PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Kamenita vrata i okna (4. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda.
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom.
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (4. dio):
– Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)
– Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)
– Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)
– Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1650 m/nv)
– Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2200 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)

Ledenica je prostrana i duboka spilja u koju se ulazi kroz okno. Spilja je izložena kiši i snijegu kroz veliki otvor na svodu. Led se zadrži od jedne do druge zime i po tome je spilja dobila ime. Kad su ljeti visoke temperature u Ledenici je prijatan hlad.
Najpovoljnija ishodišna tačka za pristup do Ledenice je Tisovica (1370 m/nv) od raskršće planinarskih staza na gornjem kraju doline. Raskršće je označeno putokaznim tablama na stupu za sljedeće pravce: pl. kuća Vrutak (45 min.), vrh Zelena Glava (2 h), pl. kuća Bijele vode (4 h 30 min.), vrh Lupoglav (5 h), pl. kuća Međuprenje (5 h), Lučine (3 h), Idbar (3 h).
Od raskršća krenuti planinarskom markiranom stazom za Lupoglav. Staza se odmah u početku uspinje na Prevor a dalje bez nekog velikog uspona vodi Za Kantarom gdje se nalazi vrelo pitke vode. Staza dalje vodi između Crnoglava (1892 m/nv) i Kantara (kota 1851 m/nv). Po dolasku u podnožje sjeverne padine Crnoglava gdje se teren počinje obarati prema Čemerikovim docima nalazi se okno smješteno u kršljivoj stijeni kroz koje se ulazi u spilju Ledenicu (lijevo od pl. staze oko 10 m).
Do ishodišne tačke u Tisovici može se prići automobilom iz Konjica. Najbolje je koristiti terensko vozilo zbog loše ceste. Iz Konjica voziti cestom koja vodi za Boračko jezero. Nakon prolaska kroz selo Polje – Bijela na raskršću kod restorana “Lupoglav“ skrenuti desno i nastaviti dalje uskom asfaltiranom cestom kroz nekoliko sela smještena u dolini konjičke Bijele: Mladeškovići, Kula i Mlake. Na kraju doline je pilana od koje treba dalje nastaviti šumskim putem. Na nekoliko mjesta pokraj puta postavljene su planinarske oznake. Proći pokraj raskršća za pl. dom na Raptama i nastaviti dalje do Tisovice. Od Konjica do Tisovice ukupno je oko 25 km.
Napomena: Radnim danima od ponedeljka do petka na prostoru Gornja Bijela – Rakovo laz vrši se bojevo gađanje municijom u pravcu padina Prenja. Na tabli za upozorenje su naznačeni termini zabrane za prolazak pješaka i vozila.

Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)

Okno se nalazi u stjenovitom grebenu Zubaca koji je teško dostupan osim alpinistima. Greben je dobio ime po špicastim stijenama oštrih poput zuba. Okno se može vidjeti iz pravca Surutke i Zelenog vira. Zubci (2309 m/nv), Šareni pasovi (2248 m/nv) i Prutaš (2293 m/nv) su najslikovitiji vrhovi u masivu Durmitora i svojim estetskim vrijednostima plijene pažnju planinarima i ljubiteljima prirode koji pohode ovu planinu.
Do podnožja Zubaca može se pristupiti markiranom planinarskom stazom sa planinskog prijevoja Sedla (1907 m/nv) pravcem: Uvito ždrijelo – Suvi tavani – Surutka – Zeleni vir. Ukupno uspon traje 1 h i 30 min. Od Zelenog vira dalje može se nastaviti na Bobotov kuk (2523 m/nv) – najviši vrh Durmitora, ukupno uspon traje 1 h i 30 min.

Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Oblog kuka. Najpovoljniji pristup do okna je iz sela Umoljani (1353 m/nv) planinarskom markiranom stazom do katuna na Gradini (1490 m/nv). Od katuna dalje nastaviti putem koji vodi prema dolini Studenog potoka. Prije ove doline treba skrenuti s puta na čobansku stazu kojom se preko Gornjeg polja stiže do vrela sa koritom pod Oblim kukom. Od vrela dalje prema oknu nema nikakve staze i pristup je zahtjevan. Od Umoljana do okna potrebno je 2 sata hoda.
Umoljani su smješteni u širokoj dolini na južnoj strani planine Bjelašnice. Udaljeno je oko 50 km od Sarajeva (asfaltna cesta). U selu je nekoliko ugostiteljskih objekata koje pružaju usluge noćenja i domaće hrane. Po broju stanovnika Umoljani je najveće selo na području Zabjelašnice, prostrane visoravni omeđene sa svih strana planinama: Treskavicom (2086 m/nv), Visočicom (1967 m/nv) i Bjelašnicom (2067 m/nv). Umoljani su zanimljivo mjesto i poznato je po legendi o okamenjenoj aždahi (zmaju), džamiji u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata čuvana Sarajevska Hagada (danas u Zemaljskom muzeju). Džamija je preživjela mnoge oštre zime i tri rata. O džamiji postoji nekoliko priča. U blizini sela je Studeni potok koji se na kraju svog toka obrušava slapovima preko visokih kaskada u kanjon rijeke Rakitnice. Također je zanimljiva pješačka tura iz Umoljana u selo Gornji Lukomir. U prvom dijelu staza prolazi dolinom Studenog potoka a poslije iznad kanjona rijeke Rakitnice.
Vrijedi spomenuti da je selo Umoljani povoljna polazna tačka za uspon na mnoge vrhove u jugozapadnom masivu Bjelašnice a među njima su najznačajniji: Obalj (1896 m), Ograđenik (1843 m), Rasuha (1842 m), Kobilica (1826 m), Vaganj (1908 m), Krvavac (2067 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Vjetreni kuk (1947 m), Vjetreno brdo (1968 m) i Žuljsko brdo (1896 m).

Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1656 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Lebršnika koji je nakon grebena na Veležu najduži u planinama Bosne i Hercegovine. Greben je stjenovt i proteže se na teritoriji dvije države Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ukupna dužina grebena je oko 10 km. Greben je sjeverne orijentacije i vrlo slikovit na kojem su stijene poredane kao listovi stranica knjige i možda je planina dobila ime od latinske riječi libris – knjiga. Prosječna visina stijene iznosi od 200 – 300 m ali nije kompaktna i zbog toga je alpinisti zaobilaze.
Najviši vrh Lebršnika je Orlovac (1985 m/nv) i nalazi se na području CG, a najviša visinska tačka na području BiH je Vilina pećina (1859 m/nv). Sa grebena Lebršnika pružaju široki razgledi na susjedne planine: Volujak – vrh Velika Vlasulja (2336 m/nv), Bioč – vrh Veliki Vitao (2397 m/nv) i Zelengora – vrh Bregoč (2014 m/nv).
Do okna se može pristupiti od sela Čemerno (1302 m/nv) pravcem pokraj vrela Dobra voda do izlaska na greben šumskim putem koji vodi do objekta RRS i antenskog stupa. Uspon traje 2 sata hoda u jednom pravcu. Od objekta i antenskog stupa može se pristupiti do Viline pećine za 1,3 sati hoda a do vrha Orlovac za 3 sata hoda. Pristup do okna nije markiran i za orijentaciju koristiti TK BiH, sekcija Lebršnik, R=1:25.000, VGI Beograd 1975. god.

Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2251m/nv)

Okno se nalazi na sjevernoj strani u isturenom grebenu Turske gore (2200 m/nv). Planinari su ovom oknu dali ime “Sod brez dna“ (“Posuda bez dna“). U biti to je prirodno vertikalno okno kroz koje je provedena dobro osigurana planinarska staza sa sajlom pričvšćena klinovima za stijenu. Tursku goru obilaze planinari na višednevnim turama kroz Kamniško-savinjske Alpe. Do okna može se pristupiti iz tri pravca:
Prvi pravac: Iz Logarske doline (1000 m/nv) preko Okrešlja, Turskog žleba i vrha Turska gora (2251 m/nv), 4 sata i 30 minuta hoda;
Drugi pravac: Iz doline Kamniške Bistrice (600 m/nv) preko Kamniškog sedla i Kotlića, 4 sata i 30 minuta hoda;
Treći pravac: Sa Kokrskog sedla (1793 m/nv) preko Slemena i vrha Turska gora (2251 m/nv), 3 sata i 30 minuta hoda;
Sva tri pravca vode markiranim planinarskim stazama i vrlo su zahtjevni. Na eksponiranim mjestima su postavljene mnogobrojne sajle i klinovi kao osiguranje. Također treba savladati veliku visinsku razliku iz doline do okna.
Jedna od izazovnih planinarskih tura je na pravcu: Kokrsko sedlo (1793 m/nv) – Kamniško sedlo (1864 m/nv) preko tri izuzetna alpska vrha: Štruca (2457 m/nv), Skuta (2532 m/nv) i Turska gora (2251 m/nv). Ova tura je vrlo zahtjevna i ukupno traje 7 sati hoda. Ponijeti dovoljnu količinu vode za piće, komplet za samoosiguranje i kacigu.

Naslovna slika: Prokletije, Šuplja vrata u Kranfilima (2060 m/nv)

Vjetar – opasnosti u planini (3. dio)

Vjetar je važan element klime i ima značajnu ulogu za boravak na planini. Dejstvo vjetra odražava se na temperaturu zraka, vlažnost zraka, oblačnost i padavine. Na vjetrove u bosanskohercegovačkim planinama izrazito utiču prirodni faktori, među kojima reljef, odnos kopna Europe i mora u Sredozemlju. Na našim planinama se sukobljavaju hladne kontinentalne i tople sredozemne zračne mase, kad je zračni pritisak visok nad Panonskom nizijom, a nizak nad Sredozemnim i Jadranskim morem. Prve neprekidno prodiru sa sjevera iz Panonske nizije, a druge s juga od Sredozemnog i Jadranskog mora.
Naše planine pripadaju Dinarskom planinskom lancu koji se pruža pravcem od SZ ka JI i dosežu nadmorsku visinu veću od 2000 m. Često su izložene vjetrovima koji dolaze sa kontinentalne, sjeveroistočne strane i primorske, jugozapadne strane. Stoga je važno sa koje strane Svijeta vjetar puše, po tome možemo procijeniti stiže li promjena vremena. Vjetrovi sa sjeveroistočne strane, donose vedro vrijeme, a sa jugozapadne strane, donose oblake i kišu. Smjena vjetrova iz SI i JZ pravca najčešće je u jesen i proljeće, dok je zimi rjeđa. Na Bjelašnici, Prenju, Čvrsnici, Vranu, Čabulji, Veležu i Crvnju često pušu jaki vjetrovi brzinom preko 100 km/h. U zimskom periodu predstavljaju opasnost.

