Razgovor sa Bracom Babićem, dugogodišnjim planinarom, iskusnim planinarskim i turističkim vodičem (Sarajevo, BiH).
Stefan Pejović, Radiosarajevo.ba, 24.03.2015.
Fotografije: Braco Babić
Kada ste prvi put otišli na planinu, kada i gdje je to bilo?
Prvi put na planinu sam otišao sa sedam godina starosti. U to vrijeme je moj otac radio u Makedoniji i svoje slobodno vrijeme je provodio planinareći. Otac me je tada poveo na Osogovske planine i pristupili smo na najviši vrh Ruen (2252 m/nv) na makedonsko-bugarskoj granici. Nakon toga povremeno me vodio na izlete sa sobom i tako sam već u ranom djetinjstvu stekao ljubav prema prirodi i planinama.
Već u četvrtom razredu osnovne škole otac me učlanio u izviđače (skaute). Privukle su me izviđačke vještine, taborovanja pod šatorima, logorske vatre, marševi i sletovi. Od naših starješina u odredu učili smo kako preživjeti u prirodi, naložiti vatru na otvorenom po kiši, orijentisati se noću pomoću zvijezda, slanju signala pomoću zastavica, čuvati tajnu kurirskog pisma. Bilo je to vrijeme dječačkog zanosa i taj period mog života neraskidivo me povezao sa planinom i planinarenjem do danas.
Zašto uopšte idete na planine? Penjanje i hodanje je zamorno, šta je zapravo cilj planinarenja?
Boravak u planini nudi maksimalan odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude posebno u velikim gradovima. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi, život doživljava na nov i drugačiji način u pozitivnom smislu. Jedan od najpopularnijih vidova boravka u prirodi je planinarenje. Razlog više da trebamo ići u planine je naš „sjedalački“ način života, u školi, na radnom mjestu, kod kuće uz višesatno sjedenje kraj tv aparata i računara. Cilj planinarenja je pobuditi svijest ljudi i ukazati im da fizičkom aktivnošću – kretanjem u prirodi mogu očuvati svoje zdravlje.
Penjanje i hodanje u planini može biti zamorno ali ako se to praktikuje redovno bar jednom sedmično u okružju lijepe prirode i u društvu prijatelja, onda ono može imati više koristi čovjeku. Za mene planinarenje predstavlja idealan način za održavanje i poboljšavanje moje psihofizičke kondicije. Vremenom sam postao ovisnik o planinarenju i to je stil mog života koji me čini sretnim i zadovoljnim. Medicinski je dokazano da hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu, te pospješuje pokretljivost zglobova. Podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i ospskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje.
Ljude treba stalno podsticati i ukazati im koliko je za njihovo zdravlje važan boravak u planini da bar jednom sedmično – vikendom izađu iz gradske sredine na čist planinski zrak, mladi i stariji, svih starosnih doba. Od malena trebamo djecu učiti da zavole planinu i planinarenje, tako ćemo dobiti podmladak, kojeg sada nemamo. Planinareći upoznajemo ljude, krajeve, običaje, kulturu u domovini i svijetu. U planini se mogu baviti jednim ili više sportova na otvorenom: brdski biciklizam, alpinizam, kanjoning, turno skijanje, trčanje ili jednostavno da planinare, hodaju, šetaju i uživaju u prirodnim ljepotama. Sve zavisi od zdrastvene sposobnosti, afiniteta i ambicija.
Da li je smještaj u planinarskim domovima i skloništima udoban i da li ste nekad spavali pod otvorenim nebom?
Smještaj u našim planinarskim domovima i skloništima trenutno nije na zadovoljavajućem nivou, ako ih poredimo sa domovima u alpskim zemljama, Italija, Austrija, Švicarska, Francuska, Njemačka i Slovenija. Naši domovi imaju skroman smještajni kapacitet i udobnost. Kada ovo kažem mislim prvenstveno na sobe s krevetom i madracem, tekućom vodom u objektu, sanitarni čvor, opskrba hranom i pićem. Postoji nekoliko objekata u našim planinama koji pružaju solidnu uslugu ali je takvih svega pet-šest, što je veoma malo za razvoj planinskog turizma čemu težimo. Zašto je ovakvo stanje kod nas u BiH ne treba nas čuditi nalazimo se već punih dvadeset godina u teškoj ekonomskoj krizi, ogoman broj nezaposlenih, ne grade se tvornice bez koji nema pravog privrednog razvoja zemlje. Mnogi planinarski objekti na teritoriji BiH su nastradali u tri minula rata: 1914.-1918., 1941.-1945., i 1992.-1995. god. Nakon svakog rata iznova su podizani iz pepela u periodu manje od sto godina. Teško je izgraditi nove objekte i dovesti ih na nivo koji se traži u planinskom turizmu.
