Dugo Polje na Bjelašnici

Dugo Polje je smješteno na južnim padinama planinskog masiva Bjelašnice na nadmorskoj visini 1480 m. Dugačko je oko 5 km a široko od 250 – 500 m. Pruža se pravcem istok-jugozapad. Okruženo je mnogim visokim vrhovima, na sjevernoj strani nalaze se Šiljata glavica (1737 m), Obla glav. (1816 m), Strug (1791 m) i Vaganj (1908 m), a na južnoj strani Bešlića glav. (1532 m), Veliki vrh (1726 m), Saruk (1726 m), Kobilica (1826 m) i Javorska glav. (1651 m).
U središnjem dijelu gdje je Dugo Polje najšire (na ulazu u Grkaricu), nekad je bio katun (mahala, stan) s mnogim stočarskim kolibama, danas je tu svega jedna koliba i jedna nešto niže od Crvene lokve pod Boračem (sjeverno od vrha Kobilice). Ove dvije kolibe su ponovno sagrađene u novije vrijeme.
Dugim poljem prolazi makadamski put koji povezuje mnoga bjelašnička sela na području općine Trnovo i općine Konjic. Sela su smještena na nadmorskoj visini od 1010 m – 1451 m. U zimskom periodu put je zatvoren za saobraćaj.
Dugo Polje je pogodna ishodišna tačka za planinarenje i uspon na mnoge vrhove na južnoj i jugozapadnoj strani Bjelašnice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Dugo Polje je pogodna ishodišna tačka za uspon na mnoge vrhove a među njima je izazovni Krvavac (2062 m) – drugi najviši vrh Bjelašnice. Pristup na ovaj vrh je iz sela Umoljani, pravcem: katun Gradina – Crveni klanac – Crvena lokva – katun Dugo Polje – česma na vrelu Grkarica – prijevoj Greda – vrh Krvavac (3 sata i 30 minuta hoda).
U ljetnom periodu na Krvavac se može pistupiti direktno sa Dugog polja iz dva pravca, prvi vodi pokraj katuna i česme u Grkarici na Gredu a drugi od Crvene lokve preko Požarnog dola (pokraj nekropole s križem) i vrha Strug također na Gredu. 
Prijevoj Greda je nezaobilazna tačka za pristup na vrh Krvavac ali i za druge vrhove poredane jedan za drugim na visokom i jako dugom grebenu kojim se može za oko 4-5 sati hoda pristupiti na Opservatoriju (2067 m) – najviši vrh Bjelašnice.
Na ovom grebenu, svojom nadmorskom visinom ističu se sljedeći vrhovi: Vjetreno brdo (1968 m), Žuljsko brdo (1986 m), Mali Strug (1923 m), Veliki Strug (2026 m) i Žuti cvijet (2032 m). Sa Krvavca i svih navedenih vrhova pružaju se izuzetni vidici na Dugo Polje i Ivanovo Polje te na središnji dio Bjelašnice gdje su smješteni pl. kuća na Sitniku (1735 m) i pl. dom na Mrtvanjskim Stanarima (1585 m), do kojih se može stići planinarskom markiranom stazom sa Grede.
Također se vide i mnoge planine u BiH i CG: Jahorina, Treskavica, Visočica, Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Lebršnik, Zelengora, Lelija, Baba, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša, Bitovnja, Vranica, Vitreuša, Zec i Vlašić.   

Makadamski put koji prolazi Dugim poljem je na relaciji: Olimpijski ski-centar “Bjelašnica” u Babinom dolu – Štini Do – Ština lokva – Ivanovo Polje – Razošlje – Dugo Polje – Mrkovalje – Hajdučki Do – Prijevorac – Raški Do – Delića Polje – Vrdolje – Džepi (kod Konjica). U zimskom periodu ovaj put je zatvoren za saobraćaj. Put povezuje mnoga bjelašnička sela smještena na području općine Trnovo i općine Konjic. Sa ovoga puta se račvaju makadamski odvojci za prilaz automobilom u sljedeća naselja:
1. odvojak, nalazi se blizu česme na vrelu Stubo (1590 m/nv) pod vrhom Javorak (1681 m/nv) i vodi lijevo u selo Lukavac (1330 m/nv).
Napomena: Nakon odvojka za Lukavac u neposrednoj blizini je i odvojak koji vodi desno iznad Štine lokve (1600 m/nv) odakle se penje mnogim serpentinama do Meteorološke stanice – na najvišem vrhu Bjelašnice (2067 m/nv).
2. odvojak, nalazi se na samom izlazu Ivanovog polja kod bivšeg katuna Gornji Rašenovići (1490 m/nv) i vodi lijevo u sela: Elezovići (1373 m/nv), Umoljani (1353 m/nv), Milišići (1400 m/nv), Brda (1350 m/nv), Kramari (1250 m/nv), Šabići (1150 m/nv) i Rakitnica (1160 m/nv).
3. odvojak, nalazi se kod Crvene lokve u Dugom polju (1480 m/nv) i vodi lijevo kroz Crveni klanac i preko katuna Gradina (1498 m/nv) u selo Umoljani (1353 m/nv), pogodan je samo za terenska motorna vozila.
4. odvojak, nalazi se na samom izlazu Dugog polja odakle započinju pašnjaci na Hajvazu i Mrkovalju (1486 m/nv) i vodi lijevo u selo Gornji Lukomir (1451 m/nv).
5. odvojak, nalazi se na samom izlazu Raškog dola (1300 m/nv) i vodi lijevo pod Lovnicom u selo Čuhovići (1360 m/nv).
Napomena: Nakon odvojka za Čuhoviće u neposrednoj blizini je i odvojak koji vodi desno preko Jasena i Zelene Njive u mjestašce Tarčin, pogodan je samo za terenska motorna vozila.
6. odvojak, nalazi se na Jelici (1150 m/nv) kod hair-česme od koje lijevi krak vodi preko Kiriđijske gomile u selo Čuhovići (1360 m/nv) a desni krak u selo Blace (1200 m/nv).
7. odvojak, nalazi se u selu Vrdolje (1010 m/nv) i ujedno je posljednji na ovom makadamskom putu.
Napomena: Od Vrdolja makadamski put nastavlja u selo Džepi (793 m/nv) od kojeg je dalje ka Konjicu asfaltiran i prolazi pokraj Željezničke stanice Stari Grad (615 m/nv) te se mnogim serpentinama spušta u dolinu rijeke Trešanice odakle se u selu Živašnica (330 m/nv) priključuje na magistralni put Sarajevo – Mostar (M-17).

Naslovna slika: Bjelašnica, Dugo Polje (1480 m/nv)

Planinsko cvijeće (4. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. 
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Lipnica, Javorje (1429 m/nv)

Subrin amfiteatar na Orjenu

Subrin amfiteatar je jedan od najsurovijih kutaka u cjelokupnom planinskom masivu Orjena i ujedno je najzanimljiviji reljef u primorskim Dinaridima. Nalazi se na sjeverozapadnoj strani vrha Subra. Čine ga vrhovi Kabao (1553 m/nv), Subra (1679 m/nv) i Domiter (1593 m/nv). U podnožju ova tri vrha je ledenjačka dolina (cirk, valov) oivičena grmljem i rijetkom šumom bukve i munike. Mještani sela Kruševice i Vrbanj ovaj amfiteatar zovu i Markov koš.
U amfiteatar može se pristupiti planinarskom markiranom stazom iz sela Vrbanj (1009 m/nv). Ovom stazom se ujedno može pristupiti i na vrh Subre. Uspon je zahtjevan. Na eksponiranim mjestima u gornjem dijelu staze za osiguranje je postavljena sajla pričvršćena klinovima za stijenu.
Moćna stjenovita litica koja čini zid Subrinog amfiteatra visoka je oko 300 m i široka oko 800 m i oduvijek je bila veliki izazov penjačima. Slovenski alpinisti su u ovoj stijeni ispenjali nekoliko prvenstvenih smjeri. Kasnije su neke od tih smjeri ponovili Crnogorski alpinisti.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Orjen je planina u jugozapadnoj Crnoj Gori, u zaleđu Bokokotorskog zaljeva. To je najviša planina primorskih Dinarida i cjelokupnog priobalja, s obje strane Jadranskog mora. Smještena je na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najveći dio planine nalazi se na teritoriji Crne Gore. Najviši vrh Orjena je Veliki ili Zubački kabao (1894 m/nv) a najposjećiniji vrh je Subra (1679 m/nv) sa kojeg se pružaju razgledi na mnoge planine Crne Gore, istočne Hercegovine, srednje Dalmacije a vidi se i jedan manji dio albanske obale mora. Jedan dio Orjena na području Općine Herceg-Novi je proglašen Parkom prirode (od 2018. god.).   

Na reljef Orjena, od velikog je utjecaja bilo posljednje ledeno doba, koje je iza sebe ostavilo veliko područje ljutog krša, dubokih jama i škrapa ali ima i dijelova s pitomijim pejzažem i zelenilom. Orjen je bezvodna planina iako se nalazi u najkišovitijem području Europe (Crkvice – preko 5000 mm oborina). Zbog sastava tla dominantno krečnjačkih stijena, sva voda s planine ponire i ne zadržava se na površini. Najveća vodena površina na planini je Orjenska lokva (1520 m/nv), prečnika oko 30 m u podnožju najvišeg vrha Orjena.

