Na vrhovima Julijskih Alpa i Sočanskom frontu (1. dio)

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova, preko stijena i grebena, strmim stazama s pogledom na smaragdna glečerska jezera i gotovo nepoznate povijesne činjenice na području koje zaslužuje epitet ekskluzivnog. Vrhovi na koje smo pristupili u vremenskom periodu od šest dana su sljedeći: Mangart / Monte Mangart (2679 m), Visoki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m),  Prestreljenik / Monte Forato (2498 m), Rombon / Veliki Vrh (2208 m), Čukla (1765 m), Krn / Monte Nero (2244 m), Batognica (2164 m) i Vrh nad Peski (2176 m).
Ovi vrhovi su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine. Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine vođeno je 12 ofanziva. U žestokim borbama mnogi su ostavili svoje kosti u vrletima Julijskih Alpa a neki se nisu vratili svojim kućama iz zarobljeništva ili su zauvijek nestali bez traga u ratnom vihoru. Tačan broj poginulih na Sočanskom frontu nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih.
Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Ova priča je posvećena poginulim vojnicima bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Kemaludin Mutapčić i Braco Babić. Putovanje u Sloveniju je trajalo od 24. – 31.8.2012. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

1. Dan, 25.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Uspon na vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m/nv)

Uspon na Mangart (ital. Monte Mangart) odabrali smo zbog pogleda na vrhove koji su vezani uz Sočanski front. Mangart je po visini među pet najviših vrhova u Sloveniji i uspon na njegov vrh je pravi izazov. Rano ujutru polazimo iz Breg ob Savi (kod Kranja) u kojem smo prenoćili kod naših prijatelja. Putujemo za Kranjsku Goru od koje nastavljamo za Rateče gdje prelazimo državnu granicu s Italijom. Ovim pravcem je znatno ugodnije i kraće putovanje do podnožja Mangarta u odnosu na cestu koja vodi iz Kranjske Gore preko Vršiča.
Uskoro smo ugledali Mangart i njegovu impozantnu sjevernu stijenu. Zaustavljamo se i uživamo u pogledu. Visoko gore na plavom nebu obasjan jutarnjim zracima sunca blistao je njegov vrh. Oduševljeni ovim prizorom nastavljamo s putovanjem kroz Fusine (slov. Fužine) i Tarvisio (slov. Trbiž). Krajolik kojim prolazimo je sa puno zelenila, kao da ovdje ne dopiru nesnosne vrućine koje već duže vrijeme haraju regijom.
Prolazimo kroz mjesto Villa Alta (slov. Pod Klancem) iz kojeg se ide na čuvena Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera), danas ćemo ih gledati iz ptičje perspektive penjući se na Mangart. Do Cave del Predil (slov. Rabelj) putujemo uskom dugačkom dolinom Rio del Lago (slov. Jezernica) brze planinske rječice, otoke Lago del Predil (slov. Rabeljsko jezero). Okolne strme padine ispresjecane su mnogobrojnim točilima. Stjenovite gromade zatrpale su dobar dio korita rijeke.
Sunce još nije obasjalo dolinu i pejsaž je sumoran. Prolazimo kroz Cave del Predil, mali gradić poznat po rudniku olova i cinka. Njegov uspon i sjaj je odavno izblijedio što se vidi po oronulim fasadama kuća i upravne zgrade rudnika. Od Lago del Predil penjemo se cestom širokim serpentinama i prolazeći kroz tunel stižemo na Passo del Predil (slov. Predel). Prelazimo državnu granicu i ponovo smo na teritoriji Slovenije.
I ovdje je kao na prelazu Rateče granična rampa uklonjena, a napuštene zgrade carine avetinjski izgledaju. Predel je visoki planinski prijevoj (1156 m/nv) poznat po tvrđavi koju je Napoleonova vojska zauzela 1809. godine. Na ovaj događaj podsjeća spomen ploča i kip ranjenog lava podignuti u čast hrabrim austrijskim vojnicima, poginulim u odbrani tvrđave.
Od tvrđave, nakon 1 km, stižemo na raskršće kod mosta na Mangartskom potoku. Na raskršću skrećemo lijevo na brdsku cestu usječenu u strme stjenovite padine. Cesta je asfaltirana i prilično uska s lijepo izvedenim serpentinama i nekoliko manjih tunela. Kada je italijanska vojska 1938. godine izgradila ovu cestu nije ni slutila da će jednog dana ovaj vrletni i zabačeni kraj postati omiljena destinacija planinarima, alpinistima, biciklistima, motoristima i drugim ljubiteljima prirode. Na rampi plaćamo cestarinu i zauzvrat udobno zavaljeni u sjedišta automobila vozimo se oko 10 km do planinske kuće na Mangartskom sedlu (1906 m/nv).
Mangart se nalazi na području Triglavskog narodnog parka i zbog pogodnog pristupa (u ljetnom periodu) jedan je od najposjećenih vrhova u Julijskim Alpama, poslije Triglava i Male Mojstrovke. U nedostatku većeg parkinga, vozila su poredana jedno iza drugog uz sam rub ceste. Srećom našli smo jedno slobodno mjesto. Najpogodniji pješački pristup do ove planinske kuće također vodi od mosta na Mangartskom potoku, planinarskom markiranom stazom (3 sata hoda).