Da, spavao sam pod otvorenim nebom u bivak vreći i pod šatorom na višednevnim visokogorskim turama i ekspedicijama. Iskustvo koje sam stekao u izviđačima pomoglo mi je da moji boravci pod otvorenim nebom prođu ugodno i bez posljedica po zdravlje.
Neki kažu da planinari idu na planinu samo da bi se gore zabavili uz piće i gitaru. Da li je to istina?
Nakon povratka sa planinarske ture ili uspona na neki vrh uvečer u planinarskom domu uobičajeno je da se planinari zajedno druže uz pjesmu, gitaru ili harmoniku. Nema ništa loše u tome, ponekad se treba malo opustiti i veseliti ali u umjerenim granicama i bez opijanja alkoholom. Priče o nekakvim “dernecima” u planinarskim domovima su pretjerane, mada ima i takvih slučajeva, ali napominjem pravi planinari rijetko učestvuju u njima. Obično se radi o pojedincima kojima je krajnji cilj doći do pl. doma da pojedu i popiju sve što su sa sobom ponijeli u ruksaku. Ne odobravam ovakav vid boravka u planini i imam poseban izraz za takve osobe: “pjaninari”!
Oprema za planinarenje je skupa i teško dostupna u BiH. Kako se vi snalazite i kako planinari zarade novac za opremu?
Cijena opreme za planinarenje je povoljna ako se opredjelimo za rekreativno planinarenje. Ako se odlučimo za planinarenje u sva četiri godišnja doba potrebna su veća finansijska ulaganja, treba kupiti obuću i odjeću za zimski period, cepin, dereze, krplje, skije… Uvijek nešta od opreme nedostaje, haba se a neki djelovi pocjepaju ili izgube. Obzirom da se bavim visokogorskim planinarenjem posjedujem svu potrebnu opremu koju uglavnom kupujem vani, u inostranstvu, najćešće u Sloveniji gdje je velika ponuda u specijaliziranim prodavnicama sportske opreme. Obično sačekam mjesec august jer tada bude popust na kupovinu od 20 do 50%! Dio specijalne opreme sam kupovao zbog ućešća u četiri ekspedicije od toga dvije u Himalajima. Ovo napominjem jer sam za boravak i planinarenje u najvećem svjetskom velegorju morao kupiti svu penjačku opremu, jaknu, hlače, zaštitnu opremu, vreću za spavanje i sl. Srećom u Kathmandu-u je veliki izbor i postoji način da se jeftinije može nabaviti i kupiti, a da zadovoljava traženi kvalitet.
Danas je teško zaraditi novac, a još teže potrošiti, uglavnom ovim mlađim planinarima pomažu roditelji, ili štednjom vlastitog zarađenog novca od nekih poslova. Svi teže tome da kupe što kvalitetniju opremu, da im može poslužiti u svim prilikama i da nije skupa. Kupuje se i dobro očuvana (polovna) oprema u specijaliziranim prodavnicama, takođe samo vani, kod nas ovakvih prodavnica trenutno nema.
Na šta ste najviše ponosni u vezi sa planinama, odnosno šta bi ste izdvojili kao najveći uspjeh u “karijeri” planinara?
