U selu Rataja nalaze se ruševni ostaci kule begovske obitelji Čengić. U blizini kule nalazi se i ćelija sa grobnicom uklesana u stijeni, koju mještani nazivaju Pećina ili Svečev grob. Selo je udaljeno oko 1,5 km zapadno od mjestašca Miljevina (na putu Sarajevo – Foča). 
Obilazak arheološkog kompleksa najbolje je započeti od istaknute stijene u kojoj je smještena grobnica. Stijena se nalazi na tjemenu brežuljka gdje seoski put razdvaja cjelinu od aktivnog islamskog i pravoslavnog groblja. Jugoistočno od stijene tj. Pećine u neposrednoj blizini nalaze se ostaci temelja nekadašnje džamije, južno je aktivno mezarje obitelji Čengić, a sjeverno od stijene su ostaci nekadašnjeg turbeta i objekta nepoznate namjene. Oko 150 m jugozapadno od Pećine nalaze se ruševni ostaci kule obitelji Čengić, koji su, kao dio velike feudalne obitelji turskog podrijetla doselili iz Anadolije u Bosnu polovicom 16. stoljeća.
Arheološko područje u Ratajama proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Pećina / Svečev grob

Ćelija sa grobnicom uklesana u stijeni u Ratajama nalazi se na koti 595 m/nv nad desnom obalom rijeke Govze, oko 0,5 km od njenog ušća u rijeku Bistricu. U blizini stijene su dva aktivna groblja, islamsko i pravoslavno. Stijena je visine oko 6 m i obima oko 16 m i zauzima središnje mjesto u kompleksu sa ostacima nekadašnje džamije, turbeta i mezarja kao i zidova za koje neki naučni istraživači tvrde da su ostaci harema, a neki da su ostaci srednjovjekovne crkve.
Ćelija je uklesana u stijenu u obliku nepravilnog četverokuta dimenzija 2 m x 2,5 m. Visina ćelije je 2 m. U ćeliju se ulazi sa južne strane, preko tri stepenika uklesana u “živu” stijenu. Vrata ćelije visoka su 1,9 m i široka 0,9 m. Ulaz je polulučno zasveden, a dovratnici, debljine 0,25 m, su profilirani i na njima se primjećuju udubljenja za vratnice. Iznad ulaza je isklesana nadstrešnica. Ulaz u ćeliju ničim nije zaštićen, zjapi prazan kao i grobnica u njemu.
Istočna i zapadna strana ćelije su ravno klesane, južna je ukošena, a sjeverna završava zaobljeno. Svod je u vidu četvrtlopte i blago pada prema sjevernoj strani. Unutrašnji zidovi su grubo isklesani sa vidnim tragovima dlijeta i nedotjerani. Pod je kameni, od “žive”  stijene. Na sjevernom i zapadnom zidu ćelije uklesane su klupice. Iznad klupice, u sjevernom zidu stijene, isklesana je plitka, trougaona niša. Grobnica je uklesana u središtu ćelije također u “živu” stijenu. Orijentacija grobnice je istok-zapad. Na površini ima oblik pravokutnika, dimenzija oko 2,0 x 0,70 m. Pokrovne ploče nema. Nije poznato ko je bio sahranjen u grobnici. Na južnoj strani se primjećuju temelji nekog značajnijeg arhitektonskog objekta koji je bio dug oko 16 m. Na zapadnoj strani objekta gdje je bio ulaz jasno se raspoznaje kameniti prag.
Južno od stijene s grobnicom (oko 20-25 m) nalazi se mezarje (groblje). Tokom proučavanja lokaliteta 1976. i 1977. godine ekipa stručnjaka je konstatovala ostatke zapuštenog islamskog groblja, opasanog zidom od slaganog kamenja, zvanog Ibrahim-begovo groblje. Narod pamti da je zid bio visok oko 1,5 m i da je na zapadnoj strani bila kapija sa kamenim dovratnikom i nadvratnikom u obliku luka. U šikari pored razbacanih ostataka izlomljenih nišana nalaze se vjerojatno i ostaci jednog oktogonalnog turbeta. U groblju su se sahranjivali članovi vlastelinske obitelji Čengić – begova Ratajaca, a u  turbetu je sahranjena žena Osman-paše Čengića, za kojeg se priča da je sa bratom Ahmed-pašom sagradio kulu od devet katova u Ratajama.
Danas nema ostataka od nekadašnje džamije, zapaljena je sa svim pratećim objektima u Herecegovačkom ustanku 1875. godine. Kula je gotovo sva propala, zidovi su urušeni i zarasli u visoko šiblje. Mezarje je devastirano u posljednjem ratu (1992. – 1995. god.) a nakon toga je obnovljeno.

