S Lalom Mulalić – Stajić povodom izlaska iz štampe njene knjige Moj put razgovarao je glavni i odgovorni urednik ovog izdanja Braco Babić
Urednik: Braco Babić
O čemu govori Vaša knjiga Moj put?
Knjigu čini izbor od 30 priča iz mog planinarskog života. Iz dnevnika koji sam vodila izabrala sam interesantne događaje i susrete u planinama od 1953. – 2008. godine. Izdavač je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a realizaciju su uradile štamparije “Kaligraf” i “Amos Graf” iz Sarajeva. Knjiga ima 105 strana i 42 fotografije.
Osim zanimljivog sadržaja knjiga privlači pažnju originalnim dizajnom?
Sadržaj knjige je dokumentarnog karaktera. Stvarni događaji, vrijeme, ljudi i mjesta zabilježeni su u mojim planinarskim dnevnicima koje sam redovno bilježila tokom proteklih 55 godina. Dizajneri Elena Babić i Davor Đaković su priče uobličili u formi dnevnika privlačnog izgleda i kao da je rukom pisan, vrlo je pregledan, jednostavan i obogaćen fotografijama dokumentarne vrijednosti.
Knjigu ste posvetili prijateljima Dragi i Teri Entraut, od kada prijateljstvo teče, kakva su bila druženja?
Tera i Drago su moji prijatelji s kojima sam u našim planinama provela najviše vremena. Prvi susret sa njima bio je u jesen 1953. godine na Prenju. Druženje se nastavilo sve do odlaska Draginog. Umro je 2003., u 83 godini. Drago je bio moj prijatelj, učitelj i kum. Učio me planinarenju, alpinizmu, turnom skijanju, poštivanju prirode, upoznao me sa carstvom ljekovitog bilja i gljiva. Prvu školu alpinizma u Bosni i Hercegovini organizovao je 1949. godine uz podršku Marijana Perko i Rade Kočevara iz Slovenije. Tokom godina školovao je brojne generacije alpinista, turno skijaša i gorskih spasavalaca. Bio je jedan od osnivača PD “Treskavica” Sarajevo, Gorske službe spašavanja BiH, učestvovao je u izgradnji i obnovi domova na Treskavici, Prenju i Čvrsnici, markirao puteve po visokim planinama. Ispenjao je mnoge prvenstvene smjeri u stijenama na Treskavici, Romaniji, Prenju, Čvrsnici, kao i u Sloveniji. Stekao je veliki broj prijatelja, osobito mladih. Njegova supruga Tera pratila ga je na većini puteva.
S planinarenjem ste se počeli baviti takoreći od prve mladosti?
U ranom djetinjstvu sa ocem sam išla na Trebević, Crepoljsko, Bukovik, Skakavac i zavolila planine. U sedamnaestoj godini upisala sam se u planinarsko društvo, u osamnaestoj u školi alpinizma, a prve skije dobila sam u trinaestoj godini.
U tom periodu počeli ste se zanimati i za alpinizam, kakvi su bili prvi počeci?
Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, planinari s kojima sam se družila, bili su alpinisti. I ja sam 1954. godine završila ljetni tečaj na Treskavici, sljedećih 6 godina penjala sam stijene u Bosni i Hercegovini. Imali smo vrlo skromnu alpinističku opremu. Bili su to uže i prusike od konoplje, željezni klinovi i čekić ručne izrade, karabineri vatrogasni i cipele obične planinarske. Ispenjali smo mnoge prvenstvene smjeri i ponavljanja smjeri u visokim stijenama do kojih smo teško stizali nakon dugog pješačenja od željezničkih i autobuskih stanica. Zato smo više koristili slobodne dane tokom državnih praznika. Bolji dani su došli s prvim automobilima šezdesetih godina.
Učestvovali ste na mnogim alpinističkim taborima, kojih se rado sjećate?
Prvo taborovanje na kome sam učestvovala bilo je u septembru 1954. godine na Čvrsnici. U stijenama Pesti brda sa Tonijem Jegličem ispenjala sam prvenstvenu, centralnu smjer. Solo uspon izveo je nedaleko od nas Aleš Kunaver alpinista iz Ljubljane. Rado se sjećam taborovanja u aprilu 1956., na Prenju, a iste godine u augustu na taborovanju na Trnovačkom jezeru ispenjali smo više smjeri u Magliću, Trnovačkom Durmitoru i Vlasulji.