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vjetar puše kako hoće – danju, noću

Na strujanju zračnih masa reljef ima znatnog uticaja. Zato su na planinama izraženi lokalni vjetrovi: danjik i noćnik. Usljed nejednakog zagrijavanja na planini i u nizini tokom dana i noći mijenja se zračni pritisak i nastaju vjetrovi. Danju puše vjetar iz nizine u planine, a noću s planine u nizine. Danjik počinje prije podne, najjači je poslije podne i smiruje se pred večer. Noćnik počinje oko 21 sat, traje cijele noći i prestaje ujutro. Ovi vjetrovi po danu djeluju osvježavajuće, a noću su hladni. Oni imaju znatnog uticaja na čovjekov organizam. Umjereni vjetrovi djeluju umirujuće na nervni sistem, podstiču disajne pokrete, dok ih jaki smanjuju posebno ako se boravi ili noći pod šatorom.

Sjeverni vjetar / Bura

Sjeverni vjetar ili bura puše preko cijele godine, ali zimi, ipak najviše, prosječno skoro svaki drugi dan s vjetrom. To je karakterističan vjetar hladnog perioda. Kad hladne zračne mase krenu sa kontinenta preko naših planina ka Sredozemlju, pritom nastaje veliko ubrzavanje, pa vjetar doseže olujnu, pa čak orkansku snagu. Suh je i hladan, pokreće snijeg i pravi smetove, obara stabla i lomi grane drveća, neumoljivo šiba isturene planinske vrhove, grebene i prijevoje. Tada nastupi snježna vijavica koja ne da “oka otvoriti”. Po nekad svojom ogromnom snagom pokreće maglu koja začas prekrije planinu. U takvim nepovoljnim uvjetima treba potražiti prirodni zaklon ili prekinuti sa napredovanjem ka vrhu planine ako smo krenuli na uspon.
Važno je obratiti pažnju na prolasku kroz šumski pojas zbog kombinacije snažnog vjetra, snijega koji opterećuje grane i naglih temperaturnih promjena, lom ili pad stabla i grana s drveća može nastupiti iznenada, bez jasnih prethodnih znakova.
U proljeće, jesen i zimi sjeverni vjetar smanjuje relativnu vlažnost što utiče pozitivno, a ljeti negativno na čovječji organizam.

Južni vjetar / Jugo

Južni vjetar ili Jugo javlja se kad je zračni pritisak visok nad sjevernom Afrikom, a nizak nad sjeverozapadnim dijelovima Sredozemnog mora. Topla zračna masa vjetra s juga dolazi u Jadransko more iz sjevernog dijela Afrike, često iz Sahare polazi kao suha i nosi sobom prašinu i pijesak. Na putu preko Sredozemnog mora veoma tople i prvobitno suhe zračne mase zasite se vlagom u velikoj količini i nose je sa sobom. Na južnim padinama Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vrana, Čabulje, Veleža i Crvnja znatno je izražen južni vjetar. On puše izrazito u proljeće i jesen a najčešće dolinom rijeke Neretve. Kad puše južni vjetar, vlaga je vrlo visoka, temperatura zraka povišena uz obilne padavine. Prelazeći preko planina dostigne veliku brzinu, puše po nekoliko dana neprestano i tek nakon pljuskova kiše prestane. Obično se pojavljuje uz oblačno i kišovito vrijeme, ali može puhati i kad je vedro nebo. Kad puše južni vjetar, snijeg se brzo otapa kao za vrijeme kiše. U takvim nepovoljnim uvjetima kretanje preko snježog pokrivača je jako otežano, ne pomažu ni skije ni krplje jer se kroz njega lako propada. Vlažni južni vjetar je ljeti koristan, rashlađuje vrućinu i donosi kišu. Tada povoljno djeluje na čovječji organizam. Kad je u jesen zasićen vlagom, negativno utiče na reumatizam, izaziva teškoće u disanju, učestalu glavobolju, tromost mišića i neraspoloženje.

Vjetar koji pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge vjetrove ali mi je jedan posebno ostao u sjećanju kad sam učestvovao u 5. planinarskom pohodu na Veliki Vran (2074 m/nv), najviši vrh Vran-planine. Pohod je održan 28.2.2010. godine povodom Dana općine Jablanica.
U podnožju Vran-planine na Dugom polju okupili su se planinari iz Jablanice, Konjica, Mostara i Sarajeva. Na uspon smo krenuli od nekropole stećaka po lijepom i sunčanom vremenu. Pravac uspona vodi jugoistočnom stranom uz Štekovo. Uspon na vrh u zimskim uvjetima ovim pravcem traje oko 3,5-4 sata hoda. Penjemo se jako strmom padinom. Snijeg koji gazimo pod našim cipelama škripi, jako je tvrd, dobro drži i stoga nismo propadali. Dok smo napredovali ka vrhu povremeno smo pravili kratke pauze za predah. U tim trenucima okrenuli bi se ka Dugom polju i uživali u pogledu na vrhove susjedne planine Čvrsnice, a u daljini jasno su se vidjeli vrhovi Bitovnje, Romanije, Bjelašnice, Treskavice, Visočice i Prenja. Kako smo se penjali prema vrhu vjetar je sve više pojačavao svoju snagu a temperatura zraka je znatno opadala. Po izlasku na ogoljeni vršni greben (oko 1850 m/nv) dočekao nas je jak južni vjetar. Puhao je svom snagom i nosio sa sobom sitne čestice smrznutog snijega koje su se zabijale u lice poput oštrih iglica. Za zaštitu od vjetra i hladnoće upotrijebili smo sve što smo sobom ponijeli u ruksaku, navukli rukavice, stavili vunenu kapu na glavu a preko nje kapuljaču od jakne, naočale za snijeg i masku za lice. Greben je bio zaleđen pa smo na cipele stavili dereze. Ovako opremljeni krenuli smo ka vrhu do kojeg nam je preostalo oko 500 metara. U ljetnom periodu ovu razdaljinu savladali bi za manje od petnaest minuta, ali je nama u ovim otežanim uvjetima bilo potrebno više vremena. Naime kako smo se približavali vrhu koji je bio obilježen većom kamenom kupom sve teže smo hodali pod jakim udarima vjetra. Bili smo uporni i uspjeli smo da pristupimo na vrh. Nakon fotografiranja odmah smo napustili vrh ali sada na povratku vjetar nam je puhao u leđa što je bila olakšavajuća okolnost. Na silasku sa vršnog grebena vjetar je polako posustajao i na kraju prestao puhati po dolasku na Dugo polje.

Naslovna slika: Vran-planina, zimski uspon na vrh Veliki Vran (2074 m/nv)

Memorijalni pohod “1000 dana opkoljenog Sarajeva 1992 – 1995“

Sudbinske godine 1697, 1878, 1914, 1941, 1984 i 1992 obilježile su povijest Sarajeva – grada dobrih ljudi, ljudi velikog srca i srdačnog gostoprimstva. Gotovo sve navedene godine su bile tragične osim 1984-te kada je Sarajevo primilo ljude iz cijelog svijeta i preko televizijskih ekrana postalo poznato na svim kontinetima kao domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara.
Tragične 1992 godine, Sarajevo je ponovno preko televizijskih ekrana postalo poznato u cijelom svijetu. Vojska Republike Srpske i Jugoslavenska narodna armija su držale grad pod opsadom koja se mogla naslutiti nakon što su naoružane pristalice SDS-a u noći s 1. na 2. mart 1992. godine počele da postavljaju barikade u pojedinim dijelovima Sarajeva.
Tokom opsade grada Sarajeva, blizu 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom artiljerijskom granatiranju i hicima iz snajpera. Na grad je dnevno padalo u prosjeku 328 projektila. 22. jula 1993. godine na grad je ispaljeno rekordnih 3.777 projektila.
Bila je to surova opsada. Grad je bezraložno tučen ognjem i čelikom. Trajalo je to danima i noćima. Građani Sarajeva trpili su zimu, glad, žeđ, tamu. Ginuli su i bivali ranjavani ali moral Sarajlija nije se slomio i pored toga što je ubijeno 11.541 građanin, među njima 1.601 dijete a ranjeno i ostalo trajnih invalida 61.136.
U obrani grada borili su se i stari i mladi, muškarci i žene. Svako na svoj način. Neki sa puškom a neki sa kanisterom za vodu u ruci. Svijet je bio zaprepašten ali i nedovoljno efikasan. Ipak morao je biti zadivljen hrabrošću i upornošću Sarajlija koji su obranili svoj grad i ujedno svoju državu Bosnu i Hercegovinu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarsko društvo “Željezničar“ iz Sarajeva u znak sjećanja na slavnu i herojsku odbranu grada organiziralo je Memorijalni pohod simboličnog naziva “1000 dana opkoljenog Sarajeva“ mada je opsada trajala puno duže. Grad je bio opkoljen od 5. aprila 1992. godine do 29. februara 1996. godine. Sarajevska je opsada sa 1.425 dana jedna od najdužih u povijesti modernog ratovanja.

Prvi Memorijalni pohod je održan od 17. – 18. maja 1997. godine. U pohodu je bilo preko 500 učesnika. Najveći broj učesnika su činili učenici iz gotovo svih srednjih škola na području Kantona Sarajevo i studenti sa fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Također u pohodu su učestvovali i mnogi građani i planinari iz Sarajeva. Memorijalni pohod je postao tradicionalan i veoma popularan ali na žalost danas se više ne organizira.

