Prve markacije (oznake) u planinama BiH postavljali su čobani i lovci na svojim stazama i putevima. Bili su to “čovuljci“ – male kamene kupe, koje su služile za lakšu orijentaciju na terenu. Ovaj način obilježavanja začet u drevnim vremenima zadržao se i danas na našim planinama. Suvremeni način markiranja u bosanskohercegovačkim planinama primjenjuje se od 1950. godine u skladu sa Uputstvom za označavanje planinarskih staza i puteva autora Ing. Ratimira Stefanovića, izdavač Planinarski savez Bosne i Hercegovine. O sadržaju ovog izdanja biće riječi u jednom od narednih priloga na blogu u rubrici Literatura. Koliki je značaj dobro uređenih i označenih staza u našim planinama o tome je svojevremeno pisao Ing. Jovo Popović urednik Vodiča Kroz planine Bosne i Hercegovine, izdanje: Planinarska društava u Sarajevu, 1935. god., str. 118:“Divlja romantika Prenja sve više privlači naše turiste. Iz godine u godinu sve jače oživljava turistika na njemu. Naročito od onoga vremena kako su na njemu izvršene skupocjene i mnogobrojne markacije puteva i sve važnije raskrsnice obilježene tablama. Taj posao obavila je podružnica turističkog društva Prijatelj Prirode u Sarajevu“.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Putokazi na razkrižju pl. staza Ispod Otiša na Prenju
Planinari su u svom hodanju po planinama koje poznaju, oduvijek težili da upoznaju i druge njima do tada nepoznate planine. Da bi ih upoznali morali su koristiti usluge lokalnih planinarskih vodiča koji bi ih provodili do cilja. Ako bi sami krenuli u nepoznato možda i ne bi stigli do željenog cilja. Da se sve ovo izbjegne uobičajeno je da se planinske staze i putevi obilježe naročitim znacima i putokazima koji služe za orijentaciju planinarima. Kada je jedna planina obilježena ovim znacima, onda će svaki planinar bez vodiča koristeći topografsku kartu i kompas, moći upoznati sve njene predjele i vrhove. Postavljanje ovih planinarskih znakova i putokaza na stazama i putevima naziva se u planinarstvu markiranjem.
Putokazi na pl. stazi: Ponijeri – Suha – vrh Tajana
U Bosni i Hercegovini planinarske staze su označene “Knafelčevom markacijom“ i kategorizirane su prema vrsti terena koji na usponu treba savladati (lake, srednje teške i teške ture – ljetne i zimske). Temeljni cilj markiranja je da poveže planinarske objekte i vrhove uređenom planinarskom stazom iz doline. Uređena i markirana pl. staza daje veću sigurnost pri kretanju onima koji po prvi put dolaze na nepoznatu planinu ili u nepoznato planinsko područje. Markacije su također važne posebno za vrijeme magle kada je smanjena vidljivost tako da planinari ne skrenu sa staze i zalutaju u planini.
Markacija na pl. stazi: Tovarište – Panje – Stražica – Prokoško jezero na Vranici
Markacije na stazama su crveno-bijeli krugovi ili crte na stablima drveća, kamenu i stijenama. Okrugla oznaka predstavlja temeljnu oznaku na stazi. Sastoji se od bijelog kruga prečnika 6 cm i crvenog kruga oko bijelog kruga širokog 3 cm, tako da je vanjski prečnik kruga markacije 12 cm. Ovakva vrsta oznake u šumskom području se postavlja na stablima drveća u visini očiju (od 150-180 cm) po mogućnosti na desnoj strani staze. Na otvorenom terenu izvan šumskog područja na livadama/pašnjaku markacija se postavlja na uočljivom kamenju i stijenama. Oznaka može biti okrugla ili crta, vodoravna ili kosa. Ova druga vrsta oznake se sastoji od dvije crvene crte dužine od 15-20 cm, prečnika 3 cm, te bijele između, prečnika 3 cm, tako da je vanjski prečnik linije oznake 9 cm.
Markacija na pl. stazi: vrh Drstva – Malo Brdo – Veliko Brdo – vrh Vito na Visočici
Postoji još nekoliko vrsta pomoćnih oznaka raznolikog izgleda i načina postavljanja ali od svega je najvažnije da su oznake dobro uočljive i dogledne duž cijele staze, tako da se od one kod koje stojimo, vidi predhodna i naredna oznaka. Na raskrižju i odvojcima staza važno je postaviti usmjeravajuće putokazne table, a na polaznim tačkama i ispred pl. objekata po mogućnosti postaviti info table sa mapom područja na kojima je ucrtana jedna ili više staza.
Putokazne table na Bjelašnici
Markiranju planinarskih staza posvećuje se posebna pažnja i markacija se nastoji izvesti tako da se njome mogu poslužiti i obični izletnici, a ne samo planinari, jer postoji mogućnost da ti izletnici koji možda nisu članovi planinarskog društva, prošavši dobro uređenom planinom na kojoj se zapažaju aktivnosti planinara, postanu eventualno i sami članovi društva. Dobro markirana staza i put, u današnjem sistemu vrijednosti, afirmira i planinarsko društvo koje je markaciju sprovelo. Jednom obilježene staze i putevi obavezuje na stalno održavanje. Na neodržavanom putu oznake propadaju, desi se da planinari zalutaju, negoduju, a ponekad ih mora tražiti i GSS (Gorska služba spasavanja).
Galerija fotografija(1 / 22)
U našim planinama markacije su urađene u skladu sa Pravilnikom o planinarskim stazama i Uputstvu o označavanju/markiranju planinarskih staza i mogu se preuzeti u .pdf na službenoj stranici PS FBiH/PS BiH (Komisija za pl. staze). Fotografije u prilogu služe za ilustraciju kako se nekada markiralo. Brigu o održavanju staza uglavnom vode planinarska društva na području planina gdje su smješteni pl. objekti kojima raspolažu (domovi, kuće i skloništa). Markacije na mnogim stazama u protekle dvije decenije su ponovo obnovljene a neke su staze prvi put uređene i markirane. Ono zbog čega planinari već duže vrijeme negoduju u javnosti to je sječa šume i devastacija šumskog područja na trasi markiranih pl. staza. Važno je znati da su markirane planinarske staze od velike društvene koristi ne samo za planinare već i za druge ljubitelje prirode i treba ih Zakonom o šumama zaštiti od daljnjeg uništavanja.
Drevni način obilježavanja planinskih staza kamenim “čovuljkom“
Naslovna slika: Visočoca, markiranje pl. staze: prijevoj Oštra bara – mezarje Glatko – vrh Kom
Aljažev stolp je izuzetan pejzažni motiv i nezamjenjiv simbol Triglava. Ovo malo limeno sklonište valjkastog oblika visine oko dva metra i promjera malo većeg od jednog metra sa zastavicom na krovu za proteklih 125 godina (1895. – 2020.) postalo je važan spomenik za slovensko planinarstvo ali i slovenski narod. Priča o skloništu na najvišem vrhu Republike Slovenije i ujedno Julijskih Alpi – Triglavu (2864 m/nv) oduvijek je bila zanimljiva mnogim planinarima koji najčešće u ljetnom periodu prosto opsjedaju ovaj lijepi i izazovni vrh.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Slovenci su se dugo godina borili da im austrijanske vlasti dozvole osnivanje nacionalnog planinarskog društva, a onda su se morali izboriti i za to da Triglav bude priznat kao slovenska planina. Ideja svećenika Jakoba Aljaža da se na najvišem tjemenu Triglava postavi limeno sklonište konačno se ostvarila u aprilu 1895. godine kada je od općine Dovje u Mojstrani kupio “vrh” Velikog Triglava, odnosno 16 četvornih metara zemljišta i zajedno sa prijateljima i pomagačima postavio malo limeno sklonište napravljeno od debelih pocinkanih ploča. Majstorske radove je predvodio Anton Belec koji je sa njegovim pomoćnicima postavio sklonište na vrhu Triglava. Belec je prvo predstavio sklonište u blizini svoje radionice u Šentvidu, zatim je razmontirano i vlakom prevezeno u Gorenjsku, a nosači su potom dijelove skloništa teške blizu 20 kilograma odnijeli na vrh Triglava. Završni radovi na postavljanju skloništa su trajali pet sati i okončani 7. augusta 1895. godine. Ovaj datum je postao zvanični praznik općine Kranjska Gora.
Prvi zabilježen pristup na najviše tjeme Triglava dogodio se 26. augusta 1778. godine kad su se popeli četvorica mještana Bohinja. Usponi na Triglav su mogući iz raznih smjerova a uobičajeni pristupi su: iz doline Vrata (sjeverni pristup), doline Zadnjice (zapadni pristup), preko Triglavskih jezera (južni pristup) i iz Pokljuke (istočni pristup).
Limeno sklonište na vrhu Triglava je cijelo proteklo vrijeme bilo izloženo surovim vremenskim utjecajima i na njemu su bila vidljiva neka oštećenja a za neka je bio odgovoran čovjek. Godine 2018., Aljažev stolp je helikopterom prenesen u jeseničkoj tvrtki KOV gdje su obavljeni radovi na restauraciji i konzervaciji. Nakon obnove ponovo je vraćen helikopterom na istom mjestu gdje je neprekidno stajao 123 godine. Usporedo s konzervatorskim istraživanjima skloništa i izradom njegove kopije nastajao je i dokumentarni film Aljažev toranj – Taj pleh ima dušu!
Spomenik Jakoba Aljaža na raskrižju Mojstrana – Dovje
Slovenski rimskokatolički svještenik, župnik iz Dovja Jakob Aljaž (1845. – 1927.) zaslužan za otkup zemljišta na vrhu Triglava postavio je malo limeno sklonište umjesto raspadnute drvene piramide triangulacije koja je do tada stajala na vrhu. Kao domoljub Aljaž je poklonio “vrh” i sklonište Slovenskom planinarskom savezu. Bio je veliki zaljubljenik planina i graditelj planinarskih kuća. Prvu kuću je podigao 1894., na Vratima (1015 m/nv), a 1896. godine je podigao još jednu na Kredarici – hrbatu između Rjavine i Triglava te pored nje i manju kapelu posvećenu Mariji Snježne. Na Kredarici danas stoji nova zgrada Triglavskog doma i meteorološka postaja koja je otvorena 1954. godine na najvišoj nadmorskoj visini u Sloveniji (2515 m/nv). U čast Jakoba Aljaža, podignut je spomenik na desnoj strani glavne ceste prema Kranjskoj Gori na raskrižju Mojstrana – Dovje. Spomenik je svečano otkriven 27. augusta 1989., povodom 100. godišnjice dolaska Aljaža u Dovje, a djelo je kipara Nebojše Mitrića iz Beograda. Zbog kulturnih, pejsažnih, povijesnih i drugih karakteristika Aljažev stolp ima posebno značenje za Republiku Sloveniju. Slovenska država 05.10.1999. godine proglasila je ovo sklonište na vrhu Triglava spomenikom kulture od državnoga značaja te je od 04.11.1999. godine u vlasništvu države.
