Hambina Carina je naziv za ulicu koja se nalazi na sjevernim padinama Trebevića. Smještena je u gradskom naselju na području Mjesne zajednice ”Širokača” u općini Stari Grad Sarajevo. Riječ je o saobraćajnici koja je služila još u antičkom razdoblju. U vrijeme osmanske uprave u kraju u kojem se nalazi ova ulica, bila je dumrukhana (carinarnica), gdje se carinila roba što je unošena u Sarajevo.
Ulica Hambina Carina pruža se od kraja ulice Za Beglukom (660 m/nv) do raskrižja sa regionalnom cestom Sarajevo – Jahorina (R446), u blizini austrougarske kule na Zlatištu (823 m/nv). Ulica je duga oko 1,5 km, u donjem dijelu do raskrižja sa ul. Brajkovac s obje strane kolovoza je veliko mezarje, a poslije od raskrižja sa ul. Trebevićka su kuće s baščama i voćnjacima. Ulica nema pločnik za kretanje pješaka u saobraćaju. Duž ulice u pravcu prema Trebeviću postoji šest raskrižja sa susjednim ulicama, ovim redosljedom: ul. Komatin, ul. Žagrići, ul. Cicin Han, ul. Brajkovac, ul. Trebevićka i ul. Šumarska.
Godine 1948. ulica je dobila naziv Zelengorska po planini Zelengori u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini. Zelengora je poznata po ljepoti njenih jezera i legendarnoj bitki na Sutjesci u Drugom svjetskom ratu. Bitka na Sutjesci (maj/juni 1943. god.) je bila odlučujuća bitka pete neprijateljske ofenzive kojom su jugoslovenski partizani uz velike ljudske žrtve uspjeli da probiju obruč znatno većeg broja njemačkih snaga i njihovih osovinskih saveznika u blizini rijeke Sutjeske.
Rješenjem Skupštine grada Sarajeva od 23.8.1993. godine, ulici je vraćeno njeno prvobitno ime – Hambina Carina.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Legenda o Hambinoj Carini
Ko je bio Hambo po kojem je carinarnica i ulica dobila ime? O tome govori ova stara legenda. Hambo je rođen i živio u mjestašcu Jeleč kod Foče, u doba vladavine Osmanlija. Bio je to snažan i ponosit čovjek, koji se nije nikoga bojao i poštivao. Niko se od mještana nije smio zamjeriti s njime. Imao je nekoliko sinova i bili su strah i trepet svima ko bi im stao na put u Jeleču i okolnim selima u dolini rijeke Govze. Hambo je uvijek bio dobro naoružan kao da odlazi u lov. Preko ramena je nosio dvije puške kremenjače, a za pojasom je imao zadenutu kuburu (pištolj) i handžar (nož). Bio je kavgadžija i volio je da izaziva ljude na megdan. Jašući na konju u galopu prošao bi pokraj kule bega Čengića u Ratajama, što se u ta vremena smatralo neposluhom, običaj je bio da se u znak poniznosti i poštovanja prema bezima sjaše s konja i tiho prođe pokraj njihove kule. Znao je s konjem namjerno jahati preko livada i kroz voćnjake begovog imanja. Time je izazivao begovu ljutnju i bijes. Beg je iz osvete smislio jedan opaki plan kako da se riješi Hambe za sva vremena.
Beg je zbog toga pozvao Hambu da dođe kod njega u kulu i dogovorio s njime da mu odnese jedno pismo u Sarajevo i preda ga valiji (upravnik vilajeta – provincije). Za ovu uslugu beg mu je obećao da će ga bogato nagraditi po povratku u Jeleč. Hambo ne sluteću kakvu mu je beg podvalu spremio pristade i uzeo je pismo. Po dolasku u Sarajevo uputio se u palaču kod valije i predao begovo pismo. Valija ga pozvao i pitao zna li šta piše u pismu koje mu je donio. Hambo je kazao da nije otvarao pismo a da ga je i otvorio ne bi znao šta u njemu piše jer nije znao ni pisati ni čitati.
