Planinsko cvijeće (1. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. 
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Ljubišnja, Konjsko polje (1575 m/nv)

Planinarski turistički vodiči i Nadzornici parkova prirode

Opredjelili ste se za jednu lijepu i odgovornu aktivnost. Želite voditi ljude, mlade i starije oba spola u prelijepe prirodne krajolike, kako bi uživali i proveli dio svog slobodnog vremena van urbane sredine. Primjenjujući dosadašnja, vlastita iskustva i stečena znanja tokom obrazovanja koje je organizirala Turistička zajednica Općine Centar Sarajevo u suradnji sa “EC Obnova – Vocational training programme – Project 127”, u budućnosti ćete se posvetiti profesiji planinarskog turističkog vodiča i nadzornika parkova prirode.
Očuvanje za buduće naraštaje veoma bogate prirodne baštine Bosne i Hercegovine, njenih nacionalnih parkova, parkova prirode i zaštićenih prirodnih zona i svog bogatstva koje nam je priroda podarila, prevashodan je zadatak i obaveza svih nas.
Da bi taj doprinos bio što sadržajniji, obučavajmo se i obogaćujmo naša prethodna znanja. Prenošenjem iskustava i znanja na druge entuzijaste dajemo svoj doprinos očuvanju prirode.

Vođa projekta edukacije
prof. Miroslav Slokar

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Svakog dana sve više ljudi želi da dio svog slobodnog vremena provede u prirodi. Turistička zajednica Općine Centar Sarajevo je prepoznala ovo interesovanje i organizirala stručnu obuku za zvanje Planinarski turistički vodič i Nadzornik parkova prirode. Obuku je pohađalo 34 planinara iz sarajevskih planinarskih društava:
PD “Bjelašnica”, PD “Džemal Bijedić”, PD “Bukovik”, PD “FAMOS”, PK “Yeti” i UG “Eko BH”. Teoretski dio nastave je održan na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja a praktična nastava na planinama oko Sarajeva. Obuka je trajala dva mjeseca u septembru i oktobru 2000. godine. Po završetku obuke kandidati su polagali stručne ispite prema osobnom interesovanju za jedno ili oba zvanja. Uvjerenja o stručnom zvanju su podijeljena u mjestu Glavatičevo gdje je organizovano druženje i rafting na Neretvi.  

Planinarski turistički vodiči i Nadzornici parkova prirode su stručno educirane osobe, uz čiju pomoć možete susrete sa prirodom doživjeti na najljepši mogući način, te će svaki takav trenutak biti pretvoren u istinski doživljaj. Navodimo neke od tih lijepih doživljaja: kretanje po prekrasnim planinskim livadama, odmaranje i uživanje u sjenama stoljetnih stabala, panorame i divni pejzaži uz obale planinskih jezera i potoka, uživanje u vječnoj čaroliji koju nam pruža izlazak i zalazak sunca.

Posebno je zadovoljstvo u sebi imati osjećaj, slatke pobjede kada smo pristupili na neki zahtjevni planinski vrh ili kada snagom svojih mišića savlađujemo strme padine i stijene da bismo došli do željenog cilja. Ali nikada ne treba zaboraviti poznato geslo:
Odlazimo u planine, ali se zdravi i zadovoljnji vraćamo svom domu.  

Priručnik je džepnog formata (16,5 x 12 cm, 25 str.), sadrži uputstva i informacije o osnovnim pravilima koja planinarski turistički vodiči i nadzornici parkova prirode trebaju primjeniti prilikom vođenja grupa na planinarskim izletima i turama, boravku i kretanju u planini – u ljetnim i zimskim uvjetima. Također su data uputstva o opasnostima u planini i ukazivanju prve pomoći. Priručnik je ujedno i planinarski dnevnik u kojem polaznici obuke na nekoliko stranica sa rubrikama trebaju ukratko napisati svoja zapažanja za vrijeme izvođenja izleta i terenske nastave.
Na prednjoj stranici korica priručnika je simpatičan lik Tontri – endemska vrsta tritona, ova majušna životinjica nestaje iz prirodnog okoliša naših krajeva zbog stalnog ugrožavanja prirode i njenih ljepota i zvanično je promovisan u maskotu Turističke zajednice Općine Centar Sarajevo.
Autor likovnog rješenja Tontrija, koji je prikazan u opremi zaljubljenika i zaštitnika prirode (planinar, kajakaš, rafter, montibajker, lovac i ribolovac) je sarajevski umjetnik Ozren Pavlović.

VODITELJI I STRUČNI TIM PREDAVAČA PROGRAMA (25 PP)

Adnan Biser, pomoćnik Ministra za privredu Kantona Sarajevo, Pozdravna riječ i otvaranje edukacije

Mirza Šoše, konsultant projekta br. 127, EC Obnova – Vocational training programme

Mirko Slokar, profesor, voditelj projekta edukacije br. 127

Drago Bozja, dipl. oec., pomoćnik voditelja projekta za edukaciju planinarskih turističkih vodiča i nadzornika parkova prirode, instruktor GSS-a, glavni instruktor na terenu i voditelj planinarskih tura

Almas Peljto, pomoćnik glavnog instruktora za edukaciju planinarskih turističkih vodiča i nadzornika parkova prirode

Zoran Bibanović, dipl. oec., pomoćnik voditelja projekta za edukaciju pratilaca turističkih putovanja, predavač tema o povijesti putovanja u našim krajevima i općih poslova i zadataka pratilaca turističkih putovanja

Ing. Rašid Mulahusić, dopredsjednik Planinarskog saveza BiH, instruktor GSS-a, odgovoran za školovani kadar iz obasti planinarstva i GSS-a

Muhamed Šišić, alpinist, instruktor alpinizma, pomoćnik instruktora na terenu

Petar Hilčišin, alpinist, instruktor GSS-a

Redžep Grabus, alpinist, spasavalac GSS, pomoćnik za vođenje grupa u organizaciji planinarskih izleta i tura

Braco Babić, visokogorac, planinarski publicist, pomoćnik za vođenje grupa u organizaciji planinarskih izleta i tura

Dr. Jasminka Kovačević, voditeljica Edukativnog centra Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, predavač teme o primjeni osnovnih mjera reanimacije (BLS i CPR)

Midhad Botulja, Osiguravajući zavod “Sarajevo”, predavač teme o međunarodnom zdrastvenom osiguranju putnika – turista

Đulbo Sućeska, Uprava Carina, predavač teme o međunarodnim carinskim propisima

Prof. dr. Refik Numić, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o potencijalnim zdrastvenim opasnostima na putovanjima zbog promjene mjesta boravka i ishrane

Dubravko Bibanović, “Wigvam Point” Sarajevo, predavač teme o utjecaju kreativne kulture na industriju turizma

Prof. dr. Sulejman Bosto, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o psihološkim aspektima komuniciranja na putovanjima

Samer Rešidat, Turistička agencija OTAS, predavač teme o upotrebi interneta u turizmu

Prof. dr. Ibrahim Bušatlija, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o geografskim i geomorfološkim karakteristikama BiH

Prof. dr. Dubravka Šoljan, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o prirodnim karakteristikama flore planina BiH

Musaib Muhidinović, profesor geografije, predavač tema o topografiji planinskog područja i orijentacije na terenu

Ing. Đuro Fukarek, Zavod za zaštitu kulturnih i prirodnih spomenika, predavač tema o prirodnom i kulturnom nasljeđu, općoj zaštiti prirode, službi nadzornika parkova prirode – mjesto i uloga u zaštićenom području – iskustva iz inozemstva

Ing. Sead Hadžiabdić, savjetnik u JP “Bosanskohercegovačke šume”, predavač tema o šumskoj fauni, o ekološkom nadzoru nad upravljanjem šumama i o šumskim požarima

Željko Majstorović, klimatolog u Hidrometeorološkom zavodu Federacije BiH, predavač teme o osnovama meteorologije

Prof. dr. Đorđe Najšteter, profesor Univerziteta u Sarajevu, predavač teme o tjelesnoj pripremi planinarskog turističkog vodiča i nadzornika parkova prirode kao faktoru uspjeha u obavljanju zanimanja

Naim Hujić, pukovnik, Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BHMAC), predavač teme o eksplozivnim sredstvima i deminiranju

PLANINARSKI TURISTIČKI VODIČI I NADZORNICI PARKOVA PRIRODE
(14 PTV i NPP)

Adis Arapović, PD “Bjelašnica”
Braco Babić, PK “Yeti”
Julijus Baždarević, PD “Bjelašnica”
Redžep Grabus, PK “Yeti”
Davor Judenić, PD “Bjelašnica”
Azra Kaljanac, PD “Bjelašnica”
Lorenc Konaj, PD “Bjelašnica”
Ivana Košuta, PK “Yeti”
Envera Meco, PD “Džemal Bijedić”
Sead Muhić, PK “Yeti”
Zijad Omerović, PK “Yeti”
Almas Peljto, PD “Bukovik”
Muhamed Šišić, PK “Yeti”
Damir Zahirović, PK “Yeti”

PLANINARSKI TURISTIČKI VODIČI (11 PTV)

Vladimir Čubak, PD “Bjelašnica”
Nerina Drinčić, PD “Džemal Bijedić”
Ajdin Husić, PD “Bjelašnica”
Adin Jozić, PD “Džemal Bijedić”
Haris Kalajdžisalihović, PK “Yeti”
Muamer Kapetanović, PK “Yeti”
Mirza Mašnić, PK “Yeti”
Sanjin Mehmedika, PK “Yeti”
Adnan Podžo, PK “Yeti”
Lejla Šemić, PD “Džemal Bijedić”
Asim Vatrenjak, PK “Yeti”

NADZORNICI PARKOVA PRIRODE (9 NPP)

Miralem Hasović, PD “Džemal Bijedić”
Asim Karalija, PD “Džemal Bijedić”
Tarik Kurtović, PK “Yeti”
Gorana Lončarević, PD “Džemal Bijedić”
Edin Memija, PD “FAMOS”
Samira Salihović, UG “Eko BH”
Damir Šljivo, PD “Džemal Bijedić”
Sabina Trnka, PD “Bjelašnica”
Kenan Vatrenjak, PK “Yeti”   

Naslovna slika: Visočica – vrh Vito (1960 m/nv)

Rila, vrh Musala – “Krov Balkana”