Među lokalitetima geo-nasljeđa na Orjenu vrijedi posjeta Markovom košu u kojem dominira visoka i duga litica koja formira Subrin amfiteatar, poznata po alpinističkim usponima, a naročitu pažnju privlače Zmajevo ždrijelo (u istočnom dijelu amfiteatra Subre), Snježna jama u Markovom košu (na sjevernoj strani Subre), Vilino guvno, Dragova jama i Nikolina jama (na južnim padinama Subre) o kojima narod u selima na Orjenu pripovjeda zanimljive legende. 

Pristup na Subru od pl. kuće ”Vrbanj”

Vrbanj je prostrana kraška ravan ispod najviših vrhova Orjena, s planinarskom kućom na sjecištu triju prilaznih cesta, iz Hercegnovog 24 km, Risna 30 km i Trebinja 32 km. Planinarska kuća na Vrbanju smještena je usred polja, oko 100 m jugoistočno od raskrižja (kod cisterne za vodu). Okružena je s nekoliko stabala. Objekat je sagrađen krajem 19. stoljeća kao austo-ugarska kasarna. U doba Kraljevine Jugoslavije bila je u njoj smještena žandarmerijska stanica. Godine 1938., objekat su kupili dubrovački planinari i preuredili u planinarsku kuću. U Drugom svjetskom ratu objekat je devastiran. Obnovljen je 1950. godine, a kasnije još nekoliko puta. Pl. kuća raspolaže sa kuhinjom, trpezarijom i 30 ležaja. Vodom se opskrbljuje iz cisterne, a elektrikom iz vlastitog agregata. Pl. kuća “Vrbanj” je pod upravom HPD ”Dubrovnik”.
U blizini pl. kuće je nekoliko seoskih kuća. Na širem području Vrbanja nekad je bio veći broj katuna (ljetna stočarska naselja): Krnji Do, Nugline, Kape, Pod Duge, Vrbanj, Žukovica, Kruška, Mihaljev Do, Bratostan, Prodoli, Vučji Do i Poljice. U potrazi za boljim životom gorštaci su se raselili, a blago rasprodali. O tom prohujalom vremenu kada je na ovom prostoru u ljetnom periodu bujao život danas svjedoče ruševni ostaci stočarskih koliba i torova.
Od pl. kuće “Vrbanj” može se pristupiti planinarskim markiranim stazama na najviši vrh Orjena – Veliki ili Zubački Kabao (1894 m/nv) preko Orjenskog sedla (3 sata i 30 minuta hoda) i na vrh Subra (1679 m/nv) preko Markovog koša – Subrinog amfiteatra (4 sata hoda).
Staza od pl. kuće “Vrbanj” na vrh Subre u početku vodi na jugoistok, pravcem: Mokri do (ili Rujište) – katun Žukovica (izvor!) te dalje na jug u Markov koš (ili Subrin amfiteatar) iz kojeg slijedi zahtjevan uspon preko sipara te preko stjenovitih skokova i polica do izvora Kapavica u zapadnom dijelu amfiteatra. Od izvora dalje siparom gore na stjenoviti prijevoj između Kabla (desno) i Subre (lijevo). Od sedla skrenuti lijevo i zaobići veliku vrtaču. Dalje gore razvedenim terenom na vrh Subre.     
Sa vrha Subre može se dalje nastaviti planinarskom markiranom stazom preko Dubokog dola i Kamenske ravni u planinarski dom ”Za Vratlom” (1160 m/nv), 2 sata hoda, u kojem se može prenoćiti ili nastaviti sa silaskom do zaseoka Borići (798 m/nv) 1 sat hoda, gdje se nalazi parking za automobile ispred bivšeg motela udaljenog oko 3 km od sela Kameno. U ovom slučaju planinarska tura od Vrbanja preko vrha Subre do Borića traje 8 – 9 sati hoda ukupno s pauzama za odmor, razgledanje i fotografiranje. 

Naslovna slika: Subrin amfiteatar na Orjenu

Park-šuma Marjan u Splitu

Marjan je brdo koje predstavlja jedan od glavnih simbola grada Splita. Često je bio opjevan od splitskih pjesnika a najpoznatiji je po hrvatskoj domoljubnoj pjesmi “Marjane, Marjane”.
U skladu sa Zakonom o zaštiti prirode Marjan je još 1964. godine proglašen park-šumom kako bi se što bolje očuvalo njegovu floru, faunu i prirodno – kulturološke znamenitosti. Park-šuma Marjan je velika zelena površina koja se smjestila gotovo u sam centar grada. Marjan popularno nazivaju “plućima grada” zbog borove šume koja zauzima više od polovice njegove površine.
Od 2005. godine, park-šumu Marjan štiti Javna ustanova za upravljanje park-šumom Marjan, a njena djelatnost je zaštita, održavanje i promicanje Marjana u cilju očuvanja i zaštite izvornosti prirode, te približavanje prirodnih vrijednosti Marjana korisnicima prostora – građanima i turistima.
Doći u Split, a ne popeti se na najviši vrh Marjana – Telegrin, odakle se pruža najljepši pogled na grad i njegovo okruženje, bio bi veliki propust. Stoga, po dolasku u Split vrijeme do polaska trajekta za otok Vis iskoristili smo da posjetimo park-šumu Marjan i napravimo jednu lijepu pješačku kružnu turu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Park-šuma Marjan smješten je na brdu Marjan i poluotoku istog imena a nalazi se zapadno od Splita u blizini stare jezgre grada. Dužina mu je oko 3,5 km, a najveća širina oko 1,5 km. S južne strane na Marjanu je poluotočić Sustipan, koji zatvara zajedno sa Marjanom gradsku luku. Sam Marjan je smješten tako da sa zapadne i sjeverne strane čini prirodni valobran Kaštelanskom zaljevu. Najviši vrh Marjana nosi ime Telegrin i na nadmorskoj je visini od 178 m. Ukupna površina Marjana je oko 340 ha.
Naziv Marjan pojavljuje se još u 8. stoljeću, a od tada i datiraju najstariji nalazi ljudskog života u njegovom južnom dijelu. Zaštita šume započela je već u 14. stoljeću, kada je gradsko vijeće u Splitu odlučilo stati na kraj sječi i devastaciji Marjana. Kasnije, za vrijeme mletačke vladavine i turskih pohoda dolazi do zanemarivanja brige o ovom prostoru, a sječa, palež i ispaša potpuno su uništile prostor i ogolile ga. Pošumljavanje devastiranog Marjana započinje krajem 19. stoljeća, na inicijativu splitskih prirodoslovaca.
Park-šuma Marjan, jedno je od najljepših mjesta za posjetiti u Splitu. Brojni posjetitelji šetaju Marjanom, te uživaju u njegovoj prirodi, miru i tajnovitosti. Nekad rezidencija monaha, Marjan je danas glavno mjesto za rekreaciju i odmor mnogih građana Splita i turista.

Park-šuma Marjan je posebno zaštićeno područje prirode, veće pejzažne vrijednosti, namijenjeno odmoru i rekreaciji, u kojem su dopušteni samo oni zahvati i radnje čija je svrha njeno održavanje ili uređenje. Kulturni krajolik poluotoka Marjana zaštićen je kao cjelina u kategoriji nepokretnog kulturnog dobra. U istoj kategoriji zaštićena je i Kulturno-povijesna cjelina Meje, kao i Kulturno-povijesna cjelina poluotoka Sustipana s crkvom sv. Stjepana.
Park-šuma Marjan ima i veliku kulturološku vrijednost jer je bogat kulturnim spomenicima od koji su najznačajnije mnogobrojne crkvice i kapele koje nose i veliku povijesnu važnost. Jedna od najznačajnijih je crkvica sv. Jere koja je posvećena zaštitniku Dalmacije, sv. Jeronimu i koja je izgrađena na Marjanu u 15. stoljeću.
Na ovom se području nalaze i tzv. Marjanske vidilice, a riječ je o vidikovcima koji su smješteni na raznim tačkama Marjana i s kojih se pruža prekrasan vidik na okolne otoke, planine i more. Jedna od najpopularnijih vidilica, nalazi se na istočnoj strani i omogućuje lijep pogled na grad Split. Također su popularne i vidilice iznad Crkve sv. Jere i sa zapadnog vrha Marjana jer se s njih mogu vidjeti otoci Brač, Šolta, Hvar i Čiovo, a ponekad, čak i otok Vis. 

U obuhvatu Park-šume Marjan nalaze se još i Lučica Špinut, bazen Jadran i Lučica Jadran, park Zvončac i park Sustipan. Na Marjanu se nalazi nekoliko poznatih plaža, te čitavi niz rekreativnih i sportskih sadržaja, među kojima se ističu Jerolimske i Šantine stijene gdje je uređeno alpinističko penjalište.
Brojne važne kulturne institucije također su našle svoje mjesto na Marjanu: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Galerija Meštrović, Meštrovićeve Crikvine-Kaštilac, Mediteranski institut za istraživanje života, Institut za okeanografiju i ribarstvo, Botanički vrt, Zoološki vrt i Hidrometeorološka opservatorija.

Posjetili smo Park-šumu Marjan i napravili jednu lijepu pješačku kružnu turu pravcem: Obala Hrvatskog narodnog preporoda (Splitska riva) – Šperun ul. – Senjska ul. – Palmina ul. – Šetalište Luke Botića – Crkva sv. Nikola – Hidrometeorološki opservatorij – Prirodoslovni muzej i zoološki vrt – Kolombatićevo šetalište – vrh Telegrin – Marjanski put – Marangunićevo šetalište – Crkva Gospa od Betlema – Crkva sv. Jere – Karepića kula (spilja / eremitaža) u Šantinim stijenama – Alpinističko vježbalište u Jerolimskim stijenama – Šetalište Ivana Mažuranića – Obala kneza Branimira – Trumbićeva obala – Spitska riva.
Tura je trajala 3 sata, ukupno sa pauzama za razgledanje i fotografiranje pejzaža, povijesnih objekata i zanimljivih mjesta.