Kula Čengića – Ratajaca

Kula begovske obitelji Čengić u Ratajama još uvijek odoljeva zubu vremena. Nema povijesnih podataka o izgradnji ove kule. Pored materijalnih ostataka na terenu, postoji samo narodna predaja. Kulu su izgradili braća Ahmed-paša Čengić i Osman-paša Čengić, koji su živjeli na prijelomu iz 17. u 18 stoljeće. U to doba je ova vlastelinska obitelj bila na vrhuncu moći, a mnogi njeni članovi su zauzimali visoke položaje, pogotovo u osmanskoj vojsci. Kamen za izgradnju kule donešen je iz majdana Nozdre – nad lijevom obalom rijeke Bistrice, sjeverno od Rataja oko 1,25 km (Gornje Ocrkavlje). Na zidovima kule uklesani su dva grba obitelji Čengić. U blizini kule nalazi se manje mezarje i izdubljena ćelija i grobnica u stijeni poznatoj po imenu Pećina ili Svečev grob. 
O dolasku feudalne obitelj Čengić u Bosnu nema pouzdanih povijesnih podataka, ali Safvet-beg Bašagić (1870. – 1934. god.), književnik i povjesničar, smatra da je obiteljska predaja o tom događaju vjerodostojna. Čengići označuju pobliže svoju postojbinu u gradu Čangri u Anadoliji. Od imena tog grada vode i prezime Čangrlići, koje se vremenom pretvorilo u Čengići.
Dalje predaja govori da je polovicom 16. stoljeća u Bosnu doselio Kara Osman-beg Čengić, za kojeg se pretpostavlja da je bio sultanov sestrić. Dobio je zijamet i imanja u Zagorju na Borijama kod Kalinovika. Također nije sigurno da li je on identičan sa Kara Osman-begom, bosanskim namjesnikom (1553. – 1556. god.). Kara Osman-beg Čengić imao je tri sina: jedan je ostao na Borijama, drugi je otišao u Ustikolinu, a treći u Ratajama.
Više članova obitelji Čengić se istaknulo u javnom životu Bosne u doba osmanske vlasti. Ali-paša Čengić je krajem prve polovice 17. stoljeća najprije bio bosanski alajbeg, a zbog zasluga u mletačko-turskom ratu 1650. godine postao je hercegovački sandžak-beg, a poslije bio zvornički, pa ponovno hercegovački sandžak-beg. Poznato je da je 1643. godine sa Hercegovcima zaposijedao grad Zadar. Godine 1661., kao bosanski paša bio je poslan braniti grad Temišvar u Rumunjskoj. Pri napadu na Hrvatsku poražen je 1663. godine kraj Jurjevih stijena. Ismail-paša Čengić je bio namjesnik u Bosni 1663. godine. Bećir-beg Čengić najprije je bio hercegovački alajbeg, a od 1732., hercegovački sandžak-beg s naslovom paše. Godine 1736., bio je imenovan zapovjednikom bosanske vojske i upućen na rusko-tursku bojišnicu pod Očakov, gdje je i poginuo (1737. god.). Jedan od viđenijih članova obitelji bio je Ismail-aga Čengić, poznatiji pod imenom Smail-aga (1780. – 1840. god.), gatački, pivski i drobnjački muselim. Učestvovao je u slamanju ustanka Husein-kapetana Gradaščevića. Glavni je lik epa Smrt Smail-age Čengića hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića (1814. – 1890. god.). O njegovoj pogibiji je pisao i bošnjački književnik Osman Nuri Hadžić (1869. – 1937. god.). Obitelj Čengić je bila vrlo razgranata, a poznati su po nazivu: Čengići Ratajci, Trešnje, Hotovci, Mrežice, Presječani, Čengići s Ustikoline, Jelešaca i Gackog.

