Lala Mulalić – Stajić, Moj put

S Lalom Mulalić – Stajić povodom izlaska iz štampe njene knjige Moj put razgovarao je glavni i odgovorni  urednik ovog izdanja Braco Babić

Urednik: Braco Babić
O čemu govori Vaša knjiga Moj put?

Knjigu čini izbor od 30 priča iz mog planinarskog života. Iz dnevnika koji sam vodila izabrala sam interesantne događaje i susrete u planinama od 1953. – 2008. godine. Izdavač je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a realizaciju su uradile štamparije “Kaligraf” i “Amos Graf” iz Sarajeva. Knjiga ima 105 strana i 42 fotografije.

Osim zanimljivog sadržaja knjiga privlači pažnju originalnim dizajnom?

Sadržaj knjige je dokumentarnog karaktera. Stvarni događaji, vrijeme, ljudi i mjesta zabilježeni su u mojim planinarskim dnevnicima koje sam redovno bilježila tokom proteklih 55 godina. Dizajneri Elena Babić i Davor Đaković su priče uobličili u formi dnevnika privlačnog izgleda i kao da je rukom pisan, vrlo je pregledan, jednostavan i obogaćen fotografijama dokumentarne vrijednosti.

Knjigu ste posvetili prijateljima Dragi i Teri Entraut, od kada prijateljstvo teče, kakva su bila druženja?

Tera i Drago su moji prijatelji s kojima sam u našim planinama provela najviše vremena. Prvi susret sa njima bio je u jesen 1953. godine na Prenju. Druženje se nastavilo sve do odlaska Draginog. Umro je 2003., u 83 godini. Drago je bio moj prijatelj, učitelj i kum. Učio me planinarenju, alpinizmu, turnom skijanju, poštivanju prirode, upoznao me sa carstvom ljekovitog bilja i gljiva. Prvu školu alpinizma u Bosni i Hercegovini organizovao je 1949. godine uz podršku Marijana Perko i Rade Kočevara iz Slovenije. Tokom godina školovao je brojne generacije alpinista, turno skijaša i gorskih spasavalaca. Bio je jedan od osnivača PD “Treskavica” Sarajevo, Gorske službe spašavanja BiH, učestvovao je u izgradnji i obnovi domova na Treskavici, Prenju i Čvrsnici, markirao puteve po visokim planinama. Ispenjao je mnoge prvenstvene smjeri u stijenama na Treskavici, Romaniji, Prenju, Čvrsnici, kao i u Sloveniji. Stekao je veliki broj prijatelja, osobito mladih. Njegova supruga Tera pratila ga je na većini puteva.

Tera i Drago Entraut
S planinarenjem ste se počeli baviti takoreći od prve mladosti?

U ranom djetinjstvu sa ocem sam išla na Trebević, Crepoljsko, Bukovik, Skakavac i zavolila planine. U sedamnaestoj godini upisala sam se u planinarsko društvo, u osamnaestoj u školi alpinizma, a prve skije dobila sam u trinaestoj godini.

U tom periodu počeli ste se zanimati i za alpinizam, kakvi su bili prvi počeci?

Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, planinari s kojima sam se družila, bili su alpinisti. I ja sam 1954. godine završila ljetni tečaj na Treskavici, sljedećih 6 godina penjala sam stijene u Bosni i Hercegovini. Imali smo vrlo skromnu alpinističku opremu. Bili su to uže i prusike od konoplje, željezni klinovi i čekić ručne izrade, karabineri vatrogasni i cipele obične planinarske. Ispenjali smo mnoge prvenstvene smjeri i ponavljanja smjeri u visokim stijenama do kojih smo teško stizali nakon dugog pješačenja od željezničkih i autobuskih stanica. Zato smo više koristili slobodne dane tokom državnih praznika. Bolji dani su došli s prvim automobilima šezdesetih godina.

Tabor alpinista SFRJ, na vrhu Maglića (VIII-1956.)
Učestvovali ste na mnogim alpinističkim taborima, kojih se rado sjećate?

Prvo taborovanje na kome sam učestvovala bilo je u septembru 1954. godine na Čvrsnici. U stijenama Pesti brda sa Tonijem Jegličem ispenjala sam prvenstvenu, centralnu smjer. Solo uspon izveo je nedaleko od nas Aleš Kunaver alpinista iz Ljubljane. Rado se sjećam taborovanja u aprilu 1956., na Prenju, a iste godine u augustu na taborovanju na Trnovačkom jezeru ispenjali smo više smjeri u Magliću, Trnovačkom Durmitoru i Vlasulji.

Turno skijanje zauzima značajno mjesto u Vašoj planinarskoj aktivnosti i danas?

Planinari i alpinisti s kojima sam se družila bili su skijaši. Tako sam i ja prihvatila turno skijanje kao mogućnost lakšeg kretanja zimi po visokim planinama. Skijaška oprema koju smo tada koristili sada je pravi muzejski eksponat, doživila je takvu transformaciju zadnjih 60 godina kao da su u pitanju stotine godina! I danas rado odem u planinu na skijanje. Upravo prije nekoliko dana bila sam sa svojim suprugom skijama na vrh Bjelašnice.

Lala na skijaškoj turi
Kako se prije 60 godina planinarilo u Bosni i Hercegovini, s kakvom se opremom tada išlo u planinu, mnogi je nisu imali a ipak su s velikim oduševljenjem odlazili na planinarenje?

U tom vremenu planinarska oprema se sastojala od cipela sa kožnim džonovima, ručno rađenih vunenih čarapa, rukavica, džempera, vindjaka od promočivog materijala, ruksaka ručno rađenih u zanatskim radnjama Meandžije i Užičana u Sarajevu, do šatora od vojničkih šatorskih krila i ležanja na suhom lišću i paprati. Prve džepne svjetiljke pojavile su se sredinom pedesetih godina, do tada rudarske karabituše osvjetljavale su nam put u mraku. Prvi šatori i vreće za spavanje u Sarajevo su stigle krajem pedesetih godina. Ipak su, u to doba siromaštva i sreće, mnogi planinari danima hodali po planinama.

Gotovo svi planinarski domovi, kuće i skloništa su uništeni tokom Drugog svjetskog rata. Vaša generacija ih je s velikim entuzijazmom ponovo izgradila, bio je to značajan doprinos razvoju planinarstva u BiH?

Obnova stradalih domova je završena u periodu od samo nekoliko godina učešćem planinara u dobrovoljnim akcijama uz mnoga odricanja, entuzijazma i ljubavi. Skoro sve je bilo gotovo kad sam ja počela sa planinarenjem. Stariji, koji su domove izgradili, prenijeli su na nas naviku da se sve urađeno dobro čuva, kao vlastito, da se domovi čiste i pripreme za nove goste, da se donese voda, pripreme drva i ostavi šibica. Sedamdesetih godina to se pravilo počelo malo-pomalo mijenjati, došli su neki “drugi ljudi” i unijeli nered u planinarske domove, zagadili čatrnje s vodom, ostavljali otpatke svuda po planinama.

Osim objekata radilo se i na obnavljanju i obilježavanju planinarskih puteva i transferzala?

Uporedo s obnovom domova teklo je i markiranje novih puteva, a obnovljeni stari. Postavljene su zimske markacije na Prenju, Čvrsnici i Bjelašnici. Na većini vrhova postavljene su metalne kutije sa pečatima i upisnim knjigama. Tada je nekoliko transferzala vodilo preko planina BiH, urađene su mape, a planinari koji su ih prošli bili su vrlo cijenjeni!

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Planinarski savez Bosne i Hercegovine u saradnji s planinarskim društvima organizovao je mnoga takmičenja u orijentaciji koja su među planinarima bila vrlo popularna?

Učestvovala sam na takva dva takmičenja. U maju 1957. godine UPSD “Bukovik” Sarajevo organizovalo je takmičenje u kome je devet ekipa studenata iz Beograda, Zagreba, Skoplja, Ljubljane i Sarajeva prešlo put od Trebevića i vrela Miljacke, preko Romanije do Bukovika i Sarajeva. Za 19 sati hoda prešli smo 50 kilometara! Iste godine u julu Planinarski savez Bosne i Hercegovine u okviru Sleta planinara na Boračkom jezeru, organizovao je takmičenje u orijentaciji od Konjica preko Vrabača i vrha Borašnice do Boračkog jezera, sa učesnicima iz 12 planinarskih društava.

Popularne su bile i skijaške manifestacije, koje su se odvijale uglavnom na sarajevskim planinama Bukoviku, Trebeviću, Jahorini, Bjelašnici, Treskavici?

Spomenula bih učešće na dvije velike skijaške manifestacije koje su tada bile vrlo posjećene. Planinarsko društvo “Bjelašnica” Sarajevo organizovalo je “Bjelašnički dan” prelaz preko planine Bjelašnice sa skijama. Tradicija se održala do danas. Planinarsko društvo “Treskavica” Sarajevo je dugi niz godina organizovalo memorijalni pohod “Josip Sigmund” skijama od doma na Kozjoj luci do vrha Barice (2062 m/nv) i povratak u dom. Nakon minulog rata PD “Treskavica” izgradila je dom u Sinanovićima i već tradicionalno organizuje memorijalni pohod poginulim borcima (članovima društva) usponom na vrh Vito (1960 m/nv) na planini Visočici.

Iz Lalinog dnevnika
U historiji Bh. alpinizma ostaće zabilježeno da ste jedna od prvih žena koja se bavila alpinizmom?

Povodom jubileja 50 godina alpinizma u BiH (1929. – 1979.) na svečanoj proslavi održanoj u aprilu 1980. godine u sarajevskom hotelu “Bristol” 68 alpinista dobilo je značku registovanog alpiniste. Bilo je samo 9 žena registrovanih. Sonja Jergović dobila je značku sa rednim brojem 11, a ja broj 14. Do danas registrovanih alpinista je 111. Većinu uspona obavila sam u stijenama Treskavice i Romanije u navezi sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom, zatim sa Enverom Huseinagićem, Božom Perkovićem. Zabilježeno je i mojih 5 prvenstvenih smjeri. Prvu sam ispenjala 1954., u stijenama Pesti brda na Čvrsnici sa Tonijem Jegličem iz Ljubljane, 1955., okno u Zubovima u Treskavici sa Dragom Entrautom i Enverom Huseinagićem, 1956., u Trnovačkom Durmitoru sa Muhamedom Buturovićem i Dragom Tomšićem, 1956., centralni smjer u Magliću sa Angelom Prepotnik zabilježenu kao prvi ženski navez do tada u Bosni i Hercegovini, 1958., na Romaniji smjer “Tobogan” sa Enverom Huseinagićem i Vladom Travnerom, 1958., smjer u Velikom Treskaču sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom i druge smjeri, uglavnom u bosanskohercegovačkim planinama.
Na svečanoj proslavi 80 godina alpinizma u Bosni i Hercegovini održanoj u decembru 2009. godine u Domu oružanih snaga BiH primila sam povelju za životno djelo.

Vašoj generaciji pripadaju mnogi uspješni bh. alpinisti, neki od njih danas nisu među živima, kakva su bila druženja?

Sve je manje alpinista moje generacije koji su i sada aktivni planinari. Napustili su nas Drago Entraut, Muhamed Buturović, Božo Perković, Vojo Radić, Albin Kurnik, Zijo Jajatović… Svi su bili, prije svega, dobri ljudi i dragi prijatelji, pa onda i dobri alpinisti. Bili smo bliski, složni, zajednički koristili istu opremu. Imala sam privilegiju da se družim sa takvim ljudima.

Osim s alpinistima tokom planinarenja družili ste se i sa mnogim našim poznatim planinarima – visokogorcima?

Sa zadovoljstvom se sjećam druženja sa Uzeirom Beširovićem Bešom i dr. Halidom Čauševićem – Čaušom, još za života su postali poznati široj planinarskoj javnosti. Obojica su bili izvanredni poznavaoci bh. planina. U raznim planinarskim časopisima objavljivali su brojne priče i reportaže sa planina koje su pohodili. Bešo je bio cijenjen po umjetničkim fotografijama i javnim prezentacijama koje su okupljale brojne planinare. Iz Bešine bogate zaostavštine odabrani materijal je objavljen u monografiji “Bosanskohercegovačke planine 1958. – 1988.” objavljene 2009. godine.

Iako u poznom dobu još uvijek se bavite planinarenjem i skijanjem?

Planinarenje i turno skijanje i danas je način mog i života moga supruga. Zdravlje smo sačuvali, kondiciju održavamo redovnim odlaskom u planine. Ni boravak sa šatorima na visinama, smještaj u bivacima Prenja i Čvrsnice nisu problemi za nas nego pravo zadovoljstvo. Alpsko skijanje na uređenim stazama i sa uspinjačama koristimo, ali turno skijanje padinama Visočice, Bjelašnice, Vranice i Čvrsnice više nas privlače.

Šta mladim planinarima, alpinistima, skijašima i ostalim ljubiteljima prirode preporučujete, šta Vam je planina u životu pružila?

Čovjek treba stalno biti u dodiru sa “Majkom Prirodom”, tako ima dobar dotok pozitivne energije. To znači da svaki mogući momenat treba da iskoristi i ode u prirodu, uživa u svježem zraku, suncu, pogledu oko sebe na živi svijet koji cvjeta, hoda i leti. Sagledajte širinu koja se nudi sa svakog vrha planine, slušajte tišinu oko sebe, šumove vjetra, pjev ptica. Vrijeme koje ste proveli u prirodi višestruko vam se vrati, označi vaše mentalno zdravlje i fizičku snagu. Tako ćete lakše podnijeti napore savremenog čovjeka u gradu. Bavite se planinarenjem kao načinom zdravog života i sačuvajte svoje zdravlje.

