Godine 1951. u aprilu i maju mjesecu planinari Jugoslavije su izveli pohod u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Slovenije sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije i prešla preko Velebita (1757 m) u Hrvatskoj, Maglića (2386 m) u Bosni i Hercegovini, Durmitora (2523 m) u Crnoj Gori i Šar-planine (2748 m) u Makedoniji.
Štafetna palica je stigla u Beograd, glavni grad Jugoslavije, 25. maja na Dan Mladosti. Tako se na počasnoj tribini s drugim štafetama našla i štafetna palica planinara s porukama i čestitkama Josipu Brozu Titu, predsjedniku SFRJ, za njegov rođendan.
Bosanskohercegovački planinari prenijeli su štafetnu palicu preko naših planina ovim redosljedom: Dinara, Čvrsnica, Prenj, Bjelašnica, Igman, Romanija, Jahorina, Treskavica, Zelengora i Maglić.
Više o ovome možete pročitati u kronologiji sročenoj na temelju izvještaja planinarskih društava koja su učestvovala u pohodu.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Dinara
6. aprila 1951. godine planinari Bosne i Hercegovine su primili na Velikom Troglavu (1913 m/nv), najvišem vrhu planine Dinare, štafetnu palicu planinara Jugoslavije od planinara Hrvatske. Istog dana štafeta je stigla preko Gubina u Sajkoviće gdje je prenoćila.
7. aprila planinari su nastavili marš duž cijelog Livanjskog polja i stigli u Livno gdje ih je narod srdačno dočekao. U čast prolaska Titove štafete kroz Livno održana je osnivačka skupština Planinarskog društva “Cincar“, u prepunoj kino dvorani.
Čvrsnica
8. aprila, pet planinara i jedna planinarka tek osnovanog PD “Cincar“ krenuli su od Livna na naporan i dug marš preko Ošljara i Duvna na Kongoru. U Duvnu mnoštvo naroda je dočekalo i pozdravilo nosioce štafetne palice kojima se pridružilo i pet planinara Planinarskog društva “Duvno“. Istog dana po dolasku na Kongoru štafetnu palicu su predali ekipi Planinarskog društva “Vilinac“ iz sela Doljani. Sedam gorštaka sa podnožja Vrana i Čvrsnice sačinjavalo je novu ekipu. Štafetnu palicu su primili uz rafal iz automatske puške, a odmah zatim zapjevali iz sveg glasa:
“Letićemo kao ptice, preko Vrana i Čvrsnice!”
Na kraju dana, u sami sumrak, ekipa se smjestila u jednu kolibu ljubaznog domaćina iz Kongore, gdje je prenoćila.
9. aprila nakon hladne i kišovite noći osvanuo je vedar i sunčan dan. Uspon kroz Grla i Svinjače protekao je bez većeg napora ali do Blidinjskog jezera, gdje ih je čekala ekipa sarajevskih planinara, dug je put. Vrhovi Vrana zabjelili su se od novonapadalog snijega a vrhove Čvrsnice obavila je magla i sivi oblaci. Dvije ekipe susrele su se kod katuna na Barzonji, južno od Blidinjskog jezera i nastavili zajedno s usponom do katuna na Gornjim Barama gdje su prenoćili u jednoj čobanskoj kolibi.
10. aprila u rano jutro kolona od dvanest ljudi je krenula na uspon ka Pločnu (2226 m/nv), najvišem vrhu Čvrsnice. Na čelu kolone bili su sarajevski planinari na smučkama, a ostali su gazili snijeg koji se je preko noći smrzao. Uspon je jak, a zebnja neizvjesnosti obuzima ekipu. Pitanje da li će biti moguć silazak sa vrha na “Josipovo raskršće”, radi velikih sniježnih streha koje predstavljaju pravu opasnost pri kretanju duž istaknutog grebena. Na završnom usponu vjetar biva sve žešći a navukla se magla i zatvorila vidik na sve strane. Ljudi su pobjelili od inja a onima sa dugim brkovima na krajevima uhvatile se ledenice. Konačno se magla za samo jedan tren razbila i kolona planinara ugledala je piramidu na vrhu do koje se kretala vrlo oprezno zbog sniježnih streha.
Magla je ponovo obavila vrh i otežala pravac kretanja. Vođa ekipe određuje pravac pomoću karte i kompasa i ubrzo je uslijedio rizičan silazak sa grebena između dvije položene strehe snijega, jedne ispod druge i velikog crnog kamena koji je štrčao iz svježe napadalog snijega na veoma strmoj padini. Po silasku na “Josipovo raskrižje” kolona planinara je nastavila ubrzanim tempom preko Peharovog stana. Uspon na Vilinac je bio naporan, pošto je ekipa trpila od žeđi. Cisterna planinarske kuće na Vilincu je dala prvu vodu, no tako studenu da se prosto nije mogla piti.