---

Naslovna slika: ruševni ostaci kule Čengića u Ratajama

Kraljeva Sutjeska je živopisno mjestašce, smješteno na 502 metra nadmorske visine u tijesnoj kotlini koju je formirala rijeka Trstionica. Po tome je mjesto i dobilo ime “Sutjeska”. Nalazi se sjeveroistočno od Kaknja od kojeg je udaljeno oko 12 km.
Kraljeva Sutjeska je dugi niz godina bila sjedište bosanskih banova i kraljeva. Vladarski dvor u Sutjesci je podignut u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353. god.), uz dvor se razvila mala varoš. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1341. godine. Od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića postaje najvažnije stolno mjesto bosanskih vladara, u kojem je izdato najviše isprava kraljevske kancelarije.
Vladarski dvor, Crkva i Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja, Džamija sultana Mehmeda II – el Fatiha i kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine. Kod Kraljeve Sutjeske nalazi se još jedan nacionalni spomenik BiH – srednjovjekovni utvrđeni grad Bobovac. Bobovac je u vremenskom razdoblju od 1322. – 1463. godine odigrao presudnu ulogu za bosansku državnost, u njemu je bila čuvana kruna bosanskih kraljeva.
Danas je Kraljeva Sutjeska pusto mjesto, na žalost mnogi su napustili ovaj kraj i otišli zauvijek, najbolji pokazatelj je prazna školska zgrada, a nekad je nastavu pohađalo 1193 učenika, a učila su ih 52 prosvjetna radnika u dvije smjene, pa je napravljena i međusmjena. Osnovna škola izgrađena je u vrijeme austrougarske vladavine. Škola nosi ime po portugalskoj pjesnikinji Agustini Bessa-Luis. Naime zgradu škole su nakon minulog rata obnovili Portugalci pa je naziv škole bio mali znak zahvalnosti mještana Kraljeve Sutjeske.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vladarski dvor

U Kraljevoj Sutjesci malo izvan naselja, u podnožju Teševskog brda, na obje obale potoka Urve bio je nekad vladarski dvor. Kompleks vladarskog dvora sastojao se od Donje palače, Gornje palače i Aneksa gornje palače sa pratećim objektima. Nakon osvajanja Bobovca, vladarski dvor u Sutjesci temeljito je porušen. Ostale su samo zidine u kojim se, uz kraljevsku palaču, raspoznaju i ostaci dvorske kapele sv. Grgura čudotvorca. Ostaci kamenih zidina kraljevske palače su konzervirani. Na početku pješačke staze koja vodi do zidina palače nalazi se veliki mozaik na kamenom podzidu. Natpis na mozaiku govori o tome šta je Sutjeska nekad bila, a ispod je lik kralja Stjepana Tomaša, kraljevski grb i kraljevski dvor.
Prije nego je Austrougarska dala mjestu naziv Kraljeva Sutjeska, u starijim dokumentima, u 14. stoljeću susreće se naziv “Curia bani”, što u prijevodu znači Banski dvor. U Kraljevoj Sutjesci povelje su izdavali kralj Dabiša (1392. – 1395. god.), kraljica Jelena (1397. god.), kralj Stjepan Ostoja (1399. god. ), kralj Tvrtko II (1407. god.; 1423. – 1443. god.), kralj Stjepan Ostojić (1419. god.) i kralj Stjepan Tomaš (1446. – 1457. god.).
U neposrednoj blizini vladarskog dvora, na blagoj uzvisini iznad desne obale rijeke Trstionice nalaze se dva najistaknutija objekta u okolici: Crkva i Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja. 
Vladarski dvor u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Crkva sv. Ivana Krstitelja 

