Planina Ararat je ugasli vulkan, smještena u provinciji Iğdır na istoku Turske, gdje graniči sa Armenijom i Iranom. Svaki narod je drukčije naziva: za Turke je ona Ağri Daği, za Armene – Masis, za Kurde – Çiyayê Alavhat, za Perzijance – Koh-i-Nuh. Naziv Ağri Daği je dobila dok je teritorijalno pripadala turskoj provinciji Ağri.
Ararat čine dva vrha koji su međusobno udaljeni oko 15 km: Veliki Ararat, (Büyük Ağri Daği) visok 5137 m/nv je najviši vrh ove planine i ujedno Republike Turske te puno niži Mali Ararat (Küçük Ağri Daği) visok 3886 m/nv. Na topografskim i geografskim kartama starijeg izdanja nadmorska visina najvišeg tjemena Ararata je 5165 metara. Nova mjerenja su pokazala da je vrh 28 metara niži od prijašnje visine.
Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga. Najposjećenija je planina Turske, a jedan od razloga može biti i legenda o prapovjesnom općem potopu i Noine obitelji koja ga je, zahvaljujući Božijem upozorenju, preživjela zajedno sa životinjskim svijetom. Po toj staroj legendi nakon potopa Noeva arka (barka, korab, brod, lađa) se zaustavila na Ararat, neki od arheoloških pronalazaka su zagolicali maštu mnogih arheologa širom svijeta, ali nije dokazano sa sigurnošću da su to njeni ostaci.
Legenda o potopu u različitim je formama prisutna u gotovo svim religijskim sustavima prije nastanka zapisa u Bibliji iz koje donekle znamo kako je izgledao svijet prije potopa. A evo kako glasi ukratko uobičajena legenda u kojoj je Ararat opisan kao kolijevka čovječanstva: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila… Reče Bog Noi: “Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila zlom i opačinom; i, evo, uništit ću ih sa zemljom. Napravi sebi korablje od smolastog drveta…” Potom Jahve naredi Noi da uđe u korablje i povede sa sobom svoju najbližu obitelj i sve što je živo, od svega po dvoje. Potop je trajao 40 dana i 40 noći, nakon čega su vode jenjale, a korablje se zaustavilo na planinu Ararat. Zatim Noa pušta gavrana pa golubicu koji se vraćaju jer je voda još prekrivala površinu. Nakon sedam dana opet pušta golubicu koja se vraća s maslinovom grančicom, što je bio znak da su se vode povukle. Od trojice Noinih sinova, Šem, Ham i Jafet razgranao se novi svijet.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na planinu Ararat dolaze mnogi planinari iz cijelog svijeta, koji pokušavaju pobiti izjavu Marka Pola ”da je nikada i niko neće osvojiti”. Žarko sam želio da odem na krov ove mitske planine i već u mjesecu juni 2009. godine prijavio sam se za učešće u planinarskom pohodu “10th International Victory Climb To Mount Agri Dagi”. Organizator tradicionalnog pohoda je Turska Planinarska Federacija (Türkiye Dağcilik Federasyonu) povodom 30. augusta – Dana pobjede. Datum pohoda se sasvim približio, a organizator nije potvrdio moju prijavu za učešće u pohodu. Ipak uz malu pomoć mojih prijatelja iz Ankare nekoliko dana prije putovanja u Tursku dobio sam zvanični pismeni poziv za učešće u pohodu. Putopis sa pohoda na vječno snijegom prekriveni vrh Ararata je iz mojeg planinarskog dnevnika.
25.8.2009.
U Tursku putujem zajedno sa ekipom planinara iz Crne Gore, a članovi su Ramiz Redžematović (Plav), Valentina Perunović (Podgorica), Bojan Đokić (Danilovgrad) i Zoran Mitrović (Podgorica). Iz Sarajeva polazimo u 06,15 h avionom za Istanbul. Nakon dva sata leta stižemo na međunarodni aerodrom u Istanbul. Po dolasku odlazimo na domaći aerodrom i presjedamo u avion za Kars, grad na krajnjem istoku Turske. Dalje put nastavljamo, minibusom na jug u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h.