Turno skijanje zauzima značajno mjesto u Vašoj planinarskoj aktivnosti i danas?
Planinari i alpinisti s kojima sam se družila bili su skijaši. Tako sam i ja prihvatila turno skijanje kao mogućnost lakšeg kretanja zimi po visokim planinama. Skijaška oprema koju smo tada koristili sada je pravi muzejski eksponat, doživila je takvu transformaciju zadnjih 60 godina kao da su u pitanju stotine godina! I danas rado odem u planinu na skijanje. Upravo prije nekoliko dana bila sam sa svojim suprugom skijama na vrh Bjelašnice.
Kako se prije 60 godina planinarilo u Bosni i Hercegovini, s kakvom se opremom tada išlo u planinu, mnogi je nisu imali a ipak su s velikim oduševljenjem odlazili na planinarenje?
U tom vremenu planinarska oprema se sastojala od cipela sa kožnim džonovima, ručno rađenih vunenih čarapa, rukavica, džempera, vindjaka od promočivog materijala, ruksaka ručno rađenih u zanatskim radnjama Meandžije i Užičana u Sarajevu, do šatora od vojničkih šatorskih krila i ležanja na suhom lišću i paprati. Prve džepne svjetiljke pojavile su se sredinom pedesetih godina, do tada rudarske karabituše osvjetljavale su nam put u mraku. Prvi šatori i vreće za spavanje u Sarajevo su stigle krajem pedesetih godina. Ipak su, u to doba siromaštva i sreće, mnogi planinari danima hodali po planinama.
Gotovo svi planinarski domovi, kuće i skloništa su uništeni tokom Drugog svjetskog rata. Vaša generacija ih je s velikim entuzijazmom ponovo izgradila, bio je to značajan doprinos razvoju planinarstva u BiH?
Obnova stradalih domova je završena u periodu od samo nekoliko godina učešćem planinara u dobrovoljnim akcijama uz mnoga odricanja, entuzijazma i ljubavi. Skoro sve je bilo gotovo kad sam ja počela sa planinarenjem. Stariji, koji su domove izgradili, prenijeli su na nas naviku da se sve urađeno dobro čuva, kao vlastito, da se domovi čiste i pripreme za nove goste, da se donese voda, pripreme drva i ostavi šibica. Sedamdesetih godina to se pravilo počelo malo-pomalo mijenjati, došli su neki “drugi ljudi” i unijeli nered u planinarske domove, zagadili čatrnje s vodom, ostavljali otpatke svuda po planinama.
Osim objekata radilo se i na obnavljanju i obilježavanju planinarskih puteva i transferzala?
Uporedo s obnovom domova teklo je i markiranje novih puteva, a obnovljeni stari. Postavljene su zimske markacije na Prenju, Čvrsnici i Bjelašnici. Na većini vrhova postavljene su metalne kutije sa pečatima i upisnim knjigama. Tada je nekoliko transferzala vodilo preko planina BiH, urađene su mape, a planinari koji su ih prošli bili su vrlo cijenjeni!
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Planinarski savez Bosne i Hercegovine u saradnji s planinarskim društvima organizovao je mnoga takmičenja u orijentaciji koja su među planinarima bila vrlo popularna?
Učestvovala sam na takva dva takmičenja. U maju 1957. godine UPSD “Bukovik” Sarajevo organizovalo je takmičenje u kome je devet ekipa studenata iz Beograda, Zagreba, Skoplja, Ljubljane i Sarajeva prešlo put od Trebevića i vrela Miljacke, preko Romanije do Bukovika i Sarajeva. Za 19 sati hoda prešli smo 50 kilometara! Iste godine u julu Planinarski savez Bosne i Hercegovine u okviru Sleta planinara na Boračkom jezeru, organizovao je takmičenje u orijentaciji od Konjica preko Vrabača i vrha Borašnice do Boračkog jezera, sa učesnicima iz 12 planinarskih društava.
Popularne su bile i skijaške manifestacije, koje su se odvijale uglavnom na sarajevskim planinama Bukoviku, Trebeviću, Jahorini, Bjelašnici, Treskavici?