Po dolasku, nakon kratkog spremanja krenuli smo na uspon u 09:30 h. Penjemo se planinarskom markiranom stazom na Mangartsko sedlo (2055 m/nv). Nakon priječenja travnatog grebena dolazimo u podnožje Male Špice. Na stazi su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Nakon toga stižemo na vidikovac kod graničnog kamena br. 5-7.
Sa vidikovca ugledali smo dva lijepa jezera smaragdno zelene boje koja se nalaze na italijanskoj strani: Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera). Ispod vidikovca u podnožju stijene vidi se i alpinistički bivak “Nogara“ (1850 m/nv). Uspon na Mangart od bivka (u donjem dijelu) je ferratom Via “Italiana“ i jedna je od težih u Julijskim Alpama. Ferrata završava kod Male Špice. Ujedno je tu i raskrižje za “italijanski smjer – via normale” i “slovenski smjer”. Obje staze su markirane a na eksponranim djelovima su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Teškoće na usponu su srednje zahtjevni.

---

Dok stojimo na vidikovcu prisjetio sam se svog prvog uspona na Mangart. Bilo je to u augustu 2002. godine. Tada smo sa Mangartskog sedla krenuli na vrh “italijanskim smjerom – via normale“ po lijepom vremenu. Međutim u toku uspona vrijeme se iznenada pogoršalo i ubrzo smo bili obavijeni koprenom guste magle. Zbog toga smo se kratko vrijeme zadržali na vrhu. Tek toliko da možemo upisati svoja imena u knjigu posjetilaca, staviti žig u planinarske knjižice i fotografisati se kod velikog drvenog križa. Na silasku s vrha krenuo je jak ljetni pljusak ali na svu sreću bez grmljavine. Kiša nas je pratila cijelo vrijeme do planinske kuće na Mangartskom sedlu u koju smo ostali na noćenju.

Danas penjemo “slovenski smjer“ a silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Na Mangartskom sedlu se odvajamo desno i stazom preko sipara dolazimo u podnožje vrlo strme žljebine. Navlačimo penjačke pojaseve i komplete za samoosiguranje, a na glavu stavljamo kacige. Uz brojne klinove i sajle napredujemo polako ali sigurno kroz izrazito duboki žljeb. Dijelom je staza eksponirana i vodi desnim rubom stijene. Uspon je na nekim mjestima olakšan brojnim nogostupima isklesanim u stijeni. Na stazi je bio veliki broj penjača i zbog toga često zastajkujemo. Vrijeme na zastoju koristimo za fotografisanje. U gornjem dijelu žljeb je širok i položen ali je stijena znatno kršljiva i potreban je oprez zbog padajućeg kamenja. Pri vrhu žljeba put zavija oštro lijevo u strmu i dobro razvedenu stijenu koja je odlično osigurana klinovima i sajlom. Izlazimo iz stijene i nastavljamo uspon preko širokog ramena jugozapadnog grebena i napokon dosežemo tjeme vrha. Zbog velikog broja penjača umjesto 2 trebalo nam je 3½ sata.

