Stari grad Jeleč je srednjovjekovni utvrđeni grad u mjestu Jeleč. Prvi put se spominje 1268. godine u povelji Bele IV. Arpadovića, hrvatsko-ugarskog kralja.
U vlasti velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače spominje se 1444, 1448. i 1454. godine. Jeleč je imao i podgrađe Podjeleč koje se spominje 1425, 1438. i 1450. godine, a predstavljao je glavni trg u gornjem toku Drine. Dubrovački trgovci su putovali u Jeleč preko Nevesinja, Konac-Polja, i Gacka. Jeleč i Podjeleč su pripadali srednjovjekovnoj Župi Bistrici.
Utvrda je sagrađena na Gradini, dominantnom uzvišenju (750 m/nv), dosta strmih stjenovitih strana na lijevoj obali Govze kod ušća Krupice. Prema oskudnim ostacima utvrđenog grada može se zaključiti da je više puta dograđivan i proširivan. U najstarijoj fazi je imao jednu kvadratičnu kulu i obor nepravilnog šesterokuta. Stranice kule s vanjske strane su iznosile oko 7 m, debljina zida oko 1,5 m, dok je unutarnja prostorija u obliku približnog kvadrata imala stranice oko 4 m. Zid obora imao je istu debljinu kao i kula.
Nakon što su Turci zauzeli Jeleč (1463.), u konačnoj fazi utvrđeni grad je višestruko povećao svoju provršinu. Sagrađena je još jedna kvadratična kula s nekoliko obora. Grad je imao stalnu posadu i svoga dizdara. U dužnost čuvara grada spadalo je i čuvanje puta na relaciji: Rataja – Jeleč –  Borija – Jelašca – Jažići u Zagorju.
Ostaci nekadašnjeg grada su zarasli u grmlje i crnogoričnu šumu. Do grada se može pristupiti pješke iz Jeleča za oko 30 minuta hoda.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Jeleč – povijesno mjesto

Jeleč se nalazi u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na području opštine Foča. Naselje je smješteno na nadmorskoj visini od 656 m u dolini Govze okruženo padinama Zelengore. Na lijevoj strani Govze protežu se slikovite litice Husada (1534 m/nv), a na desnoj vrleti Radomišlje (1606 m/nv).
Jeleč ima povijest dugu više od osam stotina godina i oduvijek je bio na raskrižju puteva trgovine, kultura, religija i imperija. Iza Gradine gdje je bio srednjovjekovni utvrđeni grad Jeleč nalazi se manja nekropola sa stećcima. U selu Ocrkavlje kod Miljevine u blizini ušća Govze u rijeku Bistricu pronađeni su ostaci rimske građevine i spomenika s natpisom (3. st.) koji je prenesen u Zemaljski Muzej u Sarajevu. Na tom lokalitetu se nalazi i veća nekropola sa stećcima. Sve ovo ukazuje na kontinuitet ljudske prisutnosti i naseljavanja u ovom kraju.

U doba vladavine Osmanske imperije, Jeleč postaje kasaba (varoš) sa mnogim dućanima, hanom i hamamom, džamijom sa kamenim minaretom i medresom.
O čemu svjedoči putopisno djelo Evlije Čelebije, osmanskog putopisca i diplomate (Evliya Çelebi, Istanbul 1611. – Kairo 1682.). Evlija je prvi put u Bosni boravio 1661. godine.
S obzirom na svoj strateški položaj, u ne tako davnoj prošlosti Jeleč je stradao u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 4. maja 1992. godine pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Prije toga u Jeleču i okolnim selima bilo je oko 800 stanovnika a danas živi oko 50. Zbog teških okolnosti mnogi su se iselili u druga mjesta i inostranstvo. Uprkos svemu obnovljene su mnoge obiteljske kuće, osnovna škola i džamija Sinan-paše.
Pristup u Jeleč je asfaltnim putem od Miljevine (oko 5 km). Miljevina je rudarski gradić smješten oko 1 km nizvodno od ušća Govze u rijeku Bistricu. Nalazi se na magistralnom putu M18 Sarajevo – Foča.

”Jeleč pa Beč”

U doba vladavine Austro-Ugarska Monarhije u Jeleču su bile tabhane, zanatske radionice u kojima se štavila koža. Nakon obrade koža je slata u Beč za potrebe izrade odjeće, obuće i kožne galanterije. U tom periodu to mjesto je doživjelo svoj najveći prosperitet i blagostanje o čemu svjedoči izreka ”Jeleč pa Beč”.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u okolini Jeleča vršena je eksploatacija šume na Zelengori. Za potrebe transporta balvana i drvene građe izgrađena je šumska željeznica. Pruga je puštena u saobraćaj 1930. godine na relaciji: Brod na Drini – Miljevina – Rataja – Jeleč – Govza – Bukovik – Palež. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 27 km. Također je izgrađen i odvojak sa ove pruge na relaciji: Rataja – Oteša – Ćatino jezero – Kadin most – Zaklop. Ukupna dužina pruge na ovom odvojku iznosila je 10 km.
Eksploatacija šume na ovom području nastavljena je u doba SFR Jugoslavije od 1946. – 1992. godine. U tom periodu muškarci su uglavnom radili na sječi šume, u rudniku mrkog uglja u Miljevini ili u ribnjaku na Krupici, dok su žene radile u ćilimari.  

Naslovna slika: Jeleč (656 m/nv) i Gradina (750 m/nv) – pogled sa Rudina

Stari grad Prusac je srednjovjekovni utvrđeni grad u mjestu Prusac. U pisanim tragovima prvi put se spominje 1478. godine u pismu bosanskog sandžakbega Skender-bega koje je uputio Dubrovčanima. U to vrijeme bio je jedan od najvećih gradova u zapadnoj Bosni. Nalazio se na važnom raskrižju glavnog puta koji je iz Dalmacije vodio ka Istoku.
Grad je smješten iznad Prusačke rijeke na vrhu litice na nadmorskoj visini od 710 m. Prirodna konfiguracija terena štitila je grad sa svih strana, osim s južne koja se stepenasto spušta. Sagrađen je iz tri cjeline: tvrđave, obora i Donjeg grada. Tri kule i pet bastiona bilo je povezano zidovima debelim od 1 do 2,5 m u potpunosti prilagođenim stjenovitom terenu i fortifikacionim pravilima. Najdeblji i najbolje opremljen puškarnicama i otvorima za topove je jugoistočni zid. Ispod grada je nastalo podgrađe – civilno naselje (ćaršija).
Povijesno područje – Stari grad Prusac proglašen je 2004. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. 