Spomenula bih učešće na dvije velike skijaške manifestacije koje su tada bile vrlo posjećene. Planinarsko društvo “Bjelašnica” Sarajevo organizovalo je “Bjelašnički dan” prelaz preko planine Bjelašnice sa skijama. Tradicija se održala do danas. Planinarsko društvo “Treskavica” Sarajevo je dugi niz godina organizovalo memorijalni pohod “Josip Sigmund” skijama od doma na Kozjoj luci do vrha Barice (2062 m/nv) i povratak u dom. Nakon minulog rata PD “Treskavica” izgradila je dom u Sinanovićima i već tradicionalno organizuje memorijalni pohod poginulim borcima (članovima društva) usponom na vrh Vito (1960 m/nv) na planini Visočici.
U historiji Bh. alpinizma ostaće zabilježeno da ste jedna od prvih žena koja se bavila alpinizmom?
Povodom jubileja 50 godina alpinizma u BiH (1929. – 1979.) na svečanoj proslavi održanoj u aprilu 1980. godine u sarajevskom hotelu “Bristol” 68 alpinista dobilo je značku registovanog alpiniste. Bilo je samo 9 žena registrovanih. Sonja Jergović dobila je značku sa rednim brojem 11, a ja broj 14. Do danas registrovanih alpinista je 111. Većinu uspona obavila sam u stijenama Treskavice i Romanije u navezi sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom, zatim sa Enverom Huseinagićem, Božom Perkovićem. Zabilježeno je i mojih 5 prvenstvenih smjeri. Prvu sam ispenjala 1954., u stijenama Pesti brda na Čvrsnici sa Tonijem Jegličem iz Ljubljane, 1955., okno u Zubovima u Treskavici sa Dragom Entrautom i Enverom Huseinagićem, 1956., u Trnovačkom Durmitoru sa Muhamedom Buturovićem i Dragom Tomšićem, 1956., centralni smjer u Magliću sa Angelom Prepotnik zabilježenu kao prvi ženski navez do tada u Bosni i Hercegovini, 1958., na Romaniji smjer “Tobogan” sa Enverom Huseinagićem i Vladom Travnerom, 1958., smjer u Velikom Treskaču sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom i druge smjeri, uglavnom u bosanskohercegovačkim planinama.
Na svečanoj proslavi 80 godina alpinizma u Bosni i Hercegovini održanoj u decembru 2009. godine u Domu oružanih snaga BiH primila sam povelju za životno djelo.
Vašoj generaciji pripadaju mnogi uspješni bh. alpinisti, neki od njih danas nisu među živima, kakva su bila druženja?
Sve je manje alpinista moje generacije koji su i sada aktivni planinari. Napustili su nas Drago Entraut, Muhamed Buturović, Božo Perković, Vojo Radić, Albin Kurnik, Zijo Jajatović… Svi su bili, prije svega, dobri ljudi i dragi prijatelji, pa onda i dobri alpinisti. Bili smo bliski, složni, zajednički koristili istu opremu. Imala sam privilegiju da se družim sa takvim ljudima.
Osim s alpinistima tokom planinarenja družili ste se i sa mnogim našim poznatim planinarima – visokogorcima?
Sa zadovoljstvom se sjećam druženja sa Uzeirom Beširovićem Bešom i dr. Halidom Čauševićem – Čaušom, još za života su postali poznati široj planinarskoj javnosti. Obojica su bili izvanredni poznavaoci bh. planina. U raznim planinarskim časopisima objavljivali su brojne priče i reportaže sa planina koje su pohodili. Bešo je bio cijenjen po umjetničkim fotografijama i javnim prezentacijama koje su okupljale brojne planinare. Iz Bešine bogate zaostavštine odabrani materijal je objavljen u monografiji “Bosanskohercegovačke planine 1958. – 1988.” objavljene 2009. godine.
Iako u poznom dobu još uvijek se bavite planinarenjem i skijanjem?
Planinarenje i turno skijanje i danas je način mog i života moga supruga. Zdravlje smo sačuvali, kondiciju održavamo redovnim odlaskom u planine. Ni boravak sa šatorima na visinama, smještaj u bivacima Prenja i Čvrsnice nisu problemi za nas nego pravo zadovoljstvo. Alpsko skijanje na uređenim stazama i sa uspinjačama koristimo, ali turno skijanje padinama Visočice, Bjelašnice, Vranice i Čvrsnice više nas privlače.
