Mještani iz sela Turovi pričaju da je prve pašnjake na planini Treskavici u davna vremena dobio neki Hasan Kučuk Sova iz sela Turovi koje mu je poklonio sultan u znak zahvalnosti što mu je spasio život. Navodno je turskog sultana u jednoj bitki u Arabiji na megdan izazvao jedan od arapskih vladara.Sultan je već bio ostario, i nije bio spreman da izađe na megdan pa, pusti glas po svojoj vojsci ne bi li se našao junak da ga zamjeni. Tada se javio Hasan Sova, izađe na megdan Arapinu i pogubi ga. Sultan upita Hasana šta želi da mu učini za nagradu. Hasan reče da mu pokloni onoliko zemlje u planini Treskavici što on može da obiđe pješkei zaokruži u jednom danu. Sultan je na to pristao i Hasan je u jednom danu obletio Treskavicu u ovim granicama: Rajski do – Kragujevac – Siljevica – Lupoč – Spasovača – Bosansko vratlo – Malo vratlo – Suha Lastva – Ćabenske stijene – Prezida – Hercegovačka vrata – Đevigrad – Paklenjača – Oblik – Turov stan – Cikuša – Godinja – Turovi. Također pričaju da je Hasan Sova kasnije postao paša. Područje koje je on obišao i zaokružio u jednom danu narod je nazvao Pašina planina. Hasan Sova je nakon smrti sahranjen na mezarju u selu Turovi. Nišani na njegovom grobu su najveći u mezarju, izrađeni su od klesanog kamena visine preko 2 metra. Hasanovi preci su doselili iz Anadolije, sudeći po obiteljskom prezimenu Kučuk (turski Küçük) što u prevodu znači – mali. Nekada su se na mezarju postavljali nišani prema veličini čovjeka, ne misli se na fizičku veličinu, već po njegovom čojstvu i junaštvu, a Hasan Sova je zaslužio.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Pašina planina
Pašina planina je visoka 2070 m nadmorske visine i to je druga najviša visinska tačka (kota) na planini Treskavici. Obilježena je kamenom piramidom i pločom sa nazivom i nadmorskom visinom vrha. Sa Pašine planine vide se gotovo svi najviši vrhovi na planini Treskavici kao i mnogi drugi vrhovi na planinama u BiH i CG: Ozren-sarajevski, Romanija, Trebević, Jahorina, Zelengora, Lelija, Ljubišnja, Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Lebršnik, Živanj, Baba, Bjelašnica-gatačka, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša, Vranica, Vlašić, Bokševica, Vitreuša, Zec-planina, Bitovnja, Visočica i Bjelašnica.
Pristup do početne tačke uspona
Uobičajeni planinarski pristup na Pašinu planinu je iz sela Turovi koje se nalazi u blizini mjestašca Trnovo (oko 30 km od Sarajeva, na putu za Foču, M18). Na izlazu iz Trnova kod pilane na raskrižju skrenuti desno na lokalnu asfaltiranu cestu (M442b) i nastaviti njome oko 2 km do početne tačake uspona koja se nalazi u samom središtu Turova gdje se može parkirati automobil. Dalje nastaviti pješke planinarskom markiranom stazom na pravcu: pl. kuća na Sustavcu – pl. dom na Paleži – Skok – prijevoj Šišan – Konjska vrela – Suha Lastva – Pašina planina. Za uspon potrebno je ukupno 4 sata hoda. Od Pašine planine može se za 1 sat hoda pristupiti i na najviši vrh planine Treskavice – Ćaba (2086 m/nv). Napomena: na dionici Suha Lastva – Pašina planina držati se planinarske markirane staze zbog opasnosti od NUS-a (neeksplodirana ubojita sredstva).
21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks. Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi.U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika. Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Čvrsnica krajem 19. stoljeća zaokuplja pažnju botaničarima i šumarskim stručnjacima zbog specifične vegetacije i endema. Zabilježene su naučno – istraživačke ekskurzije. U Jablanici je nekoliko profesionalnih planinarskih vodiča, a među njima najpoznatiji je Velija Spahić. Vodili su lovce, turiste i planinare na Čvrsnicu i susjednu planinu Prenj, najčešće u ljetnom periodu.
1893. god. Odlukom Zemaljske Vlade za Bosnu i Hercegovinu, uspostavljeno je državno lovište za uzgoj i razmnožavanje korisne divljači na Čvrsnici. Lovište zahvata šire područje Diva Grabovice, Muharnice i Plase. Uređuju se mnoge lovačke staze i grade skloništa “Laura – Hütte“ u Drijenču (1897. god.) pod Velikim Sljemenom, lovačka kuća na Sadinama u Diva Grabovici (1904. god.) i sklonište “Bessy – Hütte” na Spasinom stanu pod Tumbom (1908. god.). U lov na divokozu, medvjeda, srnu i muflona dolazi bogata evropska klijentela.
Za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.). Čvrsnica ima status državnog lovišta u kojem boravi i lovi kralj Aleksandar I Karađorđević. Grade se nove lovačke kuće na Tisi (1920. god.), na Žlijebu i u Drijenču (1921. god.), u Bijelom potoku (1925. god.), pod Velikim Medvjedom (1931. god.), u Radavi pod Mezića stijenama, na Sokolju i Glavici (1938. god.). Lovce, turiste i planinare vode profesionalni vodiči a među njima su najpoznatiji Šaban Ćosić iz Jablanice i Jozo Klepica iz sela Doljani.
1931. god. Kraljevska Banska Uprava u Splitu donosi naredbu o trajnoj zabrani sječe šume i ispaše stoke u vršnoj zoni Dive Grabovice kako bi se time sačuvala njena iskonska ljepota.
1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Čvrsnice je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
1937. god. Josip Sigmund, planinar visokogorac, alpinista i turni skijaš, član podružnice HPD “Bjelašnica“ Sarajevo, prepenjao je solo sjevernu stijenu Klapavice na Plasi. Bio je to prvi registrirani alpinistički uspon u stijenama Čvrsnice.
1938. god. Započinje izgradnja planinarske kuće na Vilincu (1900 m/nv). Majstorske radove na kući vodi Josip Melinc iz Jablanice. Pored pl. kuće izgrađeno je manje sklonište i čatrnja na obližnjem izvoru Janjećak za snabdjevanje kuće vodom. Kuća je svečano otvorena 6.8.1939. godine uz prisustvo mnogih planinara, mještana iz Jablanice i okolnih sela. Zabilježeno je da su ovom činu prisustvovali i blagoslov dali katolički svećenik i hodža. Kuća je pod upravom HPD “Bjelašnica” Sarajevo.
1939. god. Josip Sigmund izveo je prvi zimski uspon na vrh Veliki Jelinak (2170 m/nv) istočnom stranom i ujedno na vrh Pločno (2226 m/nv) – najviši vrh Čvrsnice. Iste godine od 8. – 9. augusta hrvatski alpinisti Marijan Dragman i Slavko Brezovečki izveli su prvi alpinistički uspon u jugoistočnoj stijeni Velikog Kuka (1822 m/nv), visina stijene iznosi oko 1100 m, to je najviša stijena na Čvrsnici i ujedno u planinama Bosne i Hercegovine.
1940. god. J. Sigmund i D. Kosovac izveli su prvenstveni zimski uspon kroz kuloar u sjeveroistočnoj stijeni Velikog Vilinca (2118 m/nv).
1941. god. u mjesecu augustu hrvatski alpinisti: M. Dragman, E. Laszowski, Z. Ceraj, F. Šaško, K. Mihaljević, D. Horvat, I. Bumba i P. Halavanja, penju dva prvenstvena smjera u Mezića stijenama i šest u Pesti brdu / Ploča (2039 m/nv). Prvi alpinistički uspon u masivu Mezića stijene (1680 m/nv) izveli su Slavko Brezovečki i Zdravko Ceraj, od 13. – 15.8.1941. godine, u sjeverozapadnoj stijeni, visina stijene iznosi oko 800 m (druga najviša stijena na Čvrsnici i ujedno u planinama BiH). Narednih dana od 16. – 17. augusta u ovoj stijeni penju Marijan Dragman i Emil Laszowski i izveli još jedan prvenstveni smjer. Prvi alpinistički uspon u stijeni Pestibrdo / Ploča (2039 m/nv), izveli su Dragan Horvat, Ivan Bumba i Krešo Mihaljević, 13.8.1941. godine. Visina stijene iznosi 300 m.
1949. god. Početkom mjeseca jula u požaru je izgorila planinarska kuća na Vilincu. Planinarski savez BiH organizira akciju na obnovi planinarske kuće uz pomoć planinara iz Doljana i Jablanice. Nakon obnove kuća je ponovo stavljena u funkciju 1952. godine.
Čvrsnica, Dugo polje (1230 m/nv), vrhovi s lijeva na desno: V. Jelinak (2170 m/nv), Kapci (2156 m/nv), Pločno (2226 m/nv) i Mandaruša (2219 m/nv)
15 – 24.9.1950. god. Na Čvrsnici je održan alpinistički tečaj u kojem učestvuje 30 tečajaca iz planinarskih društava BiH, a od toga njih 18 su bili pripadnici JNA. Organizator tečaja je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a instruktori su Marijan Perko i Rado Kočevar iz Slovenije. Baza je bila kod bivše pl. kuće koja je izgorila u požaru godinu dana ranije. Kuhanje i smještaj instruktora bilo je u skloništu pored kuće koje nije izgorilo, a učesnici su bili smješteni pod šatorima. Zbog loših vremenskih uvjeta nije bilo većih penjačkih uspona i tečaj je navećim dijelom protekao u teoretskoj nastavi. Iste godine na jesen osnovana su dva planinarska društva: PD „Vilinac“ u Doljanima i PD „Čvrsnica“ u Jablanici.
1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Čvrsnice od 9. – 11. aprila ovim pravcem: 1. dan, Blidinjsko jezero – Barzonja – katun na Gornjim Barama; 2. dan, Gornje Bare – vrh Pločno – Josipovo raskršće – Peharov Stan – Vilinac – Prijegon – vrelo Grkuš – Vala – šumar. kuća na Golincima; 3. dan, Golinci – Bila vrila – Krkača – selo Doljani – Jablanica.
Grade se nove lovačke kolibe na Muharnici – Jagodniku i Stropu, pod Crvenim kukom na Vitlenici (1954. god.), na Plasi – Ivankovića stanište (1966. god.), na Maloj Čvrsnici – pod Velikom Težovnicom (1979. god.) i Mrkušinom gvozdu (1982. god.). PSD “Vilinac” Jablanica podiže planinarsko sklonište na Muharnici u predjelu Golinci (1966. god,), a pod Mandinom planom u Bukovoj dragi planinarsku kuću (1983. god.).
1954. god. Na alpinističkom taborovanju pod Pesti brdom učestvuje 15 penjača iz BiH. Instruktori su Aleš Kunaver i Toni Jeglič, alpinisti iz Slovenije. Ukupno je izvedeno 67 uspona. U narednim godinama u Pesti brdu Ploči ispenjane su mnoge prvenstvene smjeri i ponavljanja.
1961. god. PD “Vilinac” Doljani i PD “Čvrsnica” Jablanica ujedinjuju se u jedno društvo pod nazivom Planinarsko – skijaško društvo “Vilinac” sa sjedištem uprave društva u Jablanici. Zajedničkim snagama nastavljaju svoju daljnju aktivnost na Risovcu i Vitlenici gdje organizuju škole skijanja za djecu i omladinu.
Juli 1966. god. Alpinisti Ilija Dilber i Hajrudin Delić, penju prvenstveni smjer u jugoistočnoj stijeni Velikog kuka, visina stijene iznosi 1100 m, dva dana, bivak.
1967. god. Na najvišem vrhu Čvrsnice – Pločno (2226 m/nv) izgrađen je veliki zidani objekat za potrebe vojne radarske osmatračke stanice i smještaj tehničkog osoblja. Iste godine je stavljen u funkciju. Pristup do objekta je makadamskom cestom s Donjih Bara. Objekat radarske stanice i cestu izgradile su inženjerijske jedinice JNA.
26.7.1970. god. Alpinisti Faruk Zahirović i Muhamed Šišić, penju u jugoistočnoj stijeni Velikog kuka varijantu po stupu (po smjeru “Dragman-Brezovečki” do ispod sedla pod stupom, ispod Kljuna); visina varijante oko 250 m, ukupna visina stijene iznosi 1100 m, dva dana, bivak. U masivu Velikog kuka i Mezića stijenama, bosanskohercegovački alpinisti su kasnije u narednim godinama izveli nove uspone. Neke prvenstvene smjeri koje su tada ispenjali alpinisti Mukrim Šišić, Nail Dervišević i Željko Rudan nose ocjenu velikih teškoća i nisu ponovljene.
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Čvrsnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: vrh Veliki Vilinac (KT 103), lokva Crepulja na Plasi (KT 104), pl. kć. Vilinac (KT 105), pl. kć. Tise u Diva Grabovici (KT 106). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1975. god. PSD “Prenj” Mostar uspostavlja Visokogorsku hercegovačku transverzalu: Velež – Prenj – Čvrsnica – Čabulja. U sklopu transverzale na Čvrsnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: lov. kć. Žlijeb (KT 15), vrh Veliki Vilinac (KT 16), pod vrhom Razvale (KT 17), na Barzanji kraj Blidinjskog jezera (KT 18). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.
1989. god. PSD “Vilinac” Jablanica, vrši kompletnu rekonstrukciju pl. kuće “Vilinac” (1900 m/nv). Kuća je obložena novim rebrastim limom, umjesto dotrajale šindre, postavljaju se novi prozori željeznog profila, mijenjaju se podovi, postavlja se lamperija i novi viseći elementi, gromobran, nove klupe i šporet. Građevinski materijal za obnovu pl. kuće planinari su iznijeli na svojim leđima preko 3 tone tereta.
Čvrsnica, panorama sa Prigona (1876 m/nv), pogled na vrh Veliki Vilinac (2118 m/nv)
1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Čvrsnice uništeni su planinarski dom na Vilincu i lovačke kolibe u Drijenču i na Stropu. Nekoliko lovačkih koliba preživjelo je ratna razaranja ali su kasnije izgorili u požarima, na Plasi, pod Velikim Medvjedom i u Radavi, a kolibe na Žljebu, Tisi, Sokolju i Sadinama su devastirane.
13.6.1998. god. Svečano je otvoreno planinarsko sklonište “ŽIŠKO” (680 m/nv) pod stijenom Velikog kuka. Autor ideje i konstruktor je Faruk Zahirović, alpinist i gorski spasavalac iz Sarajeva. Izgradnja objekta je trajala od 1997. – 1998. godine u kojoj su učestvovali mnogi planinari i alpinisti. Željezna konstrukcija skloništa je urađena kroz program praktične nastave u ŽIŠ-u (Željeznička industrijska škola) Sarajevo. Objekat je pod upravom PSD “Vilinac” Jablanica.
1999. god. u mjesecu julu planinar Ivica Plazonić (40) iz Donjih Kaštela, preminuo je uslijed slabosti srca na usponu prema Pločnom. U znak sjećanja na prvu godišnjicu smrti njegovo planinarsko društvo HPD “Malačka” podiglo je spomen ploču pokraj markirane planinarske staze na dionici: Štirnjak – Stanine. Također njegovo društvo zajedno sa HPD “Pločno“ Posušje organizira svake godine tradicionalni planinarski pohod u znak sjećanja na Ivicu.
15.5.2002. god. planinar Salem Zebić Kujta (44) iz Jablanice, smrtno je nastradao uslijed pada sa stijene. Nesreća se dogodila u blizini blizini lovačke staze na dionici:Zli potok –lov. kuća “Tise”. O tragediji svjedoči spomen ploča koju podižu planinari. PSD “Vilinac” Jablanica organizuje svake godine tradicionalni planinarski pohod u znak sjećanja na Salema.