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Srednjovjekovni utvrđeni grad Prusac

Osmanlije zauzimaju Prusac 1463. godine. Iste godine u jesen vojska hercega Vladislava Hercegovića (najstariji sin hercega Stjepana Kosače) osvaja grad i ponovo ga stavlja pod svoju upravu. Konačno Prusac osvaja Mustaj-beg (sin Skender-bega) 1502. godine.
U ugarsko-turskim ugovorima iz 1503. i 1519. godine spominje se pod imenom Biograd. U svim ispravama i spisima na turskom jeziku piše Akhisar, što je doslovni prijevod za Biograd.
Grad je više puta proširivan i utvrđivan. Imao je stalnu posadu na čelu sa dizdarom. Nakon što je izgubio strateški značaj napušten je 1838. godine. U 18. vijeku unutar grada sagrađena je sahat-kula, visine 10 m. Po dolasku austrougarske vojske u Bosnu 1878. godine, tvrđava je kratko vrijeme korištena u vojne svrhe.

Prusac – povijesno mjesto

Prusac je naseljeno mjesto u općini Donji Vakuf, Bosna i Hercegovina. Nalazi se oko 5 km južno od Donjeg Vakufa. Naselje broji oko 1200 stanovnika. Za vrijeme osmanske vladavine Bosnom jedno vrijeme Prusac je bio kulturno i vjersko središte Bosanskog pašaluka. Bila je to živopisna čaršija sa osam mahala koje su imale svoje dućane, svoje zanate kao što je tabački, svoje obrazovanje, dvije medrese (srednje škole) i visoku školu – Darul Hadiz, Hasan Kjafije Pruščaka.
U blizini Prusca (oko 7 km) nalazi se najveće dovište muslimana u Bosni i Hercegovini – Ajvatovica. Tradicionalna vjersko-kulturna manifestacija koja se održava više od pet stotina godina u mjesecu junu. Ajvatovica je specifičnost bosanskih muslimana, jer ima autohtoni karakter, prerastao iz višestoljetne tradicije molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva.

Tri nacionalna spomenika BiH u Pruscu

1. Povijesno područje – Stari grad Prusac proglašen je 2004. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: tvrđava, obor, Donji grad i pokretno naslijeđe koji se nalazi u Arheološkoj srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

2. Graditeljska cjelina – Handanija džamija u Pruscu (Handan-begova, Handan-agina, Hajdar Ćehajina ili Čaršijska džamija) proglašena je 2005. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: džamija i mezarje u okviru haremskog zida, te haremski zid sa ulaznom kapijom i česmom.    

3. Graditeljska cjelina – Hasana Kjafije džamija (Pruščakova džamija) proglašena je 2009. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini: džamija i džamijski harem sa nišanima, turbe Hasana Kjafije, objekat medresa i mehkema, i pokretnog naslijeđa koje čine levha izrezbarena u drvetu i kamena ploča – natpis o obnovi sultan Bajezidove džamije.

Naslovna slika: Stari grad Prusac – Biograd, Akhisar

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

6. Dan, 30.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Uspon na vrh Krn / Monte Nero (2244 m/nv)

Privodimo kraju našu višednevnu planinarsku turu. Posljednji je dan i nakon prespavane noći u planinskom domu na Krnskim jezerima sunce nas dočekuje na plavom nebu. Zaista smo imali sreće, evo već četvrti dan zaredom prati nas lijepo vrijeme. Završavamo s doručkom i polazimo u 07:30 h. Na planinarskoj stazi prema Velikom /Krnskom/ jezeru susrećemo nekoliko grupa planinara.

Prolazimo pokraj Velikog /Krnskog/ jezera u kojem se ogledaju padine Velikog Lemeža. Staza je u podnožju Malog Šmohora. Na kraju jezera je kameniti žlijeb iz kojeg se kratkim serpentinama penjemo na široku zaravan. Ubrzo stižemo do raskrižja planinarskih staza, lijevo je za Vrh nad Peski a malo ispred za vrh Krn i lovačku kolibu na Polju (1530 m/nv). Od lovačke kolibe je dobar pogled na vrh Veliki Šmorh, Vrh nad Peski, Batognicu i Krn.

Staza na Polju prelazi travnati teren. Nailazimo na natpis ŽIVJO, simpatičan pozdrav svima koji idu na vrh Krn. S kraja Polja započinje uspon stazom preko sipara sve do raskrižja na 1800 m/nv. Sa raskrižja lijevo je odvojak za Batogniško sedlo / Prag (2068 m/nv).

Od ovog raskrižja nastavljamo desno, stazom između velikih kamenitih blokova koja se u širokom luku strmo uspinje na Krnsku škrbinu (2058 m/nv). Oštro urezana škrbina razdvaja Krn i Batognicu. Na izlazu iz škrbine je malo sedlo na kojem je raskrižje označeno sa putokaznim tablama. Sa sedla pruža se lijep pogled na dolinu Soče.

Od raskrižja uspon na Krn traje 20 minuta a isto toliko vremena je potrebno i za vrh Batognicu i Gomiščkovo sklonište (na Krnu). Kod raskrižja pokraj kaverne je podignuta spomen ploča partizanima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Tu je i nekolko topovskih granata iz Prvog svjetskog rata – eksponati Kobaridskog muzeja.

Od raskrižja nastavljamo s usponom istočnom stranom Krna. Nailazimo na stado ovaca. Od silne vrućine ovce leže i ne pomjeraju se (planduju). Zaobilazimo stado i preko sipara na kojem su ostaci žičanih prepreka iz Prvog svjetskog rata izlazimo na vrh Krn.

Na vrhu Krna je metalna ploča sa izgraviranim vidokrugom. Krn spada među najbolje razgledne vrhove Julijskih Alpa. Pogled seže do Karavanki i Kamniško-Savinjskih Alpa na istoku, Snežnika, Nanosa na jugoistoku, Jadranskog mora (oko 50 km zračne linije) na jugu, Furlanske nizine na jugozapadu, Dolomita, Kobaridski Stol i Kanin na zapadu, Visokih Tura na sjeverozapadu. Prema sjeveru pogled plijene vrhovi Julijskih Alpa: Montaž, Mangart, Jalovec, Mojstrovka, Prisojnik, Razor, Škrlatica, Triglav i Tosc, ispred ovih vrhova u prvom planu su Bavški Grintavec, Kanjavec i Tičarica. Ugledali smo i Veliki Vrh na Rombonu na kojem smo bili prije dva dana. Svojim karakterističnim konturama ističe se među mnogobrojnim okolnim vrhovima. Lijep je i pogled na Velkio Krnsko jezero, dolinu Soče sa Kobaridom i Tolminom, te na obližnji greben Krnčicu (2142 m/nv), vrh Batognicu i Vrh Nad Peski.