Mangart / Monte Mangart je prostran i razgledan vrh sa kojeg se pružaju nezaboravni vidici. U daljini na horizontu raspoznajemo Grossglockner (3798 m) – najviši vrh Austrije i Dobrač (2166 m) – na granici Slovenije i Austrije. Najbliži vrhovi su Velika Ponca (2274 m) na izrazito oštrom grebenu i impresivna stjenovita gromada Jalovca (2645 m), malo dalje vidi se moćna Škrlatica (2740 m) i slavni Triglav (2864 m) – najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa, također jasno raspoznajemo i ponosni Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – drugi najviši vrh Julijskih Alpa (nalazi se u Italiji). Sa neskrivenim zanimanjem posmatramo vrhove: Krn (2244 m), Rombon (2208 m), Prestreljenik (2499 m) i Visoki Kanin (2587 m) na koje trebamo pristupiti narednih dana.
Preko vrha prelazi državna granica Slovenije i Italije, obilježena je graničnim kamenom br. 5. Na vrhu se fotografišemo pokraj velikog drvenog križa. Knjiga posjetilaca je sva popunjena tako da nismo mogli da upišemo naša imena. Na vrhu u zavjetrini pravimo pauzu za odmor i užinu iz svojih ruksaka. Nakon kraćeg odmora provedenog na vrhu silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Planinarska markirana staza većim dijelom obilazi vršnu kupolu i priječi veliku policu nad sjevernom stijenom Mangarta i u ljetnom periodu je umjereno zahtjevne teškoće. Na nekoliko mjesta je postavljeno osiguranje klinovima i sajlom. Po težini je ovaj smjer malo lakši od “slovenskog smjera“. Međutim treba biti oprezan cijelo vrijeme i ne skidati kacigu s glave zbog padajućeg kamenja kojeg mogu oboriti brojni penjači na usponu ili silasku s vrha. Sretni i zadovoljni zbog lijepog vremena i atraktivnog uspona na vrh ubrzo stižemo do automobila i nakon raspremanja nastavljamo put u dolinu. Naša kružna planinarska tura na Mangartu trajala je ukupno 5½ sati hoda (pauze nisu uračunate!).

 Planinska kuća na Mangartskom sedlu (1906 m/nv)

Planinska kuća na Mangartskom sedlu nalazi se po sredini prostrane visoravni u zapadnom podnožju Mangarta. Prvu kuću izgradila je sekcije “Villach“ Njemačko-austrijskog planinarskog društva i (1873. – 1875. god.). Nakon što je djelimično uništena u Prvom svjetskom ratu, obnovljena je 1924. godine od strane italijanskog planinarskog društva CAI iz Trsta. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su je spalili. Novi planinarski dom je izgrađen 1956. godine ali je na kraju potpuno propao zbog teških vremenskih uvjeta i nekvalitetnih materijala. Zatim su članovi PD “Bovec“ uredili privremeni objekat, koji je svečano otvoren 1. jula 1983. godine. Fasada zgrade renovirana je 2014. godine.
Od planinske kuće pruža se pogled na mnoge vrhove, na istočnoj strani, u blizini se uzdiže vrh Mangart, dok su bliže domu Vrh Jarečica (1980 m), na sjeveroistočnoj strani i Rdeča skala (2094 m), na jugoistočnoj strani. Pogled prema jugu se zaustavlja na lancu vrhova Loške stene, grebenu između dolina Koritnice i Bavšice, a zapadno od njega vidi se sjeverni dio Kaninskih planina s grupom vrhova među kojima se ističu Rombon / Veliki Vrh i Jerebica / Cima del Lago.    

  Izvor rijeke Soče (990 m/nv)

Rijeka Soča duga je 137 km a njezin izvor nalazi se na samom kraju doline u Trenti, na području Triglavskog narodnog parka. Izvor je smješten u jami sa podzemnim jezercetom pod obroncima Mojstrovki. Soča je poznata po lijepoj smaragdnoj boji vode i brzacima. U gornjem toku rijeka je na području između Monkeža i Mišje Vasi (mala naselja pokraj ceste Bovec – Vršič – Kranjska Gora) izdubila stjenovito korito dužine oko 750 m. Mnogi rafteri Soču smatraju za jednom od najčistijih i najljepših rijeka u svijetu.
Polazna tačka za pješačenje je planinska kuća u blizini izvora Soče (886 m/nv). Staza je uređena i označena do vidikovca pod samim izvorom Soče a visok je oko 10 m. Do vidikovca je jednostavno, a dalje se ide preko eksponiranih stjenovitih odsjeka, gdje su za osiguranje postavljene sajle sa klinovima. Od kuće do izvora može se pristupiti za svega 15 minuta hoda.
Do planinske kuće na izvoru rijeke Soče može se doći automobilom asfaltnom cestom oko 2 km od raskrižja na regionalnom putu Kranjska Gora – Vršič – Bovec. Raskrižje se nalazi kod serpentine br. 49 blizu sela Trenta. Ispred planinske kuće je parking. Kuća je pod upravom PD “Jesenice“.