U policijskoj stanici, dežurni službenik nam kaže da ćemo biti smješteni na noćenje u zgradi Učiteljskog internata. Spremamo se za izlazak u grad, sveti je mjesec Ramazan i čekamo da se restorani otvore u vrijeme iftara. Na večeru odlazimo u jednu malu ašćinicu u kojoj spremaju specijalitete orijentalne kuhinje. Nakon večere sa prijateljima planinarima iz Turske odlazimo u jednu čajdžinicu izvan grada gdje na minderlucima pod otvorenim nebom u prijatnim hladu obližnje šume ispijamo tradicionalan čaj. Iz velikog samovara točimo čaj u malene šalice od vatrostalnog stakla. Od Turaka niko ne govori engleski, u školi su kažu učili ruski a naše poznavanje tog jezika je nikakvo, ipak se uz malo riječi, a više mimikom i gestikulacijom razumijemo. Pričamo o našoj zajedničkoj ljubavi prema planinama i pohodu koji nas uskoro očekuje na Ararat. Kasno navečer rastajemo se od naših novih prijatelja i odlazimo na noćenje u internat, i dok hodamo ulicama odjekuje naš smijeh i riječi na ruskom koje smo večeras naučili: spasiba, harašo, zdrastvujte!
26.8.2009.
Turistički obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti u gradu započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Iğdir je grad i ujedno sjedište provincije Iğdır na istoku Turske. Graniči sa Armenijom i Iranom a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu. Zauzima površinu od 3.588 km². Formirana je 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću.
Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu puteva koji vode u Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom trgovačkom Putu svile između Istoka i Zapada. Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture.
Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici. Naš problem su kartuše za plinske gorionike. Na sarajevskom areodromu kažu nam da ih ne možemo unijeti u prtljag. Na Ararat bez njih ne možemo krenuti i danas ih morano kupiti, ali gdje? U gradu je veliki broj prodavnica u kojima se mogu kupiti plinske boce raznih vrsta i zapremina za potrebe domaćinstva i privrede, ali malih kartuša za plinske gorionike nigdje nema u prodaji. Zahvaljujući jednom snalažljivom trgovcu koji je u susjednom gradu telefonom naručio osam malih plinskih kartuša, po koje je njegov rođak otišao motociklom i za dva sata vožnje donio. Problem je time riješen i možemo na pohodu prokuhati vodu za piće, spremanje čaja i supe.
Nakon silne trke po gradu u potrazi za plinskim kartušama, sada opušteno odlazimo na pijacu gdje kupujemo domaće jabuke (al alma) po kojima je Iğdir nadaleko poznat i breskve (salagi) kojih se ne možete nikako zasititi, jako su ukusne. Na kraju kupujemo i jednu veliku i sočnu lubenicu (karpuz).
Uvečer u 19,30 h u sali Doma kulture, predsjednik Türkiye Dağcilik Federasyonu g-din Alaattin Karaca upoznao je učesnike pohoda sa programom i uvjetima uspona na Ararat uz projekciju slajdova. U pohodu će učestvovati 51 planinar (30 domaćih i 21 strani). U posljednje tri godine uspon je izveden sjeverozapadnim grebenom Ararata sa polaznom tačkom na Korhan platou od žandarmerijske kasarne, a prije je bio sa južne strane iz pravca mjestašca Doğubeyazita. Uspon sa Korhan platoa je puno zahtjevniji ali i bezbjedniji zbog mogućeg terorističkog napada Kurda kojih je u prošlosti bilo u više navrata. Pristup na Ararat je iz tog razloga jedno vrijeme bio zabranjen. Nekoliko dana prije našeg dolaska Kurdi su izveli napad u kojem je izgorjela maketa Noeve barke i ubijena su dva turska žandara.
Projekcija slajdova dočarala nam je svu ljepotu ove izazovne planine. Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga. Najposjećenija je planina Turske.
27.8.2009.