Markiranje trase duž linije odbrane grada u dužini od 44.159 m trajalo je 8 dana (4 vikenda). Na određenim mjestima je obilježeno ukupno 13 KT (kontrolne tačke). Obilaznici su mogli da otisnu žig kontrolne tačke u naročiti dnevnik koji je organizator pohoda prije polaska na pješačenje uručio svim učesnicima.

Markiranje trase uradili su sarajevski planinari: Ahmed Sulejmanović, Ramiz Sarić, Nedžad Ibrahimović, Kemal Korić i Braco Babić. Članovi ekipe za markiranje su ujedno bili i vodiči na Prvom Memorijalnom pohodu.

Redni broj kontrolne tačke, naziv lokacija i nadmorska visina:

KT – 1, Trg Heroja (510 m/nv)
KT – 2, Mojmilo (680 m/nv)
KT – 3, Tunel (520 m/nv)
KT – 4, Hladnjača (490 m/nv)
KT – 5, Rajlovac (500 m/nv)
KT – 6, Vis (696 m/nv)
KT – 7, Žuč (850 m/nv)
KT – 8, Orlić (876 m/nv)
KT – 9, Pionirska dolina (600 m/nv)
KT – 10, Špicasta stijena (768 m/nv)
KT – 11, Kozija ćuprija (600 m/nv)
KT – 12, Čolina kapa (966 m/nv)
KT – 13, Bosut (650 m/nv)

Naslovna slika: Sarajevo danas – panorama sa brda Hrasno

Planinsko cvijeće (3. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu.
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Treskavica, Valovica (1450 m/nv)

Magla – opasnosti u planini (2. dio)

Kad magla prekrije planinu onda je planinarenje u takvim uvjetima znatno otežano. U planini začas može biti tako gusta magla da se ne vidi ništa ispred nas. Gorštaci i pastiri bi rekli: “Ne vidi se prst pred nosom”. Zimi je opasno. Kad nastupi snježna oluja skraćena je vidljivost. Gubitak orijentacije u rijetko naseljenom i besputnom planinskom području može biti pogibeljan.
Magla nastaje kada je razlika između temperature zraka i temperature rosišta manja od 3°C. Javlja se kada je relativna vlažnosti blizu 100%. Magle može biti u svim periodima godišnjih doba, a najčešće se javlja u proljeće i jesen. Obično nastaje nakon padavine kiše ili snijega, naročito ujutru i predvečer kad se temepratura zraka spusti i zahladni. Magla u planini može trajati od 10-15 dana uzastopno. U toku ljeta brzo prođe, potraje jedan ili više sati i nestane. Vjetar najčešće “otjera” maglu sa planine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Magla svuda, magla oko nas

Jedan od uzroka maglovitosti su i temperaturni odnosi. Noću se hladan zrak spušta u kotline i doline koje su vlažne a noći hladne u toku cijele godine. Magle u kotlinama i dolinama najčešće se počinju stvarati u ranim jutarnjim satima, prije četiri sata.
U toku dana dolazi do zagrijavanja zraka. Zrak struji uz padine, nagore. Zbog toga magle sa dna kotline postepeno iščezavaju u prijepodnevnim satima.
Kad magla pokulja iz kotline, njeni talasi naglo rastu, postaju sve veći i visoko se izdižu uz padine planine. Sa nadmorskom visinom postaje sve gušća. Ponekad bude toliko gusta da se ne vide ni krošnje drveća. Magle su rijeđe na mjestima pojačane cirkulacije zraka (na grebenu i prijevoju). Oko vrhova se može zadržati cijeli dan ako ne puše vjetar.
Za vrijeme magle tijelo ima povećan osjećaj hladnoće, jer se kapi magle pri dodiru sa kožom, koja ima višu temperature od zraka, isparavaju i tako je hlade. Magla negativno utjeće na disajne organe i stvara nelagodan osjećaj kod čovjeka.

Kretanje i orijentacija u magli

Padine u magli izgledaju strmije, a odstojanja i visine ne mogu se tačno odrediti. Iz tog razloga bolje je sačekati dok se magla ne raziđe. Na pješačkoj stazi koja je označena odgovarajućim planinarskim znacima i putokazima magla ne predstavlja problem u orijentaciji. Problem nastaje na stazi koja nije označena. Ako je u magli nemoguće napredovanje, najbolje je odustati i vratiti se natrag na polazno mjesto. U slučaju ako je snijeg onda vratiti se vlastitim tragovima također na polazno mjesto. Ako se ipak odlučimo za nastavak napredovanja, smjer kretanja treba odabrati, tako da se ide od jednog poznatog markantnog objekta do drugog. To mogu biti stupovi zimske markacije, “čovuljci” (kamene kupe), izraziti reljefni oblici planine i sl. Posebno treba biti obazriv da ne skrenemo sa staze ako se nalazimo izvan šumskog pojasa na livadi ili pašnjaku jer su oznake na travnatom terenu rijetke u odnosu na šumovito i stjenovito područje gdje su češće i uočljivije.
Zato je najbolje nositi sa sobom kartu, kompas i visinomjer i još ako je unaprijed pripremljen azimut kretanja onda nam sve ovo može uveliko pomoći u orijentaciji ako se nalazimo u gustoj magli. Ovo je klasičan način jer se danas za orijentaciju koriste gps uređaji.

Magla koju pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge magle ali mi je jedna posebno ostala u sjećanju. Bio je jesenji dan kada smo Sedad Mulalić i ja krenuli na Zelenu glavu (2103 m/nv) – najviši vrh planine Prenj. Polazak na uspon je bio u 6 sati ujutru od pilane u dolini Konjičke Bijele. Magla nas je dočekala u Rakovom lazu. Bilo je mračno kao u rogu. Na Skoku se počela polako razilaziti. Sa planinarske staze koja vodi ispod Zubaca i Osobca vidjeli su se okolni vrhovi Taraš, Velika motika, Kruna i Velika kapa. Po dolasku kod bivše pl. kuće na Jezercu obasjalo nas je sunce na plavom nebu. Nakon odmora nastavili smo uspon preko Kopilica gdje se naglo počela navlačiti gusta magla. Planinarske oznake (markacije) na tom području su bile izblijedile i teško uočljive pa smo na pojedinim karakterističnim mjestima napravili malo veće “čovuljke” (kamene kupe) radi bolje orijentacije. U magli smo bili sve do vrha tako da nismo usput ništa mogli vidjeti. Na vrhu nismo pravili pauzu za odmor. Bilo je jako hladno i odmah nakon fotografiranja pokraj spomen-ploče i kutije sa knjigom posjetilaca krenuli smo se spuštati na sedlo između Zelene glave i Otiša. Na sedlu je počeo da puše vjetar, ubrzo je “otjerao” maglu i ugledali smo ova dva vrha koja su često posjećena ali začudo taj dan nismo nikog sreli od planinara. Po silasku sa sedla na Kopilicama ponovo nas je dočekala gusta magla ali nismo se zabrinuli jer su nam “čovuljci” koje smo ranije postavili pomogli da ne skrenemo sa staze. Poslijepodne je magla prekrila cijelu planinu i ispratila nas u dolinu iz koje smo krenuli na uspon.

Naslovna slika: Vlašić, Paklarske stijene, vidikovac na Devčanima (1750 m/nv)

Dendroterapija – “Zagrli svoje drvo“

Dendroterapija je metod liječenja i profilaktike koji koristi iscjeliteljske osobine drveća. Istraživanja su pokazala da drveće može izliječiti, ojačati i nahraniti energijom. Fitoncidi koje oslobađa šumsko drveće smanjuju produkciju stresogenih tvari. Drveće nesumnjivo posjeduje ljekovitu snagu da liječi psihička rastrojstva, da stimuliše rad srca, aktivira razmjenu materija u organizmu. Poznato je takođe iscjeliteljsko djelovanje drveća na liječenje glavobolja i otklanjanja posljedica stresa, a već samo ove njegove osobine dovoljne su da dendroterapiju preporuče i istaknu kao jednu od vodećih terapija našeg vremena.
Dovoljno bi bilo da jednom sedmično odete u prirodu, izaberete jedan od većih primjeraka nekog lijepog drveta i da ga zagrlite kao prijatelja i ostanete uz njega deset do petnaest minuta. Postupak je vrlo jednostavan, stanite licem prema drvetu, zatvorite oči i opustite se. Koncentrirajte se na to da primate njegovu energiju, udišete miris i zamislite da se vašim tijelom odozdo nagore lagano podiže toplina i opuštenost. Istodobno počnite raditi vježbe disanja, koje će pomoći u raspoređivanju dobijene energije po čitavom tijelu.
Drugujte sa drvećem ali pazite kod odbira, samo određena vrsta daje pozitivnu energiju, a ostala oduzima. Važno je napomenuti da oni koji pate od alergije u periodu cvjetanja ne smiju imati direktan kontakt s drvećem jer može izazvati neželjene reakcije.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izbor drveta

Za liječenje se bira drvo koje raste u čistoj ekološkoj zoni, najbolje u planini u šumi. Razne vrste drveća imaju različite periode odmaranja i bujanja. Zimi se energetski potencijal kod lisnatog drveća smanjuje za 50 – 70%, a kod zimzelenih vrsta za 15 – 25%. Izuzetak je jela, koja je aktivna u bilo koje doba godine. Predhodno ispitajte sopstvenu osjetljivost i potruditi se da otkrijete koje je to vaše drvo. Stanite pokraj drveta na udaljenosti od oko 50 cm i dlanove ruku prislonite nad korom drveta. Ako osjetite toplotu u tijelu, onda je to vaše drvo, a osjetite li nelagodu, onda to nije vaše drvo jer vam “krade“ energiju.