Saznajte više klikom na fotografije u galeriji:
Naslovna slika:Aljažev stolp na Triglavu (2864 m/nv)
Runolist (lat.: Leontopodium alpinum) je rijetka planinska biljka koja raste na teško pristupačnim mjestima izazovnih vrhova. Preživio je ledeno doba i danas predstavlja simbol čistoće i zaštite prirode. Priroda ljubomorno skriva ovaj nježni snježno bijeli cvijet. U narodu se vjeruje da ovaj cvijet donosi sreću. Stoga su planinari uzeli runolist za svoj simbol.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Runolist je višegodišnja biljka koja se razmnožava sjemenom, ali se obnavlja i iz korijena. Raste u busenima vrlo često na planinskim vrltetima (otud ime – lat.: alpinus = planinski). Pripada falmiliji glavočika (Asteraeceae) sa vrlo uočljivim i karakterističnim cvijetom koji je glavno obilježje ove biljke. Cvijet izgledom podsjeća na lavlju šapu pa otuda i ime biljke (grč.: leon = lav i grč.: podion = nožica). Rasprostranjena je u planinskim predjelima gdje obrasta pukotine i litice krečnjačkih stijena predplaninskog i planinskog pojasa i to uglavnom na sjevernim stranama, ali se mjestimično javlja i na kamenjarskim travnjacima. Runolist je kao prirodna rijetkost pod zaštitom zakona u mnogim zemljama.
Prilikom mojih planinarskih uspona na Pirinu, Karpatima, Dinaridima, Alpama i u Himalajima imao sam sreću da naiđem na staništa runolista. U Bosni i Hercegovini runolist raste na sljedećim planinama: Osječenici (na Velikoj i Maloj Osječenici), Klekovači (na Velikoj i Maloj Klekovači), Šatoru (na Babinoj gredi), Dinari (na Velikom Toglavu), Čvrsnici (na Pestibrdu i Velikom sljemenu) i Prenju (na Cetini). Runolist raste i na planinama u regionu: u Srbiji na Kopaoniku, Javoru, Mučnju i Tari, u kanjonu Bijelog Rzava; u Crnoj Gori na Durmitoru, Sinjajevini, Prokletijama (na Hajli i Trojanu), Bioču, Orjenu (na Jastrebici), u kanjonima Pive, Tare i Komarnice; u Hrvatskoj na Plješevici, Velebitu, Dinari i Gorskom kotaru; u Sloveniji na Julijskim Alpama i Kamniško-savinjskim Alpama gdje ga ima najviše. Prosječna nadmorska visina na kojoj runolist uspješno opstaje je od 1800 – 3400 m, ali vidio sam neka od staništa u Himalajima da raste i na 3600 m/nv u dolini rijeke Hinku Khola na putu ka Mera Peak.
Legenda o runolistu
Jedna slovenska legenda govori kako je iz krvi Zlatoroga izrasla veoma rijetka biljka – planika (runolist). Kozorog i planika su simboli slovenskih planina i kada ih planinari ugledaju na visokim stjenovitim liticama uvijek se njima obraduju. Zlatorog je uvijek bio sveta i neranjiva divlja životinja, sa punim poštovanjem i velikoj naklonosti ljudi. Legenda kaže da su njegovi rogovi trebali biti ključni za pronalazak blaga, koje se nalazilo ispod planine Boga / Bogatin, a koje je čuvao stoglavi zmaj.
Himalaji, runolist u dolini Hinku Khola (3600 m/nv)
Naslovna slika: Julijske Alpe, runolist kod Gornjeg Kriškog jezera (2154 m/nv)
Planinarstvo u Bosni i Hercegovini od svog utjemeljenja razvilo je svojevrsna pravila ponašanja u planini. Na primjerima idejnih utjemeljitelja i prethodnika, pozitivnih iskustava i saznanja, formirao se i uobličavao lik bosanskohercegovačkog planinara kao odanog ljubitelja prirode, posebno planina svoje domovine. Planinarstvo u najširem smislu je dostupno i najvećem broju ljudi vrlo prihvatljivo uz stalni porast broja planinara i ljubitelja planina. Privlačnost i prirodne ljepote naših planina moramo nadopunjavati naglašenom i neprekidnom brigom za njihovo očuvanje od štetnog djelovanja ljudi. Neko je davno kazao: “Šta čovjek radi u prirodi? Kvari prirodu!”. U posljednje dvije decenije u BiH svjedoci smo uništavanja planina: prekomjerna i nekontrolisana sječa šuma, izgradnja puteva za eksploataciju šuma, niz sumnjivih incidentnih šumskih požara, izgradnja na stotine mini hidroelektrana koje donose ogromnu i trajnu štetu po okoliš, izgradnja lokalnih i regionalnih saobračajnica, izgradnja apartmanskih – stambenih naselja u srcu planine, odlaganje otpada na nelegalnim deponijama u planini i sl. Naše šume, polja, vrela, potoci, rijeke i jezera biće sačuvana ako se o njima brinemo svi, a posebno planinari. Čuvajmo naše planine za buduća pokoljenja koja će doći nakon nas.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Planinarski kodeks je skup već ustaljenih odnosa, običaja i ponašanja među planinarima na kojima počiva planinarstvo Bosne i Hercegovine. Ova pravila dobijaju posebnu vrijednost i služe kao osnova za daljnji razvoj planinarstva u BiH. Na osnovu člana 18. stav 3. Statuta Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine, Konferencija PS BiH, a uz predhodno obavljenu širu javnu raspravu, na sjednici održanoj 10.04.1982. godine donosi KODEKS PONAŠANJA I ČASTI PLANINARA BOSNE I HERCEGOVINE.
U skladu sa ovom odlukom PS BiH izdaje knjižicu džepnog formata u tiražu od 10.000 primjeraka (prvo izdanje). Knjižica sadrži 16 poglavlja na 15 stranica:
– Opšte odredbe; – Zaštita prirode; – Humanizam; – Drugarstvo među planinarima; – Pomoć u planini; – Primanje pomoći u planini; – Pozdravljanje u planini; – Odnosi među planinarima; – Planinarske kuće, domovi i skloništa; – Planinarski putevi i staze; – Odnos prema planinarskim organizacijama; – Članovi planinarskih samoupravnih organa; – Priznanja; – Disciplinski organi i mjere; – Poziv za pomoć; – Međunarodni znaci za poziv helikoptera.
Planinari za vrijeme boravka u planini treba da se pridržavaju i imaju na umu nekoliko osnovnih pravila ponašanja u prirodi, kao što su:
– da ne oštećuju drveće i grmlje i ne lome grane i stabla; – da ne beru i trgaju cvijeće i da posebno čuvaju njihovo korijenje; – da ne uznemiravaju životinje, da čuvaju njihova pojilišta, staništa i gnijezda; – da vatru lože na samo određenim mjestima u cilju sprečavanja požara; – da ne narušavaju mir i tišinu u planini, galamom ili na drugi način; – automobil trebaju ostaviti na zato određena mjesta ili tamo gdje će pričiniti najmanju štetu; – trebaju se pridržavati propisa, pravila i lokalnih uputstava; – da ne odronjavaju kamenje niz strmine jer na taj način ugožavaju život ljudi, životinja i bilja.
Prenj, Ispod Otiša (1540 m/nv), vrhovi na slici Otiš (2097 m/nv), Zelena glava(2103 m/nv)i Mali Otiš (2000 m/nv)
10 pravila planinarske etike UIAA
Međunarodni savez planinarskih organizacija (Union Internationale des Associations d'Alpinisme – UIAA) pokušao je nekoliko puta sumirati pravila planinarske etike. Tako je na Generalnoj skupštini u Münchenu 20.06.1964. godine prihvatio 10 NAČELA ALPINIZMA I PLANINARSTVA, prilično opširan dokument od 10 poglavlja:
1. Budi vrijedniji no što izgledaš; 2. Gledaj, vidi, uči; 3. Pripremi se; 4. Izvrši što moraš; 5. Štedi s tehničkim pomagalima; 6. Imaj hrabrosti za povlačenje; 7. Priteci u pomoć; 8. Čuvaj planinarske kuće; 9. Čuvaj prirodu; 10. Budi strpljiv.
Među svim planinarima svijeta postoje neka nepisana pravila ponašanja i međusobnog odnosa:
– prilikom susreta u planini pozdravite i pitajte da li je potrebna bilo kakva pomoć; – nikada ne ostavljajte druga samog, osim u slučaju kada se mora otići po pomoć; – u susretima sa mjesnim stanovništvom treba biti susretljiv i komunikativan; – prilikom kretanja popravljajte postojeće markacije i uklanjajte kamenje napadalo sa staze; – pri kretanju stazom, ne treba dizati buku, nastojte biti tihi; – ne ložite vatru u šumi, na dozvoljenom i sigurnom mjestu napravite ognjište i ogradite ga kamenom, te obavezno provjerite da li je ugašena vatra pri odlasku; – ne bacajte i ne ostavljajte otpatke za sobom, sve otpatke pokupite i ponesite prilikom povratka; – prilikom posjete planinarskim domovima, obavezno se upisujte u knjigu posjetilaca, ukoliko knjiga postoji; – nemojte nepotrebno ostavljati pisane tragove na stijenama i okolišu; – eventualno neočišćena vrela pitke vode obavezno očistite; – boravak u planinarskom domu provodite prema kućnom redu, prilikom napuštanja ostavite uredno i počišćeno mjesto iza sebe; – u skupini nastojte da ne ističete napadno svoje sposobnosti i planinarske uspjehe, a svoja iskustva prenosite i pričajte na skroman i dopadljiv način; – izbjegavajte prekomjernu upotrebu alkohola i neprikladno ponašanje; – umjerena šala i pjesma uvijek dobro dođe za raspoloženje.
Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na topografskoj karti Bjelašnice R=1:25.000, Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god., pogrešno su označeni dva najviša vrha u masivu Vlahinje: Mala Vlahinja (2056 m.n.v) i Velika Vlahinja (2005 m.n.v), a treba da stoji obratno.