Na to će mu valija kazati: “U pismu piše da si ti razbojnik i da te treba objesiti”. Hambo se nakon ovih riječi istog trenutka zaletio i skočio kroz prozor koji je bio otvoren. Kako je bio spretan dočekao se na nogama i potrčao iz sve snage uzbrdo kroz mahalu Bistrik. Trčao je iz jednog u drugi sokak kako bi zavarao gonioce koji su krenuli za njim da ga uhvate. S prozora jedne kuće stariji čovjek ga upita: “Što bježiš?” Hambo mu odgovori: “Dobri čovječe pomozi, gone me zaptije, ni krivog ni dužnog!”. Na to je čovjek odmah otvorio kapiju i ugurao ga u svoju avliju i sakrio u magazu. Zaptije su trčeći prošli sokakom i ne sluteći da se Hambo nalazi u jednoj od kuća. Čovjek je poslije otišao do magaze i od Hambe saznao za pismo i podvalu koju mu je beg spremio. Hambo mu je kazao da nije iz Sarajeva i da se treba vratiti u svoje rodno mjesto Jeleč.
To i nije baš bilo lako izvedivo, jer je trebalo proći pokraj zgrade carinarnice, gdje kontrolišu sve ljude na ulasku i izlasku iz grada. Njih dvojica su tada smislili plan kako da Hambo na prevaru izađe iz grada. Istog dana kada je pao akšam čovjek je donio odjeću od svoje hanume koju je obukao Hambo, a preko glave stavio je zar a zatim su krenuli ka carinarnici. Po mrkloj noći čovjek je išao prvi s fenjerom u ruci i svjetlio put a za njim je išao Hambo. Carinici su poznavali ovog čovjeka i nisu ga zaustavili misleći da je on poveo svoju hanumu u šetnju.
Hambo je po dolasku u Jeleč svojim sinovima ispričao kako je sve proteklo s begovim pismom i kako je neopaženo izašao iz grada. Priču o Hambi koji se preobukao u ženske haljine i prošao pokraj carinika narod je pripovjedao kao jednu veselu zgodu, pa su iz tog razloga carinarnici na Trebeviću dali ime – Hambina Carina.
Carine u srednjevjekovnoj bosanskoj državi
Bosansko-humski vladari i feudalci su naplaćivali carine direktno ili indirektno preko zakupaca. Zakupci su bili većinom Dubrovčani koji su za tu svrhu imali posebna društva. Carine su plaćane još od 12. vijeka. Treba istaći da su carine naplaćivane različito u 15. vijeku, što dokazuje da političke prilike u Bosni nisu bile sređene zbog čestih promjena na prijestolju i zbog porasta moći pojedinih feudalaca o kojima je ovisio i kraljevski prijesto.
Carine su se naplaćivale u sljedećem mjestima: Maslinama kod Stona, Stonu, Drijevi (Gabeli), Nehranju, Nerezima, Svitavi, Buni, na Vrabaču kod Konjica, u Konjicu, Visućima, Ledenicama, na Ljutoj, Novom (Hercegnovom), Kotoru, Trebinju, Mičevcu, Popovu, u Tjentištu na Sutjesci, Cernici kod Ključa (Gacko), Ustikolini, Onogoštu (Nikšiću), Brskovu, Prijepolju, Goraždu, Ostružnici, Hvojnici, Kreševu, Srebrnici, Kučlatu (Kušlatu), Kostirovu, Duboštici, Kamenici, Olovu, Glasincu, Borču, Deževicama, Konac-Polju, u Ulogu i još na drugim mjestima.
Carine na ulazu u grad Sarajevo
Dok se naša zemlja nalazila pod vlašću Osmanskog carstva (1463. – 1878.), oko grada su se pravile carinarnice, čiji su službenici kontrolisali i carinili svu robu i o tome su na kraju dana slali pismeni izvještaj šeher-ćehaji (turski: şehir kȃhyası – gradski načelnik). Carinjena je i roba koju je seosko stanovništo dopremalo u grad za prodaju na pijaci (poljoprivredni i mliječni proizvodi).
Carina u prijevodu znači “carev udio” i onaj ko je dolazio u Sarajevo, dio svoje robe ili protuvrijednost u novcu ostavljao je u tadašnje carinarnice i tek je tada mogao ući u grad. I to s tačno određenim danom odlaska.
Carine su bile postavljene na više mjesta na ulazu u grad. Na padinama Trebevića bile su tri carine: na Pajama, Vracama i Širokači koja je kasnije dobila naziv Hambina Carina. Dvije carine su bile na istočnom ulazu u grad: jedna kod Višegradske kapije na Vratniku a druga poviše Alifakovca na cesti prema Kozjoj ćupriji. Sjeverno od grada bila je carina na cesti prema selu Nahorevu.
Za vrijeme vladavine austrougarske (1878. – 1918.) na cesti prema Ilidži bila je carina na Dolcu poznata po nazivu Dolac-Malta (od njemačke riječi: maut – cestarina) i carina kod stare željezničke stanice na Pofalićima.
Naslovna slika: Sarajevo, pogled sa Hambine carine
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 