Lala na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (2103 m/nv), 2008. god.
Iz recenzije

Gotovo sam i zaboravio kada sam se upoznao sa Lalom i Colom. Bilo je to davno. Dosta staza prošli smo zajedno. Posebno zimi. Obradovao sam se i bio polaskan kada me je Lala zamolila da budem recenzent ovom njenom rukopisu. Već 30 naslova u sadržaju dali su naslutiti da će štivo biti zanimljivo. Bilo mi je odmah jasno da su njene emocije vezane za one rane, rekao bih mladalačke godine. Također za neizostavna imena vjernih prijatelja Tere i Drage Entraut kojima je i posvetila ovu knjigu. Netko bi rekao “statistika”. Bože sačuvaj. Tu dolazim do onog što je bez sumnje najvažnije u planinarstvu – drugarstvo, povjerenje što upravo daje vrijednost tim redovima iščupanim iz zaborava.
Začudo, ovaj materijal nisam čitao kao obično, da što prije vidim sve i što brže dođem do kraja. Naprotiv, prolazili su dani, a ja nisam stigao ni do polovice. Kada sam pročitao prvu priču “Prvi puta na Prenju” jednostavno sam odložio štivo i počeo prebirati po svojim sjećanjima. U tome leži i druga vrijednost Lalinih sjećanja. Starije čitatelje će vraćati u mladost. Vraćat će ih na staze gdje su i oni nekad hodali i podstaknuti mlađe da i oni krenu njima.
A značajno je i to što je Lala u svojim pričama mnoga imena spasila od zaborava. Divno je da je u priči “Ćudi Prenja” spomenula Lazu Drljaču. Mladi naraštaj ne zna tko je on bio. Otrgla je od zaborava i Jozu Klepicu, gorštaka iz Doljana koji je u obradi Čvrsnice dao nemjerljiv doprinos. Trebalo bi se Lali posebno zahvaliti što nije zaboravila obitelj Vidačković iz doline Bijele kod Konjica ispod prenjskih vrhova Zubca, Osobca, Motike, Velike kape i Taraša. Vjerujem, da će mnogi, kao i ja, početi sebi predbacivati što i mi nismo vodili dnevnik tih planinarskih pohoda kao što je to radila Lala. Zato ti se i zahvaljujem na tom primjeru odvažnosti i upornost da si i pored umora poslije napornih tura smogla snage da sve to zapišeš. I opet će netko reći statistika.
Na Lalu je Prenj po svemu sudeći ostavio najdublji utisak. Njemu je posevetila čak 10 svojih priča, Treskavici dvije, Čvrsnici tri i opet Bjelašnici 10. Svatko, tko pozna naše bosanskohercegovačke planine, složit će se samnom da to nije slučajno. Lijepo je da je na kraju spomenula, u okviru priča o Bjelašnici, “Josipovu” stazu, davši joj ocjenu da je najbolje uređena i markirana. Nažalost nemilosrdne drvosječe uzele su svoj danak. Pod motornom pilom i surovim “zglobarom” ta staza je izgubila svoj epitet najbolje.
Mahom su to emotivna sjećanja, prvenstveno na one rane dane mladosti. Međutim, pored tog emotivnog podsticaja, čitatelj će se upoznati sa pojedinim predjelima, uočit će toponime koji su mu bili nepoznati. Ali ono što treba posebno istaknuti, pojedini naslovi imaju i faktografski značaj. Lala nas podsjeća na dane kada je klasični alpinizam imao svoje, kako bih rekao zlatne dane. Vjerujem da je i u arhivama teško naći podatke o alpinističkom logorovanju na Magliću 1956. godine. O značajnim prvenstvenim usponima u visokim stijenama. I ne samo to. Podsjetila nas je da su nekada na planinskim pašnjacima boravila brojna stada ovaca i krupne stoke. Divila se i slobodnim konjima koji su napasali sočno planinsku travu. Čitajući te retke pomalo nas obuzima sjeta. Opisi vanrednih skijaških tura potsjetit će nas na davne duboke snjegove na našim planinama. Gotovo bih mogao reći da danas planine zimi samuju. Nažalost, možda danas ima manje upornih turnih skijaša kao što je bila Lala sa svojim Colom i nezamjenjivim Dragom Entrautom i njegovom Terom.
Premda su uvjeti danas daleko lakši i rekao bih i komforniji. Sa uživanjem se čitaju njeni opisi tih skijaških tura.
Predbacio bih si da ne spomenem njen izvanredan osjećaj za fotografiju. Njeni fotosi često kažu mnogo više nego što je i ona sama pokušala kazati riječima. Što reći na kraju? Svatko tko bude pročitao ovaj, da kažem, bogati dio jedne životne priče, shvatit će, da je druženje s prirodom neprocijenjivo bogatstvo. Mogu reći samo još i to: Žao mi je, veoma žao, što nam Lala nije ispričala još više njenih priča jer je njen opus daleko bogatiji nego nam je ovdje dala.”                  

                             Drago Bozja

Impressum

Lala Mulalić – Stajić
Moj put
Izdavač: Planinarski savez Bosne i Hercegovine
Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić
Recenzent: Drago Bozja
Lektura: Milivoj Stajić
Korektura: Braco Babić
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Tiraž: 500 primjeraka
Godina izdanja: 2010.
Štampa: Kaligraf, Amos Graf; Sarajevo
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.52 (092)

MULALIĆ – Stajić, Lala

Moj put / Lala Mulalić – Stajić;
– Sarajevo: Planinarski savez Bosne i Hercegovine, 2010.
– 105 str. : ilustr. ; 21×21 cm

COBISS . BH – ID 16962054
————————————————–

Promocija knjige

Knjiga Moj put, autorice Lale Mulalić – Stajić predstavljena je 6.5.2010. godine u dvorani Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu.
O knjizi su govorili promotori Drago Bozja, Zehrudin Isaković i Braco Babić.

In Memoriam

Lala Mulalić – Stajić (1936. – 2020.), dr. med. specijalista anesteziologije i reanimatologije, u široj javnosti poznata po svojim hrabrim alpinističkim poduhvatima, svojoj erudiciji, plemenitosti nježne duše i velikom srcu punom ljubavi za sve ljude.
Lala je bila divan roditelj, odgovorna supruga, savjesna doktorica i dobra prijateljica svima koji smo je poznavali. O svom planinarskom putu, koji je prošla zajedno sa mužem Milivojem Colom Stajićem, napisala je knjigu “Moj put”, gdje je jednostavnim jezikom opisala šta se sve događalo u njenoj prebogatoj planinarskoj karijeri. Danas je ta knjiga značajna za povijest Bosanskohercegovačkog planinarskog pokreta.
Lala je odrasla i školovala se u Sarajevu. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1962. godine. Kao specijalista anesteziolog cijeli svoj radni vijek provela je na klinikama Univerzetskog medicinskog centra Sarajevo. Od 1980. godine ima zvanje primarijus. Planinarenjem i skijanjem počela se baviti sa 16, a alpinizmom sa 18 godina. Osim planina u SFR Jugoslavije, obišla je i planine Austrije, Italije, Francuske, Njemačke i Švicarske. Za veliki doprinos u razvoju planinarstva i alpinizma, nagrađivana je najvišim priznanjima od kojih su najznačajnija Povelja za životno djelo – Počasni član Planinarskog  Saveza BiH (2009.) i Specijalno priznanje za razvoj sporta u BiH – Sportski savez u BiH (2017.). Preminula je u Sarajevu 2020. godine.

Braco Babić: Sačuvajmo prirodu za buduće naraštaje

Razgovor sa Bracom Babićem, sarajevskim planinarom, o zaštiti prirode i okoliša u Bosni i Hercegovini.

Asaf Bečirović, Magazin START BiH, br. 472, 07.03.2017.
Fotografije: Braco Babić
Nadzornik ste parkova prirode, planinarski i turistički vodič. Šta je park prirode, koliko ih ima u BiH i šta ih krasi?  

Park prirode je zaštićeno područje od posebne vrijednosti za očuvanje prirodnih resursa i opstanak biljnog i životinjskog svijeta proglašeno na osnovu Zakona o zaštiti prirode. U Federaciji BiH ovaj zakon je donesen 2003. godine kojim se utvrđuju četiri prostorne kategorije zaštićenih područja: parkovi prirode, nacionalni parkovi, spomenici prirode i zaštićeni pejzaži. Imamo dva Parka prirode Hutovo blato i Blidinje.

Park prirode „Hutovo blato“ je ptičji rezervat bogat močvarnim biljkama koje okružuju Deranjsko jezero gdje tokom godine obitava 240 vrsta ptica čekajući vrijeme migracije prema  Sjevernoj i Južnoj Africi. Ovaj rezervat je na popisu važnijih ptičjih staništa u ovom dijelu Evrope kako površinom, tako i raznolikošću.

Park prirode „Blidinje“ zauzima prostor između planina Čvrsnice i Vrana. U centralnom području parka je Blidinjsko jezero – najveće po površini planinsko jezero u BiH. Na Blidinju se snijeg zadržava 6 mjeseci i zbog ovoga je na zapadnim padinama Čvrsnice u području Risovca izgrađen skijaški centar. Zanimljivo je i nekoliko lokaliteta ilirskih gromila i srednjovjekovnih nekropola sa stećcima.

Kakve su Vaše obaveze kao nadzornika parkova prirode?

Moje su obaveze da učestvujem u pripremi na provođenju programa zaštite i održavanja parka, te promociji korištenja prostora u turističke svrhe. Osnovna svrha nadzora jest da se osigura pridržavanje odredbi zakona, uredbi, pravilnika, dozvola, standarda, uslova i mjera. To podrazumijeva poduzimanje određenih radnji da bi se ispravila protuzakonita radnja. Čuvari (rendžeri) koji nadziru zaštićeno područje imaju ovlasti da podnesu prijavu za osobe koji koji se ne pridržavaju uputstava i nanose štetu u zaštićenom prostoru. Naši čuvari za razliku od kolega npr. u Nacionalnim parkovima SAD-a nemaju ovlasti da uhapse i privedu prekršitelja na sud. 

Nacionalni parkovi u BiH, koliko njih ima?

Postoje tri Nacionalna parka koji su na turističkoj mapi BiH označeni kao mjesta koja neizostavno vrijedi posjetiti.

NP „Sutjeska” osnovan je 1962. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište, dijelove rijeke Sutjeske i planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 ha. U središtu parka je smješten strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 ha. Predstavlja posljednju prašumu u Evropi, u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. NP „Sutjeska“ je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Evrope. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.

NP „Kozara“ osnovan je 1967. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata memorijalnu zonu i turističke objekte na Mrakovici.  Zauzima površinu od 3.907 ha. Memorijalna zona se sastoji od muzeja, memorijalnog spomenika i zida na kome su ugravirana imena nastradalih u Drugom svjetskom ratu.

NP „Una“ osnovan je 2008. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata dolinu gornjeg toka rijeke Une, kanjonski dio donjeg toka rijeke Unac, te međuprostor između Une i Unca. Zauzima površinu od 19.800 ha. Područje Nacionalnog parka obiluje bogatim naslijeđem arheoloških nalazišta i kulturno-istorijskih spomenika. Predstavlja najmlađi nacionalni park u BiH.

Penjali ste na mnoge planinske vrhove, kažu da u visinama čovjek spozna sam sebe i pravu mjeru života! Spoznali ste sebe? Šta je prava mjera života?

Za proteklih četrdeset i više godina planinarenja popeo sam mnoge vrhove, počev od Trebevića do Himalaja. Na usponu razmišljam kako da se popnem na vrh i vratim se bezbjedno u dolinu, posebno ako su otežani uvjeti zbog velike hladnoće, vjetra, magle ili oluje. U tako složenim uvjetima osjetim sve svoje mane i vrline koje uglavnom proizlaze iz toga da li sam se dobro ili loše psihofizički pripremio za napore koji me očekuju na usponu. Iskustvo koje sam stekao na mnogobrojnim usponima od velike mi je koristi da odlučim trebam li rizikovati ili ne svoj život zbog jednog vrha? Vrh će biti i dalje tu, na istom mjestu i treba ponovo doći i popeti se po lijepom vremenu. Time će uživanje biti veće, posebno zbog vidika koji se pružaju tokom uspona.
Pitali su jednom legendarnog svjetskog alpinistu Reinholda Messnera, po mnogima najbolji svih vremena da kaže ko su po njegovoj ocjeni najbolji alpinisti?
Odgovorio  je: „Oni koji kući umru u svom krevetu“.

Planinareći, upoznajete prirodu. Jedan moj drug planinar, mi je rekao da ga poznavanje prirode uči da s najvećim poštovanjem i divljenjem misli o Bogu?

Boraveći u planini puno puta sam razmišljao o tome šta je to što nas tjera da se uspinjemo na vrhove s teškim ruksacima na leđima u svim mogućim vremenskim uvjetima. Planinarenje vremenom postane strast bez koje ne možemo živjeti jer se lijepo osjećamo u čistoj i netaknutoj prirodi. Meni je planinarenje stil života i bar jednom u sedmici odem u planinu.  I kad se vratim kući osjetim pozitivnu energiju koja mi daje snagu. Nakon izleta i boravka u planini bolje jedemo, spavamo, zadovoljniji smo životom i pored teškoća koji nas svakodnevno zaokupljaju lako ih rješavamo. Dobro je rekao Vaš prijatelj – što se više penjemo bliži smo Bogu, u mnogim religijama vrhovi planina su sveta mjesta, nije to slučajno. Ima neka tajna veza!

Pred kojim ste prizorom zanijemili? O čemu razmišljate kad ispenjete neki vrh?

Prizori koji me iznova oduševe u planini su izlazak sunca u cik zore, jutra umivena rosom, nenadni susret s divokozom ili srndaćem, cvrkut ptica, livade ukrašene raznobojnim cvijećem, zalazak sunca, sjajna mjesečina i svjetlucanje zvijezda na večernjem nebu. Kad se popem na neki vrh osjetim veliko zadovoljstvo samim sobom bez obzira koliko iznosi njegova nadmorska visina. U tom trenutku pomislim kako imam veliku privilegiju nad drugim ljudima koji kod kuće sjede ispred televizije ili za računarom, čitaju novine, ispijaju jednu za drugom kafu.   

Uporedite bosanskohercegovačke sa planinama u svijetu… Mogu li se naše planine „urediti“ tako budu poželjne za planinare iz inostranstva?

Mnoge planine koje sam obišao u inostranstvu lijepe su samo na posterima i turističkim prospektima. Po mnogo čemu nemogu se porediti s našim i da nisu prekrivene snijegom i ledom ne bi privukli pogled turista. Naše planine razlikuju se po velikom šumskom bogatstvu, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. U našim planinama možete vidjeti srndaća i divokozu kako pasu rosnu travu, čuti huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu, bogatstvo pećina i jama. A tek naši planinski vrhovi s kojih se pružaju nezaboravni pogledi.

Na koje naše planine najčešće vodite planinare, ljubitelje prirode i turiste?

Interes za naše planine sve više raste, posebno kod planinara koji nam u posjetu dolaze iz regije, Evrope i drugih država svijeta. Dobro su informisani o prirodnim ljepotama BiH i našim planinama. Ali prije nego krenemo na izlet prvenstveno se raspituju o minskoj situaciji na planinama. Najradije ih vodim na Maglić, Zelengoru, Treskavicu, Visočicu, Bjelašnicu, Vranicu, Prenj i Čvrsnicu. To su planine koje s ponosom mogu predstaviti zbog njihove raskošne ljepote. Kao vodiču, najveća nagrada mi je kad vidim osmjeh na licu ljudi koje sam vodio u planinu.

Na kojoj ste planinarskoj stazi najviše naučili o sebi?

Ostaće mi u trajnom sjećanju “prvomajski uranak” na Čvrsnici, od prije dvadesetak godina. Naime krenuo sam u društvu dvojice kolega da 1. Maj – Međunarodni praznik rada dočekamo i proslavimo u lovačkoj kolibi pod Medvedima. Pristup do ove kolibe je lovačkom stazom iz doline Dive Grabovice (200 m/nv) i suhim koritom Radave uz strme padine Niševa pole. Krenuli smo dobro utrtom stazom i prošli pokraj lovačke kolibe u Radavi. Nakon izlaska iz šume zaustavili smo se na siparu. Staza je bila zatrpana, potražili smo je ali je nismo uspjeli naći. Imali smo dvije mogućnosti izbora, da se vratimo natrag u dolinu ili nastavimo s usponom uz sipar i stjene Malog Medveda (1466 m/nv). Odlučili smo se za ovu drugu. Od opreme smo imali jedno penjačko uže ali ga nismo upotrijebili na usponu kroz stijenoviti dio, pouzdali smo se u svoju vještinu. Trebalo nam je cijeli dan da dođemo do kolibe. Po dolasku na lokaciju gdje je koliba nekada stajala zatekli smo zgarište. Nismo raspolagali informacijom da je koliba izgorjela. Na povratku sa Čvrsnice u Jablanicu saznali smo od jednog našeg prijatelja planinara da je koliba izgorjela godinu prije našeg dolaska.
Bili smo prinuđeni da bivakiramo pod otvorenim nebom, na snijegu. U gustišu šume, u zavjetrini,  napravili smo improvizovano sklonište i tu zanoćli. Naložili smo vatru i topili snijeg kako bi sutradan imali vodu za piće. Noć je bila svježa, a nebo vedro s puno zvijezda, srećom nije puhao vjetar i zahvaljujući takvim uvjetima sačuvali smo tjelesnu toplotu. U ranu zoru izvukli smo se iz naših vreća i pristupili na vrh Velikog Medveda (1627 m/nv) gdje smo dočekali jutarnji izlazak sunca. Pogled na najvišu stijenu u BiH – Veliki Kuk (1822 m/nv) obasjanu suncem, bio je nagrada za naš uloženi trud. Povratak u dolinu Dive Grabovice izveli smo kružnom turom preko Velikog Vilinca i Hajdučkih vrata.