Napokon danas krećemo na Ararat. Pakujemo opremu za planinarenje i kampiranje. Ruksake, šatore i transportne vreće natovarili smo na veliki kamion, koji će naše stvari prebaciti na Korhan plato. Mi ćemo za njim kasnije krenuti minibusom. Odlazimo na glavni gradski trg gdje je u 11,00 h uz zvuke Turske državne himne održana svečana ceremonija otvaranja pohoda na Ararat. Pored učesnika pohoda ovoj manifestaciji prisustvuje veliki broj građana i delegacija pokrajinske i gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Iğdira i guvernerom provincije . Na trgu su se zavijorile zastave zemalja učesnika: Turske, Rumunije, Ukrajine, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Grčke i Irana.
Po završetku svečanosti polazimo za Korhan plato. Putujemo na jug u udobnom minibusu sa klimom. Na kontrolnom punktu opasanom bodljikavom žicom, vrećama pijeska i mitraljeskim gnijezdima vojnici su pod punom ratnom opremom i vrše kontrolu vozila, putnika i prtljaga. Prilikom provjere putnih isprava uspostavljamo prijateljsku komunikaciju sa vojnicima koji su bili u mirovnoj misiji na Kosovu. Nakon kontrole nastavljamo prašnjavom cestom koja se rekonstruiše prema Doğubeyazitu. Na svu sreću ubrzo napuštamo glavnu i skrećemo na sporednu cestu koja uz mnoge serpentine vodi na Korhan plato. Nakratko se zaustavljamo da bi nam vodiči pokazli veliko udubljenje u blizini ceste nastalo udarom meteora.
U 14,00 h nakon pređenih 35 km puta stižemo do kasarne žandarmerije na Korhan platou. U neposrednoj blizini kasarne podižemo kamp 1 (1950 m/nv). Pošto smo podigli šatore i smjestili se odlazimo do kasarne u čijem je krugu parkiran tenk. Upoznajemo se sa žandarima koji će sutra sa nama ići do kampa 2. Ljubazno nas dočekuju i nude flaširanu vodu za piće i napominju da svi učesnici pohoda mogu koristiti toalet, tuševe, punjenje baterija, kupovinu namirnica u vojničkoj kantini i dr. Komandir kasarne je mlađi oficir porijeklom iz Bosne i govori odlično našim jezikom. Kaže njegov djed i nana u Tursku su došli nakon Prvog svjetskog rata, a on i i njegovi roditelji, otac i majka su rođeni ovdje. Bio je u turističkoj posjeti Bosni i Hercegovini, obišao Travnik, Sarajevo i Mostar, oduševljen je našom prirodom i ljepotom djevojaka. Odobrio nam je odlazak u šatorsko naselje kurdskih nomada, u blizini kasarne.
Predvečer Ramiz, Bojan i ja odlazimo kod nomada gdje upoznajemo starješinu naselja Ahmeta Nasa koji nas poziva da budemo gosti u njegovom šatoru (jurta). Kod šatora je parkiran njegov novi motocikl japanske proizvodnje. Koliko mu ovaj motocikl znači govori i to što ga je prekrio lijepim ćilimom iz Tebriza. Na livadi ispred je užetom privezan divan konj i mirno pase travu – još jedan Ahmetov ljubimac. Na ulazu šatora srdačno nas dočekuje Ahmetova obitelj, supruga, dva sina i dvije kćerke. Starija kćerka pomaže nam da se lakše sporazumjevamo pomoću njenog džepnog elektronskog prevodioca. Sjedamo na pod zastrt ćilimom dok nam Ahmet toči vruć čaj iz samovara i slušamo njegovu priču o mukotrpnom životu kurdskih nomada. Na naš upit koliko je puta bio na vrhu Ararata, oči su mu radosno zasjale? Kaže bio je desetak puta i vodio planinare – strance. Ponosno pokazuje dvogled, dar jednog njemačkog planinara kojeg je vodio na vrh. Nastavak razgovora teče uz večeru, naime domaćica je za jelo spremila vruće somune, ovčiji sir, crne masline i kiselo mlijeko. Pitali smo Ahmeta ima li divljih zvijeri na Araratu, ide li u lov? Hitro je skočio i donio svoju lovačku pušku te nam pokazao kako vješto njome rukuje. Sa pripovjedačem kakav je Ahmet, pun zanimljivih priča, sjedili bi do rane zore ali nas je umor i pospanost natjerala da krenemo ranije u kamp na zasluženi počinak.