Postupak liječenja

Drvetu treba pristupiti rano ujutru i u kasno poslijepodne, u tom periodu je njihova energetska razmjena maksimalna. Seansa traje oko 10-15 minuta, do 3 puta na dan ili 3 puta ponoviti zaredom sa pauzama od po najmanje 30 minuta. Liječenje je najbolje provoditi svakodnevno i obično traje 30 dana. Važno je znati da gradsko drveće nije upotrebljivo za dendroterapiju. Previše je u njemu energetskog otpada. Pod bolesnim drvetom ne treba se ni odmarati, a o iscjeljenju ne može biti ni riječi. Poznati su slučajevi kada se osoba koja je boravila pod takvim, nezdravim drvetom, žalila na težak umor, depresiju i nemotivisan strah.

Drveće koje ima čitav niz ljekovitih i iscjeljujućih svojstva

Bagrem (lat. Robinia pseudoacacia) vraća dobro i optimistično raspoloženje, daruje miran san. Početkom aprila u gustim se grozdovima razvijaju bijeli mirisni cvjetovi, koji su dobra pčelinja paša. Med od cvjetova bagrema je izuzetne kvalitete. Također svježi cvjetovi bagrema se mogu sirovi konzumirati kao poslastica.
Bagrem pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Biljka potječe iz Sjeverne Amerike; odatle ju je 1601. prenio u Pariz J. Robin, po kojem je dobila latinsko ime, a nakon toga se raširila diljem Europe. Uzgaja se, a raste i divlja na različitim strništima. Upotrebljava se za pošumljivanje ogoljelih zemljišta, za vezivanje nasipa.
Drvo bagrema je teško, vrlo čvrsto, tvrdo, vrlo elastično; dobro se obrađuje i vrlo je trajno. Upotrebljava se i u kolarstvu, stolarstvu i tokarstvu, za izradu sportskih potrepština i alata. Bagremovo drvo može izdržati i 100 godina bez truljenja pod zemljom i zbog toga se koristi kao vinogradarsko kolje i kolje za ograde.

Breza (lat. Betula) blagotvorno djeluje na limfni sistem, jača bubrege, obnavlja snagu čuva od duševne uznemirenosti i strahova, pomaže i da se povrati vid, normalizuje razmjenu vode u tijelu. Postoje zapisi da su još u davna vremena djevojke odlazile brezi da bi nakupile pozitivne energije, da im udaja i život budu sretni. Ljekovita svojstva breze imaju: brezovi pupoljci, sok, list, pa čak i gljiva koja na njoj raste (čaga), sve je ljekovito, iznimno bogato biološki aktivnim materijama. U lišću breze ima eteričnih ulja, vitamina, rutina, karotena, fitoncida, flavonoida. Mlado lišće breze sadrži i proteine, masti, vitamine. Najbolja je takozvana bradavičasta breza, ona koja je kao posuta mirisnim smolastim “suzicama”. Čajevi od lista breze su odlični protiv povišenog krvnog pritiska, a ublažavaju i bolove.
Breza pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Raste u gotovo svim dijelovima Europe i Azije, ali je posebno, kao šumska sastojina, rasprostranjena u području Skandinavije, gdje je značajan izvor sirovine za drvnu industriju. Breza je visoko drvo koje dostiže visinu do 28 m i promjer do 40 cm. Penje se do visine od 1.000 metara nadmorske visine. Starost može biti i do 100 godina. Kod nas je poznata u izradi metli korisnih u poljoprivrednim i seoskim domaćinstvima.

Brijest (lat. Ulmus) daje snagu i jača seksualnu aktivnost kod muškaraca. Ovo drvo daje snagu da se borite sa svim životnim nedaćama.
Brijest pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća. Obični brijest raste u srednjoj i južnoj Europi, te u sredozemnom dijelu Afrike i u umjerenom pojasu Azije. Penje se do 1.400 metara nadmorske visine. U našem regionu raste poljski brijest (Ulmus minor), gorski brijest (Ulmus glabra), primorski brijest (Ulmus procera) i treperavi brijest (Ulmus laevis).
Drvo brijesta je tvrdo i bijelo; upotrebljava se u vodogradnjama, u gradnji zrakoplova, vagona, brodova i čamaca, u kolarstvu, rezbarstvu, stolarstvu i za pravljenje lὶka. Unutarnji dio kore upotrebljava se u ljekarništvu.

Bor (lat. Pinus) oslobađa glavobolje i oboljenja srca, smiruje i eliminira psihičku napetost, potpomaže razmjenu materija u organizmu, liječi bolesti disajnih organa, normalizuje krvnu sliku. Duži boravak u borovoj šumi čovjeka spašava od kašlja, kihanja, bronhitisa i sličnih problema. S toga ne čudi što su sanatoriji za liječenje plučnih bolesti okruženi crnogoričnom (borovom) šumom. Postoje mnoge vrste borova u svijetu a u našem regionu su najznačajnije sljedeće vrste:
– Obični bor (lat. Pinus silvestris), raširen u Europi i sjevernoj Aziji, drvo je hladnih krajeva. U nas ga ima u šumama unutarnjih gorskih i planinskih područja. Izraste u drvo vitka, ravna i jedra debla. U dobi od oko 100 godina stablo mu je oko 25 m visoko i 30 cm debelo.
– Crni bor (lat. Pinus nigra) raširen je u šumama i parkovima južne i srednje Europe u obliku više podvrsta i varijeteta, pa se razlikuju: ilirski, submediteranski, dalmatinski, grčki, zlatiborski, krimski, kalabrijski i korzički crni bor. Crni borovi dobro uspijevaju na lošem i suhom krškom tlu. Prikladni su za pošumljivanje degradiranih šumskih terena. Na takvim terenima obično se podižu borove pretkulture, kojima je svrha da poprave tlo.
– Planinski bor (lat. Pinus mugo) samonikao je na visokim planinama srednje i južne Europe. Njegova odlika – bor krivulj (klekovina) – u našem regionu tvori gornju granicu šume. Pripada zaštićenomu bilju.
– Munika (lat. Pinus heldreichii, Pinus leucodermis), balkansko-apeninski endem, raste kao visoko drvo u planinama višima od 1000 metara nadmorske visine na vapnenačkom tlu. Najsjevernija su mu nalazišta na Prenju i Čvrsnici.
– Molika (lat. Pinus peuce) je tipičan balkanski endemski bor. Ima ga u planinama Makedonije, Crne Gore, Kosova, Bugarske, Albanije i Grčke. Raste na silikatnoj (rjeđe vapnenačkoj) podlozi pretežito iznad 1500 metara nadmorske visine. Izraste kao visoko drvo. Iz njega se dobiva skupocjena smola.
Drvo običnog i crnog bora je srednje teško, meko, srednje čvrsto, elastično, dobro se obrađuje i vrlo je trajno (crna borovina nešto je trajnija od obične). Upotreba: građevno i stolarsko drvo, vodogradnje, pokućstvo, prozori, vrata, pod, rudničko drvo, stupovi za vodove, pragovi, celulozno drvo itd. Smolarenjem se dobiva smola.

Bukva (lat. Fagus) jača otpornost na stres i jača koncentraciju, povoljno djeluje na cirkulaciju. Pomaže uravnoteženju mentalnog zdravlja i emocija. Glavni je provodnik zračenja iz kosmosa.
Bukva pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice bukava (Fagaceae). Uspijeva na području sjevernog umjerenog pojasa; pripada mu desetak vrsta, od kojih je u Europi najvažnija obična bukva (Fagus sylvatica), do 30 m visoko drvo. U našem regionu bukva izgrađuje naročitu zajednicu, bukovu šumu (Fagecum illyricum), ili raste u zajednici s jelom, smrekom, pitomim kestenom i običnim grabom.
Drvo bukve je teško, tvrdo, čvrsto, vrlo elastično i slabo trajno. Upotrebljava se kao građevno, stolarsko, kolarsko i tokarsko drvo, u proizvodnji furnira, furnirskih i stolarskih ploča, u proizvodnji lameliranog drva, za izradu bačava, igračaka, sportskih potrepština, u proizvodnji celuloze i kao ogrjevno drvo.

Hrast (lat. Quercus) pomaže muškarcima da jačaju i krijepe tijelo za brzo ozdravljenje, liječi urogenitalne smetnje, zubnu bolest, pomaže kod tahikardije. Postoje zapisi da su još u davna vremena ranjene vojnike stavljali ispod hrasta da od njega dobiju snagu za iscjeljenje rana. Hrast također ima izvanredna svojstva, prije svega djeluje kao antistresna terapija. Aktivira cirkulaciju i smanjuje vrijeme ozdravljenja. Jedan je od najboljih generatora pozitivne energije.
Hrast pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice bukava (Fagaceae). Ima nekoliko stotina vrsta, raširenih u umjerenim i toplijim šumskim područjima sjeverne polutke (Sjeverna Amerika, Europa, Azija).
U europskoj je flori poznato oko 28 različitih vrsta, a u našem regionu rastu: hrast lužnjak (Quercus robur), hrast kitnjak (lat. Quercus petraea), hrast medunac (Quercus pubescens), dub (Quercus virgiliana), cer (Quercus cerris) i dr.
Drvo hrasta je srednje teško, tvrdo i čvrsto, vrlo elastično i trajno. Izvrsno je tehničko drvo, a upotrebljava se i u građevinarstvu, za gradnju brodova, u bačvarstvu, građevinskom stolarstvu i stolarstvu za pokućstvo, za izradu furnira i parketa, za željezničke pragove, kao rudničko drvo, u kolarstvu. Kora, drvo, plodovi i šiške različitih hrastova sadrže znatnu količinu treslovina, pa se od davnine upotrebljavaju za štavljenje kože. Kora hrasta kitnjaka i lužnjaka služi u medicini kao sredstvo za stezanje, za ispiranje i za zaustavljanje krvarenja.