Krn je najviši vrh Krnskih planina krajnje jugozapadne skupine Zapadnih Julijskih Alpa koja se prostire među dolinama Soče, Lepenjice i Tolminke. Jedan je od najposjećenih vrhova u Julijskim Alpama. Zbog svog položaja i izgleda (kao ogroman nos) vrh Krna je prepoznatljiv i vidan sa drugih vrhova u Julijskim Alpama. Najljepši pogled na Krn je iz doline Soče iz pravca Kobarida u koju pada njegova moćna zapadna stijena. Relativna visina Sočanske doline i vrha iznosi cijelih 2000 metara nadmorske visine. Iz pravca sela Drežnica kroz zapadnu 700-metarsku stijenu Krna vodi zahtjevan osigurani penjački put “smjer Silva Korena“ i nešto lakši “zapadni Drežnički smjer“. Poseban ugođaj na Krnu je blizina mora, koja se osjeti na njegovim južnim obroncima, do kojih doseže primorska toplina. U podnožju vrha na nadmorskoj visini od 400 – 800 m smjestilo se nekoliko sela. Mještani iz ovih sela izgone stoku na ljetnu ispašu. Na Krnu raste značajna alpska flora i rijetko zaštićeno planinsko cvijeće.

Vrhovi Krnskih planina su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Na gotovo svim vrhovima vidljivi su ostaci mnogih utvrda, ruševina vojničkih zgrada, streljačkih jaraka, prepereka od bodljikave žice, gelera artiljerijskih granata raznih kalibara i protupješadijskih mina. Mnogobrojne pješačke i konjske staze (mulatjere) izgrađene su za opskrbu vojske oružjem, municijom i hranom. Italijani su vrh Krn (ital. Monte Nero) napali u 1. ofanzivi na Soči. Napad je izveden 16. juna 1915. godine iz dva pravca, grebenima: Lopatnik – Krnčica i Pleča – Kožljak. Uz jaku artiljerijsku podršku zauzimaju Krn ali zbog oklijevanja propuštaju priliku da zauzmu susjedni vrh Batognicu.
Iako je lijep i sunčan dan, s vidicima na sve strane, na vrhu Krna ne možemo se duže zadržati jer do kraja dana trebamo sići u Lepenu prije mraka. Upisujemo se u knijgu posjetilaca i nakon fotografisanja pokraj table s vidokrugom napuštamo vrh.   

Gomiščkovo sklonište na Krnu (2210 m/nv)

Sa najvišeg tjemena Krna silazimo do kaverne smještene na zapadnoj strani od vrha Krna. Ulazimo u kavernu i osvjetljavamo tamu sa čeonim svjetiljkama. Kaverna je duga oko 30 m i na njenom kraju je izlaz na malu zaravan isklesanu u stijeni. Pogled s ovog mjesta je kao iz “orlovog gnijezda”. S tog mjesta je lijep pogled na Drežnicu, Kobarid i vrhove Kanina.

Malo niže od kaverne je smješteno Gomiščkovo sklonište (slov. zavetišće). Od vrha Krna je udaljeno manje od 10 minuta. Ispred skloništa je terasa gdje smo pod jarbolom sa zastavom Slovenije ručali i malo odmorili. Planinsko sklonište je na južnoj strani Krna. Izgradili su ga članovi PD ” Nova Gorica” 1951. godine. Sklonište nosi ime po Ervinu Gomiščku (1919. – 1950. god.) jednom od marljivih graditelja, koji je smrtno stradao prilikom osiguranja kuće pred nadolazeću zimu. Sklonište je otvoreno od početka juna do kraja septembra. Kapacitet skloništa je 50 zajedničkih ležaja.

Zbog svog isturenog položaja i razgleda koji se pružaju s njegove terase, sklonište je vrlo posjećeno. Domaćin skloništa kazuje: “U ljetnom periodu ovdje dolaze mnogi Italijani, to su svakodnevni memorijalni pohodi u kojima učestvuje nekoliko stotina turista, izletnika i planinara“. Na Krnu je italijanska vojska za nepune dvije godine ratovanja doživjela “dane ponosa i stradanja”. Nakon Prvog svjetskog rata Italijani su na Krnu podigli spomenik svom nacionalnom heroju potporučniku Picco Albertu, koji je predvodio napad na zauzimanju Krna i tom prilikom poginuo. Spomenik je nakon Drugog svjetskog rata porušen i na njegovom mjestu je izgrađeno Gomiščkovo sklonište. Odmor na terasi nam je prijao i zadovoljni napuštamo sklonište. 

Uspon na vrh Batognica (2164 m/nv)

Od Gomiščkovog skloništa priječimo južnu stranu Krna i spuštamo se na Krnsko sedlo. Sa sedla se penjemo strmom zapadnom stranom Batognice. Staza je uklesana u stijenu, a na jednom dijelu su betonske stepenice. Stazu je izgradila italijanska vojska u Prvom svjetskom ratu radi lakšeg pristupa utvrdama. Povremeno nailazimo na klinove od osiguranja. Staza je jako eksponirana (s obje strane je ambis). Prolazimo pored utvrde sa koje se pruža pogled na greben Krnčice, travanatu ravan Na Polju i Veliko /Krnsko/ jezero. Malo poviše od utvrde u stijeni je isklesana spomen ploča poginulim vojnicima italijanske vojske. Prekoputa ploče, na vrhu špicaste stijene, postavljen je mali željezni križ s vijencem načinjenim od bodljikave žice. Prolazimo pored niza kaverni i stižemo na široki plato na kojem je vrh Batognice obilježen kamenom kupom.

Preko vrha je bila linija Sočanskog fronta između italijanske i austrougarske vojske. Vojnički položaji su bili jedni od drugih udaljeni svega 10 – 20 m. Na Batognici su se vodile teške i surove borbe do istrebljenja, ovdje je “čovjek čovjeku bio vuk“. Za nepune dvije godine linija fronta se nije pomakla ni za 1 m. Tu su vojnici s obje zaraćene strane najčešće ginuli od posljedica artiljerijskog granatiranja, a mnogi su se razboljeli i podlegli zbog surovih zima i dugotrajnog boravka na nadmorskoj visini većoj od 2000 m. Italijani su držali podnožje Batognice (na zapadnoj strani), a Austrougari vršni dio Batognice (na istočnoj strani). Italijani su planirali da prokopaju tunel ispod austrougarskih rovova i ekspolozivom sve dignu u zrak. Austrougari su prozreli namjere protivnika i 24.9.1917. aktivirali podzemnu eksploziju sa 4.100 kg nitroglicerinskog baruta. Prilikom eksplozije se obrušio cijeli vršni dio Batognice. Po nekim procjenama vrh je nakon eksplozije niži za desetak metara od predhodne visine. Mnogi italijanski vojnici su ostali zatrpani kamenim blokovima. Na najvišem tjemenu vrha nastao je ogroman krater kao posljedica ove velike eksplozije.