Tačnu lokaciju ova dva vrha je opisao Ing. Jovo Popović u planinarskom vodiču „Kroz planine Bosne i Hercegovine“, Sarajevo 1935. god., str. 84 – 85: “Sam greben Bjelašnice smješten je na ivici visoravni, te se strmim stijenama ruši prema Velikom Polju. Pruža se od jugoistoka prema sjeverozapadu sve do Velike Vlahinje. Odatle naglo zakreće prema zapadu i pada u dolinu Mrtvanje. Najviši se vrh nalazi na istočnom rubu, te se strmom kosinom uzdiže visinski kojih 500 m iznad Stinog Dola. Na vrhu je meteorološki opservatorij u visini od 2067 m.Sjeverozapadno od vrha leži Velika Vlahinja (2057 m), a iza nje Mala Vlahinja (1999 m). Greben je go, tek na južnim obroncima obrastao dosta bujnom klekovinom…“
Na osnovu pisanih podataka starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana izvršena je ispravka na topografskoj karti Bjelašnice u vodiču “Po planinama oko Sarajeva”, autori Braco Babić i Drago Bozja, Fondacija “pro-BITR-a”, Sarajevo 2006. god. gdje stoji ispravan podatak: Mala Vlahinja (2005 m/nv) i Velika Vlahinja (2056 m/nv).
Sa Velike Vlahinje i Male Vlahinje pružaju se široki vidici na mnoge planine: Trebević, Romanija, Treskavica, Visočica, Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Kamešnica, Tušnica, Cincar, Malovan, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja i dr.
Pristup na vrhove Vlahinje
– Iz sela Ljubovčići: pored pl. doma na Šavnicima i Hobera, ili preko Bora do Salihagine bajte, dalje pored pl. kuće Pod Gradina i Vjetrenih vrata do katuna i pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv). Nastaviti ka pl. kući na Sitniku (1735 m/nv) i pokraj Prdirupe izaći na greben Vlahinje (5 h);
– Od olimpijskog ski-centra Bjelašnica u Babinom dolu i pokraj met. st. Opservatorija. Nastaviti vršnim grebenom ka bivšem JNA objektu te dalje do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h).
– Od Velikog polja ili Gornje Grkarice na Igmanu „Josipovom stazom“ i pokraj Kotlova na vršni greben Bjelašnice. Dalje nastaviti ka bivšem JNA objektu do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h);
Toponimi nastali po Vlasima
U bosanskohercegovačkim planinama postoje mnogi toponimi koji nose naziv po Vlasima, nomadima-stočarima (etnička grupa iz Jugoistočne Europe): Planine Vlašić, Cincar i Romanija; Vlahova gora, Vlaško brdo, vrh Vlaška gromila, Vlaška ravan, Vlaška kosa, Vlaško polje, Vlaška voda, Vlaške vode, Vlah, Vlahovac, Vlahinja, Vlahinje, selo Vlaholje, Vlahovača, vrhovi Velika i Mala Vlahinja, vrh Velika Vlajna, Vlajina, Vlahovići, Vlaškovo, Vlaškovac, Vlašćići, Vlašani, Stari Vlah.
Naseljavanje Vlaha u Bosni
Pod pritiskom provala Osmanlija došlo je već prije kosovske bitke nešto Vlaha iz tračkih planina u Bosnu, te se spominju i za banovanje Tvrtka, ali u množini se doseljavaju tek iza kosovske bitke preko Sandžaka i Crne Gore, te u jugoistočnoj Hercegovini gdje nastaje cijeli niz katuna (ljetna stočarska naselja), od kojih se u spisima dubrovačkog arhiva (1393. – 1437. god.) spominju vlaški katuni: Bobani, Bogani, Bogčinići, Bogdašići, Boljuni, Bunčići, Bojičići, Branisovci, Burojevići, Drobnjaci, Đermanovići, Goduni, Ivice, Kresojevići, Krstići, Kutlovići, Maleševci, Mirilovići, Miruše, Pilatovci, Pliščići, Predojevići, Priradci, Riđani, Tomići, Vragovići, Zlokruhci, Žurovići i dr. Najveći broj Vlaha u Bosni doseljava koncem 15. stoljeća. Svi doseljeni Vlasi u novim staništima bili su do kraja 16. stoljeća teritorijalizirani. Dolaskom i naseljavanjem Vlaha u Bosnu neizbježni su bili međusobni dodiri etničkih grupa i međuetnička prelijevanja i mješanja, praćena živim uzajmnim uticajima koji su u dužem procesu, vodili do prevladavanja brojnije, slavenske etničke grupe i do postepenog slaviniziranja romanskih Vlaha. U toku procesa njihovo ime gubilo je oznaku etničke i dobivalo značenje privrednog zanimanja i jednog naročitog oblika privređivanja, te su “Vlasima” nazivani pripadnici nomadskih-stočarskih zajednica i njihovih starješina ili katuna bez obzira na njihovo davno etničko porijeklo. U vremenu kada se Vlasi kao posebne cjeline stanovništva pominju na teritoriji srednjovjekovne bosanske države, oni se pojavljuju kao već odavno slavenizirana masa stočara, u kojoj se iz ranijih, predslavenskih vremena sačuvao samo poneki trag u toponimima, osobnim imenima ili u nekim tehničkim terminima. Veći broj Vlaha doseljenika je došao u Bosnu iz doline rijeke Babune, Šar-planine i Skopske Crne Gore (na teritoriji tadašnje Vardarske Makedonije). U doba svog dolaska u Bosnu bavili su se isključivo stočarskim nomadstvom, a nakon što su se trajno naselili počeli se baviti zemljoradnjom i periodičnim nomadstvom, kiridžilukom (ar.-tur. kiridžija = onaj koji s konjima i kolima prevozi robu uz novčanu naknadu). Baveći se kiridžijskim poslovima Vlasi su u trgovačkoj bilanci srednjovjekovne Bosne unijeli pozitivnu stavku, jer su izvoznoj trgovini dobavljali svoje stočarske proizvode: kožu, vunu, sir, maslo, suho meso i drugu robu. Obavljali su svojim karavanima veliki dio prometa između mora, Bosne i istočnih zemalja Balkana. Kada su Osmanlije u početku zagospodarili Bosnom široki prostor između gradova trebalo je čuvati posebnom pograničnom vojskom, u gustim nizom karaula, palanki i čardaka, čuvala stražu, popravljala ceste i osiguravala klance i prolaze. Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljenih isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od doseljenih Vlaha. Za svoju službu dobivali su seoske posjede, za koje su plaćali carskom hasu porez. Na pravo porijeklo doseljenih Vlaha u Bosni upućuju nas i njihova stara obiteljska imena. Mnoga imena su zamjenjivana patronimikom, izvedenim po očevom imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovom zavičaju, a vrlo često i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Vlaška obiteljska imena u novije vrijeme su slavinizirana nastavkom ić ili ović, ević. Neka vlaška obiteljska imena su sačuvana u izvornom obliku do danas, npr.: Banjanin, Banjac, Balac, Balaban, Baloban, Balorda, Banduka, Bilbija, Boban, Bogan, Bokan, Boljun, Bovan, Beara, Bencun, Belen, Belan, Beljan, Bender, Besara, Becija, Bečija, Blažon, Birovesko, Brutus, Bublin, Buljan, Burmaz, Bumbeš, Buljig, Buđelan, Bumbak, Butor, Butur, Buzat, Buzdok, Buzej, Cikota, Cuce, Čokorilo, Ćećez, Darda, Doman, Dodig, Dodik, Drpa, Drljan, Drljepan, Degen, Drečo, Drecun, Đerman, Furtula, Gac, Gala, Godun, Jarkula, Kalin, Karan, Kecman, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Kapor, Kožul, Kuci, Latas, Lopar, Macura, Mataruga, Njeguš, Pađen, Palavestra, Punja, Puđa, Primilo, Rapa, Riđan, Pešorda, Rkman, Šola, Šolaja, Šabat, Šatara, Sarvan, Servan, Šikman, Šukman, Šuman, Šurla, Šurlan, Škipina, Špira, Šagolj, Šogolj, Šešelj, Šuput, Štedul, Šebez, Šekularac, Šormaz, Tantula, Taor, Tintor, Toholj, Toroman, Tubin, Vlaho, Varvilo, Varez, Vurdelja, Žeželj, Žungul, Žuža, Žužul, Žiga itd.
Zaključak
Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija treba označiti tablama Veliku Vlahinju i Malu Vlahinju sa nazivom i nadmorskom visinom vrha na njihovoj stvarnoj lokaciji. Ovaj prijedlog je baziran na kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.