2004. god. Uspostavljen je osigurani planinarski put (ferrata) pokraj stijene Velikog kuka. Realizovana je još jedna korisna ideja i vrijedno djelo alpiniste i gorskog spasavaoca Faruka Zahirovića iz Sarajeva uz pomoć njegovih prijatelja – planinara i alpinista. Ujedno je postavljeno osiguranje sa sajlama i klinovima na jednom dijelu staze za lov. kuću “Tise” na potezu kroz Zli potok.
6.8.2005. god. planinar Daniel Zamboni Deni (51) iz Zenice, preminuo je uslijed slabosti srca nakon zavšenog uspona osiguranim planinarskim putem (ferratom) koja od pl. skloništa u Diva Grabovici vodi pokraj Velikog kuka. U znak sjećanja na prvu godišnjicu smrti njegovi prijatelji – planinari iz PD “Tajan” Zenica podigli su spomen ploču pokraj markirane planinarske staze za ferratu, niže Peharovih stanova.
2008. god. Grupa ljubitelja Čvrsnice – planinari iz Mostara i Sarajeva obnavlja bivšu čobansku kolibu na Zaglavlju (1560 m/nv) i uređuje u planinarsko sklonište. Objekat je svečano otvoren 6.9.2009. godine.
16.10.2010. god. Nakon temeljite obnove svečano je otvoren pl. dom na Vilincu (1960 m/nv). Dom je bio uništen za vrijeme rata u BiH (1992. – 1995. god.). Radovi na obnovi doma započeli su 2006. godine. Najveći dio građevinskog materijala iznijeli su planinari na svojim leđima u dobrovoljnim akcijama (preko 10 tona). Jedan dio građ. materijala je dopremljen uz pomoć helikoptera Oružanih snaga BiH. Radovi na obovi doma su izvedeni pod nadzorom glavnog majstora Fadila Širića Škulja. Objekat je pod upravom PSD “Vilinac” Jablanica.
2013. god. HPD “Prenj 1933” Mostar gradi novu planinarsku kuću “Munika” u Ivan dolcu na Blidinju (1200 m/nv), blizu vikend naselja u Rudom polju.
2015. god. PD “Plasa“ Jablanica gradi novu planinarsku kuću na Plasi (1580 m/nv) u Gornjem polju pod Branisovcem (ispod kote 1717 m/nv). Objekat je svečano otvoren 19.9.2015. godine.
2017. god. Grupa ljubitelja Čvrsnice – planinari iz Jablanice i Mostara obnavlja bivšu lovačku kuću na Žlijebu (1090 m/nv) i uređuje u planinarsku kuću. Objekat je svečano otvoren 3.12.2017. godine.
2018. god. HPD “Pločno” Posušje gradi novi planinarski dom u Masnoj luci na Blidinju (1200 m/nv). Mještani iz Gornje Drežnice grade novo planinarsko sklonište na Javorku (1250 m/nv) na južnoj strani Čvrsnice – pod Čelinskom glavicom (1423 m/nv).
2023. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Hajdučka vrata – Park prirode Blidinje, autor: T. Lučarević.
Naslovna slika:Čvrsnica, pogled sa Kraljeve čeke (1550 m/nv) na vrhove s lijeva na desno: Pesti brdo – Ploča (2039 m/nv), Veliki Medvjed (1627 m/nv) i Veliki kuk (1822 m/nv)
Knjiga sadrži dnevničke zapise autora Kenana Husremovića sa njegovih višednevnih planinarskih tura na planini Prenj. Opis tura ilustrovan je sa mnogim fotografijama na kojima su prikazani markantni i izazovni vrhovi, endemske munike i borovi, skrivene doline prošarane raznobojnim planinskim cvijećem po kojima je ova planina nadaleko poznata. Oduševljen ljepotama Prenja, autor je svoje uzbudljive doživljaje i pritom stečeno iskustvo na planinrenju vjerno i slikovito opisao u svojim pričama. Knjiga je štampana na 158 strana luksuznog papira formata 30×20 cm, tvrdi uvez, šivano.
Urednik: Braco Babić
Posebnu vrijednost knjizi daju mnoge lijepe panoramske fotografije i topografske karte u prilogu sa ucrtanim planinarskim, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme obilaska i boravka na Prenju. Knjiga ima za cilj da ovu impozantnu planinu po mišljenju mnogih planinara jednu od najljepših u našoj domovini, približi je običnim ljudima, turističkim djelatnicima, planinarima i ljubiteljima iskonske prirode. Svojim sadržajem je ova knjiga obogatila našu planinarsku publicistiku i literaturu. Knjiga predstavlja veliki doprinos popularizaciji planinarenja na Prenju i ujedno razvoju planinskog turizma u Bosni i Hercegovini.
Prenj, panorama sa Velike Kape (2004 m/nv), pogled na vrhove slijeva na desno: Otiš (2097 m/nv), Zelena Glava (2103 m/nv) i Botini (2015 m/nv)
Iz recenzije
Prenjski zapisi – budilice
Knjiga dnevničkih zapisa je vodič za one koji ne čekaju, nego svemu idu ususret.To je izazov da se sutra postane brat orlu, prijatelj košuti, drug vjetru, domaćin sunčevoj pržini, odan vječnoj, a iznova novoj priči. O tome kako čovjek vazda ide u njedra prirodi, a ona mu uzvraća ljubav tek ako je pomiluje, zagrli, zaštiti, pohvali, uzvisi. I o tome, pričaju ovi zapisi-budilice opominjući da budemo vjerni zemlji iZemlji, koja je naša mati a mi njeni sinovi i da je, lijepu, nasmijanu i oplemenjenu ostavimo našoj djeci, onako isto kao što smo je posudili od naših predaka. Ramo Kolar
Kenanovo “prenjsko skladište tišine“
Činjenica je da se, pored čudovišnog Velebita, o Prenju vjerovatno ponajviše pisalo.Pisao je svako ko je imalo zabludio prenjskom čarolijom, bilo kada i zbog bilo čega… od Vladimira Nazora do planinarskog poletarca koji je imao privilegiju da već u dječačkom dobu krene stazom ovisnosti i prenjskog nezaborava… kakav je i sam potpisnik ovih redaka. Brojni tekstovi, inspirirani neponovljivim i usuđujem se kazati, najuzvišenijim iskustvima, ostali su razasuti po mnogim časopisima, revijama, portalima… ali je Kenan, kao rijetko ko prije njega, smogao hrabrosti, snage i volje da svoje zapise pretoči u jedinstvenu knjigu. Edin Durmo
Prenj, panorama sa Vrutka, pogled na vrhove slijeva na desno: Otiš (2097 m/nv) i Zelena glava (2103 m/nv)
Impressum
Naziv djela: Na visovima Prenja Autori izdavač: Kenan Husremović Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić Recenzenti: Ramo Kolar, Edin Durmo Lektor: Zinaida Lakić, mr. Aida Kršo Fotografije: Kenan Husremović Kartografija:Braco Babić Ilustracije: Božo Stefanović Design & DTP: Elena Babić i Davor Đaković Tiraž:1000 primjeraka Godina izdanja: 2015. Štampa: Grafotisak; Grude ————————————————– CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ISBN 978 – 9958 – 0374 – 3 – 6 COBISS . BH – ID 21683718 ————————————————–
Prenj, panorama sa Jezerca, pogled na vrh Osobac (2024 m/nv)
Knjiga se može kupiti naruđbom na e-mail adresu: kenanhusremovic@gmail.com ili pozivom na tel. br.: +387 (0) 61/686 – 370 (Kenan Husremović). Plaćanje prilikom pouzeča.
Knjiga autora Kenana Husremovića, Na visovima Prenja, predstavljena je 21.1.2016. godine u dvorani Multiplex Ekran u Zenici. O knjizi su govorili promotori Ramo Kolar, Edin Durmo, Zehrudin Isaković i Braco Babić.
Bilješka o autoru
KENAN HUSREMOVIĆ (Zenica, 1955. god.)
Planinarstvom se bavi četiri decenije i u tom period obišao je brojne vrhove Dinarida, Julijskih i Kamniških Alpa, Dolomita, Prokletija, Komova, Kučkih i Moračkih planina, Durmitora, Šar-planine, Visokih Tatri, Olimpa… Zapise o planinama objavljivao je u dnevnom listu “Oslobođenje”.
U dolini rijeke Drežnice, krajem 19. stoljeća živio je neki vješt lovac poznat po imenu Mezić. Često je odlazio u lov na divokoze po kojima je Čvrsnica bila nadaleko poznata. Strast za lovom dovela ga jednog dana u vrletima Dive Grabovice. Krenuo je koritom Radave tragajući za divokozama. Malo, pomalo stigao je do pod velike stijene i počeo se penjati s police na policu. Na jednoj ovećoj isturenoj polici ugledao je krdo divokoza. U trenutku kada je nanišanio ispred puške stale su gorske vile i omele ga da ne puca na divokoze. Pored ovoga vile su mu zabranile da više ne dolazi u lov na Čvrsnicu i nikome ne govori da ih je vidio. Iste večeri kad je stigao kući nije govorio o susretu s gorskim vilama. Legao je bez večere u krevet, iako umoran nije mogao zaspati od uzbuđenja, cijelu noć su mu pred očima bile vile. Sutradan kad je svanulo, krenuo je da ustane ali nije mogao da stane na noge. Od tog dana se razbolio i od tuge što ne može ići u lov na divokoze ubrzo je umro. Pred smrt je svojoj obitelji ispričao o susretu s gorskim vilama na Čvrsnici. Stijene u kojima je sreo vile narod prozva Mezića stijene u znak sjećanja na ovog lovca.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prema narodnom vjerovanju, gorske vile rađaju se iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajnom mjestu. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Žive na planinama u velikim šumama i oko jezera. Najčešće ih viđaju čobani. Gorske vile su kažu lijepe i imaju vjenac cvijeća upleten u kosi. Nose duge haljine i u ruci drže čarobni štapić koji im služi da se mogu pretvori u divokozu kako bi lakše savladali strme dijelove planine. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su osvetoljubive i zavidne. Poznaju sve tajne biljaka i liječenja. Vidaju rane i bratime se s junacima. Opjevane su u narodnim pjesmama. Na Čvrsnici dva vrha nose ime po gorskim vilama: Veliki Vilinac (2118 m/nv) i Mali Vilinac (1996 m/nv). Sjeverno od ova dva vrha oko 2,5 km zračne linije nalazi se Vilina pećina (1600 m/nv) koja je također dobila ime po gorskim vilama.
Mezića stijene (1680 m/nv), sjeverozapadno su orijentisane i visoke oko 800 m a osim njih u dolini Dive Grabovice se nalazi i najviša stijena na Čvrsnici – Veliki kuk (1822 m/nv), jugoistočno je orijentisana i visoka oko 1100 m. Ove dvije stijene su ujedno i najviše stijene u planinama Bosne i Hercegovine. Prvi koji su prepenjali Mezića stijene bili su Marjan Dragman i Emil Laszowski, alpinisti iz Zagreba, 16. – 17. augusta 1941. godine. Prvenstveni smjer nosi naziv “Dragman – Laszowski”. Ocjena težine: V+, detalji -VI / III – IV, visina stijene 800 m, 19 sati, bivak. Pristup: dolinom Dive Grabovice, te suhim koritom Radave do pod stijene. U Mezića stijenama je ukupno do sada ispenjano sedam smjeri (pet prvenstvenih i dvije varijante).
Čvrsnica, pogled sa Velikog Vilinca (2118 m/nv)na Mezića stijene
Naslovna slika: Čvrsnica, pogled sa grebena Velikog Vilinca na Mezića stijene i pl. kuću Vilinac (1900 m/nv)
Po narodnom predanju jednom davno dvojica trgovaca stokom vraćajući se kući sa pijace iz Sarajeva zakasnili su i mrak ih je zatekao usred planine Treskavice. Morali su zanoćiti daleko od svoje kuće. Bojali su se vila i vilenjaka o kojima je narod na sijelima pripovjedao strašne priče. Smislili su plan kako da ih prevare, i ostanu živi. Legli su nasred livade tako što su jedan drugom okrenuli noge i sastavili tabane. Umorni od puta u tom su čudnom položaju i zaspali. U ponoći probudila ih je tutnjava i pored sebe ugledali vilinsko kolo. Ugledavši ih vile su prekinule igru, i počele obilaziti oko njih i zagledati ih. Vila koja je vodila kolo tada reče: „Tako mi svih 365 treskavičkih vrela, nikad nisam vidjela ovakvo čudo od čovjeka, sa dvije glave i četvero nogu.“ Neću mu uzeti život, neka ide i neka mu se sav svijet smije. Vile su nakon toga brzo otišle, a ljudima su ostavile saznanje o ukupnom broju vrela na planini Treskavici. Legendu o tome prepričava i danas narod u selima podno planine Treskavice.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog mora i Jadranskog mora. U njenom podnožju izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Godinjski potok, Hrasnički potok, potok Studenica, Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka / Jezernica), Graiseljička rijeka, vrelo Krupac (pritoka Neretve), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica i Bistrica.
Vrela na Treskavici u ljetnom periodu nikad ne presuše. Mnoga su u blizini planinarskih staza i na njima se treba osvježiti čistom planinskom vodom. Spomenimo neka značajnija i veća vrela te njihovu lokaciju.
U središnjem području: Trokun vrelo, vrelo pod Oblikom, vrelo pod Ilijašem, Pašino vrelo, Konjska vrela, Ušljiva vrela, vrelo Kada na Ljeljenu.
Na istočnoj strani: vrelo na Sustavcu, vrelo na Paleži, vrelo na Skoku, vrelo na Kozjoj luci, vrelo na Spasovači, vrelo Bistrice, Vratanjska voda, vrela na Bosanskom vratlu, vrelo na Simovića bari, vrela na Gvoznom polju.
Na zapadnoj strani: Gladna voda pod Ogorjelim kukom, Baletina voda na Valovici, vrelo kod Ploče, Božija vodica pod Opaljenim kukom, Štrcalo i vrelo u Štirnom dolu, vrelo pod Oblikom, Bijele vode, vrela na Laništu, Studeno vrelo, vrela na Gornjoj i Donjoj Bari.
Na sjevernoj strani: Željezničko vrelo kod Godinje, Igrište na Dujmovskim brdima, vrelo u Jablan dolu, Ždrebanovo vrelo na Kučarama, vrelo na Baricama, vrelo na Pandurici, vrelo na Poljicama, Zucina vrela, Fatina voda.
Na južnoj strani: Prapatnica, vrela u Vrhovini, Gornje vrelo, Obrutak, Djevojačko vrelo.
Planinarsko društvo “Treskavica“ Sarajevo izgradilo je spomen-česme na tri vrela. Česme su obilježene spomen-pločama sa imenima zaslužnih članova društva: – Česma Sulje Suljagića (1885. – 1962. god.) na Sustavcu, pionir Bh. planinarstva, jedan od osnivača Bosanskohercegovačkog Turističkog kluba Sarajevo, Turističkog društva Prijatelj Prirode, Društva planinara BiH i PD “Treskavica“ Sarajevo; – Česma Radeta Lasića (1909. – 1957. god.) na Skoku, jedan od osnivača PD “Treskavica“, dao je veliki doprinos na izgradnji pl. kuće na Sustavcu, pl. doma Josip Sigmund na Kozjoj luci, inicijator i konstruktor pl. skloništa “Đokin toranj“ na najvišem vrhu Treskavice; – Česma Aleksandra Obradovića (1920. – 1980. god.), na Kozjoj Luci. Jedan od osnivača PD “Treskavica“ i dugogodišnji presjednik društva.
Treskavica, česma Sulje Suljagića kod pl. kuće na Sustavcu (1136 m/nv)
Naslovna slika: Treskavica, potok Studenica na Gvoznom polju (1310 m/nv)
S Lalom Mulalić – Stajić povodom izlaska iz štampe njene knjige Moj put razgovarao je glavni i odgovorni urednik ovog izdanja Braco Babić
Urednik: Braco Babić
O čemu govori Vaša knjiga Moj put?