Sadašnja zgrada Crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci sagrađena je od 1906. – 1908. godine prema nacrtu arhitekte Josipa Vancaša. Duga je 40 m a široka 18 m. Srednji dio pročelja uokviruju dva skladna, dosta vitka zvonika kvadratičnog presjeka, visine 45 m, pokrivena bakarnim krovom. Osim zvona, na jednom tornju je i zidni sat. Do ulaza u crkvu s njene istočne strane vodi široko stubište, s kamenom ogradom, odmorištima i svjetiljkama. S južne strane crkve je prostrana terasa s ogradom. Cijela površina terase je oslonjena na visoke stupove, koji su spojeni u arkadu.
U crkvi su smještena tri oltara. Centralna niša posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. U bočnim nišama predstavljen je sv. Franjo i sv. Klara Asiška. U istočnoj, bočnoj lađi crkve, smješten je oltar posvećen sv. Anti – kip sa djetetom Isusom u naručju. Pored ovog oltara smještena je bronzana skulptura bosanske kraljice Katarine, rad akademskog kipara Josipa Marinovića iz Zagreba. Također, tu su smještene i najstarije orgulje u Bosni i Hercegovini koje su još u upotrebi. Crkvu je 1908. godine oslikao talijanski slikar Marko Antonini.
Crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2004. god.).

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci utemeljen je 1340. godine. Kroz minula stoljeća više puta doživio je paljenja i rušenja ali je uvijek iznova podizan. Sada je to čvrsta kamena zgrada prirasla uz maleni gaj ispod strmenitog Teševskog brda. Zgrada je podignuta na blagoj uzvisini iznad desne obale rijeke Trstionice. Pravokutnog je oblika, jedno krilo zgrade je dugo 40 m i 8 m široko, drugo krilo je dugo 20 m i široko 8 m, treće krilo čini crkva sv. Ivana Krstitelja. Iza zgrade samostana i crkve prema strmom gaju je klaustur sa cvijetnjacima.
Duhovno je i kulturno središte ovog kraja i svojim postojanjem povezuje sadašnjost s prošlošću od vremena bosanskih banova i kraljeva. U samostanu je biblioteka sa starim knjigama i bogata muzejska izložba koju vrijedi vidjeti.
Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2004. god.).

Bosanska kraljica Katarina

Bosanska kraljica Katarina (1424. – 1478. god.), kćer herceg Stjepana Vukčića Kosače bila je druga supruga kralja Stjepana Tomaša Ostojića Kotromanića. Kad su Turci osvojili tvrđavu Bobovac, 1463. godine, kraljica Katarina je izbjegla u Dubrovnik, a poslije u Rim gdje je i umrla, a njena djeca sin Sigismund i kći Katarina su odvedena u Carigrad i preobraćeni na islam.
Kraljica Katarina nikad više nije vidjela svoju Bosnu i po narodnom predanju kazala je da neće moći prežaliti: pšenicu sa Liješnice, ribu iz Bukovice i vodu Radakovicu. Kraljica je bila omiljena u narodu i zbog njene tužne sudbine mnoge žene u ovom kraju sa svojim tradicionalnim nošnjama i dandanas pokrivaju kosu crnom maramom u znak žalosti.  
Kip bosanske kraljice Katarine, rad akademske kiparice Ane Kovač iz Sarajeva, prvi put je bio postavljen na Trgu Pape Ivana Pavla II, kasnije je izmješten u dvorištu iza Crkve i Franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja, a sada je izložen u amfiteatru u podnožju kraljevskog dvora.