Naslovna slika: Bjelašnica – Na rubu Vlahinjskog kotla (2000 m/nv)
Ajdovska deklica je okamenjen lik paganske djevojke, koja je živjela pod stijenama Prisojnika, kao kćerka diva Heljde, bila je dobra i milostiva, pomagala je ljudima. Putnike na drevnom karavanskom putu koji je spajao doline Save i Soče preko visokog prevoja na Vršiču vodila je kroz guste magle, jake ljetne oluje i visoke snježne smetove. Kada su se putnici vraćali natrag, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć davali su joj hranu i vodu, tako da nikada nije bila ni gladna ni žedna. Ova milostiva djevojka važila je za proročicu i mogla je da predvidi budućnost. Tako je jedne noći dok je majka sa tek novorođenim sinom u naručju spavala, prorekla je sudbinu njenog djeteta da će kad odraste postati veliki i hrabar lovac, koji će ubiti čuvenog Zlatoroga, a njegove rogove koji su ključni za pronalazak skrivenog blaga prodati za velike novce. Kada su njene rođene sestre gorske vile čule za ovo proročanstvo, prokleli su je i okamenili u stijeni, jer je najavila smrt njihovog omiljenog Zlatoroga. Čak i sada možemo vidjeti obrise njezinog lica sa prevoja na Vršiču (1611 m/nv) u sjevernoj stijeni Prisojnika. Okamenjen lik djevojke gleda na dolinu Suhe Pišnice u pravcu Kranjske Gore. Zlatorog je uvijek bio sveta i neranjiva životinja, sa punim poštovanjem i velikoj naklonosti ljudi. Legenda kaže da su njegovi rogovi trebali biti ključni za pronalazak skrivenog blaga, koje se nalazilo ispod planine Boga-Bogatin, a koje je čuvao stoglavi zmaj. Po ovoj legendi iz krvi Zlatoroga je izrasla rijetka biljka – planika (runolist). Kozorog i planika su simboli slovenskih planina i kad ih planinari ugledaju na visokim stjenovitim liticama uvijek se njima obraduju. Legenda o Ajdovskoj deklici i Zlatorogu u Slovenaca je vrlo cijenjena, jer prikazuje dobrotu ljudi i pomoć svima kojima je potrebna.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Visoko iznad okamenjenog lika Ajdovske deklice smješteno je Prisojnikovo okno na 2300 m/nv. Zovu ga i Prednje okno ili Veliko okno i kroz njega se može proći osiguranim planinarskim putem „Kopiščarjeva pot“. Put je otvoren 1948. godine i nosi ime po vodiču Antonu Kravanji – Kopiščarju (iz doline Trente). Okno se nalazi u vršnom grebenu Prisojnika ili Prisank (2547 m/nv). Na usponu je obavezna upotreba kompleta za samoosiguranje i kaciga. U proljeće na pojedinim mjestima zna biti zaleđenog snijega i dobro je ponijeti dereze i cepin, mogu zatrebati za svaki slučaj. Do podnožja stijene odakle započinje uspon Kopiščarjevom poti može se pristupiti iz dva pravca: od Erjavčeve kuće (1525 m/nv) i Tičarjevog doma (1620 m/nv). Obje kuće su planinarski objekti i nalaze se odmah pokraj ceste na dionici: Kranjska Gora – Vršič. Prisojnikovom oknu može se pristupiti i pl. stazom od Tičarjevog doma uz Gladki rob, ova staza je manje tehnički zahtjevna u odnosu na predhodnu i na nekoliko eksponiranih mjesta kroz stijenu za osiguranje su postavljene sajle i klinovi. Napomena: “Kopiščarjeva pot” je označena standardnom planinarskom signalizacijom, tehnički i kondicijski je veoma zatjevna i bilo kojim pravcem pristupa potrebno je 4 – 5 sati konstantnog penjanja uz veliku visinsku razliku (preko 1000 m).
Julijske Alpe – lik Ajdovske deklice u stijeni Prisojnika (oko 1800 m/nv), pogled od Erjavčeve kuće (1525 m/nv)
Naslovna slika: Julijske Alpe, vrh Prisojnik (2547 m/nv) – Ajdovska deklica i Prisojnikovo okno su obilježeni crvenim krugom
21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks. Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika. Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Nakon uspostave austrougarske vladavine u BiH građen je sistem fortifikacijskih objekta na dominantnim kotama oko Sarajeva. Objekti su građeni u periodu od 1882. – 1910. godine radi potencijalne odbrane grada. Pod nadzorom Vojno-inženjerijske Uprave ( “K. und K. Military Genie Direktion”) podignuto je nekoliko snažnih kamenih utvrda na Trebeviću, Grdonju, Pašinom brdu, Zmajevcu i Vratniku. Trebević i njegovi vrhovi dobivaju vojno-strateški značaj, te nastaju: Bistrik-kula (1000 m/nv), pojasna tvrđava na Draguljcu (1164 m/nv), kula na Paležu (1080 m/nv), kula na Zlatištu (823 m/nv) i tvrđava na Vracama (645 m/nv). Uređena su artiljerijski položaji na području Bijele stijene (1426 m/nv), a na zapadnom grebenu i vrhu Trebevića u ”živoj” stijeni isklesani su streljački jarkovi i zakloni za pješaštvo.
1896. god. Na sjevernoj strani Trebevića nešto niže od njegovog najvišeg vrha – Sofe (1629 m/nv) izgrađeno je prvo planinarsko sklonište u BiH. Kuća je smještena na 1560 m/nv i sagrađena od kamena, a imala je samo prizemlje. Unutrašnje prostorije sačinjavale su: kuhinja, trpezarija i četri sobe za spavanje. Jedna od soba je bila namjenjena isključivo za ženske posjetioce. Objekat je izgradio i njime upravlja Bosansko-hercegovački turistički klub (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”).
1907. god. Na Dobroj vodi, u blizini vrela izgrađeno je planinarsko sklonište. Objekat je izgradilo i njime upravlja TD ”Prijatelj prirode” Sarajevo.
1909. god. Na Sofama u požaru je izgorila planinarska kuća.
1911. god. Na Dobroj vodi propala je planinarska kuća zbog neodržavanja a neodgovorne osobe su je srušile i odnijele građu.
1912. god. Završena je izgradnja ceste koja od Ravni preko Brusa, Dovlića, Udeža, Jasika i Vlahovića vodi na vrelo Bistrice. Godine 1916. cesta je produžena do vrela rijeke Prače pod Jahorinom. Na vrelu Bistrice i Prače izgrađeni su vodovodni rezervoari odakle se preko Trebevića još i danas grad snabdjeva vodom.
1921. god. Društvo planinara BiH poduzima adaptaciju pl. kuće pod vrhom Trebevića. Nadograđen je jedan sprat sa potkrovljem. Finansijsku potporu pruža Ministarstvo šuma Kraljevine SHS. Radovi na kući trajali su dvije godine. Po dovršetku objekta u kući je bio smješten lugar koji je ujedno bio i njen čuvar. Nešto kasnije kuća je imala svog stalnog domaćina. Objekat nosi naziv “Dom kralja Aleksandra I. Karađorđevića“.
1932. god. Na Ravnama je izgrađen još jedan novi planinarski dom. Objekat nosi naziv “Dom kralja Petra I Karađorđevića”. Objekat je pod upravom DP “Romanija” Sarajevo. Između dva svjetska rata planinari su se mogli sklonitu još i u prostorije lugarnice na Ravnama, popularno nazvane “Prvi šumar” kao i u privatnom ugostiteljskom objektu na Brusu.
1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Trebevića je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
Trebević, austrougarska kula na Paležu (1080 m/nv)
1945. god. Planinarski dom na Ravnama uništen je prilikom povlačenja njemačkog okupatora, ali ga je iste godine obnovila planinarska sekcija Fiskulturnog društva radnika i namještenika “Udarnik” Sarajevo. Ovaj objekat predat je 1947. god. ugostiteljstvu, ali je 1953. god. vraćen planinarima na intervenciju PS BiH. Brigu o objektu preuzelo je PD “Trebević” Sarajevo. Pod upravom ovog društva je ostao sve do 1966. godine, kad ga je kupila Investiciona banka iz Sarajeva.
1946. god. Započinje obnova planinarskog doma pod vrhom Trebevića. Tokom sve četiri godine rata (1941. – 1945. god.) dom su zaposjeli njemački okupatori. Po njihovom povlačenju objekat je znatno oštećen. Dom je popravljen dobrovoljnim radom sarajevskih planinara. Brigu o objektu preuzima planinarska sekcija Fiskulturnog društva “Željezničar”.
1947. god. Smučarski savez BiH izgradio je 25-metarsku skakaonicu i manju kuću, na lokaciji nešto niže prije Brusa, u blizini ceste Sarajevo – Jahorina.
1948. god. U podnožju vrha Sofe formirana je planinska botanička bašta “Alpinetum” kojeg je osnovao biljni fiziolog prof. dr. Vojin Gligić (1901. – 1965. god.). Alpinetum je bio u sastavu Fakultetskog šumskog oglednog dobra “Igman” Ilidža. Osnovan je kao edukacijska podrška u radu nastavnicima u oblasti botaničkih studijskih programa, ali je bio potreban i istraživačima. Planinska botanička bašta je 1963., pripojena Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kao nastavni i istraživački objekt.
1.1.1950. god. Izveden je novogodišnji pohod na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Pohod je organizovao Sreski planinarski savez Sarajeva (kasnije promijenio ime u Gradski planinarski savez). Ovo je bio prvi pohod tradicionalne planinarske manifestacije koja se održala sve do danas.
1953. god. Započinje izgradnja planinarskog doma na Čelini (1256 m/nv). Dom gradi PD “Trebević” Sarajevo. Objekat je smješten pokraj ceste Sarajevo – Jahorina. Svečano otvaranje doma je održano 3.4.1955. godine, povodom proslave 10. godišnjice oslobođenja Sarajeva (1945. – 1955. god.). Nakon rasformiranja PD “Trebević” brigu o objektu preuzima PD “Igman” Sarajevo (odlukom PS BiH).
1954. god. U mjesecu februaru u požaru je do temelja izgorio planinarski dom pod vrhom Trebevića.
1954. god. Zahvaljujući svojim prirodnim osobinama planina Trebević, rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, br. 682/54, stavljena je pod zaštitu države kao park šuma koja obiluje prirodnim ljepotama i pejzažima, te bogatstvom flore i faune. Sa sarajevskim mahalama na svojim padinama predstavlja jedinstven sklad urbanog i prirodnog. Visoki stupanj biološke, pedološke i geološke raznolikosti na prostoru Trebevića je značajan za naučno istraživačke radove. Veliki kompeksi crnogorične šume na sjevernoj strani Trebevića čine „pluća grada“, te služi kao glavno izletište za odmor i rekreaciju građana.
1957. god. Početkom mjeseca juni započela je izgradnja novog planinarskog doma pod vrhom Trebevića. Objekat se gradi od kamena na lokaciji bivšeg pl. doma koji je izgorio u požaru 1954. god. Izgradnju doma je pokrenulo PD “Željezničar” Sarajevo.
1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević. U sklopu transverzale na Trebeviću je obilježena kontrolna tačka na lokaciji: pl. dom “Vaso Miskin Crni“ (KT 16). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
3.5.1959. god. U saobraćaj je puštena kabinska žičara. Donja stanica žičare je smještena u Starom Gradu na 560 m/nv, a gornja stanica na 1127 m/nv gdje je izgrađen restoran “Vidikovac“ sa razglednom terasom. Visinska razlika iznosi 567 metara, koja se žičarom pređe za 12 minuta vožnje. Imala je kapacitet 400 putnika po satu. Upravitelj žičare je bilo “GSP Sarajevo” (kasnije mjenja ime u “GRAS”). Cijena karte za prevoz žičarom je veoma povoljna i time je mnogim Sarajlijama omogućeno da što češće posjete svoje omiljeno izletište i borave na čistom planinskom zraku a posebno u zimskom periodu kada se iznad grada stvori gusta maglena koprena začinjena otrovnim izduvnim gasovima. Za vrijeme minulog rata u BiH (1992. – 1995. god.) žičara je u potpunosti uništena.