Naslovna slika: Park-šuma Marjan. Pogled na Crkvu sv. Jere pod Šantinim stijenama.

Carev Do na Magliću

Ovo je jedna stara čobanska priča vezana za Carev Do. Nekad davno su čobani iz sela Mratinja izabrali jednoga između sebe da im bude predvodnik. Bio je to najjači i najspretniji momak od sviju njih. Svi čobani su ga poštovali. Kako je osjetio da mu raste moć, taj se momak bio toliko osilio te počeo tražiti da mu se potpuno pokore. S obzirom da je bio jak niko mu se nije smio zamjeriti. Ali kad prohtjede, da ga carem nazivaju i kao cara dvore, nezadovoljni takvim njegovim ponašanjem digoše se čobani i u ljutnji ubiše ga, baš u ovom dolu. Od tada je ime dolu “Carev Do”.
Ovu priču koja pripovjeda o tome kako je Carev Do dobio ime čuo sam od Novice Ćalasana iz Mratinja, čuvara Trnovačkog jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Carev Do nalazi se na nadmorskoj visini od 2042 m i udaljen je oko 2 km zračne linije jugoistočno od najvišeg vrha Crnogorskog Maglića (2388 m/nv). Carev Do je prostrana uvala dugačka oko 800 m, a široka oko 100 m, položitih strana i jakih oblih rubova.
U središnjem dijelu dola je veća lokva vode a u vršnom dijelu je vrelo koje nikad ne presuši. U ljetnom periodu Carev Do je prekriven gustim busenom trava i raznobojnim planinskim cvijećem. Čobani iz Mratinja (selo u dolini rijeke Pive) izgonili su svoju stoku ovce, goveda u konje u Carev Do na ljetnu ispašu. Konji su ovdje boravili već od ranog ljeta do kasne jeseni i uživali u beskrajnoj slobodi i sočnoj travi. Ovako je nekad bilo a danas u ovom dolu caruje mir i tišina koju povremeno naruše rijetki planinari na prolasku, hitajući na vrhove Maglića.
Carev Do je dugo godina bio nezaobilazna tačka na pristupu do najviših vrhova Maglića. Sa Bosanskohercegovačke strane na uspon se polazilo od lokve na Dernečištu a sa Crnogorske strane od Mratinja. Planinarske staze iz oba pravca spajale se su na Klekovom Pleću. Od Mratinja pristup je moguć preko Vjeveričinog prodola na Klekovo Pleće ili zaobilazeći Veliko Pleće od Presjeke. Sa Crnogorske strane može se pristupiti i od Trnovačkog jezera planinarskom stazom preko Šarene Lastve do izlaska na Vidikovac gdje se spaja sa markiranom planinarskom stazom iz pravca Carevog dola.
Tako je nekad bilo dok nisu uspostavljena dva nova pristupa koji planinari danas najćeše koriste. Prvi pristup je uspostavljen 1976. godine kada su članovi PSD PTT “Prijatelj prirode“ Sarajevo markirali i uredili osigurani planinarski put. Put vodi od lokve na Dernečištu u početku kroz šumu Haluga a poslije preko pašnjaka na Kamenom od kojeg započinje uspon sjeveroistočnom stranom između dva lednička kotla do izlaska na prijevoj između Crnogorskog i Bosanskog vrha Maglića. Planinari su ovaj putu nazvali “Poštarski put“.
Drugi pristup je uspostavljen 1978. godine kada su članovi GSS Stanica Sarajevo markirali i uredili osigurani planinarski put koji vodi od Prijevora zapadnom stranom direktno na vrh Bosanskog Maglića. Planinari su ovaj put nazvali “Alpinistički put“. 

Za Carev Do vezan je i jedan nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao planinar Branko Karišik – Braco (27) iz Goražda. To se dogodilo 17.3.1979. godine kada je uslijed velike hladnoće i dubokog snijega, od iscrpljenosti, Karišik izgubio svoj mladi život u zagrljaju “bijele smrti”.
Karišik je rođen 22.7.1952. godine u selu Gučevo kod Rogatice. Završio je Višu tehničku školu mašinske struke i radio je kao inženjer u RO ”Pobjeda” Goražde.
O ovoj tragediji svjedoči spomen obilježje u Carevom dolu koje je u znak sjećanja na svog nastradalog člana postavilo PSD “Maglić“ Goražde. Na spomen-ploči pored ostalog u tekstu stoje zapisane i ove riječi:

JOŠ UVIJEK STIJENE I BOROVI KRTI
PRKOSE VJETRU I ”BIJELOJ SMRTI”
JOŠ UVIJEK U OVOJ GORI
NARAŠTAJ SE S PRIRODOM BORI

Naslovna slika: Maglić, oznaka na raskršću za vrelo u Carevom dolu i Trnovačko jezero



Na vrhovima Bioča, Maglića i Volujka

Kako je ljeto najzgodnije doba za taborovanje u planini, sa dvojicom mojih prijatelja odlazim na Trnovačko jezero (1513 m/nv) od kojeg ćemo se svakog dana penjati na vrhove Bioča (2397 m/nv), Maglića (2386 m/nv) i Volujka (2336 m/nv). Ove tri gorostasne i krševite planine nalaze se na sjeverozapadu Crne Gore u pograničnoj zoni sa Bosnom i Hercegovinom. Među planinarima je ovo područje poznato pod nazivom “B – M – V“. Na cijelom tom području nema nikakvih naselja niti planinarskih skloništa, postoji nekoliko koliba u katunima na Prijevoru, Vračan poljani, Košari, a najveći katun su Rudinske kolibe.
Taborovanje pod šatorima pruža jedinstven doticaj s prirodom, stoga su vrući ljetni dani i noći idealni za uživanje u prirodi koja nas okružuje. Noći u kojima nas šatorsko platno dijeli od zvjezdanog neba, a sunce ujutro budi svojim zrakama, poseban je doživljaj koji bi svaki planinar trebao iskusiti.
U tom prelijepom planinskom području boravili smo pet dana i pristupili na mnoge izazovne vrhove. Kako nam je tih dana bilo saznaćete iz zapisa u mojem planinarskom dnevniku.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

17.8.2007.
PRIJEVOR – TRNOVAČKO JEZERO

Iz Sarajeva polazimo Kenan i ja tačno u podne po najvećoj vrućini. U Brodu na Drini pridružuje nam se Zoran naš prijatelj iz Podgorice. Sa Tjentišta (560 m/nv) stižemo na Prijevor (1646 m/nv) gdje parkiramo automobil. Dočekuje nas svjež planinski vjetar koji nam ugodno prija. Natovareni teškim ruksacima spuštamo se na Suhu jezerinu (1357 m/nv). Usput u sebi nabrajam šta sam sve ponio od opreme i hrane za petodnevno taborovanje na Trnovačkom jezeru (1513 m/nv). Između ostalog ponio sam i jednu veću dinju s namjerom kad stignemo na Prijevor da je tu zajedno pojedemo. Dinja se u gepeku od velike vrućine ugrijala i da bi se  ohladila, u koritu s vodom, na vrelu ispod okretaljke trebalo bi dosta vremena. Planirali smo da na jezero stignemo prije mraka i zato se na česmi ne zadržavamo. Kako dinja nije mogla stati u ruksak, nosio sam je čas u lijevoj, čas u desnoj ruci, što mi je ubrzo dosadilo i umalo je nedostajalo da je bacim u prvi grm.
U prevečerje stižemo na Trnovačko jezero i odlazimo do kolibe Novice Ćalasana, čuvara ovog jezera. Ugledavši dinju u mojoj ruci Novica me začuđeno priupita: “Kakva je to tikva, nećeš valjda ovdje pitu praviti?“. Nasmijali smo se slatko ovome i isto veče, još slađe, dinju pojeli. Pošto je već bilo kasno navečer da potražimo pogodno mjesto za naše šatore, ostali smo u kolibi kod Novice na noćenju. Noć je protekla mirno izuzev što nas je u gluho doba probudio puh, dugogodišnji podstanar u kolibi.
Od Prijevora do Trnovačkog jezera stigli smo za 2 sata hoda.