Nekoliko praktičnih savjeta za nekoga ko se tek počeo baviti planinarenjem? 

Onaj ko se tek počne baviti planinarenjem, treba prvenstveno da postane član planinarske organizacije gdje će se pridružiti nekom od planinarskih društava u mjestu gdje živi. Planinarska društva organiziraju izlete i ture na kojima će upoznati planine i naučiti mnoge vještine i tehniku hodanja u planini. Od planinarske opreme potrebno je imati: ruksak/naprtnjaču, planinarske cipele, gamašne/gležnjače, čarape – dokoljenice, termo i dray plus veš, hlače, flis – polartek, zaštitnu jaknu, pelerinu za kišu, kapu, rukavice, naočare za sunce, posudu za vodu, čeonu lampu, prvu pomoć (zavoji, upaljač itd…), pribor za ličnu higijenu. Ovo važi za ljetni period, a za planinarenje u zimskom periodu potrebna je dodatna oprema: krplje ili skije, dereze, cepin, štapovi za hodanje, toplija odjeća i obuća. Ukoliko želite da imate kvalitetnu opremu to će vas koštati, danas su planinarski rekviziti jako skupi, zato ih treba dobro čuvati i održavati.

IN MEMORIAM

Asaf Bečirović (1959. – 2019.), dugogodišnji novinar i urednik magazina START BiH. Skoro dvije decenije radio u dnevnim novinama Oslobođenje u kojima je dva puta proglašen za najboljeg novinara tog lista i u dnevnom listu Faktor. Prije minulog rata, bio je novinar u fabričkom listu Pretis. Tokom agresije, bio je pripadnik Armije BiH.
Osim po vedrom duhu, čitaoci i kolege će ga, između ostalog, pamtiti i po reportažama i brojnim kolumnama u kojima je na satiričan način kritikovao fenomene tranzicijskog društva. Prije svega bio nam je uzor kao kolega, dobar i pošten čovjek. Ostaće trajno u našem sjećanju.

Prenj – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prva kuća koja je sagrađena na Prenju bila je “Maria Theresia – Hütte“ u dolini Tisovice kod vrela Tvrda voda u blizini stočarskih koliba na Zagonu. Nakon toga je izgrađena “Ida – Hütte“ na Glogovu pod Velikim Prenjem i sklonište na Borcima u Papratinama. Prema nekim podacima iz starije planinarske literature postojala je još jedna kuća koja je nosila naziv “Katharinen – Hütte“ ali se ne zna na kojoj je lokaciji bila sagrađena. Zna se samo da je bila udaljena od Konjica 7 sati hoda i isto toliko od “Maria Theresia – Hütte“. Svi navedeni objekti sagrađeni su u periodu od 1897. – 1900. godine.

1919. god. Turističko društvo “Prijatelj prirode” Sarajevo obnavlja s radom i svoju glavnu aktivnost usmjerava na planinu Prenj. U periodu između dva svjetska rata članovi ovog društva izveli su mnoge radne akcije na obilježavanju planinarskih puteva iz dolina do planinarskih skloništa i najviših vrhova. Organiziraju planinarske i skijaške ture, grade četiri planinarska objekta: dom Papratine (720 m/nv) na Borcima (1924. god.), kuća Kadin greb (426 m/nv) na Boračkom jezeru (1927. god.), dom na Jezercu (1655 m/nv) pod Tarašem (1933. god.) i brvnara na Crnom polju (1400 m/nv) pod Borašnicom (1939. god.).

1929. god. Petar Šain predvodi grupu planinara iz sarajevskog “Kosmosa“ kroz Sačmalj pod Tarašem gdje klinovima i sajlom uspostavljaju prvi osigurani planinarski put u bh. planinama. Ovo je najkraći pristup do pl. kuće “Jezerce“, pravcem: Bijela (Konjička) – Rakov laz – Sačmalj – Jezerce. Iste godine u decembru tri člana TD “Prijatelj prirode“ Sarajevo izveli su prvi zimski pješački izlazak na Prenj.

1930. god. Drago Šefer i Vojo Ilić izveli u zimskom periodu izveli su prvo preskijavanje Prenja. Na uspon su krenuli iz doline Idbra i bivakirali u Tisovici. Sutradan su po lošem vremenu nastavili skijašku turu preko  Jezerca i Crnog polja te sišli niz Boračku dragu.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Prenja je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1936. god. Ludvig Dietz predvodi grupu planinara iz sarajevskog TD “Prijatelj prirode” na priječenju vrhova, pravcem: Zelena glava (2103 m/nv) – Vilina glava (1937 m/nv) – Vjetrena brda (1991 m/nv) – Erać (2082 m/nv) – Lupoglav (2102 m/nv).
Drago Šefer i Petar Šaraba izveli su prvenstveni uspon po bridu u lijevom dijelu sjeverne stijene Otiša (2097 m/nv).
Drago Šefer u solo usponu penje prvenstveni smjer po jugoistočnom bridu kroz okno u Lupoglavu, s pristupom iz Poljica.

1938. god. Jakov Gaon izveo je prvi zimski pistup na vrh Osobac (2024 m/nv).

1940. god. Drago Šefer izveo je prvo zimsko priječenje grebena Sivadija od Prijevorca do Bahtijevice; u obratnom smjeru Drago Šefer i Alojz Rebić.
U augustu iste godine hrvatski penjači S. Brezovečki, D. Dilber, Z. Ceraj, J. Mesarić i S. Brlečić izveli su ukupno 10 prvenstvenih smjeri: Zelena glava (4), Otiš (2), Osobac u Sivadijama (3) i Zubci (1).

19.8.1949. god. Slovenske planinarke Ada Modić (33) i Marica Hribar (24), krenule su na Prenj po lijepom i sunčanom vremenu. U toku dana vrijeme se naglo promjenilo, počela je da pada kiša koja se ubrzo pretvorila u sniježnu mećavu. Djevojke su skrenule sa puta i zalutale u planinu. Sutradan su gorski spasavaoci pronašli njihova mrtva tijela odjevena u laganoj ljetnoj odjeći. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na stijeni kod vrela Jezerce u blizini planinarske kuće. Ploču podiže PD “Kranj” Kranj.
Iste godine od 14. – 24. oktobra na Prenju je održan alpinistički tečaj u kojem učestvuju prestavnici iz svih republika. Iz BiH učestvuje osam predstavnika: Muhamed Buturović, Drago Entraut, Sonja Fedi, Hidajet Haračić, Mijo Novaković, Vojo Radić, Vjekoslav Reba i Vlado Travner. Organizator tečaja je Planinarski savez Jugoslavije, instruktori su Marijan Perko, Evgen Vavken i Rado Kočevar iz Slovenije. Baza tečaja bila je na Boračkom jezeru. Tečajci su zajedno sa instrukrima u početku vježbali na stijenama u kanjonu Sušice a kasnije su penjali stijene na području Crnog polja i na Osobcu.

Planinari su ponovo aktivni na Prenju, obnavljaju stare i grade nove planinarske objekte, uređuju i markiraju mnoge pristupne pješačke staze. Planinarski savez BiH obnavlja kuću na Jezercu (1951. god.), a PSD “Prenj” Mostar gradi planirski dom na Rujištu (1953. god.) i planirsku kuću na Bijelim vodama (1959. god.).

1950. god. u maju mjesecu Planinarski savez Bosne i Hercegovine organizovao je u okviru Titove štafete planinarski pohod tragom četvrte i pete neprijateljske ofanzive preko Prenja i Zelengore do Sutjeske.
Na pohodu tragom četvrte neprijateljske ofanzive preko Prenja od Jablanice do Kalinovika učestvovalo je 30 planinara iz raznih planinarskih društva u BiH, 5 planinara studenata zagrebačkog i beogradskog univerziteta i 10 vojnika planinskih jedinica JNA. Ukupno 45 učesnika pohoda. Prelazak padinama Prenja izveden je ovim pravcem:
1. dan, Jablanica – selo Krstac – sedlo Štrbina – katun Breze – selo Idbar;
2. dan, selo Idbar – Bukov Laz – dolina Tisovica – Jezerce – Vlasni dol – Crno polje – Crnopoljski klanac – Boračka draga – Boračko jezero;
3. dan, Boračko jezero – preko vrleti i stijena Košute – ispod Lipete – Glavatičevo.

27.7.1950. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (2102 m/nv) podiže spomen ploču u znak sjećanja na Četvrtu neprijateljsku ofanzivu poznatu pod nazivom “Bitka za ranjenike” (njem. operacija “Fall Weiss” – “Bijeli slučaj”).   

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Prenja od 12. – 14. aprila ovim pravcem:
1. dan, Jablanica – selo Krstac – sedlo Štrbina – katun Breze – selo Idbar;
2. dan, selo Idbar – Ljubina planina – Ljevane vode na Zabrđu;
3. dan, Ljevane vode – Pomol – Konjic.

1.3.1954. god. Hrvatski alpinist Mladen Škreb (20), član alpinističkog odsjeka Planinarskog društva Zagreb, u borbi sa sniježnim nevremenom uslijed iscrpljenosti preminuo je nadomak planinarske kuće Jezerce. Studirao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim najljepšim usponima smatrao je one, koje je u jesen 1953. godine izveo sa svojim drugovima u stijenama Prenja, ni ne sluteći da će slijedeći dolazak među stijene biti negov posljednji uspon. Na mjestu stradanja podignuta je spomen ploča.

Prenj – Has (1915 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Botini (2015 m/nv), Vjetrena brda (1991 m/nv), Erać (2082 m/nv), Lupoglav (2102 m/nv), Kerać (2032 m/nv), Vidina kapa (2032 m/nv) i Herać (2042 m/nv)

14.2.1970. god. Alipinisti Ilija Dilber (24) Zenica, Milorad Stjepanović (21) Zenica i Zijah Jajatović (20) Sarajevo, krenuli su ujutru iz planinarskog doma na Jezercu (1655 m/nv) na vrh Lupoglav (2102 m/nv). Bio je to prvi zimski uspon na ovaj vrh. Nakon trijumfa na vrhu, silazak se pretvorio u tragediju. Vrijeme se naglo pogoršalo. Nastupila je oluja u kojoj su sva trojica smrtno stradali. Nakon obavjesti o njihovom nestanku pokrenuta je velika akcija potrage. Na Prenj su stigle ekipe gorskih spasioca ali zbog loših vremenskih uvjeta nisu uspjele pronaći mjesto stradanja trojice alpinista. Akcija potrage je trajala ukupno 138 dana. Napokon početkom ljeta tijela nastradalih alpinista su nađena u jugozapadnom podnožju Lupoglava. Prvo je nađeno tijelo Jajatovića, 21. juna. Tijelo je prenijeto u Sarajevo i sahranjeno na gradskom groblju Bare. Kasnije, 4. jula, pronađeno je tijelo Dilbera, a 6. jula i Stjepanovića. Planinarski savez BiH zamolio je obitelji Dilbera i Stjepanovića da se ta dva planinara sahrane u Barnom dolu pod Lupoglavom. Oni su, poslije kraćeg kolebanja, pristali. U subotu, 11. jula, u prisutnosti članova obitelji nastradalih alpinista, članova delegacije Planinarskog saveza BiH i Gorske službe spasavanja BiH, te oko 150 planinara iz raznih krajeva zemlje, u Barnom dolu (1580 m/nv) održana je tužna svečanost sahrane te dvojice alpinista.
Bila je to najduža i po broju učesnika najbrojnija akcija potrage u povijesti planinarstva Jugoslavije. Dragocjenu pomoć ekipama gorskih spasioca pružali su mještani iz sela u podnožju Prenja, a posebno iz Grabovčića i Konjičke Bijele. Vrijedi spomenuti da su nađena i dva fotoaparata (oba kod Stjepanovića). U jednom fotoaparatu film je bio uništen, a u drugom oštećen ali nakon razvijanja na fotografijama jasno se vidi da su sva trojica pristupili na vrhu Lupoglava.
Dino Kasalo, poznati bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova, umjetnik fotografije i ekolog snimio je film pod naslovom “Lupoglav 2102“. Ovaj film predstavlja rekonstrukciju događaja kada su smrtno stradali alpinisti Dilber, Stjepanović i Jajatović prilikom uspona na Lupoglavu. Rekonstrukcija je urađena na temelju 14 fotografija i izjava gorskih spasioca koji su učestvovali u akciji potrage za nastradalim alpinistima. Planinarski savez BiH u znak sjećanja na trojicu nastradalih alpinista na godišnjicu pogibije organizira tradicionalni Memorijalni planinarski pohod do spomenika u Barnom dolu i uspon na vrh Lupoglav. Prvi pohod je izveden u februaru 1971. godine.

Era alpinističkih uspona na Prenju trajala je skoro četiri desetljeća, od sredine pedesetih do kraja osamdesetih godina. U tom periodu bosanskohercegovački alpinisti izveli su mnoge prvenstvene zimske i ljetne smjeri u vrletnim stijenama prenjskih vrhova: Zelena glava, Otiš, Osobac, Sivadija, Zubac, Taraš, Velika Motika, Velika kapa, Botini, Vjetrena brda, Erać, Lupoglav, Ovča, Cetina i Izgorjela gruda. Prenj je tada bio poligon u kojem su naši alpinisti stjecali iskustvo za uspon na izazovne vrhove u svjetskim velegorjima koje su sedamdesetih i osamdesetih godina savladali: Alpe, Kavkaz, Pamir, Tian Shan, Kilimanjaro, Ande i Himalaji.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja planinarsku transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Boračko jezero (KT 117), vodopad Šištice (KT 118), pl. kć. Jezerce (KT 119), vrh Zelena glava (KT 120), pl. kć. Bijele vode (KT 121), pl. kć. Rujište (KT 122), pl. kć. Ljubina (KT 123), Barni do – spomenik alpinistima (KT 124). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1975. god. PSD “Prenj” Mostar uspostavlja Visokogorsku hercegovačku transverzalu: Velež – Prenj – Čvrsnica – Čabulja. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. kć. Rujište (KT 4), pl. kć. Bijele vode (KT 5), lov. kć. Crno polje (KT 6), Boračko jezero / odmaralište “Prenj” (KT 7), vrh Borašnica (KT 8), vrh Osobac (KT 9), pl. kć. Jezerce (KT 10), vrh Zelena glava (KT 11), vrh Lupoglav (KT 12), vrh Has / Veliki Prenj (KT 13), lov. kć. Glogovo / lov. rejon Mostar (KT 14). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.
Također te iste godine PS Jugoslavije uspostavlja “Planinarski put oslobođenja – planine Jugoslavije” u kojem je uvršteno po dva vrha u svakoj od šest republika i po jedan vrh u dvije autonomne pokrajine, ukupno je 14 vrhova obilježeno kontrolnim tačkama. Na planinama u BiH kontrolne tačke su obilježene na najvišem vrhu BiH – Maglić (KT 1) i na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (KT 2). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1978. god. PD “Borašnica” Konjic uspostavlja planinarsku transverzalu “Neretva” od Jablanice preko Prenja, Crvnja i Vučjih brda do Kalinovika. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Bukov laz (KT 4), Tisovica (KT 5), vrh Zelena glava (KT 6), pl. kć. Jezerce (KT 7), vrelo Kamenac (KT 8), Draganića kuća u Boračkoj dragi (KT 9), vidikovac na Ratkamenu (KT 10). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.
Planinarska transverzala “Neretva” je zajedno sa još nekoliko planinarskih transverzala uvrštena u “Planinarski partizanski put Bratstvo i Jedinstvo” na relaciji od Bihaća (BiH) do Žabljaka (CG), osnivač PS BiH, 1978. god.