Jasen (lat. Fraxinus) pomaže da svijest postane kristalno jasna i da se donose bolje odluke i pravilnija rješenja.
Jasen pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice maslina (Oleaceae). Obuhvaća više od 80 vrsta koje su podijeljene u dva podroda: bijeli (Fraxinus) i crni
(Ornus). Raširen je pretežno u umjerenim područjima sjeverne polutke. U našem regionu samoniklo rastu tri vrste: crni jasen (Fraxinus ornus), bijeli ili gorski jasen (Fraxinus excelsior) i poljski ili lučki jasen (Fraxinus angustifolia).
Drvo jasena je srednje teško, tvrdo, vrlo čvrsto, elastično. Upotrebljava se u stolarstvu, za tekstilne strojeve, držala, ručke, poljsko oruđe i strojeve, sportske sprave, čamce, u proizvodnji aviona i dr.

Javor (lat. Aceraceae) daje snagu tijelu i oslobađa od negativne energije.
Javor pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća raširenoga po umjerenim i suptropskim klimatskim područjima sjeverne polutke. Prema broju zastupljenih vrsta smatra se da im je središte raširenosti u jugoistočnoj Aziji (Kina, Japan). U našem regionu u mješovitim šumama uspijeva nekoliko vrsta javora, koji imaju vrlo vrijedno i cijenjeno drvo, kao npr. gorski javor (Aceraceae pseudoplatanus), planinski javor (Aceraceae heldreichii), crni javor (Aceraceae obtusatum), mliječ (Aceraceae platanoides), žestilj (Aceraceae tataricum), makljen (Aceraceae monspessulanum), klijen (Aceraceae campestre).
Drvo javora upotrebljava se u stolarstvu (pokućstvo, parketi), u kolarstvu, za izradu vagona, karoserija, za unutarnje uređenje brodova, za avionske propelere, u tokarstvu, rezbarstvu i za gradnju glazbenih instrumenata. Zarezivanjem kore američke vrste javora (Aceraceae saccharum) dobiva se slatki sok, koji je nekoć služio za proizvodnju šećera.

Kesten – pitomi (lat. Castanea sativa) jača nervni sistem i imunitet, normalizuje srčanu djelatnost, olakšava reumatske tegobe, eliminira nesanicu, oslobađa od napadaja straha i napetost različitog porijekla.
Kesten pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća raširenoga po Sredozemlju, na Balkanu, u kavkaskim zemljama, srednjoj i zapadnoj Europi te u umjerenim dijelovima Afrike, Azije i Sjeverne Amerike. U našem regionu pitomi kesten raste na zakiseljenim tlima gdje tvori mjestimično samonikle kestenove šume. Zbog hranjivih plodova kesten se uzgaja, prvenstveno u toplijim krajevima (poluotok Istra).
Kora, drvo i drugi dijelovi biljke sadrže treslovine; ekstrakt lišća primjenjuje se protiv kašlja hripavca i upala, a iz plodova se dobiva ulje, koje se primjenjuje u ljekarništvu. Pitoma kestenovina upotrebljava se kao građevno, stolarsko, brodograđevno, tokarsko i rezbarsko, celulozno i taninsko drvo, te kao vinogradsko kolje.

Lipa (lat. Tilia) pomaže kod oboljenja želuca i upala unutrašnjih organa donjeg stomaka. Njeno bio-polje povećava potencijale organizma, puni ga energijom i popravlja raspoloženje. Lipa je medonosno drvo. Čaj spremljen od cvata lipe zaslađen medom okrepljuje tijelo i um. Postoje zapisi da su još u davna vremena trudnice sjedile pod lipom. Krošnja daje ugodnu hladovinu za ljetnih vrućina. Stari Slaveni smatrali su da grom u lipu nikada ne udara te im je bila simbol svetog stabla.
Lipa pripada vrsti bjelogoričnog, listopadnog drveća iz porodice lipa (Tiliaceae). U našem regionu rastu bijela ili srebrna lipa (Tilia tomentosa), velikolisna lipa (Tilia grandifolia) i sitnolisna (Tilia parvifolia).
Zahtjeva od vjetrova zaštićeno zemljište sa dosta vlage ili malo kiše u vreme cvjetanja. Cvietanje lipe počinje krajem prve dekade maja i traje sve do početka jula. Ovako dug period cvjetanja nema nijedan rod šumskog drveća, što je od velikog značaja, s obzirom na to da je cvijet svih vrsta lipe medonosan i ljekovit. Lipe su brzorastuća vrsta. Dosežu zavidne dimenzije i duboku starost (više od 100 godina). Lipe se često sade kao pojedinačna stabla u gradskim parkovima.

Tisa – šumska (lat. Taxus baccata) u prošlosti su ovo drvo smatrali čuvarom kuće od bolesti i zlih duhova. Iz tog razloga su od komada drveta tise pravljene amajlije kao privezak na vratu. Također su iznad ulaznih vrata kuće držali grančicu od tisovog drveta.
Tisa – šumska je jedna od vrsta crnogoričnog drveća iz porodice tisovki (Taxaceae). Ime roda dolazi od grčke riječi taxis (red), a odnosi se na pravilno raspoređene iglice na grančicama. Rod je raširen po sjevernoj polutki, osobito po Europi, Aziji i sjeverozapadnoj Africi i Sjevernoj Americi. Najčešće se se može naći u društvu s borovima i bukvama. U našim krajevima raste na sjevernim padinama Čabulje i južnim padinama Čvrsnice u dolini rijeke Drežanke, oko lovačke kuće na Tisama također na Čvrsnici i u dolini Tisovici na Prenju koji su upravo dobili naziv po ovom drveću. Raste i na drugim planinama u Bosni i Hercegovini u manjim skupinama.
Biljka je dugovječna i gotovo neuništiva, ne napadaju je kukci, i svi dijelovi biljke su otrovni osim opne na sjemenkama. I iglice i sjemenke su veoma otrovne (taksin) i izazivaju povraćanje, proljeve, oštećenje bubrega i djeluju paralitički na središnji živčani sustav.
Drvo tise je vrlo teško, izuzetno tvrdo i otporno na vlagu, tako da nikad ne bubri. Koristi se i u medicini i u istraživanju rada stanica. Taxol (Paclitaxel) je vrsta kemoterapije, jedna od rijetkih kemoterapija koje ja nastala istraživanjem prirodnog lijeka za borbu protiv karcinoma. Radi ugroženosti stabla tise vrste Taxus brevifolia (koje je odumiralo nakon što bi se kora iskoristila) – sastojak koji se koristio u medicini morao se proizvesti kompleksim sintetskim putem.

Lista 10 najstarijih stabala u Bosni i Hercegovini

1. Carski hrast (lat. Quercus robur) u selu Rankovići, Općina Novi Travnik. Starost hrasta je oko 1000 godina.

2. Tisa (lat. Taxus baccata) u selu Pepelari – stablo u zaseoku Zabrđe i stablo u zaseoku Šahinovići, Općina Zenica. Starost obje tisa je oko 600 godina.

3. Tisa (lat. Taxus baccata) u selu Bukov Do, Općina Olovo. Starost tise je oko 600 godina.

4. Bijela topola (lat. Populus alba) u Turbetu, Općina Travnik. Starost topole je oko 500 godina.

5. Velika međeđa lijeska (lat. Corylus colurna) Općina Rogatica. Starost lijeske je oko 400 godina.

6. Velika međeđa lijeska (lat. Corylus colurna) u selu Sočani, Općina Kalinovik. Starost lijeske je oko 400 godina.

7. Velika kruška (lat. Pirus comunis) na Širokači (Hambina carina), Općina Centar, Sarajevo. Starost kruške je oko 400 godina.

8. Gigantska lipa (lat. Tilia grandifolia) u selu Donja Borovica, Općina Vareš. Starost lipe je oko 400 godina.

9. Košćela (lat. Celtis australis) u Gabeli, Općina Čapljina. Starost košćele je oko 350 godina.

10. Gigantska lipa (lat. Tilia grandifolia) u selu Očevija, Općina Vareš. Starost lipe je oko 350 godina.

Napomena: Najstarije drveće u Bosni i Hercegovini ima prirodnu i dendrološku vrijednosti i stavljeno je pod zaštitom.

Naslovna slika: Ozren-sarajevski, breza (lat. Betula) pokraj staze za Gornje Biosko

Na istoku Turske (2. dio) – Kars

Na istoku Turske u pograničnom području sa Iranom, Armenijom i Gruzijom nalaze se Iğdir i Kars. Dva lijepa grada bogate povijesti, vrhunske hrane, divnih ljudi i začudo kako ovaj dio Turske nije dovoljno posjećen od turista. Vjerojatno može biti razlog velika udaljenost od poznatih destinacija kao što su Istanbul i Antalija. Ako tražite neko zanimljivo putovanje i destinaciju koju još nije pregazio masovni turizam ovo je preporuka. Moje putovanje u Tursku je bilo u sklopu planinarskog pohoda na Mount Ararat (Ağri Daği) i ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kars je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Kars je jedna od 81 turskih provincija. Sa površinom 10.139 km², ona se prostire po unutrašnjosti sjeveroistočne Anadolije. Graniči sa Armenijom, a unutar Turske sa provincijama: Iğdir na jugoistoku, Ağrı na jugu, Ardahan na sjeveru i Erzurum na zapadu. Provincija Kars ima približno 302.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 8 okruga: Akyaka, Arpaçay, Digor, Kağızman, Kars, Sarikamış, Selim, Susuz.

Najveći dio teritorije zauzima visoravan gdje prevladava planinska klima. U zimskom periodu s niskim temperaturama i obiljem snijega koji se dugo zadržava od kasne jeseni sve do ranog proljeća. Vjerojatno je grad Kars po tome dobio ime (turski: kar – snijeg).

Grad Kars ima oko 77.000 stanovnika. Nalazi se 45 km zapadno od granice sa Armenijom, i 65 km južno od granice sa Gruzijom. Smješten je na 1768 metara nadmorske visine. Jedan od glavnih gradova stare Armenije, u 10. stoljeću, sjedište dinastije Bagratida. Od 11. stoljeća u vlasti Seldžuka, Gruzijaca i Osmanlija. Od 1878. do 1918. godine pod Rusijom.