18.8.2007.
MAGLIĆ

Ustajemo rano i nakon prve jutarnje kafe podižemo svoje šatore u blizini Novicine kolibe, u kojoj smo prenoćili. Danas nas čeka uspon na Maglić (2386 m/nv) najviši vrh Bosne i Hercegovine. Na uspon polazimo od jezera i penjemo se markiranom planinarskom stazom uz Šarenu Lastvu. Strma travnata padina kojom prolazi staza prošarana je lijepim planinskim cvijećem. Uspon je prilično jak i nakon punih 2 sata penjanja, bez predaha, stižemo na raskršće (2150 m/nv) za Carev Do, Mratinje i Presjeku. Od ovog mjesta dalje do vrha potrebno je 1 sat i 45 minuta hoda. Nakon kratke pauze za odmor nastavljamo s usponom do izlaska na vršni greben (2300 m/nv) gdje nas dočekuje gusta magla i prve kapi kiše. Iako nam je ostalo malo vremena do vrha odustajemo od daljnjeg napredovanja zbog pogoršanih vremenskih uvjeta. Vraćamo se nazad na jezero. Silazak stazom je otežan i dugo je trajao zbog skliske staze od kiše koja nije bila jaka ali je cijelo vrijeme padala, na svu sreću bez grmljavine. Do kraja dana vrijeme se nije bitno promjenilo i vrhovi Maglića ostali su skriveni u magli a planina je opravdala svoje ime po ko zna koji put. Uspon je ukupno s povratkom trajao 5 sati i 30 minuta hoda.
Navečer je zahladnilo, ušuškani u vreće za spavanje prisjećamo se naših ranijih uspona na Maglić. Ove godine se navršilo 30 godina od otvaranja visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“. Dogovaramo se da idućeg ljeta organiziramo radnu akciju na obnavljanju planinarske markacije na ovoj transverzali a posebno na nekim mjestima gdje je orijentacija otežana prilikom kretanja na terenu. Transverzalu su uspostavili Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore. Transverzala povezuje Kalinovik (BiH) i Žabljak (CG) preko najviših planinskih vrhova Lelije, Zelengore, Volujka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Obilazak transverzale traje ukupno 9 dana. Transverzala je svečano otvorena 2.7.1977. godine u Kalinoviku.

19.8.2007.
VOLUJAK – TRNOVAČKI DURMITOR

Jutro je osvanulo sunčano i nadamo se da će biti lijepo vrijeme za razliku od jučerašnjeg dana. Očekuju nas danas zahtjevni usponi na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka i dva najviša vrha Trnovačkog Durmitora – Trnovački vrh (2241 m/nv) i Trzivka (2333 m/nv).
Od Trnovačkog jezera krenuli smo odmah nakon ustajanja i kafu nismo popili kako bi iskoristili što više jutarnju svježinu i prištedjeli vodu za piće. Posljednje vrelo s pitkom vodom nalazi se kod katuna Rudinske kolibe (1650 m/nv). Vrelo je gotovo presušilo ali smo ipak uspjeli da natočimo svoje čuturice s vodom. Prolazimo pokraj torova s ovcama koje čekaju da krenu na ispašu dok čobanski psi bjesomučno laju i kidišu prema nama. Blejanje ovaca i lavež pasa iznenada je prekinula pucnjava iz vatrenog oružja. Jedan od domaćina nas poziva da svratimo u njegovu kolibu na kafu i rakiju, kaže danas slavi praznik Sveto Preobraženje. Zahvaljujemo se na pozivu uz ispriku jer nas čeka dugo i naporno pješačenje na današnjoj turi.
Od Rudinskih koliba nastavljamo s usponom i ubrzo stižemo u Boju (1950 m/nv) duboku dolinu koja razdvaja Veliku Vlasulju od Trnovačkog Durmitora. Negdje na početku doline napuštamo markiranu planinarsku stazu za Trnovački vrh (2241 m/nv). Dalje nastavljamo čobanskom stazom po sredini doline. Ova staza vodi na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv) i vijuga između kamenitih glavica obraslih grmovima klekovine. Na pojedinim mjestima staza je slabo utrta i moramo je ponovo tražiti. Iz tog razloga napuštamo ovu stazu i usmjeravamo se na prijevoj s desne strane doline između Kozjeg pogleda (2077 m/nv) i Velike Vlasulje. Penjemo se uz veliku strmu padinu sa siparom i rijetkim gmovima klekovine te izlazimo na prijevoj. Dalje uspon nastavljamo dugim grebenom kojim smo pristupili na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka.
Na tjemenu ovog vrha nalaze se ostaci nekadašnje velike piramide napravljene od klesanog kamena još u doba vladavine Austro-ugarske Monarhije. Iste takve su podignute na Velikom Oštrikovcu, Magliću i Rujevcu. Sve ove piramide su srušene šezdesetih godina u prošlom stoljeću. Sa vrha se pruža izuzetan pogled na okolne planine Zelengoru, Maglić, Trnovački Durmitor, Bioč i Lebršnik.
Od Trnovačkog jezera do Velike Vlasulje stigli smo za 3 sata hoda.

Nakon pauze za odmor i doručak napuštamo Veliku Vlasulju i silazimo grebenom na prijevoj Bojanska vrata. Od prijevoja dalje penjemo se travnatom padinom i izlazimo na greben kojim stižemo na Trnovački vrh. Sjeverna strana vrha se završava liticom sa čijeg se ruba pruža impresivni pogled na Trnovačko jezero. Od Velike Vlasulje do Trnovačkog vrha stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Nakon kraćeg odmora napuštamo vrh i priječimo greben Trnovačkog Durmitora i za 1 sat hoda izlazimo na Trzivku. Priječenje ovog grebena je veoma zahtjevno zbog njegove velike eksponiranosti i ne preporučuje se, suviše je rizično, bio je to naš izbor kako bi skratili ukupno vrijeme trajanja današnje ture. Vrh Trzivka je zbog svojeg središnjeg položaja, u ovom planinskom području, vanredno lijep vidikovac sa kojeg se pružaju široki ragledi na vrhove Bioča, Maglića i Volujka. Sa vrha se jasno vidi linija razdvajanja Bioča od Maglića i Volujaka, na pravcu: Smrekovac – Urdeni dolovi – Presjeka.
Nakon zasluženog odmora napuštamo vrh i spuštamo se padinama do raskršća koje je ključna tačka za kretanje unutar područja “B – M – V“ gdje se sastaju staze iz tri pravca: Šarene Lastve, Presjeke i Urdeni dolovi. Raskršće se nalazi pod vrhom Obli Kuk (2180 m/nv) na samom kraju stjenovitog grebena. Od Trzivke  do ovog raskršća stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda.
Od ovog raskršća u početku silazimo dobro utrtom stazom pokraj vrela, koje za divno čudo još nije presušilo. Od vrela dalje staza vodi dolinom gdje se povremeno gubi u visokoj travi a na nekim mjestima je obrasla gustim grmovima klekovine. Ova staza je čobanska i rijetko se koristi, nije označena planinarskom markacijom. Na uočljivim mjestima radi bolje orijentacije postavili smo nekoliko većih kamenih piramida (čovuljke) jer ćemo sutradan nakon uspona na Bioč ponovo ovuda prolaziti. Od raskršća za Presjeku i Urdene dolove do raskršća za Trnovačko jezero i Maglić, koje se nalazi pod Šarenom Lastvom, stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera stižemo markiranom pl. stazom za 30 minuta hoda, u predvečerje. Za ovu kružnu pl. turu bilo nam je potrebno 7 sati i 30 minuta hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor. Tura bi sigurno trajala duže (10 sati hoda) ali smo je skratili na pristupu do Velike Vlasulje (sa prijevoja na Kozjem pogledu) i na pristupu do Trzivke (grebenom sa Trnovačkog vrha).  

20.8.2007.
BIOČ

Ustajemo u ranu zoru i uz baterijske svetiljke spremamo ruksake. Danas nas čeka zahtjevan uspon na Veliki Vitao (2397 m/nv) najviši vrh Bioča. Od Trnovačkog jezera prolazimo pokraj Rudinskih koliba i čobanskom stazom iz duboke doline Boja izlazimo na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv). Od jezera dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Sa prijevoja se otvara vidik na rastrgani masiv Bioča u kojem se bez ikakvog reda nalaze mnogi markantni vrhovi počevši od Vrste na sjeveru do Krvavih brda na jugu. U središnjem dijelu masiva jasno se ističu dva oštro zasječena vrha: Pločnik (2375 m/nv) i Veliki Vitao (2397 m/nv) koji stoje jedan pored drugog. Bioč iz ovog pravca svojim izgledom podsjeća na uzburkano more a njegovi vrhovi kao ogromni talasi koji su se u jednom trenutku zaustavili i okamenili.
Od Bojanskih vrata silazimo u Urdene dolove (na topografskoj karti piše Ordeni dolovi).
U potrazi za stazom koja iz dolova vodi na vrh nismo ni osjetili da smo izgubili skoro 300 metara visinske razlike u odnosu na Bojanska vrata. Uz malo sreće i sjećanje od ranijih uspona ipak pronalazimo stazu i ubrzo na jednom većem kamenu ugledali smo markaciju visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“ koja se za divno čudo upravo na ovom mjestu očuvala sve do danas. Na završnom uspona ka vrhu na ključnim mjestima postavljali smo kamene piramide (čovuljke) koje će nekome možda biti od velike pomoći u orijentaciji na ovom terenu.
Nakon 2 sata i 30 minuta hoda od Bojanskih vrata stižemo na prijevoj Ćuprija (2100 m/nv). Prijevoj se  nalazi između vrha Veliki Vitao i Biočke grede (2195 m/nv). Uspon od Ćuprije na Veliki Vitao trajao je 30 minuta jako strmom, travnatom padinom na kojoj nema nikakve utrte staze. Na vrh smo pristupili nakon 5 sati i 30 minuta hoda od Trnovačkog jezera. Na najvišem tjemenu vrha postavljena je metalna kutija u kojoj je žig i knjiga posjetilaca. Poklopac od kutije bio je zaglavljen (zahrđao) i jedva smo nekako uspjeli da ga otvorimo. Jak vjetar otežava nam prelistavanje knjige iz koje vidimo da je ove godine bio vrlo mali broj planinara na vrhu. Danas je vidljivost bila bolja nego jučer, a posebno na susjedne planine Lebršnik, Volujak, Trnovački Durmitor i Maglić te na malo udaljenije Ljubišnju, Pivsku planinu i Durmitor.