Sa vrha je lijep pogled na Krn, Kanin, greben Krnčice i Vrh nad Peski. Vide se i mnogi drugi vrhovi u Kamniško – Savinjskim Alpama i Julijskim Alpama. Na razorenom platou planinri su podigli veliku kamenu piramidu kao simbol “vrha kojeg više nema“. Na nebu iznad nas prelijeće dvadesetak paraglajdera. Prati ih orao koji leti od jednog do drugog paraglajdera kao da provjerava ko upravlja njime i ponovo se vraća iznad vrha Batognice i let nastavlja prema Krnu. Nakon sumornog ambijenta na Krnu i Batognici orlov let nam je uljepšao dan. 

Na Batognici kao i na Kaninskom sedlu su eksponati Kobaridskog muzeja na otvorenom. Mnogobrojni ostaci gelera i nekoliko topovskih granata na postolju, potsjećaju da se ovdje vodila jedna od najkrvavijih bitki na Sočanskom frontu. Napuštamo Batognicu i prolazimo pokraj kaverni austrougarske vojske. Silazimo na Batogniško sedlo / Prag (2068 m/nv). Ovo sedlo se nalazi između Batognice i Vrhom nad Peski. Na sedlu je raskrižje obilježeno planinarskim putokazima, lijevo je staza za planinski dom na Krnskim jezerema a desno za Kuhinju i Tolmin. Tu se rastajemo od dvojice Čeških planinara koji su s nama bili na Batognici i odlaze za Tolmin.

Spomenik Na Peski (1966 m/nv)

Od raskrižja na Batogniškom sedlu dalje nastavljamo planinarskom markiranom stazom preko sipara. Staza priječi jugoistočne padine Vrha nad Peski. Ovaj vrh kao da je zalutao među “Julijce“ svojim izgledom više priliči nekom vrhu u Saharskoj pustinji. Sa svih strana je potpuno ogoljen i pjeskovit, zbog čega je vrh i dobio ime.

U podnožju vrha još uvijek je vidljiv streljački jarak. Staza je paralelna s ovim jarkom sve do spomenika poginulim austrougarskim vojnicima. Spomenik je oblika velike kamene piramide i nalazi se u blizini vojničkog groblja na lokaciji Na Peski. Od spomenika silazimo stazom u pravcu sjevera između kraških vrtača i udolina. Staza priječi istočne padine Vrha nad Peski.

Stižemo u podnožje vrha Malen (1764 m/nv) na čijim padinama se vide ruševni ostaci vojničkih zgrada. Od ovog mjesta dalje nastavljamo zatravljenom i širokom stazom (mulatjera) i stižemo na Prehodce (1639 m/nv). Od Krna dovdje sa usputnim zadržavanjem za fotografisanje hodali smo oko 3 sata. Prehodci je planinski prijevoj između duboke i uske doline Tolminke na južnoj i ravnice Za Lepočami na sjevernoj strani. Prijevoj razdvaja Krnsko gorje od Donjeg Bohinjskog gorja. Na Prehodcima je raskrižje planinarskih markiranih staza za Batognicu, Krnska jezera, Komnu i Tolmin.
Sa Prehodaca se vide sljedeći vrhovi: Debeljak (1869 m), Velika Montura (1958 m), Velika Baba (2013 m), Lanževica (2003 m), Škofič (2013 m), Rdeči rob (1913 m). Našu pažnju privlače litice obližnjeg vrha Veliki Kuntar (1711 m). Sa Prehodaca nastavljamo mulatjerom i ubrzo stižemo na raskrižje za Komnu. Na raskrižju se odvajamo lijevo i zatravljenom stazom preko Doliča (1453 m/nv) stižemo na raskrižje za Veliko Krnsko jezero. Sa raskrižja nastavljamo silazak desno i nakon 10 minuta hoda stižemo u planinski dom na Krnskim jezerima. U domu pravimo dužu pauzu za večeru i odmor. U 19:30 h napuštamo dom i od gornje stanice teretne žičare započinjemo sa silaskom planinarskom markiranom stazom u dolinu Lepene. Silazak mnogobrojnim serpentinama je bio naporan jer smo bili umorni od cjelodnevnog hodanja.

U planinski dom Dr Klementa Juga stižemo po mraku sa upaljenim čeonim svjetiljkama u 21:00 h. Naša današnja tura je završena nakon 13½ sati hoda. U trpezariji doma skromno smo proslavili sretan završetak naših višednevnih planinarskih tura na vrhovima Julijskih Alpa i Sočanskom frontu. U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Kemaludin Mutapčić i Braco Babić. Putovanje u Sloveniju je trajalo od 24. – 31.8.2012. godine.
Boravak u Sloveniji ostaće nam u sjećanju ne samo zbog ljepote prirode i izazovnih vrhova u Julijskim Alpama već i zbog druženja i gostoprimstva koje su nam pružili naši prijatelji planinari iz Breg ob Savi (kod Kranja): Joža i Milena Jerala, Klemen i Tanja Malovrh. Ovom prilikom srdačno im se zahvaljujemo.

Naslovna slika: Julijske Alpe, Krnske planine, završni uspon na vrh Batognica (2164 m)

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinski dom Dr Klementa Juga  (700 m/nv)

Nakon prespavane noći ustali smo malo kasnije od uobičajenog. Sjedimo ispred planinskog doma, pijemo čaj i uživamo u pogledu na Rombon. Jučerašnja tura na Prestreljeniku i Rombonu trajala je ukupno 14 sati sa pauzama za odmor i zato danas nigdje ne žurimo. Planinski dom, u kojem noćimo po drugi put, nalazi se na samom kraju doline rječice Lepenjice, unutar zaštićenog područja Triglavskog narodnog parka. Godine 1953. PD “Nova Gorica“ preuredila je bivšu austrougarsku kasarnu u lijep planinski dom.

Dom je prava mala tvrđava, na vratima i prozorima ostali su originalni željezni oklopi
s puškarnicama. Ime je dobio po slovenskom filozofu, alpinisti i piscu alpinističke tematike Dr Klementu Jugu (1898. – 1924. god.) koji je u Julijskim Alpama ispenjao veliki broj prvenstvenih smjeri. Stradao je u Triglavskoj sjevernoj stijeni. U blizini doma nalazi se depandans sa višekrevetnim sobama. Izgrađen je 1978. godine u sklopu skladišta i žičare za prijevoz tereta do planinskog doma na Krnskim jezerima. Objekt je otvoren od početka juna do kraja septembra. Do doma se može doći automobilom lokalnom asfaltnom cestom iz Soče od autobuske stanice na raskrižju za Lepenu (6 km) ili pješke po cesti (1½ sat hoda). U njegovoj blizini je izvor rijeke Lepenjice i manji vodopad. Dom je polazna tačka za pristup do planinskog doma na Krnskim jezerima (2 h), Dupeljskom jezeru (2 h i 20 min.), Krnskom jezeru (2 h i 20 min.), Velikoj Babi (4 h i 30 min.), Krnu (5 h), kući pod Bogatinom (4 h i 30 min.) i domu na Komni (4 h i 45 min.).