Džamija sultana Mehmeda II

Džamija u Kraljevoj Sutjesci je, po predanju jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Smještena je u naselju Prijeko, na desnoj obali rijeke Trstionice. Džamija je poznata i po imenu Vojnička džamija, naime na mjestu gdje je sada džamija, odmarala je turska vojska nakon osvajanja Bobovca (1463. god.). Sultan Mehmed II (zvan el-Fatih: Osvajač) koji je predvodio vojsku, skinuo je sablju i zabo je u zemlju, te počeo da klanja. Kad je vidio da se uz sablju penje mrav, naredio je da se tu sagradi džamija, koja je bila gotova treći dan. Džamija u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Kuća Ivana Duspera

Kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci nalazi se u naselju Prijeko na desnoj obali rijeke Trstionice u starom dijelu varoši u kojem je čaršija sa ćepenecima nekadašnjih zanatskih radionica i trgovina. Starobosanska kuća koju je podigao Ivan Duspera u prvoj polovici 19. stoljeća jedan je od najbolje sačuvanih stambenih objekata u ovom kraju. Obitelj Duspera je porijeklom iz Rakitnog u Dalmaciji, u Kraljevu Sutjesku je doselila krajem 18. stoljeća.
Kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2006. god.).

Partizansko spomen-groblje

Partizansko spomen-groblje u Kraljevoj Sutjesci nalazi se na lijevoj obali rijeke Trstionice. Groblje je podignuto 1956. godine. U kosturnici se nalaze ostaci 18 partizanskih boraca, poginulih u aprilu 1945. godine prilikom oslobađanja Kraljeve Sutjeske od okupatora. Gotovo sva imena sahranjenih boraca su nepoznata izuzev imena Ive Šaina, zamjenika komandanta bataljona.
Tužna je njihova sudbina, oni su došli ovamo iz dalekih krajeva Dalmacije, Korduna i Like sa željom da pomognu. Nisu mislili da će zauvijek napustiti rodni kraj, ali tako je moralo biti. Pali su pokošeni od neprijateljskog zrna. Ostale su iza njih samo uspomene i sjećanje na dane kad su išli, gazeći snijeg i blato, vođeni istom mišlju i idejom za slobodu naroda.

---

Naslovna slika: Kraljeva Sutjeska, kip bosanske kraljice Katarine (1424. – 1478. god.)

Zabjelašnica je visokoplaninsko područje smješteno u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Područje je omeđeno planinama: Bjelašnicom  (2067 m/nv), Treskavicom (2086 m/nv) i Visočicom (1967 m/nv). Zabjelašnica je poznata po izuzetnoj lijepoti krajolika i često je posjećuju planinari i ljubitelji prirode. Cijelo područje se odlikuje visokim stepenom biodiverziteta i endemizma. Najveću pažnju privlači bogatstvo flore i faune u kanjonu rijeke Rakitnice koji u dužini od oko 20 km sve do ušća u Neretvu oštro razdvaja Bjelašnicu i Visočicu.
Na ovom visokoplaninskom području smještena su mnoga seoska naselja na nadmorskoj visini od 1150 – 1450 m. Na južnim obrocima Bjelašnice nalaze se Lukavac, Rašumovci, Milišići, Brda, Kramari, Elezovići, Umoljani, Šabići i Rakitnica. Na sjevernim obrocima Visočice u dolini Tušilske rijeke su Sinanovići, Pervizi, Đulbašići, Ozimine i Bobovica. Zapadno od ove skupine u srednjem toku Rakitnice (na desnoj strani) nalaze se Gornji Lukomir, Čuhovići i Blace.
U ovim selima uglavnom žive stanovnici čije je porijeklo od Hercegovačkih stočara (Humljana), i to pretežno sa područja Podveležje, te iz mostarskog, nevesinjskog, stolačkog i ljubuškog kraja. U ovaj planinski kraj su dolazili sa svojim stadima radi ispaše u ljetnom periodu. Iz tog razloga su podigli kolibe u mnogim stočarskim naseljima (katuni, stanovi, mahale). Vremenom su uvidjeli da se ovdje može lijepo živjeti i trajno se nastanili. Na cijelom području najveće selo prema broju stanovnika su Umoljani, a selo na najvišoj nadmorskoj visini je Gornji Lukomir.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ovo planinsko područje nije ozbiljnije obrađivano, kako arheološki tako ni povijesno, a literatura o ovim krajevima veoma je oskudna. Od davnina je bilo naseljeno još u prapovijesno doba. Na uzvišenju iznad umoljanskog katunskog naselja Gradina je jedan takav lokalitet. U kasnom srednjem vijeku predio od rijeke Rakitnice na istoku do rječice Trešanice na zapadu pripadao je upravnom kotaru (knežiji) Črešnjevo unutar župe Neretve. Početkom 15. vijeka kotar je podijeljen na bosanski dio i hercegovački dio, a granicu između ova dva područja čini rijeka Neretva. Predio na lijevoj obali Neretve nekada je pripadao Humskoj zemlji, a kasnije Hercegovini, tj. oblasnim gospodarima iz vlastelinske obitelji Kosača. Predio jugoistočnog dijela Bjelašnice na istočnoj granici nekadašnje knežije Črešnjevo bio je, po svemu sudeći, nastanjen vlaškim stanovništvom (Vlasima katunarima).