Kars je bio važna stanica na trgovačkim putevima između Gruzije, Tebriza, Kavkaza i Tbilisija; pored toga bio je rubna tačka dvaju velikih carstava što su nestala u prethodnom stoljeću: Osmanlijske imperije i Carske Rusije. Oba carstva držala su uvijek ondje svoje vojske nastojeći sačuvati to važno planinsko mjesto. Sve te okolnosti stanovnicima grada Karsa davale su blagostanje. Ali bilo je i godina kada je grad tonuo u bijedu i beznađe.

Za vremena Osmanlija, svoj dom u tom gradu našli su pripadnici najrazličitijih naroda: tu su primjerice živjeli Armenci, neke od njihovih bogomolja i utvrda još i danas ondje stoje (Katedrala 10. st. i Citadela 12. st.), potom Adžemi odbjeglim pred perzijskim i mongolskim vojskama. Grci čiji su korijeni sezali do Bizantskog carstva i Ponta, Gruzijci i Kurdi, i razna čerkeska plemena. Budući da se grad nalazi na sjecištu armenske, kavkaske, ruske i turske kulture, arhitektura Karsa je zanimljiva kombinacija građevinskih stilova svih ovih kultura.

Godine 1878., Kars je okupirala ruska vojska. Rusi su protjerali dio muslimanskog stanovništva. Tvrđavu (Citadelu), i druge osmalijske građevine, konake bogatih paša, i hamame u njezinoj blizini Rusi su prepustili propadanju. Ali na ravnici južno od tvrđave, carski su neimari izgradili novi grad s pet velikih usporednih ulica i mnoštvom manjih, savršeno pravilno raspoređenih s križanjem pod pravim kutom, što je bilo čudo kakvo se do tada nije moglo vidjeti ni u jednom gradu na Orijentu. Rusi su ulažući ogromna sredstva u izgradnji novog grada imali strateški plan o zaposjedanju trgovačkih puteva prema Mediteranu.

Nakon što je Karsom vladala, armenska, ruska, a jednom čak i engleska vojska, i poslije razdoblja u kojem je Kars nakratko bio nezavisna republika, u oktobru 1920. godine u grad je ušla turska vojska na čelu sa Kâzimom Karabekirom (1882. – 1948. god.) turskog generala i političara kome će kasnije na Staničnom trgu biti podignut spomenik. Turci su se – pošto su nakon četrdeset i tri godine ponovo zavladali – smjestili ondje i prihvatili njegov novi izgled, djelo ruskog cara. Jednako su tako od prvog trena prisvojili i duh kojem su tome gradu udahnuli Rusi, jer je bio u skladu sa zapadnjačkim oduševljenjem novoutemeljene Turske Republike.

Pod zapovjedi i vodstvom Mustafe Kemal-paše (1881. – 1938. god.) turskog generala i državnika poznatog pod nadimkom Atatürk (otac Turske) ukinut je sultanat, zemlja je proglašena republikom, a Atatürk izabran za prvoga predsjednika (1922. – 1923. god.). Prema njegovu planu izvršene su važne reforme: uspostavljena je ravnopravnost svih građana, provedena agrarna reforma, ukinut kalifat, stvoreno moderno građansko i kazneno zakonodavstvo, vjerske zajednice odvojene od države, provedena reforma kalendara i jezika, uveden latinični alfabet, uvođenje prezimena, zabranjeno nošenje fesa i feredže, uvedeno izborno pravo ženama i dr. (1924. – 1934. god.). Utemeljitelj i idejni vođa Narodno-republikanske stranke. U vanjskoj politici napustio je planove o ekspanziji i panislamizmu.

Bile su to godine ugledanja na Zapad. U Kars su tada dolazile pozorišne grupe iz Ankare i na gradskim pozornicama prikazivali grčke drame; u društvenim domovima organizovani su plesovi, na njima se plesalo po posljednoj modi, uz pratnju klavira, harmonike i klarineta; održavana su sportska takmičenja u fudbalu i klizanju na ledu; djevojke su se u haljinama otkrivenih ruku bez imalo ustručavanja vozale po gradu biciklima, a mladići zimi odlazili u školu na klizaljkama, noseći oko vrata leptir-mašnu, simbol republikanskom oduševljenju.

Mnogo godina poslije taj cvjetajući grad pun poleta i zanosa je gotovo zamro, i duže vrijeme bio izvan svih tokova i događanja u zemlji. Da li su uticale korijenite političke promjene do kojih je došlo i zaustavile privredni i kulturni razvoj Karsa?
Turski književnik, nobelovac Orhan Pamuk u svom romanu Snijeg iz 2002. godine propituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u suvremenoj Turskoj a radnju romana je smjestio upravo u gradu Kars.

Nakon beskrajnih ratova, tiranija, pokolja i ustanaka koji su obilježili njegovu dugu i burnu povijest Kars je danas suvremeni grad, poljoprivredno, obrtničko i industrijsko središte (vunene tkanine, sagovi, prehrambeni proizvodi). Važno prometno čvorište na željezničkoj pruzi Erzurum – Tbilisi; god. 2017. otvorena je novoizgrađena direktna željeznička pruga Kars – Tbilisi – Baku (nekadašnja je pruga za Tbilisi prolazila kroz Armeniju).

Sutradan smo iz Karsa otišli u turistički obilazak drevnog grada Ani. O ovom povijesnom gradu smještenom uz granicu sa Armenijom biće objavljen putopis u narednom periodu na blogu. Iz Karsa odlazimo avionom za Istanbul.

Naslovna slika: Türkiye, panorama sa tvrđave u Karsu

Na istoku Turske (1. dio) – Iğdir

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Iğdir je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Iğdır je jedna od 81 turskih provincija. Iğdir je površinom jedna od manjih provincija sa svojih 3.587 km², ona se prostire po unutrašnjosti istočne Anadolije. Velik dio provincije zauzima planina – Ararat. Graniči sa Armenijom i Iranom, a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu.
Provincija Iğdır je formirana 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 4 okruga: Aralik, Iğdır, Karakoyunlu, Tuzluca. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću.

Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu trgovačkih puteva za Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom “Putu svile” između Istoka i Zapada.
Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture.

Turistički obilazak grada započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Odlazimo na pijacu smještene u središtu grada gdje se prodaju živežne namirnice biljnog i životinjskog podrijetla. Također obilazimo mnoge prodavnice. Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici.

Gradske ulice su gotovo poluprazne, u toku je Ramazan, a to je za muslimane sveti mjesec po tome što se vjeruje da je u njemu počela objava Kurana poslaniku Muhamedu u mubarek noći Kadr. Za vrijeme trajanja Ramazana muslimanima je strogo naređen post. Prekid posta započinje u trenutku zalaska Sunca. Taj dnevni obrok zove se iftar. Navečer odlazimo u jedan restoran gdje probamo orijentalna jela nacionalne kuhinje. Večeramo u prijatnoj atmosferi a kasnije odlazimo u jednu ljetnu baštu uređenu sa minderlucima gdje smo se uz tradicionalni čaj družili s našim novim prijateljima koje smo upoznali za vrijeme boravka u Igdiru.

Sutradan napuštamo Iğdır i odlazimo na Korhran plato sa kojeg slijedi uspon na najviši vrh Ararata zbog kojeg smo doputovali u Tursku. Nakon učešća u planinarskom pohodu na ovu mitsku planinu odlazimo u Doğubajezit gdje smo posjetili Ishak Pašinu palaču (vidi putopis objavljen na blogu ranije), a nakon toga odlazimo u Kars gdje smo posjetili srednjovjekovni grad Ani. Putovanje u Tursku završili smo u Istanbulu.

Naslovna slika: Türkiye, Iğdir

Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio)

Snježne lavine spadaju u red najsnažnijih prirodnih pojava u planini. Svake godine odnose brojne žrtve. Najbolje jamstvo protiv nesreće počiva u bogatom iskustvu, promatranju i procjeni vremenskih prilika, nešto u instiktu, i još sve to obogaćeno produbljenim poznavanjem snijega u uvjetima stvaranja lavine.
Snježne lavine najčešće nastaju zimi i u ranom proljeću. Obično se formiraju na padinama pod strmim kutom od 25 – 60°. Nakon prestanka padavina površina snježnog pokrivača očvrsne, formirajući koru. Pod težinom snijega, donji se slojevi sve više stišću. Od sunčevih zraka i toplih strujanja zraka pahulje se tope i lijepe se zajedno u sloj leda. Ako padne veća količina svježeg snijega, opasnost od lavina naglo raste nekoliko dana, jer se novi sloj u početku ne lijepi dobro za snježnu koru. Tek kad se slegne i čvršće veže za podlogu, snježni pokrivač ponovno dobiva veću stabilnost. Najkritičniji period su prvih 24 do 48 sati (zavisno od meteoroloških prilika). Iz ovog razloga u planinu ne treba ići odmah nakon snježnih padavina.
Opasnost je uvećana u planini zbog udaljenosti i teškoće evakuacije. Činilac nazvan “sreća” oprašta nam mnogo karakterističnih grešaka, ali ne uvijek.

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarenje u zimskim uvjetima

Planinarenje i skijanje u planini donose niz opasnosti. Planina podrazumjeva određeni rizik koji treba prihvatiti ili odbaciti. Jednom prihvaćeni rizici treba da se svedu na najmanju moguću mjeru. Planinarenje u zimskim uvjetima je otežano zbog opasnosti od snježnih lavina. Do obrušavanja lavine najčešće dolazi samostalno, a mogu je pokrenuti i divlja životinja, pješak, penjač, skijaš ili motorne sanke. U 90% slučajeva kad su skijaši bili zahvaćeni lavinom, oni su je sami izazvali.
Između hrabrosti i opreznosti, između samouvjerenosti i kolebanja, svaki planinar i skijaš treba da radi u najvećoj mjeri na što boljem upoznavanju uzroka pojave snježnih lavina. Greške koje neiskusni uzastopno gomilaju, često dovode do teških nesreća. Zbog podcjenjivanja opasnosti od lavina mnogi planinari i skijaši su izgubili život u planini.
Lavina može prouzrokovati obično zatrpavanje, a može dovesti i do traumatskih povreda. U 35% slučajeva ljudi zahvaćeni lavinom umiru prije nego što je moguće pružiti im bilo kakvu pomoć (povrede, ugušenje). U 20% slučajeva živi zatrpani već na 2 m dubine stradaju u roku od 2 h. Može se reći da kod zatrpanih koji su ostali duže od 2 h na više od 2 m dubine, vjerovatnoća da prežive postaju izuzetno male.