Rila pripada planinskom masivu Rodopa a njen najviši vrh Musala (2925 m/nv) je najviši vrh Bugarske i ujedno Balkanskog poluotoka. Ime planine je trakijskog porijekla od riječi “roula“ i znači “puno vode“. Poznata je po mnogobrojnim ledničkim jezerima i izvorima velikih rijeka. Ima više od 100 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine što ovu planinu čini interesantnom za ljubitelje prirode, planinare, alpiniste i skijaše.
Vrh Musala je najposjećeniji vrh Rile i nalazi se u središnjem dijelu Nacionalnog parka “Rila”. Ime vrha je turskog porijekla od riječi “musalla” i znači “zaravan”. U islamskoj tradiciji musala je molitveni prostor (pod otvorenim nebom) na kojem muslimani zajednički klanjaju namaze.
Nakon Drugog svjetskog rata jedno kratko vrijeme naziv vrha Musala je preimenovan u Stalin, po imenu predsjednika SSSR – Josifu Visarionoviču Stalinu. Nakon njegove smrti naziv vrha je promjenjen i od tada ponovo nosi svoje staro ime – Musala.
Planina Rila proglašena je Nacionalnim parkom 1992. godine. Najveći je od tri Nacionalna parka u Bugarskoj, a ubraja se i među najvećim u Europi.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na putovanje u Bugarsku i Grčku krenuo sam sa ekipom mojih prijatelja radi planinarenja. Putovanje je trajalo od 6. do 12. augusta 2010. godine. U Bugarskoj smo pristupili na najviše vrhove dvije planine: vrh Musala (2925 m/nv) na Rili i vrh Vihren (2914 m/nv) na Pirinu. Nakon toga putovanje smo nastavili u Grčku gdje smo pristupili na Mitikas (2918 m/nv) najviši vrh Olimpa. O usponu na ova tri najviša vrha Balkanskog poluotoka slijede zapisi iz mojeg planinarskog dnevnika u tri nastavka.

Republika Bugarska jeste članica Evropske Unije (od 2007. god.) ali nije bila potpisnica Šengenskog sporazuma, iz tog razloga trebalo je podnijeti pismeni zahtjev za izdavanje vizuma u putovnici. Zahtjev sam podnio u njenoj ambasadi u Sarajevu i čekao nekoliko dana dok mi nisu javili da trebam uz zahtjev priložiti pismeni poziv za boravak u toj zemlji. Ljubaznošću gospođe Marijane Ilieve, predsjednice Turističkog društva “Rilski turist“ iz Samokova u Bugarskoj ubrzo sam dobio od nje pismeni poziv za učešće u planinarskom pohodu “Praznik Rile“ koji se tradicionalno održava svake godine početkom mjeseca augusta.
6. augusta, ujutru krećemo iz Sarajeva na put za Bugarsku. Putovanje automobilom do ski-centra Borovec trajalo je sa pauzama za odmor ukupno 12 sati (660 km). Najviše vremena i strpljenja trebalo nam je na dionici puta: Užice – Čačak – Kraljevo, zbog velike preopterećenosti u saobraćaju. Nakon izlaska na autoput Beograd – Niš ubrzavamo s vožnjom. Od graničnog prelaza Srbije s Bugarskom do Sofije stižemo za 2 sata. Prije ulaza u Sofiju valja obratiti pažnju i uključiti se na gradsku zaobilaznicu sa koje se nakon pređenih nekoliko kilometara puta treba odvojiti na raskršću za Samokov.
Grad Samokov (960 m/nv) se nalazi na jugozapadu Bugarske i udaljen je oko 55 km od Sofije. Nekada je bio središte zanatstva, posebno kovačkog. Ime grada nam govori o njegovoj kovačkoj aktivnosti koju je imao u prošlosti. Samokov je utemeljen u 14. stoljeću kao rudarsko naselje uz pomoć rudara Sasa (porijeklom iz Njemačke) i vremenom je izrastao u najveći rudnik željeza i kovnice tog regiona. Danas u gradu živi oko 28.000 stanovnika. Samokov je na prevoju između dviju planina: Rile i Vitoše što mu je omogućilo da se, uz obližnje mjesto Borovec, razvije u jedan od najvećih bugarskih zimskih turističkih centara. Jedina bugarska skijaška skakaonica nalazi se upravo u Samokovu. Skakaonica je skromne veličine i omogućuje skokove najviše dužine do 45 m. Ski-centar Samokov raspolaže sa mnogim stazama za skijaško trčanje i jednim manjim skijalištem za alpske discipline i snowboard.

Od Samokova nastavljamo s putovanjem i ubrzo stižemo u Borovec jedan od najvećih rekreativnih skijaških centara u Bugarskoj. Od Samokova je udaljen 10 km a od Sofije 70 km. Postoji od 1896. godine od kada je bugarski car Ferdinad izgradio svoju ljetnu rezidenciju za odmor i lov. Raspolaže mnogim skijaškim stazama i ski-liftovima. Najviša tačka ski-centra je Jastrebec, do kojeg se iz Boroveca stiže žičarom (gondolom).
U ljetnom periodu mnogi hoteli u Borovecu su poluprazni, a dosta njih je zatvoreno. Odabiremo skromni smještaj što ga pruža planinarska kuća “Šumnatica“ (1360 m/nv) udaljena od Boreveca 4 kilometra. Kuća se nalazi na proplanku okružena velikim stablima bukve i hrasta. U dugačkoj prizemnoj zgradi su višekrevetne sobe (wc, tuš). Zajedničke prostorije čine dnevni boravak, trpezarija i kuhinja. Cijena noćenja je 7,5 eura po osobi. Treba istaći toplo gostoprimstvo i uslugu osoblja kuće, a posebno ukusno pripremljena jela. Cijene hrane i pića su umjerene. Kućom upravlja TD “Rilski turist“ koje raspolaže sa 10 planinarskih kuća na Rili. 
7. augusta, ujutru po lijepom vremenu krećemo na Musalu. Najkraći i ujedno najbrži pravac pristupa do ishodišne tačke za uspon na Musalu je kabinskom žičarom iz ski-centara Borovec (1300 m/nv) do izlazne gornje stanice žičare na Jastrebecu (2369 m/nv). Vožnja četvorosjednom kabinom žičare traje 30 minuta i pješaćenje od Boroveca do Musale i natrag skraćuje za cijelih 3 sata hoda. Ovaj pravac koriste mnogi planinari jer omogućava da se uspon na vrh obavi u jednom danu (ukupno 6 – 7 sati hoda). Žičara radi od 08:30 h do 16:30 h osim ponedjeljka kada prema Borovecu vozi samo do 13:00 h. Cijena povratne karte je svega 9 bugarskih leva, a planinarska karta Rile je 10 leva.

Od izlazne stanice žičare na Jastrebecu do stare planinarske kuće “Musala“ stiže se za nešto manje od 1 sata laganog hoda, širokom pješačkom stazom koja gotovo po izohipsi priječi strme padine obrasle klekovinom. Sa staze pružaju se lijepi vidici, naročito na Musalu koja dominira među okolnim vrhovima s markantnom stijenom u obliku Sfinge. Dok hodamo, u dubokoj dolini ispod nas čuje se huka zapjenušanih potoka i rječica, a iznad kruže jastrebovi po kojima je vrh Jastrebec dobio ime. Na svakom koraku se osjeti da je Rila moćna planina, vrijedna pažnje i poštovanja mnogobrojnih planinara koji su danas došli iz mnogih zemalja da pristupe na najviše tjeme njenog vrha. Svojom ljepotom Rila nas je osvojila – na prvi pogled.
Planina Rila se nalazi u jugozapadnom dijelu Bugarske, od Sofije je udaljena 70 km. Njen najviši vrh je Musala (2925 m), ostali veći vrhovi su: Mala Musala (2902 m), Dimitrov (2902 m), Ireček (2852 m), Bezimen (2792 m), Deno (2790 m), Malovica (2730 m), Rilec (2715 m), Aleko (2713 m), Golem Skakavec (2706 m) i Belmeken (2627 m). Prostire se na površini od 2.629 km², od toga 81.046 ha zauzima Nacionalni park “Rila“ (od 1992. god.). Najveći je od tri Nacionalna parka u Bugarskoj, a ubraja se i među najvećim u Europi.
Rila pripada planinskom masivu Rodopa i njen najviši vrh Musala je ujedno najviši vrh Bugarske i Balkanskog poluotoka. Ime planine Rila je trakijskog podrijetla od riječi “roula“ i znači “puno vode“. Poznata je po glečerskim jezerima i izvorima velikih rijeka: Marica, Iskara, Struma, Mesta i Rilska rijeka. Veći dio planine je prekriven šumom u kojoj značajno mjesto zauzimaju stoljetna stabla smrče i bijeloga bora. Ističe se bogatstvom flore i faune, endemičnim vrstama visokoplaninskog rastinja itd. Na području Parka veliki je broj relikta iz prošlih epoha.
Preko 150 ledenjačkih jezera, bistri izvori, potoci, vodopadi i više od 100 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine čine ovu planinu interesantnom za mnogobrojne ljubitelje prirode, planinare, alpiniste i skijaše. Dobro markirane staze, mnogobrojni planinarski domovi i skloništa čine Rilu posjećenom tokom cijele godine.
Kod stare planinarske kuće “Musala“ (2389 m/nv) pravimo kraću pauzu za razgledanje i fotografisanje jezera. Za one koji žele  boraviti u ovoj pl. kući cijena noćenja je 8 leva. U blizini kuće, na obali jezera je izgrađen novi planinarski objekat koja više liči na hotel nego li na planinarsku kuću i svojom veličinom narušava sklad okoliša. Objekat nije dobio upotrebnu dozvolu jer njegovi vlasnici nisu instalirali uređaje za prečišćavanje otpadnih voda. Međutim to nije jedini problem jer mnoge ekološke udruge traže potpunu zabranu korištenja, a neki od njih i rušenje novoizgrađenog objekta.