Knjigu čini izbor od 30 priča iz mog planinarskog života. Iz dnevnika koji sam vodila izabrala sam interesantne događaje i susrete u planinama od 1953. – 2008. godine. Izdavač je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a realizaciju su uradile štamparije “Kaligraf” i “Amos Graf” iz Sarajeva. Knjiga ima 105 strana i 42 fotografije.
Osim zanimljivog sadržaja knjiga privlači pažnju originalnim dizajnom?
Sadržaj knjige je dokumentarnog karaktera. Stvarni događaji, vrijeme, ljudi i mjesta zabilježeni su u mojim planinarskim dnevnicima koje sam redovno bilježila tokom proteklih 55 godina. Dizajneri Elena Babić i Davor Đaković su priče uobličili u formi dnevnika privlačnog izgleda i kao da je rukom pisan, vrlo je pregledan, jednostavan i obogaćen fotografijama dokumentarne vrijednosti.
Knjigu ste posvetili prijateljima Dragi i Teri Entraut, od kada prijateljstvo teče, kakva su bila druženja?
Tera i Drago su moji prijatelji s kojima sam u našim planinama provela najviše vremena. Prvi susret sa njima bio je u jesen 1953. godine na Prenju. Druženje se nastavilo sve do odlaska Draginog. Umro je 2003., u 83 godini. Drago je bio moj prijatelj, učitelj i kum. Učio me planinarenju, alpinizmu, turnom skijanju, poštivanju prirode, upoznao me sa carstvom ljekovitog bilja i gljiva. Prvu školu alpinizma u Bosni i Hercegovini organizovao je 1949. godine uz podršku Marijana Perko i Rade Kočevara iz Slovenije. Tokom godina školovao je brojne generacije alpinista, turno skijaša i gorskih spasavalaca. Bio je jedan od osnivača PD “Treskavica” Sarajevo, Gorske službe spašavanja BiH, učestvovao je u izgradnji i obnovi domova na Treskavici, Prenju i Čvrsnici, markirao puteve po visokim planinama. Ispenjao je mnoge prvenstvene smjeri u stijenama na Treskavici, Romaniji, Prenju, Čvrsnici, kao i u Sloveniji. Stekao je veliki broj prijatelja, osobito mladih. Njegova supruga Tera pratila ga je na većini puteva.
Tera i DragoEntraut
S planinarenjem ste se počeli baviti takoreći od prve mladosti?
U ranom djetinjstvu sa ocem sam išla na Trebević, Crepoljsko, Bukovik, Skakavac i zavolila planine. U sedamnaestoj godini upisala sam se u planinarsko društvo, u osamnaestoj u školi alpinizma, a prve skije dobila sam u trinaestoj godini.
U tom periodu počeli ste se zanimati i za alpinizam, kakvi su bili prvi počeci?
Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, planinari s kojima sam se družila, bili su alpinisti. I ja sam 1954. godine završila ljetni tečaj na Treskavici, sljedećih 6 godina penjala sam stijene u Bosni i Hercegovini. Imali smo vrlo skromnu alpinističku opremu. Bili su to uže i prusike od konoplje, željezni klinovi i čekić ručne izrade, karabineri vatrogasni i cipele obične planinarske. Ispenjali smo mnoge prvenstvene smjeri i ponavljanja smjeri u visokim stijenama do kojih smo teško stizali nakon dugog pješačenja od željezničkih i autobuskih stanica. Zato smo više koristili slobodne dane tokom državnih praznika. Bolji dani su došli s prvim automobilima šezdesetih godina.
Tabor alpinista SFRJ, na vrhu Maglića (VIII-1956.)
Učestvovali ste na mnogim alpinističkim taborima, kojih se rado sjećate?
Prvo taborovanje na kome sam učestvovala bilo je u septembru 1954. godine na Čvrsnici. U stijenama Pesti brda sa Tonijem Jegličem ispenjala sam prvenstvenu, centralnu smjer. Solo uspon izveo je nedaleko od nas Aleš Kunaver alpinista iz Ljubljane. Rado se sjećam taborovanja u aprilu 1956., na Prenju, a iste godine u augustu na taborovanju na Trnovačkom jezeru ispenjali smo više smjeri u Magliću, Trnovačkom Durmitoru i Vlasulji.
Turno skijanje zauzima značajno mjesto u Vašoj planinarskoj aktivnosti i danas?
Planinari i alpinisti s kojima sam se družila bili su skijaši. Tako sam i ja prihvatila turno skijanje kao mogućnost lakšeg kretanja zimi po visokim planinama. Skijaška oprema koju smo tada koristili sada je pravi muzejski eksponat, doživila je takvu transformaciju zadnjih 60 godina kao da su u pitanju stotine godina! I danas rado odem u planinu na skijanje. Upravo prije nekoliko dana bila sam sa svojim suprugom skijama na vrh Bjelašnice.
Lala na skijaškoj turi
Kako se prije 60 godina planinarilo u Bosni i Hercegovini, s kakvom se opremom tada išlo u planinu, mnogi je nisu imali a ipak su s velikim oduševljenjem odlazili na planinarenje?
U tom vremenu planinarska oprema se sastojala od cipela sa kožnim džonovima, ručno rađenih vunenih čarapa, rukavica, džempera, vindjaka od promočivog materijala, ruksaka ručno rađenih u zanatskim radnjama Meandžije i Užičana u Sarajevu, do šatora od vojničkih šatorskih krila i ležanja na suhom lišću i paprati. Prve džepne svjetiljke pojavile su se sredinom pedesetih godina, do tada rudarske karabituše osvjetljavale su nam put u mraku. Prvi šatori i vreće za spavanje u Sarajevo su stigle krajem pedesetih godina. Ipak su, u to doba siromaštva i sreće, mnogi planinari danima hodali po planinama.
Gotovo svi planinarski domovi, kuće i skloništa su uništeni tokom Drugog svjetskog rata. Vaša generacija ih je s velikim entuzijazmom ponovo izgradila, bio je to značajan doprinos razvoju planinarstva u BiH?
Obnova stradalih domova je završena u periodu od samo nekoliko godina učešćem planinara u dobrovoljnim akcijama uz mnoga odricanja, entuzijazma i ljubavi. Skoro sve je bilo gotovo kad sam ja počela sa planinarenjem. Stariji, koji su domove izgradili, prenijeli su na nas naviku da se sve urađeno dobro čuva, kao vlastito, da se domovi čiste i pripreme za nove goste, da se donese voda, pripreme drva i ostavi šibica. Sedamdesetih godina to se pravilo počelo malo-pomalo mijenjati, došli su neki “drugi ljudi” i unijeli nered u planinarske domove, zagadili čatrnje s vodom, ostavljali otpatke svuda po planinama.
Osim objekata radilo se i na obnavljanju i obilježavanju planinarskih puteva i transferzala?
Uporedo s obnovom domova teklo je i markiranje novih puteva, a obnovljeni stari. Postavljene su zimske markacije na Prenju, Čvrsnici i Bjelašnici. Na većini vrhova postavljene su metalne kutije sa pečatima i upisnim knjigama. Tada je nekoliko transferzala vodilo preko planina BiH, urađene su mape, a planinari koji su ih prošli bili su vrlo cijenjeni!
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Planinarski savez Bosne i Hercegovine u saradnji s planinarskim društvima organizovao je mnoga takmičenja u orijentaciji koja su među planinarima bila vrlo popularna?
Učestvovala sam na takva dva takmičenja. U maju 1957. godine UPSD “Bukovik” Sarajevo organizovalo je takmičenje u kome je devet ekipa studenata iz Beograda, Zagreba, Skoplja, Ljubljane i Sarajeva prešlo put od Trebevića i vrela Miljacke, preko Romanije do Bukovika i Sarajeva. Za 19 sati hoda prešli smo 50 kilometara! Iste godine u julu Planinarski savez Bosne i Hercegovine u okviru Sleta planinara na Boračkom jezeru, organizovao je takmičenje u orijentaciji od Konjica preko Vrabača i vrha Borašnice do Boračkog jezera, sa učesnicima iz 12 planinarskih društava.
Popularne su bile i skijaške manifestacije, koje su se odvijale uglavnom na sarajevskim planinama Bukoviku, Trebeviću, Jahorini, Bjelašnici, Treskavici?
Spomenula bih učešće na dvije velike skijaške manifestacije koje su tada bile vrlo posjećene. Planinarsko društvo “Bjelašnica” Sarajevo organizovalo je “Bjelašnički dan” prelaz preko planine Bjelašnice sa skijama. Tradicija se održala do danas. Planinarsko društvo “Treskavica” Sarajevo je dugi niz godina organizovalo memorijalni pohod “Josip Sigmund” skijama od doma na Kozjoj luci do vrha Barice (2062 m/nv) i povratak u dom. Nakon minulog rata PD “Treskavica” izgradila je dom u Sinanovićima i već tradicionalno organizuje memorijalni pohod poginulim borcima (članovima društva) usponom na vrh Vito (1960 m/nv) na planini Visočici.
Iz Lalinog dnevnika
U historiji Bh. alpinizma ostaće zabilježeno da ste jedna od prvih žena koja se bavila alpinizmom?
Povodom jubileja 50 godina alpinizma u BiH (1929. – 1979.) na svečanoj proslavi održanoj u aprilu 1980. godine u sarajevskom hotelu “Bristol” 68 alpinista dobilo je značku registovanog alpiniste. Bilo je samo 9 žena registrovanih. Sonja Jergović dobila je značku sa rednim brojem 11, a ja broj 14. Do danas registrovanih alpinista je 111. Većinu uspona obavila sam u stijenama Treskavice i Romanije u navezi sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom, zatim sa Enverom Huseinagićem, Božom Perkovićem. Zabilježeno je i mojih 5 prvenstvenih smjeri. Prvu sam ispenjala 1954., u stijenama Pesti brda na Čvrsnici sa Tonijem Jegličem iz Ljubljane, 1955., okno u Zubovima u Treskavici sa Dragom Entrautom i Enverom Huseinagićem, 1956., u Trnovačkom Durmitoru sa Muhamedom Buturovićem i Dragom Tomšićem, 1956., centralni smjer u Magliću sa Angelom Prepotnik zabilježenu kao prvi ženski navez do tada u Bosni i Hercegovini, 1958., na Romaniji smjer “Tobogan” sa Enverom Huseinagićem i Vladom Travnerom, 1958., smjer u Velikom Treskaču sa Muhamedom Buturovićem i Vladom Travnerom i druge smjeri, uglavnom u bosanskohercegovačkim planinama. Na svečanoj proslavi 80 godina alpinizma u Bosni i Hercegovini održanoj u decembru 2009. godine u Domu oružanih snaga BiH primila sam povelju za životno djelo.
Vašoj generaciji pripadaju mnogi uspješni bh. alpinisti, neki od njih danas nisu među živima, kakva su bila druženja?
Sve je manje alpinista moje generacije koji su i sada aktivni planinari. Napustili su nas Drago Entraut, Muhamed Buturović, Božo Perković, Vojo Radić, Albin Kurnik, Zijo Jajatović… Svi su bili, prije svega, dobri ljudi i dragi prijatelji, pa onda i dobri alpinisti. Bili smo bliski, složni, zajednički koristili istu opremu. Imala sam privilegiju da se družim sa takvim ljudima.
Osim s alpinistima tokom planinarenja družili ste se i sa mnogim našim poznatim planinarima – visokogorcima?
Sa zadovoljstvom se sjećam druženja sa Uzeirom Beširovićem Bešom i dr. Halidom Čauševićem – Čaušom, još za života su postali poznati široj planinarskoj javnosti. Obojica su bili izvanredni poznavaoci bh. planina. U raznim planinarskim časopisima objavljivali su brojne priče i reportaže sa planina koje su pohodili. Bešo je bio cijenjen po umjetničkim fotografijama i javnim prezentacijama koje su okupljale brojne planinare. Iz Bešine bogate zaostavštine odabrani materijal je objavljen u monografiji “Bosanskohercegovačke planine 1958. – 1988.” objavljene 2009. godine.
Iako u poznom dobu još uvijek se bavite planinarenjem i skijanjem?
Planinarenje i turno skijanje i danas je način mog i života moga supruga. Zdravlje smo sačuvali, kondiciju održavamo redovnim odlaskom u planine. Ni boravak sa šatorima na visinama, smještaj u bivacima Prenja i Čvrsnice nisu problemi za nas nego pravo zadovoljstvo. Alpsko skijanje na uređenim stazama i sa uspinjačama koristimo, ali turno skijanje padinama Visočice, Bjelašnice, Vranice i Čvrsnice više nas privlače.
Šta mladim planinarima, alpinistima, skijašima i ostalim ljubiteljima prirode preporučujete, šta Vam je planina u životu pružila?
Čovjek treba stalno biti u dodiru sa “Majkom Prirodom”, tako ima dobar dotok pozitivne energije. To znači da svaki mogući momenat treba da iskoristi i ode u prirodu, uživa u svježem zraku, suncu, pogledu oko sebe na živi svijet koji cvjeta, hoda i leti. Sagledajte širinu koja se nudi sa svakog vrha planine, slušajte tišinu oko sebe, šumove vjetra, pjev ptica. Vrijeme koje ste proveli u prirodi višestruko vam se vrati, označi vaše mentalno zdravlje i fizičku snagu. Tako ćete lakše podnijeti napore savremenog čovjeka u gradu. Bavite se planinarenjem kao načinom zdravog života i sačuvajte svoje zdravlje.
Lala na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (2103 m/nv), 2008. god.