Vjetar je na vrhu i dalje puhao svom snagom i učinilo nam se kao da se planina naljutila zbog našeg dolaska. Žao nam je da napustimo vrh i tražimo bilo kakav zaklon od vjetra. Na kraju smo ga pronašli na jednoj isturenoj polici na samom rubu istočne stijene vrha, gdje smo se udobno smjestili. U tom naizgled “orlovskom gnijezdu“ uživali smo u razgledima s vrha i hrani iz naših ruksaka. Na kraju smo se počastili vodom iz naših čuturica koju smo pomalo pili jer nam je potrebna do završetka današnje ture, a tek smo prevalili polovicu puta. Nakon odmora na vrhu koji je trajao gotovo 2 sata zadovoljni napuštamo vrh i silazimo u Urdene dolove. Pronalazimo dobro utrtu čobansku stazu i njome nastavljamo prema Presjeki.
Po dolasku na Košarice (2100 m/nv) susreli smo dvojicu čobana. Jašu na konjima i gone nekoliko goveda a iza njih su bila dva velika psa. Kažu da su krenuli iz sela Mratinje za katun na Ljuboti. U ovom zabačenom planinskom kraju rijetko se mogu sresti čobani a još rijeđe planinari. Dok su njihova goveda i lijepi konji mirno pasli travu, razgovaramo s čobanima i koristimo priliku da i mi malo odmorimo.
Od Košarice nastavljamo silazak dolinom na čijem kraju je raskršće za Presjeku i Šarenu Lastvu. Od Vrha Veliki Vitao dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera sišli smo istom stazom kao i jučer za 2 sata hoda. Za ovu kružnu turu potrebno je 10 sati hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor. 

21.8.2007.
TRNOVAČKO JEZERO – PRIJEVOR

Osvanulo je tmurno jutro. Iznad Trnovačkog jezera gomilaju se tamni oblaci a okolni vrhovi su bili obavijeni gustom maglom. Spakovali smo svoje šatore i ruksake. Odlazimo do kolibe kod Novice pozdravljamo se i zahvaljujemo na gostoprimstvu i druženju. Napuštamo Trnovačko jezero i markiranom planinarskom stazom silazimo na Suhu jezerine gdje nas je sustigla kiša. Navlačimo kabanice (pelerine) i polako bez žurbe penjemo se stazom ka Prijevoru. Kiša je pljuštala a nama je bilo svejedno što ćemo i pored kabanica opet biti mokri, od svega nam je najvažnije bilo da smo proveli pet nezaboravnih dana u prelijepom planinskom kraju. Od Trnovačkog jezera do Prijevora stigli smo za 2 sata hoda.
U planinarskom pohodu na vrhove Bioča, Maglića i Volujaka učestvovali su Zoran Mirotić, Kenan Husremović i Braco Babić.  

Naslovna slika: Volujak, pogled sa Velike Vlasulje na vrhove Trnovačkog Durmitora: Trnovači vrh (2241 m/nv) – lijevo i vrh Trzivka (2333 m/nv) – desno. Iza grebena koji povezuje ova dva vrha vidi se Maglić.

Vrelo Donji Krupac kod Uloga

Vrelo Donji Krupac nalazi se u klisuri na gornjem toku rijeke Neretve, nizvodno od mjestašca Ulog (oko 7 km zračne linije). Smješteno je na 540 metara nadmorske visine s desne strane Neretve u podnožju sela Luko (900 m/nv). Prekoputa vrela s lijeve strane rijeke nalazi se selo Ljusići (780 m/nv).
Donji Krupac izvire ispod jedne pećine i nakon toka od 150 – 200 m uljeva se u Neretvu. Na svom kratkom toku stvara prelijepe slapove, kaskade  i brzake padajući preko ogromnih sedrenih kamenih blokova prekrivenim mahovinom i drugim vodenim biljem. Bezbroj vodenih kapljica rasprskava se, pružajući na taj način impresivne prizore.
Donji Krupac je najjače vrelo u gornjem toku rijeke Neretve. Njegova količina vode je veća nego količina vode koju ima Neretva na mjestu gdje se sastaju. Nekada su na Donjem Krupcu bili mlinovi. Bilo je šest kamenih mlinskih točkova. U to vrijeme sa svih strana se donosio ječam i pšenica na konjima i mljelo se žito. Bile su i stupe za valjanje tkane odjeće. Odjeća se tkala na stan, krojila, šila i valjala u stupama.
Visoke prirodne vrijednosti i specifičnosti gornjeg toka Neretve od Uloga do Glavatičeva gotovo su nepoznate javnosti vjerojatno i zbog toga što su bile teško dostupne zbog nerazvijene saobraćajne mreže i veoma rijetke naseljenosti.  
Kao iznimna prirodna ljepota i objekat osobito značajan za nauku i turizam, vrelo Donji Krupac je stavljeno pod režim zaštite Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti – Sarajevo, još davne 1958. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izlet na vrelo Donji Krupac kod Uloga
(zapis iz mog pl. dnevnika, 12.5.2007. g.)

Na planinarsku turu krenuli smo iz sela Nedavić (820 m/nv) koje je od Kalinovika udaljeno oko 15 km na regionalnom putu za Ulog i Nevesinje. Iz sela silazimo livadama do vrela Studenac a dalje kroz šumarke do visećeg žičanog mosta na Neretvi. Nakon prelaska rijeke penjemo se uzbrdo konjskom stazom koja vodi pokraj markantnog stjenovitog vrha Treskavac (821 m/nv) i njome stižemo u selo Ljusići.
U selu isped svoje kuće srdačno nas je dočekao domaćin Milan Govedarica te uz kafu i rakiju kojom nas je počastila njegova supruga razgovarali smo o budućoj hidroelektrani koja treba da se gradi u klisuri na Neretvi, nedaleko od Ljusića. Milan kaže da je cijeli svoj život proveo bez struje i telefona. Selo Ljusići stoljećima je izolovano od svijeta zbog nedostatka bilo kakve putne komunikacije a također nije elektrificirano niti ima telefonsku vezu. Do sela se može pristupiti jedino pješke ili na konju, a najbliže naselje je selo Nedavić s druge strane Neretve. Milan i njegova supruga su jedni koji su ostali da žive u selu nakon posljednjeg rata u BiH. Mnoge nedaće su ih pratile kroz život ali su ipak ostali zdravi i vedri duhom, govore kako im se kuća nalazi u entitetu Republika Srpska a štala s kravama i konjima u entitetu Federacija BiH. Naime Dejtonskim mirovnim sporazumom administrativna međuentitetska linija razgraničenja prelazi kroz njihovo imanje između kuće i štale.
Nakon odmora u Ljusićima sišli smo strmom konjskom stazom kroz šumu do klisure na Neretvi gdje je ušće Donjeg Krupca. Najveći broj učesnika izleta ostao je pokraj Neretve da se osvježi i uživa u bujnom zelenilu, cvrkutu ptica i žuboru rijeke dok se manja grupa odvažnih planinara uputila do vrela Donjeg Krupca i pregazila pedesetak metara široku Neretvu. Nešto niže od ušća Donjeg Krupca voda u Neretvi nije duboka ali je jako hladna. Korito rijeke bilo je sklisko, ali na svu sreću niko nije pao u vodu. Ipak je vrijedilo truda i doći na ovo čudesno vrelo na kojem je jedan stari mlin s limenim krovom bio očuvan i spreman za mljevenje žita.
Svrha našeg izleta bila je peticija koju smo uputili protiv izgradnje buduće HE Ulog. Izgradnjom pristupnih puteva i objekata postrojenja buduće hidroelektrane i betonske brane na akumulacionom jezeru cijela klisura Neretve na potezu od sela Nedavić do sela Ljusići biće trajno uništena, a također i dolina Neretve nizvodno od Uloga do klisure biće potopljena akumulacionim jezerom.
Na izletu je učestvovalo 70 planinara a vodiči su bili Alen Lepirica, Gordan Čahtarević i Braco Babić. Tura je ukupno sa pauzama za odmor trajala 8 sati hoda. Izlet je organiziralo PSD “Lisin” Sarajevo.  

Rijeka Neretva

Izvorišnu čelenku rijeke Neretve čini nekoliko jakih vrela pod Gredeljom (1225 m/nv) na obroncima Zelengore, oko 1,5 km južno od sela Gornja Luka. Neretva je duga 225 km i najvećim dijelom protječe kroz Bosnu i Hercegovinu (208 km), a manjim dijelom kroz Hrvatsku (22 km). Najduža je pritoka Jadranskog mora s istočne obale. Od izvora do ušća Rame Neretva teče prema sjeverozapadu, a nakon toga naglo skreće prema jugu. Odatle njena dolina presijeca planinske vijence pod pravim ili oštrim uglom. Ovaj dio Neretve odlikuje se kanjonskim stranama visine od 800 do 1200 m. Na tom dijelu je plahovita planinska rijeka. Po izlasku iz kanjona u mostarsko Bijelo polje pa sve do utoka u Jadransko more Neretva je mirna rijeka.
Najveće pritoke Neretve su: Rakitnica, Bijela (konjička), Trešanica, Baščica, Neretvica, Rama, Doljanka, Glogošnica, Grabovica, Drežanka, Bijela (Mostarska), Radobolja, Buna, Bunica, Bregava, Trebižat i Krupa. Sa veoma raširenom hidrografskom mrežom čini zasebnu prirodnu cjelinu i jedinstven ekosistem u jugoistočnom dijelu Europe.