Od stare pl. kuće “Musala“ započinje jači uspon markiranom planinarskom stazom koja se uspinje i vijuga između velikih i oštrih kamenih blokova. Usput prolazimo pokraj dva velika jezera a jedno od njih je Alekovo jezero (2501 m/nv). Nakon 1 sat hoda stižemo do planinarskog skloništa “Everest ʹ84“ (2720 m/nv). U blizini skloništa nalazi se Ledeno jezero (2709 m/nv) – drugo po nadmorskoj visini na Balkanskom poluotoku. Boravak u ovom skloništu je puno udobniji od onog u staroj kući “Musala“ a cijena noćenja je svega 10 bugarskih leva (5 eura). Sklonište u ljetnom period ima stalnog domaćina, opskrbljeno je hranom i pićem i pogodna je ishodišna tačka na Musalu i druge obližnje vrhove.
Od Ledenog jezera na Musalu može se pristupiti: “ljetnom stazom“ serpentinama po pobočju grebena koja lagano izvodi na vrh ili “zimskom stazom“ po stjenovitom grebenu koja je osigurana sajlama uz željezne stupove. Uspon bilo kojom od ove dvije staze traje 1 sat hoda.
Na Musali nas dočekuje nekoliko konja privezanih za stup s oznakom vrha – nazivom i nadmorskom visinom. Veseli konjovodac je pjesmom i svirkom uz frulicu zabavljao prisutne planinare. Na vrhu se nalazi i nekoliko objekata među kojima je meteorološka stanica izgrađena 1932.godine i Ekološki institut.
Musala je najposjećeniji vrh Rile i nalazi se u središnjem dijelu Nacionalnog parka “Rila”. Ime vrha je turskog podrijetla od riječi “musalla” i znači “zaravan”. U islamskoj tradiciji musala je molitveni prostor (pod otvorenim nebom) na kojem muslimani zajednički klanjaju namaze. Nakon Drugog svjetskog rata od 1945. – 1953. godine vrh je nosio naziv Stalin, po imenu tadašnjeg predsjednika SSSR – Josifu Visarionoviču Stalinu. Nakon njegove smrti naziv vrha je promjenjen i od tada ponovo nosi svoje staro ime – Musala.
S vrha kao na dlanu vidi se gotovo cijela trasa markirane planinarske staze kojom smo pristupili na Musalu, počevši od izlazne stanice žičare na vrhu Jastrebec i pokraj nekoliko Musalenskih jezera. Nakon fotografiranja na vrhu odlazimo na čaj u zgradi meteorološke stanice. Na vrhu smo proveli skoro 1 sat. Na povratku do žičare pružili smo korak kako bi izbjegli nevrijeme koje se pripremalo. Grmjelo je i sjevalo na sve strane, ali kiša nije pala. Radosni zbog toga silazimo žičarom u suncem obasjani Borovec. Na noćenje odlazimo u planinarsku kuću “Šumnatica“. Sutradan putujemo u grad Bansko gdje nas očekuje nova planina Pirin i uspon na njen najviši vrh Vihren (2914 m/nv).  

Naslovna slika: Rila, vrh Musala (2925 m/nv) i Alekovo jezero (2501 m/nv)

Kamenita vrata i okna (1. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda. 
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom. 
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (1. dio):
– Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)
– Pivska planina, okno u kanjonu Pive (750 m/nv)
– Volujak, okno u kanjonu Sutjeske (800 m/nv)
– Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Ljumbardska planina, okno u Rudini (2250 m/nv)
– Durmitor, okno u Prutašu (2200 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Julijske Alpe, Planine Kanin / Montagne Canin, okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)

Okno u Prestreljeniku se nalazi na 2393 m/nv na zapadnoj strani vrha Prestreljenika / Monte Forato (2498 m/nv). Pristup do okna je od skijališta na Kaninu (sa slovenske strane) do kojeg vozi kabinska žičara iz Bovca za 40 minuta. Žičara je izgrađena 1974., a obnovljena 2016. godine i od donje polazne stanice “A“ (436 m/nv) do gornje izlazne stanice “D“ (2202 m/nv) svladava 1766 m visinske razlike.
Sa italijanske strane do skijališta na Kaninu također vozi kabinska žičara od Sella Nevea (1140 m/nv) do sedla Sella Prevala (2067 m/nv). Gornje stanice kabinskih žičara na slovenskoj i italijanskoj strani povezane su ski-liftovima na Sedlu pod Presteljenikom (2292 m/nv).
Na Prestreljeniškim podovima malo iznad stanice “D“ je raskrižje sa putokaznim tablama na stupu. Krenuti lijevo planinarskom markiranom stazom preko sipara. Ubrzo slijedi raskrižje za planinski dom Petra Skalarja. Proći ovo raskrižje i nastaviti ravno stazom u podnožje južne strane vrha Prestreljenika. Na sljedećem raskrižju napustiti stazu koja dalje nastavlja za vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto i skrenuti desno. Završni uspon do okna je preko stijene na kojoj je staza osigurana sa sajlom i klinovima.
Okno je približnih dimenzija 10 x 8 m. Kroz okno prolazi slovensko-italijanska granica a označena je graničnim kamenom br. 14-2 (kamena ploča ugrađena u stijenu). Odmah pored je limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce.
Iz okna može se pristupiti na vrh Prestreljenika. Penjački uspon je II stepena teškoće po policama sjeverne strane vrha. Na ovaj vrh može se pristupiti i “via normale” planinarskom markiranom stazom sa sedla pod Prestreljenikom (2292 m/nv).
Pogled iz okna je nezaboravan. Na sjeveru u grupi visokih vrhova ističu se: Jôf di Montásio / slov. Montaž (2753 m) i Jôf Fuárt / slov. Viš (2666 m). U dolini ispod okna vidi se skijalište Sella Nevea. Na slovenskoj strani vide se mnogi vrhovi u nizu počevši od Triglava (2864 m/nv) na istoku sve do Krna / Monte Nero (2244 m/nv) na jugu. Također vidi se planinski dom Petra Skalarja na Kaninskim podovima. 
Od stanice “D“ do okna u Prestreljeniku stiže se za 45 minuta hoda.

Pivska planina, okno u kanjonu Pive (750 m/nv)

Okno se nalazi na 750 m/nv u stjenovitim vrletima iznad Pivskog jezera, povrh tunela na dionici magistralnog puta: Šćepan polje – Plužine – Nikšić. Ovo veličanstveno okno ostalo bi skriveno od pogleda ljudi da nema ove ceste. Naime cesta je izgrađena u sklopu realizacije projekta HE “Piva“. Cesta kao i brana su remek djelo jugoslovenskog graditeljstva. Probijeno je 47 tunela, podignuta dva prelijepa mosta i niz manjih. Cesta prelazi preko lučne betonske brane – jedna od najviših u Evropi, visoka 220 m. Elektrana ima instaliranu snagu od 360 MVA, a u pogonu je od 1976. godine. Pivsko jezero je vještačka akumulacija nastalo izgradnjom brane i jedno je od najvećih na Balkanu, dugo je 42 km, kapaciteta 800 miliona kubika vode.

Volujak, okno u kanjonu Sutjeske (800 m/nv)

Okno se nalazi na 800 m/nv u kanjon rijeke Sutjeske na Vrataru. Okno je u vrletnoj stijeni poznatoj pod nazivom Kođa pogled i može se vidjeti sa magistralnog puta na dionici: Tjentište – Čemerno. Od Vratara započinje impresivni kanjon koji je izdubila plahovita planinska rijeka Sutjeska na svom putu ka Drini razdvajajući Volujak i Zelengoru – dvije prelijepe bosanskohercegovačke planine.
Za vrijeme srednjovjekovne kraljevine Bosne na ulazu u Vratar bile su podignute dvije manje utvrde sa obje strane rijeke Sutjeske, sa stalnom posadom radi nadziranja prohodnosti ceste i obezbjeđenja trgovačkih karavana na prolasku kroz kanjon. Carinarnica je bila nizvodno u mjestu Tjentište. Danas nema nikavih ostataka od ovih utvrda a također nema ni tragova od trase ceste koju je kroz minula stoljeća rijeka Sutjeska urušila na dionici kroz kanjon. Pedesetih godina prošlog stoljeća izgrađena je suvremena saobraćajnica sa nekoliko mostova i tunela na relaciji: Foča – Tjentište – Gacko.      
Vrijedi spomenuti maštu i bistrinu ljudi iz ovog kraja koji su mnogim toponimima (slavenskog porijekla) dali odgovarajuće nazive planina, vrhova, vrela, potoka i rijeka prema obliku reljefa: Volujak, Zelengora, Čemerno, Slavigora, Borovno, Kuzmanska stupa, Vilino vrelo, Tiholjica, Badnjine, Samar, Stolac, Prsti, Previja, Izgori, Jabušnica, Sutjeska, Vratar, Prosječenica, Suha, Tovarnica, Planinica, Pleće, Koljeno, Vukova stijena, Često borje, Ravno borje, Gusni put, Borić, Presedla, Kazani, Drenov brijeg, Makaze, Tunjemir, Prijevor, Maglić, Snježnica, Vučevo, Pogledalo, Mokra greda, Perućica, Skakavac i dr.

Prokletije / Bjeshkët e Nâmuna, Ljumbardska planina, okno u Rudini (2250 m/nv)

Okno se nalazi na 2250 m/nv u markantnoj stijeni Rudina i vidi se sa markirane planinarske staze za najviši vrh Ljumbardske planine – Guri i Kuq (2522 m/nv), bivši naziv Žuti kamen. Ljumbardska planina / Bjeshkët e Ljumbardhit na sjeveru je omeđena rijekom Pećka Bistrica, na zapadu dolinom rijeke Bjeluhe, a na istoku i jugu dolinom potoka Miliševac i Jezero. Istočni predjeli Ljumbardske planine tvore njene sjeverne obronke koji se stminama i stjenovitim liticama završavaju u impozantnu Rugovsku klisuru Pećke Bistrice.
Ishodišna tačka do okna je katun Kućiški Nečinat (1450 m/nv) do koje se može pristupiti makadamskom cestom (za terenska vozila) iz sela Kućište (1100 m/nv) u Rugovskoj klisuri (na cesti Peć / Pejë – Čakor). U katunu se može boraviti u lijepo uređenim kolibama namjenjenim turistima. Od katuna krenuti markiranom stazom na Dreljsko jezero / Malo Nečinatsko jezero (1830 m/nv). Vrijeme trajanja uspona na najviši vrh Lumbardske planine traje oko 5 sati hoda.
Oni koji žele da bolje upoznaju ovu gorsku skupinu mogu izvesti kružnu turu i sa vrha Guri i Kuq nastave grebenskim priječenjem vrhova Velika Podina (2424 m/nv) i Malji Nečinat (2275 m/nv) i spuste se na Kučiško jezero / Veliko Nečinatsko jezero (1850 m/nv) te nastave markiranom stazom do katuna Kućiški Nečinat. Ova kružna tura je kondiciono jaka i traje oko 12 sati hoda.