8. – 9.9.1990. god. Na Rujištu je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su Planinarski savez BiH i PSD “Prenj” Mostar.

Prenj, Zubac  (1916 m/nv)

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Prenja uništeni su svi planinarski objekti na Jezercu, Raptama, Bijelim vodama i Rujištu. Lovački objekti su nekim čudom preživjeli ratna razaranja ali su poslije u krajnje sumnjivim požarima izgorjele tri lovačke kolibe: u dolini mostarske Bijele (2007. god.), na Lučinama pod Velikim Prenjem (2011. god.) i Vidrinim grudama pod Cetinom (2015. god.).

1999. god. Na Rujištu i Glogovu izgrađene su nove planinarske kuće.

2000. god. Grupa ljubitelja planine Prenj – planinari iz Mostara, Jablanice, Konjica i Zenice u dobrovoljnoj radnoj akciji obnavlja bivšu vojničku kolibu na Vrutku i uređuje u planinarsko sklonište.

2004. god. Grupa ljubitelja planine Prenj – planinari iz Mostara i Sarajeva u dobrovoljnoj radnoj akciji obnavlja planinarsko sklonište (kontejner) pod Velikim Vršinama u blizini vrela na Pištetu (1650 m/nv).

5.7.2005. god. Češki planinar Michál Belejcak (28) iz Brna, nakon uspona na vrh Lupoglav na silasku u dolinu Lučine smrtno je stradao. Nagla promjena vremena po čemu je Prenj poznat, kiša, magla i jak vjetar bili su kobni za Michála. Njegova partnerica Hana Pometlova, također planinarka i češka državljanka, pronađena je jako iscrpljena i u lošem stanju tri dana kasnije pored njegovog tijela, te helikopterom prebačena u Mostar. Na mjestu stradanja je podignuto spomen obilježje. PD “Prenj – Glogošnica 1979” organizira Memorijalni pohod svake godine. Prvi pohod je izveden u mjesecu kolovozu 2011. godine.

2005. god. Planinarski web magazin “Zone-2000.net” započinje široku akciju među planinarima BiH i regiona na prikupljanju financijskih i materijalnih sredstava za izgradnju nove planinarske kuće na Jezercu (1650 m/nv). Kuću su dobrovoljnim radom gradili mnogi planinari i utrošili oko 1500 radnih sati na organiziranim akcijama. Planinari su veliku količinu materijala prenijeli na leđima i rukama stazom sa Crnog polja. Pl. kuća je otvorenog tipa (ne zaključava se) i u njoj se može smjestiti 25-30 ljudi. Objekat je svečano otvoren 9.7.2016. godine.

11. – 12. 8.2007. god. Na Boračkom jezeru je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su Planinarski savez BiH i PD ”Borašnica“ Konjic.  

2009. god. PD “Borašnica” Konjic gradi planinarsku kuću u blizini vrela Vrutak (1593 m/nv). Objekat je svečano otvoren 22.6.2009. god.
PSD “Prenj” Mostar gradi novu planirsku kuću na Bijelim vodama (1450 m/nv) na lokaciji gdje je nekada bio stari objekat. Kuća nosi naziv po Adnanu Kriliću aktivnom članu ovog društva. Krilić je tragično nastrdao  na ronjenju u Meksičkom zaljevu (2005. god.). Njegova supruga, sestra i prijatelji osnovali su Fondaciju “Adnan Krilić” i prikupljena sredstva donirali PSD ”Prenju” Mostar s namjenom za izgradnju novog objekta na Bijelim vodama. Objekat je svečano otvoren 29.11.2009.god.

2011. god. Grupa planinara iz Mostara uređuje planinarsko sklonište (kontejner) smješteno u Štirnom dolu (1450 m/nv) pod vrhom Veliki Kapljuč (1946 m/nv). U blizini se nalaze Donja Poljica gdje su nekada bile čobanske kolibe. Malo dalje su Gornja Poljica gdje su također nekada bile čobanske kolibe nalazi se vrelo Cmiljevac i čatrnja za vodu (oko 1 km od skloništa).  

2012. god. PD “Prenj – Glogošnica 1979“ započinje sa izgradnjom nove planinarske kuće na Međuprenjevima odmah pokraj stare lovačke kuće “Milanova koliba“ (1540 m/nv). Radovi su trajali od 2012., a objekat je nakon završetka svečano otvoren 20.8.2016. godine.

2016. god. Pod Cetinom na Vidrinim grudama (850 m/nv), NVO “Cetina Prenj” Bijela započinje izgradnju nove planinarske kuće na lokaciji gdje je bila stara lovačka koliba koja je nastradala u šumskom požaru 10.8.2015. godine. Radovi na izgradnji novog objekta su započeti 2016. godine

2017. god. PD “Borašnica” Konjic gradi novi planinarski dom na Raptama (1406 m/nv), čatrnju i nadstrešnicu sa stolom, klupama i ognjištem ispred objekta. Dom nosi naziv po Senadu Muhibiću Dundi (1956. – 2011. god.) zaslužnom članu i dugogodišnjem predsjedniku ovog društva. Objekat je svečano otvoren 21.10.2017. god.

2018. god. PD “Borašnica” Konjic uspostavlja Memorijalni planinarski pohod na Veliku kapu (2004 m/nv) – najviši vrh konjičke Bjelašnice u sjevernom masivu Prenja. Pohod nosi naziv po Suadu Ribiću Sudi (1952. – 2015. god.) zaslužnom članu ovog društva i dugogodišnjem načelniku GSS stanice Konjic. Prvi memorijalni pohod je održan u kolovozu 2018. godine.

2019. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH” podiže novo planinarsko sklonište u Barnom dolu (1580 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma, a izvođač radova PSD “Prenj” Mostar.  

15.3.2020. god. Planinar Zoran Škutor (55) iz Mostara smrtno je nastradao uslijed pokliznuća na istočnom grebenu vrha Osobac (2024 m/nv). Nesreća se dogodila na usponu u kojem je učestvovalo ukupno pet planinara. Planinarska tura organizirana je dogovorno između sudionika uspona. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga a najveći među njima je nedostatak i nekorištenje odgovarajuće opreme potrebne za uspone u zimskim uvjetima. Drugi razlog je nedostatak obučenosti i iskustva sudionika, loša procjena opasnosti i vremenskih uvjeta, a također i nedostatak stručne osobe pri vođenju uspona u zimskim uvjetima. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na strmoj padini vrha (1800 m/nv). Ploču podiže HPD “Prenj 1933” Mostar.

14.2.2021. god. Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjevernoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je sniježna lavina. Šimić je samo tjedan dana prije nesreće pokušavao ispeti se na Cetinu, ali je grupa u kojoj je i on bio odustala zbog loših vremenskih uvjeta. Šimić je bio član PD “Konjuh” Tuzla, visokogorac, sportista i putopisac. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, časnik Oružanih snaga BiH. 

13.-14.6.2024. god. Izvedena je prva radna akcija na iznošenju materijala potrebnog za izgradnju novog planinarskog skloništa (bivak). Materijal je prevezen iz Konjica u dolinu Tisovicu a planinari su ga dalje prenijeli na leđima i rukama do lokacije budućeg skloništa (oko 6 km). Materijal je financiran dobrovoljnim prilozima planinara. Lokacija budućeg objekta je na nadmorskoj visini oko 1600 m u središnjem dijelu Prenja pod vrhom Soplje (1808 m/nv). U blizini se nalazi raskrižje planinarskih markiranih staza za dolinu Lučine i vrh Lupoglav (2012 m/nv). Sklonište će biti otvorenog tipa (ne zaključava se) i u njemu se može smjestiti 6 ljudi.

22.6.2025. god. Nakon intezivne višemjesečne potrage pripadnici Gorske službe spašavanja Prenj iz Konjica pronašli su tijelo njemačkog državljanina dr. Wolframa Mislera na lokalitetu Ploča, u podnožju vrha Osobac.
Dr. Misler je nestao u mjesecu septembru 2024. godine nakon što je doputovao u Bosnu i Hercegovinu radi planinarenja. Njegovo vozilo je tada pronađeno u podnožju Prenja, a posljednji trag vodio je prema ovom dijelu planine.
Usprkos potragama, uključujući pretrage poznatih planinarskih maršruta i korištenje dronova, rezultat je dugo izostajao. GSS Prenj iz Konjica i njegovi pripadnici nikada nisu odustali od potrage. U proteklih devet mjeseci, stalno su provjeravali pojedina mjesta i mogući pravci kretanja, u nadi da će se otkriti bilo kakav trag nestalog planinara. Nakon mnogih potraga gss spasioci, zajedno sa Sebastijanom Mislerom, sinom nestalog doktora, zajedničkim pretragama, napokon su tijelo dr. Mislera pronašli na vrlo nepristupačnom terenu.
Uz saradnju sa pripadnicima Policijske uprave Konjic, izvršen je transport njegovog tijela kroz jako težak i tehnički komplikovan teren do mjesta gdje ga je preuzelo vozilo nadležnih službi.

13.2.2026. god. u Generalnoj direkciji u Sarajevu direktor Službe marketinga “JP BH POŠTA” d.o.o. Sarajevo, Edis Đerzić primio je delegaciju Planinarskog saveza Federacije Bosne i Hercegovine, koju su činili potpredsjednik Saveza Ermin Lipović  i generalni sekretar Husein Šabić. Povod susreta je promocija prigodnog izdanja poštanske marke pod nazivom “Planinari”, čiji je motiv posvećen jednom od najznačajnijih događaja u povijesti bosanskohercegovačkog alpinizma – “Prvom zimskom usponu na Lupoglav”. Naime 14.2.1970. godine alpinisti Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijah Jajatović krenuli su na uspon, koji su uspješno ostvarili, ali su zbog oluje i ekstremnih vremenskih neprilika na silasku s vrha smrtno stradali.

Prenj, vrh Lupoglav (2102 m/nv), prigodna poštanska marka (2026. god.)

Poštanska marka je nominalne vrijednosti 1,40 KM. Autor likovnog rješenja je Tamer Lučarević. Uz poštansku marku, izdat je i prigodnan FDC koverat po cijeni od 2,00 KM. Poseban značaj ovom događaju daje i činjenica da su planinari, 14.2.2026. godine, obišli grob Zijaha Jajatovića na Barama u Sarajevu, jednog od stradalih alpinista, te se potom, 15.2.2026. godine, popeli do grobova Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića na Barnom dolu u podnožju vrha Lupoglav. Tom prilikom nakon odavanja počasti u znak sjećanja i poštovanja na stradale alpiniste podignuta je i zastava u obliku prigodne poštanske marke čiji je motiv posvećen “Prvom zimskom usponu na Lupoglav”.

Prenj, vrh Lupoglav (2102 m/nv), prigodan FDC koverat (2026. god.)
Prenj, panorama sa Tisovice (1365 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/nv)

Naslovna slika: Prenj, panorma sa Velike kape (2004 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Botini (2015 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/v)

Planinska jezera Bosne i Hercegovine

Planinska jezera u Bosni i Hercegovini se, na žalost, nalaze u završnoj evolutivnoj fazi razvoja i neka od njih već su, poodavno, poprimila odlike močvara ili bara. Do nekih jezera se može doći automobilom i s pravom postoji bojazan o sve većoj ugroženosti i nestanku ovih prelijepih “gorskih očiju“ koja svojom bistrom vodom ukrašavaju naša planinska bespuća.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinska jezera Bosne i Hercegovine se nalaze u središnjem dijelu Bosanskohercegovačke Dinarske planinske oblasti. Od jugoistoka prema sjeverozapadu Dinarskih planina, smjenjuju se planinski hrbati Lebršnika, Zelengore, Lelije, Crvnja, Treskavice, Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vrana, Vranice, Raduše, Cincara, Troglava i Šatora. Unutar ove zone susrećemo veliki broj planinskih jezera koja se, na žalost, nalaze u završnoj evolutivnoj fazi razvoja i neka od njih već su, poodavno, poprimila odlike močvara ili bara. Do nekih jezera se može doći automobilom i s pravom postoji bojazan o sve većoj ugroženosti i nestanku ovih prelijepih “gorskih očiju“ koja svojom bistrom vodom ukrašavaju naša planinska bespuća.
Gotovo sva planinska jezera u Bosni i Hercegovini su mlađe hidrografske tvorevine. Procesima spiranja i deponovanja produkata trošenja stijena intezivno se zatrpavaju jezerske kotline.Ako se u jezerskim slivovima ne obave neophodni sanacioni i zaštitnički radovi, uz obavezni naučni i stručni nadzor planinska jezera Bosne i Hercegovine će relativno brzo nestati. Osim prirodnih negativnih procesa, nestanak pospješuju kontinuirano i ostali negativni uticaji: zagađenje jezerske vode i okoline, vještački zahvati, devastacija jezerskih slivova, poribljavanje, izgradnja vikend nastamba pa čak i cijelih vikend naselja, auto-kampova i sl. npr. Prokoško i Boračko jezero.
Neka jezera, iako nose takav naziv s obzirom na svoj hidrografski i morfografski karakter više odgovaraju barama, lokvama ili močvarama, a manje jezeru. U ovom napisu je dat kratak pregled planinskih jezera bez obzira na njihovo porijeklo, veličinu i karakter. S obzirom na neznatnu površinu i zapreminu, planinska jezera Bosne i Hercegovine nemaju privredni značaj. Neka od njih imaju turističke funkcije, a većina  su pojilište za stoku nomadskih stočara.
U postojećoj geografskoj i drugoj literaturi doskora su prihvatana mišljenja da su gotovo sva planinska jezera nastala u morfološkim depresijama i da datiraju od pleistocenskog perioda kada su neke naše Dinarske planine bile zahvaćene glacijacijom. Zbog toga, još uvijek se neargumentovano sva planinska i neka druga prirodna jezera u Bosni i Hercegovini nazivaju “glečerska ili glacijalna jezera“. Više o ovome i mnogim drugim zanimljivostima možete saznati u knjizi PRIRODNA JEZERA BOSNE I HERCEGOVINE, limnološka monografija, Prof.dr. Muriz I. Spahić, HARFO-GRAF, Tuzla, 2001.