Planine su obilježile čitav moj život i zahvaljujući njima proputovao sam cijeli svijet bio sam u Himalajima, Atlasu, Araratu, Alpama i drugim velikim gorjima. Na tim putovanjima zasijao sam barem po jedno prijateljstvo koje i danas njegujem, time se najviše ponosim i ističem u svakoj prilici sa velikim zadovoljstvom. Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, iskrenija su i trajnija od onih u gradu jer ih povezuje zajednička ljubav prema prirodi. Ljude koji se bave planinarenjem cijenim prema iskazanoj količini ljubavi prema prirodi, a ne po ukupnom broju vrhova ili nadmorskim visinama na kojima su pristupili, svaki čovjek ima svoj cilj u planini i to treba cijeniti. Nekome je vrh Trebevića glavni cilj u planini, a nekome najviši vrh svijeta Mount Everest. Najvažnije od svega je kako čovjek doživljava put do svog cilja u planini, to je puno važnije od nadmorske visine vrha!
Jeste li se ikada izgubili u planini? Kako ste se izvukli?
Da, izgubio sam se jednom u planini s kolegom koji voli da istražuje planine kao i ja. Bilo je to prije tridesetak i više godina, izlet smo nazvali “Put u nepoznato” i otišli na Jahorinu. Krenuli smo iz olimpijskog ski-centra na najviši vrh Ogorjelica (1916 m/nv). S vrha nastavili smo ići jugozapadnim grebenom tzv “Gole Jahorine” i stigli u područje Međuplanine u koje nismo prije nikada zalazili, niti tu vode planinarski putevi. Umjesto da nastavimo Sarajevskom planinarskom transferzalom koja je obilježena planinarskim markacijama za selo Delijaš i dolinom Crne rijeke u Trnovo, nama neki vrag nije dao mira i krenuli smo u nepoznato!
Bez topografske karte i kompasa bilo je teško orijentisati se u srcu divljeg i dubokog klanca Kasindolske rijeke. Računali smo na naše ranije stečeno iskustvo planinareći nemarkiranim putevima i nastavili nizvodno obalom uz riječni tok i tako stigli u napušteno selo Ulobići. U selu smo zatekli jednog mještanina koji je slučajno taj dan navratio da obiđe svoje koze, a inače živio je u Sarajevu. Imanju je dao naziv “Ranč loza”. Prvo što nas je upitao bilo je imamo li možda kod sebe rakije lozovače, našta je moj kolega iz ruksaka izvadio malo pakovanje viskija i time obradovao domaćina.
Domaćin nam je uz čašicu viskija (mi nismo pili) detaljno objasnio područje gdje se trenutno nalazimo i kako da se dalje orijentišemo na terenu. Na komadu papira nacrtao je skicu puta kako da dođemo do Kasindolske bolnice. Iz sela smo krenuli pješačkom stazom zaraslom u šiblje. Držali smo se skice puta i stigli u selo Kijevo u dolini rijeke Željeznice. U pogrešnom pravcu od onoga kojim smo trebali ići! Jesmo li negdje pogriješili čitajući skicu puta ili je to bila seoska neslana šala, nećemo nikada saznati. Sutradan sam na topografskoj karti ucrtao naš put preko Međuplanine i uvjerio se da je selo Kijevo ipak najbliže naseljeno mjesto i puno bliže od Kasindolske bolnice gdje smo po skici trebali stići. Sjetim se ponekad ove avanture koja se na kraju sretno završila.
Da li ste se penjali i na planine izvan BiH?
Kao planinar imao sam sreće i privilegiju da obiđem mnoge planine izvan Bosne i Hercegovine. Za proteklih četrdeset i više godina mog planinarenja posjetio sam i popeo mnoge vrhove u masivu Alpa – Italija i Slovenija, Karpatima u Rumuniji, Dinarskom masivu od Risnjaka u Hrvatskoj do Prokletija u Albaniji, Šarsko-pindskom masivu od Kosova i Makedonije do Grčke, Rila i Pirin u Bugarskoj, Olimp u Grčkoj, Ararat u Turskoj, Atlas u Maroku i Himalajima gdje sam pristupio na nekoliko vrhova a među njima bih izdvojio Mera Peak (6476 m) i Island Peak (6189 m).
Koliko su bh. planine “konkurentne” ljepotom planinama u Europi i svijetu i šta je to što je posebno u našim planinama?