Iz recenzije
Gotovo sam i zaboravio kada sam se upoznao sa Lalom i Colom. Bilo je to davno. Dosta staza prošli smo zajedno. Posebno zimi. Obradovao sam se i bio polaskan kada me je Lala zamolila da budem recenzent ovom njenom rukopisu. Već 30 naslova u sadržaju dali su naslutiti da će štivo biti zanimljivo. Bilo mi je odmah jasno da su njene emocije vezane za one rane, rekao bih mladalačke godine. Također za neizostavna imena vjernih prijatelja Tere i Drage Entraut kojima je i posvetila ovu knjigu. Netko bi rekao “statistika”. Bože sačuvaj. Tu dolazim do onog što je bez sumnje najvažnije u planinarstvu – drugarstvo, povjerenje što upravo daje vrijednost tim redovima iščupanim iz zaborava. Začudo, ovaj materijal nisam čitao kao obično, da što prije vidim sve i što brže dođem do kraja. Naprotiv, prolazili su dani, a ja nisam stigao ni do polovice. Kada sam pročitao prvu priču “Prvi puta na Prenju” jednostavno sam odložio štivo i počeo prebirati po svojim sjećanjima. U tome leži i druga vrijednost Lalinih sjećanja. Starije čitatelje će vraćati u mladost. Vraćat će ih na staze gdje su i oni nekad hodali i podstaknuti mlađe da i oni krenu njima. A značajno je i to što je Lala u svojim pričama mnoga imena spasila od zaborava. Divno je da je u priči “Ćudi Prenja” spomenula Lazu Drljaču. Mladi naraštaj ne zna tko je on bio. Otrgla je od zaborava i Jozu Klepicu, gorštaka iz Doljana koji je u obradi Čvrsnice dao nemjerljiv doprinos. Trebalo bi se Lali posebno zahvaliti što nije zaboravila obitelj Vidačković iz doline Bijele kod Konjica ispod prenjskih vrhova Zubca, Osobca, Motike, Velike kape i Taraša. Vjerujem, da će mnogi, kao i ja, početi sebi predbacivati što i mi nismo vodili dnevnik tih planinarskih pohoda kao što je to radila Lala. Zato ti se i zahvaljujem na tom primjeru odvažnosti i upornost da si i pored umora poslije napornih tura smogla snage da sve to zapišeš. I opet će netko reći statistika. Na Lalu je Prenj po svemu sudeći ostavio najdublji utisak. Njemu je posevetila čak 10 svojih priča, Treskavici dvije, Čvrsnici tri i opet Bjelašnici 10. Svatko, tko pozna naše bosanskohercegovačke planine, složit će se samnom da to nije slučajno. Lijepo je da je na kraju spomenula, u okviru priča o Bjelašnici, “Josipovu” stazu, davši joj ocjenu da je najbolje uređena i markirana. Nažalost nemilosrdne drvosječe uzele su svoj danak. Pod motornom pilom i surovim “zglobarom” ta staza je izgubila svoj epitet najbolje. Mahom su to emotivna sjećanja, prvenstveno na one rane dane mladosti. Međutim, pored tog emotivnog podsticaja, čitatelj će se upoznati sa pojedinim predjelima, uočit će toponime koji su mu bili nepoznati. Ali ono što treba posebno istaknuti, pojedini naslovi imaju i faktografski značaj. Lala nas podsjeća na dane kada je klasični alpinizam imao svoje, kako bih rekao zlatne dane. Vjerujem da je i u arhivama teško naći podatke o alpinističkom logorovanju na Magliću 1956. godine. O značajnim prvenstvenim usponima u visokim stijenama. I ne samo to. Podsjetila nas je da su nekada na planinskim pašnjacima boravila brojna stada ovaca i krupne stoke. Divila se i slobodnim konjima koji su napasali sočno planinsku travu. Čitajući te retke pomalo nas obuzima sjeta. Opisi vanrednih skijaških tura potsjetit će nas na davne duboke snjegove na našim planinama. Gotovo bih mogao reći da danas planine zimi samuju. Nažalost, možda danas ima manje upornih turnih skijaša kao što je bila Lala sa svojim Colom i nezamjenjivim Dragom Entrautom i njegovom Terom. Premda su uvjeti danas daleko lakši i rekao bih i komforniji. Sa uživanjem se čitaju njeni opisi tih skijaških tura. Predbacio bih si da ne spomenem njen izvanredan osjećaj za fotografiju. Njeni fotosi često kažu mnogo više nego što je i ona sama pokušala kazati riječima. Što reći na kraju? Svatko tko bude pročitao ovaj, da kažem, bogati dio jedne životne priče, shvatit će, da je druženje s prirodom neprocijenjivo bogatstvo. Mogu reći samo još i to: Žao mi je, veoma žao, što nam Lala nije ispričala još više njenih priča jer je njen opus daleko bogatiji nego nam je ovdje dala.”
Drago Bozja
Impressum
Lala Mulalić – Stajić Moj put Izdavač: Planinarski savez Bosne i Hercegovine Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić Recenzent:Drago Bozja Lektura: Milivoj Stajić Korektura: Braco Babić Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković Tiraž:500 primjeraka Godina izdanja:2010. Štampa:Kaligraf, Amos Graf; Sarajevo ————————————————– CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
796.52 (092)
MULALIĆ – Stajić, Lala
Moj put / Lala Mulalić – Stajić; – Sarajevo: Planinarski savez Bosne i Hercegovine, 2010. – 105 str. : ilustr. ; 21×21 cm
COBISS . BH – ID 16962054 ————————————————–
Promocija knjige
Knjiga Moj put, autorice Lale Mulalić – Stajić predstavljena je 6.5.2010. godine u dvorani Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu. O knjizi su govorili promotori Drago Bozja, Zehrudin Isaković i Braco Babić.
In Memoriam
Lala Mulalić – Stajić (1936. – 2020.), dr. med. specijalista anesteziologije i reanimatologije, u široj javnosti poznata po svojim hrabrim alpinističkim poduhvatima, svojoj erudiciji, plemenitosti nježne duše i velikom srcu punom ljubavi za sve ljude. Lala je bila divan roditelj, odgovorna supruga, savjesna doktorica i dobra prijateljica svima koji smo je poznavali. O svom planinarskom putu, koji je prošla zajedno sa mužem Milivojem Colom Stajićem, napisala je knjigu “Moj put”, gdje je jednostavnim jezikom opisala šta se sve događalo u njenoj prebogatoj planinarskoj karijeri. Danas je ta knjiga značajna za povijest Bosanskohercegovačkog planinarskog pokreta. Lala je odrasla i školovala se u Sarajevu. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1962. godine. Kao specijalista anesteziolog cijeli svoj radni vijek provela je na klinikama Univerzetskog medicinskog centra Sarajevo. Od 1980. godine ima zvanje primarijus. Planinarenjem i skijanjem počela se baviti sa 16, a alpinizmom sa 18 godina. Osim planina u SFR Jugoslavije, obišla je i planine Austrije, Italije, Francuske, Njemačke i Švicarske. Za veliki doprinos u razvoju planinarstva i alpinizma, nagrađivana je najvišim priznanjima od kojih su najznačajnija Povelja za životno djelo – Počasni član Planinarskog Saveza BiH (2009.) i Specijalno priznanje za razvoj sporta u BiH – Sportski savez u BiH (2017.). Preminula je u Sarajevu 2020. godine.
Razgovor sa Bracom Babićem, sarajevskim planinarom, o zaštiti prirode i okoliša u Bosni i Hercegovini.
Asaf Bečirović, Magazin START BiH, br. 472, 07.03.2017. Fotografije: Braco Babić
Nadzornik ste parkova prirode, planinarski i turistički vodič. Šta je park prirode, koliko ih ima u BiH i šta ih krasi?
Park prirode je zaštićeno područje od posebne vrijednosti za očuvanje prirodnih resursa i opstanak biljnog i životinjskog svijeta proglašeno na osnovu Zakona o zaštiti prirode. U Federaciji BiH ovaj zakon je donesen 2003. godine kojim se utvrđuju četiri prostorne kategorije zaštićenih područja: parkovi prirode, nacionalni parkovi, spomenici prirode i zaštićeni pejzaži. Imamo dva Parka prirode Hutovo blato i Blidinje.
Park prirode „Hutovo blato“ je ptičji rezervat bogat močvarnim biljkama koje okružuju Deranjsko jezero gdje tokom godine obitava 240 vrsta ptica čekajući vrijeme migracije prema Sjevernoj i Južnoj Africi. Ovaj rezervat je na popisu važnijih ptičjih staništa u ovom dijelu Evrope kako površinom, tako i raznolikošću.
Park prirode „Blidinje“ zauzima prostor između planina Čvrsnice i Vrana. U centralnom području parka je Blidinjsko jezero – najveće po površini planinsko jezero u BiH. Na Blidinju se snijeg zadržava 6 mjeseci i zbog ovoga je na zapadnim padinama Čvrsnice u području Risovca izgrađen skijaški centar. Zanimljivo je i nekoliko lokaliteta ilirskih gromila i srednjovjekovnih nekropola sa stećcima.
Kakve su Vaše obaveze kao nadzornika parkova prirode?
Moje su obaveze da učestvujem u pripremi na provođenju programa zaštite i održavanja parka, te promociji korištenja prostora u turističke svrhe. Osnovna svrha nadzora jest da se osigura pridržavanje odredbi zakona, uredbi, pravilnika, dozvola, standarda, uslova i mjera. To podrazumijeva poduzimanje određenih radnji da bi se ispravila protuzakonita radnja. Čuvari (rendžeri) koji nadziru zaštićeno područje imaju ovlasti da podnesu prijavu za osobe koji koji se ne pridržavaju uputstava i nanose štetu u zaštićenom prostoru. Naši čuvari za razliku od kolega npr. u Nacionalnim parkovima SAD-a nemaju ovlasti da uhapse i privedu prekršitelja na sud.
Nacionalni parkovi u BiH, koliko njih ima?
Postoje tri Nacionalna parka koji su na turističkoj mapi BiH označeni kao mjesta koja neizostavno vrijedi posjetiti.
NP „Sutjeska” osnovan je 1962. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište, dijelove rijeke Sutjeske i planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 ha. U središtu parka je smješten strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 ha. Predstavlja posljednju prašumu u Evropi, u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. NP „Sutjeska“ je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Evrope. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.
NP „Kozara“ osnovan je 1967. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata memorijalnu zonu i turističke objekte na Mrakovici. Zauzima površinu od 3.907 ha. Memorijalna zona se sastoji od muzeja, memorijalnog spomenika i zida na kome su ugravirana imena nastradalih u Drugom svjetskom ratu.
NP „Una“ osnovan je 2008. godine. Područje nacionalnog parka obuhvata dolinu gornjeg toka rijeke Une, kanjonski dio donjeg toka rijeke Unac, te međuprostor između Une i Unca. Zauzima površinu od 19.800 ha. Područje Nacionalnog parka obiluje bogatim naslijeđem arheoloških nalazišta i kulturno-istorijskih spomenika. Predstavlja najmlađi nacionalni park u BiH.
Penjali ste na mnoge planinske vrhove, kažu da u visinama čovjek spozna sam sebe i pravu mjeru života! Spoznali ste sebe? Šta je prava mjera života?
Za proteklih četrdeset i više godina planinarenja popeo sam mnoge vrhove, počev od Trebevića do Himalaja. Na usponu razmišljam kako da se popnem na vrh i vratim se bezbjedno u dolinu, posebno ako su otežani uvjeti zbog velike hladnoće, vjetra, magle ili oluje. U tako složenim uvjetima osjetim sve svoje mane i vrline koje uglavnom proizlaze iz toga da li sam se dobro ili loše psihofizički pripremio za napore koji me očekuju na usponu. Iskustvo koje sam stekao na mnogobrojnim usponima od velike mi je koristi da odlučim trebam li rizikovati ili ne svoj život zbog jednog vrha? Vrh će biti i dalje tu, na istom mjestu i treba ponovo doći i popeti se po lijepom vremenu. Time će uživanje biti veće, posebno zbog vidika koji se pružaju tokom uspona. Pitali su jednom legendarnog svjetskog alpinistu Reinholda Messnera, po mnogima najbolji svih vremena da kaže ko su po njegovoj ocjeni najbolji alpinisti? Odgovorio je: „Oni koji kući umru u svom krevetu“.
Planinareći, upoznajete prirodu. Jedan moj drug planinar, mi je rekao da ga poznavanje prirode uči da s najvećim poštovanjem i divljenjem misli o Bogu?
Boraveći u planini puno puta sam razmišljao o tome šta je to što nas tjera da se uspinjemo na vrhove s teškim ruksacima na leđima u svim mogućim vremenskim uvjetima. Planinarenje vremenom postane strast bez koje ne možemo živjeti jer se lijepo osjećamo u čistoj i netaknutoj prirodi. Meni je planinarenje stil života i bar jednom u sedmici odem u planinu. I kad se vratim kući osjetim pozitivnu energiju koja mi daje snagu. Nakon izleta i boravka u planini bolje jedemo, spavamo, zadovoljniji smo životom i pored teškoća koji nas svakodnevno zaokupljaju lako ih rješavamo. Dobro je rekao Vaš prijatelj – što se više penjemo bliži smo Bogu, u mnogim religijama vrhovi planina su sveta mjesta, nije to slučajno. Ima neka tajna veza!
Pred kojim ste prizorom zanijemili? O čemu razmišljate kad ispenjete neki vrh?
Prizori koji me iznova oduševe u planini su izlazak sunca u cik zore, jutra umivena rosom, nenadni susret s divokozom ili srndaćem, cvrkut ptica, livade ukrašene raznobojnim cvijećem, zalazak sunca, sjajna mjesečina i svjetlucanje zvijezda na večernjem nebu. Kad se popem na neki vrh osjetim veliko zadovoljstvo samim sobom bez obzira koliko iznosi njegova nadmorska visina. U tom trenutku pomislim kako imam veliku privilegiju nad drugim ljudima koji kod kuće sjede ispred televizije ili za računarom, čitaju novine, ispijaju jednu za drugom kafu.
Uporedite bosanskohercegovačke sa planinama u svijetu… Mogu li se naše planine „urediti“ tako budu poželjne za planinare iz inostranstva?
Mnoge planine koje sam obišao u inostranstvu lijepe su samo na posterima i turističkim prospektima. Po mnogo čemu nemogu se porediti s našim i da nisu prekrivene snijegom i ledom ne bi privukli pogled turista. Naše planine razlikuju se po velikom šumskom bogatstvu, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. U našim planinama možete vidjeti srndaća i divokozu kako pasu rosnu travu, čuti huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu, bogatstvo pećina i jama. A tek naši planinski vrhovi s kojih se pružaju nezaboravni pogledi.
Na koje naše planine najčešće vodite planinare, ljubitelje prirode i turiste?
Interes za naše planine sve više raste, posebno kod planinara koji nam u posjetu dolaze iz regije, Evrope i drugih država svijeta. Dobro su informisani o prirodnim ljepotama BiH i našim planinama. Ali prije nego krenemo na izlet prvenstveno se raspituju o minskoj situaciji na planinama. Najradije ih vodim na Maglić, Zelengoru, Treskavicu, Visočicu, Bjelašnicu, Vranicu, Prenj i Čvrsnicu. To su planine koje s ponosom mogu predstaviti zbog njihove raskošne ljepote. Kao vodiču, najveća nagrada mi je kad vidim osmjeh na licu ljudi koje sam vodio u planinu.
Na kojoj ste planinarskoj stazi najviše naučili o sebi?
Ostaće mi u trajnom sjećanju “prvomajski uranak” na Čvrsnici, od prije dvadesetak godina. Naime krenuo sam u društvu dvojice kolega da 1. Maj – Međunarodni praznik rada dočekamo i proslavimo u lovačkoj kolibi pod Medvedima. Pristup do ove kolibe je lovačkom stazom iz doline Dive Grabovice (200 m/nv) i suhim koritom Radave uz strme padine Niševa pole. Krenuli smo dobro utrtom stazom i prošli pokraj lovačke kolibe u Radavi. Nakon izlaska iz šume zaustavili smo se na siparu. Staza je bila zatrpana, potražili smo je ali je nismo uspjeli naći. Imali smo dvije mogućnosti izbora, da se vratimo natrag u dolinu ili nastavimo s usponom uz sipar i stjene Malog Medveda (1466 m/nv). Odlučili smo se za ovu drugu. Od opreme smo imali jedno penjačko uže ali ga nismo upotrijebili na usponu kroz stijenoviti dio, pouzdali smo se u svoju vještinu. Trebalo nam je cijeli dan da dođemo do kolibe. Po dolasku na lokaciju gdje je koliba nekada stajala zatekli smo zgarište. Nismo raspolagali informacijom da je koliba izgorjela. Na povratku sa Čvrsnice u Jablanicu saznali smo od jednog našeg prijatelja planinara da je koliba izgorjela godinu prije našeg dolaska. Bili smo prinuđeni da bivakiramo pod otvorenim nebom, na snijegu. U gustišu šume, u zavjetrini, napravili smo improvizovano sklonište i tu zanoćli. Naložili smo vatru i topili snijeg kako bi sutradan imali vodu za piće. Noć je bila svježa, a nebo vedro s puno zvijezda, srećom nije puhao vjetar i zahvaljujući takvim uvjetima sačuvali smo tjelesnu toplotu. U ranu zoru izvukli smo se iz naših vreća i pristupili na vrh Velikog Medveda (1627 m/nv) gdje smo dočekali jutarnji izlazak sunca. Pogled na najvišu stijenu u BiH – Veliki Kuk (1822 m/nv) obasjanu suncem, bio je nagrada za naš uloženi trud. Povratak u dolinu Dive Grabovice izveli smo kružnom turom preko Velikog Vilinca i Hajdučkih vrata.
Nekoliko praktičnih savjeta za nekoga ko se tek počeo baviti planinarenjem?