JEZERA NA ZELENGORI

Od svih bosanskohercegovačkih planina na Zelengori i Treskavici se nalazi najveći broj jezera. Poznata su po ljepoti pejsaža u kojem su smještena. Osim jezera na Borilovcu i pod Pliješem sva jezera na Zelengori su ledenjačkog (glacijalnog) porijekla. Napajaju se iz ledenjaka, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Orlovačko, Borilovačko, Donje i Gornje Bare, Crno i Kladopoljsko jezero su najpristupačnija i do njih se vrlo blizu može doći automobilom. Do svih jezera vode pješačke staze od kojih su neke označene planinarskom markacijom. U svim jezerima osim u Bijelom i Gornjim Barama ima ribe. Prvo poribljavanje jezera izvršio je Ribarski institut Bosne i Hercegovine 1963. godine. Na području Nacionalnog parka “Sutjeska“ nalaze se sljedeća jezera: Crno, Bijelo, Donje Bare, Gornje Bare i Orlovačko. Jezera koja nisu pod zaštitom su sljedeća: Kladopoljsko, Štirinsko, Kotlaničko, Borilovačko i pod Pliješem.

  • Kladopoljsko jezero (1350 m/nv) se nalazi na zapadnim obroncima planine Zelengore. Jezero leži u klancu blizu Kladovo polja, stiješnjeno između strmih stijena Muravskih strana i Planinice. Sa svih strana je obraslo bujnim šašom i drugim barskim biljkama od kojih se ističe žuti lokvanj. Na dnu jezera leže drvene klade. Oko jezera i u polju nigdje naokolo nema šumske vegetacije što upućuje da su u prošlosti ovdje bili veliki kompleksi šuma ili je pored jezera vodio put kojim su se prevozile klade (balvani). Po ovim kladama su jezero i polje dobili ime. Jezero je dugo 250 m, široko 100 m, i duboko do 9 m. U jezeru jedina vrsta ribe je potočna pastrmka. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko sela Oblja, Suhog polja i Kladovog polja. Od Oblja do jezera može se pristupiti planinarskom markiranom stazom (2 sata hoda).
  • Štirinsko jezero (1672 m/nv) se nalazi sa sjeverne strane vrha Mali Zimomor. Jezero leži na prostranoj visoravni Štirine po kojoj je jezero dobilo ime. Oko jezera su izvanredni planinski pejsaži: livade prekrivene zelenom travom, prošarane raznolikim planinskim cvijećem i bijelim krečnjaćkim površinama. Od svih jezera na Zelengori smješteno je na najvećoj je nadmorskoj visini i najveće površine. Jezero je dugo 600 m, široko 300 m, i duboko do 4,5 m. U njemu obitava jezerska zlatovčica. Uz Kotlaničko i Bijelo jedno je od tri zelengorska jezera do kojeg se ne može blizu prići automobilom. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz dva pravca: od lovačke kuće na Borilovcu i sa prijevoja na Borovnom brdu (2 sata hoda).
  • Kotlaničko jezero (1528 m/nv) leži u kraškom udubljenju stiješnjeno golim kamenitim vrhovima Prutače, Kotura, Dumoša i Velikog Zimomora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Najdublje je na Zelengori, dugo je 480, široko 200 i duboko 10 metara. Jezero je bogato ribom, jezerskom zlatovčicom, a u njemu ima tritona, endemičnog vodozemca. Do jezera se može priči sa prijevoja na Borovnom brdu planinrskom markiranom stazom (2 sata hoda).
  • Orlovačko jezero (1438 m/nv) je jedno od najljepših planinskih jezera u Bosni i Hercegovini. Nalazi se u središnjem dijelu Zelengore i okruženo je vrhovima: Orlovcem, Ljeljenom i Stogom. Zatvoreno je visokim grebenima, djelomično okruženo buko­vom šumom i bujnim pašnjacima. Bubrežastog je oblika, dugo je 380 m, široko 100 m, i duboko do 5 m. Dno jezera je obraslo šašom i zelenom travom, pa zato voda izgleda modro-zelena. Obale su pješčane i lako pri­stupačne. Oko jezera su pašnjaci puni cvijeća, a iznad su sivi krečnjački vrhovi prošarani zelenom klekovinom i snježanicima. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz dva pravca: iz Kalinovika preko Konjske vode i sa Čemerna preko prijevoja na Borovnom brdu.
  • Crno jezero (1440 m/nv) leži u dubokoj šumi sa sjeveroistočne strane vrha Orlovac. Jajolikog je oblika, dugo je 170 m, široko 80 m, i duboko do 3 m. Dno jezera je prekriveno travom, a okolina visokom crnogo­ričnom šumom, pa uslijed toga voda izgleda crna i po tome je jezero dobilo ime. Zbog ambijenta u kojem se nalazi spada u naša najljepša planinska jezera. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Štavnja i Vrbnice do Srijemušne luke. Dalje do jezera 30 minuta hoda.
  • Bijelo jezero (1416 m/nv) leži sa sjeverne strane vrha Orlovača. Na dnu jezera se nalazi sitni bijeli pijesak i po tome je jezero dobilo ime. Poznato je i po imenu Zeleno jezero zbog njegove boje. Najmanje je po površini, nepravilnog je oblika, dugo je 90 m, široko 70 m, i duboko do 2,5 m. Jezero je udubljeno u reljefu koji može omogućiti stvaranje veće akumulacije, što bi znatno povećalo površinu jezera. Od Crnog jezera je udaljeno oko 30 minuta hoda.
  • Jezero Gornje Bare (1510 m/nv) leži sa sjeverne strane obronaka Tovarnice, u podnožju prijevoja Dobra i Uglješinog vrha. Ima oblik elipse, dugo je 150 m, široko 80 m, i duboko do 2 m. Dno jezera je muljevito, posuto pijeskom i obraslo sitnom travom. Oko jezera tereni su prekriveni visokom planinskom travom prošaranom grmovima borovnice. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Krekova i Careve Gore. Dalje do jezera 30 minuta hoda.
  • Jezero Donje Bare (1470 m/nv) leži sa istočne strane vrha Ardov. Ima oblik elipse, dugo je 250 m, široko 120 m, i duboko do 4,5 m. Prekrasne livade i šume oko jezera čine alpski ugođaj. U neposrednoj blizini jezera se nalazi lovačka kuća. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Krekova i Careve Gore;
  • Borilovačko jezero (1550 m/nv) leži sa sjeveroistočne strane vrha Kalelija. Zovu ga i Jugovo jezero po bivšem lovočuvaru Nacionalnog parka “Sutjeska“ Jusufu Jugi koji je bio njegov idejni tvorac, konstruktor i graditelj. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Ovo čudesno djelo ljudskih ruku započeto je sa gradnjom sredinom prošlog vijeka. Jezero je tokom vremena poprimilo odlike prirodnog jezera. Kružnog je oblika, dugo je 250 m, široko 100 m, i duboko do 4 m. Okruženo je močvarnom mahovinom i barskim biljkama. Oko jezera su prostrani pašnjaci sa sočnom planinskom travom. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Konjske vode i pravca Čemerna preko prijevoja na Borovnom brdu.
  • Jezero pod vrhom Pliješ (1140 m/nv) leži u uvali u blizini raskršća puteva za Palež i Pašinu poljanu. Napaja se iz okolnih izvora, toplenjem snijega i kišnicom. Oblika je elipse, dugo je 250 m, široko 50 m, i duboko do 2 m. Sa svih strana je obraslo barskom vegetacijom. Iz jezera ističe potok Oteša koji se kod Miljevine ulijeva u rijeku Bistricu. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Miljevine preko sela Rataja.

JEZERA NA ČVRSNICI

  • Jezero Crvenak (1970 m/nv) je na najvišoj nadmorskoj visini i ujedno po površini najmanje ledenjačko jezero u Bosni i Hercegovini. Poznato je i po imenu Crljenak. Nalazi se sa zapadne strane vrha Trinača na obodu vrletne Strmenice, u blizini čuvenih Hajdučkih vrata (10 minuta hoda). Ovalnog je oblika, dugo je 70 m, široko 50 m, i duboko do 9 m. Oko jezera tereni su prekriveni teško prohodnom klekovinom bora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Jedno je od rijetkih naših planinskih jezera čija je voda pitka. Najpovoljniji pristup do jezera vodi od planinarske kuće “Vilinac“ planinarskom markiranom stazom (1 sat hoda).  
  • Blidinjsko jezero (1183 m/nv) leži u Ivan Docu na samom kraju Dugog polja stiješnjeno strmim padinama vrha Jelinka na Čvrsnici i Borove glavice na Vran-planini. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Vremenom je poprimilo karakteristike prirodnog jezera. Jezero je dugo 2,5 km, široko 1,5 km, i duboko do 2 m. Po površini je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Ljeti velik dio vode nestaje u ponorima, zbog čega znatno opadne razina jezera. U jezeru se nalaze brojne riblje vrste klijena, oštrulje, podbile i kalifornijske pastrmke. Oko jezera tereni su pogodni za ispašu stoke, a manjim dijelom za obrađivanje, u prošlosti je ovaj omjer bio obrnut. Jezero je pod zaštitom Parka prirode “Blidinje“. Najpovoljniji pristup jezeru automobilom vodi iz pravca Jablanice preko Sovićkih vrata.
  • Orlovo jezero (1800 m/nv) se nalazi istočno od ski-centra na Blidinju (oko 2,5 km zračne linije). Jezero leži na prostoru Donjih Mejdana u uvali južno od vrha Orlov kuk po kojem je dobilo ime. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka i obližnjeg izvora. Tereni oko jezera su obrasli teško prohodnom klekovinom bora. Jezero je skromnih dimenzija. Pristup do jezera je pješačkom stazom od grobne kapele na Risovcu (3 sata hoda).   
  • Ledeno jezero (1750 m/nv) se nalazi u masivu Velike Čvrsnice. Jezero leži u amfiteatru pod impresivnim Pesti Brdom / vrh Ploča. Ledenjačkog je porijekla. Ambijent u kojem se jezero nalazi predstavlja pravu malu oazu. Vodom se napaja iz ledenjaka i obližnjeg izvora. Jezero je skromnih dimenzija. Pristup do jezera je od planinarske kuće “Vilinac“ (3 sata hoda).   
Lebršnik – Jagodino jezero (1507 m/nv)

JEZERA NA PRENJU

  • Boračko jezero (404 m/nv) se nalazi na sjeveroistočnoj strani Prenja između Crne Gore i Tranjine. Boračko jezero predstavlja jedno od najvećih prirodnih jezera u Bosni i Hercegovini. Ledenjačkog je porijekla. Smješteno je u velikoj uvali na krajnjem jugoistočnom dijelu Boračke drage, u neposrednoj blizini regionalnog puta Konjic – Glavatičevo. Jezero je okruženo šumom crnogorice i bjelogorice. Ledničkog je porijekla. Oblika je elipse, dugo je 780 m, široko 400 m, i duboko do 14 m. Obala jezera je obrasla trstikom, lokvanjem i drugim barskim biljkama u kojima se gnijezde divlje patke, liske i gnjurci. Boračko jezero dobiva vodu od Boračkog potoka i potoka Boračke drage. Osim voda pritoke, jezero se napaja iz nekoliko jakih vrela u podnožju Kadine paljike i druga vrela. Iz jezera otječe rječica Šištica, duga oko 3 km i ulijeva se u Neretvu (lijeva pritoka). Na ušću voda ponire i probijaja se kroz stijene uz jak zvuk koji podsjeća na šištanje i završava u Neretvu vodopadom visokim 30 m. Po ovom šištanju rječica i vodopad su dobili ime Šištica. Vodopad se može vidjeti sa desne obale Neretve (pristup iz sela Kašići).
    Boračko jezero predstavlja pravi raj za ribolovce, u njemu ima šarana, potočne, jezerske i kalifornijske pastmke i riječnih rakova. Jezero je prijatno za kupanje, odmor, rekreaciju i pripremu sportskih ekipa. Preko ljeta izviđači (skauti) imaju svoje tabore pored jezera. U tom periodu na jezeru se održavaju mnogobrojna sportska takmičenja na vodi. Pogodno je kao ishodišna tačka za planinarenje po Prenju, rafting Neretvom, seoski i eko-turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam, paragliding. Zbog velikog broja izgrađenih objekata i negativnog ljudskog djelovanja jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Do jezera se može prići automobilom iz Konjica (21 km). 
    Boračko jezero je stavljeno pod zaštitu države od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine (1954. god.). Također jezero je na popisu IBA (Important Bird Areas) važnih područja za očuvanje ptica i biološku raznolikost. 
  • Jezerce (1655 m/nv) se nalazi u središnjem dijelu Prenja. Jezero leži u uvali sa južne strane markantnog vrha Taraš. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka i obližnjeg izvora. U ljetnom periodu oko jezera često boravi krdo konja, pastoralna slika koju vrijedi vidjeti. Lijep je i ugođaj kada se na površini jezera ogleda markantni vrh Osobac. Jezero je skromnih dimenzija. U blizini jezera se nalazi istoimena planinarska kuća (10 minuta hoda). Pristup do jezera je iz doline Konjičke Bijele preko Skoka planrskom markiranom stazom (3 sata hoda).

JEZERO NA ŠATOR-PLANINI

  • Šatorsko jezero (1488 m/nv) se nalazi u središnjem dijelu Šator-planine. Jezero leži u prostranoj uvali sa sjeverne strane Velikog Šatora, najvišeg vrha Šator-planine. Ledenjačkog je porijekla. Elipsastog je oblika, dugo je 280 m, široko 150 m, i duboko do 8 m. Napaja se iz ledenjaka i podjezerskih izvora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Iz jezera otječe Mlinski potok koji zajedno sa Šatorskim potokom čine Unac. U blizini jezera se nalazi Bulino vrelo koje po narodnom predanju liječi sve bolesti. Po tradiciji narod se na jezeru okuplja na Ilindan (2. august). Do jezera se može prići terenskim vozilom iz dva pravca: iz Bosanskog Grahova preko Tičeva i od Livna preko Gornjih Peulja.

JEZERO NA CRVNJU

  • Crvanjsko jezero (1050 m/nv) se nalazi na istočnim obroncima planine Crvanj. Poznato je i po imenu Bačko. Sa sjeveroistočne strane je okruženo brdom Mali Vrh a sa zapadne i južne pojasom bukove šume. Ledenjačkog je porijekla. Bubrežastog je oblika, dugo je 500 m, široko 270 m, i duboko do 13 m. Napaja se iz ledenjaka, podjezerskih i okolnih izvora. Iz jezera otječe potok Jezerac koji se s potokom Gvozdnicom ulijeva niže Uloga u rijeku Neretvu (lijeva pritoka). Jezero je poribljeno šaranom i jezerskom pastrmkom. Na proces nestanka jezera značajno doprinosi regresivna erozija potoka Jezerac kojom se zahvataju sve veće količine vode. U uvjetima narastanja jezerskog dna moćnim fluvijalnim nanosom, regresijom otoke i brzim procesima zamočvarivanja jezero je poodavno ušlo u svoju završnu evolutivnu fazu. U neposrednoj blizini jezera se nalazi selo Jezero do kojeg se može prići terenskim vozilom iz Uloga (12 km). 

