Prema kineskoj legendi, jedna mačka je plakala na obali rijeke u kojoj su se davili njeni mačići. Vrbe koje su rasle uz obalu su očajnički poželjele da joj pomognu pa su oborile svoje duge grane u vodu ne bi li spasile male mačiće koji su upali u rijeku dok su jurili leptire. Mačići su se čvrsto uhvatili za grane i izašli na obalu. Grane su ostale savijene prema vodi i oblikovale veličanstvenu krošnju zbog čega ovo drvo nosi epitet najljepše vrste vrbe, a na mjestima gdje su se mačići držali, izrasli su mali krzneni pupoljci koje je narod nazvao “cica – mace”.
Jedna stara legenda govori kako je vrba spustila svoje grane da bi zaštitila i sakrila Majku Božiju kada je pred progoniteljima bježala sa Isusom. O žalosnoj vrbi postoji i legenda koja govori o Jevrejima kada su pali u babilonsko ropstvo i zbog velikog bola i tuge za svojom izgubljenom domovinom, u znak žalosti okačili su svoje harfe na ovo drvo po čemu je dobilo naziv Babilonska vrba.
Po narodnom vjerovanju ispod krošnje žalosne vrbe okupljaju se zlodusi i demoni i zbog toga savjetuju da se u vrijeme grmljavine ne treba sklanjati pod njenu krošnju, jer svetac Ilija Gromovnik ispod nje munjom gađa đavole.
Žalosnu vrbu nazivaju i imenom “jadika”, drvo koje oko sebe širi žalost, melankoliju i tugu. Njene grane i lišće, navodno, koriste vještice u pravljenju zlih čina. Kome se od drveta žalosne vrbe napravi dugme i prišije na odijelo tugovaće sedam godina. Kuću u koju se unese grana žalosne vrbe uskoro će ispuniti tuga, a onaj ko sanja žalosnu vrbu tugovaće sedam dana.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Žalosna vrba (lat. Salix babylonica) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice vrba (lat. Salicaceae). Nosi epitet najlepše vrbe i to svakako zaslužuje svojom posebno veličanstvenom krošnjom koja pada do same zemlje. Gusta, slikovita, neprobojna krošnja može biti i dobar vizuelni zid od neželjenih pogleda. Brzo raste kao i sve vrbe, posebno na mjestima gdje ima više vode, najčešće pokraj rijeke ili jezera. Porijekom je iz sjeverne Kine. Raširena je po Aziji, Sjevernoj Americi i Europi.
Raste kao drvo visoko do 15 m. Grane su tanke i dosta savitljive, mada često dolazi do lomljenja grana zbog njihove krtosti. List je uglavnom uzak i zašiljen na vrhu, tamnozelene boje na licu i nešto svetliji na naličju. Plod sadrži mnogobrojna sjemena koja se lako rasejavaju, a koja sazrijevaju ponekad i istovremeno sa cvjetanjem. Listovi žalosne vrbe su naspramni sa pripercima, prosti, nedjeljeni, lancetasti, linearni ili eliptični, s kratkom lisnom drškom, goli ili dlakavi. Cvjetovi su jednopolni, dvodomi, sakupljeni u klasastu cvast, macu. Žalosna vrba je kao čista vrsta rijetka, a u primeru koje viđamo su uglavnom ukršteni. Uzgajaju se samo ženske jedinke koje se razmnožavaju reznicama, a po broju hromozoma one su tetraploidi. Najmedonosnija je rana proljetna biljka s prinosom od 50 – 100 kg meda po hektaru i mnogo polena. Idealno vrijeme cvjetanja je mjesec ožujak.
Vrbe (lat. Salix) su rod bjelogoričnog drveća i grmlja iz porodice Salicaceae (vrbovke). Širom svijeta postoji 666 vrsta vrba, a prvenstveno žive na vlažnim tlima u hladnijim područjima sjeverne polutke. Vrba brzo raste: od 4 do 5 godina, sastojine treba svake 2 – 3 godine čistiti i proređivati. Siječe se između 20 – 40. godine, čistom sječom. Od drveta vrbe se nekada izrađivala obuća (klompe), korita za mješanje tijesta, palidrvca šibice, u stolarstvu, za ambalažu, kao sirovina za drvnu vunu, u kemijskoj industriji za proizvodnju celuloze, papira i dr.
Vrbova kora sadrži tanine i glikozid salicin, pa se koristi u medicini. Interesantno je znati da zahvaljujući upravo ovom svojstvu vrbe, duguje i postojanje jednog od najpopularnijih i najrasprostranjenijih liekova na svijetu – aspirina. Naime, francuski kemičar Charles Frederic Gerhardt je prvi napravio acetilsalicilnu kiselinu 1853. godine, iz kore vrbovog drveta izdvojio je supstancu čija su svojstva takva da snižava povišenu tjelesnu temperaturu i ublažava bolove u ljudskom organizmu. Sam naziv pomenute supstance je acetilosalicil što je u stvari složenica dvije reči i to acetat (so sirćetne kiseline) i salicil (lat. salix gen. salicis – vrba). Njegovi komercijalni nazivi su: acetisal, acisal, aspirin i andol.
Naslovna slika: Žalosna vrba na obali Ohridskog jezera pokraj manastira sv. Naum
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 