Durmitor, “Vilina vrata” – Veliko okno u Prutašu (2200 m/nv)

Okno se nalazi na 2200 m/nv sa sjeverne strane vrha Prutaš (2393 m/nv) na planinarskoj markiranoj stazi za Škrčka jezera. Vrh Prutaš, Škrčka jezera i kanjon Sušice čine jedinstveno područje djelovanja tektonskih pokreta, kraške i ledničke erozije. Kao rezultat djelovanja svih ovih faktora, Prutaš je danas izdvojen vrh sa nizom osobenosti. Vrh Prutaš dobio je naziv po vertikalno naslaganim stijenama koje posmatrane iz daljine izgledaju kao prutovi (štapovi) u slojevima jedni uz druge. Zbog ovoga je Prutaš uz Zubce i Šarene pasove jedan od najslikovitijih vrhova u masivu Durmitora. 
Na vrh Prutaš može se pristupiti planinarskim markiranim stazama iz dva pravca.
1. pravac: Dobri do / vrelo Šarban (1671 m/nv) – Duško valje (1952 m/nv) – Škrčko ždrijelo (2114 m/nv) – Balja grede (2204 m/nv) – vrh Prutaš (2393 m/). Visinska razlika: 722 m. Vrijeme trajanja uspona: 2 sata i 15 minuta hoda.
2. pravac: Todorov do (1820 m/nv) – Pištet vrelo / Bjelinovac (1825 mnv) – prijevoj iznad Ilinog dola (2230 m/nv) – vrh Prutaš  (2393 m/). Visinska razlika: 573 m. Vrijeme trajanja uspona: 1 sat i 30 minuta hoda.

Naslovna slika: Treskavica, kamenita vrata u Velikom Ljeljenu (1974 m/nv)

Stari grad Borač

Stari grad Borač sagrađen je sa obje strane kanjona rijeke Prače i svojim strateškim položajem predstavljao je pravo orlovsko gnijezdo. Grad je bio centar posjeda i stolni grad srednjovjekovne obitelji Radenović-Pavlović koja je u doba kraljevine Bosne upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine (1380. – 1463. god.).
Utvrđeni grad Borač je složena utvrda od više fortifikacionih objekata uz korištenje prirodnih terenskih prepreka, koje zajedno, kao odbrambeni sistem, kontrolišu veći prostor. Borač je među najprostranijim utvrđenim gradovima srednjovjekovne Bosne. Ukupna površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 ha.
Većina utvrđenih gradova nastala je na arhitektonskim ostacima ranije prošlosti. Najveći broj nastavio je svoju funkciju kroz vrijeme vladavine Osmanske imperije na ovim prostorima. Neki su nastavili kontinuitet i do prvih godina vladavine Austrougarske monarhije. Danas, nekoliko stoljeća nakon njihovog nastanka sa ostalim kulturno-povijesnim spomenicima svjedoče o hiljadugodišnjoj povijesti države Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Stari grad Borač bio je centar posjeda i stolni grad srednjovjekovne obitelji Radenović-Pavlović koja je u doba kraljevine Bosne upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine (1380. – 1463. god.). Utvrđeni grad Borač prvi put se spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine.
Sagrađen je sa obje strane kanjona rijeke Prače koja tu pravi dvostruku krivinu. Glavni dio grada je smješten na Varoškoj Gradini u blizini sela Varošište (na lijevoj strani Prače), a manji dio na Dolovskoj Gradini u blizini sela Dolovi (na desnoj strani Prače). Međusobno rastojanje između ove dvije gradine iznosi oko 500 m zračne linije. Utvrda na Varoškoj Gradini duga je oko 700 m i njeni dijelovi se nalaze na tri dominantne kote: Velika Stijena (720 m/nv), Mala Gradina (667 m/nv) i Velika Gradina (732 m/nv).
U središtu utvrde bio je vladarski dvor i niz objekata opasanih velikim zidovima, postavljeni stepenasto do same ivice kanjona Prače. Zidovi Borča jedni su od najsnažnijih bedema utvrđenih gradova srednjovjekovne Bosne. Utvrdu je štitilo nekoliko većih i manjih okruglih i četvrtastih kula. Utvrda na Dolovskoj Gradini (745 m/nv) smještena je iznad mosta na Prači, zaštićena sa obje strane okruglim kulama.
Utvrđeni grad Borač je složena utvrda od više fortifikacionih objekata uz korištenje prirodnih terenskih prepreka, koje zajedno, kao odbrambeni sistem, kontrolišu veći prostor. Borač je među najprostranijim utvrđenim gradovima srednjovjekovne Bosne. Ukupna površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 ha. U blizini Borča, sa istočne strane bilo je izgrađeno veće podgrađe.
Osmanlije su Borač zauzeli 1463., a razorili 1471. godine. Završetkom osmanskog osvajanja kraljevine Bosne 1463. godine dinastija Radenović-Pavlović nestaje sa povijesne scene.

Dinastija Radenović-Pavlović je srednjevjekovna obitelj koja je u doba kraljevine Bosne (1380. – 1463. god.) upravljala istočnim i jugoistočnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine. Rodonačelnik im je bio Jablan, a Raden Jablanić se spominje još 1380. godine.
Najpoznatiji predstavnik ove dinastije bio je knez Pavle Radenović koji umire 1415. godine od posljedica rana koje je zadobio u lovu na Parenoj Poljani nedaleko od Kraljeve Sutjeske odnosno Bobovca. Tom prilikom su ga zavjerenici iz obitelji Zlatonosovića, po nalogu kralja Stjepana Ostoje i vojvode Sandalja Hranića napali, nanijevši mu smrtonosne povrede. Pavle je bio brat Ostojine supruge, kraljice Kujave Radenović. Sahranjen je u blizini Lukavice (kod Sarajeva) na brdu koje je po njemu dobilo ime Pavlovac. Vrijedi spomenutu da je njegov nadgrobni spomenik po dimenzijama najveći stećak u Bosni i Hercegovini. Osamdesetih godina prošlog stoljeća stećci u nekropoli na Pavlovcu su dislolocirani i prilikom transporta znatno oštećeni, a ponovo su vraćeni prije nekoliko godina na istu lokaciju. Od svih stećaka u nekropoli jedino stećak Pavla Radenovića nije bio dislociran ali je danas u jako lošem stanju.

Pristup do Starog grada Borač vodi iz Rogatice, malog mjesta na magistralnom putu Sarajevo – Višegrad. Iz Rogatice krenuti u pravcu Višegrad i nakon 3 km skrenuti desno na lokalni put (djelimično asfaltiran) i njime nastaviti do sela Varošište (5 km). Parkirati u selu kod nekropole sa stećcima. Od Varošišta do Velike Gradine potrebno je 45 minuta hoda.
Tragovi razaranja su vidljivi po cijelom gradu i teško je odrediti gdje su nekad stajali objekti. Na pojedinim mjestima gradske zidine su dobro očuvane. Ono što čovjek nije uspio da uništi dovršila je priroda i zub vremena. Veliki dio ostataka grada potpuno je zarastao u korov i zelenilo.
Put koji je povezivao dijelove utvrđenja u odličnom je stanju i njime se svakodnevno kreću koze. Naime na jednom od uzvišenja utvrđenog grada mještanin iz obližnjeg sela izgradio je tor za svoje koze.
Iako grad ima povijesni i arhitektonski značaj u Borču nisu vršena arheološka istraživanja. Nekoliko stećaka u Varošištu je ukrašeno sa lijepim motivima.
Nakon posjete starom gradu može se automobilom proći kroz kanjon rijeke Prače. Put vodi trasom bivše uskotračne pruge na relaciji: Sarajevo – Višegrad izgrađenom za vrijeme vladavine Austrougarske monarhije. Pruga je građena od 1901. do 1905. godine, u saobraćaj je puštena 1906. godine. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća pruga je prestala s radom a njenom trasom je izgrađena makadamska cesta na dionici od hidro elektrane Mesići do mjesta Hrenovica u dužini oko 15 km. Osim ovoga važno je znati da je put makadamski i uzak s mnogobrojnim neosvjetljenim tunelima.  

Upozorenje: U kanjonu rijeke Prače na pojedinim mjestima postoje rizične površine od neeksplodiranih ubojitih sredstava zaostalih iz minulog rata. Ove površine obilježene su tablama za upozorenje: MINE!

Naslovna slika: Stari grad Borač i kanjon rijeke Prače

Prokletije – “Proklete planine”   


Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) je atraktivna gorska skupina koja svojim kontrastima i visinom, te izazovnim vrhovima, privlači veliki broj planinara i ljubitelja prirode. Nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku, koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km². Zauzimaju površinu od Skadarskog jezera do Mokre planine blizu Kosovske Mitrovice. Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu. Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh/Maja e Jezercës (2694 m/nv) nalazi se u Albaniji.
Veliki broj planinara i ljubitelja prirode su suglasni u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine Balkana.
Zahvaljujući specifičnim prirodnim ljepotama i netaknutoj prirodi, Prokletije su dom tri nacionalna parka: na području Crne Gore u plavsko-gusinjskoj regiji, na području Albanije u gornjoj dolini rijeke Valbona i u dolini kod sela Theti.
Postoje dvije legende koje se u narodu prenose s koljena na koljeno, prva govori o postanku imena Prokletije, a druga o postanku Hridskog jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Legenda o postanku imena Prokletije

Legenda govori o trojici braće koji su bili u lovu i tada ugledali divokozu kako stoji na vrhu jedne stijene. Zategli su svoje lukove i nanišanili da je pogode ali prije nego su odapeli strijele iznenada se pojavila gorska vila i stala ispred divokoze. Svojim tijelom je zaklonila i na trenutak omela braću u nakani da ubiju divokozu. Poznato je da su gorske vile zaštitnice planinskih divokoza.
Vila je svojom iznimnom ljepotom očarala braću i među njima je izbila prepirka i svađa, o tome koji ju je od njih prvi ugledao i kome ona treba pripasti, da je oženi. Svađa se završila tragično, na veliku žalost braća su se međusobno poubijala.
Nakon nekoliko dana, pošto se braća nisu vratila iz lova, majka se zabrinula za sinove i krenula je u planine da ih traži. Tumarala je tako kroz planine sve dok nije ugledala njihova mrtva tijela kako leže jedan pokraj drugog u podnožju jedne stijene.
Njezin plač i naricanje za sinovima tužno je odzvanjao planinama. U tom trenutku, pojavila se lijepa gorska vila i kazala joj da su se njeni sinovi poubijali zbog nje. Vila je nakon toga nestala, a majka je ljutito proklinjala vičući za njom: “Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!” Eho majčinog glasa se dugo prenosio planinama koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije.  