Danas trebamo pristupiti do planinskog doma na Krnskim jezerima u kojem ćemo noćiti. Nakon doručka pakujemo ruksake i u 11:30 h napuštamo objekat. Od doma krenuli smo markiranom širokom stazom (mulatjera) sa mnogobrojnim dugačkim serpentinama. Stazu je izgradila inženjerija austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu (1916. – 1917. god.). Okružena je sa svih strana šumom. Na nekoliko mjesta stazu presjeca teretna žičara. Za vrijeme rada žičare treba biti obazriv na prolasku ispod žica a postavljene su i table za upozorenje pješaka.

Na stazi susrećemo mnoge planinare koji su krenuli da potraže hlad u sjenovitim šumama i osvježenje pokraj Krnskog jezera. Penjemo se umjerenim tempom i za 1sat i 45 minuta stigli smo do iskrcajne stanice teretne žičare. Stanica je smještena na 1410 m/nv na sedlu pod Vrhom Duplja (1481 m). Tu smo kratko odmorili i nastavili dalje prema domu.

Ubrzo stižemo do snijegometra sa vjetrokazom i termometrom. Pažnju nam privlače oznake na letvicama: prvo mjerenje sniježnog pokrivača bilo je u aprilu 1987. godine i visina je tada iznosila 2,20 m. Zanimljivi su i sljedeći podaci: najviša visina snijega iznosila je 3,50 m (april 2009. god.), a najniža 0,30 m (april 2012. god.). Od gornje stanice žičare do planinskog doma na Krnskim jezerima stigli smo za 15 minuta hoda.

Planinski dom na Krnskim jezerima (1385 m/nv)

U objektu se prijavljujemo za noćenje i odlazimo na ručak. Ispred doma su skoro svi stolovi i klupe zauzeti, ipak nalazimo slobodno mjesto. Naručujemo naše omiljeno jelo: jotu (svaki dan!). Dom je u zaleđu Dupeljskog jezera okružen crnogoričnom šumom. Sastoji se od pet međusobno funkcionalno povezanih objekata. Izgled objekata je zasnovan na arhitekturi tolminskih i bovških pastirskih kuća. Dom je izgrađen 1984. godine.

Otvoren je od početka juna do kraja septembra i njime  upravlja PD “Nova Gorica”. Ovaj planinarski objekt povoljna je ishodišna tačka za uspon na mnoge vrhove: Krn (2244 m) 3 h, Mali Šmohor (1944 m) 1 h i 30 min., Bogatin (1977 m) 2 h, Mahavšček (2005 m) 2 h i 30 min., Velika Baba (2013 m) 2 h i 30 min., Batognica (2164 m) 2 h i 50 min., Vrh nad Peski (2176 m) 2 h i 45 min. Nakon ručka idemo u obilazak Krnskih jezera. Dom i oba jezera su na području Triglavskog narodnog parka.

Dupeljsko jezero (1340 m/nv)

Dupeljsko jezero se nalazi u neposrednoj blizini planinarskog doma. Leži u kotlini koju je oblikovao lednik između Male Monture (1598 m) i Velike Monture (1958 m) s jedne i Vrhom Duplja (1481 m) s druge strane. Jezero je gotovo presušilo. Proces zamočvarivanja zahvatio je jezero i sada više priliči baruštini nego ledničkom jezeru. Kao i mnoga druga planinska jezera u fazi je izumiranja, na što vjerovatno ima utjecaja i globalno zatopljavanje planete. Jezero je dugo oko 100 m, široko 60 m i duboko 3,5 m.

Veliko /Krnsko/ jezero (1395 m/nv)

Krnsko jezero je udaljeno od planinskog doma 15-20 minuta hoda planinarskom markiranom stazom pored zgrade stočarske farme. Nakon 10 minuta stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja staza za Komnu i Bogatin. Naša staza vodi ravno i ubrzo smo ugledali jezero. Nebo iznad nas na trenutak se naoblačalo kao da će kiša, ali na svu sreću vjetar je ubrzo otjerao oblake i sunce je obasjalo površinu jezera. Hodamo oko jezera i uživamo u tišini. Jezero leži u kotlini koju je oblikovao lednik, između Velikog Šmohora (1939 m) i Velikog Lemeža (2035 m). Dugo je skoro 400 m, široko oko 150 m i duboko 18 m. Po dimenzijama je najdublje i najveće planinsko jezero u Sloveniji. Ledničkog je porijekla. U jezeru živi riba zlatovčica. Okolica Krnskog jezera je bogata s raznolikom planinskim cvijećem. U ljetnom periodu mnogi planinari i ljubitelji prirode dolaze na jezero da odmaraju i uživaju na njegovim obalama. Kupanje u jezeru je zabranjeno i na nekoliko mjesta su postavljene table za upozorenje.
U skupini Krnskih jezera spadaju Veliko /Krnsko/ jezero, Dupeljsko jezero i Jezero u Lužnici.

Na povratku s jezera otišli smo do mjesta gdje je podignuta spomen ploča vojnicima poginulim na Sočanskom frontu. Vraćamo se u dom i pakujemo ruksake za sutrašnju turu. Nakon večere razgledamo “ratne suvenire“ koje su članovi PD “Nova Gorica” prikupljali na vrhovima i obrocima Krna, Batognice i Nad Peski. Na stalažama i u staklenoj vitrini je izloženo oružje i vojna oprema koju su italijanski i austrougarski vojnici koristili na Sočanskom frontu. Ima tu svega od čahura artiljerijskih granata, gelera od granata i protupješadijskih mina, šljemova, bajoneta, noževa, čakija, čutura, manjerki, kašika, viljuški, lopata, krampi i dr. Pažnju nam privlači kolekcija staklenih boca. Na svakoj od boca je utisnut grb K. und k. Armije sa nazivom mjesta vojnog garnizona. Jedna od boca je iz sarajevskog garnizona. Zamolili smo dežurnu domaćicu doma da otključa staklenu vitrinu kako bi ovu bocu fotografisali. Kaže ne može nam otvoriti jer je ključ kod predsjednika njihovog planinarskog društva.
Odlazimo ranije na spavanje jer nas sutra čeka kondicijski zahtjevna tura – uspon na Krn / Monte Nero – najviši vrh Krnskih planina, vrh Batognica i Vrh Nad Peski.