Bošnjaci na Sočanskom frontu

Rat se sastoji u tome
da se ljudi
mada jedni druge ne poznaju
međusobno ubijaju na zapovijed ljudi
koji se poznaju
a uzajamno se ne ubijaju
(Albert Einstein)

U Prvom svjetskom ratu od 1914. – 1918. godine u Bosni i Hercegovini je mobilizirano oko 290.000 vojno sposobnih muškaraca, starosne dobi od 16 – 65 godina. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente u ratu su imale napadačku ulogu i smatrale su se jednim od najelitnijih jedinica austruogarske vojske. Raspoređivane su na frontovima širom Austro-Ugarske Monarhije. Neke od njih bile su na Soči, Piavi, Karpatima, u Tirolu, Galiciji, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji. Bosansko-hercegovačka pješadija imala je vlastitu uniformu, a njene jedinice su dobile vlastiti sistem numeriranja unutar Zajedničke vojske. U augustu 1914. godine, sastojale su se od četiri pješadijska puka (brojevi od 1 – 4) i jednog bataljona poljske policije.
Nakon završetka rata mnogi vojnici bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti se nisu vratili u svoju domovinu. Poginuli su pokopani na vojničkim grobljima, često u zajedničke grobnice. Rijetka su vojnička groblja na kojima vojnik iz BiH ima svoj grob sa imenom i godinom pogibije na nadgrobnom spomeniku, kao što je groblje u Lebringu (Austrija) i Logu pod Mangartom (Slovenija). Od mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika, u toku rata je smrtno stradalo oko 38.000 osoba. Mnogi su ranjenici postali invalidi, neki su umrli u zarobljeništvu, a manji broj preživjelih se vratio nakon dvije godine od završetka rata.
Vojnici iz Bosne Hercegovine su zbog iskazane hrabrosti na mnogim frontovima postali slavni širom Austro-Ugarske Monarhije i o njihovom junaštvu su se prepričavale legende. Austrijski poručnik Hans Fritz u svojoj knjizi “Bosniak“ (“Bošnjak“) ostavio je vrijedno svjedočanstvo o njihovim ratnim podvizima, patnjama koje su podnosili na frontu ali i o njihovoj ljudskosti, plemenitosti i odanosti. Werner Schachinger također Austrijanac u svojoj knjizi “Die Bosniaken kommen” (“Bošnjaci dolaze“) napisao je niz uzbudljivih priča o njihovoj hrabrosti i borbenosti. Priča o Rombonu i njegovim hrabrim braniocima vojnicima iz Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 (Bosnisch-herzegowinisches Infanterie-Regiment Nr. 4), čije položaje Italijani nisu nikada probili je zadivljujuća.
Znajući da je ovaj potez jedan od važnijih na Sočanskom frontu austrougarska i italijanska vojska činile su sve da ove visoke alpske vrhove stave pod svoju kontrolu.
Bila je to surova borba za prevlast nad dolinom rijeke Soče plaćena mnogim ljudskim životima. U vrućem hrvanju oko ovih vrhova bile su uključene brojne bosanskohercegovačke jedinice. Vojnici i oficiri su iskazali veliku borbenost i požrtvovanost u mnogim akcijama. Posebno su se isticali u borbi “prsa u prsa“ u kojoj su izlazili uvijek kao pobjednici. U ovoj borbi su koristili jedno gotovo zaboravljeno srednjovjekovno oružje – buzdovan / topuz. Italijani su zbog ovoga zazirali od “bliskih susreta“ sa Bošnjacima.

U znak priznanja za iskazanu hrabrost vojnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 odlikovani su sa 15 zlatnih medalja.
Od svih regimenti posebna pažnja se pridaje Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 2 koja je u toku rata dobila 42 zlatne medalje i tako slovila za najodlikovaniju jedinicu u austrougarskoj vojsci.
Zlatna medalja je bila najviše odlikovanje u austrougarskoj vojsci. Odlikovanja i ordenje su inače bili u obliku raznih križeva, dok su odlikovanja dodjeljivana Bošnjacima iz poštovanja prema njima bila posebnog oblika.