Legenda o postanku Hridskog jezera

Druga legenda govori kako je Bog stvorio Hridsko jezero na skrovitom mjestu, okruženo krševitim hridinama i dubokim šumama, da se u njemu mogu kupati gorske vile. Jednog dana su na jezero stigli lovci tragajući za divokozama i ugledali vile.
Tako je otkriveno ovo mjesto u kojem su ljudi vremenom sve češe zalazili i svojim prisustvom uznemiravali vile. Iz tog su razloga vile odlučile da zauvijek napustite ovo jezero, što je izazvalo snažan Božji bijes i ljutnju, te je on obližnje stjenovite hridine zasuo gromovima i njihove vrhove pretvorio u gole i teško prohodne stijene. Potom je Bog prokleo ove planine koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije, a jezero je po obližnjim hridinama dobilo ime – Hridsko jezero.   

Naslovna slika: Prokletije, pogled sa Popadije (2056 m/nv) na vrhove u masivu Karanfili (2490 m/nv)

Prenj, topografska karta – Zelena glava i drugi vrhovi

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje  austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske” izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na gotovo svim topografskim kartama Prenja od prvog izdanja za vrijeme austrougarske uprave, Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije napravljena je cijela jedna zbrka od netačnih podataka u nazivu, lokaciji i nadmorskim visinama za nekoliko vrhova značajnih za povijest planinarstva BiH.
U prilogu su dati isječci topografskih karata na kojima su crvenom bojom označeni sljedeći vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš, Botini, Velika kapa, Lupoglav, Ovča, Erać, Herać, Kerać, Vidina kapa i Cetina.

Prenj, karta br. 1, R=1:50.000 (1931. god.), vrhovi: Zelena Glava, Otiš, Velika Kapa, Lupoglav, Ovča i Erać

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:50.000. Karta je napravljena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na temelju obnove sadržaja originala austrijske izmjere i topografske izmjere, provedena u razdoblju 1929. – 1933. godine u razmjeri 1:100.000 prikazana na 197 listova. Od 1931. godine ta karta se izdaje u razmjeri 1:50.000.
Na ovoj karti pored naziva najvišeg vrha planine Prenj – Zelena Glava, stoje dvije nadmorske visine 2155 m i 2123 m. Vjerovatno se radi o grešci, naime visina od 2155 m je označena na lokaciji gdje je najviša kota u grebenu Botina, a njena nadmorska visina iznosi 2015 m (na karti nije označen naziv grebena i njegova visina). Razlika u nadmorskoj visini između ove dvije kote je cijelih 100 metara!  
Greška je napravljena i kod najvišeg vrha Konjičke Bjelašnice (u masivu Prenja) – Velika Kapa gdje pored naziva stoji nadmorska visina 1820 m. Vrh je visok 2004 m i vjerovatno je pruzeta visina od susjednog nižeg vrha Velika Motika koji je upravo visok 1820 m.
Velika je greška na ovoj karti načinjena i na području vrha Lupoglav (2103 m) gdje je su nazivi dva susjedna vrha zamjenjena, naime tamo gdje stoji naziv Ovča, treba da stoji naziv Erać – najviši vrh Vjetrenih brda, a gdje stoji naziv Erać treba da stoji naziv Ovča.
Osim ovoga pogrešno je locirana dolina Lučine koja je na ovoj karti označena jugozapadno od vrha Lupoglav na mjestu gdje se nalazi Barni do. Prava lokacija Lučina je na sasvim drugoj strani – sjeverozapadno od vrha Lupoglav!

Prenj, karta br. 2, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš i Botini

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut, Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Najviši vrh planine Prenj – Zelena glava označen je novom nadmorskom visinom 2103 m koja je još uvijek važeća jer nova mjerenja nisu do sada rađena. Također na ovoj karti je izvršena dopuna podataka: označen je natpisom greben Malog Otiša ali bez nadmorske visine njegove najveće kote, ujedno je označen i greben Botini i njegova najveća kota nadmorske visine 2015 m.
Pored ovoga napravljene su i dvije greške u nazivu toponima za dvije doline: istočno od Zelene glave gdje na karti piše Lasni do treba da stoji Vlasni do, a jugoistočno gdje piše Veline bare treba da stoji Velike bare.    

Prenj, karta br. 3, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Lupoglav, Ovča, Erać, Vidina kapa, Kerać i Herać 

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Lokacija vrhova Ovča i Erać je odgovarajuća u skladu sa podacima iz starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana. Ipak je napravljen veliki propust, dok je vrh Ovča označen nadmorskom visinom (2021 m), nedostaje podatak koliko je visok vrh Erać.
Također na karti prvi put je označen vrh Vidina kapa nadmorske visine 2032 m koji je ranije bio izostavljen, ali je opet napravljen propust jer nije označen vrh Kerać – njegova nadmorska visina i naziv. Ova dva vrha su susjedna i imaju istu nadmorsku visinu a nalaze se u masivu Galić Prenj u kojem je najviši vrh Herač (2042 m).

Prenj, karta br. 4, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Velika kapa

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Pored naziva vrha Velika kapa umjesto ranije nadmorske visine 1820 m sada stoji nova visina 2004 m.  Razlika u nadmorskoj visini iznosi cijelih 184 m, što se smatra velikim propustom u radu geometara i kartografa.  

Prenj, karta br. 5, R=1:75.000 (1894. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja, izdanje Bečkog VGI (vojnogeografskog instituta) u razmjeri 1:75.000, sekcija Jablanica und Poklecani. Karta je izrađena 1894. godine na temelju “francjozefske“ izmjere (1869. – 1887. god.). Na ovoj karti vrh Cetina je označen nazivom Cetinje nadmorske visine 1992 m.
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Litokin grad (933 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad, naime ovaj vrh nosi ime po obitelji Letuka iz sela Tretište u dolini rijeke Bijele podno Cetine. Također Izgorela gruda, 500-metarska stijena, među četiri najviše stijene u BiH označena je na pogrešnoj lokaciji na koti 1279 m, a njen naziv treba da stoji južnije na koti 1835 m.

Prenj, karta br. 6, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. U odnosu na raniji naziv na TK Prenj u razmjeri 1:75.000 (1894. god.) vrh Cetinje je preimenovan u Cetina, i njegova nova nadmorska visina sada iznosi 1991 m – svega 1 m manje od ranije visine.
Na ovoj topografskoj karti pogrešno je ucrtana staza ispod Izgorele grude i Burinog klisa do lov. kć. Milanova koliba. Nisu ucrtane sljedeće staze: od čatrnje na Gvozdinama do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kuće Vidrine grude ispod Cetine do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. na Crnim kosama preko Grede do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. Vidrine grude preko Uborka do Grede; od lov. kć. Milanova koliba preko Požita do Gladišta (ispod Velikog Prenja).
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Letokin grad (915 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad. Također markantna stijena Izgorela gruda nije nikako označena a zapadno od stijene (tj. Velike jame) stoji naziv koji dovodi u zabludu: Nagorjela kosa!?  

Prenj, karta br. 7, autor ing. Jovo Popović, 1935. god.

Na karti Prenja u knjizi “Kroz planine Bosne i Hercegovine“, autora ing. Jove Popovića, str. 122 – 123 (izd. Sarajevska planinarska društva, 1935. god.) nije upisan naziv najvišeg vrha planine Zelena glava, stoji samo oznaka nadmorske visine – kota 2123 m. Također naziv vrha Otiš na ovoj karti je označen kao Ortiš (2097 m), naziv vrha Cetina je Cvitinje (1992 m), a naziv vrha Veliki Prenj / Has označen je kao Prenj (1916 m).
U knjizi “Planine Prenj i Čvrsnica“, autora prof. dr. Ljube Mihića (izd. 1973. god.) u prilogu je stavljena karta u razmjeri 1:100.000 koja je loše odštampana i teško čitljiva, iz tog razloga ovdje nije prikazana.
Na kraju treba spomenuti i knjigu “Planinarski zapisi“, autora Drage Šefera, str. 114 – 117 (izd. 1985. god.). Autor je u jednoj od svojih priča o Prenju preimenovao vrh Cetina u Cvitnja.

Naslovna slika: Zelena glava – najviši vrh planine Prenj

Jahorina – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Jahorina, jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Bjelašnice, Treskavice, Zelengore i Maglića, koje se pružaju pravcem sjeverozapad – jugoistok. Svojim planinskim vijencem čine granicu između Jadranskog mora i Mediterana i kontinentalnog zaleđa i Panonske nizije. Upravo zahvaljujući svom geografskom položaju, na Jahorini se sukobljavaju tople i vlažne mediteranske zračne mase i hladne kontinentalne, i tako dolazi do izlučivanja velike količine sniježnih padavina. U toku godine 85 dana pada snijeg veći od 0,1 mm. Debljina sniježnog pokrivača može biti od 1 do 3 m. Sniježni pokrivač godišnje traje 175 dana. Na sjevernim padinama Jahorine skijanje može da traje šest mjeseci.

Ime planine potiče od javora, drveta koje se ovdje pojavljuje kao karakteristična sastojina bukovo-jelove šume. Naziv Javorina koji se spominje u nekim ranijim izvorima, nije u upotrebi. Planina Jahorina je bila neiscrpan rezervat stabala za drvosječe, a njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada.
Danas je Jahorina postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Jahorina je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Jahorini može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Trebevića (32 km) i preko Pala (34 km).

Ukupna dužina masiva Jahorine sa njenim ograncima iznosi oko 25 – 30 km, a širina od 5 do 15 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Prača, Lisovački potok i Korijen; na zapadu Željeznica; na sjeveru Kasindolski potok (Kasindolska rijeka), Bistrica, Paljanska Miljacka i Grabovica; na jugu Crna rijeka i gornji tok Kolune.