Onaj ko se tek počne baviti planinarenjem, treba prvenstveno da postane član planinarske organizacije gdje će se pridružiti nekom od planinarskih društava u mjestu gdje živi. Planinarska društva organiziraju izlete i ture na kojima će upoznati planine i naučiti mnoge vještine i tehniku hodanja u planini. Od planinarske opreme potrebno je imati: ruksak/naprtnjaču, planinarske cipele, gamašne/gležnjače, čarape – dokoljenice, termo i dray plus veš, hlače, flis – polartek, zaštitnu jaknu, pelerinu za kišu, kapu, rukavice, naočare za sunce, posudu za vodu, čeonu lampu, prvu pomoć (zavoji, upaljač itd…), pribor za ličnu higijenu. Ovo važi za ljetni period, a za planinarenje u zimskom periodu potrebna je dodatna oprema: krplje ili skije, dereze, cepin, štapovi za hodanje, toplija odjeća i obuća. Ukoliko želite da imate kvalitetnu opremu to će vas koštati, danas su planinarski rekviziti jako skupi, zato ih treba dobro čuvati i održavati.
IN MEMORIAM
Asaf Bečirović (1959. – 2019.), dugogodišnji novinar i urednik magazina START BiH. Skoro dvije decenije radio u dnevnim novinama Oslobođenje u kojima je dva puta proglašen za najboljeg novinara tog lista i u dnevnom listu Faktor. Prije minulog rata, bio je novinar u fabričkom listu Pretis. Tokom agresije, bio je pripadnik Armije BiH. Osim po vedrom duhu, čitaoci i kolege će ga, između ostalog, pamtiti i po reportažama i brojnim kolumnama u kojima je na satiričan način kritikovao fenomene tranzicijskog društva. Prije svega bio nam je uzor kao kolega, dobar i pošten čovjek. Ostaće trajno u našem sjećanju.
21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks. Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi.U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika. Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prva kuća koja je sagrađena na Prenju bila je “Maria Theresia – Hütte“ u dolini Tisovice kod vrela Tvrda voda u blizini stočarskih koliba na Zagonu. Nakon toga je izgrađena “Ida – Hütte“ na Glogovu pod Velikim Prenjem i sklonište na Borcima u Papratinama. Prema nekim podacima iz starije planinarske literature postojala je još jedna kuća koja je nosila naziv “Katharinen – Hütte“ ali se ne zna na kojoj je lokaciji bila sagrađena. Zna se samo da je bila udaljena od Konjica 7 sati hoda i isto toliko od “Maria Theresia – Hütte“. Svi navedeni objekti sagrađeni su u periodu od 1897. – 1900. godine.
1919. god. Turističko društvo “Prijatelj prirode” Sarajevo obnavlja s radom i svoju glavnu aktivnost usmjerava na planinu Prenj. U periodu između dva svjetska rata članovi ovog društva izveli su mnoge radne akcije na obilježavanju planinarskih puteva iz dolina do planinarskih skloništa i najviših vrhova. Organiziraju planinarske i skijaške ture, grade četiri planinarska objekta: dom Papratine (720 m/nv) na Borcima (1924. god.), kuća Kadin greb (426 m/nv) na Boračkom jezeru (1927. god.), dom na Jezercu (1655 m/nv) pod Tarašem (1933. god.) i brvnara na Crnom polju (1400 m/nv) pod Borašnicom (1939. god.).
1929. god. Petar Šain predvodi grupu planinara iz sarajevskog “Kosmosa“ kroz Sačmalj pod Tarašem gdje klinovima i sajlom uspostavljaju prvi osigurani planinarski put u bh. planinama. Ovo je najkraći pristup do pl. kuće “Jezerce“, pravcem: Bijela (Konjička) – Rakov laz – Sačmalj – Jezerce. Iste godine u decembru tri člana TD “Prijatelj prirode“ Sarajevo izveli su prvi zimski pješački izlazak na Prenj.
1930. god. Drago Šefer i Vojo Ilić izveli u zimskom periodu izveli su prvo preskijavanje Prenja. Na uspon su krenuli iz doline Idbra i bivakirali u Tisovici. Sutradan su po lošem vremenu nastavili skijašku turu preko Jezerca i Crnog polja te sišli niz Boračku dragu.
1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Prenja je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
1936. god. Ludvig Dietz predvodi grupu planinara iz sarajevskog TD “Prijatelj prirode” na priječenju vrhova, pravcem: Zelena glava (2103 m/nv) – Vilina glava (1937 m/nv) – Vjetrena brda (1991 m/nv) – Erać (2082 m/nv) – Lupoglav (2102 m/nv). Drago Šefer i Petar Šaraba izveli su prvenstveni uspon po bridu u lijevom dijelu sjeverne stijene Otiša (2097 m/nv). Drago Šefer u solo usponu penje prvenstveni smjer po jugoistočnom bridu kroz okno u Lupoglavu, s pristupom iz Poljica.
1938. god. Jakov Gaon izveo je prvi zimski pistup na vrh Osobac (2024 m/nv).
1940. god. Drago Šefer izveo je prvo zimsko priječenje grebena Sivadija od Prijevorca do Bahtijevice; u obratnom smjeru Drago Šefer i Alojz Rebić. U augustu iste godine hrvatski penjači S. Brezovečki, D. Dilber, Z. Ceraj, J. Mesarić i S. Brlečić izveli su ukupno 10 prvenstvenih smjeri: Zelena glava (4), Otiš (2), Osobac u Sivadijama (3) i Zubci (1).
19.8.1949. god. Slovenske planinarke Ada Modić (33) i Marica Hribar (24), krenule su na Prenj po lijepom i sunčanom vremenu. U toku dana vrijeme se naglo promjenilo, počela je da pada kiša koja se ubrzo pretvorila u sniježnu mećavu. Djevojke su skrenule sa puta i zalutale u planinu. Sutradan su gorski spasavaoci pronašli njihova mrtva tijela odjevena u laganoj ljetnoj odjeći. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na stijeni kod vrela Jezerce u blizini planinarske kuće. Ploču podiže PD “Kranj” Kranj. Iste godine od 14. – 24. oktobra na Prenju je održan alpinistički tečaj u kojem učestvuju prestavnici iz svih republika. Iz BiH učestvuje osam predstavnika: Muhamed Buturović, Drago Entraut, Sonja Fedi, Hidajet Haračić, Mijo Novaković, Vojo Radić, Vjekoslav Reba i Vlado Travner. Organizator tečaja je Planinarski savez Jugoslavije, instruktori su Marijan Perko, Evgen Vavken i Rado Kočevar iz Slovenije. Baza tečaja bila je na Boračkom jezeru. Tečajci su zajedno sa instrukrima u početku vježbali na stijenama u kanjonu Sušice a kasnije su penjali stijene na području Crnog polja i na Osobcu.
Planinari su ponovo aktivni na Prenju, obnavljaju stare i grade nove planinarske objekte, uređuju i markiraju mnoge pristupne pješačke staze. Planinarski savez BiH obnavlja kuću na Jezercu (1951. god.), a PSD “Prenj” Mostar gradi planirski dom na Rujištu (1953. god.) i planirsku kuću na Bijelim vodama (1959. god.).
1950. god. u maju mjesecu Planinarski savez Bosne i Hercegovine organizovao je u okviru Titove štafete planinarski pohod tragom četvrte i pete neprijateljske ofanzive preko Prenja i Zelengore do Sutjeske. Na pohodu tragom četvrte neprijateljske ofanzive preko Prenja od Jablanice do Kalinovika učestvovalo je 30 planinara iz raznih planinarskih društva u BiH, 5 planinara studenata zagrebačkog i beogradskog univerziteta i 10 vojnika planinskih jedinica JNA. Ukupno 45 učesnika pohoda. Prelazak padinama Prenja izveden je ovim pravcem: 1. dan, Jablanica – selo Krstac – sedlo Štrbina – katun Breze – selo Idbar; 2. dan, selo Idbar – Bukov Laz – dolina Tisovica – Jezerce – Vlasni dol – Crno polje – Crnopoljski klanac – Boračka draga – Boračko jezero; 3. dan, Boračko jezero – preko vrleti i stijena Košute – ispod Lipete – Glavatičevo.
27.7.1950. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (2102 m/nv) podiže spomen ploču u znak sjećanja na Četvrtu neprijateljsku ofanzivu poznatu pod nazivom “Bitka za ranjenike” (njem. operacija “Fall Weiss” – “Bijeli slučaj”).
1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Prenja od 12. – 14. aprila ovim pravcem: 1. dan, Jablanica – selo Krstac – sedlo Štrbina – katun Breze – selo Idbar; 2. dan, selo Idbar – Ljubina planina – Ljevane vode na Zabrđu; 3. dan, Ljevane vode – Pomol – Konjic.
1.3.1954. god. Hrvatski alpinist Mladen Škreb (20), član alpinističkog odsjeka Planinarskog društva Zagreb, u borbi sa sniježnim nevremenom uslijed iscrpljenosti preminuo je nadomak planinarske kuće Jezerce. Studirao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim najljepšim usponima smatrao je one, koje je u jesen 1953. godine izveo sa svojim drugovima u stijenama Prenja, ni ne sluteći da će slijedeći dolazak među stijene biti negov posljednji uspon. Na mjestu stradanja podignuta je spomen ploča.
14.2.1970. god. Bosanskohercegovački alipinisti Ilija Dilber (24) Zenica, Milorad Stjepanović (21) Zenica i Zijah Jajatović (20) Sarajevo, krenuli su na vrh Lupoglav (2102 m/nv) u masivu Galić Prenja. Na uspon su pošli rano ujutru iz planinarskog doma na Jezercu (1655 m/nv). Uspon su izveli smjerom kroz okno po istočnom bridu Lupoglava, koji je prvi ispenjao Drago Šefer u ljetnom periodu 1936. godine, te kao prvi ljudi stali zimi na taj vrh. Oko podneva vrijeme se naglo pogoršalo i na silasku s vrha u sniježnoj oluji sva trojica smrtno stradaju. Nakon višemjesečne potrage gorskih spasavalaca tijela nastradalih su nađena u mjesecu lipnju na području Barnog dola – na jugozapadnoj strani Lupoglava. Bila je to jedna od najdužih i po broju učesnika najbrojnija akcija spašavanja u povijesti planinarstva Jugoslavije. Tada su nađena i dva fotoaparata (oba su bila kod kod M. Stjepanovića). U jednom fotoaparatu film je bio uništen, a u drugom oštećen ali nakon razvijanja na fotografijama jasno se vidi da su sva trojica na vrhu Lupoglava. O ovoj tragediji svjedoči spomenik podignut na grobovima u Barnom dolu (1580 m/nv) gdje su sahranjeni Ilija Dilber i Milorad Stjepanović, a Zijah Jajatović je sahranjen u Sarajevu na gradskom groblju Bare. Dino Kasalo, bosanskohercegovački autor dokumentarnih filmova, umjetnik fotografije i ekolog snimio je film pod naslovom “Lupoglav 2102”. Dokumentarni film predstavlja rekonstrukciju događaja kada su stradali alpinisti Dilber, Stjepanović i Jajatović na Lupoglavu. Rekonstrukcija je urađena na temelju 14 fotografija i izjava gorskih spasioca koji su učestvovali u akciji potrage za nastradalim alpinistima. Planinarski savez BiH u znak sjećanja na nastradale alpiniste na godišnjicu pogibije organizira tradicionalni Memorijalni planinarski pohod na Lupoglav. Prvi pohod izveden je povodom godišnjice stradanja alpinista u mjesecu februaru 1971. godine.
Era alpinističkih uspona na Prenju trajala je skoro četiri desetljeća, od sredine pedesetih do kraja osamdesetih godina. U tom periodu bosanskohercegovački alpinisti izveli su mnoge prvenstvene zimske i ljetne smjeri u vrletnim stijenama prenjskih vrhova: Zelena glava, Otiš, Osobac, Sivadija, Zubac, Taraš, Velika Motika, Velika kapa, Botini, Vjetrena brda, Erać, Lupoglav, Ovča, Cetina i Izgorjela gruda. Prenj je tada bio poligon u kojem su naši alpinisti stjecali iskustvo za uspon na izazovne vrhove u svjetskim velegorjima koje su sedamdesetih i osamdesetih godina savladali: Alpe, Kavkaz, Pamir, Tian Shan, Kilimanjaro, Ande i Himalaji.
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja planinarsku transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Boračko jezero (KT 117), vodopad Šištice (KT 118), pl. kć. Jezerce (KT 119), vrh Zelena glava (KT 120), pl. kć. Bijele vode (KT 121), pl. kć. Rujište (KT 122), pl. kć. Ljubina (KT 123), Barni do – spomenik alpinistima (KT 124). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1975. god. PSD “Prenj” Mostar uspostavlja Visokogorsku hercegovačku transverzalu: Velež – Prenj – Čvrsnica – Čabulja. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. kć. Rujište (KT 4), pl. kć. Bijele vode (KT 5), lov. kć. Crno polje (KT 6), Boračko jezero / odmaralište “Prenj” (KT 7), vrh Borašnica (KT 8), vrh Osobac (KT 9), pl. kć. Jezerce (KT 10), vrh Zelena glava (KT 11), vrh Lupoglav (KT 12), vrh Has / Veliki Prenj (KT 13), lov. kć. Glogovo / lov. rejon Mostar (KT 14). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo. Također te iste godine PS Jugoslavije uspostavlja “Planinarski put oslobođenja – planine Jugoslavije” u kojem je uvršteno po dva vrha u svakoj od šest republika i po jedan vrh u dvije autonomne pokrajine, ukupno je 14 vrhova obilježeno kontrolnim tačkama. Na planinama u BiH kontrolne tačke su obilježene na najvišem vrhu BiH – Maglić (KT 1) i na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (KT 2). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1978. god. PD “Borašnica” Konjic uspostavlja planinarsku transverzalu “Neretva” od Jablanice preko Prenja, Crvnja i Vučjih brda do Kalinovika. U sklopu transverzale na Prenju su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Bukov laz (KT 4), Tisovica (KT 5), vrh Zelena glava (KT 6), pl. kć. Jezerce (KT 7), vrelo Kamenac (KT 8), Draganića kuća u Boračkoj dragi (KT 9), vidikovac na Ratkamenu (KT 10). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo. Planinarska transverzala “Neretva” je zajedno sa još nekoliko planinarskih transverzala uvrštena u “Planinarski partizanski put Bratstvo i Jedinstvo” na relaciji od Bihaća (BiH) do Žabljaka (CG), osnivač PS BiH, 1978. god.
8. – 9.9.1990. god. Na Rujištu je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su Planinarski savez BiH i PSD “Prenj” Mostar.
Prenj, Zubac (1916 m/nv)
1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Prenja uništeni su svi planinarski objekti na Jezercu, Raptama, Bijelim vodama i Rujištu. Lovački objekti su nekim čudom preživjeli ratna razaranja ali su poslije u krajnje sumnjivim požarima izgorjele tri lovačke kolibe: u dolini mostarske Bijele (2007. god.), na Lučinama pod Velikim Prenjem (2011. god.) i Vidrinim grudama pod Cetinom (2015. god.).
1999. god. Na Rujištu i Glogovu izgrađene su nove planinarske kuće.
2000. god. Grupa ljubitelja planine Prenj – planinari iz Mostara, Jablanice, Konjica i Zenice u dobrovoljnoj radnoj akciji obnavlja bivšu vojničku kolibu na Vrutku i uređuje u planinarsko sklonište.
2004. god. Grupa ljubitelja planine Prenj – planinari iz Mostara i Sarajeva u dobrovoljnoj radnoj akciji obnavlja planinarsko sklonište (kontejner) pod Velikim Vršinama u blizini vrela na Pištetu (1650 m/nv).