1960. god. Svečano je otvoren i stavljen u upotrebu novozgrađeni pl. dom pod vrhom Sofe. Dom nosi naziv po Vasi Miskinu Crnom (1916. – 1945. god.) Narodnom heroju iz NOR-a (1941. – 1945. god.). Objekat je pod upravom PD “Željezničar” Sarajevo.
1961. – 1968. god. Izgrađeni su mnogi objekti za odmor i rekreaciju radnika: Odmaralište preduzeća PTT saobraćaj Sarajevo na Dobroj vodi, Dom Kreditne banke iz Sarajeva u blizini Brusa pokraj pješačke staze za Čelinu, Dom preduzeća “Metal” iz Sarajeva (kasnije promijenilo ime u “Unioninvest”) smješten prije Brusa pokraj ceste na relaciji Sarajevo – Jahorina gdje je nekada bila skakaonica i manja kuća za smučare (izgorila 1958. god.). Dom preduzeća GP “Vranica” i Dom udruženja ratnih vojnih invalida, objekti su bili smješteni pokraj pješačke staze između Brusa i gornje stanice žičare.
1969. – 1972. god. Za potrebe izgradnje astronomske opservatorije urađena je prva faza rekonstrukcije na staroj vojnoj tvrđavi poznatoj po nazivu “Bistrik-kula“. Objekat izgrađen u doba Austrougarske Monarhije nakon prestanka njene vladavine je bio dugo godina napušten i više nije bio u funkciji sve do 1967. godine kada ga na korištenje dobiva Univerzitetsko astronomsko društvo iz Sarajeva. Na krovu objekta podignute su dvije kupole. U manjoj je smješten dvostruki astrograf, a u velikoj reflektor teleskopski. Od 1975. – 1982. godine trajala je druga faza izgradnje astronomske opservatorije. Tada je nabavljen reflektor teleskopski većeg promjera. Za njega je izgrađen potpuno novi objekat s kupolom promjera 8 m, pokraj stare tvrđave. Funkciju opservatorije zadržava sve do ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine kada je od strane Vojske Republike Srpske granatirana i zauzeta kao strateški položaj, opljačkana i uništena, a teren oko objekta miniran. Nakon minulog rata prostor je deminiran ali objekt i dalje stoji devastiran.
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Trebeviću obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. dom na Čelini (KT 66) i pl. dom “Vaso Miskin Crni” (KT 67). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
Trebević, antenski željezni tornjevi i triangulacijski betonski stup na vrhu Sofe (1629 m/nv)
1975. god. Na sjevernoj strani Trebevića nešto niže od njegovog najvišeg vrha – Sofe (1629 m/nv), izgrađen je objekat za UKW telefonske komunikacije sa antenskim tornjem od armiranobetonske konstrukcije visine 60 m. Objekat je smješten na 1566 m/nv i bio je jedini telekomunikacioni releј koјi niјe uništen od strane NATO aviјaciјe 1995. godine tokom bombardovanja strateški važnih objekta na području koje je držala Vojska Republike Srpske. Važan јe telekomunikacioni čvor za Saraјevo i predaјnik za nekoliko RTV stanica.
1982. god. Za potrebe održavanja 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84 na Trebeviću je izgrađena kombinirana bob-sanjkaška staza od armiranobetonske konstrukcije. Bila je jedina bob-sanjkaša staza u jugoistočnoj Europi. Tehničke karakteristike bob staze. Start: 1.108,5 m/nv; Cilj: 982,6 m/nv; Visinska razlika: 125,9 m; Duljina: 1.245,13 m; Ukupna dužina sa zaustavnim putem: 1.532 m (1.245 m + 287 m); Br. lijevih okuka: 6; Br. desnih okuka: 7; Prosječan nagib: 10,2%; Najveći nagib: 15%; Najmanji nagib: 1%.
1983. god. od 24. januara do 6. februara na Trebeviću održana su predolimpijska takmičenja evropskog prvenstva u bobu.
1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84, na Trebeviću je održano takmičenje u sanjkanju i bobu.
Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja
Iste godine u mjesecu aprilu je održan prvi planinarski pohod ″Svi na Trebević″ na relaciji od Grbavice preko Vraca i Knjeginjca na najviši vrh Tebevića – Sofe. Ova tradicionalna planinarska manifestacija se odražala do danas na novoj relaciji od “Inat kuće“ (kod Šeherćehajine ćuprije) kroz naselja Hošin brijeg i Jarčedoli, preko Ravni i Dobre vode. Organizator pohoda je PD “Željezničar“ Sarajevo.
1986. god. Objekat preduzeća “ŠIPAD” u krugu botaničkog vrta “Alpinetum” pod vrhom Sofe stavljen je u funkciju planinarske kuće pod upravom PD “ŠIPAD” Sarajevo.
1988. god. Objekat Osnovne škole u selu Dovlići stavljen je u funkciju planinarske kuće pod upravom PD “Džemal Bijedić” Sarajevo.
1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Trebevića uništeni su svi ugostiteljski objekti i radnička odmarališta, Sarajevska žičara, olimpijska bob – sanjkaška staza. Planinarski dom “Vaso Miskin Crni“ znatno je oštećen. Jedini objekat koji nije nastradao je planinarski dom na Čelini.
1.1.1997. god. izveden je novogodišnji pohod na najviši vrh Trebevića – Sofe. Bio je ovo prvi planinarski pohod nakon minulog rata u Bosni i Hercegovini. Pohodi nisu održani u periodu od 1993. – 1996. godine. Na usponu planinarskom stazom od Ravni preko Dobre vode učestvovao je veliki broj planinara. Ovaj tradicionalni planinarski pohod prvi put je izveden 1.1.1950. godine.
2010. god. PSD “Trebević – Stari Grad” dobilo je od Općine Stari Grad Sarajevo zemljište na Tabačkoj ravni (1200 m/nv) za izgradnju planinarskog doma. Kroz razne donacije i pomoć sa općinskog i kantonalnog nivoa u ovaj projekt su uložena finansijska sredstva. Izgrađen je objekt sa prizemljem i potkrovljem. Slijedi nastavak radova na uređenju fasade objekta i opremanje unutrašnjosti doma.
2013. god. Na lokalitetu Bijelih stijena (1250 m/nv) izgrađena je “Via ferrata“ – osigurana planinarska staza. Namjenjena je za obuku planinara koji će se kretati isto takvim stazama u visokom gorju. Ferrata nosi naziv po prof. dr. Josipu Flegeru (1896. – 1966.), suosnivaču i dugogodišnjem predsjedniku HPD “Bjelašnica” Sarajevo (od 1928. – 1941.).
2014. god. Na incijativu Planinarskog savez Kantona Sarajevo uspostavljen je prvi put planinarski pohod u povodu međunarodnog praznika Dana žena – 8. mart. Pohod je izveden pod nazivom “100 žena na Trebević” uz učešće velikog broja planinarki. Polazna tačka je Pino Nature Hotel, a pravac uspona: Ravne – Dobra voda – vrh Sofe (1629 m/nv). Organizator pohoda je Stanica planinarskih vodiča Sarajevo.
9.4.2014. god. Na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, usvojen je Zakon o proglašenju Zaštićenog pejzaža “Trebević”. Ovim zakonom utvrđena je zaštita područja Trebevića i njegovih prirodnih vrijednosti na prostoru od preko 400 ha. Primarna svrha uspostave zaštićenog pejzaža “Trebević” je očuvanje i unaprijeđenje svih elemenata fizičkogeografskog i biološkog diverziteta u zoni zaštićenog područja.
31.10.2015. god. U Napretkovom domu održana je Oboviteljska – osnivačka Skupština Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine. Skupštinu Saveza sačinjavaju predstavnici PS F BiH, PS HB i PS RS. Na Skupštini je izabrano rukovodstvo, nekoliko važnih komisija i dogovorena aktivnosti o radu PS BiH u narednom periodu.
2017. god. Početkom mjeseca oktobra započeti su radovi na uređenju Pješačke staze br. 1 koja iz Starog Grada vodi na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Staza je označena putokaznim tablama i odgovarajućom planinarskom signalizacijom. Postavljene su i tri ifo table sa opisom i tehničkim karakteristikama staze te preglednom kartom područja Trebevića sa ucrtanom trasom pješačke staze. Svi radovi na stazi završeni su krajem novembra iste godine. U sklopu projekta Pješačke staze br. 1 na vrhu Trebevića postavljena je na betonskom stupu granitna ploča sa otiskom otvorenog dlana ruke. Otvoreni dlan je simbol mira, dobrih i neskrivenih namjera i prijateljstva prema drugim ljudima. Ploču je izradio prof. Stijepo Gavrić, akademski kipar iz Sarajeva. Relacija: “Inat kuća” – ul. Veliki Alifakovac (groblje) – ul. Čeljigovići – ul. Hošin brijeg – ul. Nalina – Jarčedoli (groblje) – ul. Iza gaja – ul. Pogledine – ul. Dolovi – Apelova cesta – Olimpijska bob staza – Ravne (“Pino Nature Hotel”) – Dobra voda – pl. dom “V.M.C.” – vrh Trebevića; Polazna tačka i nadmorska visina: “Inat kuća” 550 m; Krajnja tačka i nadmorska visina: vrh Trebevića 1629 m; Visinska razlika: 1079 m; Ukupna dužina staze: 10 km; Ukupno vrijeme hoda: 4 h 30 min; Projekat i nadzor: PS FBiH / PS BiH; Investitor: Grad Sarajevo; Izvođač: PSD “Trebević – Stari Grad” Sarajevo. Svečano otvaranje staze je održano 23.6.2018. godine.
6.4.2018. god. Na Dan grada Sarajeva u saobraćaj je stavljena novoizgrađena žičara. Ukupno je 33 kabina koje mogu prevesti 1.200 putnika po satu. Trajanje vožnje u jednom smjeru iznosi 9 minuta. Pet kabina je u bojama olimpijskih krugova: plavoj, crvenoj, žutoj, zelenoj i crnoj, jedna je u boji zastave BiH, dok su ostale crne. Nova žičara je izgrađena na trasi nekadašnje sarajevske žičare koja je uništena u ratu (1992. – 1995. god.).