Veći dio područja Zabjelašnice prekriveno je crnogoričnim i bjelogoričnim šumama prošaranim pašnjacima. Bogato je planinskim potocima i rječicama od kojih nastaje rijeka Rakitnica. Kada nabuja snagom goropadnice, ona huči i skače u bezdane rušeći sve pred sobom na putu od Treskavice do Neretve. Sočni pašnjaci, guste šume i bistre vode privukli su pretke današnjih gorštaka. Visoke i vrletne planine primorale su ove odvažne ljude da se vječno bore s vremenskim nepogodama i krvoločnim zvijerima. Zimi padaju veliki snjegovi i sela mogu biti odsječena od ostalog svijeta po nekoliko mjeseci. Oni koji ostanu u snijegom zavijanom selu postaju svojevrsni zatočenici kojima jedino preostaje da čuvaju i hrane stoku, vezu vezove na narodnim nošnjama, pletu čarape i rukavice od ovčije vune, u dugim zimskim noćima sjede pokraj toplih peći i prepričavaju razne dogodovštine i legende.

Sela na području Zabjelašnice su bila pojam udaljenosti i izolovanosti od civilizacije. Prosvjetni i zdravstveni radnici strahovali su pri polasku na službu u ta mjesta. U taj zabačeni planinski kraj moglo se prići jedino cjelodnevnim pješačenjem ili na konju. Međutim, novo vrijeme izmijenilo je u mnogočemu to područje. Danas skoro do svakog sela vodi asfaltni put, uvedena je struja, voda i telefon, te postavljena javna rasvjeta. Godine 1993., u minulom ratu sva sela osim G. Lukomira i Čuhovića su uništena. Zahvaljujući vrijednim rukama mještana uz međunarodnu humanitarnu pomoć ponovo su sve kuće obnovljene. Nekada su kuće u selima bile građene od prirodnih materijala – kamena i drveta. Danas toga više nema, nove kuće su podignute od suvremenih građevinskih materijala i mimo tradicionalne arhitekture (kuće sa čardakom u potkrovlju).

Od starine ostali su samo nošnja i adeti (običaji). Naročito je lijep i bogat šarenilom vez na ženskoj narodnoj nošnji. Muškarci su odbacili narodnu nošnju i jedino su zadržali bijelu platnenu kapu ukrašenu ručnim radom, koju nose u svečanim prilikama. Većina stanovništva danas živi u Sarajevu, Konjicu, Hadžićima, Ilidži, Hrasnici i vikendom svraća na selo. Mnoga domaćinstva prestala su se baviti stočarstvom. Stoka se izgoni uglavnom u blizini sela, pa stočarstvo u onom nekadašnjem izvornom obliku danas više ne postoji. Ljudi su se okrenuli lakšim i unosnijim poslovima povezanim sa seoskim turizmom, koji je u naglom razvoju.