5.7.2005. god. Češki planinar Michál Belejcak (28) iz Brna, nakon uspona na vrh Lupoglav na silasku u dolinu Lučine smrtno je stradao. Nagla promjena vremena po čemu je Prenj poznat, kiša, magla i jak vjetar bili su kobni za Michála. Njegova partnerica Hana Pometlova, također planinarka i češka državljanka, pronađena je jako iscrpljena i u lošem stanju tri dana kasnije pored njegovog tijela, te helikopterom prebačena u Mostar. Na mjestu stradanja je podignuto spomen obilježje. PD “Prenj – Glogošnica 1979” organizira Memorijalni pohod svake godine. Prvi pohod je izveden u mjesecu kolovozu 2011. godine.
2005. god. Planinarski web magazin “Zone-2000.net” započinje široku akciju među planinarima BiH i regiona na prikupljanju financijskih i materijalnih sredstava za izgradnju nove planinarske kuće na Jezercu (1650 m/nv). Kuću su dobrovoljnim radom gradili mnogi planinari i utrošili oko 1500 radnih sati na organiziranim akcijama. Planinari su veliku količinu materijala prenijeli na leđima i rukama stazom sa Crnog polja. Pl. kuća je otvorenog tipa (ne zaključava se) i u njoj se može smjestiti 25-30 ljudi. Objekat je svečano otvoren 9.7.2016. godine.
11. – 12. 8.2007. god. Na Boračkom jezeru je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su Planinarski savez BiH i PD ”Borašnica“ Konjic.
2009. god. PD “Borašnica” Konjic gradi planinarsku kuću u blizini vrela Vrutak (1593 m/nv). Objekat je svečano otvoren 22.6.2009. god. PSD “Prenj” Mostar gradi novu planirsku kuću na Bijelim vodama (1450 m/nv) na lokaciji gdje je nekada bio stari objekat. Kuća nosi naziv po Adnanu Kriliću aktivnom članu ovog društva. Krilić je tragično nastrdao na ronjenju u Meksičkom zaljevu (2005. god.). Njegova supruga, sestra i prijatelji osnovali su Fondaciju “Adnan Krilić” i prikupljena sredstva donirali PSD ”Prenju” Mostar s namjenom za izgradnju novog objekta na Bijelim vodama. Objekat je svečano otvoren 29.11.2009.god.
2011. god. Grupa planinara iz Mostara uređuje planinarsko sklonište (kontejner) smješteno u Štirnom dolu (1450 m/nv) pod vrhom Veliki Kapljuč (1946 m/nv). U blizini se nalaze Donja Poljica gdje su nekada bile čobanske kolibe. Malo dalje su Gornja Poljica gdje su također nekada bile čobanske kolibe nalazi se vrelo Cmiljevac i čatrnja za vodu (oko 1 km od skloništa).
2012. god. PD “Prenj – Glogošnica 1979“ započinje sa izgradnjom nove planinarske kuće na Međuprenjevima odmah pokraj stare lovačke kuće “Milanova koliba“ (1540 m/nv). Radovi su trajali od 2012., a objekat je nakon završetka svečano otvoren 20.8.2016. godine.
2016. god. Pod Cetinom na Vidrinim grudama (850 m/nv), NVO “Cetina Prenj” Bijela započinje izgradnju nove planinarske kuće na lokaciji gdje je bila stara lovačka koliba koja je nastradala u šumskom požaru 10.8.2015. godine. Radovi na izgradnji novog objekta su započeti 2016. godine
2017. god. PD “Borašnica” Konjic gradi novi planinarski dom na Raptama (1406 m/nv), čatrnju i nadstrešnicu sa stolom, klupama i ognjištem ispred objekta. Dom nosi naziv po Senadu Muhibiću Dundi (1956. – 2011. god.) zaslužnom članu i dugogodišnjem predsjedniku ovog društva. Objekat je svečano otvoren 21.10.2017. god.
2018. god. PD “Borašnica” Konjic uspostavlja Memorijalni planinarski pohod na Veliku kapu (2004 m/nv) – najviši vrh konjičke Bjelašnice u sjevernom masivu Prenja. Pohod nosi naziv po Suadu Ribiću Sudi (1952. – 2015. god.) zaslužnom članu ovog društva i dugogodišnjem načelniku GSS stanice Konjic. Prvi memorijalni pohod je održan u kolovozu 2018. godine.
2019. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH” podiže novo planinarsko sklonište u Barnom dolu (1580 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma, a izvođač radova PSD “Prenj” Mostar.
15.3.2020. god. Planinar Zoran Škutor (55) iz Mostara smrtno je nastradao uslijed pokliznuća na istočnom grebenu vrha Osobac (2024 m/nv). Nesreća se dogodila na usponu u kojem je učestvovalo ukupno pet planinara. Planinarska tura organizirana je dogovorno između sudionika uspona. Smrtnom ishodu nesreće je doprinijelo više razloga a najveći među njima je nedostatak i nekorištenje odgovarajuće opreme potrebne za uspone u zimskim uvjetima. Drugi razlog je nedostatak obučenosti i iskustva sudionika, loša procjena opasnosti i vremenskih uvjeta, a također i nedostatak stručne osobe pri vođenju uspona u zimskim uvjetima. O ovoj tragediji svjedoči spomen ploča na strmoj padini vrha (1800 m/nv). Ploču podiže HPD “Prenj 1933” Mostar.
14.2.2021. god. Planinar Rade Šimić (31) iz Tuzle smrtno je nastradao na penjačkom usponu u sjevernoj stijeni vrha Cetina (1991 m/nv). Uzrok pada u stijeni bila je sniježna lavina. Šimić je samo tjedan dana prije nesreće pokušavao ispeti se na Cetinu, ali je grupa u kojoj je i on bio odustala zbog loših vremenskih uvjeta. Šimić je bio član PD “Konjuh” Tuzla, visokogorac, sportista i putopisac. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, časnik Oružanih snaga BiH.
13.-14.6.2024.god. Izvedena je prva radna akcija na iznošenju materijala potrebnog za izgradnju novog planinarskog skloništa (bivak). Materijal je prevezen iz Konjica u dolinu Tisovicu a planinari su ga dalje prenijeli na leđima i rukama do lokacije budućeg skloništa (oko 6 km). Materijal je financiran dobrovoljnim prilozima planinara. Lokacija budućeg objekta je na nadmorskoj visini oko 1600 m u središnjem dijelu Prenja pod vrhom Soplje (1808 m/nv). U blizini se nalazi raskrižje planinarskih markiranih staza za dolinu Lučine i vrh Lupoglav (2012 m/nv). Sklonište će biti otvorenog tipa (ne zaključava se) i u njemu se može smjestiti 6 ljudi.
22.6.2025. god. Nakon intezivne višemjesečne potrage pripadnici Gorske službe spašavanja Prenj iz Konjica pronašli su tijelo njemačkog državljanina dr. Wolframa Mislera na lokalitetu Ploča, u podnožju vrha Osobac. Dr. Misler je nestao u mjesecu septembru 2024. godine nakon što je doputovao u Bosnu i Hercegovinu radi planinarenja. Njegovo vozilo je tada pronađeno u podnožju Prenja, a posljednji trag vodio je prema ovom dijelu planine. Usprkos potragama, uključujući pretrage poznatih planinarskih maršruta i korištenje dronova, rezultat je dugo izostajao. GSS Prenj iz Konjica i njegovi pripadnici nikada nisu odustali od potrage. U proteklih devet mjeseci, stalno su provjeravali pojedina mjesta i mogući pravci kretanja, u nadi da će se otkriti bilo kakav trag nestalog planinara. Nakon mnogih potraga gss spasioci, zajedno sa Sebastijanom Mislerom, sinom nestalog doktora, zajedničkim pretragama, napokon su tijelo dr. Mislera pronašli na vrlo nepristupačnom terenu. Uz saradnju sa pripadnicima Policijske uprave Konjic, izvršen je transport njegovog tijela kroz jako težak i tehnički komplikovan teren do mjesta gdje ga je preuzelo vozilo nadležnih službi.
Prenj, panorama sa Tisovice (1365 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/nv)
Naslovna slika: Prenj, panorma sa Velike kape (2004 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Botini (2015 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/v)
Planinska jezera u Bosni i Hercegovini se, na žalost, nalaze u završnoj evolutivnoj fazi razvoja i neka od njih već su, poodavno, poprimila odlike močvara ili bara. Do nekih jezera se može doći automobilom i s pravom postoji bojazan o sve većoj ugroženosti i nestanku ovih prelijepih “gorskih očiju“ koja svojom bistrom vodom ukrašavaju naša planinska bespuća.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Planinska jezera Bosne i Hercegovine se nalaze u središnjem dijelu Bosanskohercegovačke Dinarske planinske oblasti. Od jugoistoka prema sjeverozapadu Dinarskih planina, smjenjuju se planinski hrbati Lebršnika, Zelengore, Lelije, Crvnja, Treskavice, Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vrana, Vranice, Raduše, Cincara, Troglava i Šatora. Unutar ove zone susrećemo veliki broj planinskih jezera koja se, na žalost, nalaze u završnoj evolutivnoj fazi razvoja i neka od njih već su, poodavno, poprimila odlike močvara ili bara. Do nekih jezera se može doći automobilom i s pravom postoji bojazan o sve većoj ugroženosti i nestanku ovih prelijepih “gorskih očiju“ koja svojom bistrom vodom ukrašavaju naša planinska bespuća. Gotovo sva planinska jezera u Bosni i Hercegovini su mlađe hidrografske tvorevine. Procesima spiranja i deponovanja produkata trošenja stijena intezivno se zatrpavaju jezerske kotline.Ako se u jezerskim slivovima ne obave neophodni sanacioni i zaštitnički radovi, uz obavezni naučni i stručni nadzor planinska jezera Bosne i Hercegovine će relativno brzo nestati. Osim prirodnih negativnih procesa, nestanak pospješuju kontinuirano i ostali negativni uticaji: zagađenje jezerske vode i okoline, vještački zahvati, devastacija jezerskih slivova, poribljavanje, izgradnja vikend nastamba pa čak i cijelih vikend naselja, auto-kampova i sl. npr. Prokoško i Boračko jezero. Neka jezera, iako nose takav naziv s obzirom na svoj hidrografski i morfografski karakter više odgovaraju barama, lokvama ili močvarama, a manje jezeru. U ovom napisu je dat kratak pregled planinskih jezera bez obzira na njihovo porijeklo, veličinu i karakter. S obzirom na neznatnu površinu i zapreminu, planinska jezera Bosne i Hercegovine nemaju privredni značaj. Neka od njih imaju turističke funkcije, a većina su pojilište za stoku nomadskih stočara. U postojećoj geografskoj i drugoj literaturi doskora su prihvatana mišljenja da su gotovo sva planinska jezera nastala u morfološkim depresijama i da datiraju od pleistocenskog perioda kada su neke naše Dinarske planine bile zahvaćene glacijacijom. Zbog toga, još uvijek se neargumentovano sva planinska i neka druga prirodna jezera u Bosni i Hercegovini nazivaju „glečerska ili glacijalna jezera“. Više o ovome i mnogim drugim zanimljivostima možete saznati u knjizi PRIRODNA JEZERA BOSNE I HERCEGOVINE, limnološka monografija, Prof.dr. Muriz I. Spahić, HARFO-GRAF, Tuzla, 2001.
JEZERA NA ZELENGORI
Od svih bosanskohercegovačkih planina na Zelengori i Treskavici se nalazi najveći broj jezera. Poznata su po ljepoti pejsaža u kojem su smještena. Osim jezera na Borilovcu i pod Pliješem sva jezera na Zelengori su ledničkog (glacijalnog) porijekla. Napajaju se iz lednika, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Orlovačko, Borilovačko, Donje i Gornje Bare, Crno i Kladopoljsko jezero su najpristupačnija i do njih se vrlo blizu može doći automobilom. Do svih jezera vode pješačke staze od kojih su neke označene planinarskom markacijom. U svim jezerima osim u Bijelom i Gornjim Barama ima ribe. Prvo poribljavanje jezera izvršio je Ribarski institut Bosne i Hercegovine 1963. godine. Jezera su pod zaštitom Nacionalnog parka „Sutjeska“.
Kladopoljsko jezero (1350 m/nv) se nalazi na zapadnim obroncima planine Zelengore. Jezero leži u klancu blizu Kladovo polja, stiješnjeno između strmih stijena Muravskih strana (1606 m/nv) i Planinice (1583 m/nv). Sa svih strana je obraslo bujnim šašom i drugim barskim biljkama od kojih se ističe žuti lokvanj. Na dnu jezera leže drvene klade. Oko jezera i u polju nigdje naokolo nema šumske vegetacije što upućuje da su u prošlosti ovdje bili veliki kompleksi šuma ili je pored jezera vodio put kojim su se prevozile klade (balvani). Po ovim kladama su jezero i polje dobili ime. Dugo je 250, široko 100 i duboko 9 metara. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Oblja, Suhog i Kladovog polja. Dalje do jezera 30 minuta hoda;
Štirinsko jezero (1672 m/nv) se nalazi sa sjeverne strane vrha Mali Zimomor. Jezero leži na prostranoj visoravni Štirine po kojoj je jezero dobilo ime. Oko jezera su izvanredni planinski pejsaži: livade prekrivene zelenom travom, prošarane raznolikim planinskim cvijećem i bijelim krečnjaćkim površinama. Najvisočije je i ujedno najveće po površini jezero na Zelengori, dugo je 600, široko 300, a duboko 4,5 m. U njemu obitava jezerska zlatovčica. Uz Kotlaničko i Bijelo jedno je od tri zelengorska jezera do kojeg se ne može prići automobilom i time zaštičeno od ljudskog djelovanja. Sa Borilovca do jezera vodi markirana staza (2 sata hoda);
Kotlaničko jezero (1528 m/nv) leži u kraškom udubljenju stiješnjeno golim kamenitim vrhovima Prutače, Kotura, Dumoša i Velikog Zimomora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Najdublje je na Zelengori, dugo je 480, široko 200 i duboko 10 metara. Jezero je bogato ribom, jezerskom zlatovčicom, a u njemu ima tritona, endemičnog vodozemca. Sa prevoja Borovno brdo do jezera vodi markirana staza (2 sata hoda);
Orlovačko jezero (1438 m/nv) je jedno od najljepših planinskih jezera u Bosni i Hercegovini. Nalazi se u srcu Zelengore između vrhova Orlovca, Ljeljena i Stoga. Zatvoreno je visokim grebenima, djelomično okruženo bukovom šumom i bujnim pašnjacima. Bubrežastog je oblika, dugo je 380, široko 100 i duboko 5 metara. Dno jezera je obraslo šašom i zelenom travom, pa zato voda izgleda modro-zelena. Obale su pješčane i lako pristupačne. Oko jezera su pašnjaci puni cvijeća, a iznad su sivi krečnjački vrhovi išarani zelenom klekovinom i snježanicima. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Konjske vode i pravca Čemerna preko prevoja Borovno brdo;
Bijelo jezero (1416 m/nv) leži sa sjeverne strane vrha Orlovača. Na dnu jezera se nalazi sitni bijeli pijesak i po tome je jezero dobilo ime. Poznato je i po imenu Zeleno jezero zbog njegove boje. Najmanje je po površini, nepravilnog je oblika, dugo je 90, široko 70 i duboko 2,5 metra. Jezero je udubljeno u reljefu koji može omogućiti stvaranje veće akumulacije, što bi znatno povećalo površinu jezera. Od Crnog jezera je udaljeno 30 minuta hoda;
Crno jezero (1440 m/nv) leži u dubokoj šumi sa sjeveroistočne strane vrha Orlovac. Jajolikog je oblika, dugo je 170, široko 80 i duboko 3 metra. Dno jezera je prekriveno travom, a okolina visokom crnogoričnom šumom, pa uslijed toga voda izgleda crna i po tome je jezero dobilo ime. Zbog ambijenta u kojem se nalazi spada u naša najljepša planinska jezera. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Štavnja i Vrbnice do Srijemušne luke. Dalje do jezera 30 minuta hoda;
Jezero Gornje Bare (1510 m/nv) leži sa sjeverne strane obronaka Tovarnice, u podnožju prevoja Dobre i Uglješinog vrha. Ima oblik elipse, dugo je 150, široko 80 i duboko 2 metra. Dno jezera je muljevito, posuto pijeskom i obraslo sitnom travom. Oko jezera tereni su prekriveni visokom planinskom travom prošaranom grmovima borovnice. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Krekova i Careve Gore. Dalje do jezera 30 minuta hoda;
Jezero Donje Bare (1470 m/nv) leži sa istočne strane vrha Ardov. Ima oblik elipse, dugo je 250, široko 120 i duboko 4,5 metra. Prekrasne livade i šume oko jezera čine alpski ugođaj. U neposrednoj blizini jezera se nalazi lovačka kuća. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Tjentišta preko Krekova i Careve Gore;
Borilovačko jezero (1550 m/nv) leži sa sjeveroistočne strane vrha Kalelija. Zovu ga i Jugovo jezero po bivšem lovočuvaru Nacionalnog parka „Sutjeska“ Jusufu Jugi koji je bio njegov idejni tvorac, konstruktor i graditelj. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Ovo čudesno djelo ljudskih ruku započeto je sa gradnjom sredinom prošlog vijeka. Jezero je tokom vremena poprimilo odlike prirodnog jezera. Kružnog je oblika, dugo je 250, široko 100 i duboko 4 metra. Okruženo je močvarnom mahovinom i barskim biljkama. Oko jezera su prostrani pašnjaci sa sočnom planinskom travom. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Konjske vode i pravca Čemerna preko prevoja Borovno brdo;
Jezero pod Pliješem (1140 m/nv) leži u uvali u blizini raskršća puteva za Palež i Pašinu poljanu. Napaja se iz okolnih izvora, toplenjem snijega i kišnicom. Oblika je elipse, dugo je 250, široko 50 i duboko 2 metra. Sa svih strana je obraslo barskom vegetacijom. Iz jezera ističe potok Oteša koji se kod Miljevine ulijeva u rijeku Bistricu. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Miljevine preko Rataja.