28.8.2009.
Ustajemo u 06,00 h, pakujemo šatore i ostalu opremu koju će do kampa 2 nositi magarci. Oko kampa nastala je velika prašina i njaka magaraca. Goniči nemilosrdno tuku štapom magarce ne bi li ih satjerali u krug i pripremili ih za tovarenje. S mukom se sporazumjevamo i dogovaramo cijenu transporta i nešta nam u zraku govori da će se dogovor promjeniti kada se vratimo s vrha.
U 08,30 h polazimo svi zajedno, goniči s magarcima odlaze zaobilaznim lakšim putem, a mi se penjemo strmom pješačkom stazom. Kamp 2 se nalazi na 3400 m/nv i do njega uspon traje 5,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1450 metara. Na čelu kolone su planinarski vodiči Mustafa Kiziltaş (Balikesira) i Cemal Ertugay (Antaliye). U koloni je i g-din Alaattin Karaca (Erzurum), predsjednik Turske Planinarske Federacije (Türkiye Dağcilik Federasyonu). Učestvovao je u svim dosadašnjim pohodima na Ararat, a ovaj mu je deseti po redu. Na začelju kolone u pratnji su tri žandara naoružana dugim cijevima koji će nas pratiti do kampa 2. Tempo hoda je umjeren i krećemo se korak po korak, bez žurbe. Vrijeme nas dobro služi, nema vjetra i nije hladno. Povremeno prolazimo kroz maglenu zavjesu koja se po dolasku u kamp 2 (u 14,00 h) potpuno razišla a sunce ponovo provirilo iz oblaka.
Podižemo šatore u blizini vrela podno strmine na kraju velikog platoa. Nakon što smo se smjestili, prokuhavamo vodu za čaj i supu predhodno je procjedivši zbog taloga pijeska na dnu posude. Pridržavamo se uputstva za boravak na visinama: piti što više tekućine! Kasno poslije podne u 17,00 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 3750 m/nv. U kamp 2 vraćamo se u 19,15 h. Danas smo ukupno hodali 7,45 sati uz visinsku razliku na usponu 1800 metara, a u silazu 350 metara. Nakon večere pripremamo vodu za piće koja nam sutra treba za uspon u kamp 3. Noć je neuobičajeno topla za ovu visinu. Prije nego smo se zavukli u svoje šatore na spavanje bacamo još jedan pogled s ivice platoa na svjetla Iğdira i Erevana u daljini.
Ararat je bio armenski teritorij dok nije došao pod osmanskom vlašću 1915. godine. Planina Ararat je nacionalni simbol Armenije i predstavljena je u državnom grbu i na novčanici. Kažu Ararat se jasno vidi sa skoro svih lokacija u Armeniji, uključujući glavni grad Erevan. Turske vlasti strogo kontroliraju strance koji se penju na Ararat i ne dozvoljavaju Armencima uspon.
29.8.2009.
Budimo se ujutru u 07,00 h, Ramiz i Zoran se žale da su loše spavali, boli ih glava. Kažu blago tebi cijelu noć si spavao i “testerisao”, uvjeravam ih da nisam ništa čuo! Nakon doručka pripremamo se za uspon u kamp 3. Od danas će svako na leđima nositi svoj teret. Šator, vreću za spavanje, opremu za penjanje u ledu, zimsku i zaštitnu odjeću, hranu za 2 dana… pakujemo u velike ruksake, a višak stvari ostavljamo u kampu 2.