19.5.2018. god. Svečano je otvorena Pješačka staza br. 1 koja iz Istočnog Sarajeva vodi na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Staza je označena putokaznim tablama i odgovarajućom planinarskom signalizacijom. Postavljene su klupe na vidikovcima i tri ifo table sa opisom i tehničkim karakteristikama staze te preglednom kartom područja Tebevića sa ucrtanom trasom pješačke staze. Relacija: Lukavica – Ivanići – Kosa – Kadino brdo – Petruše – Gornji Miljevići – Miljeva strana – Šiljak – Perčin – Studeno brdo – zapadni greben – vrh Trebevića; Polazna tačka i nadmorska visina: Lukavica 550 m; Krajnja tačka i nadmorska visina: vrh Trebevića 1629 m; Visinska razlika: 1079 m; Ukupna dužina staze: 11 km; Ukupno vrijeme hoda: 5 h; Izvođač: PD “Trebević – Istočno Sarajevo”; Ovaj projekat je podržan od strane Misije USAID-a u BiH, Vlade Velike Britanije te Ambasade Republike Italije u BiH, a implementiran od strane Međunarodne organizacije za migracije, Misija u BiH.
2018. god. Na zapadnom grebenu Trebevića je izgrađena planinarska kuća “Jure Franko” (1430 m/nv). Kuća nosi naziv po bivšem jugoslavenskom i slovenskom alpskom skijašu iz Nove Gorice, poznat po osvajanju srebrne medalje u veleslalomu na 14. ZOI Sarajevo 1984. Vlasnik objekta je Slovenac Primož Juvan. Ova kuća je s vjerovatno najboljim pogledom na Sarajevsko polje i planine oko Sarajeva.
U posljedne dvije decenije 21. stoljeća na Trebeviću su izgrađeni novi hoteli i ugostiteljski objekti: Napretkov dom na Malom Studencu, Sportsko-rekreacioni centar na Brusu, Pino Nature Hotel na Ravnama, Zabavni park Sannyland na Zlatištu, Vila Andrea i Trebevićki raj na Brusu, Vidikovac na gornjoj stanici Sarajevske žičare. Ovi objekti zajedno sa novom sarajevskom žičarom su doprinjeli revitalizaciji olimpijske planine Trebević, kao turističko – rekreativne destinacije u Sarajevu.
Trebević, pogled ka Jahorini (1916 m/nv)
Naslovna slika: Trebević, tradicionalni planinarski novogodišnji pohod na vrh Sofe (1629 m/nv)
Po narodnom predanju u drugoj polovici 17. stoljeća za vrijeme vladavine Osmanlijske carevine u selu Ibrahimov Dolac na Zahumu rodila se Diva, kći Luke Grabovca. Diva je bila mlada djevojka koja je izgledom i ljepotom plijenila pažnju. Tako je priča o njenoj ljepoti došla do Tahir-bega Kopčića iz Kupresa i poželio je Divu za svoju ženu. Njegov otac Džafer-beg dva puta je za sina prosio Divu i dva puta bio odbijen. Ljut i uvrijeđen zbog odbijanja, mladi beg kreće u potragu za Divom i dok je vodila stado na ispašu sustigao je na Vran-planini i ubija. Sahranjena je na mjestu gdje se ubistvo dogodilo. Usamljeni grob na Kedžari vremenom je postao sveto mjesto. Grob je označen. Na njemu je podignut brončani kip Dive Grabovčeve. Postavljen je 1998. godine i rad je akademskog kipara Kuzme Kovačića iz Hvara. Od tada do današnjih dana mnogi hodočasnici posjećuju njen grob, a priča o tragičnom događaju i tužnoj sudbini ove mlade djevojke vremenom je postala legenda. U legendi, Tahir-bega je ubio kum Divine porodice Arslan-aga Zukić. Diva Grabovčeva se našla u raznim pjesmama, dokumentarnom filmu, dramskim djelima, imenima ulica i pričama naroda tog područja. Dr Ćiro Truhelka (1865. – 1942.), arheolog, povjesničar i kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu istražio je Divin grob i objavio knjigu o tome “Djevojački grob – legenda iz bosanske prošlosti“. U Ibrahimovom Dolcu, podignut je spomen Dom posvećen Divi Grabovčevoj. Izgrađena je replika stare ramske kuće ispred koje je postavljen brončani kip djevojčice, rad akademskog kipara Ilije Skočibušića iz Tomislavgrada. Dom je svečano otvoren 1.5.2014. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Selo Ibrahimov Dolac (1176 m/nv) nalazi se na području Općine Prozor – Rama. Selo i nekoliko zaseoka smješteno je u podnožju južnih padina planine Raduše na Zahumu prostranoj zaravni iznad Ramskog jezera. U selu je nekoliko napuštenih starih kuća koje privlače pažnju svojim izgledom. Također i zgrada nekadašnje osnovne škole je napuštena i propada u njoj više ne odjekuje školsko zvono i ne čuje se vriska i smijeh djece. Kuće treba obnoviti i zaštititi od daljnjeg propadanja. Kuća je važan spomenik tradicijske kulture koji treba sačuvati za mlađi naraštaj da upozna način života koji se na ovim prostorima odvijao prije više od tri stoljeća. Ovaj prostor već sada ima svoju kulturnu i turističku vrijednost. Proljeće u ovom planinskom kraju stiže kasno i tada Ibrahimov Dolac i zaseoci na Zahumu potpuno ožive. Vrtovi i njive se počinju okopavati i orati a čobani izgone svoja stada ovaca i krda goveda u planinu. Početkom jeseni djeca i stariji ljudi napuštaju Zahum i silaze u sela oko Ramskog jezera. U selu i zaseocima ostaju samo oni snažniji i hrabriji koji će preko zime hraniti i braniti stoku od napada divljih zvijeri.
Ibrahimov Dolac (1176 m/nv), spomen Dom posvećen Divi Grabovčevoj. Brončani kip djevojčice je rad akademskog kipara Ilije Skočibušića iz Tomislavgrada.
Nakon posjete spomen Doma posvećenog Divi Grabovčevoj vrijedi otići do vidikovca na Humnoj glavi (1250 m/nv) u blizini Ibrahimovog Dolca. Sa vidikovca se pruža najljepši pogled na Ramsko jezero (595 m/nv). Najbolje je otići u poslijepodnevnim satima, kada je jezero obasjano suncem sa zapadne strane. Motiv kao sa slika starih majstora renesansnog slikarstva. Ibrahimov Dolac često posjećuju planinari jer je najpogodnija polazna tačka za pristup na najviši vrh planine Raduše – Idovac (1956 m/nv). Najviše tjeme ove lijepe planine je ujedno i najrazgledniji vrh u našim planinama i po tome je poznat. Naime sa Idovca se vidi veliki broj planina u Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj. Možda se vrh nekad davno zvao Vidovac radi odličnih vidika koji se pružaju na sve strane, i kasnije promjenjen u Idovac. Tim prije jer mještani na Zahumu selo Ibrahimov Dolac nazivaju Braimov Dolac.
Naslovna slika: Ibrahimov Dolac (1176 m/nv), spomen Dom posvećen Divi Grabovčevoj
Razgovor sa Bracom Babićem, dugogodišnjim planinarom, iskusnim planinarskim i turističkim vodičem (Sarajevo, BiH).
Stefan Pejović, Radiosarajevo.ba, 24.03.2015. Fotografije: Braco Babić
Kada ste prvi put otišli na planinu, kada i gdje je to bilo?
Prvi put na planinu sam otišao sa sedam godina starosti. U to vrijeme je moj otac radio u Makedoniji i svoje slobodno vrijeme je provodio planinareći. Otac me je tada poveo na Osogovske planine i pristupili smo na najviši vrh Ruen (2252 m/nv) na makedonsko-bugarskoj granici. Nakon toga povremeno me vodio na izlete sa sobom i tako sam već u ranom djetinjstvu stekao ljubav prema prirodi i planinama.
Već u četvrtom razredu osnovne škole otac me učlanio u izviđače (skaute). Privukle su me izviđačke vještine, taborovanja pod šatorima, logorske vatre, marševi i sletovi. Od naših starješina u odredu učili smo kako preživjeti u prirodi, naložiti vatru na otvorenom po kiši, orijentisati se noću pomoću zvijezda, slanju signala pomoću zastavica, čuvati tajnu kurirskog pisma. Bilo je to vrijeme dječačkog zanosa i taj period mog života neraskidivo me povezao sa planinom i planinarenjem do danas.
Zašto uopšte idete na planine? Penjanje i hodanje je zamorno, šta je zapravo cilj planinarenja?
Boravak u planini nudi maksimalan odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude posebno u velikim gradovima. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi, život doživljava na nov i drugačiji način u pozitivnom smislu. Jedan od najpopularnijih vidova boravka u prirodi je planinarenje. Razlog više da trebamo ići u planine je naš „sjedalački“ način života, u školi, na radnom mjestu, kod kuće uz višesatno sjedenje kraj tv aparata i računara. Cilj planinarenja je pobuditi svijest ljudi i ukazati im da fizičkom aktivnošću – kretanjem u prirodi mogu očuvati svoje zdravlje.
Penjanje i hodanje u planini može biti zamorno ali ako se to praktikuje redovno bar jednom sedmično u okružju lijepe prirode i u društvu prijatelja, onda ono može imati više koristi čovjeku. Za mene planinarenje predstavlja idealan način za održavanje i poboljšavanje moje psihofizičke kondicije. Vremenom sam postao ovisnik o planinarenju i to je stil mog života koji me čini sretnim i zadovoljnim. Medicinski je dokazano da hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu, te pospješuje pokretljivost zglobova. Podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i ospskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje.
Ljude treba stalno podsticati i ukazati im koliko je za njihovo zdravlje važan boravak u planini da bar jednom sedmično – vikendom izađu iz gradske sredine na čist planinski zrak, mladi i stariji, svih starosnih doba. Od malena trebamo djecu učiti da zavole planinu i planinarenje, tako ćemo dobiti podmladak, kojeg sada nemamo. Planinareći upoznajemo ljude, krajeve, običaje, kulturu u domovini i svijetu. U planini se mogu baviti jednim ili više sportova na otvorenom: brdski biciklizam, alpinizam, kanjoning, turno skijanje, trčanje ili jednostavno da planinare, hodaju, šetaju i uživaju u prirodnim ljepotama. Sve zavisi od zdrastvene sposobnosti, afiniteta i ambicija.
Da li je smještaj u planinarskim domovima i skloništima udoban i da li ste nekad spavali pod otvorenim nebom?
