Meteorološka osmatranja u Bosni i Hercegovini počinju sa prvim vojničkim stanicama osamdesetih godina devetnaestog vijeka. Godine 1892., Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine osniva mrežu meteoroloških stanica sa opremom tadašnjeg zavoda u Sarajevu. Godine 1894., izgrađena je meteorološka opservatorija na najvišem vrhu Bjelašnice, na nadmorskoj visini 2067 m. Ideja za postavljanje meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice potiče od bečke institucije “Centralni zavod za meteorologiju i geomagnetizam” (Zentralanstalt fur Meteorologie und Erdmagnetismus, Wien, Austria).
Zgrada meteorološke opservatorije je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste. Ovo je bila prva visinska meteorološka stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je zavnično započela rad 1.8.1894. godine.
Na opservatoriji su vršena osmatranja u klimatološkim terminima: 07, 14, 21 čas, a tek poslije Drugog svjetskog rata počelo se sa osmatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalana klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka osmatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilato taloženje inja.
Nakon Bjelašnice su postavljene i druge meteorološke stanice: na Čemernu (1306 m/nv), u Kalinoviku (1073 m/nv), Gacku (960 m/nv), Suhoj (690 m/nv), Foči (385 m/nv) itd. U Drugom svjetskom ratu su meteorološke stanice bile uništene. Poslije rata su neke obnovljene i ponovo stavljene u funkciju.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. – 1897. godine. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).
Još jedan meteorolog – opservator je izuzetno značajan za dugogodišnju povijest ove opservatorije, a to je Josip Schäfer, koji je tu proveo punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se Schäfera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.
U to vrijeme meteorolozi – opservatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza sa spoljnim svijetom su im tada bili rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom periodu dolazio dva puta, a u zimskom periodu jedanput mjesečno. Najpoznatiji dugododišnji kuriri bili su Mujo Holjan i Bajro Lehić iz sela Lukavac, pod vrhom Bjelašnice.
Meteorološka opservatorija je neprekidno radila od 1894. – 1941. godine, kada je uništena u Drugom svjetskom ratu. 1951. godine u mjesecu septembru svečano je otvorena novizgrađena meteorološka stanica, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Nova zgrada opservatorije bila je u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih dejstava ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina.
U mjesecu novembru 1999. godine nakon obnove zgrade meteorološka stanica je ponovo puštena u rad. Danas Bjelašnica nije ono što je bila u doba Obermullera ili Schafera. Njene sjeveroistočne padine su izbrazdane skijaškim žičarama i stazama, putevi su stigli i u najzabačenija zabjelašnička sela i prohodni su tokom i najtežih zima.
Pristup na najviši vrh Bjelašnice
Uobičajena polazna tačka je Olimpijski skijaški centar u Babinom dolu (1289 m/nv) do kojeg se stiže iz Sarajeva (oko 25 km). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) i vodi pravcem preko Štinog dola (1568 m/nv) i Štine lokve (1650 m/nv) te dalje ka vrhu austrougarskom konjskom stazom preko Male Zapode i Velike Zapode (1982 m/nv). Uspon je srednje težine i ukupno vrijeme trajanja ture s povratkom je 5 sati hoda.
Teža tura od predhodne je puno zahtjevnija i vodi od pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv) i pokraj pl. kuće na Sitniku (1736 m/nv). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom). Ova tura je za kondiciono spremne planinare i ukupno vrijeme trajanja s povratkom je 7 sati hoda.
Napomena: Bjelašnica je planina na koju pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se izmjene sva četiri godišnja doba u toku dana, u tom slučaju bolje je odustati od uspona na vrh i vratiti se na polaznu tačku. Zbog nepoštivanja vremenskih uvjeta u prošlosti je zabilježeno nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari i skijaši. A bilo je i nekoliko nesreća sa teškim tjelesnim povredama. Za vrijeme zimskih uvjeta dogodio se najveći broj nesreća u blizini vrha Bjelašnice u Kotlovima, Velikom dolu i Vlahinjskom kotlu.
Naslovna slika: vrh Bjelašnice (2067 m/nv)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 