Gornji tok Neretve

Prvobitna definicija gornjeg toka Neretve bila je ograničena na dio toka rijeke od izvorišta do ušća rijeke Rame. Međutim, geografska definicija gornjeg toka je izmjenjena sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća izgradnjom HE Jablanica, odnosno formiranjem akumulacionog jezera (Jablaničko jezero). Sadašnji pojam gornjeg toka Neretve reduciran je od njenog izvora pod Gredeljom (1225 m/nv) do Konjica (289 m/nv).
Slivna površina gornjeg toka Neretve od njenog izvora do Konjica je oko 1400 km², a dužina glavnog toka oko 85 km, sa srednjim padom toka od 12 %. Dolina Neretve u gornjem toku geomorfološki je različita sa pretežno krečnjačko – dolomitnim sastavom terena. Smjenjuju se razni profili doline od klisurastog i kanjonskog oblika veće ili manje strmine do nekoliko većih proširenja. Hidrološka specifičnost uvjetovana je vodopropusnim i nepropusnim terenom koje razdvaja upravo dolina Neretve. Hidrološka mreža je osobito razvijena nizvodno od Uloga (645 m/nv).
Desne pritoke Neretve u gornjem toku su: Strugotić, Bistrica, Stambeljički p., Dužić, Igaščica (Pridvoričko vrelo), Grebenac (vrelo Gornji Krupac), Babovitac, Tomiški p., Tuniski p., Godovački p., Klištica, Grabovik, Paleški p., Balinski p., Pofalić, vrelo Studenac, Jezernica, vrelo Donji Krupac, Ljuta (Dindolska r. / Repište), Jasenica, Lopar, Rijeka (Bjelimićka), Skakala, Tinjski p., Slatinica, Račica, Bjelovac, Seona, Rakitnica, Kalajđin p., Spiljanski p., Ljuta (Konjička) i Trešanica.
Lijeve pritoke Neretve u gornjem toku su: Zurovića p., Lončarski p., Obruč, Mjedenik, Srijemuški p., Kosmača, Žurac, Mjeđeđak, Duboki p., Jezernica (otoka Crvanjskog jezera), Likač, Jeovački p., vrelo Valje, Duboki p., Brijestov p., Marin p., Živašnica, Bukovik, Janjevski p., Bijeli p., Lađanica, Krupac (Župski), Bukovica, Šištica (otoka Boračkog jezera), Đajića p. i Bijela (Konjička).
Posebno obilje vode Neretvi u gornjem toku donose vrela: Pridvoričko vrelo (950 m/nv), Gornji Krupac (789 m/nv), Donji Krupac (540 m/nv) i Valje (500 m/nv). Slivu gornjeg toka Neretve pripada i nekoliko jezera ledenjačkog porijekla: Crvanjsko jezero (1050 m/nv) kod Uloga, Štirinsko jezero (1672 m/nv) i Kotlaničko jezero (1528 m/nv) na Zelengori, Blatačko jezero (1150 m/nv) na Bjelašnici i Boračko jezero (404 m/nv) na Prenju.

Prirodno naslijeđe gornjeg toka Neretve

Gornji tok Neretve sa širim okruženjem zbog svojih geomorfoloških i hidroloških specifičnosti predstavlja područje visokih prirodnih vrijednosti, do danas sačuvano u svom izvornom obliku. Klisure i kanjoni, brzaci, slapovi i vodopadi, obilje vrela čiste i zdrave vode, sa mnogobrojnim pritokama, jezerima, a u širem okruženju i više planinskih masiva od Zelengore, Crvnja, Treskavice, Visočice, Prenja i Bjelašnice – sve to čini da je na relativno malom području priroda bila izuzetno izdašna.
Mnogi od ovih prirodnih fenomena i rijetkosti odavno su prepoznati i stavljeni pod režim zaštite. To su klisure na gornjem toku Neretve: Čeljina, Gradina, Mrka stijena, Hotovska brda, kanjon Rakitnice i donji tok Ljute (Dindolska r. / Repište), vodopad Šištica, vrelo Gornji Krupac, vrelo Donji Krupac, Pridvoričko vrelo, izvori Neretve pod Gredeljem, planinska jezera Crvanjsko, Štirinsko, Kotlaničko, Boračko i Blatačko jezero. U samom vodotoku gornje Neretve atraktivna su mjesta (virovi): Đavolje oko, Knežak, Tihalj i Djevići vir.

Hidroelektrane na Neretvi

Područje sliva rijeke Neretve s energetskog gledišta je jedno od najznačajnijih u Bosni i Hercegovini. U doba SFR Jugoslavije na Neretvi izgrađeno je četiri hidroelektrane:
HE Jablanica, HE Grabovica, HE Salakovac i HE Mostar. Danas se ove hidroelektrane nalaze na području Federacije BiH.

Izgradnja HE Ulog na Neretvi

Projekat predviđa izgradnju HE Ulog snage 35 MW s branom visokom 53 m i izvodnim tunelom od 2,7 km na gornjem toku rijeke Neretve u općini Kalinovik. Dozvolu za gradnju HE Ulog dalo je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (25.4.2013.).
Po osnovu koncesije za izgradnju i korišćenje HE Ulog, dodijeljene od strane Vlade Republike Srpske koncesiju na 50 godina za gradnju dobila je kompanija EFT-HE Ulog d.o.o., članica EFT Grupe.
HE Ulog najudaljenija je nizvodno od planiranih sedam manjih hidroelektrana, koje čine hidroenergetski sistem Gornja Neretva. Glavni izvođač na izgradnji HE Ulog je Sinohydro Corporation Limited (NR Kina). Ukupna vrijednost investicije projekta iznosi 150 miliona KM. Početak komercijalnog rada HE Ulog očekuje se 2023. godine.
Trenutno intenzivirani su radovi na izgradnji svih objekata buduće hidroelektrane jer rok završetka ističe ove godine. Kako danas izgleda teren u klisuri Neretve na području gdje se gradi ova hidroelektrana najbolje se vidi na ilustracijama u prilogu članka preuzete sa Google Earth na kojima je ucrtana trasa naše planinarske ture iz 2007. godine.

Hidroelektrane u svijetu

U svijetu je instalirano gotovo 1000 GW hidroenergetskih objekata s preko 11.000 hidroelektrana. Najveći proizvođači su Kina, Kanada, Brazil i SAD, dok u odnosu na omjer i značaj hidroenergije u svojem energetskom sustavu prednjače Norveška i Indija.
Hidroelektrane najčešće potpuno devastiraju rijeke na kojima se grade i umanjuju biološku raznolikost prostora. Izgradnjom hidroelektrana na rijekama nestaju mnoga vrijedna staništa i vrste. Hidroelektrane remete hidrologiju i dolazi do promjena u razini podzemnih voda, što dovodi do sušenja šuma i polja.

Naslovna slika: Klisura na gornjem toku Neretve, između Nedavića i Ljusića

Kraljevski dvorac Peleš u Rumunjskoj

Iz zapisa sa putovanja u Rumunjsku, zemlji vrletnih planina, nepreglednih šuma, mističnih priča o vampirima, vlaške magije i drevnih gradova. Za vrijeme boravka u Rumunjskoj najprije smo otišli u Planine Fagaras (Munții Făgăraş) koje su dio planinskog masiva Južnih Karpata (Carpaţii Meridionali) gdje smo pristupili na tri najviša vrha a među njima i na Moldoveanu (2544 m/nv) najviši vrh u toj državi. Osim toga vidjeli smo nekoliko lijepih vodopada i ledenjačkih jezera od kojih je najljepše Bâlea jezero (2034 m/nv) do kojeg smo stigli atraktivnom cestom ”Transfăgărăşan” koja preko visokih planina povezuje dva grada Sibiu u Transilvaniji i Pitești u Vlaškoj.
Nakon planinarenja krenuli smo u turistički obilazak nekoliko povijesnih mjesta kao što je srednjovjekovni grad Sibiu, ograđen s tri reda visokih kamenih zidina, a radi svoje arhitekture prozvan je Muzejem na otvorenom, zatim Zamak Bran u Transilvaniji poznatiji po nazivu “Drakulin dvorac”, a na kraju putovanja posjetili smo i Dvorac Peleš, za koji mnogi kažu da je jedan od najljepših dvoraca Europe, bivšoj ljetnoj rezidenciji prvog rumunjskog kraljevskog para, Karola I. i Elizabete.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kraljevski dvorac Peleš (Castelul Peleș) nalazi se u gradu Sinaia na rubu Južnih Karpata. Dvorac je izgradio Karlo I. rumunjski kralj koji je vladao od 1881. – 1914. godine. Karlo iz braka s Elizabetom od Wieda nije imao živućih potomaka pa ga je naslijedio nećak Ferdinand I.

Dvorac je izgrađen od drveta, kamena, cigle i mramora, a u njemu se nalazi više od 160 soba. Iako je većinom građen u stilu njemačke renesanse, na njemu se nalaze i brojni elementi koji pripadaju talijanskoj renesansi, gotici i baroku. Dvorac je okružen sa sedam terasa koje su bogato ukrašene raznim kipovima, bunarima od kamena i ukrasnim mramornim vazama. Ovaj raskošni kraljevski dvorac zvanično je otvoren 1883. godine.