Najviši vrhovi Jahorine nalaze se u središnjem dijelu masiva poznatom po nazivu “Gola Jahorina” među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Ogorjelica (1916 m), Sjenište (1910 m), Košuta (1907 m), Paloševina (1894 m), Šator (1875 m), Klekovo brdo (1864 m/nv), Staro plandište (1854 m/nv), Debelo brdo (1854 m), Kunica (1853 m), Bič (1844 m/nv) i Trijeska (1804 m/nv).

U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) na Jahorini je vršena masovna eksploatacija šume – prvenstveno četinarska. U prvim godinama okupacije u Palama su radile dvije pilane na vodeni pogon (“potočare”), u vlasništvu obitelji Penjava. Nakon smrti posljednjeg Penjave pilane nasljeđuju braća Hadžišabanovići iz Sarajeva. Godine 1898., braća podižu još jednu parnu pilanu sa dva gatera.

1906. god. stavljena je u saobraćaj željeznička pruga Sarajevo – Višegrad (građena od 1902. do 1905. god.). Znatno pojačava eksploataciju šuma na Jahorini. Grade se mnoge pilane. Pri izvlačenje posječenih stabala korišteni su jarmovi sa volovima i konjska zaprega.

1909. god. U blizini izvora Vukelina voda na Pogledinama (1704 m/nv) podignuta je prva planinarska kuća na Jahorini. Kuća raspolaže sa 15 ležaja. Pristup je markiranom planinarskom stazom od željezničke stanice Pale, Koran i Stambulčić. Objekat je izgradio i njime upravlja “Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”.

1912. god. Italijansko poduzeće “Giuseppe Feltrinelli & comp” iz Milana radi eksploatacije šuma na području Jahorine izgradilo je dvije šumske željeznice: prvi pravac od Pala (833 m/nv) do Poljica (1530 m/nv) dužine 15 km a drugi pravac od Podgraba (750 m/nv) do Vrhprače (1006 m/nv) 8 km. U ovom poduzeću je radilo oko 4.000 uposlenika do 1936. godine kada prestaje eksploatacija šuma na Jahorini.  

1919. – 1921. god. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i dalje rade pilane braće Hadžišabanovića u Palama, koji obrađenu građu izvoze u Italiju. Poduzeće “Srećko Najberger & sin” siječe šumu na području Jahorine. Grčko društvo za trgovinu i industriju iz Atine, zakupilo je u Palama jednu pilanu sa šest gatera, koja obrađuje drvenu građu za izvoz.  U ovom periodu podižu u Palama još pilane braća Nanić, zatim N. Ruždić, V. Todorović, P. Gnječo i M. Musa.   

1922. god. Društvo planinara BiH obnavlja planinarsku kuću kod izvora Vukelina voda na Pogledinama koja je bila uništena u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918. god.).

1923. god. U blizini izvora Vukelina voda napravljena je zgrada hotela “Šator” (1670 m/nv). Zgrada ima dva sprata zidana od kamena, a treći je od drveta. U hotelu je bilo 70 ležaja. Do hotela nije bilo automobilskog puta, nego samo šumska cesta.

1925. god. Trasom šumske željeznice koja je prestala sa radom počela je izgradnja ceste na relaciji Pale (833 m/nv) – Poljice (1550 m/nv). Radove izvodi vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića. Bila je to prva makadamska cesta izgrađena na Jahorini dužine 15 km.  

1926. god. Po naređenju kralja Aleksandara Karađorđevića, vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića pravi zgradu Doma armije na Poljicama (1540 m/nv). Smještajni kapacitet doma je 80 ležaja. Ovo odmaralište bilo je namjenjeno bogatoj klijenteli i lovcima na visoku divljač.

1929. god. Društvo planinara “Romanija” na Vukelinim vodama izgradilo je Dom Prestolonasljednika Petra. Dom je imao stalnog domaćina, opskrbljenu kuhinju te 50 ležaja.

1934. god. U požaru izgorio je Dom Prestolonasljednika Petra na Vukelinim vodama. Iste godine u blizini temelja starog doma podignut je novi objekat sa 130 ležaja i svim pogodnostima kojim je ranije raspolagao stari dom.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Jahorine ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1939. god. Izgrađena je šumska žičara od Ravne planine do Pala, radi transporta drveta za obrađivanje u pilanama. U ataru paljanske općine radilo je 14 pilana, koje su godišnje obrađivale 90.000 m³ rezane građe.

1941. god. Smučarski klub iz Sarajeva izgradio je do krova dom u Rajskoj dolini (1655 m/nv), ali je rat prekinuo njegovo dovršenje. Originalno ime Rajske doline bilo je Repušni do.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945. god.) svi objekti na Jahorini koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni.  

1946. god. Nakon završetka rata, zgradu Doma armije na Poljicama su obnovili zarobljeni njemački vojnici. Stolarija u objektu je napravljena u KPD Foča (Kazneno popravni dom u Foči).

1948. god. UDB-a (Uprava državne bezbjednosti) dovodi kažnjenike (“IB-ovci”) koji obnavljaju izgorjeli hotel “Šator”. Kažnjenici su izgradili i makadamsku cestu od Poljica do hotela.

1950. god. Izgrađen je Sindikalni planinarski dom “Jahorina” (1632 m/nv). Objekat raspolaže sa 95 ležaja.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Jahorine od 16. do 17. aprila ovim pravcem:
1. dan, Pale – dom Armije na Poljicama;
2. dan, Poljica – Pogledine – selo Delijaš – Trnovo.

1952. god. u mjesecu novembru puštena je u rad prva žičara na Jahorini. Polazna stanica je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1885 m/nv u vršnoj zoni grebena Gole Jahorine. Dužina žičare iznosi 1050 m, tip je jednosjed sa 102 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do izlazne stanice žičare vožnja traje 8 minuta. Žičarom je upravljao Smučarski savez BiH od 1952. do 1958. godine a poslije je pripala Gradskom saobraćajnom poduzeću Sarajevo.
Pored žičare su postojale smučarske staze dužine 3660 m. Staza se spušta od vrha Šatora (1875 m/nv) na vršnom grebenu Gole Jahorine, preko Rajske doline do Kadina vrela – Vrhprača (1006 m/nv). Ove staze služe za smučanje običnih smučara i za europska takmičenja u sportovima na snijegu. Odozdo od završne stanice kod Kadine vode vraćalo se žičarom “Tri” do žičare “Jedan” i tu nastavljalo ka Goloj Jahorini.

1954. god. Zahvaljujući svojim prirodnim osobinama planina Jahorina, rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, br. 681/54, stavljena je pod zaštitu države kao park šuma koja obiluje prirodnim ljepotama i pejzažima, te bogatstvom flore i faune. Kao smučarski centar uživa svjetski glas, tej joj se u tom smislu posvjećuje najveća pažnja.

1955. god. Izgrađen je dom “Košuta” (1530 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim akcijama omladine. Zgrada je napravljena od drveta i imala je zajedničkih 45 ležaja na sprat. Domom je upravljao Sarajevski smučarski klub.

1957. god. Održan je 3. Omladinski šampionat alpskih zemalja.

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Stambulčić – lječilište (KT 5), pl. kuća na Saračevom polju (KT 6), Dom “Partizan”(KT 7 ) i selo Zabojska (KT 7a). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1959. god. u mjesecu decembru svečano je otvoren Dom “Partizan” (1660 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim radnim akcijama članova Smučarsko-planinarskog društva “Jahorina” Sarajevo. Objekat ima dva sprata i ozidan je kamenom a pokriven limom. Raspolaže sa 17 soba a u depandansu 5 – ukupno 120 ležaja. Ima četiri kupatila sa tuševima tri u domu i jedno u depandansu, centralno grijanje, trpezariju i društvene prostorije. Odmah pored doma je izgrađen ski lift.

1960. god. Izgrađena je vila “Bistrica” (1620 m/nv), poznatija kao vila Izvršnog vijeća BiH. Objekat je ozidan od kamena. Vila je raspolagala sa 44 ležaja i 4 apartmana u dvokrevetnim sobama, sa etažnim tuševima i disco-bar.

1961. god. Izgrađen je dom “Mladost” (1702 m/nv) dobrovoljnim radnim akcijama članova Sarajevskog smučarskog kluba. Objekat ima dva dva sprata i ozidan je kamenom. Raspolaže sa 70 ležaja i u depadansu 24 – ukupno 94 ležaja. Dom ima u sobama toplu i hladnu vodu, centralno grijanje,  zejedničke tuševe, trpezariju, društvene prostorije, club-salu i bar-salu. Zgrada doma je smještena na platou sa kojeg se pruža idealan pogled na sjeverne padine Jahorine na kojima se nalaze skijaške staze.

1965. god. u mjesecu decembru puštena je u rad druga žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Poljicama (1530 m/nv) a izlazna stanica  žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare iznosi 1641 m, tip je jednosed sa 148 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 12 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno preduzeće Sarajevo. Duž žičare su i smučarske staze koje nisu namenjene za takmičenja. Staza od Gole Jahorine do Poljica je dužine 3000 m.

1966. god. Izgrađen je planinarski dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju (1371 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen od brvana, a pokriven je šindrom, ima prizemlje i sprat. U prizemlju se nalazi kuhinja i trpezarija, na spratu su 2 sobe sa 19 ležaja, te u potkrovlju 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Jahorini su verifikovane smučarske staze od strane Svjetske smučarske federacije (FIS) i to staza za spust dužine 3500 m, sa visinskom razlikom 887 m. Početak je na Goloj Jahorini (1777 m/nv) a cilj u Vrhprači na (1090 m/nv) kao i staze za veleslalom i slalom. Svake sezone na Jahorini se održavaju 4-5 značajnih takmičenja sa prosječnim učešćem po 100 takmičara. Jahorina je bila organizator Europskog i Svjetskog omladinskog kriterija u smučanju, što je tada predstavljalo veliku afirmaciju planine. Izgrađena je ambulanta, pošta i stanica policije.

