Zabjelašnica

Zabjelašnica je visokoplaninsko područje smješteno u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Područje je omeđeno planinama: Bjelašnicom  (2067 m/nv), Treskavicom (2086 m/nv) i Visočicom (1967 m/nv). Zabjelašnica je poznata po izuzetnoj lijepoti krajolika i često je posjećuju planinari i ljubitelji prirode. Cijelo područje se odlikuje visokim stepenom biodiverziteta i endemizma. Najveću pažnju privlači bogatstvo flore i faune u kanjonu rijeke Rakitnice koji u dužini od oko 20 km sve do ušća u Neretvu oštro razdvaja Bjelašnicu i Visočicu.
Na ovom visokoplaninskom području smještena su mnoga seoska naselja na nadmorskoj visini od 1150 – 1450 m. Na južnim obrocima Bjelašnice nalaze se Lukavac, Rašumovci, Milišići, Brda, Kramari, Elezovići, Umoljani, Šabići i Rakitnica. Na sjevernim obrocima Visočice u dolini Tušilske rijeke su Sinanovići, Pervizi, Đulbašići, Ozimine i Bobovica. Zapadno od ove skupine u srednjem toku Rakitnice (na desnoj strani) nalaze se Gornji Lukomir, Čuhovići i Blace.
U ovim selima uglavnom žive stanovnici čije je porijeklo od Hercegovačkih stočara (Humljana), i to pretežno sa područja Podveležje, te iz mostarskog, nevesinjskog, stolačkog i ljubuškog kraja. U ovaj planinski kraj su dolazili sa svojim stadima radi ispaše u ljetnom periodu. Iz tog razloga su podigli kolibe u mnogim stočarskim naseljima (katuni, stanovi, mahale). Vremenom su uvidjeli da se ovdje može lijepo živjeti i trajno se nastanili. Na cijelom području najveće selo prema broju stanovnika su Umoljani, a selo na najvišoj nadmorskoj visini je Gornji Lukomir.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ovo planinsko područje nije ozbiljnije obrađivano, kako arheološki tako ni povijesno, a literatura o ovim krajevima veoma je oskudna. Od davnina je bilo naseljeno još u prapovijesno doba. Na uzvišenju iznad umoljanskog katunskog naselja Gradina je jedan takav lokalitet. U kasnom srednjem vijeku predio od rijeke Rakitnice na istoku do rječice Trešanice na zapadu pripadao je upravnom kotaru (knežiji) Črešnjevo unutar župe Neretve. Početkom 15. vijeka kotar je podijeljen na bosanski dio i hercegovački dio, a granicu između ova dva područja čini rijeka Neretva. Predio na lijevoj obali Neretve nekada je pripadao Humskoj zemlji, a kasnije Hercegovini, tj. oblasnim gospodarima iz vlastelinske obitelji Kosača. Predio jugoistočnog dijela Bjelašnice na istočnoj granici nekadašnje knežije Črešnjevo bio je, po svemu sudeći, nastanjen vlaškim stanovništvom (Vlasima katunarima).

Veći dio područja Zabjelašnice prekriveno je crnogoričnim i bjelogoričnim šumama prošaranim pašnjacima. Bogato je planinskim potocima i rječicama od kojih nastaje rijeka Rakitnica. Kada nabuja snagom goropadnice, ona huči i skače u bezdane rušeći sve pred sobom na putu od Treskavice do Neretve. Sočni pašnjaci, guste šume i bistre vode privukli su pretke današnjih gorštaka. Visoke i vrletne planine primorale su ove odvažne ljude da se vječno bore s vremenskim nepogodama i krvoločnim zvijerima. Zimi padaju veliki snjegovi i sela mogu biti odsječena od ostalog svijeta po nekoliko mjeseci. Oni koji ostanu u snijegom zavijanom selu postaju svojevrsni zatočenici kojima jedino preostaje da čuvaju i hrane stoku, vezu vezove na narodnim nošnjama, pletu čarape i rukavice od ovčije vune, u dugim zimskim noćima sjede pokraj toplih peći i prepričavaju razne dogodovštine i legende.

Sela na području Zabjelašnice su bila pojam udaljenosti i izolovanosti od civilizacije. Prosvjetni i zdravstveni radnici strahovali su pri polasku na službu u ta mjesta. U taj zabačeni planinski kraj moglo se prići jedino cjelodnevnim pješačenjem ili na konju. Međutim, novo vrijeme izmijenilo je u mnogočemu to područje. Danas skoro do svakog sela vodi asfaltni put, uvedena je struja, voda i telefon, te postavljena javna rasvjeta. Godine 1993., u minulom ratu sva sela osim G. Lukomira i Čuhovića su uništena. Zahvaljujući vrijednim rukama mještana uz međunarodnu humanitarnu pomoć ponovo su sve kuće obnovljene. Nekada su kuće u selima bile građene od prirodnih materijala – kamena i drveta. Danas toga više nema, nove kuće su podignute od suvremenih građevinskih materijala i mimo tradicionalne arhitekture (kuće sa čardakom u potkrovlju).

Od starine ostali su samo nošnja i adeti (običaji). Naročito je lijep i bogat šarenilom vez na ženskoj narodnoj nošnji. Muškarci su odbacili narodnu nošnju i jedino su zadržali bijelu platnenu kapu ukrašenu ručnim radom, koju nose u svečanim prilikama. Većina stanovništva danas živi u Sarajevu, Konjicu, Hadžićima, Ilidži, Hrasnici i vikendom svraća na selo. Mnoga domaćinstva prestala su se baviti stočarstvom. Stoka se izgoni uglavnom u blizini sela, pa stočarstvo u onom nekadašnjem izvornom obliku danas više ne postoji. Ljudi su se okrenuli lakšim i unosnijim poslovima povezanim sa seoskim turizmom, koji je u naglom razvoju.

Nekada se zaziralo od ovog prostora, a danas ga posjećuju mnogi turisti, ljubitelji prirode, planinari i avanturisti. Privučeni su ljepotom Bjelašnice, Visočice i Treskavice koje pružaju veliki izbor planinarskih i skijaških tura, tereni za brdska bicikla i kvadove, pješačenje drevnim stočarskim putevima, obilazak kanjona Rakitnice, ilirske gomile (grobnice) i srednjovjekovne nekropole sa stećcima u Šabićima, Umoljanima, Gornjem Lukomiru, Čuhovićima i Blacama, stara džamija u Umoljanima, vodenice na vrelu Sedrenik, meandar i vodopad na Studenom potoku, okamenjena aždaja na stijeni Gradine i dr. Svake godine u mjesecu augustu održavaju se tradicionalni mevludi i teferiči, od kojih su najposjećeniji u Umoljanima i Gornjem Lukomiru. U selima kod mještana se mogu kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune s tradicionalnim folklornim motivima, kao i prirodna, zdrava hrana od mliječnih i mesnih prerađevina.

---

Naslovna slika: Bjelašnica, katun Gradina (1490 m/nv) kod sela Umoljani