Uspon preko Prijegona je uskoro savladan, a time i najteži dio ove planine. Tempo kolone je opet ubrzan. Ekipa je žurila preko Grkuša, Vale i kroz gustu šumu Muharnice do Golinaca, gdje se smjestila u udobnoj šumarskoj kući i tu prenoćila. Tura od Gornjih Bara preko Pločna i Vilinca do Golinaca trajala je više od 10 sati.
11. aprila osvanuo je tmuran dan i već pri samom polasku počele su da padaju prve kapi kiše. Sa Golinaca kolona planinara uputila se lovačkom stazom preko Bilih vrila i sišla u Krkaču. U 12 sati štafeta je stigla u selu Doljani gdje je napravljen slavoluk od zelenila i cvijeća, a mnoštvo mještana naročitio omladine i pionira pozdravili su Titovu štafetu koju su nosili planinari. Nakon odmora i ručka ekipa je krenula na dug marš dolinom rijeke Doljanke prema Jablanici gdje je stigla u 18 sati. Srdačno je dočekana ispred Planinarskog društva “Čvrsnica“, radnog kolektiva “Hidrogradnje“ i građana. Dom kulture je bio prepun. I ovdje se ističe veliki broj omladine i pionira.
Prenj
12. aprila ekipa planinara iz PD “Čvrsnica“ krenula je sa štafetnom palicom iz Jablanice, tragom četvrte neprijateljske ofanzive, poznatije po nazivu “Bitka na Neretvi“ i nosila je do sela Krstac, gdje su je preuzeli sarajevski planinari. Po veoma lošem vremenu, izložena čestim pljuskovima kiše, ekipa je ipak stigla u dolinu Idbara gdje je štafeta prenoćila.
13. aprila ekipa je nastavila marš po kiši usponom iz doline Idbara na Ljubinu planinu gdje ih je zatekla sniježna oluja, te je bila prisiljena da se zaustavi i prenoći u jednoj čobanskoj kolibi kod Ljevanih voda na Zabrđu.
Bjelašnica
14. aprila već od ranog jutra kolona s planinarima je krenula s Ljevanih voda i preko Pomola sišla u Konjic. I ovdje su kao i u drugim mjestima Titovu štafetu srdačno dočekali mnogi građani. Tu je štafetna palica predana planinarima iz PD “Borašnica“ koja je nakon svečanosti krenula na dug i naporan put preko Bjelašnice.
Na putu prema planinarskom domu na Mrtvanjskim Stanarima u pratnji su se pridružili sarajevski planinari. Gazeći snijeg preko visokih nanosa ekipa je zašla duboko u noć i tek 15. aprila u 1 sat iza ponoći donijela štafetnu palicu u planinarski dom. Ekipa se kretala ovim pravcem: Konjic – Dubravica – Vrdolje – Delića polje – Raški dol – Šišan polje – katun Krošnje – Stari konak – Mrtvanjski Stanari.
Igman
15. aprila na Mrtvanjskim Stanarima štafetnu palicu su preuzeli članovi Planinarskog društva “Bjelašnica“ iz Sarajeva i nosili je preko Kara Mustafinih čaira, Javornika i Velikog Polja po jakom nevremenu koje ih je pratilo cijelo vrijeme do Hrasničkog Stana na Igman planini. Tu ih je dočekala nova ekipa planinara istog društva koja je štafetu nosila do Sarajeva gdje su je na Marijin-dvoru dočekali mnogi građani, omladina i pioniri. Dalje je svečana povorka na čelu sa Titovom štafetom prošla glavnom ulicom u pratnji limene glazbe do planinarskog logora podignutog na platou ispred Doma JNA gdje su bile upaljene dvije velike logorske vatre. U planinarskom logoru štafetnu palicu je primio Joža Engel, predsjednik planinarskog saveza Bosne i Hercegovine.
Romanija
16. aprila u Sarajevu štafetnu palicu je preuzela ekipa Planinarskog društva “Željezničar“ i usiljenim maršem preko Hreše i Sumbulovca stigla u podne na Crvene stijene na Romaniji, gdje su planinari godinu dana ranije (1.5.1950.) podigli spomen-ploču legendarnom partizanskom komandantu i Narodnom heroju Slaviši Vajner Čiči.
Štafetnu palicu je preuzela ekipa istog društva a primopredaju je uveličalo sedamdeset pionira iz Mokrog, koji su spomen-ploču okitili zelenilom i cvijećem. Nakon toga štafetnu palicu je nova ekipa odnijela na Veliki Lupoglav, najviši vrh Romanije planine, gazeći duboki snijeg, te preko pećine hajduka Starine Novaka štafetu donijeli u Pale, gdje su je predali ekipi Planinarskog društva “Trebević“ iz Sarajeva u 17 sati, koja je štafetnu palicu nosila do Poljica na Jahorini, gdje je prenoćila.