JEZERA NA LEBRŠNIKU

  • Jezero pod vrhom Kuk (1501 m/nv) leži u uvali okruženoj stjenovitim liticama Kuka, Lupoglava, Krvavice i Košare otvorene samo s jedne strane prema Škiljevića poljani. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka i nekoliko okolnih izvora. Jezero pripada izvorišnoj čelenki rijeke Sutjeske. Dugo je 50 m, široko 25 m, i duboko do 2 m. Sezonskog je karaktera, u ljetnom periodu presuši. Pokraj jezera je katun. U blizini jezera se nalazi planinarski dom smješten u Papinom dolu do kojeg se može prići terenskim vozilom sa prijevoja Čemerno (8 km). Dalje do jezera 30 minuta hoda.
  • Jagodino jezero (1507 m/nv) leži u širokoj uvali okruženoj Jagodinom glavicom i vrhom Košare. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i nekoliko okolnih izvora. Jezero pripada izvorišnoj čelenki rijeke Sutjeske. Dugo je 60, široko 40 i duboko 2 metra. Sezonskog je karaktera. U posljednjih nekoliko godina tokom ljeta presuši. U blizini jezera se nalazi planinarski dom u Papinom dolu do kojeg se može prići terenskim vozilom sa prijevoja Čemerno(8 km). Dalje do jezera 30 minuta hoda.
  • Jezero pod Ravnom Gredom (1400 m/nv) leži u uvali pod liticom s antenskim stubom na vrhu (zapadno od Viline pećine). Poznato je i po imenu Jezerina. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka i nekoliko okolnih izvora. Dugo je 100 m, široko 30 m, i duboko do 2 m. Sezonskog je karaktera, u ljetnom periodu presuši. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom sa prijevoja Čemerno do katuna (Inića grob). Dalje preko Ravne bare do jezera 40 minuta hoda.
  • Jezero u Čemernom (1288 m/nv) leži u uvali sa desne strane puta ka izvoru Sutjeske. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera, u ljetnom periodu presuši. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom. Od prijevoja Čemerno je udaljeno 1 km.
  • Škipina lokva (1647 m/nv) leži na širokoj zaravni u blizini Provaljenog dola (oko 2 km zapadno od Orlovca – najviši vrh Lebršnika). Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Do jezera se može prići iz Papinog dola (2 sata hoda).

JEZERA NA TRESKAVICI

Na Treskavici se nalazi veliki broj jezera. Poznata su po iznimnoj ljepoti pejzaža u kojem su smještena. Napajaju se iz ledenjaka i podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Veliko, Platno, Crno i Bijelo jezero su ledenjačkog porijekla (glacijalnog) i proglašena su spomenikom prirode.
Upozorenje: na Treskavici su u minulom ratu (1992. – 1995.) vođene borbe, iza kojih su ostala neeksplodirana ubojita sredstva i protupješačke mine. Iz tog razloga ne preporučuje se kretanje mimo planinarskih markiranih staza. Posebno su rizična područja oko jezera na Spasovači, Gornjoj bari i Simovića bari.  

  • Veliko jezero (1550 m/nv) se nalazi u središnjem dijelu Treskavice. Jezero leži u velikoj uvali između Ljeljena na zapadu i Nikolinih stijena na istoku. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka, podjezerskih i okolnih izvora i potoka. U jezero se potokom uljeva voda iz Platnog jezera. Zbog konstantnog zatrpavanja siparima i naplavinom dimenzije jezera se vremenom sve više smanjuju. Dugo je 290 m,  široko 150 m, i duboko do 5 m. Voda iz jezera otječe na istočnoj strani jezera i ponire pod morenskom prečagom na Šišanu. Dalje teče kao potok Glibovac do vodopada Skakavac nakon kojeg mijenja ime u Hrasnica. Istočne obale jezera su obrasle barskom vegetacijom. Jezero je poribljeno kalifornijskom pastrmkom. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (2,30 sati hoda).
  • Platno jezero (1580 m/nv) se nalazi u neposrednoj blizini Velikog jezera (jugoistočno oko 150 m). Zovu ga i Blatno jezero. Jezero leži u dnu Krajačića klanca stiješnjeno između Nikolinih stijena i Buca glave. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se iz ledenjaka Nikolinog ždrijela i podzemnih izvora. Dugo je 80 m, široko 30 m, i duboko do 2 m. Dno jezera je prekriveno muljem i blatom bijele boje. Jezero otječe na sjevernoj strani potokom u Veliko jezero. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (3 sata hoda).
  • Crno jezero (1675 m/nv) se nalazi sjeverozapadno od Velikog jezera. Jezero leži u uvali između Ljeljena i Ilijaša. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se lednjakom i podjezerskim izvorima. Dugo je 170 m, široko 100 m ,i duboko do 4 m. Ljeti je pogodno za kupanje i kampovanje. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (3,30 sati hoda).
  • Bijelo jezero (1697 m/nv) se nalazi sjeveroistočno od najvišeg vrha Treskavice – Ćabe. Jezero leži u podnožju Ćabenskih stijena koje ga siparom intezivno zatrpavaju i prijete njegovom nestanku. Ledenjačkog je porijekla. Napaja se ledenjakom i Konjskih vrela. Dugo je 140 m, široko 80 m, i duboko do 1 m. U jezeru se dugo zadržava snijeg i led, po tome je dobilo ime. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (4 sata hoda).
  • Zmijsko jezero (1633 m/nv) se nalazi istočno od vrha Oblik. Jezero leži u uvali ispod stjenovitog grebena koji povezuje vrhove Oblik i Zubove. Iznad jezera je vrletna pješačka staza koja od Turovog stana vodi na Ovčije ždrijelo. Tokom cijele godine u jezeru ima vode. Napaja se iz ledenjaka i podjezerskog izvora. Dugo je 80 m, široko 30 m, i duboko do 2 m. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (3 sata hoda).
  • Jezero na Turovom stanu (1640 m/nv) se nalazi sa sjeveroistočne strane vrha Oblik. Jezero leži okruženo sa svih strana gustom bukovom šumom u neposrednoj blizini bivše lovačke kuće. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Tokom cijele godine ima vode u njemu. Poznato je kao značajno pojilište divljih zvijeri i ostaloj divljači. Dimenzije jezera su skromne. Do jezera se može prići planinarskom markiranom stazom iz sela Turovi (3 sata hoda).
  • Trokunsko jezero (1220 m/nv) se nalazi južno od sela Dujmovići (oko 1,5 km zračne linije). Zovu ga i Suho jezero. Jezero leži u dubokoj uvali pod krševitim liticama Malog Čardaka (1455 m/nv) sa njegove zapadne strane. Jezero je gotovo zatrpano sa odlomcima stijena i stabala drveća oborenih lavinama. Primjer je negativnih fizičkogeografskih procesa zbog kojih je jezero presušilo i gotovo nestalo. Do jezera se može prići pješačkom stazom iz sela Dujmovići (1 sat hoda).
  • Jezero na Spasovači (1590 m/nv) se nalazi južno od bivše lovačke kuće. Jezero leži u plitkoj uvali pod Vjetrenim stijenama okruženo s jedne strane bukovom šumom. Tereni oko jezera su tipično planinski pašnjaci. Napaja se topljenjem snijega i obližnjeg izvora. Dimenzije jezera su skromne. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Upozorenje: tereni neposredno oko jezera predstavljaju rizičnu površinu od neeksplodiranih eksplozivnih sredstava i protupješačkih mina koja su ostala iz minulog rata.
  • Jezero na Gornjoj bari (1600 m/nv) se nalazi južno od Pašine planine. Jezero leži u većoj uvali u podnožju strmenitog Zelenog struga gdje je u prošlosti bio veliki katun. U neposrednoj blizini jezera se nalazi srednjevjekovna nekropola sa stećcima. Napaja se topljenjem snijega i dva okolna izvora. Skromnih je dimenzija. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši.
    Upozorenje: tereni neposredno oko jezera predstavljaju rizičnu površinu od neeksplodiranih ubojnih sredstava i protupješačkih mina koja su ostala iz minulog rata.
  • Jezero Simovića bara (1395 m/nv) se nalazi zapadno od lovačke kuće na Gvoznom polju (oko 1,5 km zračne linije). Jezero leži u dubokoj uvali pod krševitim liticama grebena koji povezuje dva markantna vrha: Veliki Treskač i Mali Treskač. Okruženo je sa svih strana bukovom šumom. Zovu ga i Gospina lokva ili Gvozno jezero. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Vremenom je poprimilo karakteristike prirodnog jezera. Napaja se iz ledenjaka i okolnih izvora. Tokom cijele godine u jezeru ima vode. Veći dio površine jezera je pod gustom vodenom vegetacijom. Jezero je dugo 200 m, široko 100 m, i duboko do 4 m. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. Zbog izuzetno velikih primjeraka ribe često ga posjećuju strastveni ribolovci. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Gvoznog polja makadamskom cestom do lovačke kuće (8 km. Dalje do jezera nastaviti planrskom markiranom stazom (30 minuta hoda).
    Upozorenje: tereni neposredno oko jezera predstavljaju rizičnu površinu od neeksplodiranih ubojnih sredstava i protupješačkih mina koja su ostala iz minulog rata.
Treskavica – Crno jezero (1675 m/nv)

JEZERA NA BJELAŠNICI

  • Lokvanjsko jezero (1760 m/nv) se nalazi na sjeveroistoku planine Bjelašnica. Jezero leži u uvali sa zapadne strane vrha Mala Vlahinja. Ledenjačkog je porijekla. Oblika je elipse, dugo je 100 m, široko 60 m, i duboko 2 m. Napaja se iz ledenjaka i obližnjeg izvora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Izloženo je jakim zatrpavanjem sipara sa istočne strane na kojoj se počela formirati močvara. Polovina površine jezera prekrivena je barskom vegetacijom s tendencijom njenog daljnjeg širenja. Ako se ne izvrši hitna sanacija jezeru prijeti potpuni nestanak. Do jezera se može doći markiranom stazom od planinarskog doma “Mrtvanjski Stanari“ (1,30 sati hoda).
  • Blatačko jezero (1150 m/nv) se nalazi na jugozapadu planine Bjelašnica. Jezero leži u kraškoj uvali u neposrednoj blizini sela Blace po kojem je i dobilo ime. Ledenjačkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 420 m, široko 175 m, i duboko do 2 m. Napaja se iz podjezerskih izvora. Korištenjem ovoga jezera kao glavno pojilište za stoku otpočeo je proces nastanka barske vegetacije. Jezero je poprimilo močvarni izgled i samo jedna trećina je bez močvarne i barske vegetacije. Već duže vrijeme po definiciji ono danas ne predstavlja jezero. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Konjica preko sela Džepa i Vrdolja.
  • Kalajli jezero (1645 m/nv) se nalazi na sjeverozapadu planine Bjelašnica. Jezero leži u jednoj od mnogobrojnih vrtača na prostoru između katuna Opančak i vrha Hranisava. Jezero je skromnih dimenzija. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i podjezerskih izvora. Vode u jezeru ima tokom cijele godine. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tarčina do katuna Opančak. Dalje ćobanskom stazom do jezera (1 sat hoda).
  • Sitničko jezero (1695 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Bjelašnica. Jezero leži u većoj udolini u neposrednoj blizini planinarske kuće “Sitnik“. Skromnih je dimenzija. Jezero je nastalo vještački (sredinom prošlog stoljeća) pregrađivanjem i zatvaranjem dna da voda ne otiče. Ima važnu ulogu kao pojilište za stoku. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši.
  • Balića jezero (1370 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Bjelašnica. Jezero leži u udolini kod sela Umoljani u blizini zaseoka Elezovići. Skromnih je dimenzija. Napaja se iz dva okolna izvora, topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Služi kao pojilište za stoku. Do jezera se može prići ćobanskom stazom iz Umoljana ili Elezovića (30 minuta hoda).

JEZERA NA RADUŠI

  • Veliko ili Rumbočko jezero (1830 m/nv) se nalazi u središnjem dijelu planine Raduše. Jezero leži u uvali sa sjeveroistočne strane Idovca, najvišeg vrha Raduše. Okruglog je oblika, dugo je 85 m, široko 70 m, i duboko do 1,5 m. Jezero nema stalne pritoke ni otoke. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sa sjevera i sjeverozapada intezivno se zatrpava plavinom koja nadire ka njegovoj sredini. Jezero je danas potpuno prekriveno barskom vegetacijom. U bliskoj budućnosti jezeru prijeti opasnost od nestanka. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Prozora preko sela Ibrahimov dolac (Zahum).
    Upozorenje: u blizini jezera postoji sumnjiva rizična površina od neeksplodiranih ubojnih sredstava i protupješačkih mina koja su ostala iz minulog rata.
  • Malo ili Voljičko jezero (1730 m/nv) se također nalazi u središnjem dijeluplanine Raduše. Jezero leži u uvali na prostoru Plandišta sa sjeveroistočne strane vrha Kik. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Prekriveno je barskom vegetacijom i prijeti mu opasnost da isčezne. Pristup do jezera je kao i za Idovačko jezero.  

JEZERA NA VISOČICI

Na sjeveroistočnim obroncima planine Visočice nalazi se nekoliko jezera skromnih dimenzija. Jezera leže u uvalama na nadmorskoj visini od 1300 m do 1650 m. Napajaju se iz ledenjaka i kišnicom. Sezonskog su karaktera i u ljetnom periodu presuše. Osobine su većih lokava i uglavnom služe kao pojilište za stoku.
Među njima su značajna: Veliko jezero pod vrhom Vito, Srednje jezero i Malo jezero pod vrhom Subar, jezero Kolovetnice pod vrhom Drstva, jezero pod Mokrim stijenama i jezero u dolini Jelenača. Do jezera se može doći planinarskim markiranim stazama iz doline Tušila u kojoj je smješten planinarski dom “Vrela“ kod sela Sinanovići.

  • Kolečića bara (1650 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Visočica. Jezero leži sa sjeveroistočne strane vrha Veliki Ljeljen na prostranoj visoravni na kojoj su mnogobrojna vrela i potoci. Zbog bogatstva vodom visoravan je dobila ime Jezera. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Kao i jezera u Kaocima sezonskog je karaktera. Tokom ljeta presuši. Zanimljivo je istaći da su sva jezera na Visočici prije dvije decenije bila puna vode preko cijelog ljeta što je značajno za ispašu stoke. Visočica je bila poznati centar nomadskog stočarenja.
    Do polazne tačke se može prići terenskim vozilom iz dva pravca: iz sela Sinanovići (Tušila) preko prijevoja Oštra bara i sela Luka (Bjelimići) dolinom Kolijevke. Oba pristupa vode do katuna Police gdje se nalazi srednjovjekovna nekropola sa stećcima te dalje nastaviti kroz Bojadžin do planinarskom markiranom stazom do Poljica gdje se nalazi također velika srednjovjekovna nekropola sa stećcima u čijoj se blizini nalazi jezero (1 sat hoda).                    

JEZERO NA VRANICI

  • Prokoško jezero (1636 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Vranica. Jezero leži u širokoj kotlini okružene s jedne strane vrhovima nadmorske visine preko 2000 m. Jedno je od najvećih i najljepših jezera u planinama Bosne i Hercegovine. Ledenjačkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 430 m, široko 190 m, i duboko do 13 m. Napaja se iz ledenjaka, podjezerskih i okolnih izvora i nekoliko potoka. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. U jezeru živi vodeni gušter (Triton alpestris), endemični vodozemac. U okolini jezera raste planinska orhideja (Orchis bosniaca). A u barskoj vegetaciji – šaši, povremeno boravi divlja patka (Anas bosha). Jezero je proglašeno spomenikom prirode. Jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Negativni fizičkogeografski procesi i veliki broj stočarskih koliba i vikendica izgrađenih posljednje decenije na jugozapadnoj jezerskoj slivnoj strani (najbogatijom pritočnim vodama) pridonijeli su stvaranju većeg sistema močvarne i barske vegetacije. Jedna trećina jezera već je dobro zamočvarena i ako se ne poduzmu sanacioni radovi u cilju zaštite u dogledno vrijeme mu prijeti nestanak. Ovom treba pridodati i regresivnu eroziju koja se odvija po uzdužnom profilu jezerske otoke koja zahvata sve veće količine jezerske vode. Procesu su pogodovali zahvati prilikom izgradnje šumskog puta kojim je presječena jezerska otoka.
    Na obali jugoistočne strane jezera okružene rijetkom šumom smrče i klekovinom bora na temeljima starog doma koji je izgorio u požaru 1983. godine gradi se novi pl. dom.  
    Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Fojnice preko Jezernice i Vlaške ravni. Na Vranici se nalazi veći broj lokvi koja nikada ne presuše: na Kolu pod Ločikom, na Dobruškoj Vranici pod Kukuruzevljem i u Širokom dolu pod Nadkrstcem.
    Prokoško jezero je proglašeno spomenikom prirode Bosne i Hercegovine.