Smještaj u našim planinarskim domovima i skloništima trenutno nije na zadovoljavajućem nivou, ako ih poredimo sa domovima u alpskim zemljama, Italija, Austrija, Švicarska, Francuska, Njemačka i Slovenija. Naši domovi imaju skroman smještajni kapacitet i udobnost. Kada ovo kažem mislim prvenstveno na sobe s krevetom i madracem, tekućom vodom u objektu, sanitarni čvor, opskrba hranom i pićem. Postoji nekoliko objekata u našim planinama koji pružaju solidnu uslugu ali je takvih svega pet-šest, što je veoma malo za razvoj planinskog turizma čemu težimo. Zašto je ovakvo stanje kod nas u BiH ne treba nas čuditi nalazimo se već punih dvadeset godina u teškoj ekonomskoj krizi, ogoman broj nezaposlenih, ne grade se tvornice bez koji nema pravog privrednog razvoja zemlje. Mnogi planinarski objekti na teritoriji BiH su nastradali u tri minula rata: 1914.-1918., 1941.-1945., i 1992.-1995. god. Nakon svakog rata iznova su podizani iz pepela u periodu manje od sto godina. Teško je izgraditi nove objekte i dovesti ih na nivo koji se traži u planinskom turizmu.
Da, spavao sam pod otvorenim nebom u bivak vreći i pod šatorom na višednevnim visokogorskim turama i ekspedicijama. Iskustvo koje sam stekao u izviđačima pomoglo mi je da moji boravci pod otvorenim nebom prođu ugodno i bez posljedica po zdravlje.
Neki kažu da planinari idu na planinu samo da bi se gore zabavili uz piće i gitaru. Da li je to istina?
Nakon povratka sa planinarske ture ili uspona na neki vrh uvečer u planinarskom domu uobičajeno je da se planinari zajedno druže uz pjesmu, gitaru ili harmoniku. Nema ništa loše u tome, ponekad se treba malo opustiti i veseliti ali u umjerenim granicama i bez opijanja alkoholom. Priče o nekakvim “dernecima” u planinarskim domovima su pretjerane, mada ima i takvih slučajeva, ali napominjem pravi planinari rijetko učestvuju u njima. Obično se radi o pojedincima kojima je krajnji cilj doći do pl. doma da pojedu i popiju sve što su sa sobom ponijeli u ruksaku. Ne odobravam ovakav vid boravka u planini i imam poseban izraz za takve osobe: “pjaninari”!
Oprema za planinarenje je skupa i teško dostupna u BiH. Kako se vi snalazite i kako planinari zarade novac za opremu?
Cijena opreme za planinarenje je povoljna ako se opredjelimo za rekreativno planinarenje. Ako se odlučimo za planinarenje u sva četiri godišnja doba potrebna su veća finansijska ulaganja, treba kupiti obuću i odjeću za zimski period, cepin, dereze, krplje, skije… Uvijek nešta od opreme nedostaje, haba se a neki djelovi pocjepaju ili izgube. Obzirom da se bavim visokogorskim planinarenjem posjedujem svu potrebnu opremu koju uglavnom kupujem vani, u inostranstvu, najćešće u Sloveniji gdje je velika ponuda u specijaliziranim prodavnicama sportske opreme. Obično sačekam mjesec august jer tada bude popust na kupovinu od 20 do 50%! Dio specijalne opreme sam kupovao zbog ućešća u četiri ekspedicije od toga dvije u Himalajima. Ovo napominjem jer sam za boravak i planinarenje u najvećem svjetskom velegorju morao kupiti svu penjačku opremu, jaknu, hlače, zaštitnu opremu, vreću za spavanje i sl. Srećom u Kathmandu-u je veliki izbor i postoji način da se jeftinije može nabaviti i kupiti, a da zadovoljava traženi kvalitet.
Danas je teško zaraditi novac, a još teže potrošiti, uglavnom ovim mlađim planinarima pomažu roditelji, ili štednjom vlastitog zarađenog novca od nekih poslova. Svi teže tome da kupe što kvalitetniju opremu, da im može poslužiti u svim prilikama i da nije skupa. Kupuje se i dobro očuvana (polovna) oprema u specijaliziranim prodavnicama, takođe samo vani, kod nas ovakvih prodavnica trenutno nema.
Na šta ste najviše ponosni u vezi sa planinama, odnosno šta bi ste izdvojili kao najveći uspjeh u “karijeri” planinara?
Planine su obilježile čitav moj život i zahvaljujući njima proputovao sam cijeli svijet bio sam u Himalajima, Atlasu, Araratu, Alpama i drugim velikim gorjima. Na tim putovanjima zasijao sam barem po jedno prijateljstvo koje i danas njegujem, time se najviše ponosim i ističem u svakoj prilici sa velikim zadovoljstvom. Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, iskrenija su i trajnija od onih u gradu jer ih povezuje zajednička ljubav prema prirodi. Ljude koji se bave planinarenjem cijenim prema iskazanoj količini ljubavi prema prirodi, a ne po ukupnom broju vrhova ili nadmorskim visinama na kojima su pristupili, svaki čovjek ima svoj cilj u planini i to treba cijeniti. Nekome je vrh Trebevića glavni cilj u planini, a nekome najviši vrh svijeta Mount Everest. Najvažnije od svega je kako čovjek doživljava put do svog cilja u planini, to je puno važnije od nadmorske visine vrha!
Jeste li se ikada izgubili u planini? Kako ste se izvukli?
Da, izgubio sam se jednom u planini s kolegom koji voli da istražuje planine kao i ja. Bilo je to prije tridesetak i više godina, izlet smo nazvali “Put u nepoznato” i otišli na Jahorinu. Krenuli smo iz olimpijskog ski-centra na najviši vrh Ogorjelica (1916 m/nv). S vrha nastavili smo ići jugozapadnim grebenom tzv “Gole Jahorine” i stigli u područje Međuplanine u koje nismo prije nikada zalazili, niti tu vode planinarski putevi. Umjesto da nastavimo Sarajevskom planinarskom transferzalom koja je obilježena planinarskim markacijama za selo Delijaš i dolinom Crne rijeke u Trnovo, nama neki vrag nije dao mira i krenuli smo u nepoznato!
Bez topografske karte i kompasa bilo je teško orijentisati se u srcu divljeg i dubokog klanca Kasindolske rijeke. Računali smo na naše ranije stečeno iskustvo planinareći nemarkiranim putevima i nastavili nizvodno obalom uz riječni tok i tako stigli u napušteno selo Ulobići. U selu smo zatekli jednog mještanina koji je slučajno taj dan navratio da obiđe svoje koze, a inače živio je u Sarajevu. Imanju je dao naziv “Ranč loza”. Prvo što nas je upitao bilo je imamo li možda kod sebe rakije lozovače, našta je moj kolega iz ruksaka izvadio malo pakovanje viskija i time obradovao domaćina.
Domaćin nam je uz čašicu viskija (mi nismo pili) detaljno objasnio područje gdje se trenutno nalazimo i kako da se dalje orijentišemo na terenu. Na komadu papira nacrtao je skicu puta kako da dođemo do Kasindolske bolnice. Iz sela smo krenuli pješačkom stazom zaraslom u šiblje. Držali smo se skice puta i stigli u selo Kijevo u dolini rijeke Željeznice. U pogrešnom pravcu od onoga kojim smo trebali ići! Jesmo li negdje pogriješili čitajući skicu puta ili je to bila seoska neslana šala, nećemo nikada saznati. Sutradan sam na topografskoj karti ucrtao naš put preko Međuplanine i uvjerio se da je selo Kijevo ipak najbliže naseljeno mjesto i puno bliže od Kasindolske bolnice gdje smo po skici trebali stići. Sjetim se ponekad ove avanture koja se na kraju sretno završila.
Da li ste se penjali i na planine izvan BiH?
Kao planinar imao sam sreće i privilegiju da obiđem mnoge planine izvan Bosne i Hercegovine. Za proteklih četrdeset i više godina mog planinarenja posjetio sam i popeo mnoge vrhove u masivu Alpa – Italija i Slovenija, Karpatima u Rumuniji, Dinarskom masivu od Risnjaka u Hrvatskoj do Prokletija u Albaniji, Šarsko-pindskom masivu od Kosova i Makedonije do Grčke, Rila i Pirin u Bugarskoj, Olimp u Grčkoj, Ararat u Turskoj, Atlas u Maroku i Himalajima gdje sam pristupio na nekoliko vrhova a među njima bih izdvojio Mera Peak (6476 m) i Island Peak (6189 m).
Koliko su bh. planine “konkurentne” ljepotom planinama u Europi i svijetu i šta je to što je posebno u našim planinama?
Bosna i Hercegovina je brdsko-planinska zemlja. Ne treba zaboraviti da desetina čovječanstva živi u planinskim prostranstvima, tom čudesnom lijepom svijetu. Naše planine obiluju rudnim i šumskim bogatstvom, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Mnoge planine u svijetu koje sam obišao ne mogu se mjeriti po ljepoti sa našim. Samo u našim planinama, možete se sageti i napiti čiste i bistre planinske vode, vidjeti srnu i divokozu kako u ranim jutarnjim satima pasu rosnu travu, čuti cvrkut ptica, huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu i diviti se bogatstvu pećina i jama. Eto ovim se možemo ponositi u našim planinama. Mnoge planine u svijetu su lijepe samo na fotografijama u turističkim prospektima i da nisu prekrivene snijegom i ledom ničim ne bi privukle pažnju, ipak nama planinarima one predstavljaju izazov zbog zahtjevnog pristupa i velike nadmorske visine vrhova.
Mi planinari imamo posebnu dužnost da stalno informiramo širu javnost o našim zapažanjima u planinskim područjima i govorimo o njihovim vrijednostima i problemima kojih je iz dana u dan sve više kao što je nekontrolirana sječa šume, zagađenje izvorišta pitke vode i uništavanje biljnog i životinjskog svijeta. Moramo svi zajedno raditi na stvaranju svijesti kod naših ljudi posebno kod mladih o važnosti planina za život i zdravlje ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta na našoj planeti.
Šta za Vas predstavlja “Via Dinarica”?
Projekat “Via Dinarica” predstavlja veliki iskorak u dosadašnjem promoviranju turističkih potencijala i stvaranju mogućnosti razvoja planinskog turizma u BiH i regiji. Nedostajao je jedan ovakav sveobuhvatan projekat koji nam je napokon “otvorio” oči da bolje sagledamo vrijednost naših planina i prirodnih ljepota kojima raspolažemo i šta trebamo uraditi kao kolektiv ili pojedinačno da ih možemo prezentirati u svijet na najbolji prihvatljivi način. Meni osobno kao planinarskom i turističkom vodiču može donijeti dobru zaradu od vođenja stranih planinara, ljubitelja prirode, općenito turista iz Europe i svijeta koji bi dolazili u posjetu našim planinama obuhvaćene ovim projektom.
