Trebevićke tvrđave i kule

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine Austrougarska je pristupila izgradnji novog fortifikacijskog sustava prilagođenijeg novim načinima ratovanja i suvremene ratne tehnike. Naime, postojeći fortifikacijski sustav naslijeđen od osmanske vojske nije udovoljavao novim kriterijima vojne arhitekture. Preuređene su zastarjele osmanske utvrde u Sarajevu, Zvorniku i Višegradu i izgrađene nove vojarne za obranu od agresije susjednih zemalja i gušenje mogućih ustanaka domaćeg stanovništva. Jedna od razina bila je i gradnja pojasnih utvrda, tj. prstena sastavljenog od više samostalnih utvrda i međupoložaja oko većeg naseljenog mjesta. Krajem 19. stoljeća počelo je utvrđivanje granice prema Crnoj Gori, a nakon Balkanskih ratova (1912. – 1913. god.) i prema Srbiji. Na prvoj crti obrane podignute su pojasne utvrde u Trebinju i Bileći i zaprječna oblast u Avtovcu, a kao druga crta obrane, utvrde u Stocu, Nevesinju, Ulogu-Obrnji i Kalinoviku. Treću crtu obrane činila je rijeka Neretva s pojasnom utvrdom u Mostaru i Sarajevu. Osim nabrojanih fortifikacija, u istočnoj Bosni izgrađen je veći broj defanzivnih vojarni u mjestima uz rijeku Drinu u Zvorniku, Višegradu, Goraždu i Foči. Austrougarska vojna inženjerijska uprava (K.u.K. Military Genie Direktion) kompleks utvrda na jugoistoku Europe označavala je kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien).
Sarajevski obrambeni fortifikacijski sustav (njemački: “Festung Sarajevo”) građen je od 1882. do 1908. godine. U okolici grada izgrađeno je nekoliko snažnih utvrda na Trebeviću, Grdonju, Pašinom brdu, Zmajevcu i Vratniku. Značaj ovih objekta s vojnog aspekta bio je prvenstveno strateški, jer se s okolnih brda može nadzirati cijeli grad. Na dominantnim kotama Trebevića podignuto je pet kamenih utvrda koje se i danas mogu vidjeti. Trebevićke tvrđave i kule „preživjele“ su dva svjetska rata ali su nastradale u minulom ratu (1992. – 1995. god.). Nakon toga su ih dokrajčili sakupljači sekundarnih sirovina („berači željeza“) koji su sa napuštenih i devastiranih objekata poskidali sve što je bilo napravljeno od metala. Ovi impozantni objekti propadaju na očigled društvene zajednice i treba ih zaštiti od daljne devastacije te obnoviti i po mogućnosti staviti u funkciju razvoja turizma.     

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sarajevo je bilo upravno središte BiH te mu je kao takvom posvećena posebna pažnja prigodom uređenja prostora za obranu. U Sarajevu su, od tesanoga kamena, izgrađene četiri utvrde karakteristične po čeličnim okretnim kupolama s haubicama od 150 mm, te topovima 90 mm u otvorenim platformama. Osim toga postojale su još dvije Zwisschenbaterie (međuuporišta s otvorenim topničkim platformama). Neki objekti na Vratniku iz osmanskog razdoblja dograđeni su kao Weissbastion (Bijela tabija). Također su izgrađene i tri stražarske utvrde tipa Wachhaus, od kojih dvije na obroncima Trebevića. U samom gradu bilo je više vojarni sa svom potrebitom infrastrukturom a u Rajlovcu se nalazilo i vojno zračno uporište. Oko grada uređene su mnoge otporne točke s bodljikavom žicom i opkopima.

Trebević i njegovi vrhovi dobivaju vojno-strateški značaj, te nastaju tvrđava na Draguljcu (1164 m/nv), Bistrik-kula (1000 m/nv), kula na Paležu (1080 m/nv), kula na Zlatištu (823 m/nv) i tvrđava na Vracama (645 m/nv). Uređena su i dva topnička položaja, jedan na području Bijelih stijena (1426 m/nv) a drugi na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Zapadno od tvrđave na Vracama oko 350 metara zračne linije, na koti 643 m/nv bila je izgrađena posebna fortifikacija Schanze (Šanac). Tvrđava u kategoriji Šanac predstavlja veći objekat nepokriven s velikim rovom, prilagođen za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem.