Naslovna slika: Zelengora, Kladopoljsko jezero (1350 m/nv)

Travnička kronologija

Grad Travnik (503 m/nv) je smješten u uskoj dolini kojom protiče rijeka Lašva, okružen planinama Vilenice (Kicelj 1235 m/nv) sa juga i Vlašićem (Paljenik 1933 m/nv) sa sjevera. Travnik se nalazi oko 90 km sjeverozapadno od Sarajeva na glavnom magistralnom putu M5 koji je povezan sa svim važnijim magistralnim pravcima u BiH. Pogodan geografski položaj, plodne doline Lašve i Bile te prirodna bogatstva su razlog nastajanja mnogih naselja. Brojni arheološki tragovi ljudskih naseobina na prostoru Lašvanske doline sežu još u mlađem kamenom dobu. Poznato je da su u ovom kraju Iliri, Kelti i Rimljani ispirali zlato iz Lašve i eksploatirala se željezna rudača, o tome svjedoče gomile pijeska i troske.
Travnik je atraktivna destinacija koju posjećuju mnogi turisti iz cijelog svijeta. To je grad sa nepreglednim nizom prirodnih pejzaža, kultura i tradicija koje su se održale kroz dugu i burnu povijest. Malo je gradova u svijetu koji se mogu pohvaliti džamijama, crkvama, katedralama, a negdje i sinagogama, na tako malom prostoru kako je to u Bosni i Hercegovini. Jedan od takvih gradova je Travnik gdje se mogu vidjeti bogomolje svih konfesija.
Na stjenovitom uzvišenju iznad grada svojom impozantnom strukturom dominira travnička tvrđava koja predstavlja jedan od najbolje očuvanih utvrđenih gradova srednjevjekovne Bosne.  
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj u januaru 2005. godine donijela je odluku: Graditeljska cjelina – Stari grad u Travniku proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini graditeljska cjelina – Stari grad u Travniku koja obuhvata: pristupni most, bedeme i objekte unutar bedema, kao i pokretno nasljeđe koje se nalazi u inventarnoj knjizi Zavičajnog muzeja u Travniku i dio je muzejske zbirke. S obzirom na to da je spomenik jednim dijelom arheološki neistražen, predstavlja potencijalno nalazište (arheološki rezervat) pokretnog arheološkog materijala.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Grb grada Travnika

U srednjem vijeku ovo područje je feudalni posjed Bosanske države. Iznad današnjeg Travnika na stjenovitom uzvišenju podignuta je snažna obrambena tvrđava. Pretpostavlja se da je tvrđavu sagradio kralj Tvrtko II Kotromanić, krajem 14. i prve polovine 15. stoljeća. Uz tvrđavu se razvilo podgrađe s trgom – kasnije mala varoš koja je prerasla u današnji grad Travnik. Tvrđava predstavlja jedan od najbolje očuvanih utvrđenih gradova srednjevjekovne Bosne. Svojom impozantnom strukturom, još uvijek dominira kao vječiti kameni stražar, čuvajući grad od osvajača.
Nakon što su Osmanlije okupirali Bosnu – padom Bobovca (1463. god.), Travnik se razvio kao trgovačko-obrtno središte. Lašvanskom dolinom je prolazila važna putna komunikacija povezujući središnju Bosnu sa dolinom Vrbasa i Krajinom.
Važnost Travnika je narasla nakon što je Eugen Savojski 1697. godine spalio Sarajevo, bosanski vezir Halil-paša Ćoso je prenio svoje sjedište i izgradio rezidenciju u Travnik. Tako je ovaj grad postao glavni grad Bosne od 1699. godine, uz dva manja prekida do 1850. godine. U 99 mandata izmjenilo se 77 sultanovih namjesnika – vezira, od kojih su petorica zauvijek ostala u svojim turbetima da svjedoče o prolaznosti slave života. Francuska otvara svoje poslanstvo u Travniku 1806., a godinu kasnije se za tim primjerom povodi i Austro-Ugarska.
Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul. Velik dio njegovog kulturnog nasljeđa datira iz tog perioda, mnoge građevine koje potječu iz osmanskog perioda, dobro su očuvane, džamije, orijentalne kuće, sahat kula, česme, turbeta i mezaristani.  
Nakon austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. god.), Travnik se razvija u zapadnom stilu, izgrađena je željeznička pruga, hidroelektrana, tvornica duhana, tvornica šibica, pilana, pruga za eksploataciju šume, gimnazija, mnoge školske i druge zgrade, vodovod, bolnica kasarna i utemeljeno vatrogasno društvo (1879. god. – najstarije u BiH). Travnik je do svršetka Prvog svjetskog rata (1918. god.) bio sjedište okruga.
U periodu između dva svjetska rata, za vrijeme kraljevine SHS i kasnije kraljevine Jugoslavije, Travnik je od 1922., bio sjedištem oblasti. Od 1929. god. pripadao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu.
Nakon svršetka Drugog svjetskog rata (1945. god.) Travnik je za vrijeme SFR Jugoslavije bio sjedištem sreza i općina a kasnije samo općina do 1992. godine.
Travnik je danas sjedište općine i ujedno glavni grad Srednjobosanskog Kantona. Administrativno pripada Federaciji BiH.
Kliknete mišem na bilo koju fotografiju u galeriji i saznaćete niz zanimljivih podataka o Travniku.

Naslovna slika: Pogled sa travničke tvrđave na mahalu Osoje

Treskavica, topografska karta – Ćaba i Treskač

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje  austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na topografskoj karti Treskavice R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine stoji neodgovarajući naziv najvišem vrhu planine i pogrešno su označena dva najviša vrha u masivu Treskača.
Oko naziva najvišeg vrha Treskavice i njegovog značenja oduvijek su se vodile žustre rasprave a posebno među planinarima o tome koji je njegov prvobitni naziv. Kartografskom hronologijom praćene su povijesne činjenice koje govore o tome da je najvišem vrhu Treskavice u prošlosti više puta promijenjen njegov naziv ovim redosljedom: Ćaba, Pakliješ, Đokin toranj i Mala Ćaba.

Toponomastika je grana lingvistike koja se bavi porijeklom i značenjem pojedinih toponima. A ta oblast nauke je vrlo nesigurna i nikada nismo sigurni da smo našli pravo rješenje. I zaista je tako, kad pomislite da ste na putu ka istinskom rješenju, pojavi se neko ko vas vrati na početak. Na našim prostorima je to još više izraženo. Tu ima toponima čije je porijeklo iz različitih izvora: predslovenskih, slovenskih, romanskih, orijentalnih/turskih, germanskih. Geografski nazivi na topografskim kartama karakterišu kraj i narod. Udubljivanjem u korijen naziva i njegov smisao, može se mnogo što šta otkriti, mada nam oni na prvi pogled ne govore mnogo.

ĆABA                                                                                             

Po narodnom predanju najviši vrh Treskavice dobio je ime po tome što su u prošlosti mještani islamske vjeroispovjesti iz sela podno planine svake godine 2. augusta (Aliđun, Sv. Ilija, Ilinden) izlazili na ovaj vrh da bi klanjali i proučili hair dovu za kišu i berićet (napredak, izobilje). Stijene blizu vrha i danas nose ime Ćabenske (2060 m/nv). Povijesno-geografska analiza toponima na području Treskavice bazirana je na povijesnim dokumentima čije su prezentacije našle mjesto na povijesno-geografskim kartama. Prema najstarijem dostupnom izvoru na karti Dr. Jovana Cvijića (1865. – 1927.) jasno se vidi naziv najvišeg vrha Treskavice – Ćaba i njegova nadmorska visina 2088 m.

PAKLIJEŠ

Ime Pakliješ po prvi put se pojavljuje na topografskoj karti autora Ing. Jove Popovića u planinarskom vodiču “Kroz planine Bosne i Hercegovine”, izdanje planinarska društva u Sarajevu 1935. god. Vrh je ovo ime vjerovatno dobio po mnogobrojnim dubokim vrtačama kojima je narod dao naziv Pakliješ, a nalaze se južno od najvišeg vrha Treskavice u masivu Pašine planine između kote 2070 m/nv i kote 2086 m/nv. Za ove vrtače kažu ako čovjek po magli ili snježnoj vijavici u njima zaluta jedva bi živu glavu iznio.
Na Treskavici postoji još jedno područje sa gotovo istim nazivom a na karti je označeno pod nazivom Paklenjače. Ovo područje se nalazi južno od Trokun vrela i njegovo ime također pokazuje da se radi o negostoljubivom mjestu. Područjem dominira ljuti krš i gusta klekovina zbog koje je otežano kretanje i orijentacija na terenu.

ĐOKIN TORANJ

Na najvišem vrhu Treskavice sredinom prošlog stoljeća je izgrađeno planinarsko sklonište po uzoru na Aljažev stolp na Triglavu u Sloveniji – najviši vrh Julijskih Alpa. Konstruktor skloništa bio je Ing. Rade Lasić. Na izgradnji skloništa najviše su se angažirali sarajevski planinari Rade Lasić, Đoko Petrović, Hidajet Galičić, Mustafa Bundo i Čelper Drago. Probna montaža metalne konstrukcije skloništa najprije je izvršena u staroj termoelektrani u Sarajevu, a zatim je u ranu jesen 1950. godine izvedena masivna radna akcija uz učešće planinara iz matičnog pl. društva i drugih sarajevskih pl. društava u kojoj je metalna konstrukcija u dijelovima i cementom prenesena na najviši vrh Treskavice. Pijesak za izradu temelja skloništa je kopan na vrhu, a voda je uzeta na Ušljivim vrelima.
Prilikom razmatranja davanja naziva skloništa na Upravnom odboru PD ”Treskavica”, predsjednik društva Ing. Nikola Sedlar predložio je da se skloništu da naziv po Radi Lasiću u znak priznanja za njegov doprinos na izgradnji ovog objekta. Rade Lasić, veliki planinarski entuzijasta, čovjek izuzetne skromnosti bio je protiv ovog prijedloga. Nakon toga donesena je odluka da se skloništu da naziv ”Đokin toranj” po Đoki Petroviću, dugogodišnjem predsjedniku PD ”Treskavica” i jednim od osnivača ovog Društva. Planinarima je ovo sklonište bilo od velike važnosti da se u njemu mogu skloniti u najrazličitijim vremenskim uvjetima, a vremenom je postalo prepoznatljiv simbol Treskavice.
Na TK R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine, najviši vrh Treskavice nosi naziv Đokin toranj upravo po ovom planinarskom skloništu kojeg više nema na vrhu. Naime pl. sklonište je uništeno u minulom ratu u BiH (1992. – 1995. god.) a njegovi ostaci se nalaze stotinjak metara niže na južnoj stani najvišeg vrha Treskavice. 

MALA ĆABA

Ime najvišem vrhu Treskavice je preimenovano u Mala Ćaba, ova treća po redu promjena naziva vrha nije evidentirana na topografskoj karti. Željezni jarbol sa tablom i novim nazivom vrha postavili su mještani iz sela Ljute (2010. god.). Vrh je prije toga nosio naziv Đokin toranj.
Nekoliko godina kasnije grupa sarajevskih planinara sagradila je na vrhu veliku kamenu piramidu oblika kocke, dimenzija 1,80 m x 1,80 m, visine 2,00 m.

TRIJESAK, TRESKAČ

Osim imena najvišeg vrha planine na topografskoj karti Treskavice R=1:25.000 načinjena je greška u nazivu i lokaciji za dva najviša vrha u masivu Treskača – Veliki Treskač i Mali Treskač. U Glasniku Zemaljskog muzeja za 1933. god. u članku “Ljetni stanovi (mahale) na planini Treskavici”, str. 181-193, autora Ing. Jove Popovića, u pasusu koji se odnosi na Kalinovačku Treskavicu, str. 183, spominju se prvobitna imena dva najviša vrha u masivu Treskača i njihova tačna lokacija: Veliki Trijesak i Mali Trijesak. Iz ovoga se jasno vidi da je naziv vrha Mali Trijesak/Mali Treskač na pogrešnoj lokaciji upisan što se i vidi na topografskoj karti R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine. Na karti gdje stoji ovaj naziv nalazi se vrh Veliki Trijesak/Veliki Treskač. Greškom je zamjenjena lokacija ova dva vrha koja se također jasno vidi i u knjizi “Treskavica biser prirode”, autora Prof. dr. Ljube J. Mihića (1984. god.), str. br. 17 i 20.

Zaključak:

Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija najbolje je najvišem vrhu Treskavice vratiti njegov prvobitni naziv Ćaba jer stariji naziv od ovoga nije poznat. Ovaj prijedlog je u skladu s kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.

Napomena:

U bosanskohercegovačkim planinama toponim Ćaba nije raritet. Postoje još dva dovišta pod ovim imenom i pojavljuju se na Veležu  – kota 1753 m/nv u predjelu Velika Velež i na Crvnju – kota 1793 m/nv južno od vrha Zimomor. Ovi toponimi su upisani na topografskim kartama BiH, R=1:25.000, izdanje VGI Beograd, 1975. god.
Znači li ovo da su mještani iz sela u podnožju ove dvije hercegovačke planine manje poštovali Ćabu – sveto mjesto u Saudijskoj Arabiji u odnosu na mještane iz sela u podnožju Treskavice jer se u toponimu vrha Ćaba na Crvnju i Veležu ne spominje Mala Ćaba, već samo Ćaba.
Dr. Jovanu Cvijiću, eminentnom naučniku svjetskog glasa ovaj detalj sigurno ne bi promakao i zato je u svojoj knjizi Tragovi glečera na Balkanskom poluostrvu na karti Treskavice najviši vrh označio nazivom Ćaba.