Šta mladim planinarima, alpinistima, skijašima i ostalim ljubiteljima prirode preporučujete, šta Vam je planina u životu pružila?
Čovjek treba stalno biti u dodiru sa “Majkom Prirodom”, tako ima dobar dotok pozitivne energije. To znači da svaki mogući momenat treba da iskoristi i ode u prirodu, uživa u svježem zraku, suncu, pogledu oko sebe na živi svijet koji cvjeta, hoda i leti. Sagledajte širinu koja se nudi sa svakog vrha planine, slušajte tišinu oko sebe, šumove vjetra, pjev ptica. Vrijeme koje ste proveli u prirodi višestruko vam se vrati, označi vaše mentalno zdravlje i fizičku snagu. Tako ćete lakše podnijeti napore savremenog čovjeka u gradu. Bavite se planinarenjem kao načinom zdravog života i sačuvajte svoje zdravlje.
Iz recenzije
Gotovo sam i zaboravio kada sam se upoznao sa Lalom i Colom. Bilo je to davno. Dosta staza prošli smo zajedno. Posebno zimi. Obradovao sam se i bio polaskan kada me je Lala zamolila da budem recenzent ovom njenom rukopisu. Već 30 naslova u sadržaju dali su naslutiti da će štivo biti zanimljivo. Bilo mi je odmah jasno da su njene emocije vezane za one rane, rekao bih mladalačke godine. Također za neizostavna imena vjernih prijatelja Tere i Drage Entraut kojima je i posvetila ovu knjigu. Netko bi rekao “statistika”. Bože sačuvaj. Tu dolazim do onog što je bez sumnje najvažnije u planinarstvu – drugarstvo, povjerenje što upravo daje vrijednost tim redovima iščupanim iz zaborava.
Začudo, ovaj materijal nisam čitao kao obično, da što prije vidim sve i što brže dođem do kraja. Naprotiv, prolazili su dani, a ja nisam stigao ni do polovice. Kada sam pročitao prvu priču “Prvi puta na Prenju” jednostavno sam odložio štivo i počeo prebirati po svojim sjećanjima. U tome leži i druga vrijednost Lalinih sjećanja. Starije čitatelje će vraćati u mladost. Vraćat će ih na staze gdje su i oni nekad hodali i podstaknuti mlađe da i oni krenu njima.
A značajno je i to što je Lala u svojim pričama mnoga imena spasila od zaborava. Divno je da je u priči “Ćudi Prenja” spomenula Lazu Drljaču. Mladi naraštaj ne zna tko je on bio. Otrgla je od zaborava i Jozu Klepicu, gorštaka iz Doljana koji je u obradi Čvrsnice dao nemjerljiv doprinos. Trebalo bi se Lali posebno zahvaliti što nije zaboravila obitelj Vidačković iz doline Bijele kod Konjica ispod prenjskih vrhova Zubca, Osobca, Motike, Velike kape i Taraša. Vjerujem, da će mnogi, kao i ja, početi sebi predbacivati što i mi nismo vodili dnevnik tih planinarskih pohoda kao što je to radila Lala. Zato ti se i zahvaljujem na tom primjeru odvažnosti i upornost da si i pored umora poslije napornih tura smogla snage da sve to zapišeš. I opet će netko reći statistika.
Na Lalu je Prenj po svemu sudeći ostavio najdublji utisak. Njemu je posevetila čak 10 svojih priča, Treskavici dvije, Čvrsnici tri i opet Bjelašnici 10. Svatko, tko pozna naše bosanskohercegovačke planine, složit će se samnom da to nije slučajno. Lijepo je da je na kraju spomenula, u okviru priča o Bjelašnici, “Josipovu” stazu, davši joj ocjenu da je najbolje uređena i markirana. Nažalost nemilosrdne drvosječe uzele su svoj danak. Pod motornom pilom i surovim “zglobarom” ta staza je izgubila svoj epitet najbolje.