Naslovna slika: Julijske Alpe, Krnske planine, Veliko /Krnsko/ jezero (1395 m/nv) i vrh Veliki Lemež (2035 m)

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

4. Dan, 28.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Uspon na vrh Prestreljenik / Monte Forato (2498 m/nv)

Ustajemo rano ujutro i odlazimo na terasu planinskog doma Petra Skalarja gdje čekamo izlazak sunca. Na istoku nebo polako postaje rumeno. Pogled seže na mnoge vrhove koje prepoznajemo po karakterističnim konturama. Na dalekom horizontu vide se, slijeva nadesno: Mangart, Jalovec, Bavški Grintavec, vrhovi iznad Kriških poda, Triglav, Kanjavec, Lepo Špičje i drugi manji vrhovi u dugom nizu sve do Krnske planine na samom kraju. Ovaj veličanstveni prizor može se doživjeti samo ovdje na Kanininskim planinama. U Julijskim Alpama ovo je jedan od najljepših pogleda. Sunce izranja iza Jalovca i počinje novi dan .

Pakujemo ruksake i nakon doručka napuštamo dom u 07:00 h. Pozdravljamo se sa Milivojem domaćinom doma i zahvaljujemo se na srdačnom gostoprimstvu.
Prilikom uspona na Mangartu i Visokom Kaninu imali smo lijepo vrijeme i nadamo se da će tako biti i danas. Ujedno saznaćemo i koliko smo izdržljivi u dugom hodanju jer trebamo pristupiti na dva zahtjevna vrha Prestreljenik i Rombon i sići preko Čukle u Bovec. Naši prijatelji slovenski planinari Joža Jerala i Klemen Malovrh iz Ob na Savi kod Kranja upozorili su nas da je ova tura jako duga i da ponesemo dovoljne količine vode za piće jer na tom području nema vrela. Prema našoj procjeni visinska razlika koju trebamo svladati na usponu je oko 700 m, a na silasku oko 2000 m. U najboljem slučaju trebaće nam više od 12 sati hoda sa pauzama za odmor, razgledanje i fotografisanje.

Od planinskog doma krenuli smo planinarskom markiranom stazom prema stanici “D“. Staza prolazi između dubokih ponora i širokih rascjepa u stijeni. Na pojedinim mjestima staza je osigurana sajlom i klinovima. Odjednom ispred nas na stazi pojavile su se dvije divokoze s malim jaretom. Pretpostavljamo da su to one koje smo jučer sreli na Visokom Kaninu. Približavamo im se da ih možemo fotografisati, mužjak ispušta zvižduk i istog trenutka divokoza sa jaretom se sklonila iza jedne povelike stijene. Bilo je ovo upozorenje da smo se previše približili. Ipak smo uspjeli u našoj namjeri, biće to lijepa slika sa Kaninskih planina za uspomenu.

Nakon 45 minuta hoda stižemo na raskrižje iznad stanice “D“. Od raskrižja započinje uspon ski-stazom na sedlo pod Prestreljenikom (2292 m/nv) do kojeg stižemo za svega 15 minuta hoda. Sa sedla skrećemo lijevo na planinarsku markiranu stazu i ubrzo smo pod vršnom stijenom Prestreljenika. Gledajući iz podnožja stijene staza nije uočljiva jer prolazi između polica sve do izlaska na istočni greben Prestreljenika. Na usponu pod samim vrhom na stazi je nekoliko visočijih stijena preko kojih se treba malo pomagati rukama. Nakon 45 minuta hoda od sedla pod Prestreljenikom pristupili smo na vrh. Od planinskog doma Petra Skalarja na vrh Prestreljenika / Monte Forato stigli smo za 1 sat i 45 minuta hoda.

Na Prestreljeniku postoje još dvije planinarske markirane staze koje su zahtjevnije od ove kojom smo mi pristupili na vrh. Jedna je iz Prestreljeniškog okna a druga od planinske kuće “Gilberti“ na italijanskoj strani skijališta. Prestreljenik (ital. Monte Forato) je najposjećeniji vrh na Kaninskim planinama vjerojatno zbog blizine izlaznih stanica žičara na slovenskoj i italijanskoj strani skijališta. Njegov piramidalni oblik dobro se vidi sa svih strana. Na zapadnom grebenu vrha nalazi se veliko kamenito okno koje smo jučer posjetili. Vrh je upravo dobio naziv po tom oknu. Uspon na najviši vrh Prestreljenika u ljetnom periodu je umjereno zahtjevan dok je zimi cilj alpinističkog skijanja.

Preko vrha i duž grebena Presteljenika prelazi državna granica Slovenije i Italije a označena je graničnim kamenom br. 14. Na vrhu je hrpa kamenja sa malim drvenim križem, a nešto dalje na jednoj stijeni postavljena je minijaturna maketa Aljaževog stolpa (sklonište na vrhu Triglava). Maketu je postavio slovenski planinarski klub “Skala“.

Sa vrha Prestreljenika pruža se lijep pogled na mnoge vrhove Kaninskih planina i vrhove srednjih Julijskih Alpi, također i na Jôf di Montásio / Montaž i Jôf Fuárt / Viš, dva markantna vrha na italijanskoj strani, Bovšku kotlinu i vrh Krn / Monte Nero. Kada je dobra vidljivost vidi se u daljini Jadransko more i Tršćanski zaljev. Od svega nama je bio najvažniji pogled prema Rombonu. Kao na dlanu vidi se cijela dionica puta koju danas trebamo preći. Na vrhu smo se zadržali svega 15 minuta, dovoljno da se možemo upisati u knjigu posjetilaca i fotografisati pokraj stupa (graničnog kamena). Nakon toga ubrzali smo sa silaskom na sedlo pod Prestreljenikom od kojeg slijedi dug put do Rombona.

Uspon na vrh Rombon / Veliki Vrh (2208 m/nv)

Od sedla pod Prestreljenikom silazimo prema sedlu Sella Prevala (2067 m/nv). Između ova dva sedla postoji planinarska markirana staza ali smo mi krenuli skijaškom jer se njome može brže hodati i nismo pogriješili u procjeni. Na sedlu Sella Prevala je državna granica Slovenije i Italije. Ujedno je na sedlu i raskrižje planinarskih markiranih staza u pet pravaca. Planinari koji dolaze sa italijanske strane do ovog sedla najčešće koriste kabinsku žičaru. Upravo je tom žičarom stigla jedna veća grupa planinara koji idu prema Prestreljeniku. U blizini platforme kod krajnje stanice kabinske žičare, na italijanskoj strani je vojno utvrđenje, ruševni ostaci iz Prvog svjetskog rata. Kada je preko sedla prošla i posljednja grupa planinara krećemo prema Rombonu.

Od raskrižja na sedlu Sella Prevala dalje prema Rombonu nigdje nikog na vidiku samo smo nas dvojica. Priječimo južne padine pod vrhom Lopa / Monte Leupa (2403 m). Niže staze s desne strane u lijepoj dolini na Krnici stiže stado ovaca na ispašu. Tom dolinom prolazi planinarska markirana staza koja iz Bovca vodi na sedlo Sella Prevala.
Sunce je visoko odskočilo na nebu. Jako je vruće i sklanjamo se u sjenci velikih stjenovitih odlomaka koji su se ko zna kada survali sa vrha Lope. Ovdje po prvi put od polaska iz planiskog doma pravimo dužu pauzu za odmor. Pauzu smo iskoristili da nešta prezalogajimo. Nakon toga nastavljamo dalje. Navlačimo kačkete što dublje na glavu da zaštitimo lice od nemilosrdnog sunca koje je upeklo. Prelazimo preko velikog stjenovitog odrona kojem nema kraja. Povremeno zastajkujemo da popijemo po koji gutljaj vode. Ponijeli smo dovoljne količine vode za piće ali je moramo štediti da nam može potrajati do kraja ture.