  • Zamislite da se Bašćaršiji promjeni ime u Sebilj samo zato što je na njenom glavnom trgu izgrađena česma Sebilj, ili još bolje poređenje da se ime najvišeg vrha Slovenije promjeni u Aljažev stolp po nazivu pl. skloništa na vrhu Triglava. 
  • Sve je moguće, evo, na primjer na topografskoj karti R=1:25.000, izdanje VGI, 1975. god. najviši vrh Treskavice nosi naziv Đokin toranj po limenom skloništu kojeg su planinari izgradili pedesetih godina prošlog stoljeća i nazivali ga po Đoki Petroviću, tadašnjem predsjedniku PD “Treskavica“ Sarajevo.
  • Dosadašnaj istraživanja su pokazala da je najstariji naziv najvišem vrhu Treskavice – Ćaba i stariji od ovog naziva nije poznat. Svi drugi nazivi Pakliješ, Đokin toranj i Mala Ćaba su nastali kasnije čime se trajno zatire originalno ime vrha. 
  • Dr. Jovan Cvijić u studiji “Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore“ iz 1899., spominje Ćabu – najviši vrh Treskavice i Ćabenske stijene, u grafičkom prilogu studije je i karta Treskavice koju je on vlastoručno nacrtao.
  • Dr. Josip Fleger u članku “Treskavica”, Hrvatski planinar br. iz 1932., spominje Ćabu, najviši vrh Treskavice;
  • Ing. Jovo Popović u planinarskom vodiču “Kroz planine BiH“, iz 1935., spomnje Pakliješ, najviši vrh Treskavice, ovo ime vrhu je dato po nazivu platoa na kojem se vrh nalazi;
  • Umberto Girometta u članku “Treskavica planina“, “Hrvatski planinar“ iz 1937., spominje Pakliješ, najviši vrh Treskavice;
  • Josip Sigmund u članku “Iz zapisa o Treskavici planini“, “Hrvatski planinar“ iz 1939., spominje Pakliješ, najviši vrh Treskavice.

Naslovna slika: Treskavica, vrh Ćaba (2086 m/nv)

Uzeir Beširović – Bešo, Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988

Udruženje planinarsko društvo “Treskavica“ Sarajevo u želji da sačuva sjećanje na svog člana Uzeira Beširovića povodom desetogodišnjice od smrti izdalo je monografiju koja sadrži priče i fotografije iz njegove obimne i vrijedne zaostavštine.
Za ovu monografiju izdvojili smo samo jedan dio iz brojnih zapisa i fotografija sa bosanskohercegovačkih planina koji obuhvataju period njegovih planinarskih i skijaških pohoda od 1958. – 1988. godine.
Prikupljanje i obrada dokumentacije za ovu po mnogo čemu  jedinstvenu monografiju trajalo je dvije godine. Knjiga je štampana na 283 strana luksuznog papira formata 27 x 21 cm. Knjiga sadrži 82 priče ilustrovane sa 114 fotografija crno-bijelih i u boji, umjetničke i dokumentarne vrijednosti. 

Urednik: Braco Babić

Ko je i kakav čovjek bio Bešo?

Uzeir Beširović – Bešo, Sarajevo (1924. – 1999.), prvi put se predstavio čitaocima člankom o Jozi Klepici iz sela Doljana kod Jablanice, planinarskom vodiču i domaćinu u planinarskoj kući na Vilincu – Čvrsnica. Članak je objavljen 1958. godine u “Našim planinama” glasilu Planinarskog saveza Hrvatske (od 1966 do 1981. godine suizdavač je PS BiH). Pisao je i u drugim planinarskim časopisima: “Planinarski list”, “Bilogorski planinar”, “Staze” i dr. Do 1988. godine objavio je oko dvjesto članaka i mnoštvo fotografija sa planina od Triglava preko Velebita, Durmitora i Prokletija do Šar-planine. Stekao je širok krug svojih čitalaca koji su zavoljeli njegov stil pisanja i kratke skice o planinama. Posebnu vrijednost njegovim putopisima davale su fotografije visokog umjetničkog dometa, koje su se često nalazile kao ilustracija u raznim časopisima, knjigama i monografijama.  

Uzeir Beširović – Bešo

Među planinarskom publikom bio je poznat kao vrstan predavač koji osvaja ne samo svojim savršenim kolor slajdovima nego i popratnim komentarom koji pobuđuje lirske osjećaje. Učestvovao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama na kojima je osvojio mnogobrojne nagrade posebno za crno-bijelu fotografiju. Bešo je bio neobično skroman čovjek, lišen bilo kakve želje za popularnošću koju je ipak za svog života stekao kod široke planinarske javnosti svojom ljudskošću i tihom srdačnošću. Premda je bio iskusan planinar, nikad se nije rado prihvatao istaknutih funkcija u planinarskoj organizaciji. Radeći tiho i neumorno na širenju planinarske ideje i povezivanju planinara, stekao je širom bivše SFR Jugoslavije veliki broj prijatelja. Bešo je bio Sarajlija, kao pravni referent radio je u JKP “Tržnice-pijace”, a kao planinar član planinarskog društva “Treskavica” i “Bjelašnica”. Iako je živio sam, pod vrhom Jahorine sagradio je skromnu planinsku kuću – brvnaru koja mu je bila drugi dom. Iskreno se radovao svakom dolasku u njegovu kuću. Brojna djeca njegovih prijatelja su u toj kući provela sretne dane zimskog i ljetnog raspusta.

Zubac, Prenj

U planini je volio susrete s čobanima, koscima, domaćinima u katunima, mladima na teferičima. Snimio je portrete brojnih gorštaka, lica izboranih suncem i oštrim planinskim vjetrovima. Fotografije je uvijek slao na adrese i možda su to bile jedine u njihovim životima. Mnogi gorštaci su zapamtili Bešu kao rijetkog čovjeka iz grada koji je imao vremena da stane i popriča i sasluša njihovu priču. U njegovom ruksaku bilo je uvijek mjesta za slatkiše, knjige pa čak i školski pribor za djecu, kutija cigareta za odrasle. Za prijatelje u gradu sakupljao je ljekovito bilje, šumsko voće i gljive.

Portreti gorštaka sa Bjelašnice

Za vrijeme trajanja agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995. god.) teško je podnosio granatiranje Sarajeva. Jedna granata uništila mu je stan. Još teže podnosio je opsadu grada jer je bio odsječen od planina koje je toliko volio.
Za društveni rad i doprinos u razvoju planinarstva Uzeir Beširović – Bešo nagrađivan je visokim priznanjem Zlatnom značkom Planinarskog saveza Jugoslavije, Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i Planinarskog saveza Hrvatske.

Iz recenzije

Svjedočanstvo o jednom čovjeku i jednom vremenu

Autori monografije biraju najznačajnije tekstove i najbolje fotografije Uzeira Beširovića, želeći ga predstaviti u pravom svjetlu, ali i vodeći računa o fotografijama: planinski ambijent, već nestali narodni običaji – svjedočanstva stare Bosne koja bi bez Bešinog djela otišla u zaborav. Portret legendarnog vodiča Muje Holjana iz Lukavca na Bjelašnici, ne govori samo o čovjeku, nego i o nošnji tog kraja, i planinarskoj opremi koja je tada bila savremena. Lukomir, posljednje bosansko selo, sačuvano je na Bešinim fotografijama i to je još jedna nemjerljiva vrijednost. Običaji zabjelašničkih sela, narodna nošnja, pejzaži bosanskih planina u vrijeme kad su stotine hiljada ovaca pasle planinsku travu, a ljudi bili sretni, iako tada nisu to znali, i posebno stečci, znamenje naših predaka Dobrih Bošnjana.                                                                                                                          Muhamed Gafić

Omaž bosanskohercegovačkim planinama 

Ni jedna planina ne može biti u cjelosti opisana, doživljena pogotovo. Uvijek su to samo fragmenti koji su svaki za sebe mali svemir. Tako i Beširović doživljava planinu. Za njega je planina jutro, nenadani susret, tamni oblaci, noć, usamljeno planinsko jezero, stjenoviti kuk, zalazak sunca … Planina je za njega uvijek neiscrpno bogatstvo slika i zvukova. Beširović je majstor za detalj. Kao i mnogi prije njega planinari – pisci, i Beširovićevi su tekstovi uvijek mješavina subjektivnog i objektivnog. Danas kad je jedna kultura života na planini potpuno nestala iz naših krajeva upravo Beširovićevi tekstovi postaju neprocjenjivi, a o njegovim fotografijama da i ne govorimo.

                      mr. Jasminko Mulaomerović

Impressum

Naziv djela: Uzeir Beširović – Bešo
Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988
Priredili: Braco Babić, Gordan Čahtarević
Izdavač: UPD “Treskavica” Sarajevo
Za izdavača: Džemal Melić
Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić
Urednik fotografije: Gordan Čahtarević
Redakcija: Braco Babić, Gordan Čahtarević,
Advija Mulalić – Stajić, Zdravko Raštegorac,
Fuad Smailbegović
Recenzenti: Muhamed Gafić, mr. Jasminko Mulaomerović
Lektor: mr. Aida Kršo
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Korektor: Braco Babić
Tiraž: 1000 primjeraka
Godina izdanja: 2009.
Štampa: BEMUST; Sarajevo
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

908; 551.4.035 ] (497.6) (084)

BEŠIROVIĆ,  Uzeir

Bosanskohercegovačke planine: 1958 – 1988. / Uzeir Beširović – Bešo;
[priredili: Braco Babić, Gordan Čahtarević ]
– Sarajevo: Udruženje planinarsko društvo “Treskavica“, 2008.
– 283 str. : ilustr. ; 27×21 cm

ISBN 978 – 9958 – 9015 – 0 – 8
1. Babić, Braco; 2. Čahtarević, Gordan
COBISS . BH – ID 16962054
————————————————–
Pomocija knjige

Knjiga Uzeir Beširović – Bešo, Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988 predstavljena je 3.12.2009. godine u dvorani Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića.
O knjizi su govorili promotori Muhamed Gafić, Jasminko Mulaomerović, Zehrudin Isaković i Braco Babić.

Galerija fotografija, izbor iz knjige 1 / 10

  • Rakitnica, Bjelašnica
  • Trijeska, Jahorina
  • Kuk, Lebršnik
  • Turski dol, Bjelašnica
  • Pesti brdo, Čvrsnica
  • Maglić
  • Police, Visočica
  • Korita, Visočica
  • Vita bara, Zelengora
  • Čerga u Mandinom dolu, Visočica

Hrlin greb na Visočici

Legendu o Hrlinom grebu na planini Visočici prvi put sam čuo od hodže Zejnila-ef. Bibera i po njegovom sam je kazivanju zapisao u svoj planinarski dnevnik. Na višednevnoj planinarskoj turi po Visočici koja je trajala od 8.- 10.8.1997. godine konačili smo u hodžinoj kući u selu Luka (na području Bjelimići).
Na tim turama tada je sa mnom bio moj drug Ahmed Sulejmanović Jare.
Ovu legendu posvećujem dvojici divnih ljudi za koje me veže dugogodišnje prijateljstvo, rahmetlijama: hodži Zejnilu i sarajevskom planinaru Jaretu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Hrlin greb (Hrlin grob) nalazi se na prijevoju između vrha Parič (1941 m) i bezimene kote 1880 m. Smješten je na nadmorskoj visini 1775 m pokraj čobanske staze koja se niže Podova strmo obara u vrletnu dolinu potoka Međeđa. Na mezaru (grobnom mjestu) nekad davno u osmanskom periodu su podignuta dva bašluka (kameni nišani). Za bašluk sa gužvom narod pripovjeda da je podignut nekom hercegovačkom stočaru koji je ubijen i sahranjen na ovom mjestu. Ne zna se njegovo ime ali je poznato njegovo prezime Hrle – porijeklom iz Stoca. Po tome se mjesto na kojem je sahranjen zove Hrlin greb. Bašluci na mezaru su sačuvani do današnjeg dana. O tom tragičnom događaju i danas se ispredaju mnoge priče na sijelima u Bjelimiću.

Legenda govori o tome kako se jednog dana Hrle sa svojim stadom zaustavio na putu za Visočicu i zakonačio na pašnjacima u Potkraju ispod Sirovog gvozda. Hrle nije znao da je beg Koldžo Šurković iz Odžaka (najveće selo na području Bjelimići) zabranio svim hercegovačkim stočarima da na njegovim pašnjacima ne smiju boraviti bez njegovog znanja i dozvole. Kad je sutradan beg Koldžo čuo da je Hrle na njegovim pašnjacima dotjerao stoku, uzeo je pušku i uzjahao konja, te otišao da ga potraži i otjera sa planine. Susreli su se se kod vrela na Lokvicama i nakon kratke prepirke beg Koldžo je pucao iz puške na Hrlu, ali je ona zatajila. Hrle je nakon toga begu Koldži uzvratio ovim riječima: “Eh, moj beže, da vidimo hoće li i moja pušaka zatajiti kao što je tvoja”. Nanišanio je, puška je opalila i beg je smrtno pogođen pao s konja.

Nakon što je ubio bega Koldžu, Hrle je pobjegao u središnji dio Visočice i sakrio se u jednoj pećini u Međeđi. Za Hrlom su u potragu krenuli mnoge zaptije (policajci) i ubrzo su ga pronašli ali mu nisu mogli ni blizu prići jer je bio dobro naoružan i odlučan u odbrani, sve dok nisu pribjegli lukavstvu poslavši njegovog pobratima iz obitelji Mujan (iz Luka) da s njime pregovara, i obećavši mu život ako se preda, jer je bega Klodžu ubio u samodbrani. Međutim zaptije su prekršili dogovor i odmah su nakon predaje ubili Hrlu.

Visočica, Hrlin greb (1775 m). Vrhovi na grebenu slijeva nadesno: Drstva (1808 m), Malo Brdo (1860 m), Veliko Brdo (1884 m) i Đetelaš (1930 m).  
Na slici krajnje lijevo vidi se najviši vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m).

Naslovna slika: Visočica, Hrlin greb (1775 m). Na horizontu vide se dva najviša vrha planine Visočice: Veliki Ljeljen (1963 m) – na sredini slike i Džamija (1967 m) – krajnje desno.

O autoru bloga

Braco Babić, planinarski vodič, turistički vodič, nadzornik parkova prirode, instruktor markacist, publicist; član planinarske organizacije od 1970. godine; inicijator i jedan od osnivača planinarske vodičke službe u BiH; predsjednik komisije vodiča Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine (2005. – 2006. god.); predsjednik komisije vodiča Planinarskog Saveza Kantona Sarajevo (2007. – 2008. god.); predsjednik Komisije za planinarske puteve Planinarskog Saveza Federacije BiH (2015. – 2018. god.).

Kao aktivan planinar pristupio na mnoge vrhove Balkana, Europe, Afrike i Azije. Uspješno učestvovao u himalajskim ekspedicijama na Mera Peak (2009. god.) i Island Peak (2013. god.) i dr. Učestvovao u mnogim akcijama markiranja planinarskih puteva i transverzala u bosanskohercegovačkim planinama. Vodio mnoge uspone na vrhove iznad 2000 metara nadmorske visine u ljetnim i zimskim uvjetima.

Kada nije u planini posvećen je pisanju knjiga, vodiča i reportaža iz oblasti planinarske literature i publicistike. Autor, koautor, glavni i odgovorni urednik, stručni saradnik i konsultant brojnih projekata na promoviranju planinarstva i planina Bosne i Hercegovine.
Za veliki doprinos na razvoju planinarstva dobio je “Zlatni znak Saveza“ najviše počasno priznanje za pojedince koje dodjeljuje Planinarski savez Bosne i Hercegovine (2009. god.).
Za posebne i izuzetne zasluge u dugogodišnjem neprekidnom aktivnom radu u planinarskim specijalnostima dobio je “Povelju za životno djelo – Počasni član Saveza“ najviše počasno priznanje za pojedince koje dodjeljuje Planinarski savez Federacije Bosne i Hercegovine (2025. god.).

Mnoge putopise o planinama objavio je na internetskim stranicama. Zaljubljenik je fotografije i kada je u prirodi ne razdvaja se od fotoaparata.

O planinama i mjestima koja posjećuje piše i na svom facebook profilu, a ponekad objavi i poneki video zapis na You Tube kanalu gdje ga možete pratiti i tamo.

Pozdrav i uživajte u čitanju bloga,

Vedro!