Nekada se zaziralo od ovog prostora, a danas ga posjećuju mnogi turisti, ljubitelji prirode, planinari i avanturisti. Privučeni su ljepotom Bjelašnice, Visočice i Treskavice koje pružaju veliki izbor planinarskih i skijaških tura, tereni za brdska bicikla i kvadove, pješačenje drevnim stočarskim putevima, obilazak kanjona Rakitnice, ilirske gomile (grobnice) i srednjovjekovne nekropole sa stećcima u Šabićima, Umoljanima, Gornjem Lukomiru, Čuhovićima i Blacama, stara džamija u Umoljanima, vodenice na vrelu Sedrenik, meandar i vodopad na Studenom potoku, okamenjena aždaja na stijeni Gradine i dr. Svake godine u mjesecu augustu održavaju se tradicionalni mevludi i teferiči, od kojih su najposjećeniji u Umoljanima i Gornjem Lukomiru. U selima kod mještana se mogu kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune s tradicionalnim folklornim motivima, kao i prirodna, zdrava hrana od mliječnih i mesnih prerađevina.

---

Naslovna slika: Bjelašnica, katun Gradina (1490 m/nv) kod sela Umoljani

Ishak – Paša palača (turski: İshak Paşa Sarayi) nalazi se kod Doğubayazita u pokrajini Ağri – na istoku Turske. Palača je sagrađena na Putu svile u blizini iranske granice i planine Ararat. Jedan je od rijetkih primjeraka preživjelih povijesnih osmanskih palača.
Godišnje palaču posjeti više od 100.000 turista. Palača je prikazana na naličju turske novčanice od 100 novih lira za razdoblje od 2005. do 2009. godine. Od 2000. godine Ishak – Paša palača je upisana na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Ishak – Paša palača je smještena na istaknutom uzvišenju sa kojeg se pruža dobar pregled na okolinu i mjesto Doğubayazit od kojeg je udaljena oko 5 km. Okružena je sa tri strane stjenovitim liticama i visokim zidovima koji zajedno sa obrambenim kulama čine snažnu vojnu utvrdu. Graditelji su vješto iskoristili skoro svaku izbočinu na stijenama i tim prirodnim preprekama dodatno su ojačani bedemi utvrde.  

Na prostoru unutrašnjeg dvorišta Ishak – Paša palače sagrađeno je nekoliko zgrada sa ukupno 116 soba, mauzolej, džamija, dvorane za odmor i zabavu (divan), prostorije za žene (harem), muška četvrt (selamlik), kupatila (hamami) i sustav centralnog grijanja, pučka kuhinja (imaret) i pekarnica, oružarnica i soba za streljivo, tamnica i dr. Karakteristično svojstvo palače je kombinirani perzijski, armenski i osmanski arhitektonski stil.

Izgradnju Ishak – Paša palače su započeli kurdski poglavari iz plemena Besyan iz Bayazıd Sandžaka, a njenu izgradnju završio je poglavar kurdskih sandžaka Ishak – paša po kojem je palača dobila ime. Gradnja palače započela je 1685. godine i trajala je do 1785. godine kada je konačno završena. Palača je znatno oštećena u zemljotresu 1840. godine i neko vrijeme napuštena, ali djelomično je obnovljena tijekom narednih godina. Ponovno je oštećena u tursko-ruskom ratu (1877. – 1878. god.). Vojnu utvrdu koja je štitila palaču su kasnije koristili Rusi u Prvom svjetskom ratu kada je palača oštećena u borbenim dejstvima.

Ishak – Paša palača je korištena kao administrativno središte za to područje i ujedno kao vojna utvrda do 1937. godine. Dodatna oštećenja nastala su i nakon Prvog svjetskog rata kada je kamen iz zgrada palače upotrebljen za izgradnju novih kuća u obližnjem mjestu Doğubayazitu.

Godine 2004., prilikom obnove palače pronađeni su strukturalni problemi koji nisu u potpunosti popravljeni. Naknadnim obnovama dodan je novi krov, kao i sklonište nad nekim dijelovima palače, izrađeno od drveta i stakla. Time je promijenjen povijesni karakter palače. Još jedna velika obnova palače započela je 2011. godine.

---

Naslovna slika: Ishak Pasha Palace, Dogubayazit, Turkey