Na nekoliko mjesta staza se obara pa ponovo uzdiže i tako sve do sedla Pri Banderi (2051 m/nv). Na ovom sedlu je italijanska vojska izgradila niz fortifikacijskih objekata u sklopu Sočanskog fronta. Objekti su u ruševnom stanju. Zidani su od kamena na vještački zaravnatim platoima u stjenovitom grebenu dobro skriveni od očiju austrougarskih vojnika koji su držali položaje na Rombonu. Svi objekti su bili povezani stazama i stepenicama uklesanim u živu stijenu. Nevjerojatno da se i nakon tolikih godina od završetka Prvog svjetskog ovdje mogu vidjeti prepreke od bodljikave žice. Na sedlu pravimo kraću pauzu za odmor i osvježenje.

Od sedla priječimo strme padine pod Hudim Vršičem / Monte Cergnala (2334 m) i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja staza za Veliku Črnelsku špicu / Cima Confine (2334 m). Sa ovog raskrižja nastavljamo ravno u pravcu Rombona. Krećemo se stazom između brojnih dubokih ponora. Na koju god stranu se okrenemo sve je goli krš i kamenjar. Impresionirani smo velikim prostranstvom koje zauzima ova kamena pustoš.
U srcu divljine, gdje žive duše nema kilometrima naokolo već samo užareni kamen i krš, odjednom se pojavila mlada i lijepa planinarka. Iz razgovora s njom doznajemo da je Slovenka. Krenula je sama iz Bovca planinarskom markiranom stazom preko Goričice i Rupa. Žuri da što prije stigne na stanicu “D“ jer žičara kojom se vraća u Bovec radi do 16:00 h. Kaže da joj ovo nije prvi put da hoda sama u planini jer njen suprug zbog posla koji radi nema vremena za planinarenje!? Srdačno se opraštamo i želimo joj sretan put.

Konačno staza počinje da se obara i silazimo na sedlo pod Vrhom Ribežnov (2022 m). Sedlo je na 1955 m/nv i sa njega se pruža izvanredan pogled na Možnicu, duboku dolinu između Rombona i Jerebice / Cima del Lago (2126 m). U neposrednoj blizini ovog sedla nalazi se bivše vojničko skloništu smješteno u kaverni isklesanoj u stijeni. Po opremi u velikim plastičnim buradima zaključujemo da sklonište koriste speleolozi. Neuredno je i zapušteno ipak u nevolji ovo sklonište može poslužiti. Tu je nekoliko plastičnih kanistera sa vodom za piće od 5 l. Nagađamo kako su kansteri s vodom dospjeli dovdje, ko ih je i čime donio, možda helikopterom!? Ko god ih je donio velika mu hvala. U ovoj užarenoj kamenoj pustoši kanisteri s vodom mogu spasiti nečiji život. Kanisteri su tvornički zapakovani i ne otvaramo ih, imamo dovoljno vode koju smo ponijeli. Nakon kratkog odmora nastavljamo prema Rombonu.

Od skloništa dalje staza je znatno uža. Nakon nekoliko minuta hoda stižemo do raskrižja gdje se desno odvaja planinarska markirana staza koja vodi preko Rupa i Goričice u Bovec. Sa ovog raskrižja nastavljamo stazom ravno u pravcu Rombona. Staza u početku priječi padine pod Vrhom Ribežnov a poslije pod Prišnom glavom (1947 m). Na nekim mjestima staza je zatrpana siparom. Uskoro nailazimo na oznaku “VODA“. Čudimo se otkud izvor vode u ovom golom kršu i kamenjaru na velikoj nadmorskoj visini!? Ne pričinjava nam se, čujemo žubor vode i ubrzo smo na izvoru. Umivamo se hladnom izvorskom vodom, prija nam ovo iznenadno osvježenje.

Visinu koju smo izgubili na silasku do izvora nadoknađujemo kratkim usponom preko nazubljenog grebena i ubrzo izlazimo na široku stazu (mulatjera) koja prolazi pokraj streljačkih jarkova i kaverni u stijenama. Dalje nam je uspon znatno olakšan, penjemo se stepenicama uklesanim u živu stijenu. Na jednoj stijeni stoji oznaka “V. VRH 1 h“ i ovo nas dodatno motiviše da nastavimo dalje bez pauze za odmor. Napredujemo bez većih poteškoća, prolazimo ispod vrha Malo Ušje (2007 m) i penjemo se strmom stjenovitom padinom na vrh Veliko Ušje (2048 m). Na nekoliko mjesta treba se malo pomagati rukama. Svakim korakom dalje sve smo bliži Rombonu. Staza je u lijevom sektoru na zapadnoj strani vrha i uklesana je u živu stijenu. U gornjoj zoni vodi preko dobro uočljivog isturenog ramena. Nakon toga nastavlja sjevernom stranom pored velike kaverne. Ubrzo smo na najvišem tjemenu Rombona – Veliki Vrh (2208 m).

Radujemo se, a kako i ne bi jer konačno smo na vrhu kojeg su junački obranili sinovi Bosne i Hercegovine. Položaj austrougarske 10. K. und k. Armije na tom divljem i hrapavom stjenovitom masivu je bio možda i najteži na području Sočanskog fronta. Rombon je jako strm sa svih strana i besputan, vrlo raspučen i krševit, siromašan vegetacijom i zahtjevnog pristupa. Vremenom, na tom vrletnom terenu ponešto je olakšan život vojnika izgradnjom pješačkih staza i žičarama.
Italijanskom armijskom vodstvu Rombon je bio trn u oku. Njegovo zauzimanje dovelo bi u pitanje opskrbljivanje austrougarske vojske u dolini Soče. Od aprila 1916. do oktobra 1917. godine italijanska vojska je opsjedala Rombon pokušavajući da zauzme njegov vrh. Ali, ipak nije uspjela u toj namjeri. Spriječili su ih hrabri i odvažni Bošnjaci. Među mnogobrojnim bitkama se ističu dvije, vođene 16. i 18. septembra 1916. godine kada su samo dva bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 obranile položaje na Rombonu od napada pet italijanskih bataljona. Nekoliko sedmica prije proboja Sočanskog fronta kod Kobarida (12. ofanziva), Bošnjaci su sa Rombona prebačeni na Krnsku planinu (na Batognicu i Nad Peski).