1971. god. u mjesecu januaru puštena je u rad treća žičara na Jahorini. Polazna stanica žičare je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) i spušta se na lokaciju Ževnje (1329 m/nv) na području Vrhprače. Dužina žičare iznosi 1241 m, tip je jednosjed sa 138 sjedišta kapaciteta 100 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 10 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno poduzeće Sarajevo.
Pored žičare prolaze spust i veleslalom staze, i žičara je upravo napravljena za takmičenja na snijegu na dugim stazama, s Gole Jahorina do Vrhprače. Žičare rade od prvog snijega u novembru do posljednjeg u maju.
Iste godine u mjesecu januaru na Jahorinu stiže prva specijalna mašina za nabijanje i ravnjanje smučarskih staza i daje jedan nov i izvjestan kvalitet sniježnim terenima. Također stiže i prva specijalna mašina za čišćenje snijega na cesti, tako da Gradsko saobraćajno poduzeće iz Sarajeva uvodi redovnu autobusku liniju Sarajevo – Jahorina. Ovim je kompleks Jahorine dobio na značaju i na taj način je omogućena svakodnevna posjeta smučarima i građanima Sarajeva.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” (KT 40) i vrh Klek (KT 41). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
Iste godine izgrađen je planinarski dom “Tekstilac” na Jelinom polju (1370 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen u kombinaciji drvo – kamen, a pokriven je limom. Raspolaže salom za dnevni boravak (u suterenu). U prizemlju je 8 soba sa 2 – 8 ležaja. U potkrovlju su smještene 2 sobe sa po 5 ležaja, te 2 zajedničke sobe sa po 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.
Također iste godine u mjesecu decembru pušten je u rad ski lift u Rajskoj dolini. Polazna stanica je na 1655 m/nv a izlazna stanica lifta je na koti 1855 m/nv (na Krvavoj lokvi). Dužina ski lifta iznosi 655 m, a visinska razlika 200 m. Kapacitet je 700 skijaša na sat. Ski liftom upravljaju Sarajevski smučarski klub i uprava planinarskog doma “Mladost”.  

1973. god. Nakon adaptacije objekta bivše seoske škole u selu Stupanj na lokalitetu zvanom Uvlaka (1328 m/nv) Planinarsko društvo “Energoinvest” Sarajevo stavlja u funkciju planinarske kuće. Pristup do kuće je markiranom planinarskom stazom od sela Jasik i od Brusa na Trebeviću.

1974. god. u mjesecu januaru održan je 3. Evropski omladinski kriterij, a zahvaljujući Jahorini te iste godine je održan Svjetski šampionat u spustu.

1975. god. u mjesecu januaru održan je Evropski kup za muškarce, kao i Svjetsko prvenstvo za žene “Zlatna lisica” jer te godine na Pohorju u Sloveniji nije bilo snijega. Iste godine izgrađen je novi hotel “Jahorina” (1632 m/nv) na lokaciji gdje je stari hotel “Jahorina”. Hotel je suvremeni objekat “A” kategorije. U novom dijelu hotela ima 70 dvokrevetnih soba i 24 jednokrevetne a u starom dijelu ima 8 dvokrevetnih i 8 trokrevetnih soba. Ukupno hotel raspolaže sa 320 ležaja. Svaka soba ima kupatilo i centralno grijanje. Ostali prateći sadržaji: restoran kapaciteta 250 stolica, noćni grill-bar, snack-bar, tri aperitiv-bara, disco-bar, kamin-sala, TV-sala, bazen za kupanje, frizerski salon za žene i muškarce, prodavnicu sportske i ski opreme, servis za iznajmljivanje i opravak skijaške opreme. Hotel posjeduje svoju ambulantu. 

1977. god. u mjesecu januaru pušten je u rad ski lift kod doma “Partizan” (1660 m/nv), a izlazna stanica je na koti 1800 m/nv (iza Oštre glave) na Goloj Jahorini. Dužina ski lifta iznosi 450 m, kapacitet je 600 skijaša na sat. Ski lift je tipa sidro i vuče po dvojicu skijaša. Ski liftom upravljaju Smučarsko-planinarsko društvo “Jahorina” Sarajevo i uprava planinarskog doma “Partizan”. Sa obje strane ski lifta postoji uređena skijaška staza sa dva spusta lijevo i desno prema pl. domu “Partizan”. Dužina staze je 450 m koliko i dužina ski lifta.
Iste godine u kalendar FIS-a uvršteno je takmičenje Europskog kupa na Jahorini.
Također iste godine izgrađena je “jednoužetna dvosjedna kružna žičara” sa dužinom trase 1320 m, a locirana je zapadno od žičare “Jedan” na blago nagnutom platou kod velike krivine na Ogorjelici. U planu je bila izgradnja ski liftova za djecu i kabinska žičara od Pala do Poljica.

1980. god. u mjesecu januaru puštena je u rad četvrta žičara na Jahorini. Polazna stanica je u podnožju Ogorjelice (1600 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare je 1260 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Od polazne do izlazne stanice vožnja traje 10 minuta. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.  

1981. god. Na Stupnju (1328 m/nv) izgrađen je novi planinarski dom pod upravom Planinarskog društva “Energoinvest” Sarajevo. Stara planinarska kuća je izgorila u požaru 4.7.1979. godine. Novi objekat je najkomforniji dom u planinama BiH. Opremljen je suvremenim namještajem, električnim priključkom i etažnim grijanjem u spavaćim sobama, trpezarijskoj sali i dnevnom boravku. Iznad doma na strmoj padini Velikog Stupnja izgrađena je rekreativna skijaška staza sa vučnicom.
Iste godine ovo planinarsko društvo uspostavlja transverzalu od Jahorine preko sela Stupnja do sela Ilovice. U sklopu transverzale obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” na Jahorini (KT 1), planinarski dom “Energoinvest” na Stupnju (KT 2), vrelo Blizanac (KT 3) i selo Ilovice (KT 4). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1982. god. u mjesecu januaru puštena je u rad peta žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Skočinama (1750 m/nv) a izlazna stanica žičare je na području Vrhprače (1050 m/nv). Dužina žičare je 1200 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.    

5. – 6.2.1983. god. Na Jahorini je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (žene) u spustu i veleslalomu.
Iste godine su izgrađena i tri ugostiteljska objekta:  
– Hotel “Košuta” (1530 m/nv) na lokaciji gdje je bio stari dom koji je dotrajao. Hotel je “B” kategorije i služio je za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih partnera ovog poduzeća. Raspolaže sa 60 dvokrevetnih soba, 3 jednokrevetne, 2 apartmana, 130 osnovnih ležaja. Sve sobe imaju kupatilo. Ostali prateći sadržaji: restoran “Košuta”, kafana “Ogorjelica”, kamin-sala, disco-bar, snack-bar, prodavnica suvenira, ski-garderoba, ski-servis. Hotel je izgradilo i njime upravlja poduzeće “Energoinvest” Sarajevo;
– Hotel “Bistrica” (1620 m/nv) na lokaciji gdje je bila stara zgrada vile “Bistrica”. Hotel je “A” kategorije, kapaciteta 152 sobe, 284 osobna ležaja i 8 apartmana. Ostali prateći sadržaji: kamin-sala, TV-sala, aperitiv-bar, cafe-bar, bazen za kupanje, sauna za masažu, taverna sa muzikom, kuglana, bilijar-sala, tenis-sala, trim-kabinet, mjenjačnica i ambulanta;
– Gostinska kuća poduzeća “Feroelekto” Sarajevo. Objekat raspolaže sa 8 osnovnih ležaja. Kuća je namjenjena za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih prijatelja ovog poduzeća. 

1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84 na Jahorini je održano takmičenje u alpskim disciplinama za žene.

Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja

– Slalom: 1. Paoleta Magoni Sforca (Italija) – zlatna medalja, 2. Perrine Pelen (Francuska) – srebrna medalja, 3. Ursula Konzentt (Lihtenštajn) – bronzana medalja; 
– Veleslalom: 1. Debbie Armstrong (SAD) – zlatna medalja, 2. Christin Elizabeth Cooper (SAD) – srebrna medalja, 3. Perrine Pelen (Francuska) – bronzana medalja;
– Spust: 1. Michela Figini (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Maria Walliser (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Olga Charvatova (Čehoslovačka) – bronzana medalja. 

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Jahorine nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga uništeni su sljedeći planinarski objekti: na Stupnju pl. dom “Energoinvest”, na Ravnoj planini pl. dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju i pl. dom “Tekstilac” na Jelinom polju. Jedini planinarski objekat koji nije nastradao je “Partizanski dom”.  

1997. god. u mjesecu februaru Planinarsko društvo “Goražde – Maglić” organizira 1. Memorijalni zimski pohod “Grebak – put života”. Pohod je dvodnevni na relaciji: prevoj Grebak – vrh Kacelj (1674 m/nv) – selo Ilovača. Ovom manifestacijom, goraždanski planinari žele njegovati sjećanje na najteže dane u minulom ratu, herojstva, patnje i stradanja u opkoljenom Goraždu i sačuvati od zaborava sve ono što je Grebak značio u tom periodu.

2002. god. Izgorio je hotel “Jahorina” koji je nekada bio u vlasništvu Radne organizacije GRAS, nakon čega je postao vlasništvo UPI-ja, zatim ZOI-ja Sarajevo ‘84, i na kraju je pripao Olimpijskom ski centru Jahorina. U tom periodu i dalje stoje u ruševnom stanju objekti: Dom “Partizan”, Dom “Mladost” i hotel “Šator, i to isključivo zbog neriješenih imovinskih pitanja.

2009. god. PD “Goražde – Maglić” svečano je otvorilo novoizgrađeni planinarski dom na jugoistočnim obroncima Jahorine na 1460 m/nv u neposrednoj blizini vrha Ruda glava (1488 m/nv). Dom raspolaže salom za dnevni boravak, kuhinjom i 5 soba kapaciteta 40 ležaja. Izgrađen je uz pomoć Vlade BPK-a, Općine Goražde i drugih donatora i dobrovoljnog rada planinara. Dom nosi ime “Nedim Pilav Jogi” u znak sjećanja na istaknutog člana ovog društva. Do doma se moze stići automobilom iz dva pravca: iz Goražda preko sela Ilovača i Bogovići; iz Prače preko sela Datelji i Bogovići.

9. – 16.2.2019. na Jahorini, Bjelašnici i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Za vrijeme održavanja takmičenja učesnicima je pružena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini.  

U posljedne dvije decenije na Jahorini su izgrađene mnoge nove skijaške staze i žičare,  hoteli i ugostiteljski objekti. Na Ravnoj planini izgrađen je ski-centar do kojeg se može pristupiti kabinskom žičarom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Jahorine, kao vodeće turističko – rekreativne destinacije regiona.