Na uspon polazimo u 09,00 h. Zbog velike težine tereta idemo odvojeno i sami sebi određujemo brzinu uspona, shodno vlastitoj fizičkoj spremi. Tokom uspona treba savladati 750 metara visinske razlike za otprilike 4 sata hoda terenom koji je zbog konfiguracije dosta zahtjevan. Prolazimo kroz ljuti krš s krupnim kamenim blokovima otkinutih sa stijene što nam cijelo vrijeme uspona do kampa visi iznad glave, pazimo kako ne bi pokrenuli odron. U 13,00 h izlazimo na tjeme gotovo vertikalne stijene na kojoj je mali zaravnjeni plato. Na tom platou kao u nekom “orlovom gnijezdu” podižemo kamp 3 (4150 m/nv). S tjemena ove stijene pruža se širok vidik na pogranični dio Turske i Armenije.
Tek što smo postavili šatore počelo je nevrijeme, isprva praćeno jakom grmljavinom i sjevanjem munja a zatim je uslijedio jak sniježni pljusak. Brzo smo se zavukli u svoje šatore i sačekali da nevrijeme prođe. Nije trajalo dugo, oko pola sata i nebo se ponovo razvedrilo i sunce izvirilo iz oblaka. Nakon ručka i odmora otišli smo do obližnjeg potočića nastalog topljenjem snijega i nasuli dovoljno vode potrebne za danas i sutrašnji uspon na vrh.
Poslije podne u 16,30 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 4300 m/nv. U kamp 3 vraćamo se u 18,00 h. Danas smo ukupno hodali: 5,30 sati i visinskom razlikom na usponu 900 metara, a na silasku 150 metara.
Nakon večere pakujemo ruksake za sutrašnji završni uspon. Zvijezde i blaga mjesečeva svjetlost obasjala je nebo iznad našeg kampa. Ovo nam je bio pouzdani znak da će sutra biti lijepo vrijeme na usponu. Radosni zbog ovakvog razvoja vremenske situacije odlazimo rano na spavanje jer nas očekuje naporan dan.
30.8.2009.
Ustajemo u 03,00 h iza ponoći. Sinoć spakovane ruksake još jednom provjeravamo jesmo li ponijeli svu opremu za penjanje. Tačno u 04,00 h krećemo, u kolonu po jedan, tišinu remeti jedino bat naših koraka. Put nam osvjetljava jaka mjesečina tako da nam čeone svjetiljke skoro i ne trebaju. Ubrzo stižemo na donju granicu glečera (4200 m/nv). Stavljamo dereze i navezujemo se na vodičko uže. U navezi sam ekipom planinara iz Makedinije, a članovi su Živko Temelkovski (Skopje), Artan Luma i Memet Memeti (Tetovo) .
Po izlasku na sjeverozapadni greben (4500 m/nv) obasjava nas sunce. Da bi se zaštitili od opekotina sunca, lice smo namazali kremom visokog faktora, stavljamo zaštitne naočale na oči, a na glavu šešire i kačkete.
Svi se dobro osjećamo i puni smo snage i do vrha smo napravili svega dvije pauze za odmor u trajanju od 15 minuta. Toplo je i nema vjetra, ovakvo vrijeme obično donosi promjenu. Već na visini od 5000 m/nv ulazimo u maglu koja nas prati do vrha.
U 10,30 h nakon 6,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1015 metara, dosežemo najviše tjeme Ararata. Kod oznake na vrhu vođa našeg naveza Živko kratko je izgovorio “To je to”. Uslijedilo je čestitanje i fotografisanje sa zastavama kraj oznake na vrhu. Svako od nas imao je razlog za radost i veselje. Živko je deseti put za redom pristupio na vrh Ararata, a Artanu, Memetu i meni prvi put da pristupimo na vrh iznad 5000 metara nadmorske visine. Ukupno na najviše tjeme Ararata pristupio je 51 planinar iz 10 država, znači svi učesnici pohoda, što bi Turci kazali – aferim (bravo)! Na vrhu smo se zadržali svega 30 minuta. U 11,00 h krenuli smo natrag u kamp 3. Odluka naših vodiča da zbog promjene vremenske situacije krenemo ranije od planiranog ispostaviće se na silasku ispravnom. Magla nas je s vrha pratila veći dio puta i samo što smo s glečera stupili na kamenito tlo i skinuli dereze s cipela počela je jaka grmljavina i snježni pljusak. Za kratko vrijeme je napadalo desetak centimetara novog snijega.