Pogled sa Velikog Vrha je izuzetan, vidi se cijeli naš put koji smo prešli od Prestreljenika do Rombona. Desno od grebena Lope i Črnelskih špica čije smo padine priječili vidimo vrhove Montaž, Viš i Divja koza na italijanskoj strani. Pogled nam privlači susjedni vrh Jerebica i njen moćni greben, nazubljen i izbrazdan strmim žlijebovima i točilima koji završavaju u dolini Možnice. Na istoku su poredani mnogobrojni vrhovi od Škrlatice preko Triglava i Kanjevca do Krnske planine. Lijep je pogled i na dolinu rijeke Soče. Pogled zaustavljamo na Log pod Mangartom sa Jalovcem i Mangartom iznad Loške Koritnice.
Iz kutije vadimo knjigu posjetilaca i upisujemo svoja imena. Danas na vrhu nije bilo drugih posjetilaca osim nas dvojice a jučer je bilo troje Čeha. Na vrhu ne možemo odmarati jer su ga divojarci i divokoze uneredili izmetom, ni ruksak se ne može spustiti na travu.

Napuštamo Veliki Vrh na Rombonu. Silazimo grebenom stazom koja je uklesana u stijenu. Usput nailazimo na dva cvijeta planike (runolist), to nam je nagrada za naš uloženi trud. Pažljivo savlađujemo jedan stjenoviti skok, visine oko pet metara s dobrim oprimcima / hvatištima i stižemo na raskrižje sa kojeg se lijevo odvaja planinarska markirana staza za tvrđavu Kluže u dolini rijeke Koritnice. Od tvrđave Kluže do Velikog Vrha na Rombonu ovom stazom je potrebno 5 sati hoda a isto toliko je potrebno iz pravca Bovca preko Goričice. Braniteljima Rombona je ovom stazom cijelo vrijeme stizalo oružje, municija, voda, hrana, lijekovi i druga vojna oprema. Čudimo se kako je sve to funkcionisalo i kako su vojnici mogli izdržati dugotrajni boravak na ovim visinama posebno u zimskim uvjetima.

Između Srednjeg i Malog Vrha Rombona napuštamo greben i odvajamo se desno gdje se niz dosta strmi žlijeb spuštamo na sipar. Tu nailazimo na ostatke prepreka od bodljikave žice. Slijedi dugo i zamorno spuštanje niz sipar. Dalje staza prolazi ispod stijene u kojoj se nalazi pećina poznata po nazivu “Vandima“. Od tog mjesta započenje područje ispresjecano streljačkim jarkovima koje je držala italijanska vojska. Tu su i mnoge kaverne uklesane u stijenama. Na ulazu jedne od kaverni su postavljena vrata, nemamo vremena da zavirujemo unutra, moguće je da su je planinari osposobila za sklonište. U blizini, odmah ispod ove kaverne stižemo na raskršće za Čuklu.

Spomenik na Čukli (1765 m/nv)

Sa raskršća se odvajamo lijevo i planinarskom markiranom stazom kroz klekovinu bora, za svega 15 minuta hoda, stižemo na Čuklu. To je kamena uzvisina na južnoj padini Rombona. Na Sočanskom frontu u Prvom svjetskom ratu na zapadnim dijelovima Čukle bila su raspoređena četiri bataljona italijanske vojske. Na rombonskom bojištu vodile su se krvave borbe upravo za prevlast nad ovim položajima. Kao podsjetnik na vrhu Čukle je podignut veliki kameni spomenik u čast poginulim italijanskim vojnicima. Osvrćemo se prema Velikom Vrhu na Rombonu, njegove litice već su pozlatile zrake zalazećeg sunca. Iz ove perspektive izgleda teško pristupačan, upoznali smo njegove vertikale sa zapadne i južne strane i čudimo se kuda i kojom stranom su Italijani napadali da zauzmu ovaj vrh!?

Vrijeme brzo prolazi i dan je već na izmaku a mi smo tek na Čukli, gladni, žedni i umorni od dugog hodanja po velikoj vrućini. Računamo, ako ovdje kod spomenika napravimo pauzu onda će nas mrak dočekati u šumi. Tješimo se da imamo čeone baterijske svjetiljke koje nam mogu pomoći pod uvjetom da je i dalje dobro markirana staza. Rizikujemo i ovdje provodimo oko 30 minuta pauze za odmor i jelo. Vrućina je u međuvremenu znatno popustila i osvježeni spuštamo se ubrzano serpentinama mulatjere. Prolazimo pored mnogobrojnih kaverni i ruševnih vojnih objekata. U jednoj stijeni dužine oko 50 m isklesane su mnoge puškarnice i vjerojatno su povezane hodnikom. Nemamo vremena da istražujemo, ubrzo stižemo na raskrižje sa kojeg se desno odvaja planinarska markirana staza koja preko Rupa i sedla Sella Prevalu vodi do stanice “D“. Nastavljamo stazom  ravno prema Bovcu i nakon svega 10 minuta hoda stižemo na manji travnati plato na kojem je smještena lovačka koliba Goričica (1336 m/nv).

Od lovačke kolibe Goričica ulazimo u gustu bukovu šumu i tu nas sustiže prvi mrak, kako smo i računali. Stavljamo čeone svjetiljke i idemo “od marke do marke“. Markacija na stazi je obnovljena ali usred guste šume i po mrklom mraku nije pregledna i povremeno je tražimo. Mjestimično je staza prekrivena lišćem koje je opalo od dugotrajnih ljetnih vrućina. Zamislite naša lica kada naiđemo na marku, osmjeh je “od uha do uha“. Kretanje po mraku nepoznatom stazom i terenom može biti opasno, ali se uzdamo u naše iskustvo. Spuštamo se nekih 300 m visinske razlike i izlazimo iz šume na čistinu. Na nebu se pojavio mjesec i njegova bljeda svjetlost je obasjala stjenovitu strminu niz koju se trebamo spustiti. Staza je dobro uklesana i bez problema stižemo do korita s česmom na Zavrzelno (700 m/nv). Tačno je 21:00 h i do stanice “D“ nam preostaje još najmanje 1 sat hoda. Ali sreća nas cijelo vrijeme prati (Ajdovska deklica!). Na cesti smo koja se spušta u Bovec. U mraku ugledali smo svjetla farova na atomobilu koji nam se približava. Mašemo rukama da se zaustavi.
Za volanom je bio momak koji nas je primio u automobil i prevezao u Bovec. Zahvaljujemo mu na pomoći, a na rastanku nam otkriva da mu je otac Bosanac, a majka Slovenka. Napuštamo Bovec i u 22:00 h stižemo u planinski dom Dr Klementa Juga, u kojem ćemo prenoćiti.

Naslovna slika: Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, završni uspon na Rombon / Veliki Vrh (2208 m)