JEZERA NA ČVRSNICI
Jezero Crvenak (1970 m/nv) je na najvišoj nadmorskoj visini i ujedno po površini najmanje ledničko jezero u Bosni i Hercegovini. Poznato je i po imenu Crljenak. Nalazi se sa zapadne strane vrha Trinača na obodu vrletne Strmenice, u blizini čuvenih Hajdučkih vrata (10 minuta hoda). Ovalnog je oblika, dugačko 70, široko 50 i duboko 9 metara. Oko jezera tereni su prekriveni teško prohodnom klekovinom bora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Jedno je od rijetkih naših planinskih jezera čija je voda pitka. Najpovoljniji pristup do jezera vodi od planinarske kuće „Vilinac“ markiranom stazom (1 sat hoda);
Blidinjsko ili Blidinje jezero (1183 m/nv) leži u Ivan Docu na samom kraju Dugog polja stiješnjeno strmim padinama vrha Jelinka na Čvrsnici i Borove glavice na Vran-planini. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Vremenom je poprimilo karakteristike prirodnog jezera. Dugačko je 2,5 km, široko 1,5 km i duboko 2 metra. Po površini je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Ljeti velik dio vode nestaje u ponorima, zbog čega znatno opadne razina jezera. U jezeru se nalaze brojne porodice klijena, oštrulje, podbile i kalifornijske pastrmke. Oko jezera tereni su pogodni za ispašu stoke, a manjim dijelom za obrađivanje, u prošlosti je ovaj omjer bio obrnut. Jezero je pod zaštitom Parka prirode “Blidinje“. Najpovoljniji pristup jezeru automobilom vodi iz pravca Jablanice preko Sovićkih vrata;
Orlovo jezero (1800 m/nv) se nalazi istočno od ski-centra Blidinje (oko 2,5 km zračne linije). Jezero leži na prostoru Donjih Mejdana u uvali južno od Orlovog kuka (1851 m/nv) po kojem je dobilo ime. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i obližnjeg izvora. Tereni oko jezera su obrasli teško prohodnom klekovinom bora. Jezero je skromnih dimenzija. Pristup do jezera vodi od grobne kapele na Risovcu pješačkom stazom vrletnim terenom (3 sata hoda);
Ledeno jezero (1750 m/nv) se nalazi u masivu Velike Čvrsnice. Jezero leži u amfiteatru pod impresivnim Pesti Brdom/Ploča. Ledničkog je porijekla. Ambijent u kojem se jezero nalazi predstavlja pravu malu oazu. Vodom se napaja iz lednika i obližnjeg izvora. Jezero je skromnih dimenzija. Pristup do jezera vodi od planinarske kuće “Vilinac“ izrazito visokogorskim terenom (3 sata hoda).
Lebršnik – Jagodino jezero (1507 m/nv)
JEZERA NA PRENJU
Boračko jezero (404 m/nv) se nalazi na sjeveroistočnoj strani Prenja između Crne Gore (1552 m/nv) i Tranjine (1044 m/nv). Boračko jezero predstavlja jedno od najvećih prirodnih jezera u Bosni i Hercegovini. Smješteno je u velikoj uvali na krajnjem jugoistočnom dijelu Boračke drage, u neposrednoj blizini regionalnog puta Konjic – Glavatičevo. Jezero je okruženo šumom crnogorice i bjelogorice. Ledničkog je porijekla. Oblika je elipse, dugo 780, široko 400 i duboko 14 metara. Obala jezera je obrasla trstikom, lokvanjem i drugim barskim biljkama u kojima se gnijezde divlje patke, liske i gnjurci. Boračko jezero dobiva vodu od Boračkog potoka i potoka Boračke drage. Osim voda pritoke, jezero se napaja iz nekoliko jakih vrela u podnožju Kadine paljike i druga vrela. Jezero gubi vodu otokom Šišticom dugom 3 km i ulijeva u Neretvu. Na ušću voda ponire i probijaja se kroz stijene uz jak zvuk koji podsjeća na šištanje i završava u Neretvu vodopadom visokim 30 metara. Po ovom šištanju rječica i vodopad su dobili ime Šištica. Vodopad se može vidjeti sa desne obale Neretve (pristup iz sela Kašići). Boračko jezero predstavlja pravi raj za ribolovce, u njemu ima šarana, potočne, jezerske i kalifornijske pastmke i riječnih rakova. Jezero je prijatno za kupanje, odmor, rekreaciju i pripremu sportskih ekipa. Preko ljeta izviđači (skauti) imaju svoje tabore pored jezera. U tom periodu na jezeru se održavaju mnogobrojna sportska takmičenja na vodi. Pogodno je kao ishodišna tačka za planinarenje po Prenju, rafting Neretvom, seoski i eko-turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam, paragliding. Zbog velikog broja izgrađenih objekata i negativnog ljudskog djelovanja jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Do jezera se može prići automobilom iz Konjica (21 km). Boračko jezero sa svojom okolinom stavljeno je pod zaštitu države od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine;
Jezerce (1655 m/nv) se nalazi u središnjem području planine Prenj. Jezero leži u uvali sa južne strane markantnog vrha Taraš. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i obližnjeg izvora. U ljetnom periodu oko jezera često se može sresti krdo konja, pastoralnu sliku koju vrijedi vidjeti. Lijep je i ugođaj kada se na površini jezera ogleda vrh Osobca. Jezero je skromnih dimenzija. U blizini jezera se nalazi istoimena planinarska kuća (10 minuta hoda). Pristup do jezera vodi iz doline Konjičke Bijele preko Skoka markiranom stazom (3 sata hoda).
JEZERO NA ŠATOR-PLANINI
Šatorsko jezero (1488 m/nv) se nalazi u središnjem području Šator-planine. Jezero leži u prostranoj uvali sa sjeverne strane Velikog Šatora, najvišeg vrha Šator-planine. Ledničkog je porijekla. Elipsastog je oblika dugo je 280, široko 150 i duboko 8 metara. Napaja se iz lednika i podjezerskih izvora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Iz jezera ističe Mlinski potok koji sa Šatorskim potokom čine Unac. U blizini jezera se nalazi Bulino vrelo koje po narodnom predanju liječi sve bolesti. Po tradiciji narod se na jezeru okuplja na Ilindan (2. august). U blizini jezera izgrađeno je lijepo hotelsko zdanje „Runolist“ u planinskom stilu. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Bosanskog Grahova preko Tičeva i pravca Livna preko Gornjih Peulja.
JEZERO NA CRVNJU
Crvanjsko ili Uloško jezero (1050 m/nv) se nalazi na istočnim obroncima planine Crvanj. Poznato je i po imenima Jezero i Bačko. Sa sjeveroistočne strane je okruženo brdom Mali Vrh a sa zapadne i južne pojasom bukove šume. Ledničkog je porijekla. Bubrežastog je oblika, dugo je 500, široko 270 i duboko 13 metara. Napaja se iz lednika, podjezerskih i okolnih izvora. Voda iz jezera otiče potokom Jezerac koji se zajedno s Gvozdnicom ulijeva niže mjesta Ulog u rijeku Neretvu. Jezero je poribljeno šaranom i jezerskom pastrmkom. Na proces nestanka jezera značajno doprinosi regresivna erozija potoka Jezerac kojom se zahvataju sve veće količine vode. U uslovima narastanja jezerskog dna moćnim fluvijalnim nanosom, regresijom otoke i brzim procesima zamočvarivanja jezero je poodavno ušlo u svoju završnu evolutivnu fazu. U neposrednoj blizini jezera se nalazi selo Jezero do kojeg se može prići terenskim vozilom iz pravca Uloga.
JEZERA NA LEBRŠNIKU
Jezero pod Kukom (1501 m/nv) leži u uvali okruženoj stjenovitim liticama Kuka, Lupoglava, Krvavice i Košare otvorene samo s jedne strane prema Škiljevića poljani. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i nekoliko okolnih izvora. Jezero pripada izvorišnoj čelenki rijeke Sutjeske. Dugo je 50, široko 25 i duboko 2 metra. Sezonskog je karaktera. U posljednjih nekoliko godina tokom ljeta presuši. U blizini jezera se nalazi katun. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Čemerna do Papinog dola. Dalje do jezera 45 minuta hoda;
Jagodino jezero (1507 m/nv) leži u širokoj uvali okruženoj Jagodinom glavicom i vrhom Košare. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i nekoliko okolnih izvora. Jezero pripada izvorišnoj čelenki rijeke Sutjeske. Dugo je 60, široko 40 i duboko 2 metra. Sezonskog je karaktera. U posljednjih nekoliko godina tokom ljeta presuši. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Čemerna do Papinog dola. Dalje do jezera 30 minuta hoda;
Jezero pod Ravnom Gredom (1400 m/nv) leži u uvali pod liticom s antenskim stubom na vrhu (zapadno od Viline pećine). Poznato je i po imenu Jezerina. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i nekoliko okolnih izvora. Dugo je 100, široko 30 i duboko 2 metra. Kao i ostala dva jezera na Lebršniku sezonskog je karaktera. U posljednjih nekoliko godina tokom ljeta presuši. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Čemerna do katuna (Inića grob). Dalje preko Ravne bare do jezera 40 minuta hoda;
Jezero na Čemernu (1288 m/nv) leži u uvali sa desne strane puta ka izvoru Sutjeske. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom. Od Čemerna je udaljeno 1 km;
Škipina lokva(1647 m/nv) leži na širokoj zaravni u blizini Provaljenog dola (oko 2 km zapadno od Orlovca – najviši vrh Lebršnika). Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Do jezera se može prići iz Papinog dola (2 sata hoda).
JEZERA NA TRESKAVICI
Planinu Treskavicu priroda je kao i Zelengoru obdarila velikim brojem jezera. Poznata su po iznimnoj ljepoti pejsaža u kojem su smještena. Napajaju se iz lednika, podjezerskih izvora, okolnih izvora i potoka. Veliko, Platno, Crno i Bijelo jezero za razliku od ostalih na Treskavici su ledničkog porijekla (glacijalnog) i proglašena su spomenikom prirode. Do većine jezera se ne može prići automobilom i time su zaštićena od ljudskog djelovanja.Na Treskavici su se u minulom ratu (1992. – 1995.) vodile borbe, uslijed zaostalih neeksplodiranih ubojitih sredstava ne preporučuje se kretanje planinom mimo markiranih staza. Ukoliko se odlučite da planinarite po Treskavici, sami ili u društvu, to činite na vlastiti rizik. Napomena: posebno su rizična područja oko jezera na Spasovači, Gornjoj bari i Simovića bari.
Veliko jezero (1550 m/nv) se nalazi u središnjem području planine Treskavice. Jezero leži u velikoj uvali između Ljeljena na zapadu i Nikolinih stijena na istoku. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika, podjezerskih i okolnih izvora i potočića. U jezero pristiže voda koja potočićem ističe iz Platnog jezera. Zbog konstantnog zatrpavanja siparima i naplavinom dimenzije jezera se vremenom sve više smanjuju. Dugo je 290, široko 150 i duboko 5 metara. Voda iz jezera ističe na istočnoj strani jezera ponirući ispod morenske prečage na Šišanu. Dalje teče kao potok Glibovac do vodopada Skakavac nakon kojeg mijenja ime u Hrasnički. Istočne obale jezera su obrasle barskom vegetacijom. Jezero je poribljeno kalifornijskom pastrmkom. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Turova (2,30 sati hoda);
Platno jezero (1580 m/nv) se nalazi u neposrednoj blizini Velikog jezera (jugoistočno oko 150 m). Zovu ga i Blatno jezero. Jezero leži u dnu Krajačića klanca stiješnjeno između Nikolinih stijena i Buca glave. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika Nikolinog ždrijela i podzemnih izvora. Dugo je 80, široko 30 i duboko 2 metra. Dno jezera je prekriveno blatom i muljem bijele boje što odgovara imenu koje mu je narod dao. Iz jezera voda ističe na sjevernoj strani potočićem u obližnje Veliko jezero. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Turova (3 sata hoda);
Crno jezero (1675 m/nv) se nalazi sjeverozapadno od Velikog jezera. Jezero leži u uvali između Ljeljena i Ilijaša. Ledničkog je porijekla. Napaja se lednikom i podjezerskim izvorima. Dugo je 170, široko 100 i duboko 4 metra. Ljeti je pogodno za kupanje i kampovanje. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Turova (3,30 sati hoda);
Bijelo jezero (1697 m/nv) se nalazi sjeveroistočno od Ćabe – najviši vrh Treskavice. Jezero leži u podnožju Ćabenskih stijena koje ga siparom intezivno zatrpavaju i prijete njegovom nestanku. Ledničkog je porijekla. Napaja se lednikom i vodom iz obližnjih Konjskih vrela. Dugo je 140, široko 80 i duboko 1 metar. Tokom godine duži period u jezeru se zadržava snijeg i led i po tome je jezero dobilo ime. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Turova (4 sata hoda);
Zmijsko jezero (1633 m/nv) se nalazi istočno od vrha Oblika. Jezero leži u uvali ispod stjenovitog grebena koji povezuje vrhove Oblik (1876 m/nv) i Zubovi (1793 m/nv). Iznad jezera je vrletna pješačka staza koja od Turovog stana vodi na Ovčije ždrijelo. Tokom cijele godine u jezeru ima vode. Napaja se iz lednika i podjezerskog izvora. Dugo je 80, široko 30 i duboko 2 metra. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Godinje preko Cikuše (3 sata hoda);
Jezero na Turovom stanu (1640 m/nv) se nalazi sa sjeveroistočne strane vrha Oblik. Jezero leži okruženo sa svih strana gustom bukovom šumom u neposrednoj blizini bivše lovačke kuće. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Tokom cijele godine ima vode u njemu. Poznato je kao značajno pojilište divljih zvijeri i ostaloj divljači. Dimenzije jezera su skromne. Sa svih strana je obraslo barskom vegetacijom. Do jezera vodi markirani planinarski put iz Godinje (3 sata hoda);
Trokunsko jezero (1220 m/nv) se nalazi južno od sela Dujmovići (oko 1,5 km zračne linije). Zovu ga i Suho jezero. Jezero leži u dubokoj uvali pod krševitim liticama Malog Čardaka (1455 m/nv) sa njegove zapadne strane. Jezero je gotovo zatrpano sa odlomcima stijena i stabala drveća oborenih lavinama. Primjer je negativnih fizičkogeografskih procesa zbog kojih je jezero presušilo i gotovo nestalo. Do jezera se može doći pješačkom stazom iz Dujmovića (1 sat hoda);
Jezero na Spasovači (1590 m/nv) se nalazi južno od bivše lovačke kuće. Jezero leži u plitkoj uvali pod Vjetrenim stijenama okruženo s jedne strane bukovom šumom. Tereni oko jezera su tipično planinski pašnjaci. Napaja se topljenjem snijega i obližnjeg izvora. Dimenzije jezera su skromne. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Upozorenje: zbog opasnosti od neeksplodiranih ubojitih sredstava ne preporučuje se pristup jezeru;
Jezero na Gornjoj bari (1600 m/nv) se nalazi južno od Pašine planine. Jezero leži u većoj uvali u podnožju strmenitog Zelenog struga gdje je u prošlosti bio veliki katun. U neposrednoj blizini jezera se nalazi srednjevjekovna nekropola sa stećcima. Napaja se topljenjem snijega i dva okolna izvora. Skromnih je dimenzija. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Upozorenje: zbog opasnosti od neeksplodiranih ubojitih sredstava ne preporučuje se pristup jezeru;
Jezero Simovića bara (1395 m/nv) se nalazi zapadno od lovačke kuće na Gvoznom polju (oko 1,5 km zračne linije). Jezero leži u dubokoj uvali pod krševitim liticama grebena koji povezuje vrhove Malog (1815 m/nv) i Velikog Treskača (1969 m/nv). Okruženo je sa svih strana bukovom šumom. Zovu ga i Gospina lokva ili Gvozno jezero. Jezero je nastalo vještačkim pregrađivanjem (zatvaranjem ponora) da voda ne otiče. Vremenom je poprimilo karakteristike prirodnog jezera. Napaja se iz lednika i okolnih izvora. Tokom cijele godine u jezeru ima vode. Veći dio površine jezera je pod gustom vodenom vegetacijom. Jezero je dugo 200, široko 100 i duboko 4 metra. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. Zbog izuzetno velikih primjeraka ribe često ga posjećuju strastveni ribolovci. Do jezera se može blizu pristupiti terenskim vozilom iz pravca Kalinovika preko Gvoznog polja makadamskom cestom do lovačke kuće. Dalje do jezera nastaviti markiranim putem (30 minuta hoda). Važno upozorenje: tereni neposredno oko jezera (u šumi!) predstavljaju rizičnu površinu od neeksplodiranih eksplozivnih sredstava koja su ostala iz minulog rata.