Jahorina
17. aprila u 6 sati ujutro štafetna palica je predata pred strojem vojnika i oficira JNA. Kolona od četrnaest vojnika na smučkama je krenula na dug marš od Poljica preko Pogledina do sela Delijaš, gdje ih je čekala ekipa Planinarske družine Trnovo, Planinarskog društva “Treskavica“ iz Sarajeva. Ova ekipa je štafetu donijela u Trnovo gdje ju je predala novoj ekipi iste družine koja je nastavila marš i štafetu donijela do planinarske kuće na Kozjoj luci na planini Treskavici, gdje je prenoćila.
Treskavica
18. aprila ekipa od devet planinara PD “Treskavica” iz Sarajeva krenula je na smučkama preko snijegom pokrivene Treskavice po lijepom vremenu do Gvoznog polja, gdje su štafetnu palicu predali ekipi planinarskog društva iz Kalinovika. Ova nova ekipa, koju je činilo dvanaest planinara, istog je dana štafetu donijela u Kalinovik, gdje je prenoćila.
Zelengora
19. aprila rano ujutro iz Kalinovika je krenula ista ekipa planinara i preko sela Jelašca i Ošljeg dola stigla do Paleža pod Lelijom gdje je štafetnu palicu predala ekipi planinarskog društva “Zelengora“ iz Foče. Ova nova ekipa koju je činilo petnaest planinara imala je najteži zadatak, da štafetnu palicu prenese preko Zelengore i Maglića do u selo Mratinje u Crnoj Gori.
Isključivo po karti i kompasu, u 15-satnom, izvanredno napornom maršu, forsirana je po kiši i magli snijegom pokrivena Zelengora, ekipa se kretala ovim pravcem:
Palež – Pašina poljana – Stari katun – Crno jezero – Ljubin grob – Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Krekovi – Savin grob – Tjentište gdje je stigla 20. aprila iza ponoći.
Maglić
20. aprila marš preko Zelengore je dokazao da je ekipa planinara iz PD “Zelengora” Foča sposobna da svoj zadatak izvrši i preko Maglića (2386 m/nv), najvišeg vrha Bosne i Hercegovine.
Ekipa je ovaj dan na Tjentištu provela u zasluženom odmoru, prikupljajući snagu za napore koji je očekuju u narednim danima.
21. aprila u ranim jutarnjim satima, ekipa od petnaest planinara PD “Zelengora” Foča kojoj se priključilo još pet sarajevskih planinara na smučkama krenula je iz Tjentišta za Maglić. Cijela ekipa je bila odlično opremljena. Prevalivši naporan put po kiši od Tjentišta preko Dragoš-sedla do katuna na Mrkalj kladi ekipa se je smjestila u jednoj čobanskoj kolibi. Po noći se je čula grmljavina usova sa Maglića.
22. aprila osvanuo je još gori od jučerašnjeg dana. Sniježna i veoma jaka oluja, popraćena jakim, studenim sjevernim vjetrom. Oko podneva oluja se smirila i ekipa je u 14 sati krenula prema katunu na Stubicama. Za nepuna tri sata i ta je relacija savladana. Čobanske kolibe na Stubicama su zatrpane skoro potpuno snijegom, a djelomično ispunjene njime. Mogućnosti smještaja su teške. Hladno je i vlažno. Studen sve više steže, a po zidovima se uhvatilo inje. Oblačilo se sve na sebe. Stalno se kuhaju kafe i čajevi. Cijelu noć, nije niko oka sklopio od hladnoće, osluškujući grmljavinu usova s Maglića.
23. i 24. aprila i dalje je vladalo jako hladno vrijeme praćeno sniježnom mećavom zbog koje nije bilo moguće izvesti planirani uspon na vrh Maglića. Ekipa je ova dva dana provela radeći na poboljšanju smještaja za boravak i noćenje u čobanskim kolibama na Stubici.
25. aprila vrijeme se nije poboljšalo i ekipa je donijela odluku da odustaje od uspona na vrh Maglića i napušta kolibe na Stubici. Iskopane su stepenice u zaleđenim padinama Jeveričine Prodo i pokraj čobanskih koliba na Poljicama ekipa je sišla u selo Mratinje. Planinare su dočekali gostoljubivi mještani iz ovog zabitog planinskog kraja na sjeverozapadu Crne Gore. Priređeno je narodno veselje sa igranjem narodnih kola i pjevanjem narodnih i partizanskih pjesama kraj logorske vatre.
26. aprila u 7 sati ujutru u Mratinju izvršena je predaja štafetne palice planinarima Crne Gore, a ekipa bosanskohercegovačkih planinara vratila se preko Vučeva u Foču.
Naslovna slika: Maglić (2386 m/nv) – najviši vrh BiH, pogled sa vrha Badnjine na Volujaku
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 