Bosna i Hercegovina je brdsko-planinska zemlja. Ne treba zaboraviti da desetina čovječanstva živi u planinskim prostranstvima, tom čudesnom lijepom svijetu. Naše planine obiluju rudnim i šumskim bogatstvom, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Mnoge planine u svijetu koje sam obišao ne mogu se mjeriti po ljepoti sa našim. Samo u našim planinama, možete se sageti i napiti čiste i bistre planinske vode, vidjeti srnu i divokozu kako u ranim jutarnjim satima pasu rosnu travu, čuti cvrkut ptica, huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu i diviti se bogatstvu pećina i jama. Eto ovim se možemo ponositi u našim planinama. Mnoge planine u svijetu su lijepe samo na fotografijama u turističkim prospektima i da nisu prekrivene snijegom i ledom ničim ne bi privukle pažnju, ipak nama planinarima one predstavljaju izazov zbog zahtjevnog pristupa i velike nadmorske visine vrhova.
Mi planinari imamo posebnu dužnost da stalno informiramo širu javnost o našim zapažanjima u planinskim područjima i govorimo o njihovim vrijednostima i problemima kojih je iz dana u dan sve više kao što je nekontrolirana sječa šume, zagađenje izvorišta pitke vode i uništavanje biljnog i životinjskog svijeta. Moramo svi zajedno raditi na stvaranju svijesti kod naših ljudi posebno kod mladih o važnosti planina za život i zdravlje ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta na našoj planeti.
Šta za Vas predstavlja “Via Dinarica”?
Projekat “Via Dinarica” predstavlja veliki iskorak u dosadašnjem promoviranju turističkih potencijala i stvaranju mogućnosti razvoja planinskog turizma u BiH i regiji. Nedostajao je jedan ovakav sveobuhvatan projekat koji nam je napokon “otvorio” oči da bolje sagledamo vrijednost naših planina i prirodnih ljepota kojima raspolažemo i šta trebamo uraditi kao kolektiv ili pojedinačno da ih možemo prezentirati u svijet na najbolji prihvatljivi način. Meni osobno kao planinarskom i turističkom vodiču može donijeti dobru zaradu od vođenja stranih planinara, ljubitelja prirode, općenito turista iz Europe i svijeta koji bi dolazili u posjetu našim planinama obuhvaćene ovim projektom.
Da li “Via Dinarica” može ubrzati i pomoći održivi razvoj planina na toj ruti?
Ovaj projekat ima sjajnu perspektivu i treba raditi na tome da se što prije implementira na terenu među lokalnim stanovništvom. Pružanjem usluga putem gostinskih soba uz raznoliku ponudu jela iz tradiciolne narodne kuhinje, te rukotvorina od prirodnih materijala, može biti dobra zarada. U realizaciju i uspješnost ovog projekta uopće ne sumnjam i uskoro će pozitivni rezultati potvrditi ovu moju pretpostavku i razmišljanja.
Kako planinari reaguju na “Via Dinaricu” – sve “novo” se obično gleda sa dozom opreza. Da li je tako i u ovom slučaju?
Na promociji projekta “Via Dinarica” u Napretkovom domu na Trebeviću prošle godine, prisutvovao je veliki broj poznatih bh planinara i svi su podržali ovaj projekat jer su prepoznali njegove univerzalne vrijednosti koje nudi na razvoju planinskog turizma u BiH. Projekat “Via Dinarica” je razdrmao učmalu atmosferu u našem planinarstvu i regiji i dao novi podsticaj u obnavljanju starih i uspostavi novih planinarskih puteva. Ovaj projekat je jedan od svijetlijih primjera kako treba samo malo više pameti i volje uložiti da svima jednog dana bude od koristi, posebno lokalnom stanovništvu u mjestima na trasi kojom prolazi “Via Dinarica”.
Šta trenutno radite i pripremate li “osvajanje” nekog vrha, ili probijanje novog puta?
Trenutno radim na promoviranju planinarske – turističke karte planine Prenj autora Zehrudina Isakovića. Bio sam recenzent ove karte i drago mi je što sam bio dio tima koji je uspješno realizovao ovaj projekat. Ova karta je nedostajala i po prvi puta se pojavila na našem tržištu. Karta je namjenjena svim planinarima i ljubiteljima prirode koji će pohoditi ovu našu kultnu planinu, po mišljenju mnogih možda i najljepšu u BiH.
