Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
Autor teksta: Braco Babić
Izvor fotografija:
– Muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu, Slovenija
– Vojno povijesni Muzej u Beču, Austrija
2. Dan, 26.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)
Kobarid (234 m/nv)
Od ranog jutra neprestano pada kiša praćena grmljavinom. Ne možemo planinariti po ovakvom lošem vremenu i zato odlazimo za Kobarid da posjetimo Muzej Prvog svjetskog rata. U Kranjskoj Gori skrećemo na cestu za Vršič. Na samom izlazu iz Kranjske gore nakon 2 km prolazimo pokraj jezera Jasna. Jezero čine dva spojena umjetna jezera na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pišnice. Kada je lijepo vrijeme u jutarnjim satima na površini jezera se ogleda vrh Prisojnik. Ubrzo započinje uspon strmom cestom sa mnogobrojnim serpentinama i svaka je označena tablom sa rednim brojem i nadmorskom visinom. Pokraj ceste smješteni su mnogi objekti ovim redosljedom: Mihov dom, Ruska kapelica, Kuća na Gozdu i Erjavčeva kuća. U jednom trenutku smo ugledali Ajdovsku deklicu – lik djevojke na stijeni Prisojnika. Po narodnom predanju onaj ko ugleda njen lik lakše i brže će stići do planiranog cilja u planini. Nama je potrebno oboje da ostvarimo od ranije zacrtani plan zbog kojeg smo došli u Sloveniju da pristupimo na vrhove Julijskih Alpa i Sočanski front.
Po dolasku na Vršič (1611 m/nv) krenula je susnježica. Magla je prekrila vrhove i dolinu Gornje Trente, tako smo ostali uskraćeni za prekrasne vidike koji se pružaju sa ovog visokog gorskog prelaza. Na samom prelazu su smještena dva planinarska objekta: Tičarjev dom i Poštarska kuća.
Sa Vršiča dalje cesta se spušta mnogobrojnim serpentinama i nakon Kugyjevog spomenika nastavlja dolinom rijeke Soče. Prolazimo kroz Bovec najveće naseljeno mjesto u Gornjem Posočju i ubrzo stižemo u Kobarid (ital. Caporetto, njem. Karfreit). Ovo malo mjesto s nešto više od 1.000 stanovnika nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u blizini granice sa Italijom. Smješteno je u dolini rijeke Soče, sa sjevera okružene Julijskim Alpama a sa juga Beneškim Alpama. Kobarid je postao poznat po krvavim bitkama vođenim za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu
U naletu jakog pljuska voda se razlila gradskim ulicama Kobarida. Na nekoliko mjesta preskačemo bujicu. Ispred zgrade Muzeja je stari poljski top. Nije tu slučajno postavljen, u Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim frontovima, premda se to pripisuje mitraljezima. Naredna dva sata provodimo u tišini debelih zidova muzejskog zdanja.
Muzej je otvoren 20. oktobra 1990. godine s namjerom da predstavi povijesne događaje na području ovog kraja i ljudska stradanja na Sočanskom frontu. Na površini od 590 m² u nekoliko izložbenih prostora (soba) predstavljena je burna povijest Kobarida od prapovijesti do danas. Muzejska zbirka dobila je mnoge nagrade, a najvrijednije su Valvasorjeva nagrada (1992.) i nagrada za Europski muzej godine (1993.). Muzej godišnje obiđe oko 60.000 posjetilaca.
Obilazak muzeja započeli smo multivizijskom projekcijom posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu koja traje 20 minuta. Neki povjesničari smatraju da je Prvi svjetski rat bio posljednji “viteški rat“ jer u njemu zbog pozicijskog (rovovskog) vođenja nije stradalo puno civila!? Međutim statistički podaci pokazuju sljedeće: na području Gornjeg Posočja mobilizacija je desetkovala civilno stanovništvo. Vojno sposobni muškarci su već 1914. godine popunili austro-ugarske regimente i poslani da se bore na ruski i balkanski front, a od 1915., na Sočanski front. Sa cijelokupnog područja Sočanskog fronta se iselilo oko 100.000 civila, od toga oko 20.000 je otišlo u Italiju. Život u mnogim krajevima Soče je zamro, većina kuća je porušena a imanja propala.
Nakon projekcije kratkog dokumentranog filma slijedi obilazak soba u muzeju. Svaka soba ima svoj naziv: Kobaridska, Krnska, Bijela, Crna, soba Zaleđa, soba Prodora.