Naslovna slika: Jahorina – uspon na vrh Sjenište (1910 m/nv) od prevoja na Grebku (1229 m/nv)

 

Meteorološka opservatorija na vrhu Bjelašnice

Meteorološka osmatranja u Bosni i Hercegovini počinju sa prvim vojničkim stanicama osamdesetih godina devetnaestog vijeka. Godine 1892., Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine osniva mrežu meteoroloških stanica sa opremom tadašnjeg zavoda u Sarajevu. Godine 1894., izgrađena je meteorološka opservatorija na najvišem vrhu Bjelašnice, na nadmorskoj visini 2067 m. Ideja za postavljanje meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice potiče od bečke institucije “Centralni zavod za meteorologiju i geomagnetizam” (Zentralanstalt fur Meteorologie und Erdmagnetismus, Wien, Austria).
Zgrada meteorološke opservatorije je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste. Ovo je bila prva visinska meteorološka stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je zavnično započela rad 1.8.1894. godine.
Na opservatoriji su vršena osmatranja u klimatološkim terminima: 07, 14, 21 čas, a tek poslije Drugog svjetskog rata počelo se sa osmatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalana klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka osmatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilato taloženje inja.
Nakon Bjelašnice su postavljene i druge meteorološke stanice: na Čemernu (1306 m/nv), u Kalinoviku (1073 m/nv), Gacku (960 m/nv), Suhoj (690 m/nv), Foči (385 m/nv) itd. U Drugom svjetskom ratu su meteorološke stanice bile uništene. Poslije rata su neke obnovljene i ponovo stavljene u funkciju.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. – 1897. godine. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).

Još jedan meteorolog – opservator je izuzetno značajan za dugogodišnju povijest ove opservatorije, a to je Josip Schäfer, koji je tu proveo punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se Schäfera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.

U to vrijeme meteorolozi – opservatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza sa spoljnim svijetom su im tada bili rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom periodu dolazio dva puta, a u zimskom periodu jedanput mjesečno. Najpoznatiji dugododišnji kuriri bili su Mujo Holjan i Bajro Lehić iz sela Lukavac, pod vrhom Bjelašnice.

Meteorološka opservatorija je neprekidno radila od 1894. – 1941. godine, kada je uništena u Drugom svjetskom ratu. 1951. godine u mjesecu septembru svečano je otvorena novizgrađena meteorološka stanica, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Nova zgrada opservatorije bila je u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih dejstava ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina.

U mjesecu novembru 1999. godine nakon obnove zgrade meteorološka stanica je ponovo puštena u rad. Danas Bjelašnica nije ono što je bila u doba Obermullera ili Schafera. Njene sjeveroistočne padine su izbrazdane skijaškim žičarama i stazama, putevi su stigli i u najzabačenija zabjelašnička sela i prohodni su tokom i najtežih zima.

Pristup na najviši vrh Bjelašnice

Uobičajena polazna tačka je Olimpijski skijaški centar u Babinom dolu (1289 m/nv) do kojeg se stiže iz Sarajeva (oko 25 km). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) i vodi pravcem preko Štinog dola (1568 m/nv) i Štine lokve (1650 m/nv) te dalje ka vrhu austrougarskom konjskom stazom preko Male Zapode i Velike Zapode (1982 m/nv). Uspon je srednje težine i ukupno vrijeme trajanja ture s povratkom je 5 sati hoda.
Teža tura od predhodne je puno zahtjevnija i vodi od pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv) i pokraj pl. kuće na Sitniku (1736 m/nv). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom). Ova tura je za kondiciono spremne planinare i ukupno vrijeme trajanja s povratkom je 7 sati hoda. 

Napomena: Bjelašnica je planina na koju pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se izmjene sva četiri godišnja doba u toku dana, u tom slučaju bolje je odustati od uspona na vrh i vratiti se na polaznu tačku. Zbog nepoštivanja vremenskih uvjeta u prošlosti je zabilježeno nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari i skijaši. A bilo je i nekoliko nesreća sa teškim tjelesnim povredama. Za vrijeme zimskih uvjeta dogodio se najveći broj nesreća u blizini vrha Bjelašnice u Kotlovima, Velikom dolu i Vlahinjskom kotlu. 

Naslovna slika: vrh Bjelašnice (2067 m/nv)

Kenan Husremović, Sjećanja sa Rakitnice

Knjiga sadrži dnevničke zapise autora Kenana Husremovića sa njegovog višegodišnjeg planinarenja u području Zabjelašnice i kanjona rijeke Rakitnice. Opis tura ilustrovan je mnogobrojnim fotografijama planinskih sela i izazovnih vrhova po kojima je ovaj planinski kraj nadaleko poznat, skrivenim dolinama i stočarskim katunima kojih je iz dana u dan sve manje.
Oduševljen ljepotama Bjelašnice, Visočice i Rakitnice, autor je kroz nekoliko zanimljivih priča svoje iskustvo i uzbudljive doživljaje vjerno i slikovito opisao. Knjiga je ujedno i svojevrsni dokument članova uže obitelji autora koji su planinarili u ovom kraju još prije skoro pet decenija i zabilježili mnoge vrijedne i gotovo rijetke fotografije na kojima su prikazani mještani planinskih sela i katuna koje su u to vrijeme pohodili.  

Urednik: Braco Babić

Posebnu vrijednost u knjizi predstavljaju 300 crno-bijelih fotografija i topografska karta u prilogu sa ucrtanim planinarskim, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme obilaska kanjona rijeke Rakitnice i boravka na Bjelašnici i Visočici. Knjiga ima za cilj da ovaj jedinstveni planinski kraj, po mišljenju mnogih planinara jedan od najljepših u našoj domovini, približi običnim ljudima, turističkim djelatnicima, planinarima i ljubiteljima iskonske prirode. Svojim sadržajem knjiga je obogatila našu planinarsku publicistiku i literaturu. Također je i veliki doprinos popularizaciji planinarenja i ujedno razvoju planinskog turizma u Bosni i Hercegovini. Knjiga je štampana na 224 strane luksuznog papira, formata 24 x 16 cm, tvrdi uvez, šivano.

Galerija fotografija, izbor iz knjige (1 – 15)

Iz recenzije

Jest Rakitnica ćilim na koji se stupa otvorena uma, čista srca i plemenitih misli. Njime ne hoda svako. Samo oni koji osjećaju tananu nit vrijedne tkalje koja nevidljiva milenijima treperi između huka vode i tišine neba. Kanjon Rakitnice… Jesam li čuo negdje ili izmislio, ali ko da se odlomio komadić mjeseca uštapa i lagano sjeo na sredokoraću Bjelašnice i Visočice, utisnuo se među stijenje i kamenje pa zadivljuje od tada sjajem, ali i strahom… i namjernika i stanovnika… Ne zna se šta više fascinira autora, brdo ili stijena, voda ili klanac, uspon ili silazak, divojarac ili prepelica, vrh ili zaravan, polje jal dubodolina. Zato se valjda i vraća na Rakitnicu i njena pleća i grudi, osluškujući svaki put njeno bilo, koje opipava na svakom koraku, pri svakom pogledu. I sve urezuje u stablo sjećanja pa s njega kasnije bere plodove slovima koja slaže između stranica bilješki, dnevnika i zapisa.

                            Ramo Kolar

O tim vremenima i prostorima postoje ili su, nažalost, postojali rijetki dokumentarni TV prilozi i poneki zapis, pa je tim prije Kenanovo djelo vrijednije i važnije. Njegove važnosti najsvjesniji će biti oni koji drže do spoznaje o tome „ko su, šta su, odakle su i kuda im je ići” – jer bez spoznaje o vlastitim korijenima i tradicije kojima su prožeti, teško se može nadati svijetloj i blagodatnoj budućnosti. Kenan Husremović važnost te spoznaje debelo potcrtava u svom djelu, i kako je ranije rečeno, na dobrobit svih nas koji u bezglavoj životnoj trci i sivoj svakodnevici možda ponekad izgubimo ili istanjimo svijest o tome, donosi nam je kao fino protkani podsjetnik. Toliko fino protkani da se povremeno osjećamo sudionikom njegovih­ priča i zapisa.

                             Edin Durmo

Karta područja Zabjelašnice i toka rijeke Rakitnice

Impressum

Naziv djela: Sjećanja sa Rakitnice
Autor i izdavač: Kenan Husremović,
Urednik: Braco Babić
Recenzenti: Ramo Kolar, Edin Durmo
Lektor: Zinaida Lakić
Fotografije: Braco Babić, Sulejman Bašalija, Uzeir Beširević Bešo, Francesko Fedrigo, Mujo Hafizović, Nermin Hadžifejzović, Amer Husremović, Amina Husremović, Kenan Husremović, Mina Husremović, Veselin Kaurin, Mujo Lučkin, Mehmed Šehić, Derviš Velić
Kartografija: Braco Babić
Design & DTP: Mirza Latifović
Tiraž: 500 primjeraka
Godina izdanja: 2021.
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

HUSREMOVIĆ, Kenan

Sjećanja sa Rakitnice – dnevnički zapisi sa Zabjelašnice i iz kanjona rijeke Rakitnice
/ Kenan Husremović. – Sarajevo : autor, 2021. – 224 str. : ilustr. ; 24×16 cm

ISBN 978 – 9926 – 488 – 04 – 8

COBISS . BH – ID 45690374
————————————————–
Knjiga se može kupiti naruđbom na e-mail adresu: kenanhusremovic@gmail.com ili pozivom na tel. br.: +387 (0) 61/686 – 370 (Kenan Husremović). Plaćanje prilikom pouzeča.

Zbog pogoršane higijensko-epidemiološke situcije izazvane pandemijom coronavirusa, datum i mjesto promocije biće naknadno objavljen. Na promociji posjetioci će moći kupiti knjigu od autora po promotivnoj cijeni.

Bilješka o autoru

KENAN HUSREMOVIĆ
(Zenica, 1955. god.)

Planinarstvom se bavi četiri decenije i u tom period obišao je brojne vrhove Dinarida, Julijskih i Kamniških Alpa, Dolomita, Prokletija, Komova, Kučkih i Moračkih planina, Durmitora, Šar-planine, Visokih Tatri, Olimpa…
Zapise o planinama objavljivao je u dnevnom listu “Oslobođenje”. Autor je knjige “Na visovima Prenja” (2015. god.).