Iako je prvobitno zamišljen kao Karlova ljetna rezidencija, dvorac je jedno vrijeme bio i službeni kraljevski dvor, i kao takav je ostao sve dok se posljednji kralj Rumunije, Kralj Mihaj Rumunski, pod pritiskom komunista koji su preuzeli vlast u državi nije odrekao svoje titule, kada je Peleš zvanično zatvoren (1948. god.). Dvorac je proglašen muzejom 1953. godine, a Kralj Mihaj Rumunjski je ponovo vratio titulu 2011. godine i dvorac je ponovo vraćen u njegovo vlasništvo ali je i dalje ostao Muzej.

Organizovane posjete dvorcu su dozvoljene, ali su ture često ograničene na prizemlje, dok skuplji, potpuni obilazak uključuje i drugi sprat. Ulaz se naplaćuje, kao i dodatna naknada za fotografisanje.

Naslovna slika: Kraljevski dvorac Peleš u Rumunjskoj

Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio)

Grmljavinske oluje, kao demonstracija sirove snage prirode, predstavljaju ozbiljnu opasnost i mogu prouzročiti lakšu ili težu ozljedu pa čak i smrtni ishod. Grmljavinske oluje najčešće se stvaraju tokom proljetnih i ljetnih mjeseci. Najveći broj nesreća od udara groma upravo se događa u tom periodu. Ključni uvjeti potrebni za stvaranje grmljavinske oluje su prekomjerna vlaga u zraku i atmosferske nestabilnosti. Grmljavinu često prati jaka kiša i vjetrovi, a ponekad i tuča.
Prije odlaska u planinu poželjno je proučiti meteorološku prognozu jer vremenski uvjeti u planini po mnogo čemu se razlikuju od onih u dolini. Važan faktor za procjenu moguće opasnosti od grmljavinske oluje je poznavanje osnova meteorologije i poštivanje trenutne vremenske situacije u toku kretanja na terenu. Međutim, postoji i nekoliko opasnih stvari koje bismo trebali potpuno izbjegavati dok traje grmljavinska oluja. Najvažnije je po nevremenu izbjegavati kretanje u grupi, zatim grebene i vrhove, te usamljena stabla. Također željezni predmeti, koje planinari nose sa sobom, predstavljaju veliku opasnost i potrebno ih je odložiti što dalje od sebe.
Na fotografijama u prilogu teksta prikazana su potencijalna opasna mjesta koja treba izbjegavati dok traje nevrijeme.   

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Grmljavinske oluje u planini

Opasnost od grmljavinskih oluja javlja se kao posljedica žestoke i razorne snage prirodnih sila. One nikada ne zavise od nas, pa ih kao takve ne možemo spriječiti,
ali ako obraćamo pažnju na njih, prije nego dođu do izražaja, možemo ih izbjeći.
Gromovi i provale oblaka u planini su redovito proljećno-ljetne pojave. Ipak i za one koji dobro poznaju čudi planine, mogu doživjeti neprijatno iznenađenje.
Vremenskih nepogoda najviše ima od maja do septembra. U kasno proljeće i u toku ljeta pri sudaru toplih i hladnih zračnih masa, nad planinom nebo se brzo prekrije tamnim oblacima. Iz oblaka se izlučuju pljuskovite kiše, a često i krupna zrna tuče. Ledeni pljuskovi čak i u najtoplijim mjesecima nisu rijetki, a događaju se iznenada. Kišu prati neprekidna tutnjava gromova, koji se ponekad slijevaju u jedinstvenu kanonadu koja strahovito odjekuje širom planine. Vrlo su česta električna pražnjenja. Gromovi udaraju najčešće u planinske vrhove, stjenovite grebene i u visoka usamljena stabla. Idući po planini može se naići na gromom spržena stabla i ostatke krhotina od odlomljenih stijena na vrhovima i grebenima nastalim od udara groma.

Zaštita od udara groma

Grmljavinske oluje nastaju iznenada i važno je odmah potražiti neki prirodni zaklon (u gustoj šumi, spilji ili dubokoj vrtači) a najbolje u nekoj čobanskoj kolibi ili planinarskom skloništu, ako ima takvih objekata u blizini. Prema jednom starom narodnom predanju koje kaže, čim se sprema nevrijeme “bježi od borove šume” jer smola četinara privlači elektricitet kao magnet i grom udara u jele, smrče i borove. Također prema ovom predanju najbolje je skloniti se u bukovu šumu, jer tamo grom rijeđe udara.
Posebno je važno ne približavati se obalama potoka, rijeka i jezera. S mokrim tlom koji služi kao vodič, smrtonosne struje elektriciteta izazvanog udarom groma mogu se širiti horizontalno u krugu od 5-6 metara.
U planini gromovi uvijek udaraju u najviše tačke kao što su stjenoviti vrhovi i grebeni te usamljena stabla i stabla na ivici šume. U nevremenu, cepin, klinovi ili čelično uže na osiguranim planinarskim putevima privlače gromove, pogotovu ako su u dodiru sa zemljom – stijenom.
Područja obrasla drvećem predstavljaju drugu vrstu prijetnje. Padaju stabla ili sa njih padaju polomljene grane tokom oluje, što može uzrokovati povredu ako padne na nekoga. Sklanjanje ispod drveća je drugi vodeći uzrok smrti u grmljavinskoj oluji. Međutim, kada nema drugih opcija za zaklon, najbolje je skloniti se ispod najnižeg stabla jer postoji najmanja vjerovatnost da će ga grom pogoditi. Izbjegavati stajanje na korijenju stabla, koje može provoditi elektricitet, i umjesto toga bolje je stajati na zemlji ili kamenu. Obavezno odbaciti od sebe što dalje željezne predmete, pritom čučnuti nisko i ne dodirivati rukama zemljište, po mogućnosti pokriti se astrofolijom. Sve ovo je najmanje što možemo učiniti dok traje oluja, jer to nas svodi na manju metu od udara groma.

Narodni znakovi za olujnu grmljavinu

Ako je tokom dana bila olujna grmljavina a nakon nje nije naglo zahladnilo, bit će nova grmljavina tokom noći. Prije noćne oluje s grmljavinom, magla se ne pojavljuje navečer, a rosa ne pada.

Važno je znati: Munja je pojava pražnjenja elektriciteta u oluji. Njegova zvučna posljedica je grmljavina. Cijeli taj fenomen, naziva se grom. Najbolja zaštita od munje je izbjegavanje olujnog vremena dobrim informiranjem o vremenskim prilikama u planinskim područjima koja namjeravamo posjetiti.

Nesreće od udara groma

Na planini Treskavici u julu 1921. godine od udara groma smrtno je stradao Risto Janjić. Nesreća se dogodila u blizini katuna na Lukavcu dok je čivao stado ovaca na ispaši. U junu 1977. godine na Gvoznom polju od udara groma smrtno su stradali Slobodan Draško (iz sela Radojevići) i Neđo Đajić (iz sela Zakmur). Nesreća se dogodila dok su čivali stado ovaca na ispaši. Obojica su bili radnici Poljoprivrednog dobra “Miro Popara” Gvozno – Kalinovik.

Na planini Bjelašnici u ljetnom periodu 1966. godine od udara groma smrtno je stradao Derviš Fajić (sin Ibrahima) iz Podveležja u Hercegovini. Nesreća se dogodila na padinama Hranisave gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Sahranjen je kod katuna Krošnje. Na njegovom mezaru su postavljeni nišani.

Na planini Ljubišnji u ljetnom periodu 1974. godine od udara groma smrtno je stradao Radomir S. Ivanović (14). Nesreća se dogodila na grebenu najvišeg vrha Ljubišnje – Dernjačišta gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Na planini Radomišlji (u masivu Zelengore) 23.8.1987. godine od udara groma smrtno je stradao Ismet Sarač (52) iz Govze kod Jeleča. Nesreća se dogodila na lokaciji Ždrijelo.  Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Na planini Zelengori 8.8.2024. godine od udara groma smrtno je stradao Dženan Uščuplić (49), bivši igrač i trener FK “Sarajevo”. Nesreća se dogodila nakon što je pristupio na vrh Planik (1796 m/nv). Na usponu je bio sam. Njegovi prijatelji s kojima je došao na planinarenje u tom trenutku su bili na Lučkom katunu na susjednoj Trebova planini (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Grmljavinska oluja koju pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge grmljavinske oluje ali mi je jedna posebno ostala u sjećanju na Prenju. Iz Sarajeva prijepodne stižemo na Rujište gdje će se održati Dan planinara Bosne i Hercegovine od 8. – 9. septembra 1990. godine. Organizator ove tradicionalne planinarske manifestacije bio je Planinarski Savez BiH a domaćin susreta planinara PSD “Prenj” Mostar. Na širem prostoru ispred planinarskog doma okupio se veliki broj planinara iz cijele BiH, a bilo je i planinara iz Splita, Makarske, Zagreba, Novog Sada, Beograda i drugih gradova. Najveći broj učesnika već je postavilo svoje šatore a manji broj noćiće u pl. domu.
Nakon svečanog otvaranja i ručka kasno poslijepodne sa svojom suprugom krenuo sam na Bijele vode, gdje trebamo noćiti u planinarskoj kući prije sutrašnjeg uspona na Zelenu glavu – najviši vrh Prenja. Od Rujišta (1050 m/nv) do Bijelih voda (1450 m/nv) potrebno je svega 2 sata hoda markiranom planinarskom stazom. Nismo žurili, išli smo lagano jer smo imali lijep i sunčan dan. Međutim ubrzo po dolasku u Vilin klanac na nebu su se navukli tamni oblaci i odjednom je nastalo nevrijeme, popraćeno jakom kišom. Vjetar je puhao svom žestinom i počela je tuča krupnog zrna. Od jake grmljavine planina se prolamala a munje sjevale oko nas. Za zaštitu od kiše navukli smo kabanice (pelerine) na sebe, ali zbog jakog vjetra bila je to slaba zaštita jer nam je krajeve kabanica stalno podizao i ubrzo su nam hlače potpuno promočile. Ne treba zaboraviti da smo u ta vremena imali odjeću napravljenu od prirodnih materijala, pamuka i vune, a kad to pokisne teško se može osušiti za razliku od današnjih materijala izrađenih suvremenom tehnologijom. Sklonili smo se u dubini šume i sačekali da prestane grmljavina. Kiša je i dalje padala i ispratila nas do planinarske kuće.
Sutradan je osvanulo lijepo i sunčano jutro. Na uspon smo krenuli u 6 sati i već u 9,30 pristupili na vrh Zelena glava (2103 m/nv), a nešto kasnije i na vrh Otiš (2097 m/nv). Po dolasku na Rujište saznali smo da je i tu bila grmljavinska oluja. Bilo je nekoliko oborenih šatora i srećom na tome se sve završilo.
Na povratku u Sarajevo komentarisali smo meteorološku prognozu od petka koja je navečer bila u TV dnevniku (7. septembra), kada je rečeno da će vrijeme u naredna dva dana biti sunčano i vedro, bez kiše, a na sinoptičkoj karti SFR Jugoslavije stajalo je 8 piktograma sa suncem (6 republička i 2 autonomna).