U sobama je izloženo na stotine primjeraka originalnog oružja, artiljerijskog oruđa, opreme, uniforme, medalje, vojne karte. Na brojnim fotografijama je prikazan tegoban vojnički život na frontu u predahu između ofanziva, brizi o ranjenicima i oboljelim. Tu su i fotografije koje kronološki prikazuju pripremu i početak posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu. Čitamo potresne odlomke iz dnevnika italijanskog vojnika u kojem piše o planinskom ratovanju te o dvije zime koje su brojni vojnici preživjeli na visini većoj od 2000 m/nv. Natpisi urezani na zidovima i vratima ćelija zatvora u selu Smast pokazuju svu patnju i bol zatvorenika u teškim momentima.
Na prvom katu zgrade Muzeja u velikom hodniku za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao je italijanski ratni sud. Na drugom katu je izložen veliki reljef Gornjeg Posočja sa ucrtanom linijom Sočanskog fronta, rasporedom vojski, oružja i opreme 23. oktobra 1917. godine – dan pred početak posljednje ofanzive na Sočanskom frontu. Reljef nam je dobro poslužio da vidimo cijeli potez koji trebamo obići na našoj turi.
Na istom katu gdje je reljef smješteno je vojničko sklonište u prirodnoj veličini. Sklonište je uklesano u stijenu, obloženo je drvenom građom s unutrašnje strane i zaštićeno vrećama s pijeskom a izvana bodljikavom žicom. Sklonište je skromno uređeno, na stolu su puška, šljem i šešir. Kroz prozor vide se u daljini snježni vrhovi. Za stolom sjedi italijanski vojnik i uz svjetlost fenjera piše pismo svojima kod kuće. Sadržaj pisma pokazuje svu strahotu koju rat nosi sa sobom. Ovo potresno pismo se može poslušati na nekoliko svjetskih jezika.
Sočanski front
Sočanski front je formiran nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine. Neprijateljstvo između dvije bivše saveznice je izbilo zbog tajnih pregovora Italije sa Francuskom i Velikom Britanijom nakon kojih se priključila silama Antante. Italija je zbog ovoga u bečkim službenim krugovima postala predmetom mržnje i prezira. Austrijski car Karlo IV, kivan na bivšu saveznicu koja je prebjegla u drugi tabor imao je jadno mišljenje o italijanskim vojnim sposobnostima i govorio je: “Ti ljudi, više ne znaju ni dobro pogoditi nožem u leđa“.
Sočanski front je bio dio 600 km dugog jugozapadnog fronta od planinskog prelaza Stelvio na staroj italijansko-austrijskoj granici preko Tirola, Dolomita, Karnijskih i Julijskih Alpa, Gornjeg Posočja, Goriške i Krasa do Jadranskog mora. Sočanski front je zauzimao prostor od Rombona do Tržačkog zaljeva. Imenovan je po rijeci Soči (ital. Isonzo, njem. Sontig). Dolina kojom protiče rijeka Soča stiješnjena je visokim vrhovima Julijskih Alpa. Soča se probija sa sjevera prema Jadranskom moru, u dužini oko 95 km.
Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine u 12 ofanziva poginuli su mnogi vojnici na obje strane. Tačan broj poginulih nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih.
Koliko je Italiji bio značajan Sočanski front pokazuje podatak da je na područje uz Soču poslala više od polovice svoje vojske. Italija je u 29 mjeseci izvela 11 ofanziva. Nakon 14 mjeseci postigla je prvi veći uspjeh i to u 6. ofanzivi u kojoj je osvojila Goricu. Godinu dana kasnije, u jesen 1917. godine, Italijani su u 11. ofanzivi uspjeli prijeći rijeku Soču i ozbiljno ugrozili austro-ugarsku obranu, pritom uz ogromne gubitke ipak zauzeli zapadni dio Banjske visoravni (sjeverno od Gorice) i manji dio Krasa.
Nakon ove ofanzive generalštab K. u. k. Armije odlučio je da hitno krene u protuofanzivu jer je prijetila opasnost da veći broj njenih jedinica bude odsječeno od glavnina snaga. Za ofanzivu na frontu austro-ugarska vojska nije bila sama sposobna budući da nije bila brojčano nadmoćna. Zamoljena već nekoliko puta, njemačka komanda je odbijala svoju pomoć za operaciju koja je po njima bila od drugorazrednog značaja. Ipak nakon ove posljednje italijanske ofanzive je pristala da pomogne svom savezniku. Za kratko vrijeme je izrađen plan napada kodnog imena “Vjernost u oružje“ i formirana nova XIV Njemačko-austro-ugarska Armija sa isključivo njemačkim štabom. U potpunoj tajnosti započelo je prebacivanje vojnika, oružja i opreme i razmještanje na frontu. Nakon izvršene pripreme koja je trajala svega šest sedmica posljednja bitka na Sočanskom frontu je mogla otpočeti.