Mjere predostrožnosti na lavinoznom terenu

Prije nastupanja na teren koji predstavlja opasnost od obrušavanja snježne lavine, dobro i tačno ocijeniti liniju prelaska i poduzeti sljedeće mjere predostrožnosti:
– penjati se ili spuštati niz snježnike, umjesto da činimo traverzu;
– za tačke oslonca uzimamo objekte u zoni sigurnosti (drveće, stijene, nanosi, ravni) i služimo se njima na što većoj visini padine.
Ako se na prelasku rizičnog područja iznenada obruši lavina treba reagovati istog trena i poduzeti sljedeće:
– prvenstveno pokušati se spasiti od lavinske matice;
– pokušati “usidriti se” zabadanjem cepina, štapa, i pokušati pokretima savladati maticu ispod sebe. Ako je u blizini neki panj, grmlje ili kameni blok pokušati se uhvatiti i čvrsto držati;
– ako se ne možemo oduprijeti na gore navedene načine, treba pokušati da se održimo na površini na leđima praveći plivajuće pokrte da se domognemo ruba lavine. Skijaši se trebaju osloboditi skija i štapova;
– usta i nos prekriti maramom ili zaštitnom maskom da se izbjegne infiltriranje snježne prašine u pluća;
Sve gore navedene mjere treba obavezno poduzeti jer je to najmanje što može uspijeti u zoni obrušavanja lavine.

Objektivne opasnosti u planini (u zimskom periodu)

Nalazimo ih u planini na raznim mjestima i u razno vrijeme. Planinar ili skijaš se mogu suprostaviti samo djelimično, osim u slučajevima kada se naprimjer, odlučimo da ne idemo kroz opasno mjesto. Opasnosti su mnogobrojne, zavisno od stanja u planini:
– Snježne lavine (vidi prije);
– Snježne strehe na grebenima koji nastaju u vidu balkona na suprotnoj strani puhanja vjetra, obično natkrivaju strmiju stranu. Nisu nikada jako čvrsti. Vrlo je opasno kretati se dalje od linije sigurnosti koja se da lako procijeniti. Također je opasno kretanje ispod snježnih streha koje svojim lomljenjem mogu prouzrokovati obrušavanje lavine;
– Pad kamenja mogu prouzrokovati mnogobrojni činioci: sunce, vjetar, kiša, zaleđivanje i topljenje snjega. Protiv takvih mogućnosti neophodno je poduzeti mjere predostrožnosti: izbjegavati kretanje ispod litica i stjenovitih grebena, može se ići ispod ako je stijena prevjesna, obavezno izbjegavati kuloare, poći prije izlaska sunca kada su stijene čvrste zbog zamrznutosti. Nošenje kacige je poželjno na određenim visokogorskim turama.
– Pukotine na glečerima su više ili manje otvorene ili potpuno prekrivene snježnim mostovima. Zimi, naročito nakon snježnih padavina, ti mostići su teško prelazni, a njihova čvrstoća je osrednja. Upotreba užeta je ponekad obavezna, čak i kod spuštanja, a po magli neophodna.
– Atmosferske prilike u visokoj planini se često mijenjaju. Posljedice lošeg vremena se mogu osjetiti u vrlo kratkim vremenskim razmacima. Situacija na terenu se može naglo izmjeniti. Vjetar, hladnoća i snijeg stvaraju sniježnu oluju – strašnog neprijatelja planinara i skijaša. Ona stvara demoralizirajući efekat na grupu. U zimskom i proljetnom periodu rijetko je praćena udarima groma. Preporučuje se napustiti grebene i vrhove. Najbolja zaštita je dobra visokogorska oprema. Također dobro poznavanje meteorologije može izvrsno spriječiti nevolje.

Subjektivne opasnosti u planini (u zimskom periodu)

Uzrok ovih opasanosti leži u ličnosti planinara i skijaša:
– Padovi nastaju uglavnom gubitkom ravnoteže ili hvatišta u stijeni, uslijed loše procjene stanja snijega i sl. To može ići od običnog nabijanja do najtežih lomova. Uzrok može biti umor ili odron oslonca na krhoj stijeni;
– Nedostatak kondicije, neutreniranost prouzrokuje suvišno premaranje naročito na velikoj nadmorskoj visini. To je izvor najrazličitijih nesreća koje se, što je vrlo karakteristično, događaju pred sami kraj planinarske ili skijaške ture;
– Neiskustvo vodi u čitav niz grešaka: u tehnici, držanju, opremi, programu, odabiru putanje kretanja, procjeni trenutnih uvjeta u planini i dr.;
– Podcjenjivanje je karakteristično za početnike a također i za one planinare i skijaše koji ne poštuju uputstva i pravila koja treba primjeniti za vrijeme boravka u planini. Gotovo uvijek je povezano sa lošom procjenom uvjeta u planini.

Nesreće izazvane lavinama u Bh. planinama

Prenj, 14.2.1970. god.
Alpinisti Ilija Dilber (24) i Milorad Stjepanović (21) iz Zenice i Zijah Jajatović (20) iz Sarajeva, krenuli su na vrh Lupoglav (2102 m/nv). Na uspon su pošli rano ujutru iz planinarskog doma na Jezercu (1655 m/nv). Oko podneva su pristupili na najviše tjeme vrha. Bio je to prvi zimski uspon na ovaj teško pristupačan i zahtjevan vrh, a onda se trijumf pretvorio u tragediju. Vrijeme se pogoršalo i na silasku sa vrha sva trojica smrtno stradaju u snježnoj oluji. Nakon višemjesečne potrage gorskih spasavalaca tijela nastradalih su nađena u mjesecu juni na području Barnog dola (1580 m/nv), jugozapadno od Lupoglava. Bila je to jedna od najdužih i po broju učesnika najbrojnija akcija spašavanja u povijesti planinarstva Jugoslavije. Predpostavlja se da ih je na silasku sa vrha snježna lavina snijela i zatrpala u dolini.

Treskavica, 15.1.1979. god.
Na putu Kalinovika – Ljuta u snježnoj lavini smrtno su stradali đaci Šerif Holjan (17), Ekrem Holjan (14) i Ethem Hatibović (12). Lavina se obrušila sa južnih obonaka Treskavice na području Jakomišlje (1400 m/nv). Oni su pješačili kada ih je snježna lavina zahvatila i zatrpala. Lavina je bila široka nekoliko desetina metara i duga nekoliko stotina metara. Debljina snježne lavine iznosila je više od 15 metara. Tijela nastradalih đaka su nađena nakon što se snijeg otopio u aprilu 1979. godine.

Bjelašnica, 27.2.2011. god.
Na lokaciji Kotlovi (1750 m/nv) dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao Gradimir Krajišnik, kada je snježna lavina zatrpala trojicu bordera. Nesreći je predhodilo tako što se u grupi od dvanaest bordera njih pet odvojilo i ušlo u neobilježeno područje koje nije predviđeno za skijanje. U akciji spašavanja dvojica bordera je spašeno, a nažalost Krajišnik je preminuo.

Kamešnica, 23.2.2013. god.
Na usponu prema najvišem vrhu Kamešnice – Konj (1856 m/nv) dogodila se nesreća, kada je snježna lavina zatrpala četvero hrvatskih alpinista. Lavina se formirala na strmoj padini od svježe napadalog snijega. Istog dana trojica su alipinista pronađena i zbrinuta u splitsku i livanjsku bolnicu. U potragu za četvtim alpinistom, Edvardom Reteljom (52), bilo je uključeno više od 150 gorskih spašavatelja iz Hrvatske i BiH. Akcija potrage je trajala cijelo vrijeme bez prestanka na području koje je zahvatila lavina. Tek sutradan poslijepodne pronađeno je njegovo tijelo u podnožju 75-metarske litice preko koje je prošla lavina.

Prenj, 14.2.2021. god.
Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjeverozapadnoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je snježna lavina. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga, a glavni među njima je nekorištenje jednog dijela opreme potrebne za uspon u zimskim uvjetima koju je nastradali imao kod sebe (uže, cepin, dereze i kaciga). Šimić je samo tjedan dana prije nesreće pokušavao ispeti se na Cetinu, ali je zbog loših vremenskih uvjeta uspon prekinut.

Napomena:
Osim gore navedenih nesreća sa smrtnim ishodom bilo je još nekoliko velikih snježnih lavina u našim planinama u kojima su planinari zadobili lakše ili teže ozljede:
– Prenj, u Bukovom lazu, na silasku iz Tisovice u dolinu Idbar;
– Prenj, na Skoku, na usponu iz Rakovog laza za pl. kuću “Jezerce”;
– Prenj, na alpinističkom usponu iz Rakovog laza, u kuloaru sjeveroistočno od Zubaca;
– Prenj, na usponu iz doline Velike lokvice na vrh Osobac;
– Bjelašnica, na alpinističkom usponu u ledenjačkom cirku Kotlovi;
– Bjelašnica, na skijaškoj turi ispod sjeveroistočnog grebena Velike Vlahinje;
– Bjelašnica, na usponu “Josipovom stazom” za vrh Opservatorija, između “Sigumundove klupe” i pl. skloništa “Bozja – Kunath”;
– Bjelašnica, u dolini Grkarica ispod prevoja Greda, na istočnoj strani od vrha Krvavac;
– Jahorina, na silasku u Zabojsku, na južnoj strani od vrha Ogorjelica;
– Vranica, iznad Prokoškog jezera, na usponu sjevernom padinom Debelog brda;
– Visočica, na 8. Memorijalnom pohodu, na silasku sa vrha Vito istočnom padinom u dolinu Kaoca.