Vojničko groblje u Logu pod Mangartom

Nakon uspona na vrh Mangart prolazimo kroz prelijepo planinsko selo Strmec (960 m/nv) i stižemo u Log pod Mangartom (ital. Bretto). Ovo malo mjesto smjestilo se u najširem dijelu doline rijeke Koritnice, desne pritoke Soče. Od Bovca je udaljeno oko 10 km. Dolina je sa svih strana okružena mnogim visokim vrhovima od kojih prepoznajemo: Mangart, Jalovec, Rombon, Jerebicu i Briceljk – najviši vrh u Loškoj stijeni, jedne od najdužih u Julijskim Alpama (oko 5 km). Kuće u selu su bovškog alpskog stila, lijepih fasada i krovova, okružene cvijećem i bujnim zelenilom. U prošlosti je ovaj kraj zadesilo nekoliko prirodnih nesreća (poplave, zemljotresi, lavine). Nakon svake nesreće stanovništvo je uporno i mukotrpno obnavljalo ono što je priroda uništila. Danas je ovaj prelijepi kraj jedno od najposjećenijih mjesta u Triglavskom narodnom parku. Od velike turističke ponude najveću pažnju privlače biciklistička trka i sankanje na Mangartu – na najvišoj cesti u Sloveniji. U Logu pod Mangartom i okolici vrijedi posjetiti vojničko groblje iz Prvog svjetskog rata, crkvu sv. Štefana, spomenik prirode kanjon Koritnice i Klužka korita, tvrđave Kluže i Predel.
U Logu pod Mangartom svratili smo u gostionicu da se malo osvježimo a nakon toga odlazimo na vojničko groblje. Kod groblja nalazi se crkvica sv. Lurške Majke božje. Na groblju je pokopano ukupno 834 austro-ugarskih vojnika od kojih su većina pripadnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4, nekoliko italijanskih vojnika te manji broj ruskih i srpskih zarobljenika. U to vrijeme su se Bošnjacima nazivali svi vojnici iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Tako su i sahranjivani zajedno na istom groblju, s tim što su poginulim muslimanima na grobovima/mezarima postavljani nišani a na grobovima katolika i pravoslavcima križevi/krstovi. Nakon Prvog svjetskog rata taj dio Slovenije pripao je Italiji i tada su nišani na mezarima zamjenjeni križevima/krstovima. Nakon mnogo truda Islamska zajednica u Sloveniji dobila je dozvolu za zamjenu križeva/krstova nišanima. Dozvolu je izdao Zavod za ohranjanje kulturne dedišćine Republike Slovenije, i 2007. godine na ukupno 105 mezara su postavljeni nišani. Na groblju se nalazi veliki spomenik podignut u čast palim junacima na Rombonu. U granitu su isklesani austrijski vojnik i bošnjački vojnik. Pogledi su im uprti prema Rombonu. Austrijski vojnik u ruci drži pušku a Bošnjak je bez oružja i ruke drži na uprtačima sa opasačem i fišeklijama a na leđima mu je ruksak i šatorsko krilo!? Da nema prepoznatljivi fes na glavi (dio službene uniforme) ne bi znali o kome se radi. Izgled Bošnjaka na spomeniku više priliči nekom mirnom komorniku (pozadincu) nego li hrabrom i žestokom ratniku kakav je on u stvarnosti bio. Na ilustracijama mnogih ratnih reportaža Bošnjak je prikazan kako hrabro juriša na neprijatelja sa puškom u jednoj ruci i ručnom bombom u drugoj. Ukaz o izgradnji i saglasnost o izgledu spomenika je dala komanda 10. K. und k. Armije. Spomenik je djelo kipara Ladislava Kofraneka iz Praga. Izgradnja spomenika je trajala nepune dvije godine (1916. – 1917. god.). Vojničko groblje u Logu pod Mangartom je jedno od najbolje uređenih u Sloveniji iz doba Prvog svjetskog rata. Spomenik je obnovljen 2005. godine. 

Dolazak Bošnjaka u Logu pod Mangartom

Lokacija garnizona Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente br. 4 bila je u Mostaru i Trstu. Na Sočanski front je raspoređena u aprilu 1916. godine. Komanda, sanitet i komora bili su stacionirani u okolini Bovca i Logu pod Mangartom, a položaji na frontu su bili na Rombonu. Vojnici, podoficiri i oficiri regimente su bili katolici, pravoslavci i muslimani iz Hercegovine. Komandni kadar regimente činili su većinom austrijski oficiri. Lokacija garnizona je bila u Mostaru i Trstu.
U novembru 1916. godine u blizini Loga pod Mangartom izgrađena je džamija da vojnici muslimani mogu obavljati svoje vjerske dužnosti. Džamija je bila skromnih dimenzija građena od drveta i obojena u bijelo. Munara je bila od kamena. Pretpostavlja se da je džamiju srušila italijanska vojska po završetku Prvog svjetskog rata da bi se Bošnjacima osvetila za poraze. O postojanju i izgledu džamije svjedoči nekoliko sačuvanih fotografija, a na mjestu gdje je nekada džamija stajala, ni temelji se ne mogu raspoznati. Da je kojim slučajem džamija ostala danas bi predstavljala prvorazrednu turističku atrakciju.

---

Naslovna slika: Julijske Alpe, vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m) –
pogled sa italijanske strane