Također radim na distribuciji novog vodiča “Planinarski put Dr Jovo Elčić” čiji sam autor. Put je dug oko 50 km i prolazi preko najviših vrhova tri naše poznate planine: Treskavica, Lelija i Zelengora.
U toku je rad na završetku i uređenju knjige “Na visovima Prenja” autora Kenana Husremovića. Ovdje sam u ulozi glavnog i odgovornog urednika i knjiga treba da izađe iz štampe početkom juna ove godine. Knjiga sadrži odabrane priče o doživljajima autora tokom njegovog višegodišnjeg planinarenja. Ilustrovana je velikim brojem fotografija i panoramskim snimcima jedinstvenim do sada u našoj planinarskoj literaturi i publicistici.
Pored ovoga redovno vikendom odlazim na planinarenje u našim planinama i regije. Uglavnom sav moj angažman svodi se na promoviranju planinarstva i planinarenje. Kao što rekoh to je postao stil mog života i uživam u svemu ovome. U slobodno vrijeme slušam dobru muziku po mom odabiru i čitam neke zanimljive knjige koje sam propustio ranije. Kad čovjek nešto radi iz ljubavi onda mu ništa ne pada teško.
Koju bi planinu u BiH preporučili za planinare-početnike i kako doći do nje?
Planinarima – početnicima, preporučio bih da se kao prvo učlane u neko od planinarskih društava ako ih ima u njihovom gradu. U matičnom planinarskom društvu mogu dobiti sve informacije koju planinarsku opremu trebaju imati i gdje se može kupiti, o planinarskim markiranim putevima i pristupima do pl. domova i vrhova u našim planinama. Važno je da u početku ne idu sami u planinu već u društvu iskusnijeg i vještijeg planinara od kojeg mogu naučitiu niz korisnih savjeta koji će im kasnije na samostalnom planinarenju puno pomoći. Ako se opredjele i počnu ozbiljnije baviti planinarenjem trebaju da završe Osnovnu planinarsku školu a kasnije neki od specijaliziranih tečaja npr. iz GSS (ljetni i zimski) ili alpinistički (ljetni i zimski) na kojima mogu naučiti razne vještine koje će im zatrebati na planinarenju u visokom gorju.
Planinari – početnici koji žive u Sarajevu u najboljem su položaju, u gradu je trenutno dvadesetak registrovanih planinarskih Društava. Također u okolini Sarajeva je desetak planina u zoni od 1500 do 2100 metara nadmorske visine do kojih se stiže automobilom bilo kojim putnim pravcem za tridesetak minuta vožnje i po ovome je jedinstven među glavnim gradovima u svijetu. Preporučio bih za početak da krenu na sarajevski Ozren (Bukovik i Crepoljsko), Trebević i Igman. To su planine prosječne nadmorske visine od 1500 do 1600 metara, sa dobro markiranim planinarskim stazama i lagane u orijentacijskom smislu.
Kakvo je stanje u bh. planinarstvu danas? Da li ima pomaka?
Možda je bolje ovo pitanje formulisati kakvi su odnosi između planinarskih saveza i društava unutar BiH i odnos između planinara različitih etno i religijskih pripadnosti. Nakom minulog rata postoji organizaciona razdvojenost koja se ogleda u tri Saveza: Planinarski savez Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, Planinarski savez Herceg-Bosna sa sjedištem u Mostaru i Planinarski savez Republike Srpske sa sjedištem u Banja Luci. Trenutno se vodi aktivnost na formiranju „krovnog“ saveza (Planininarski savez BiH) u kojem će biti zastupljeni predstavnici iz sva tri navedena saveza.
Bez obzira na etničku, religijsku pripadnost i organizacionu razdvojenost, planinari u BiH njeguju svoje odnose na najbolji mogući način družeći se u planini na usponima, sletovima i drugim planinarskim manifestacijama.
Budućnost planinarenja u BiH vidim u mlađem naraštaju koji je željan boravka i druženja u lijepoj prirodi. Takođe se nadam da ćemo se uskoro ujediniti i biti pod jednim zajedničkim ”krovom” – Planinarski savez Bosne i Hercegovine, druge nam nema, samo zajedno možemo nastaviti dalje, ovako više ne ide.
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 