhu Čukle je podignut veliki kameni spomenik u čast poginulim italijanskim vojnicima. Osvrćemo se prema Velikom Vrhu na Rombonu, njegove litice već su pozlatile zrake zalazećeg sunca. Iz ove perspektive izgleda teško pristupačan, upoznali smo njegove vertikale sa zapadne i južne strane i čudimo se kuda i kojom stranom su Italijani napadali da zauzmu ovaj vrh!?

Vrijeme brzo prolazi i dan je već na izmaku a mi smo tek na Čukli, gladni, žedni i umorni od dugog hodanja po velikoj vrućini. Računamo, ako ovdje kod spomenika napravimo pauzu onda će nas mrak dočekati u šumi. Tješimo se da imamo čeone baterijske svjetiljke koje nam mogu pomoći pod uvjetom da je i dalje dobro markirana staza. Rizikujemo i ovdje provodimo oko 30 minuta pauze za odmor i jelo. Vrućina je u međuvremenu znatno popustila i osvježeni spuštamo se ubrzano serpentinama mulatjere. Prolazimo pored mnogobrojnih kaverni i ruševnih vojnih objekata. U jednoj stijeni dužine oko 50 m isklesane su mnoge puškarnice i vjerojatno su povezane hodnikom. Nemamo vremena da istražujemo, ubrzo stižemo na raskrižje sa kojeg se desno odvaja planinarska markirana staza koja preko Rupa i sedla Sella Prevalu vodi do stanice “D“. Nastavljamo stazom ravno prema Bovcu i nakon svega 10 minuta hoda stižemo na manji travnati plato na kojem je smještena lovačka koliba Goričica (1336 m/nv).

Od lovačke kolibe Goričica ulazimo u gustu bukovu šumu i tu nas sustiže prvi mrak, kako smo i računali. Stavljamo čeone svjetiljke i idemo “od marke do marke“. Markacija na stazi je obnovljena ali usred guste šume i po mrklom mraku nije pregledna i povremeno je tražimo. Mjestimično je staza prekrivena lišćem koje je opalo od dugotrajnih ljetnih vrućina. Zamislite naša lica kada naiđemo na marku, osmjeh je “od uha do uha“. Kretanje po mraku nepoznatom stazom i terenom može biti opasno, ali se uzdamo u naše iskustvo. Spuštamo se nekih 300 m visinske razlike i izlazimo iz šume na čistinu. Na nebu se pojavio mjesec i njegova bljeda svjetlost je obasjala stjenovitu strminu niz koju se trebamo spustiti. Staza je dobro uklesana i bez problema stižemo do korita s česmom na Zavrzelno (700 m/nv). Tačno je 21:00 h i do stanice “D“ nam preostaje još najmanje 1 sat hoda. Ali sreća nas cijelo vrijeme prati (Ajdovska deklica!). Na cesti smo koja se spušta u Bovec. U mraku ugledali smo svjetla farova na atomobilu koji nam se približava. Mašemo rukama da se zaustavi.
Za volanom je bio momak koji nas je primio u automobil i prevezao u Bovec. Zahvaljujemo mu na pomoći, a na rastanku nam otkriva da mu je otac Bosanac, a majka Slovenka. Napuštamo Bovec i u 22:00 h stižemo u planinski dom Dr Klementa Juga, u kojem ćemo prenoćiti.