Naslovna slika: Visočica, zimski uspon na vrh Vito (1960 m/nv)

Smeđi medvjed – “Šumski car“

Smeđi medvjed (latinski: Ursus arctos Linnaeus) je najveća kopnena divlja životinja na tlu Europskog kontinenta. U Bosni i Hercegovini smeđi medvjed obitava na mnogim planinama: Igmanu, Bjelašnici, Romaniji, Ozrenu, Konjuhu, Treskavici, Magliću (prašuma Perućica), Zelengori, Prenju, Čvrsnici, Čabulji, Ivan-planini, Bitovnji, Zecu, Vitreuši, Vranu, Vranici, Raduši, Vlašiću, Grmeču, Klekovači, Osječenici, Šatoru, Tušnici i dr.
Mužjaci smeđeg medvjeda su veći od ženki i mogu dostići težinu od 800 kg. Naraste u dužini od 2 – 3 m, a visinu do hrbata može dostići 1,25 m. Žive u brlozima, a zimu provedu u pećinama. Od ranog proljeća do kasne jeseni u potrazi su za hranom sve dok ne padnu veliki snjegovi. Smeđi medvjed je svaštojed, često ulovi i krupniju divljač poput srne ili divokoze, kada se usmjeri na plijen teško mu može pobjeći jer je u stanju da razvije veliku brzinu od 50 km/h.
U našim planinama su rijetki slučajevi kada je medvejed iz “čista mira” napao čovjeka, ali se može dogoditi posebno u situaciji kada mu je ugrožena bezbjednost (mečka s mladuncima) ili ako je ranjen iz vatrenog oružja prilikom lova onda je najopasniji i juri u pravcu odakle je na njega pucano.
Zanimljivo je spomenuti da su zbog rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1998. god.) mnogi medvjedi napustili svoja staništa i preko teritorije susjedne države Hrvatske otišli u Sloveniju, a neki su stigli i dalje. Nakon rata su se vratili na našim planinama. Kako su medvjedi saznali da je rat završio ostaje pod velom tajne.
Smeđi medvjed je nacionalno prirodno blago Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ljudi i medvjed

Planinareći nailazio sam na mnoge tragove medvjeda koje on ostavlja za sobom kao što je otisak njegove šape na mokrom zemljištu u blatu ili na snijegu gdje se najbolje vidi, na kori stabla drveta gdje je “oštrio“ kandže ili se o njemu češao, po boji i obliku fekalija ili po boji urina koja se vidi na snijegu, na uvaljanoj travi gdje je ležao itd. Imao sam nekoliko prilika u planini da vidim medvjeda “u živo“ ali na bezbjednoj i pristojnoj razdaljini. S medvejdom nisam nikada imao bliski susret “oči u oči“ niti sam uspio da ga fotografišem. U sjećanju mi je ostalo nekoliko susreta kad sam izbliza vidio medvjeda u planini: na Igmanu između Brezovače i Kabalova na Radavi, na Prenju između Uborka i Gole glave, nadomak Vitreuše najvišeg vrha Tušnice, na Visočici u dolini Krivnja kod Sinanovića, na Zelengori između jezera na Gornjoj bari i Careve Gore, na Volujaku u Klekovom dolu na silasku sa vrha Veliki Oštrikovac (Studenac) i drugim planinama u Bosni i Hercegovini.

Medvjedi su velike i opasne divlje životinje koje se boje i skrivaju od ljudi, ali se i ljudi boje njih. Zbog nezgrapnog i zdepastog izgleda medvjeda, specifičnog hoda, smeđeg grubog krzna, okruglastih ušiju ljudi su bili opčinjeni njegovom veličinom, snagom i okretnošću pa su ga nazvali “šumskim carom“ – vladarom svih šumskih životinja.

Medvjed je dobio naziv po tome što se voli osladiti medom. U potrazi za hranom medvjed pronalazi i mnoge druge poslastice, od žirova hrasta, zeljanica, korijenja i raznih plodova šumskog voća. Dvije biljke medvjeđi luk i i medvjeđe uho, a također i jedna vrsta gljiva medvjeđa šapa dobile su ime po medvjedu.

O medvjedima postoje mnoge priče, bajke i narodna vjerovanja. Vjerojatno zbog njihove veličine i snage medvjedi su dobili značajno mjesto u mitologijama i kultovima mnogih naroda. Smatrao se utjelovljenjem predaka i iz tog razloga medvjed je bio sveta životinja kod mnogih naroda još od kamenog doba. Bogove u liku medvjeda su imali mnogi narodi, a iz mnogih mitova se može razaznati poštovanje ovih životinja. Neandertalci su čak imali “kult medvjeda”, sakupljali su njihove kosti i od njih gradili svetišta u pećinama.

Medvjedi su nam od još od ranog djetinjstva poznati iz crtanih filmova. Medvjedići Winnie The Pooh, Maša i medvjed Miška su popularni likovi. Još početkom 20. stoljeća američki plišani medvjedić – igračka Teddy i medvjedić sa londonske željezničke stanice Paddingoton iz pedestih godina prošlog stoljeća takođe su zaokupljali dječiju pažnju i simpatije. Medvjed je opjevan u mnogim dječjim pjesmama. Na našim prostorima je popularna pjesma o Medi Brundi. Na međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu nagrada za najbolja filmska ostvarenja je kipić medvjeda. Republika Hrvatska odala je poštovanju medvjedu stavivši njegov lik na kovanici novca od 5 kuna.

Nekoliko toponima na topografskim kartama nose naziv po medvjedu: dolina Međeđa na Visočici, Međeđa lokva i vrhovi Međeđa glava, Velika i Mala međeđa glava na Bjelašnici, vrh Medvjed na Čabulji, vrhovi Veliki i Mali Medvjed na Čvrsnici, planina Medvednica kod Zagreba, vrhovi Veliki i Mali Međed na Durmitoru i dr.

Najpoznatija zviježđa sjevernog neba nose naziv po medvjedu o čemu govori antička legenda:
“Grčki bog Zeus, zaljubio se u ženu imenom Callisto. Ona mu je rodila sina Arcasa. Kada je Hera, grčka kraljica bogova, vidjela koliko je Zeus bio sretan s Callistom i njihovim sinom, zbog ljubomore je pretvorila Callistu u medvjeda. Jednog dana Callista je vidjela svog sina kako spava pod drvetom i pokušala ga zagrliti. Prestrašeni Arcas ustuknuo je pred medvjedom. Budući da je životinja ustrajala u svojim namjerama da ga zagrli, pokušao je ubiti. Zeus koji je to sve promatrao s neba, zaustavio je Arcasovu strelicu i oboje ih prenio na nebo među zvijezde i od tada ih znamo kao Veliki medvjed i Mali medvjed.“

Zlostavljanje medvjeda

Zlostavljanje medvjeda je rašireno širom svijeta, također i u nekim europskim zemljama (Bugarska, Rumunija…). Kad krivolovci uhvate medvjeda još dok je mladunče onda ga prodaju “putujućim“ mečkarima koji ga dresiraju brutalnim metodama (najčeše batinama) da izvode razne vještine i vragolije kako bi zabavljali narod. Na usta mu stave brnjicu i svežu u lance i takvog ga vodaju po vašarima. Šta bude sa takvim medvjedom kad ostari, o tome se malo piše i govori u javnosti?

Tužna je sudbina medvjeda koje ljudi zlostavljaju isključivo zabave radi. Poznati dječiji pisac Ahmed Hromadžić o tome piše u svojoj knjizi Medvjed Miško (Izdavač: Bosanska riječ; Sarajevo 2007. god.):
“Kad je medvjed ostao usred šume bez željezne ogrlice, bez lanca, nije umio da shvati šta se to odjednom dogodilo. On, medvjed koga su godinama od malih nogu vodali po bijelom svijetu, koga su učili da igra i zabavlja ljude, bio je opet u šumi i opet slobodan. Podigao je glavu, i snažno mumljanje odalo je njegovu radost, a šuma je tu radost pronijela kroz brda i doline.“

Lov na medvjeda

Lov na medvjeda je oduvijek bila velika privilegija koju su mogli sebi priuštiti kraljevi, carevi i drugi visoki državnici. Nakon njih dolazi bogata klijentela koji mogu da plate visoku cijenu za odstrel medvjeda.

Poznato je da je predsjednik bivše SFRJ Josip Broz Tito bio strastveni lovac na medvjede. Zbog toga su njemu u čast uredili lovište na Koprivnici i izgradili vilu “Gorica” (kod Bugojna). Drug Tito je kažu često tu dolazio u lov na medvjeda.
Zanimljivo je spomenuti anegdotu koja se i danas prepričava kada je na svečanom otvaranju lovišta na Koprivnici tadašnji predsjednik Općine Bugojno kazao:
“Druže Tito, dok je Bugojanaca biće medvjeda.“

Zakonom o lovstvu u entitetu Federacija Bosna i Hercegovina i Zakonom o lovstvu u entitetu Republika Srpska, smeđi medvjed tretiran u lovostaju je zaštićena divljač, a Naredbom o vremenu lova takvih divljači propisano je da se medvjed može loviti u periodu od 1. oktobra do 15. maja. Period kada je lov medvjeda zabranjen traje od 15. maja do 1. oktobra. Odštetnim cjenovnikom propisana je visina naknade korisniku lovišta za štetu pričinjenu putem bespravnog odstrela, i koja za medvjeda iznosi 20.000 KM. Istovremeno, lov divljači za vrijeme lovostaja ili lov divljači bez dozvole za lov Krivičnim zakonom definisani su kao krivično djelo “Nezakonit lov“, te je za ovo djelo propisana višegodišnja kazna zatvora.