Da li “Via Dinarica” može ubrzati i pomoći održivi razvoj planina na toj ruti?
Ovaj projekat ima sjajnu perspektivu i treba raditi na tome da se što prije implementira na terenu među lokalnim stanovništvom. Pružanjem usluga putem gostinskih soba uz raznoliku ponudu jela iz tradiciolne narodne kuhinje, te rukotvorina od prirodnih materijala, može biti dobra zarada. U realizaciju i uspješnost ovog projekta uopće ne sumnjam i uskoro će pozitivni rezultati potvrditi ovu moju pretpostavku i razmišljanja.
Kako planinari reaguju na “Via Dinaricu” – sve “novo” se obično gleda sa dozom opreza. Da li je tako i u ovom slučaju?
Na promociji projekta “Via Dinarica” u Napretkovom domu na Trebeviću prošle godine, prisutvovao je veliki broj poznatih bh planinara i svi su podržali ovaj projekat jer su prepoznali njegove univerzalne vrijednosti koje nudi na razvoju planinskog turizma u BiH. Projekat “Via Dinarica” je razdrmao učmalu atmosferu u našem planinarstvu i regiji i dao novi podsticaj u obnavljanju starih i uspostavi novih planinarskih puteva. Ovaj projekat je jedan od svijetlijih primjera kako treba samo malo više pameti i volje uložiti da svima jednog dana bude od koristi, posebno lokalnom stanovništvu u mjestima na trasi kojom prolazi “Via Dinarica”.
Šta trenutno radite i pripremate li “osvajanje” nekog vrha, ili probijanje novog puta?
Trenutno radim na promoviranju planinarske – turističke karte planine Prenj autora Zehrudina Isakovića. Bio sam recenzent ove karte i drago mi je što sam bio dio tima koji je uspješno realizovao ovaj projekat. Ova karta je nedostajala i po prvi puta se pojavila na našem tržištu. Karta je namjenjena svim planinarima i ljubiteljima prirode koji će pohoditi ovu našu kultnu planinu, po mišljenju mnogih možda i najljepšu u BiH.
Također radim na distribuciji novog vodiča “Planinarski put Dr Jovo Elčić” čiji sam autor. Put je dug oko 50 km i prolazi preko najviših vrhova tri naše poznate planine: Treskavica, Lelija i Zelengora.
U toku je rad na završetku i uređenju knjige “Na visovima Prenja” autora Kenana Husremovića. Ovdje sam u ulozi glavnog i odgovornog urednika i knjiga treba da izađe iz štampe početkom juna ove godine. Knjiga sadrži odabrane priče o doživljajima autora tokom njegovog višegodišnjeg planinarenja. Ilustrovana je velikim brojem fotografija i panoramskim snimcima jedinstvenim do sada u našoj planinarskoj literaturi i publicistici.
Pored ovoga redovno vikendom odlazim na planinarenje u našim planinama i regije. Uglavnom sav moj angažman svodi se na promoviranju planinarstva i planinarenje. Kao što rekoh to je postao stil mog života i uživam u svemu ovome. U slobodno vrijeme slušam dobru muziku po mom odabiru i čitam neke zanimljive knjige koje sam propustio ranije. Kad čovjek nešto radi iz ljubavi onda mu ništa ne pada teško.
Koju bi planinu u BiH preporučili za planinare-početnike i kako doći do nje?
Planinarima – početnicima, preporučio bih da se kao prvo učlane u neko od planinarskih društava ako ih ima u njihovom gradu. U matičnom planinarskom društvu mogu dobiti sve informacije koju planinarsku opremu trebaju imati i gdje se može kupiti, o planinarskim markiranim putevima i pristupima do pl. domova i vrhova u našim planinama. Važno je da u početku ne idu sami u planinu već u društvu iskusnijeg i vještijeg planinara od kojeg mogu naučitiu niz korisnih savjeta koji će im kasnije na samostalnom planinarenju puno pomoći. Ako se opredjele i počnu ozbiljnije baviti planinarenjem trebaju da završe Osnovnu planinarsku školu a kasnije neki od specijaliziranih tečaja npr. iz GSS (ljetni i zimski) ili alpinistički (ljetni i zimski) na kojima mogu naučiti razne vještine koje će im zatrebati na planinarenju u visokom gorju.
Planinari – početnici koji žive u Sarajevu u najboljem su položaju, u gradu je trenutno dvadesetak registrovanih planinarskih Društava. Također u okolini Sarajeva je desetak planina u zoni od 1500 do 2100 metara nadmorske visine do kojih se stiže automobilom bilo kojim putnim pravcem za tridesetak minuta vožnje i po ovome je jedinstven među glavnim gradovima u svijetu. Preporučio bih za početak da krenu na sarajevski Ozren (Bukovik i Crepoljsko), Trebević i Igman. To su planine prosječne nadmorske visine od 1500 do 1600 metara, sa dobro markiranim planinarskim stazama i lagane u orijentacijskom smislu.
Kakvo je stanje u bh. planinarstvu danas? Da li ima pomaka?
Možda je bolje ovo pitanje formulisati kakvi su odnosi između planinarskih saveza i društava unutar BiH i odnos između planinara različitih etno i religijskih pripadnosti. Nakom minulog rata postoji organizaciona razdvojenost koja se ogleda u tri Saveza: Planinarski savez Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, Planinarski savez Herceg-Bosna sa sjedištem u Mostaru i Planinarski savez Republike Srpske sa sjedištem u Banja Luci. Trenutno se vodi aktivnost na formiranju “krovnog“ saveza (Planininarski savez BiH) u kojem će biti zastupljeni predstavnici iz sva tri navedena saveza.
Bez obzira na etničku, religijsku pripadnost i organizacionu razdvojenost, planinari u BiH njeguju svoje odnose na najbolji mogući način družeći se u planini na usponima, sletovima i drugim planinarskim manifestacijama.
Budućnost planinarenja u BiH vidim u mlađem naraštaju koji je željan boravka i druženja u lijepoj prirodi. Takođe se nadam da ćemo se uskoro ujediniti i biti pod jednim zajedničkim ”krovom” – Planinarski savez Bosne i Hercegovine, druge nam nema, samo zajedno možemo nastaviti dalje, ovako više ne ide.
Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na topografskoj karti Bjelašnice R=1:25.000, Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. stoji neodgovarajući naziv najvišem vrhu u masivu Hranisave i pogrešno su označena dva najviša vrha u masivu Vlahinje. Na karti je stari naziv Hadži Hasanov vrh preimenovan u Hranisava. Mještani u selima na sjevernoj strani Bjelašnice i dalje ovaj vrh nazivaju njegovim starim imenom. PD „Pazarić“ postavilo je na najvišem vrhu Hranisave željezni jarbol sa državnom zastavom BiH, grbom pl. društva i označila starim imenom – Hadži hasanov vrh 1964 m/nv.
Toponomastika je grana lingvistike koja se bavi porijeklom i značenjem pojedinih toponima. A ta oblast nauke je vrlo nesigurna i nikada nismo sigurni da smo našli pravo rješenje. I zaista je tako, kad pomislite da ste na putu ka istinskom rješenju, pojavi se neko ko vas vrati na početak. Na našim prostorima je to još više izraženo. Tu ima toponima čije je porijeklo iz različitih izvora: predslovenskih, slovenskih, romanskih, orijentalnih/turskih, germanskih.
Hadži Hasanov vrh nalazi se na zapadnoj strani Bjelašnice u masivu Hranisave. Sa vrha pružaju se široki vidici na mnoge planine: Trebević, Romanija, Treskavica, Visočica, Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Kamešnica, Tušnica, Cincar, Malovan, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja i druge.
Pristup na Hadži Hasanov vrh
– Iz Tarčina: Mehina luka – bivša Alborina lov. kć. – Alborin put – Pogledić – Kalajli jezero – Alkina kosa – Sedlo – Hadžihasanov vrh (5 h);
– Iz Tarčina: katun Opančak – Kalajli jezero – Alkina kosa – Sedlo – Hadžihasanov vrh (3 h);
– Iz Pazarića: od sela Beganovi ili preko vojnog poligona do pl. doma na Kraljevcu, nastaviti pokraj vrela Kradenik do Kozjače, dalje jednom od dvije varijanti, br. 1 preko Ždrijela – via normale ili br. 2 preko Strugova – osiguranim planinarskim putem (5 h);
– Iz sela Ljubovčići: pored pl. doma na Šavnicima i Hobera, ili preko Bora do Salihagine bajte, dalje pored pl. kuće Pod Gradina do Vjetrenih vrata, nastaviti preko katuna Hranisava i bivše pl. kuće na koti 1953 m.n.v. i grebenom kroz klekovinu do Sedla pod Hadžihasanovim vrhom (5 h);
Pristup automobilom do ishodišne tačke u selu Ljubovčići: Na odvojku za Pazarić skrenuti sa ceste Sarajevo – Mostar (M-17) i nastaviti pored džamije u selu Kahrimani te pored kasarne cestom kroz sela Ferhatlije i Jeleč do prodavnice mješovite robe u selu Ljubovčići (oko 3 km).
– Iz sela Lokve, makadamskom cestom (u dobrom stanju, može i malim kolima) do Salihagine bajte (oko 9 km). Dalje preko Podgradine ili preko Ravne mrtvanje na Vjetrena vrata (4 h).
Prijedlog za pl. kružnu turu, pravcem: selo Ljubovčići – Bor – Salihagina bajta – pl. dom Pod Gradina – Vjetrena vrata – katun Hranisava (Birdžina koliba) – Hadži Hasanov vrh – Ljute strane – Revi do – Padališta – Vjetrena vrata – Ravne mrtvanje – Bor – Ljubovčići. Ukupno vrijeme trajanja ture sa pauzama za odmor 8 sati.
Zaključak
Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija oko imena najbolje je najvišem vrhu u masivu Hranisave vratiti njegovo prvobitno ime u Hadži Hasanov vrh pošto stariji naziv nije poznat. Ovaj prijedlog je baziran na kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.
Naslovna slika: Bjelašnica, Hranisava / Hadži Hasanov vrh (1964 m/nv) i sjeverna stijena Male Hranisave (1800 m/nv) u kojoj je 1958. godine izgrađen osigurani planinarski put (na slici označen crvenom linijom)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 