U kamp 3 stižemo u 14,00 h, nakon 3 sata hoda u silasku. Odmaramo se u šatorima i prikupljamo snagu za daljne napore jer nas očekuje dugo spuštanje do kampa 2. Nakon odmora pakujemo šatore i ostalu opremu. U 16,00 h natovareni teškim ruksacima počinjemo se spuštati niz veliku strminu preko kamenjara. U kamp 2 stižemo u 19,00 h nakon 3 sata hoda. Podižemo šatore i pošto smo se smjestili kuhamo čaj i supu za večeru. Bez nekog naročitog apetita jedemo na brzinu i rano odlazimo na spavanje. Danas je bilo zaista zahtjevno, ukupno smo hodali 11,30 sati uz visinsku razliku na usponu 987 metara, u silasku 1737 metara.
31.8.2009.
U 07,00 h ustajemo malo umorni od jučerašnjeg dana. Od danas ne moramo više zagledati nebo i razmišljati kakvo će nas vrijeme pratiti, svejedno nam je, vrh je sada u “džepu”. Nakon doručka pakujemo šatore i ostalu opremu u transportne vreće koje tovarimo na magarce. Naša sumnja da će biti problema oko isplate naknade za transport magarcima, obistinila se. Cijena koja je bila dogovorena prije četiri dana sada je udvostručena! Uslijedilo je ubjeđivanje i cijenjkanje. Na kraju je na obostrano zadovoljstvo dogovoreno da ukupna cijena po jednom prtljagu (u oba smijera) iznosi 45,00 eura. Polazimo u 09,45 h i u kamp 1 stižemo u 13,45 h. Silazak je trajao 4 sata hoda uz visinsku razliku 1450 metara.
Na ulazu u žandarmerijsku kasarnu srećemo starijeg sina Ahmeta Nasa, domaćina kod kojeg smo prije pet dana bili u gostima, došao je jašući na konju da se pozdravi s nama. Na rastanku mu poklanjamo hranu koja nam je ostala sa uspona i jedan plinski gorionik sa kartušama. Odlazimo na zajednički ručak. U vojničkoj trpezariji nas poslužuju toplom pitom i hladnim osvježavajućim napitcima.
Nakon ručka putujemo minibusom istim putem natrag u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h. Nakon višednevnog boravka u planini, godi nam civilizacija: sapun za umivanje, šampon za kosu i tuširanje toplom vodom. U 20,00 h odlazimo u Dom kuture gdje je na upriličenoj svečanosti organizator pohoda svakome pojedinačno uručio certifikat za uspon na Ararat. Nakon svečanosti nas 9 planinara iz bivših republika SFRJ, iz Crne Gore, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine odlazimo u jedan restoran da zajedno proslavimo naš uspon na Ararat.
Putovanje u Tursku ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine. Uspon sjeverozapadnim grebenom na Ararat sa Korhan platoa trajao je: 4 dana, 4 noćenja u 3 kampa, K1 (1950 m/nv), K2 (3400 m/nv)x2 i K3 (4150 m/nv), ukupno 28 sati hoda, ukupna visinska razlika na usponu 3687 m, na silasku 3687 m.
Nakon pohoda na Ararat naredna 4 dana smo iskoristili za turističku posjetu mjestima Doğubayazitu i Karsu, srednjevjekovnom armenskom gradu Ani i najvećem gradu Turske – Istanbulu.
Naslovna slika: Na vrhu Veliki Ararat/Büyük Ağri Daği (5137 m/nv): Živko Temelkovski, Artan Luma, Memet Memeti (Makedonija) i Braco Babić (Bosna i Hercegovina)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 