Bitka kod Kobarida
Italijanska vojska je očekivala udarac. Uprkos mjerama opreza koje je poduzeo njemački štab ipak pripreme na Sočanskom frontu nisu izmakle italijanskoj vrhovnoj komandi. Nekoliko dana prije datuma određenog za ofanzivu dva rezervna oficira austro-ugarske vojske su prešli borbene linije kod Tolmina i javili o skoroj ofanzivi. Italijani su bili uvjereni da su njihove linije odbrane neprobojne. 12. ofanziva je započela 24. oktobra 1917. godine u 02:00 h. U silovitim napadu združene njemačko-austrougarske divizije do večeri probijaju italijanske linije na potezu od Bovca do Tolmina. U nekoliko narednih dana italijanska vojska je dovedena u katastrofalan položaj. Italijani su bili u šoku nisu vjerovali da je linija fronta probijena. Oficiri više nisu zapovjedali vojnicima koji su napuštali položaje da bi brže bježali. Čitave divizije sa artiljerijom i komorom su se predavale. U narednih mjesec dana u moralnom metežu potpuno dezorganizirana italijanska vojska se zaustavila tek na desnoj obali rijeke Piave (duboko na teritoriji Italije) gdje su joj u pomoć pritekle francuske i britanske divizije, ekspresno prebačene sa Zapadnog fronta. Od 16. do 25. novembra austro-ugarske i njemačke snage su pokušale napad preko Piave ali nisu uspjele. Također njihov napad na položaje pod vrhovima Tomba i Grappa je zaustavljen, taj oslonac italijanske vojske je ostao čvrst. Napadačima je konačno u decembru “nestalo daha“. Ovim je ofanziva koja je započela kod Kobarida konačno završena. Njemačko-austro-ugarske divizije nisu iskoristile postignuti uspjeh, propustili su šansu da Italijanima zadaju konačan udarac za slom njene vojske. 12. ofanziva na Sočanskom frontu u povijesti je zabilježena kao jedna od najbolje uspjelih probojnih akcija u Prvom svjetskom ratu. Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente učestvovale su u bitki kod Kobarida i dale značajan doprinos u probijanju Sočanskog fronta.
Poraz i povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta
Rezultat je bio težak, italijanska vojska je morala prepustiti neprijateljskoj okupaciji široko područje. Prema zvaničnim podacima istražne komisije italijanska vojska je od 24. oktobra do 10. novembra imala: 10.000 mrtvih, 30.000 ranjenih, 293.000 zarobljenih. Osim toga u pozadini se rasulo 350.000 vojnika, tako da su Italijani izgubili 700.000, a sa oboljelim ukupno 800.000 vojnika. Izgubljeno je 300.000 pušaka, 3.150 topova, 1.732 bacača, 73.000 konja i mazgi, 2.500 raznih vozila, veći dio zaliha odjeće, obuće i hrane. Italijani su imali sreću da je napadač odustao od daljne ofanzive i bitku su nazvali “Čudo kod Kobarida”. Povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta je opisao američki književnik i novinar Ernest Hemingway u svom romanu “Zbogom oružje” (1929. god.). Hemingway je proveo jedno vrijeme na frontu u području Gorice (ital. Gorizia) kao dobrovoljac “Crvenog krsta“ – bio je vozač ambulantnih kola u italijanskoj vojsci.
Nakon posjete muzeju odlazimo u obližnju galeriju i uz kafu provodimo vrijeme čekajući da kiša prestane. Tamno nebo koje povremeno osvjetle munje ne daje nam nadu da će kiša uskoro prestati i odustajemo od planiranog razgledanja spomen kosturnice na brdu Gradič. Kosturnica je izgrađena 1938. godine i u njoj je pokopano 7014 italijanskih vojnika.
U bližoj okolici Kobarida vrijedi vidjeti: vodopad Kozjak, crkvicu u selu Drežnici i Napoleonov most. Posjetu ovim zanimljivim mjestima ostavljamo za neka druga vremena. U predvečerje napuštamo Kobarid. U dolinu Lepenjice stižemo u 20:00 h na noćenje u planinskom domu Dr Klementa Juga.
Naslovna slika: Rombon / Veliki Vrh (2208 m) – pogled iz doline Lepenjice
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 