Mahom su to emotivna sjećanja, prvenstveno na one rane dane mladosti. Međutim, pored tog emotivnog podsticaja, čitatelj će se upoznati sa pojedinim predjelima, uočit će toponime koji su mu bili nepoznati. Ali ono što treba posebno istaknuti, pojedini naslovi imaju i faktografski značaj. Lala nas podsjeća na dane kada je klasični alpinizam imao svoje, kako bih rekao zlatne dane. Vjerujem da je i u arhivama teško naći podatke o alpinističkom logorovanju na Magliću 1956. godine. O značajnim prvenstvenim usponima u visokim stijenama. I ne samo to. Podsjetila nas je da su nekada na planinskim pašnjacima boravila brojna stada ovaca i krupne stoke. Divila se i slobodnim konjima koji su napasali sočno planinsku travu. Čitajući te retke pomalo nas obuzima sjeta. Opisi vanrednih skijaških tura potsjetit će nas na davne duboke snjegove na našim planinama. Gotovo bih mogao reći da danas planine zimi samuju. Nažalost, možda danas ima manje upornih turnih skijaša kao što je bila Lala sa svojim Colom i nezamjenjivim Dragom Entrautom i njegovom Terom.
Premda su uvjeti danas daleko lakši i rekao bih i komforniji. Sa uživanjem se čitaju njeni opisi tih skijaških tura.
Predbacio bih si da ne spomenem njen izvanredan osjećaj za fotografiju. Njeni fotosi često kažu mnogo više nego što je i ona sama pokušala kazati riječima. Što reći na kraju? Svatko tko bude pročitao ovaj, da kažem, bogati dio jedne životne priče, shvatit će, da je druženje s prirodom neprocijenjivo bogatstvo. Mogu reći samo još i to: Žao mi je, veoma žao, što nam Lala nije ispričala još više njenih priča jer je njen opus daleko bogatiji nego nam je ovdje dala.”
Drago Bozja
Impressum
Lala Mulalić – Stajić
Moj put
Izdavač: Planinarski savez Bosne i Hercegovine
Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić
Recenzent: Drago Bozja
Lektura: Milivoj Stajić
Korektura: Braco Babić
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Tiraž: 500 primjeraka
Godina izdanja: 2010.
Štampa: Kaligraf, Amos Graf; Sarajevo
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
796.52 (092)
MULALIĆ – Stajić, Lala
Moj put / Lala Mulalić – Stajić;
– Sarajevo: Planinarski savez Bosne i Hercegovine, 2010.
– 105 str. : ilustr. ; 21×21 cm
COBISS . BH – ID 16962054
————————————————–
Promocija knjige
Knjiga Moj put, autorice Lale Mulalić – Stajić predstavljena je 6.5.2010. godine u dvorani Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu.
O knjizi su govorili promotori Drago Bozja, Zehrudin Isaković i Braco Babić.
In Memoriam
Lala Mulalić – Stajić (1936. – 2020.), dr. med. specijalista anesteziologije i reanimatologije, u široj javnosti poznata po svojim hrabrim alpinističkim poduhvatima, svojoj erudiciji, plemenitosti nježne duše i velikom srcu punom ljubavi za sve ljude.
Lala je bila divan roditelj, odgovorna supruga, savjesna doktorica i dobra prijateljica svima koji smo je poznavali. O svom planinarskom putu, koji je prošla zajedno sa mužem Milivojem Colom Stajićem, napisala je knjigu “Moj put”, gdje je jednostavnim jezikom opisala šta se sve događalo u njenoj prebogatoj planinarskoj karijeri. Danas je ta knjiga značajna za povijest Bosanskohercegovačkog planinarskog pokreta.
Lala je odrasla i školovala se u Sarajevu. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1962. godine. Kao specijalista anesteziolog cijeli svoj radni vijek provela je na klinikama Univerzetskog medicinskog centra Sarajevo. Od 1980. godine ima zvanje primarijus. Planinarenjem i skijanjem počela se baviti sa 16, a alpinizmom sa 18 godina. Osim planina u SFR Jugoslavije, obišla je i planine Austrije, Italije, Francuske, Njemačke i Švicarske. Za veliki doprinos u razvoju planinarstva i alpinizma, nagrađivana je najvišim priznanjima od kojih su najznačajnija Povelja za životno djelo – Počasni član Planinarskog Saveza BiH (2009.) i Specijalno priznanje za razvoj sporta u BiH – Sportski savez u BiH (2017.). Preminula je u Sarajevu 2020. godine.
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 