Naslovna slika: Bjelašnica, vrh Obli kuk (1750 m/nv), u pozadini vidi se vrh Opservatorija (2067 m/nv). Za vrijeme grmljavinske oluje izbjegavati stajanje na visokim tačkama u planini.

Vodopadi Kravica i Koćuša na Trebižatu

Trebižat je jedna od najčišćih rijeka u jugoistočnoj Europi, a sedrena područja oko vodopada Kravica i Koćuša spadaju u geološke spomenike prirode Bosne i Hercegovine. Sedreni slapovi rijeke Trebižat jedinstveni su prirodni fenomen. Nastali su zadnjih deset hiljada godina, nakon posljednjeg ledenog doba, kad su nastali povoljni klimatski uvjeti za razvoj vegetacije i taloženje kalcijeva karbonata iz vode. U tom trenutku počela su veličanstvena graditeljska djela na vodotoku: Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat, u surovom hercegovačkom krškom kraju. Taloženjem kalcijeva karbonata stvarala se sedra koja je gradila mnoge raznolike geomorfološke oblike.
Sedra je temeljni fenomen i okosnica današnje hidrogeološke i pejzažne slike doline Trebižata. Sedrenje, odnosno rast sedrenih tvorevina proces je taloženja vapnenih kristalića, koji poput filtra zadržavaju biljni i životinjski organizmi. Aktivni sedreni slapovi rijeke Trebižat, biodinamičke su tvorevine koje stalnim osedravanjem rastu i danas. Zahvaljujući stalnom procesu osedravanja, rijeka Trebižat je kao krški fenomen poklon prirode čovjeku.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Rijeka Trebižat

Rijeka Trebižat, odnosno rijeke ponornice: Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat, u dužini od 51 km od izvorišta u Peć Mlinima do ušća u Neretvu, čine jedinstvenu hidrološku cjelinu protičući kroz područje triju općina: Grude, Ljubuški i Čapljina u Federaciji Bosne i Hercegovine.
U administrativnom pogledu rijeka protiče kroz dvije županije (Zapadnohercegovačku i Hercegovačko-neretvansku). Hidrološki pripada slivu Jadranskog mora (desni pritok Neretve).
Rijeka prije svog nadzemnog pojavljivanja u Peć Mlinima (Vitina), sjevernije na području Imotskog polja (Republika Hrvatska) teče pod imenom Vrljika i Matica čije vode izviru iz stalnog vrela Utopišće – Prološko blato, općina Imotski. Rijeka Ričina izvire na području Tribistova (općina Posušje u Federaciji Bosne i Hercegovine.), podzemno prehranjuje Prološko blato i sam izvor Utopišće. Ovaj prirodni fenomen poniranja i pojavljivanje vode uvjetovan je izrazito propusnom krškom podlogom, koji zbog mnogobrojnih pukotina i kaverni, koje se nalaze u samoj njegovoj unutrašnjosti, omogućuju prodiranje i protok vode sa viših kota u niže.
Zbog ovakvog sastava geološke podloge čiju glavninu čine okršeni vapnenci, vode koje se formiranju na području Tribistova (900 m/nv) korespondiraju nadzemnim i podzemnim tokovima (Ričina, Topola, Studeni potok, Žukovica, Vrbica, Suvaja, Matica, Vrljika, Tihaljina, Sita, Mlade, Vrioštica, Brza voda, Studenčica i Trebižat) sve do Struge u općini Čapljina (9 m/nv) gdje se ista ulijeva u Neretvu.
Dužina cijelog toka od Tribistova do Čapljine je oko 123 km, sa ukupnim slivnim područjem od 990 do 1100 km ².
Od Utopišća, izvora u Prološkom blatu na rubu Imotskog polja, protičući kroz njega u dužini od 5 – 6 km, vodotok teče pod imenom Vrljika, zatim na dionici dugoj 17 – 18 km teče pod imenom Matica. Nakon ponovnog izviranja u Peć Mlinima teče na dionici dugoj oko 20 km pod imenom Tihaljina ili Tihaljinska rika, općina Grude. Na dionici dugoj oko 8 km na području Ljubuškog polja, teče pod imenom Sita i Mlade. Dok na dionici dugoj otprilike 23 km, koja započinje blizu Humca kod mjesta gdje prima rječicu Vriošticu, teče pod nazivom Trebižat i pod tim imenom teče sve do ušća u Neretvu.
Ovaj hidrološki fenomen: Vrljika – Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat je velika kraška rijeka, koja podzemnom gravitacijom prima velike količine vode bogate rastvorom kalcij-karbonata, te nakon svog izviranja počinje teći po površini, izlučujući u svom koritu velike količine sedre, gradeći veliki broj manjih i većih kaskada na poprečnom profilu svoga toka.
Osim što krškom području, kroz koji protječe, donosi obilje vode i daje mu život, ova rijeka obiluje velikom biološkom raznolikošću, jedinstvenim sedrenim barijerama u netaknutom pejzažu uz bogato kulturno povijesno nasljeđe, čineći ovaj kraj privlačnim i interesantnim prirodnim i turističkim odredištem.          

Vodopad Kravica

Vodopad Kravica na rijeci Trebižat obrušava se niz 28 m visoku i 150 m široku sedrenu kaskadu, gradeći impozantan vodeni amfiteatar, ispunjen raspršenim kapljicama vode uz zaglušujuću vodenu huku. Od sedrenih oblika ovdje nalazimo barijere, pragove, brade, špilje i čunjeve. Čunjevi se javljaju u podnožju vodopada koji su ujedno obrušeni dio sedrene navlake, na kojima kupači u ljetnom periodu nalaze mjesto za prirodno tuširanje.
Ljepota stupolikih zelenih zavjesa satkanih od biljaka i mahovine, natapaju bijeli mlazovi vode raspršeni u bezbroj sitnih kapljica, stvarajući spektar duginih boja koji se gube u sumaglici. Vodopad Kravica kao magnet djeluje privlačnom snagom na čovjeka u nastojanju da mu se posve približi i divi njegovoj ljepoti.


Nekada su uz vodopad Kravica bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna. Na prilaznom dijelu i podnožju vodopada, u ljetnom periodu, sagrađeni su ugostiteljski objekti gdje mnogobrojni kupači izletnici traže osvježenje za vrijeme ljetnih vrućina.
Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rjetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 1954. godine, izdao je rješenje u kojem se vodopad Kravica zbog svoje vanredne ljepote i kao prirodna rjetkost stavlja pod zaštitu države.
Pristup: Vodopad Kravica na rijeci Trebižat nalazi se u blizini sela Studenci (oko 6 km prije Ljubuškog). Od Mostara – via Čapljina udaljen je oko 40 km.

Vodopad Koćuša

Vodopad Koćuša na rijeci Mlade obrušava se niz 12 m visoku i 30 m široku sedronosnu kaskadu. Rijeka Mlade izvire u blizini rijeke Tihaljine / Sita, kod sela Klobuk. Naziv rijeke je stranog porijekla koja potječe od turske riječi “Maddel Irmak”, što znači “Prokop Rijeka” i odnosi se na rijeku ponornicu, a kasnije se ova riječ razvila u današnji naziv – Mlade.
Padajući niz sedru obraslu biljem i mahovinama, voda na Koćuši pjenuša i huči, stvarajući blještavi bijeli vodeni sag okupan sunčevim zrakama koji se potom smiruje i kreće ka sljedećoj sedrenosnoj kaskadi.
Koristeći prirodni pad i snagu vode žitelji okolnih sela izgradili su na ovom području nekoliko mlinica i stupa za valjanje sukna koji oživljavaju uspomene na prohujala vremena kada se žito s obližnjih polja dovozilo i mljelo.
Vodopad Koćuša je jedan od najatraktivnijih vodopada na ovom dijelu rijeke, te zbog svoje ljepote uživa zaštitu šire zajednice.  
Pristup: Vodopad Koćuša na rijeci Mlade nalazi se u blizini sela Veljaci (oko 10 km poslije Ljubuškog). Od Mostara – via Čapljina udaljen je oko 50 km.  

Naslovna slika: Vodopad Kravica na rijeci Trebižat kod sela Studenci