Treskavica – Crno jezero (1675 m/nv)
JEZERA NA BJELAŠNICI
Lokvanjsko jezero (1760 m/nv) se nalazi na sjeveroistoku planine Bjelašnica. Jezero leži u uvali sa zapadne strane vrha Mala Vlahinja. Ledničkog je porijekla. Oblika je elipse, dugo je 100, široko 60 i duboko 2 metra. Napaja se iz lednika i obližnjeg izvora. U jezeru živi triton, endemični vodozemac. Izloženo je jakim zatrpavanjem sipara sa istočne strane na kojoj se počela formirati močvara. Polovina površine jezera prekrivena je barskom vegetacijom s tendencijom njenog daljnjeg širenja. Ako se ne izvrši hitna sanacija jezeru prijeti potpuni nestanak. Do jezera se može doći markiranom stazom od planinarskog doma “Mrtvanjski Stanari“ (1,30 sati hoda);
Blatačko jezero (1150 m/nv) se nalazi na jugozapadu planine Bjelašnica. Jezero leži u kraškoj uvali u neposrednoj blizini sela Blace po kojem je i dobilo ime. Ledničkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 420, široko 175 i duboko 2 metra. Napaja se iz podjezerskih izvora. Korištenjem ovoga jezera kao glavno pojilište za stoku otpočeo je proces nastanka barske vegetacije. Jezero je poprimilo močvarni izgled i samo jedna trećina je bez močvarne i barske vegetacije. Već duže vrijeme po definiciji ono danas ne predstavlja jezero. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Konjica preko sela Džepa i Vrdolja;
Kalajli jezero (1645 m/nv) se nalazi na sjeverozapadu planine Bjelašnica. Jezero leži u jednoj od mnogobrojnih vrtača na prostoru između katuna Opančak i vrha Hranisava. Jezero je skromnih dimenzija. Ledničkog je porijekla. Napaja se iz lednika i podjezerskih izvora. Vode u jezeru ima tokom cijele godine. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tarčina do katuna Opančak. Dalje ćobanskom stazom do jezera (1 sat hoda);
Sitničko jezero (1695 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Bjelašnica. Jezero leži u većoj udolini u neposrednoj blizini planinarske kuće “Sitnik“. Skromnih je dimenzija. Jezero je nastalo vještački (sredinom prošlog stoljeća) pregrađivanjem i zatvaranjem dna da voda ne otiče. Ima važnu ulogu kao pojilište za stoku. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši;
Balića jezero (1370 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Bjelašnica. Jezero leži u udolini kod sela Umoljani u blizini zaseoka Elezovići. Skromnih je dimenzija. Napaja se iz dva okolna izvora, topljenjem snijega i kišnicom. Sezonskog je karaktera i ljeti presuši. Služi kao pojilište za stoku. Do jezera se može prići ćobanskom stazom iz Umoljana ili Elezovića (30 minuta hoda).
JEZERA NA RADUŠI
Veliko ili Rumbočko jezero (1830 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Raduše. Jezero leži u uvali sa sjeveroistočne strane Idovca, najvišeg vrha Raduše. Okruglog je oblika, dugo je 85, široko 70 i duboko 1,5 metar. Jezero nema stalne pritoke ni otoke. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Sa sjevera i sjeverozapada intezivno se zatrpava plavinom koja nadire ka njegovoj sredini. Jezero je danas potpuno prekriveno barskom vegetacijom. U bliskoj budućnosti jezeru prijeti opasnost od nestanka. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Prozora preko sela Ibrahimov dolac (Zahum);
Malo ili Voljičko jezero (1710 m/nv) se također nalazi u centralnom masivu planine Raduše. Jezero leži u uvali na prostoru Plandišta sa sjeveroistočne strane vrha Kik. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Prekriveno je barskom vegetacijom i prijeti mu opasnost da isčezne. Pristup do jezera je kao i za Idovačko jezero.
JEZERA NA VISOČICI
Na sjeveroistočnim obroncima planine Visočica u masivu Kaoca u dva amfiteatra odvojena krševitim grebenima Vita i Subara nalazi se nekoliko jezera skromnih dimenzija. Jezera leže u uvalama pod stjenovitim liticama okolnih vrhova u alpskom ambijentu. Napajaju se iz lednika i kišnicom. Sezonskog su karaktera i u ljetnom periodu presuše. Osobine su većih lokava i uglavnom služe kao pojilište za stoku. Značajna su: Veliko jezero pod Vitom, Srednje i Malo jezero pod Subarom, jezero Kolovetnice pod Drstvom, jezero pod Mokrim stijenama i jezero u Jelenjači. Do većinu jezera se može pristupiti markiranim planinarskim stazama iz doline Tušila u kojoj je smješten planinarski dom „Vrela“;
Kolečića bara (1650 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Visočica. Jezero leži sa sjeveroistočne strane vrha Veliki Ljeljen na prostranoj visoravni na kojoj su mnogobrojna vrela i potoci. Zbog bogatstva vodom visoravan je dobila ime Jezera. Skromnih je dimenzija. Napaja se topljenjem snijega i kišnicom. Kao i jezera u Kaocima sezonskog je karaktera. Tokom ljeta presuši. Zanimljivo je istaći da su sva jezera na Visočici prije dvije decenije bila puna vode preko cijelog ljeta što je značajno za ispašu stoke. Visočica je bila poznati centar nomadskog stočarenja. Do jezera se može blizu prići terenskim vozilom iz pravca Tušila preko prevoja Oštra bara i pravca Bjelimića dolinom Kolijevke. Oba pristupa vode do katuna Police. Dalje ćobanskom stazom do jezera (1 sat hoda).
JEZERO NA VRANICI
Prokoško jezero (1636 m/nv) se nalazi u centralnom masivu planine Vranica. Jezero leži u širokoj kotlini okružene s jedne strane vrhovima visokim preko 2000 metara nadmorske visine. Jedno je od najvećih i najljepših jezera u planinama Bosne i Hercegovine. Ledničkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 430, široko 190 i duboko 13 metra. Napaja se iz lednika, podjezerskih i okolnih izvora i nekoliko potoka. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. U jezeru živi vodeni gušter (Triton alpestris), endemični vodozemac. U okolini jezera raste planinska orhideja (Orchis bosniaca). A u barskoj vegetaciji – šaši, povremeno boravi divlja patka (Anas bosha). Jezero je proglašeno spomenikom prirode. Jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Negativni fizičkogeografski procesi i veliki broj stočarskih koliba i vikendica izgrađenih posljednje decenije na jugozapadnoj jezerskoj slivnoj strani (najbogatijom pritočnim vodama) pridonijeli su stvaranju većeg sistema močvarne i barske vegetacije. Jedna trećina jezera već je dobro zamočvarena i ako se ne poduzmu sanacioni radovi u cilju zaštite u dogledno vrijeme mu prijeti nestanak. Ovom treba pridodati i regresivnu eroziju koja se odvija po uzdužnom profilu jezerske otoke koja zahvata sve veće količine jezerske vode. Procesu su pogodovali zahvati prilikom izgradnje šumskog puta kojim je presječena jezerska otoka. Na obali jugoistočne strane jezera okružene rijetkom šumom smrče i klekovinom bora na temeljima starog doma koji je izgorio u požaru 1983. godine gradi se novi pl. dom. Do jezera se može prići terenskim vozilom iz pravca Fojnice preko Jezernice i Vlaške ravni. Na Vranici se nalazi veći broj lokvi koja nikada ne presuše: na Kolu pod Ločikom, na Dobruškoj Vranici pod Kukuruzevljem i u Širokom dolu pod Nadkrstcem. Prokoško jezero je proglašeno spomenikom prirode Bosne i Hercegovine.
Naslovna slika: Zelengora, Kladopoljsko jezero (1350 m/nv)
Grad Travnik (503 m/nv) je smješten u uskoj dolini kojom protiče rijeka Lašva, okružen planinama Vilenice (Kicelj 1235 m/nv) sa juga i Vlašićem (Paljenik 1933 m/nv) sa sjevera. Travnik se nalazi oko 90 km sjeverozapadno od Sarajeva na glavnom magistralnom putu M5 koji je povezan sa svim važnijim magistralnim pravcima u BiH. Pogodan geografski položaj, plodne doline Lašve i Bile te prirodna bogatstva su razlog nastajanja mnogih naselja. Brojni arheološki tragovi ljudskih naseobina na prostoru Lašvanske doline sežu još u mlađem kamenom dobu. Poznato je da su u ovom kraju Iliri, Kelti i Rimljani ispirali zlato iz Lašve i eksploatirala se željezna rudača, o tome svjedoče gomile pijeska i troske. Travnik je atraktivna destinacija koju posjećuju mnogi turisti iz cijelog svijeta. To je grad sa nepreglednim nizom prirodnih pejzaža, kultura i tradicija koje su se održale kroz dugu i burnu povijest. Malo je gradova u svijetu koji se mogu pohvaliti džamijama, crkvama, katedralama, a negdje i sinagogama, na tako malom prostoru kako je to u Bosni i Hercegovini. Jedan od takvih gradova je Travnik gdje se mogu vidjeti bogomolje svih konfesija. Na stjenovitom uzvišenju iznad grada svojom impozantnom strukturom dominira travnička tvrđava koja predstavlja jedan od najbolje očuvanih utvrđenih gradova srednjevjekovne Bosne. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj u januaru 2005. godine donijela je odluku: Graditeljska cjelina – Stari grad u Travniku proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini graditeljska cjelina – Stari grad u Travniku koja obuhvata: pristupni most, bedeme i objekte unutar bedema, kao i pokretno nasljeđe koje se nalazi u inventarnoj knjizi Zavičajnog muzeja u Travniku i dio je muzejske zbirke. S obzirom na to da je spomenik jednim dijelom arheološki neistražen, predstavlja potencijalno nalazište (arheološki rezervat) pokretnog arheološkog materijala.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Grb grada Travnika
U srednjem vijeku ovo područje je feudalni posjed Bosanske države. Iznad današnjeg Travnika na stjenovitom uzvišenju podignuta je snažna obrambena tvrđava. Pretpostavlja se da je tvrđavu sagradio kralj Tvrtko II Kotromanić, krajem 14. i prve polovine 15. stoljeća. Uz tvrđavu se razvilo podgrađe s trgom – kasnije mala varoš koja je prerasla u današnji grad Travnik. Tvrđava predstavlja jedan od najbolje očuvanih utvrđenih gradova srednjevjekovne Bosne. Svojom impozantnom strukturom, još uvijek dominira kao vječiti kameni stražar, čuvajući grad od osvajača. Nakon što su Osmanlije okupirali Bosnu – padom Bobovca (1463. god.), Travnik se razvio kao trgovačko-obrtno središte. Lašvanskom dolinom je prolazila važna putna komunikacija povezujući središnju Bosnu sa dolinom Vrbasa i Krajinom. Važnost Travnika je narasla nakon što je Eugen Savojski 1697. godine spalio Sarajevo, bosanski vezir Halil-paša Ćoso je prenio svoje sjedište i izgradio rezidenciju u Travnik. Tako je ovaj grad postao glavni grad Bosne od 1699. godine, uz dva manja prekida do 1850. godine. U 99 mandata izmjenilo se 77 sultanovih namjesnika – vezira, od kojih su petorica zauvijek ostala u svojim turbetima da svjedoče o prolaznosti slave života. Francuska otvara svoje poslanstvo u Travniku 1806., a godinu kasnije se za tim primjerom povodi i Austro-Ugarska. Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul. Velik dio njegovog kulturnog nasljeđa datira iz tog perioda, mnoge građevine koje potječu iz osmanskog perioda, dobro su očuvane, džamije, orijentalne kuće, sahat kula, česme, turbeta i mezaristani. Nakon austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878. god.), Travnik se razvija u zapadnom stilu, izgrađena je željeznička pruga, hidroelektrana, tvornica duhana, tvornica šibica, pilana, pruga za eksploataciju šume, gimnazija, mnoge školske i druge zgrade, vodovod, bolnica kasarna i utemeljeno vatrogasno društvo (1879. god. – najstarije u BiH). Travnik je do svršetka Prvog svjetskog rata (1918. god.) bio sjedište okruga. U periodu između dva svjetska rata, za vrijeme kraljevine SHS i kasnije kraljevine Jugoslavije, Travnik je od 1922., bio sjedištem oblasti. Od 1929. god. pripadao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata (1945. god.) Travnik je za vrijeme SFR Jugoslavije bio sjedištem sreza i općina a kasnije samo općina do 1992. godine. Travnik je danas sjedište općine i ujedno glavni grad Srednjobosanskog Kantona. Administrativno pripada Federaciji BiH. Kliknete mišem na bilo koju fotografiju u galeriji i saznaćete niz zanimljivih podataka o Travniku.
Naslovna slika: Pogled sa travničke tvrđave na mahalu Osoje
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 