Vršni greben Trebevića – Sofe (1629 m/nv) zbog povoljnog geografskog položaja na uzvisini predstavljao je vrlo važnu tačku u obrani grada stoga je ovdje bio uređen položaj za topništvo. Do položaja se stizalo naročito izgrađenom cestom sjevernim padinama na pravcu Ravne – Dobra voda uz mnogobrojne serpentine radi lakšeg izvlačenja artiljerijskog oruđa pomoću konjske zaprege.
Debeli zidovi tvrđava i kula mogu izdržati pred snagom topničkih projektila ali bez pješaštva nema ratovanja. Stoga je izgrađena mreža jarkova i zaklona za pješaštvo. Jarkovi su iskopani u ”živoj stijeni” duž grebena na Perčinu (1190 m/nv), Studenom brdu (1231 m/nv), koti 1581 m/nv na zapadnom grebenu i vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv).

Vojno-politička situacija do početka Prvog svjetskog rata bila je takva da je na ovim utvrdama austrougarska vojska držala samo neophodan broj postrojbi s malim brojnim stanjem. Prvi svjetski rat označio je vrijeme zalaza klasičnih utvrda i odlaskom austrougarske vlasti ovi objekti gube svoju vojno-obrambenu funkciju.

Centralno utvrđenje na Trebeviću bila je pojasna tvrđava na Draguljcu – ključni dio fortifikacijskog sustava u Sarajevu krajem 19. stoljeća. Imala je status topničke utvrde. Njen položaj omugućavao je vizuelnu vezu sa svim ostalim utvrdama i drugim vojnim objektima trebevićkog pojasnog utvrđenja, kao kontrolu i nadziranje tadašnjeg ulaza u Sarajevo preko Kozije ćuprije. Arheološki ostaci pokazuju da je tvrđava imala i cisternu za vodu. Austrougarska vojska je ovu tvrđavu koristila do 1918. godine. Razrušena je u Drugom svjetskom ratu.

Bistrik-kula izgrađena je također krajem 19. stoljeća i vjerovatno je imala funkciju osmatračnice. Godine 1969., doživljava prenamjenu u astronomsku opservatoriju, a 1975. godine gradi se još jedan novi objekat također za potrebe astronomske opservatorije u neposrednoj blizini Bistrik-kule. Funkciju opservatorije zadržava sve do ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine kada je od strane Vojske Republike Srpske granatirna i zauzeta kao strateški položaj opljačkana i uništena, a teren oko objekta miniran. Nakon minulog rata prostor je deminiran a objekti i dalje stoje devastirani.

Za potrebe izgradnje fortifikacijskog sustava te za međusobnu komunikaciju između obrambenih objekata napravljene su dvije pristupne ceste iz grada na Trebević.
Prva pristupna cesta bila je izgrađena na relaciji: Bistrik – Hrid – Pogledine – Mala kapa – Čolina kapa – Ravne – Dobra voda – vrh Trebevića. Cesta je nazvana Appelov put po baronu Johannu von Appelu (1826. – 1906. god.), austrijskom generalu zapovjedniku 15. austrougarskog korpusa stacioniranog u Sarajevu. Jedan dio trase ove ceste je uništen prilikom izgradnje bob i sankaške staze za potrebe 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. U podnožju Male kape (897 m/nv) iznad ceste na jednoj stijeni stoji kamena ploča djelimično oštećena na kojoj se jasno vidi uklesan natpis: APPEL – STRASSE.

Druga pristupna cesta je izgrađena 1909. godine na relaciji: Kovačići – Vranjače – Hambina carina – Knjeginjac – Ravne gdje se sastajala sa prvom pristupnom cestom. Na Knjegincu je napravljen odvojak sa ove ceste za pristup do kule na Paležu i položaja za topništvo i pješaštvo na zapadnom grebenu Trebevića. Na najstrmijem dijelu ceste gdje su serpentine poznate po nazivu “Osmice“ u kamenom podzidu ugrađene su masivne željezne kuke koje su služile za izvlačenje artiljerijskog oruđa uz pomoć konjske zaprege. Kuke i sada čvrsto stoje u kamenom podzidu. Na jednoj od nekoliko serpenitina na stijeni iznad desne strane ceste prema Trebeviću stoji kamena ploča na kojoj je uklesan natpis: GENIEDIREKTION 1909.

Godine 1912. izgrađena je cesta na relaciji: Ravne – Brus – Čelina – Jasik – Vlahovići – Bistrica. Na vrelu Bistrice (1270 m/nv) tada je podignuta kaptažna građevina i sabirni rezervoar vodovodnog sustava za snabdjevanje pitkom vodom jednog dijela Sarajeva, više javnih česmi i prve hidrocentrale na Dudinom Hridu. Ovaj vodovodni sustav još uvijek je u funkciji i sve njegove građevine mogu se vidjeti i danas. 

---

Naslovna slika: Topnični položaj na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv)