PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Nekropole po planinama Bosne i Hercegovine

Po planinama Bosne i Hercegovine susrećemo mnoge nekropole (grč. nekros – mrtav, polis – grad) i nadgrobne spomenike: gomile (gromile), stećke, križeve i nišane koji svjedoče o našoj hiljadugodišnjoj kulturi, tradiciji i običajima. Najčešće se nalaze na uzvisinama, brežuljcima, zaravnima brijegova kao i pored drevnih karavanskih i stočarskih puteva.
Zbog teške pristupačnosti i zabačenosti terena na kome se nalaze, stotinama godina su bile izolirane od civilizacije i na njima je samo zub vremena ostavio svoje tragove. Uslijed vremenskih utjecaja, erozije, vegetacije i nedostatka redovitog održavanja ove nekropole su izložene ubrzanom propadanju.
Razvojem putnih komunikacija u novije vrijeme do većine nekropola u planinama može se doći automobilom pa su iz tog razloga dodatno ugrožene. O starim nekropolama posebno o stećcima napisane su mnoge teorije, studije i članci. Ali i pored ovoga ostala su mnoga pitanja koja i danas zaokupljaju interes arheologa, povjesničara, ljubitelja starina i planinara.
U ovom napisu obuhvaćen je samo jedan mali dio nekropola koje su inače dobro poznate planinarima a među kojima vlada uvriježeno mišljenje da ove vrijednosti treba afirmirati i zaštiti.
Zbog svoje povijesne vrijednosti, iznimne ljepote i ambijenta u kojem se nalaze, neke od nekropola koje susrećemo u našim planinama proglašene su nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, 22 nekropole sa stećcima iz Bosne i Hercegovine na popisu su UNESCO liste svjetske baštine (od 2016. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

NEKROPOLE SA TUMULUSIMA

Tumulusi su prapovijesne grobnice (lat. tumulus – grobna humka). U Bosni i Hercegovini su poznate i pod nazivom: gomila, gromila, glavica, humka, umka, unjka, zaspa, mogila. Tumulusi predstavljaju nasute objekte po pravilu kružne osnove (ponekad i eliptične), prvobitno najvjerojatnije kupastog oblika, a sačuvani su najčešće u obliku više ili niže kalote. Podizani su od zemlje i kamena, a u tipično kraškim krajevima od kamena. Najstarije sahrane pod tumulusima u Bosni i Hercegovini potječu iz eneolita (20. – 18. st. pr. n. e.). Zanimljiva je činjenica da se tokom niza stoljeća barem na našim prostorima u velikom broju slučajeva nastavio “kult groblja”. Poznato je da su na tumulusima u kasnijim periodima postavljani stećci u čijoj se neposrednoj blizini susreću rimokatolička, pravoslavna i muslimanska (kasnije formirana) groblja.

**Bjelašnica – Ilirska grobna humka (1300 m/nv) između Blaca i Čuhovića, na slici u pozadini planina Prenj** **(2103 m/nv)**

Nekropole sa tumulusima (naziv planine i lokacija):

Bjelašnica – Kiridžijska gomila, Straža, Kosan krst, Komadinov do i Gradina kod sela Čuhovići i Blace, kod sela Dejčići u blizini mezarja, kod sela Ledići na Borijama (Kapova selišta);
Bitovnja pl. – na vrhu Snježnica;
Vlašić – na vrhu Vlaška gromila;
Zelengora – kod raskršća za Kotlaničko i Štirinsko jezera pod Velikim Zimomorom;
Velež – Ratina gomila iznad Poljica;
Kamensko brdo – kod sela Kamena;
Buško blato – kod Livna;
Sokolac – u Luburića polju;
Crvanj – na Morinama.

NEKROPOLE SA STEĆCIMA

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju od druge polovine 12. stoljeća, vrhunac su doživjeli u 14. i 15. stoljeću, te postepeno prestali biti zastupljeni polovinom 16. stoljeća. Najveći broj nekropla sa stećcima nalazi se na teritoriji BiH, a jedan manji broj je u susjednim zemljama: u jugoistočnoj Hrvatskoj, sjeverozapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji. Zanimljivo je istaći da se nekropole sa stećcima u susjednim zemljama nalaze na području u granicama teritorije nekadašnje srednjovjekovne države Kraljevine Bosne.
Najčešći naziv za ovaj nadgrobni spomenik je stećak (od riječi stojićak – nadgrobnik koji stoji) a poznat je i po nazivu: bilig, mramor, mašet, kami, zlamen, kuća i vječni dom. Nekrpole stećaka narod naziva: mramorje, grčki grobovi, stare grobnice, kaursko groblje i divovsko kamenje.
Stećci predstavljaju jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Osnovne grupe stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti. Najveći broj stećaka pripada vrsti položenih monolita, koji se pojavljuju u tri forme: ploča, sanduk i sarkofag (sljemenjak). Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeće varijante: stela, stup (obelisk), krstača i nišan.
Obično su ukrašeni prizorima iz života s ljudskim i životinjskim figurama ili natpisima ispisanim bosanskom epigrafskom ćirilicom poznatijom kao bosančica. Ukrasi su pojedinačni motivi i višefiguralne scene i to: zvijezda, sunce, polumjesec, polujabuke, grožđe, zmije, luk sa strijelom, konji, ratnici s kopljem, mač, štit kao heraldički znak, razni tipovi križa, tordirani vijenci i krugovi. Najbogatije ukrašeni stećci imaju isklesane scene viteških turnira, dvoboja, kola i lova.
Neke od nekropola stećaka koje susrećemo u našim planinama proglašene su nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, 22 nekropole sa stećcima iz Bosne i Hercegovine na popisu su UNESCO liste svjetske baštine (od 2016. god.).

**Vran pl. – nekropola sa stećcima u Dugom polju (1300 m/nv) na Blidinju, na slici u pozadini planina Čvrsnica (2226 m/nv)**

Nekropole sa stećcima (naziv planine i lokacija):

Prenj – na Borcima (Kaursko groblje); u selu Grabovčići; na Velikoj poljani
kod Baktijevice;
Treskavica – na Gvoznom polju; u Štirnom dolu pod Djevojačkim kukom; na Gunjači; na Gornjoj Bari; na Jasenu pokraj puta Ljuta – Kalinovik; kod sela Sijerča;
Ozren (sarajevski) – kod sela Donji Močioci; pod vrhom Bukovika; u dolini Peračkog potoka i Babinog potoka;
Bjelašnica – u selu Gornji Lukomir; na Gradini kod sela Čuhovići, u selu Šabići
na Hanu; u Dolovima kod sela Umoljani; kod Blatačkog jezera i kod kapele u selu Blace, u Prečkom polju kod sela Prečani, kod sela Ledići na Borijama (Kapova selišta), na brdu Zlatarić iznad vrela Husremovac kod sela Dejčići, na Zlataru kod sela Zagorice;
Crvanj – u selu Jezero; Svatovsko, Djevojačko i Kopano groblje na Morinama; na Močilima, u Kljunskom polju kod sela Presjeka; u Bojičića dolu; kod sela Krekovi na Kalufima;
Vran pl. – u Dugom polju na Blidinju i kod kapele na Risovcu;
Volujak – kod kapele na Borovnom;
Podvelež – kod sela Smajkići, Kamena i Čomori;
Jahorina – kod sela Delijaš, na Kiprovici, kosd sela Hrančići u Gošić polju;
Visočica – na Policama pokraj puta Tušila – Bjelimići; na Poljicama (Jezerima) pod Velikim Ljeljenom; na Prebilju (iznad Grušće); u selu Odžaci pokraj puta za Glavatičevo; u selima Ježeprasina i Argud;
Nišička visoravan – kod sela Donji Bakići na Slavnju, Vlaškovcu, Grebljici, Pod Klisom i Varošištu;
Bitovnja pl. – na raskršću za Veliku i vrh Lisin (pokraj putu za selo Repovci); na Vardi kod sela Stojkovići; u selu Vrbljani kod kuća Sultanića.
Čabulja – pokraj puta u Bogodolu;
Zelengora – na vrhu Videž; kod Štirinskog jezera pod vrhom Velikog Zimomora; u Lučkom katunu; na Ljubinom grobu; na Čengića Bari; u Kladovom polju; kod vrela Zlatac u Vlaškom polju; na Oblju u Suhom polju;
Ravašnica pl. – na Ravanjskim vratima;
Konjuh – u Olovcima kod Kladnja;
U selu Varošite kod Starog grada Borač;
U selu Kopošići kod Starog grada Dubrovnik.

NEKROPOLE SA KRIŽEVIMA / KRSTOVIMA

Križ / krst (lat. crux – stup, kolac) je sprava za mučenje na kojoj su Rimljani razapeli Isusa Krista i od znaka poniženja i sramote vremenom je postao znakom i simbolom slave. Najrašireniji je i najizrazitiji simbol kršćanstva / hrišćanstva koji traje već dva milenija.
U našim planinama susrećemo mali broj nekropola sa križevima/ krstovima, uglavnom su to pojedinačni nadgrobni spomenici.
Toponimi: Križ, Križić, Križevac, Krst, Krstovi, Krstina, Krstovišta, Krstac, Krstić, Krstec, Krstače upućuju da su se u prošlosti na tim mjestima obavljale sahrane ili religijski obredi danas se mogu vidjeti samo rijetka spomenična obilježja. Jedan od reprezentativnijih nadgrobnih spomenika sa križem i motivom Isusovog raspeća nalazi se na prevoju Vita Bara iznad Štirinskog jezera na Zelengori. Spomenik je podignut za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije u BiH.

**Bjelašnica – dva velika kamena križa u nekropoli sa stećcima kod kapele u selu Blace (1212 m/nv), na slici u pozadini planina Visočica (1967 m/nv)**

Nekropole sa križevima / krstovima (naziv planine i lokacija):

Zelengora – jedan grob na brdu kod donje zadružne zgrade u Kladovo polju; nekoliko grobova sa polomljenim kamenim križevima kod vrela Kazanica blizu Čengića Bare; jedan grob na brdu iznad Pašine poljane prema Videžu; jedan grob sa kamenim križem kod bivše žandarmerijske kasarne pod Stogom; jedan grob sa raspećem na križu od kovanog željeza na prevoju Vita Bara iznad Štirinskog jezera; jedan grob sa kamenim križem u Ošljem dolu na raskrižju puta za Zelengoru i Leliju;
Prenj – nekoliko grobova s kamenim križevima u nekropoli sa stećcima u selu Grabovčići; nekoliko grobova sa kamenim križevima u dolini rijeke Bijele (mostarske);
Bitovnja pl. – na Martinovom grobu uklonjen križ i postavljena spomen ploča;
Bjelašnica – u selu Blace kod kapele iznad Blatačkog jezera u nekropoli sa stećcima; nekoliko kamenih križeva u groblju na Jelišinom boru kod sela Obla Brda; nekoliko kamenih križeva u groblju na Borijama kod sela Ledići; na grobu Antona Obermüllera kod meteorološke stanice na vrhu Bjelašnice uklonjen je križ i postavljena spomen ploča; kameni križ u groblju pod Strugom (iznad Dugog polja);
Visočica – u Boškailovom dolu na Zavodnicama, jedan grob sa oštećenim kamenim križem;
Podvelež – jedan grob sa velikim kamenim križem preko puta nekropole sa stećcima pokraj puta za selo Smajkići;
Čvrsnica – jedan grob sa oštećenim kamenim križem u Vali pod Kriveljem.

NEKROPOLE SA NIŠANIMA

Nišan (pers. nišan – biljeg, znak) je kameni nadgrobni spomenik kod muslimana. Vertikalno je oblikovan i svojim izgledom sliči silueti čovjeka. Nišani kao nadgrobni spomenici predstavljaju po svojim osobinama zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu u BiH, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Prvi nišani u BiH datiraju od kraja XV stoljeća. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima poslužili za uzor). Postoji nekoliko primjera gdje su prvi pripadnici islama na području BiH zadržali načine obilježavanja mezara (ar. mazar – grob) tipična za stećke. Česta je slika starih nišana, od kojih su pojedini oboreni, prepolovljeni i nagnuti. Pored mezarja novijeg doba se nalaze stariji oivičeni kamenim santračem na kojima nema nišana.

**Bjelašnica – nekropola sa nišanima na Jelišinom boru (1033 m/nv) kod sela Obla Brda**

Nekropole sa nišanima (naziv planine i lokacija):

Visočica – na Puzimskom groblju pod vrhom Puzim pokraj puta Tušila – Bjelimići; na prevoju između vrhova Glatko i Baturak; na Oziminama između sela Đulbašići i Žilići; u Sirovom gvozdu pokraj puta za Grušačko polje; na brdu Pobrnjica; na Krstacu; na Policama pokraj puta Tušila – Bjelimići; Hrlin greb na prevoju između vrha Parič i kote 1884 m (dva mezara); kod vrela Zaboj pod vrhom Mali Strug;
Jahorina – kod sela Delijaš; na prevoju Grebak;
Ozren (sarajevski) – kod sela Donj Močioci kod nekropole sa stećcima; u selu Mrkovići; na Pjeskovitoj ravni;
Bjelašnica – u Dolovima kod sela Umoljani (četiri mezara); na vrhu Razošlje kod Umoljana (iznad zaseoka Elezovići); na Delića polju; pokraj puta prije sela Blace; kod sela Ćuhovići na vrhu Javorje u nekropoli sa stećcima; kod katuna Krošnje (dva mezara); prije česme na Starom konaku (jedan mezar); kod čatrnje na Mrtvanjskim Stanarima (jedan mezar); na Raminom grebu (tri mezara); pod Šugavom glav. (jedan mezar); pod Seliminom glav. (jedan mezar); pod Kočarinom na Bijelim vodama (jedan mezar); na Perući (jedan mezar); kod Studenog potoka na stazi za selo Gornji Lukomir (jedan mezar), na Svatovskom groblju kod sela Gaj; u Ivanovom polju pod vrhom Mali Siljevac;
Treskavica – na Gunjači; na Pandurici; u selima Turovi i Tošići kod Trnova; Hankin grob pod Ogorjelim kukom (na stazi Gladna voda – Poljice);
Topalov greb kod Jablanice pokraj puta za selo Dobrigošće.

NOVE NEKROPOLE

Po planinama Bosne i Hercegovine osim drevnih nekropla susrećemo i nekropole iz novije povijesti (20. st.) koje su uglavnom nastale kao posljedica ratnih zbivanja ili pogibija uzrokovanih u nesretnim slučajevima.
Dva spomen-obeliska, 19-metarske kamene gromade na Tjentištu podignute na spomen kosturnici u kojoj su sahranjene kosti 3301 borca-partizana svjedoče o Petoj neprijateljskoj ofanzivi poznatoj pod imenom “Bitka na Sutjesci” u Drugom svjetskom ratu (1943. god.). U neravnopravnoj borbi s višestrukim neprijateljem ukupno je pogino 6391 borac-partizan. Podignuta su i dva spomenika na grobovima narodnih heroja: Nuriji Pozdercu na Dragoš – Sedlu (Maglić) i Savi Kovačeviću na Krekovima (Zelengora). Na Igmanu su podignuti mezaristani (ar. mazar – grob + pers. suf. stan – mjesto) poginulim borcima Armije BiH u ratu (1992. – 1995. god.) na Velikom polju, Mrazištu i Brezovači. Spomenik u Barnom dolu na Prenju podignut na grobovima Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića bh. alpinistima svjedoči o njihovoj pogibiji prilikom prvog zimskog uspona na vrh Lupoglav (14.2.1970. god.). Zajedno s njima je poginuo i Zijo Jajatović koji je po želji rodbine sahranjen na gradskom groblju Bare u Sarajevu. Na kraju ove priče o nekropolama po planinama BiH zanimljivo je spomenuti da se stećak kao nadgrobni spomenik ponovo pojavljuje u 21. stoljeću. Naime u okviru projekta “Spomen posljednjem bosanskom bogumilu”, u selu Borci kod Konjica, udruženje “Slavika” iz Sarajeva je 16.8.2010. godine postavilo stećak na grob akademskog slikara i boema Lazara Drljače (1882. -1970. god.). To je bila posljednja želja ovog čovjeka koji je živio u prirodi i s prirodom, a koja mu je ispunjena četiri destljeća kasnije.

Naslovna slika: Bjelašnica, stećci u selu Gornji Lukomir (1460 m/nv), na slici u pozadini planina Visočica (1967 m/nv)

Planinarenje u vrijeme “pasje vrućine”

Govoreći o vrućini, sigurno ste barem jednom čuli ili i sami upotrijebili izraz “pasja vrućina”. Tako se naime, u narodu, i to ne samo našem, nazivaju nepodnošljive ljetne vrućine, baš takve kakve su se ovih dana sručile na nas.
Izraz “pasja vrućina“ vuče podrijetlo još iz antičkih vremena i povezan je s pojavom Siriusa – najsjajnije zvijezde na noćnome nebu koja se u našim krajevima može vidjeti nisko nad horizontom krajem jeseni i zimi. Budući je Sirius dio sazviježđa Velikog psa (lat. Canis maior), prema vrućinama koje su karakteristične za razdoblje od početka srpnja do polovice kolovoza nastao je i izraz “pasji dani“ (lat. dies caniculares). U našim su krajevima to doista često i dani s najvišim temperaturama u godini.
Na planinama je u tom periodu svježije za razliku u dolinama gdje su vrućine znatno izraženije. Ipak za vrijeme boravka u planini treba biti oprezan i zaštititi se od sunca.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

**Bjelašnica – česma kod pl. doma “Bijele vode“ (1451 m/nv)**

Planiramo li izvesti cjelodnevnu planinarsku turu u vrijeme “pasje vrućine“ onda najbolje je krenuti u ranim jutarnjim satima, utoliko će nam boravak u prirodi biti veće uživanje. Za vrijeme odvijanja ture na planinskim goletima – tamo gdje nema šume, poželjno je na glavu staviti kapu ili maramu radi zaštite od sunca. Također treba voditi računa da u organizam češće unosimo manje količine vode. Ako je teren kojim se krećemo bezvodan ili nema vrela u blizini, onda treba ponijeti dovoljne količine vode za piće. Voditi računa da jednu manju količinu vode sačuvamo u boci sve dok ne dođemo do prvog vrela na koje naiđemo, a u nekim slučajevima i do kraja planinarske ture.
U svakodnevnom životu, za čovjeka koji živi u urbanim sredinama, postoje razna pravila i propisi po kojima se treba ponašati, ovo važi i za boravak u planini. Stoga nije naodmet da mlađi i ujedno stariji planinari obnove svoje znanje o opasnostima koje vrebaju u ljetnom periodu: atmosferske pojave (oluja, kiša, grmljavina i magla), kameni odroni, klizanje tla, ujedi zmija, škorpija i krpelja i sunčevi zraci.

**Čabulja – lokva Gondžuša u Cvitinom gvozdu (1430 m/nv)**

Sunčanica

U ljetnom periodu sunčanica je česta pojava u planini. Ona nastaje uslijed intezivnog djelovanja sunčevih zraka na nepokrivenu glavu, naročito kod osoba koje na to nisu navikle. Dugotrajno izlaganje suncu naročito je opasno kod ljudi s malo kose ili ako su ćelavi. Ultravioletne zrake prodiru kroz kosti lubanje i oštećuju moždanu opnu i mozak.

Na cjelodnevnim turama u planini, zbog djelovanja sunčevih zraka na nezaštićenu glavu, naročito se može pojaviti glavobolja, vrtoglavica, podražaj na povraćanje, malaksalost do nesvjestice, visoka tjelesna temperatura, upala moždanih ovojnica, polagan puls, u teškim slučajevima dolazi do gubitka svijesti. U težim slučajevima sunčanica se može završiti smrću čiji je uzrok otok mozga.

Za zaštitu glave, da bi se se spriječila pojava sunčanice, najbolje je koristiti platnenu kapu sa štitnikom na čelu. Na zatiljku kape može se zakačiti marama da štiti vrat od sunčanih zraka, koja se povremeno može kvasiti vodom radi osvježenja. Kapa sa štitnikom na čelu i zakačenim platnom na zatiljku (umjesto marame) može se kupiti u prodavnicama planinarske opreme.

U slučaju pojave sunčanice, zavisno od vrste terena gdje se dogodila, najbolje je oboljelog smjestiti u sjenu pod krošnjom drveta, visokog grmlja ili neke veće stijene. Raskopčati mu odjeću, položiti mu glavu na visoko uzglavlje i stavljati hladne obloge. Ako je oboljeli pri svijesti, davati mu hladne napitke. Nikako ne davati alkohol ili kuhinjsku sol, odnosno juhu, zbog opasnosti da se ošteti mozak. Pustiti oboljelog da miruje, oprezno ga transportirati. Kada ozdravi bolesnik mora još nekoliko dana da leži.

**Crvanj – lokva na Čelebića livadama (1573 m/nv)**

Sunčano sljepilo

Nastaje postepeno zbog odbijanja sunčevih zraka od ogoljelih stijena ili od bijele površine snijega. Pri jakom suncu dejstvo ultraljubičastih zraka je još jače. Najvažnije je zaštititi se tamnim naočalima prije nego bolest nastane. Oči svrbe, bole, peku i pocrvene, a kapci nateknu. Kod sunčanog sljepila oboljeli se ne smije izlagati suncu, niti skidati tamne naočale, čak ni u zatvorenoj prostoriji. Na oči treba stavljati hladne obloge od prokuhane vode ili čaja od kamilice dok ne spadne otok i prestanu bolovi, mogu se uzimati sredstva protiv bolova.
Sunčano sljepilo prestaje nakon nekoliko dana. Ako je oko bilo više sati izloženo dejstvu sunčevih zraka, nastaju trajne posljedice na mrežnjaču koje mogu biti uzrok sljepilu. Po ozdravljenju od sunačnog sljepila oboljeli neko vrijeme mora nositi tamne naočale.

**Velež – lokva na Poljicama (1109 m/nv)**

Toplotni udar od sunca

Kada je zrak prezasićen vodenom parom, topao i ustajao, može doći do toplotnog udara (pregrijavanje organizma) zbog poremećenog odavanja toplote. Do toga najčešće dolazi pred oluju i uslijed nepravilnog oblačenja i kretanja u zakopčanom odijelu, a naročito kada se sa većih nadmorskih visina dolazi u niže predjele.

Znaci toplotnog udara jesu: glavobolja, šum u ušima, zamor, žeđ, drhtanje i opća slabost. Nekada može doći i do pojave grčeva i gubitka svijesti, jakog znojenja i vrtoglavice.

Oboljelog treba odmah prenijeti u sjenu na hladno mjesto, skinuti mu odjeću i poljevati ga hladnom vodom ili mu stavljati hladne obloge na prsa i glavu. Ako je oboljeli pri svijesti, daju mu se velike količine hladne vode ili slabo zaslađeni čaj. U težim slučajevima treba pozvati ljekara.

**Visočica – česma na vrelu Očkovica (1541 m/nv)**

Opekotine od sunca

U planini često nastaju opekotine od sunca, naročito u rano proljeće i u ljetnom periodu kada su ultravioletne zrake najjače. Prvenstveno nastradaju neiskusni i neupućeni planinari. Da bi se izbjegle opekotine od sunca, treba zaštiti određene dijelove tijela, ruke, lice, vrat. Hlače kratkih nogavica iz nekoliko razloga ne treba nositi na ljetnim turama (ujedi zmija i opekotine od sunca). Izložene dijelove tijela treba mazati zaštitnom kremom. Ako je je sunce prejako, lice treba zaštiti maskom od gaze ili maramom.

U slučaju opekotina, oboljelom treba dati sredstva protiv bolova. Ne davati alkohol. Opečenom treba davati tečnosti, da pije (voda, čaj). Iz paketića prve pomoći napraviti slani rastvor i dati mu da pije (3,0 g soli i 1,5 g sode bikarbone na 1 l vode). Tečnost davati češće, ali u manjim količinama da ne bi izazvala povraćanje. U težim slučajevima otići kod ljekara na pregled.

Naslovna slika: Treskavica, Crno jezero (1675 m/nv)

Zelengora – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

**Zelengora – pogled na vrhove slijeva nadesno: Kalelija (1977 m/nv), Stog (1821 m/nv) i Todor (1949 m/nv)**

Bosanskohercegovačke planine Zelengora, Romanija, Vranica, Vlašić, Cincar, Treskavica, Bjelašnica, Prenj i Čvrsnica od davnina su bile poznate po ljetnom stočarstvu. Gorski potoci vanredno čiste, bistre i hladne vode te mnoga jezera i bujni pašnjaci na Zelengori privlače hercegovačke stočare iz sela u okolici Neuma, Stoca, Ljubinja i Gacka te bosanske stočare sa područja Oblja, Grandića, Borča i Tjentišta. Širom planine podižu svoje kolibe i torove u katunima (pastirsko naselje): Boljuni, Đipala, Kazanica, Babin do, Kladovo polje, Junakov do, Lisičine, Bukov do, Korita, Rukav, Pod Orlovcem, Donja i Gornja Kotlanica, Štirine, Videž, Zavidež, Stari katun (pod Orufom), Vrbničke kolibe, Zamrštenski katun, Lučki katun i Bukovina (na Trebova planini), Bjušturače. Podklek i Podklanac (na Vitoj bari). Na Kladovu polju u novije vrijeme podignuto je nekoliko velikih govedarnika u vlasništvu Zemljoradničke zadruge Kalinovik.

Ostaci kamenih ruševina čobanskih koliba i torova svjedoče o davno prohujalim vremenima kada su ljudi boravili na ovoj prelijepoj planinini koja je dobila naziv po bujnom zelenilu šuma i pašnjaka. Također i mnoge srednjovjekovne nekropole stećaka govore o tim vremenima: na Vlaškom polju (1600 m/nv), Štirinama (1700 m/nv), Videžu (1746 m/nv), Čengića bari (1350 m/nv) i Lučkom katunu (1537 m/nv). Postoje i starije nekropole od stećaka a nalaze se na prostoru oko Kotlaničkog jezera (1528 m/nv) i Štirinskog jezera (1672 m/nv) gdje je nekoliko kamenih gomila (gromila) t.j. grobnih mjesta jednog od najstarijih balkanskih plemena – Ilira.

Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije (1878. – 1918. god.) u Kalinoviku (1070 m/nv) bio je smješten vojni garnizon, a na Čemernu (1293 m/nv) žandarmerijska stanica. Ova dva mjesta bila su od vojno strateškog značaja zbog blizine granice sa Crnom Gorom, iz tog razloga je započeta izgradnja ceste preko Zelengore. Istovremeno dok je trajala izgradnja ceste na Borilovcu, podignuta je kamena zgrada žandarmerijske stanice. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata (1914. god.) obustavljeni su svi radovi na cesti.

1930. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Miljevina – Rataja – Jeleč – Govza – Bukovik – Palež. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 27 km. Također je izgrađen i jedan odvojak pruge na relaciji: Rataja – Oteša – Ćatino jezero – Kadin most – Zaklop. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 10 km.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Zelengore ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dolini rijeke Sutjeske na Tjentištu uz višednevne žestoke borbe i ogromne ljudske žrtve partizani probijaju obruč Njemačkih snaga i njihovih saveznika. Nakon proboja neprijateljskog obruča glavnina jedinica Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije zajedno sa Vrhovnim štabom prelazi Zelengoru i preko Miljevine i Jahorine stiže na Romaniju. Legendarna bitka na Sutjeski zabilježena je u povijesti pod nazivom Operacija Schwarz (“Crno”) ili Peta neprijateljska ofanziva i trajala je od 15.5. – 15.6.1943. godine. U znak sjećanja na ovu slavnu bitku na Zelengori podignuta su spomen obilježja: kosturnica i monumentalni spomenik na Tjentištu (620 m/nv), mjesto ranjavanja Josipa Broza Tita na Ozrenu (1360 m/nv), mjesto pogibije Narodnog heroja Save Kovačevića na Krekovima (820 m/nv), spomenik posvećen Drugoj dalmatinskoj udarnoj brigadi na Donjim Barama (1496 m/nv) i spomenik posvećen Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj udarnoj brigadi na Ljubinom grobu (1589 m/nv).

**Zelengora – jezero Donje Bare (1470 m/nv)**

1949. god. Na Tjentištu izgrađena je Spomen-kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci 840 patrizanskih boraca poginulih u bitki na Sutjesci.

1950. god. u maju mjesecu Planinarski savez Bosne i Hercegovine organizovao je u okviru Titove štafete planinarski pohod tragom četvrte i pete neprijateljske ofanzive preko Prenja i Zelengore do Sutjeske.
Na pohodu tragom pete neprijateljske ofanzive preko Zelengore od Kalinovika do Tjentišta učestvovalo je 30 planinara iz planinarskih društva u BiH, 5 planinara studenata zagrebačkog i beogradskog univerziteta, 11 planinara iz Slovenije, 8 planinara iz Srbije i 10 vojnika planinskih jedinica JNA. Ukupno 64 učesnika pohoda. Prelazak padinama Zelengore izveden je ovim pravcem:
1. dan; Kalinovik – Dobre vode – Vratlo – selo Jeleč – selo Govza – Previja – Jablanovo brdo – Mrčin kolibe – selo Ljubina – selo Vrbnica;
2. dan; selo Vrbnica – Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Krekovi – Savin grob – Tjentište.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Zelengore od 19. do 20. aprila ovim pravcem:
1. dan, Kalinovik – selo Jelašca – Ošlji dol – Palež – Pašina poljana – Stari katun – Crno jezero – Ljubin grob – Lućki katun;
2. dan, Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Savin grob – Tjentište.

1952. – 1954. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Trnovača – Kosman – Igoče – Šadići – Popov Most – Tjentište. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 29,5 km.

1954. – 1956. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Tjentište – Kovačev panj – Priboj – Krekovi – Stružine – Milinklade – Hrčava. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 12 km.

1955. god. Na Tjentištu održan je slet planinara Jugoslavije.

1957. god. Na magistralnom putu Foča – Dubrovnik urađena je kompletna rekonstrukcija saobraćajnice na dionici od Tjentišta (559 m/nv) do Čemerna (1293 m/nv), dužine 18 km.

1958. god. Na Tjentištu je održan po drugi put slet planinara Jugoslavije uz učešće velikog broja planinara iz svih krajeva zemlje.
Iste godine je podignuta nova Spomen-kosturnica u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci 3301 partizanskih boraca poginulih u bitki na Sutjeski.

1962. god. Utemeljen je NP “Sutjeska” sa sjedištem uprave na Tjentištu. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište sa rijekom Sutjeskom i dijelovima planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 hektara. U središtu parka smješten je strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 hektara. Rezervat je posljednja prašuma u Europi u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. NP “Sutjeska” je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Europe. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.

Nakon uspostavljanja Nacionalnog parka Sutjeska na području Zelengore ukazala se potreba za smještaj lovaca, planinara i ljubitelja prirode, iz tog razloga podignute su komforne lovačke kuće građene od kamena i brvna na Dobrim vodama (1150 m/nv), Orlovačkom jezeru (1438 m/nv) i jezeru Donje Bare (1470 m/nv). Na Borilovcu kod bivše žandarmerijske stanice podignuta je nova šumarska kuća.

1964. god. Zbog poplave i bujice koja je odnijela prugu prestala je s radom šumska željeznica od Tjentišta do Hrčave. Poplava je tada uništila i barake drvosječa u Hrčavi. Pruga više nije popravljana i iste godine je krenula izgradnja makadamske ceste na ovoj relaciji.

1966. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Tjentište (559 m/nv) – Krekovi – Milinklade – Hrčava – Kotač potok – Careva gora – Donje Bare – Gornje Bare (1450 m/nv), dužine 20 km. Od Hrčave (911 m/nv) gdje su barake drvosječa odvaja se šumska cesta, dolinom potoka Hrčavke kroz Dobri do i pokraj Ljubinog groba te dalje prema Lučkim kolibama na Trebovoj planini (1557 m/nv), dužine 14 km.

**Zelengora – jezero Gornje Bare (1510 m/nv)**

1966. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Čemerno (1293 m/nv) – Podborina – Barni do – Gredelj – Previja – Vita bara – Borilovići – Orlovačko jezero (1438 m/nv), dužine 25 km.

1968. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Perovići (750 m/nv) – Mješaji – Štavanj – Zaliplje – Vrbnica – Pašina poljana (1358 m/nv), dužine 20 km.

Spomen-obilježja iz NOR-a i činjenica da je Zelengora jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, bili su dovoljan razlog planinarima da obilježe mnoge pješačke staze planinarskim putokazima i oznakama kako bi je učinile dostupnijom većem broju ljubitelja prirode i planinara. Uspostavljene su planinarske transverzale: “Sutjeska”, “Tjentište – Dolina heroja” i “Sloboda”. Nekoliko važnijih mjesta na popisu je kontrolnih tačaka Planinarske transverzale “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Planinarskim putokazima i oznakama obilježen je planinarski put koji povezuje Zelengoru i Treskavicu.

1971. god. PD “Zelengora” Foča uspostavlja dvije planinarske transverzale na području Zelengore i Maglića.
U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Tjentište – Omladinski centar Sutjeska (KT 1), Krekovi – spomenik na mjestu pogibije Narodnog heroja Save Kovačevića (KT 2), Ozren – spomenik na mjestu ranjavanja Josipa Broza Tita (KT 3).
U sklopu PT “Sutjeska”također na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Tjentište (KT 6), Ozren (KT 7), most na Hrčavki (KT 8), Lučke kolibe (KT 9) i Orlovačko jezero (KT 10). Oba transverzalna vodiča, dnevnike i počasne značke izdaje istoimeno pl. društvo.

5.9.1971. god. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito otkrio je spomenik na Tjentištu. Monumentalni spomenik posvećen je svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci. Spomenik se sastoji od dvije simetrično postavljene gromade razuđenog oblika od bijelog betona, visine 19 m i širine 25 m, koje se uklapaju u prirodni krajolik. Spomenik je rad kipara Miodraga Živkovića i saradnika, arhitekta Ranka Radovića. Statiku i konstrukciju uradio je Ðorde Zloković sa saradnikom Ladislavom Feketom. Izgradnja spomenika je trajala dvije godine.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar.
U sklopu transverzale na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: lov. kuća na Orlovačkom jezeru (KT 11), Štirinsko jezero (KT 12) i vrh Bregoč (KT 134). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1974. god. Završena je izgradnja i puštena u saobraćaj makadamska cesta od Krekova (920 m/nv) do mjesta ranjavanja druga Tita na Ozrenu (1325 m/nv), dužine 7 km.

1977. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore uspostavljaju planinarsku visokogorsku transverzalu “Sloboda” koja povezuje Kalinovik u BiH i Žabljak u CG preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzala je svečano otvorena 2. jula u Kalinoviku. U sklopu transverzale na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Štirinsko jezero (KT 3 – S – 21), lov. kuća na Orlovačkom jezeru (KT 4 – S – 20), vrh Bregoč (KT 5 – S – 19), Uglješin vrh (KT 6 – S – 18), spomenik na Donjim Barama (KT 7 – S – 17) i Gusni put (KT 8 – S – 16). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaju istoimeni pl. savezi.

1978. god. Planinarskim putokazima i oznakama obilježen je planinarski put koji povezuje Zelengoru i Treskavicu.

23.8.1987. god. Od udara groma smrtno je stradao Ismet Sarač (52) iz Govze kod Jeleča. Nesreća se dogodila na lokaciji Ždrijelo na Radomišlji (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Zelengore nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga uništene su lovačke kuće na Orlovačkom jezeru i jezeru Donje Bare, a na Gusnom putu postavljeno je minsko polje. Nakon završetka rata izgrađene su nove lovačke kuće, na jezeru Donje Bare i na Borilovićima kod bivše žandarmerijske stanice pod Stogom. Gusni put nije deminiran.

**Zelengora, Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara (1350 m/nv) – Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2010. god.)**

2010. god. Na prijedlog/peticiju Brace Babića koju je podnio 22.09.2010., za proglašenje nekropole sa stećcima na lokalitetu Čengića Bara kod sela Obalj, na području općine Kalinovik, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26.10.2010., donijela je odluku: Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara na području općine Kalinovik u entitetu Republika Srpska, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Čengića Bara (1350 m/nv) je lokalitet koji se nalazi na širem području Kladovog polja na planini Zelengori. U samome središtu lokaliteta smještena je nekropola sa 52 stećka. Svi stećci izrađeni su od krečnjaka i potiču iz majdana koji se nalazi oko 100 metara od nekropole u pravcu jugoistoka. Kao i većina stećaka sa područja općine Kalinovik i ovdje su uglavnom zastupljeni sanduci. U nekropoli se nalazi 35 sanduka, od čega je znatan broj visokih. Veliki broj sanduka je sa postoljem. Sljemenjaka ima šest i oni su dosta visoki, što je jedna od karakteristika ove nekropole. Ostatak stećaka čine ploče (11 primjeraka). Stećci su ukrašeni među kojima su zastupljeni motivi: tordirana vrpca i frizovi sa povijenim trolistovima, zatim slijede motivi štita i mača, biljnih stilizacija, križeva u kružnim vijencima, ptica, jelena i scena lova na jelene te kola i turnira.

2013. god. PD “Treskavica” Trnovo uspostavlja “Planinarski put Dr Jovo Elčić”. Planinarski put obuhvata najviše vrhove i zanimljiva planinarska odredišta na Treskavici, Leliji i Zelengori. Obilaznica je podijeljena u 3 područja, a svako područje ima 5 kontrolnih tačaka (KT), ukupno 15 KT. U sklopu planinarskog puta na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Štirinsko jezero (KT 11), stećci na Štirinskom jezeru (KT 12), Kotlaničko jezero (KT 13), prevoj na Borovnom brdu (KT 14) i vrh Bregoč (KT 15). Planinarski put su uredili i označili planinarskom signalizacijom PSD ”Treskavica” Trnovo i PSD ”Lelija” Kalinovik uz pomoć pojedinaca iz ostalih planinarskih društava u Bosni i Hercegovini.

2014. god. PD “Treskavica” Trnovo izdaje Vodič i dnevnik “Planinarski put Dr Jovo Elčić”. Autor Vodiča i dnevnika te Počasne značke planinarskog puta je Braco Babić. Opis planina i pristup do kontrolnih tačaka ilustrovan je mnogim fotografijama. Za orijentaciju na terenu mogu poslužiti topografske karte u prilogu Vodiča sa ucrtanom trasom planinarskog puta i lokacijom kontrolnih tačaka.

2016. god. Komitet za Svjetsku baštinu UNESCO-a, u okviru 40. sjednice koja je održana 17.07.2016. godine u Istanbulu, donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine. Odlukom Komiteta na Listu svjetske baštine, kao serijska nominacija, upisano je 28 nekropola sa stećcima što predstavlja krunu šestogodišnjeg rada eksperata iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, među kojima su bili i eksperti iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, iz Bosne i Hercegovine na listu Svjetske baštine UNESCO-a upisana je NEKROPOLA SA STEĆCIMA ČENGIĆA BARA, Kalinovik, RS. Geografska širina, dužina ili UTM koordinate: 43º 25’ 14.83” N; 18º 24’ 7.24” E

**Zelengora, Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara (1350 m/nv) – na UNESCO Listi svjetske baštine (od 2016. god.)**

8.8.2024. god. Od udara groma smrtno je stradao Dženan Uščuplić (49), bivši igrač i trener FK “Sarajevo”. Nesreća se dogodila nakon što je pristupio na vrh Planik (1796 m/nv). Na usponu je bio sam. Njegovi prijatelji s kojima je došao na planinarenje u tom trenutku su bili na Lučkom katunu na susjednoj Trebova planini (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

13.6.2025. god. U kanjonu Hrčavke uslijed pada u koritu rijeke smrtno je stradao (N.N.) državljanin Ujedinjenog Kraljevstva. Nesreća se dogodila prilikom korištenja turističke ponude kanjoning. Slučaj je prijavljen Policijskoj upravi Foča, nakon čega su policijski službenici istog dana izašli na teren i obavili uviđaj. Tijelo stradalog iz izuzetno nepristupačnog terena izvukli su pripadnici spasilačke službe “Volf” iz Foče, nakon čega je prevezeno u mrtvačnicu fočanske Univerzitetske bolnice.

Naslovna slika: Zelengora, Orlovačko jezero (1438 m/nv)

Hajdučka vrata na Čvrsnici

Hajdučka vrata nalaze se u istočnom dijelu hercegovačke planine Čvrsnice. Smještena su na 2000 m/nv u stjenovitom grebenu iznad Strmenice. Hajdučka vrata su oblika velikog kamenog prstena, promjera oko 5 m. Od Hajdučkih vrata pruža se širok vidik na dolinu Divu Grabovicu, Mezića stijene, vrhove Mali Medvjed, Veliki Medvjed, Pesti brdo (Ploča), Veliki Kuk i susjedne planine Prenj, Velež i Čabulja.
Narodno predanje kaže da su u Osmansko doba kroz kamenita vrata prolazili hajduci iz družine harambaše Mijata Tomića da bi time postali neranjivi. Navodno su vrata po tome dobila ime Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz. Prije toga su vrata bila poznata po nazivu Šuplja stijena.
Hajdučka vrata na Čvrsnici proglašena su od 1985. godine za zaštićeni geomorfološki spomenik prirode Bosne i Hercegovine. Svojom ljepotom plijeni posjetioce i gotovo su postala nezvaničan simbol planine Čvrsnice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sjeverno od Mostara nalaze se najpoznatije hercegovačke planine Čvrsnica (2226 m/nv), Prenj (2103 m/nv), Velež (1969 m/nv) i Čabulja (1776 m/nv). Sve redom su to visoke i krševite planine, koje krase mnogi markantni vrhovi, impozantne stijene i duboke kanjonske doline koje se svrstavaju među najljepšim planinama u Bosni i Hercegovini.
Čvrsnica svojim reljefnim i geološkim oblicima, vegetacijom, raznovrsnom florom i faunom, vrletnim stazama, privlači mnogobrojne planinare, alpiniste i ostale ljubitelje prirode. Vječiti je izazov lovcima na visoku divljač a naročito na divokoze po kojoj je već od ranije ova planina bila nadaleko poznata.
Planski masiv Čvrsnice izdiže se na desnoj obali rijeke Neretve između Jablanice i Drežnice i ima karakterističan dinarski pravac pružanja sjeverozapad-jugoistok.
Čvrsnica je na sjeveru omeđena rijekom Doljankom koja se kod Jablanice uljeva u Neretvu. Na istoku od Prenja odvojena je rijekom Neretvom. Sa južne strane od Čabulje razdvaja je rijeka Drežanka. Na sjeverozapadnoj strani od Vran-planine (2074 m/nv) odvojena je Dugim poljem.

Pristup: do Hajdučkih vrata stiže se planinarskim markiranim stazama iz sljedećih pravaca:
– Od sela Diva Grabovica (250 m/nv): lov. kuća Žlijeb – lov. kuća Tise – Strmenica 5 sati;
– Od Bunara (1000 m/nv): Ploča – Crepulja – V. Oštrovača – Trinača 4 sata i 30 minuta;
– Od Vitlenice (1450 m/nv): Vala – Zaglavlje – Prigoni – jezero Crvenjak 4 sata;
– Od pl. doma Vilinac (1900 m/nv): Prigoni – jezero Crvenjak 1 sat hoda.

Napomena: Sva četiri pravca pristupa se sastaju u neposrednoj blizini Hajdučkih vrata na raskrižju pl. staza kod Čavčije jame koja u prvi mah nije uočljiva i predstavlja opasnost za sve prolaznike posebno u lošim vremenskim uvjetima kada je magla ili snijeg jer nije obilježena tablom za upozorenje.

Naslovna slika: Čvrsnica, pogled od Strmenice na Hajdučka vrata (2000 m/nv), Veliki Kuk (1822 m/nv), Veliki Jelinak (2170 m/nv), Pločno (2226 m/nv) i Veliki Vilinac (2118 m/nv)

Mljet – “Zeleni otok”

Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Mljet je jedan od najljepših i najatraktivnijih južnodalmatinskih otoka istočnojadranske obale. To je otok cvijeća, maslina i vinove loze, te ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum morskih valova. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe.
S planinarskog stanovišta otok je privlačan zbog Mljetske planinarske obilaznice koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta, da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta.
Obilaznica je svečano otvorena 28.4.2012. godine prigodom tradicionalne planinarske manifestacije Dana hrvatskih planinara, koju su organizirali Hrvatski planinarski savez i Planinarsko društvo “Mljet” Goveđari.
Nakon otvaranja, prošli smo cijelom dužinom obilaznice i uživali u lijepim i širokim razgledima. Pješačka staza je dobro uređena i prohodna te opremljena odgovarajućom planinarskom signalizacijom, žigovima ugrađenim u “živoj” stijeni na kontrolnim točkama. Dnevnik i vodič MPO je džepnog formata uz kratak opis prtistupa do KT, ilustrovan fotografijama i kartom sa ucrtanom trasom obilaznice, pomogao nam je u orijentaciji i snalaženju na terenu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Pruža se smjerom zapad-sjeverozapad-istok-jugoistok u zračnoj dužini od 37 km, prosječnom širinom od 3 km. Površina mu iznosi oko 100 km². Od kopna (poluotoka Pelješca) odvojen je Mljetskim kanalom. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, više od 70% površine je pokriveno šumama, a unutar Nacionalnog parka “Mljet” pokrivenost prelazi i 90%. Iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Zanimljiv je i toponomastički naziv otoka Mljeta koji je u antičko doba nosio naziv Melítě, po riječi grčkog porijekla mélitta što u prijevodu znači pčela.
Mljet je otok cvijeća, maslina i vinove loze i ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum valova mora. Izrazito mediteranska klima s gotovo stalnim promjenljivim zračnim strujanjima juga i bure u zimskoj, a maestrala i burina u ljetnoj polovici godine značajke su ovog otoka koje pogoduju životu i dužem boravku stanovništva. Na otoku ima više izvora pitke vode. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe.
Još u doba Austrougarske prepoznata je ljepota ovog otoka i od 1910. godine stavljen je na popis zaštićenih područja. Godine 1960., na zapadnom dijelu otoka uspostavljen je Nacionalni park “Mljet” koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. Zaštićeno područje obuhvaća naselja Pomena, Polače, Njivice, Goveđari, Babine Kuće i Soline, Malo jezero (24 ha) i Veliko jezero (145 ha) te otočić sa benediktinskim samostanom i crkvom sv. Marija. Ovo područje predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu.
Najveće naselje na Mljetu je Babino Polje (oko 300 stanovnika), nalazi se u unutrašnjosti otoka. Od trajektne luke Zaglavac udaljeno je 9 km a od Klačne luke u Sobri 7 km. U Babinom Polju je zgrada Općine Mljet, Dom kulture Zabriježe, Planinarsko društvo “Planika“, ambulanta, apoteka, vatrogasni dom, pošta, osnovna škola, boćalište, crkva sv. Petar i Pavao, crkva Gospe od brijega te nekoliko ugostiteljskih objekata i trgovina.
Ostala manja naselja na otoku su: Sobra, Korita, Maranovići, Saplunara, Blato, Ropa, Kozarica, Okuklje, Prožura, Prožurska Luka, Polače, Goveđari, Babine Kuće, Njivice i Soline.
Najviši vrh otoka je Veliki Grad (514 m/nv), a ostali vrhovi su: Žirinje (485 m), Kantun (459 m), Veliki Sutilija (388 m), Blatska gora (388 m), Grabova glava (384 m), Gradac (377 m), Korita (377 m), Bijeđ (333 m), Veliki Planjak (291 m) i Montokuc (258 m).
Na Mljet se stiže iz trajektne luke u uvali Prapratno (na poluotoku Pelješac). Plovidba trajektom preko Mljetskog kanala traje 40 minuta. Trajekt pristaje u luci Zaglavac, udaljenoj oko 2 km od naselja Sobra. Na Mljet se može stići i katamaranom iz luke Gruž u Dubrovniku i izletničkim brodovima od Korčule i Orebića.

Mljet kroz povijest

Otok Mljet dugo godina je bio ilirsko gusarsko uporište koje je rimski car Oktavijan August pokorio i razorio ilirski grad Melitusu (35. god. pr. n. e.), zbog učestalih gusarskih napada na rimsko brodovlje. Nakon toga bio je u vlasti Gota, Bizanta (od 538. god.), Neretvanske Paganije (7. i 8. st.), Zahumlja (11. i 12 st.), Dubrovnika (1302. – 1808. god.), Francuza (1808. – 1813. god.), zatim Austrije do 1918. godine. Poslije Prvoga svjetskog rata Mljet je dio Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (banovine Hrvatske). Tijekom Drugoga svjetskog rata Mljet je okupiran od Nijemaca i Talijana. Nakon povlačenja njemačkih snaga 10./11. augusta 1944. godine Mljet je ponovo dio Hrvatske, isprva u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije, kasnije Narodne Republike Hrvatske (FNRJ) i Socijalističke Republike Hrvatske (SFRJ). Od 8. oktobra 1991., temeljem izražene želje hrvatskoga naroda na referendumu o samostalnosti Hrvatske, Mljet je dio demokratske, neovisne i suverene države Hrvatske.

Mljetska planinarska obilaznica

Obilaznica (MPO) nastala je kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta. Vrijedan doprinos otkrivanju i predstavljanju ovih ljepota svojevremeno su dali poznati hrvatski planinari Ante Premužić, Jerko Kirgin i Dr Željko Poljak. Od otočkih planinara poseban doprinos su dali Karlo Franceško, Ante Aljinović i Marin Perković (autor vodiča i dnevnika MPO).
Obilaznica je duga 43 km i može se proći za 3 – 4 dana (24 sati efektivnog hoda). Cijela trasa je označena planinarskim oznakama (markacijama) i opremljena žigovima na kontrolnim tačkama (KT). Ukupno na obilaznici je 20 KT. Sa sobom ponijeti jastuče i tintu. Pješačenje započinje od naselja Pomena (KT 1) i završava u naselju Sobra (KT 20). Većim dijelom pješačka staza prolazi kroz šumu i pruža ugodnu hladovinu u ljetnom periodu, ipak na dnevnu turu treba krenuti rano ujutru ili u kasnim poslijepodnevnim satima zbog vrućina. Važno je napomenuti da duž trase obilaznice nema izvora s pitkom vodom i prije polaska na turu treba se opskrbiti vodom u trgovinama ili iz vodovodne mreže, po vlastitoj potrebi (2-3 l).
Obilaznica se može proći u sva četiri godišnja doba. Poželjno je koristiti dva automobila, jedan ostaviti na početku, a drugi na kraju dnevne etape. Obilazak Mljetske planinarske obilaznice najbolje je obaviti u četiri dnevne etape:

Pomena – Posušni Borovac – Crjene sijene – Rt Lenga – Mjendeli – Goveđari, 5 sati hoda;
Goveđari – Veliki Gradac – Montokuc – Zle stijene – Veliki Planjak – Grabova glava – Strmica – Blato, 7 sati hoda;
Blato – Dubovca – Vrh od dola – špilja Ostaševica – špilja Movrica – Rogović – Babino Polje, 6 sati hoda;
Babino Polje – Rogović – vrh Veliki Grad (514 m/nv) – Veji kok – Na vrh Peskarije – Opor dolac – Sobra, 6 sati hoda.

Info i kontakt:

Dnevnik i vodič MPO može se kupiti (ili naručiti pouzećem) na adresi:
– PD “Mljet” Tajana Perković, Pristanište 5;
– PD “Planika”, Niko Stjepović, Zabrežje b.b., 20225 Babino Polje;
– Također se može kupiti u uredu Turističke zajednice Općine Mljet i na kioscima Nacionalnog parka “Mljet”.

Na Mljetu djeluju čak dva planinarska društva, starije “Planika” u Babinom Polju i “Mljet” u Goveđarima. Mljetska planinarska obilaznica je trasirana u drugoj polovici devedesetih, a građena od 1998. do 2012. god. u suradnji Planinarskoga društva “Planika” i Lovačkoga društva “Mljet”. Idejni začetnik planinarske obilaznice je mr. sc. Marin Perković koji je zajedno s Perom Matanom i Nikom Stjepovićem bio i voditelj radova. Svakako treba napomenuti da su neprocjenjivu stručnu pomoć, ali i konkretan radni doprinos ovome projektu dali članovi HPD “Vihor” i HPD “Zagreb-Matica” iz Zagreba, na čelu čijih timova su se nalazili Milovan Dlouhy i Mato Šimičić, ali i još neka hrvatska planinarska društva. Projekt su financijski pratili Općina Mljet i Javna ustanova Nacionalni park “Mljet”, kao i Hotel “Odisej” u Pomeni, a Ministarstvo obrane pomagalo je u osiguranju smještajnih kapaciteta. Veliki je bio i doprinos domicilnoga stanovništva, posebice prilikom radova, osiguranja smještaja i vode.

Napomena:

Duljina Mljetske planinarske obilaznice prvo je bila 43 km, od Pomene do Sobre, a sada njena ukupna dužina je 65 km, od Kulijera do Saplunare, bez odvojaka. Nakon što je obilaznica promovirana 2012. godine na Danima hrvatskih planinara zbog velikog odziva i interesa ponovo su na Mljetu održani 2017. godine.
O agilnosti mljetskih planinara svjedoči i podatak da je 2014. godine ovdje održana i Skupština Balkanske planinarske unije (BMU).
PD “Mljet” Goveđari svake godine krajem mjeseca aprila ili početkom maja organizira višednevi grupni pohod Mljetske planinarske obilaznice.

Legende o Mljetu

Mljet se spominje još u četvrtom stoljeću pr. n. e. u grčkim spisima, a brojni nalazi grčkih amfora i potopljenih brodova uz mljetske obale svjedoče da su se grčki pomorci zadržavali na mljetskim obalama na svojim putovanjima Jadranskim morem. Uz otok Mljet vežu se mnogobrojne legende, a najpoznatija je ona koju je zapisao Homer (Hómēros), grčki epičar (7. st. pr. n. e.). u epu Odiseja. Legenda kaže kako je antički junak Odisej nakon pada Troje, na povratku u svoje kraljevstvo godinama lutao morima i nakon brodoloma doplivao do obale tajanstvenog otoka Ogigija za koji mnogi istraživači tvrde da je riječ upravo o Mljetu. Nimfa Kalipso, kći Atlantova koja se naselila na otoku zaljubila se u Odiseja kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi. Podlegao je čarima lijepe Kalipso i s njom živio 7 godina. Iz te veze Odisej i Kalipso dobili su sinove blizance: Nausitoja i Nausinoja.
Po nalogu vrhovnog grčkog boga Zeusa, Odisej se vratio u svoje kraljevstvo na otok Itaka nakon dugog lutanja morima gdje ga je vjerno čekala njegova žena Penelopa.
U blizini Babina Polja na južnoj obali otoka nalazi se Odisejeva špilja (30 minuta hoda). Špilja nije na trasi MPO!

Zanimljivo je spomenuti još jednu legendu o Mljetu koja je vezana uz ilirsku kraljicu Teutu. Otok su za vrijeme drugog stoljeća pr. n. e. naseljavali ilirski ratari, lovci i stočari. Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta (230. god. pr. n. e.). Na otok Melitu (Mljet), u središnjem Iliriku, navraćala je mlada vladarka Teuta iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u Bokokotorskom zaljevu, na svoje omiljeno ladanjsko pribježište sa svojim mužem vladarom Agronom. Teutina flota i gusarsko brodovlje često bi se usidrili u sigurnome zaklonu duboko usječenoga skrovitog zaljeva (Polače). Agron je još u mladosti posjećivao ovaj lijepi otok radi bogatoga lova u gustim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću usred Velikog jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora. Nakon Agronove smrti, Teuta proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnoga susreta na Meliti sa svojim novim ljubavnikom Grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom.

Naslovna slika: Vrh Veliki Grad (514 m/nv) je kontrolna tačka Mljetske planinarske obilaznice (KT 16) i Hrvatske planinarske obilaznice

Žalosna vrba – “Jadika”

Prema kineskoj legendi, jedna mačka je plakala na obali rijeke u kojoj su se davili njeni mačići. Vrbe koje su rasle uz obalu su očajnički poželjele da joj pomognu pa su oborile svoje duge grane u vodu ne bi li spasile male mačiće koji su upali u rijeku dok su jurili leptire. Mačići su se čvrsto uhvatili za grane i izašli na obalu. Grane su ostale savijene prema vodi i oblikovale veličanstvenu krošnju zbog čega ovo drvo nosi epitet najljepše vrste vrbe, a na mjestima gdje su se mačići držali, izrasli su mali krzneni pupoljci koje je narod nazvao “cica – mace”.
Jedna stara legenda govori kako je vrba spustila svoje grane da bi zaštitila i sakrila Majku Božiju kada je pred progoniteljima bježala sa Isusom. O žalosnoj vrbi postoji i legenda koja govori o Jevrejima kada su pali u babilonsko ropstvo i zbog velikog bola i tuge za svojom izgubljenom domovinom, u znak žalosti okačili su svoje harfe na ovo drvo po čemu je dobilo naziv Babilonska vrba.
Po narodnom vjerovanju ispod krošnje žalosne vrbe okupljaju se zlodusi i demoni i zbog toga savjetuju da se u vrijeme grmljavine ne treba sklanjati pod njenu krošnju, jer svetac Ilija Gromovnik ispod nje munjom gađa đavole.
Žalosnu vrbu nazivaju i imenom “jadika”, drvo koje oko sebe širi žalost, melankoliju i tugu. Njene grane i lišće, navodno, koriste vještice u pravljenju zlih čina. Kome se od drveta žalosne vrbe napravi dugme i prišije na odijelo tugovaće sedam godina. Kuću u koju se unese grana žalosne vrbe uskoro će ispuniti tuga, a onaj ko sanja žalosnu vrbu tugovaće sedam dana.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

**Žalosna vrba na vrelu Bosne pokraj Ilidže**

Žalosna vrba (lat. Salix babylonica) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice vrba (lat. Salicaceae). Nosi epitet najlepše vrbe i to svakako zaslužuje svojom posebno veličanstvenom krošnjom koja pada do same zemlje. Gusta, slikovita, neprobojna krošnja može biti i dobar vizuelni zid od neželjenih pogleda. Brzo raste kao i sve vrbe, posebno na mjestima gdje ima više vode, najčešće pokraj rijeke ili jezera. Porijekom je iz sjeverne Kine. Raširena je po Aziji, Sjevernoj Americi i Europi.
Raste kao drvo visoko do 15 m. Grane su tanke i dosta savitljive, mada često dolazi do lomljenja grana zbog njihove krtosti. List je uglavnom uzak i zašiljen na vrhu, tamnozelene boje na licu i nešto svetliji na naličju. Plod sadrži mnogobrojna sjemena koja se lako rasejavaju, a koja sazrijevaju ponekad i istovremeno sa cvjetanjem. Listovi žalosne vrbe su naspramni sa pripercima, prosti, nedjeljeni, lancetasti, linearni ili eliptični, s kratkom lisnom drškom, goli ili dlakavi. Cvjetovi su jednopolni, dvodomi, sakupljeni u klasastu cvast, macu. Žalosna vrba je kao čista vrsta rijetka, a u primeru koje viđamo su uglavnom ukršteni. Uzgajaju se samo ženske jedinke koje se razmnožavaju reznicama, a po broju hromozoma one su tetraploidi. Najmedonosnija je rana proljetna biljka s prinosom od 50 – 100 kg meda po hektaru i mnogo polena. Idealno vrijeme cvjetanja je mjesec ožujak.

**Žalosna vrba na izvoru Šumeće pokraj Travnika**

Vrbe (lat. Salix) su rod bjelogoričnog drveća i grmlja iz porodice Salicaceae (vrbovke). Širom svijeta postoji 666 vrsta vrba, a prvenstveno žive na vlažnim tlima u hladnijim područjima sjeverne polutke. Vrba brzo raste: od 4 do 5 godina, sastojine treba svake 2 – 3 godine čistiti i proređivati. Siječe se između 20 – 40. godine, čistom sječom. Od drveta vrbe se nekada izrađivala obuća (klompe), korita za mješanje tijesta, palidrvca šibice, u stolarstvu, za ambalažu, kao sirovina za drvnu vunu, u kemijskoj industriji za proizvodnju celuloze, papira i dr.
Vrbova kora sadrži tanine i glikozid salicin, pa se koristi u medicini. Interesantno je znati da zahvaljujući upravo ovom svojstvu vrbe, duguje i postojanje jednog od najpopularnijih i najrasprostranjenijih liekova na svijetu – aspirina. Naime, francuski kemičar Charles Frederic Gerhardt je prvi napravio acetilsalicilnu kiselinu 1853. godine, iz kore vrbovog drveta izdvojio je supstancu čija su svojstva takva da snižava povišenu tjelesnu temperaturu i ublažava bolove u ljudskom organizmu. Sam naziv pomenute supstance je acetilosalicil što je u stvari složenica dvije reči i to acetat (so sirćetne kiseline) i salicil (lat. salix gen. salicis – vrba). Njegovi komercijalni nazivi su: acetisal, acisal, aspirin i andol.

**Žalosna vrba u naselju Nedžarići pokraj Sarajeva**

Naslovna slika: Žalosna vrba na obali Ohridskog jezera pokraj manastira sv. Naum

Tjentište – “Dolina heroja”

Memorijalni kompleks “Dolina heroja” na Tjentištu nalazi se u sklopu Nacionalnog parka “Sutjeska”. Posvećen je bitki na Sutjesci (Peta neprijateljska ofanziva / Operacija “Crno” – njemački “Schwarz”) koju su partizani vodili protiv njemačkih, talijanskih, bugarskih i ustaških vojnih postrojbi. Peta neprijateljska ofanziva odvijala se od 15.5. – 15.6.1943. godine. Cilj je bilo probijanje njemačkog obruča na Tjentištu u dolini rijeke Sutjeske. U neravnopravnoj bitki 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 18.000 partizana, poginulo je oko 7500 boraca, među kojima preko 750 žena. Uz velike žrtve partizani su ipak uspjeli probiti neprijateljski smrtonosni obruč i glavnina partizanskih snaga na čelu sa Vrhovnim zapovjednikom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josipom Brozom Titom stigla je na slobodnu teritoriju.
Bitka na Sutjesci izučava se na mnogim vojnim akademijama u svijetu. Snimljen je i film “Sutjeska”, redatelja Stipe Delića, kojim je uz sudjelovanje tada poznatih svjetskih glumaca, ekranizirana legendarna bitka (1973. god.). Također o bitki na Sutjesci snimljen je još jedan film pod naslovom “Vrhovi Zelengore”, redatelja Zdravka Velimirovića (1976. god.).
Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije podignut je velik broj spomenika posvećenih narodno-oslobodilačkom ratu (1941. – 1945. god.) u čemu su sa svojim ostvarenjima sudjelovali mnogi poznati kipari, arhitekti i drugi umjetnici. Ukupno je na teritoriji cijele države podignuto oko 14.500 spomenika i spomen-objekata.
Među najposjećenim turističkim destinacijma u bivšoj SFRJ bili su: Tjentište (“Dolina heroja”), Jajce (Drugo zasjedanje AVNOJ-a) i Kumrovec (rodna kuća druga Tita). Posjetioci su uglavnom bili učenici osnovnih i srednjih škola te studenti fakulteta iz svih krajeva zemlje.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Tjentište je malo naselje u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, udaljeno od Foče 31 km. Smješteno je u dolini rijeke Sutjeske na 559 metara nadmorske visine, okruženo vrhovima Sniježnice (Pogledalo 1714 m, Mitrina usov 1583 m, Bavan 1510 m i Kikalo 1400 m) – sa istoka; Ravnim borjem sa jugoistoka; Kazanima (1054 m) i Lastvom (1228 m) – sa jugozapada; Ozrenom (1405 m) i Krekovima (820 m) – sa zapada i Košurom (787 m) – sa sjevera.

Tjentište se razvilo na mjestu karavanske stanice u kojoj su karavani noćivali pod šatorima po čemu je i dobilo ime (tenta, lat. tentorium = šator). Karavanska stanica je formirana u prvoj polovici 15. stoljeća i bila prometno karavansko odmaralište na trgovačkom putu, a od 1450. godine tu je bila carinarnica hercega Stjepana Vukčića Kosače od koje je prihod kao apanažu ubirala hecegova majka Katarina. U Tjenitištu je bio konak i kuća hercega Stjepana u kojoj su odsjedali ugledni prolaznici i poklisari.
Tjentište kao središnji dio Nacionalnog parka “Sutjeska” i ujedno Memorijalnog kompleksa “Dolina heroja” kroz koji prolazi jedan od najvažnijih putnih pravaca (M20) ka Jadranskom moru, udaljeno je od Sarajeva 96 km, od Dubrovnika 143 km, a od Podgorice 146 km. Mnoštvo turista koji idu prema moru ili se vraćaju, zaustave se ovdje da se odmore i okrijepe, nadišu svježeg i čistog planinskog zraka, osvježe hladnom izvorskom vodom i natope dušu ljepotom planinskog krajolika.

Obilježavanje značajnih mjesta i osoba iz narodno-oslobodilačkog rata i pete neprijateljske ofanzive datira od 1949. godine, kada je izgrađena zajednička Spomen-kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci 840 boraca poginulih u bitki na Sutjesci. Ona više ne postoji, jer su posmrtni ostaci poginulih boraca preneseni u novu Spomen-kosturnicu, koja je u sklopu memorijalnog kompleksa bitke na Sutjesci. Podignuta su mnoga spomen-obilježja u Tjentištu i na širem planinskom prostoru Zelengore i Maglića. Među spomen-obilježjima središnje mjesto zauzima Spomen-kosturnica i monumentalni spomenik posvećen svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci, Spomen-dom i Muzej u Tjentištu, spomenik Drugoj dalmatinskoj udarnoj brigadi na Donjim Barama, spomenik Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj udarnoj brigadi na Ljubinom grobu, spomenik na grobu Narodnog heroja Save Kovačevića na Krekovima, spomenik na grobu Narodnog heroja Nurije Pozderca na Dragoš-Sedlu, na mjestu pogibije Dr Sime Miloševića i Ivana Gorana Kovačića kod sela Vrbnica, na mjestu ranjavanja Josipa Broza Tita na Ozrenu, na najvišem vrhu BiH – Magliću i dr.

Jedan dio Memorijalnog kompleksa čine rekreativni sadržaji: omladinski centar sa domom mladih, veliko umjetno jezero i sportski tereni na otvorenom, hoteli “Mladost” i “Sutjeska”. U izgradnji Memorijalnog kompleksa aktivno je sudjelovala i omladina iz svih krajeva SRFJ na omladinskim radnim akcijama ORA “Sutjeska” koje su se redovito održavale u ljetnom periodu sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je otpočela disolucija SFRJ (1991. god.).

Spomen-obilježja iz NOR-a i činjenica da je ovo jedno od najljepših planinskih područja u Bosni i Hercegovini, bili su dovoljan razlog da se ovo područje obilježi planinarskim transverzalama i na taj način učini dostupnijim i privlačnijim većem broju ljubitelja prirode i planinara. Stoga, planinari obilježavaju mnoge pješačke staze planinarskim putokazima i oznakama na okolnim planinama Zelengori, Magliću i Volujaku. Uspostavljene su sljedeće planinarske transverzale: “Sutjeska” (1971. god.), “Tjentište – Dolina heroja” (1971. god.) i “Sloboda” (1977. god.), a nekoliko važnijih mjesta je na popisu kontrolnih tačaka Planinarske transverzale “Po planinama Bosne i Hercegovine” (1972. god.).

Naslovna slika: Tjentište, Spomen-kosturnica i monumentalni spomenik posveće je svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci

Zaštićeni pejzaž “Bijambare“

Područje Bijambare kod sela Krivajevići na Nišićkoj visoravni zakonom je proglašeno 2003. godine zaštićenim područjem pete kategorije – “zaštićeni pejzaž“. Područje obuhvata prostor između Bijambarskih pećina na sjeveru, Motika na istoku i Dugih strana, odnosno Borka na jugu, u površini od 497,00 ha. U tom planinskom predjelu prosječne nadmorske visine 950 metara naizmjenično se smjenjuju crnogorične šume, proplanci i pašnjaci ispresijecani mnogobrojnim potocima.
Bijambarske pećine kao spomenik prirodne rijetkosti i prapovijesni arheološki lokalitet, stavljene su pod zaštitu države od 1954. god.
Nišička visoravan je bogata divljačem i lovci često posjećuju ovaj planinski kraj. Za ljubitelje prirode, planinare i speleologe najzanimljiviji je zaštićeni pejzaž Bijambare u kojem se nalazi osam pećina u tri horizonta, dva vodotoka sa jezercima, mnogi ponori, vrtače i markantni stjenoviti greben iznad pećina. Lijepih predjela za sportsko rekreativne aktivnosti na čistom planinskom zraku ima napretek.
Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ je pod upravom Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo, osnovana 2010. godine u cilju očuvanja pejzaža, naučnog istraživanja, ekološke edukacije i vaspitanja, te rekreacije i turizma.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Zaštićeni pejzaž “Bijambare“

Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ predstavlja pravi ugođaj za ljubitelje pećina, bistrih voda, borove šume i šumske tišine. Lijepih predjela za sportsko rekreativnu aktivnost na čistom planinskom zraku ima napretek. Opremljeno je planinskim mobilijarom za boravak u prirodi, relaksaciju i odmor za cijelu porodicu, te igralištem za djecu (Drveni grad). Posjeduje biciklističke, obrazovne i šumske staze. Atrakciju predstavlja i turistički voz koji saobraća od ulaza do središta nukleusa. Cijelo zaštićeno područje odlikuje se velikom biološkom raznovrsnošću. Konstatovane su 133 različite životne zajednice, a njihovu strukturu čini preko 800 vrsta biljaka. Posebno je bogato vrstama koje spadaju u grupu medicinske flore, ljekovitih, jestivih, aromatičnih i vitaminskih biljaka. Takođe, zastupljeno je i različito medonosno bilje. Prisutni su i brojni predstavnici faune, sisari, ptice, gmizavci, vodozemci, mekušci, insekti i druge grupe životinja na nižem stepenu razvoja.S obzirom da se nalazi u kraškoj regiji, ovo područje obiluje kraškim pojavama, kao što su kraški ponori, vrtače i pećine. Najveća atrakcija Bijambara ipak su pećine, ukupno ih je osam: Srednja (Glavna) pećina, Gornja pećina, Donja pećina, Đuričina pećina, Dimšina pećina, Ledenica, Ledenjača i Nova pećina. Za turističku posjetu uređene su Srednja pećina i Gornja pećina a ostale pećine dostupne su iskusnim speleolozima u pratnji speleo-vodiča.

Srednja Bijambarska pećina (Glavna pećina)

Srednja Bijambarska pećina (Glavna pećina) je specijalni geološki rezervat. Pećina je uređena i otvorena za turističku posjetu, ima električnu rasvjetu i može se obići sa stručnim vodičem.
Pećina je duga 420 m (osnovni pravac, bez pojedinačnih krakova). U pećini je jedno pećinsko jezerce i četiri dvorane. Dvorane su bogate pećinskim nakitom svih poznatih formi nastajanja (bočni blokovi, kapnici, salivi, stalaktiti, stalagmiti, zavjese…). Krajnja, četvrta dvorana je prostorno najveća (oko 60 m u prečniku i 15 do 30 m visine) i zbog svoje izvanredne akustičnosti nazvana je “muzička dvorana”. S obzirom na pećinsku faunu pećina je značajna za biološka istraživanja.
Do pećine se stiže uređenom pješačkom stazom sa putokaznim tablama. Ispreda ulaza u pećinu postavljeno je nekoliko info-tabli.

Gornja Bijambarska pećina

Gornja Bijambarska pećina nije veliki speleološki objekat i nema nakita kao Srednja pećina ali je prapovijesni arheološki lokalitet od značaja. Naime, Gornju pećinu su koristili ljudi još u starije kameno doba (paleolitik). Uopćeno se smješta u okvir od oko prije 40.000 do prije 10.000 godina. U pećini su pronađeni ostaci kostiju pećinskog čovjeka, alat za obradu kamena i razna oruđa od finozrnastih stijena rožnaca, kalcedona i jaspisa. Pronađeni su i ostaci nekih životinja, a među njima i kosti pećinskog medvjeda koji je izumro krajem ledenog doba (prije 10.000 godina). To su prvi nalazi paleolitske kulture, kao i prvo pećinsko nalazište paleolita na području Bosne i Hercegovine koji predstavljaju naučni dokaz o prisustvu prapovijesnih stanovnika u ovim krajevima.
Otvor Gornje Bijambarske pećine okrenut je prema jugozapadu, čija je širina 16 m i visine 12 m. Za ljude koji su boravili u pećinama određeni period bilo je značajno da je ulaz u pećinu okrenut prema jugu, jugoistoku ili jugozapadu kako bi tokom zime boravili u suncem zagrijanom prostoru.
Do pećine se stiže uređenom pješačkom stazom sa putokaznim tablama. Ispreda ulaza u pećinu postavljeno je nekoliko info-tabli.

Srednjovjekovna nekropola stećaka

Srednjovjekovna nekropola stećaka smještena je u središnjem dijelu Parka prirode – zaštićeni pejzaž “Bijambare“. Stećci su prvo bili izmješteni sa lokaliteta u Donjim Čevljanovićima i preneseni u Dolovima (1959. god.). Jedan od stećaka, bogato ukrašen, prenesen je u Zemaljski muzej u Sarajevu. Godine 2013. stećci iz Dolova su po drugi put izmješteni i izloženi na prostoru Bijambara. Od ukupno 39 stećaka izložen je 31 stećak.

**Speleo-vodič Ljutko, autor ilustracije: Braco Babić, 1988. god.**

Pristup

Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ nalazi se u neposrednoj blizini magistralnog puta M18 Sarajevo – Tuzla sa kojeg treba skrenuti na odvojku u Krivajevićima gdje je glavni ulaz i parking. Od Sarajeva je udaljeno oko 40 km. U središtu zaštićenog područja gdje se nalaze pećine smješten je info-punkt i ugostiteljski objekat do kojih se stiže pješačkom stazom obilježenom putokaznim tablama ili električnim vozilom (oko 2 km).

Bosna i Herecgovina obiluje mnogim pećinama (spiljama) i svaka je od njih lijepa i zanimljiva na svoj način, spominju se u narodnom predanju ili u povijesti: Djevojačka pećina u selu Brateljevići kod Kladnja, Titova pećina u Drvaru, Novakova pećina na Romaniji, pećina Vjetrenica u Ravnom, pećina Megara (Kuvija) kod Laništa na Bjelašnici, pećina Orlovača u Mokrom, Vilina pećina kod Bobovice na Visočici, pećina na vrelu Mokranjske Miljacke, pećina Ledenica u selu Resanovci kod Bos. Grahova, pećina Ledenica na Treskavici iznad sela Dujmovići, sistem pećina i jama na području Spomenika prirode Tajan – Lukina pećina, Atom i dr.
Prema pećinama trebamo se ponašati odgovorno, često to zaboravimo i budući naraštaji nam to neće oprostiti.

Naslovna slika: Zaštićeni pejzaž “Bijambare“ – Gornja Bijambarska pećina

Umoljanska džamija na Bjelašnici

Na ulazu u selo Umoljani sa desne strane puta uzdiže se džamija koja je u 20. stoljeću “preživjela“ tri rata. O njenoj opstojnosti na vjetrometini povijesti u narodu se ispredaju mnoge priče i legende. Na prostoru Balkana u minulim ratovima srušeni su mnogi sakralni objekti. U Bosni i Hercegovini srušeno je 613 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih objekata te porušeni i oskrnavljeni mnogobrojni mezaristani. Neke od porušenih džamija su bila remek-djela islamske arhitekture, a džamija Ferhadija u Banja Luci i Aladža džamija u Foči svrstane su među najljepšim sakralnim objektima u svijetu. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 7. maj je proglašen Danom džamija, kada se simbolično obilježeva rušenje Ferhadije u Banjaluci.
Umoljani su u kasnom srednjem vijeku i osmanskom periodu, pa sve do danas, bili i ostali vjersko središte na području poznatom po nazivu
Zabjelašnica. U prvom popisu njegovih stanovnika iz 1488/89. godine navedena su muslimanska imena. Umoljani su u to doba imali 20 kuća i ukupni prihod od 1046 akči. Ovo navodi na zaključak da su stanovnici sela nakon pada srednjovjekovne Kraljevine Bosne (1463. god.) pod osmansku vlast među prvima prihvatili islam.
Uz ovu činjenicu i neke druge fakte može se zaključiti da je u Umoljanima od davnina postojala džamija. O gradnji prve umoljanske džamije ne postoje pisani tragovi, niti je sačuvana vakufnama ili neki drugi dokument uz pomoć kojeg se može pouzdano provjeriti vrijeme njene gradnje.
Današnja Umoljanska džamija zajedno sa mezarjem je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2008. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinsko selo Umoljani smješteno je na nadmorskoj visini 1353 m u prostranoj dolini na južnoj strani Bjelašnice. Stanovništvo se u davnoj prošlosti uglavnom bavilo stočarstvom i zemljoradnjom. Njihovi preci – Humljani odavno su doselili iz Hercegovine i ovdje se trajno nastanili. Po broju stanovnika je najveće u Zabjelašničkom kraju kojeg čini 13 sela na širem području oivičenom planinama: Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga, stjenovitim Obljem i šumovitom Lovnicom sa jugozapada. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni povijesno pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja u ovom kraju, porijeklu i strukturi stanovništva itd. Dodatne poteškoće usložnjava i činjenica da je literatura o ovom području veoma oskudna. I pored svih poteškoća na osnovu oskudne literature, usmene predaje, toponima i ostataka materijalne kulture moguće je u osnovnim konturama sklopiti povijesni mozaik ovoga područja dok se ne izvrši temeljitija obrada i naučna istraživanja ovog kutka naše domovine.
Dugo je vladalo uvjerenje da je Zabjelašnica bila bastion bogumilstva, gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U naučnoj literaturi nalazimo da je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18 stoljeću primili islam. Ipak ostaće naučna nepoznanica da li je predosmansko stanovništvo ovoga područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ovo planinsko područje i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18 stoljeća. Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve Bosanske – “dobri Bošnjani”, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanske vlasti u ove krajeve.

Na ulazu u selo Umoljani sa desne strane puta uzdiže se džamija koja je u 20. stoljeću “preživjela“ tri rata. O njenoj opstojnosti na vjetrometini povijesti u narodu se ispredaju mnoge priče i legende. Današnja džamija u Umoljanima vjerojatno je sagrađena krajem 19. ili početkom 20. stoljeća na prostoru gdje je nekada bila stara džamija. Munara džamije je bez šerefeta, a 1978. godine opšivena je limom koji ju je štitio od surovih vremenskih uvjeta koji vladaju u ovom planinskom kraju gdje zime traju 4-5 mjeseci. Tada selo i cestu koja vodi do njega zatrpaju duboki snijegovi i okuje led. Godine 2015., limene table su skinute sa džamijske munare.
Jedna od legendi govori o tome kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata u Umoljanskoj džamiji bila skrivana Sarajevska hagada, židovski rukopisni iluminirani kodeks, koji potječe iz srednjovjekovne Španjolske za kojom su tragali nacisti da je pronađu i unište. Smatra se jednom od najljepših knjiga ove vrste, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
U minulom ratu u augustu 1993. godine skoro su sva sela na području Zabjelašnice bila spaljena do temelja a jedini objekt koji nije nastradao bila je džamija u Umoljanima.
O razlozima opstanka ove džamije u tom ratnom periodu i danas se ispredaju razne priče i legende. Godine 2008., prilikom obavljanja radova i izrade fotodokumentacije o trenutnom stanju objekta, na jednoj gredi stropne konstrukcije u predprostoru džamije evidentiran je ćiriličnim pismom urezan natpis: “гатачки четници“ (“gatački četnici“) – koji su iza sebe ostavili vojnici Republike Srpske iz mjesta Gacko u Hercegovini.
Na temelju onog što se stvarno može dokazati, približno se može rekonstruirati njena prošlost. U tom smislu evo nekoliko poznatih činjenica:
– Džamija je locirana južno od sadašnjeg naselja, što je neobično s obzirom na muslimansku praksu da se džamije grade na najprikladnijem i najpristupačnijem mjestu za sve džematlije tj u središtu naselja. Zasigurno se zna da je ona zaista i bila locirana u središtu naselja ali se samo naselje tokom vremena pomjerilo ka sjeveru, vjerovatno zbog lakšeg pristupa slobodnom pašnjaku;
– O njenoj prvoj gradnji ne postoje nikakvi pismeni tragovi;
– Sagrađena je, u svojim punim dimenzijama zajedno sa kamenom munarom, na jedinstvenoj kamenoj ploči;
– Njene temelje sačinjavaju poredani stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici), kojih ima oko dvadeset pet;
– Prema živom predanju, za njenu gradnju angažovani su zidari iz Popova polja u Hercegovini – iz džemata Kotesi;
– Početkom dvadesetog stoljeća, džamija je rekonstruirana i tada su izbačena drvena brvna od kojih je džamija bila sagrađena a mjesto njih ugrađen je kameni zid;
– Munara nije visoka i jedva da prelazi visinu džamijskog krova. Zidana je od kamena, pri njenom vrhu se nalaze četiri mala prozora okrenuta na sve četiri strane svijeta. Ovaj tip munare nema klasični šerefet nego se ezan uči iz unutrašnjosti. Krov munare je konusnog oblika sa alemom na vrhu;
– Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u septembru 2008. godine donijela je odluku da Umoljansku džamiju zajedno sa mezarjem proglasi nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Džemat Umoljani je prije posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995. god.) brojao oko 400 domaćinstava sa oko 2000 stanovnika a teritorijalno je dugo vremena, sve do 1952. godine, pripadao dvjema općinama i to Konjicu i Trnovu. Danas ovaj džemat pripada općini Trnovo. Tokom agresije na BiH Umoljanski džemat potpuno je spaljen a njegovo stanovništvo protjerano sa ovog područja.
Po završetku agresije uslijedio je povratak i obnova kuća. Do svih sela su izgrađeni i asfaltirani potpuno novi putevi kao i komunalna infrastruktura (voda, struja i telefon). Obnovljene su tri džamije (Lukavac, Rakitnica i Pervizi), obnovljen je jedan stari i sagrađen jedan novi mesdžid, također su ograđeni svi mezaristani. Džuma namaz se obavlja u džamiji u Donjim Tušilima (Pervizi) i svaka druga u džamijama Umoljani i Lukavac. Iz ovoga džemata je potekao veliki broj vjerskih službenika koji su u posljednjem stoljeću službovali na različitim dužnostima u Islamskoj zajednici. Danas džemat Umoljani broji oko 110 domaćinstava uglavnom starije životne dobi.

U Umoljanima je nekoliko privatnih ugostiteljskih objekata u kojima se može kušati domaća hrana i specijaliteti bosanske kuhinje. Kod mještana u selu mogu se kupiti unikatne rukotvorine pravljene od vune sa tradicionalnim folklornim motivima i šarama, prirodna zdrava hrana od mliječnih i mesnih proizvoda kao i povrća proizvedenog bez upotrebe vještačkih đubriva i pesticida.
Sa planinarskog stanovišta Umoljani su povoljna ishodišna tačka za mnoge uspone i zanimljive ture na vrhove Bjelašnice: Krvavac (2062 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Orlovac (1525 m), Saruk (1726 m), Obli kuk (1750 m), Kobilica (1826 m), Ledni kuk (1843 m), Obalj (1896 m), Veliki vrh (1726 m), Siljevica (1662 m) i dr.
Izazovna je i veoma razgledna tura u selo Gornji Lukomir (1472 m/nv), koja vodi pješačkom stazom iznad kanjona Rakitnice. U bližoj okolini Umoljana mogu se vidjeti ostaci ilirske gradine i bunar na Pošijaku, reljef okamenjene aždaje na stijeni Gradine, slikoviti meandri na Studenom potoku, stare kolibe u bivšem katunu na Gradini, vidikovac na Rudinama sa kojeg se lijepo vidi kanjon rijeke Rakitnice, mlinice na potoku Sedrenik, srednjovjekovna nekropola stećaka u Dolovima i mezarje sa nišanima iz osmanskog perioda.
Pristup u Umoljane iz pravca Sarajeva: od Stupske petlje krenuti magistralnim putem za Foču i na raskršću kod kamenoloma u Krupcu skrenuti desno na regionalni put koji vodi u olimpijski skijaški centar na Bjelašnici (u Babinom dolu) te dalje nastaviti pored Bijelih voda i sela Šabići do mosta na Rakitnici. Kod mosta skrenuti desno na asfaltiranu lokalnu cestu koja na pojedinim mjestima uz oštre serpentine vodi u selo Umoljani (ukupno oko 50 km).

Naslovna slika: Bjelašnica, selo Umoljani (1353 m/nv) i vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m/nv), poglred sa Orlovca

Prokletije / Bjeshkët e Nemuna

Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Administrativnim granicama ovaj, po mnogo čemu specifičan i jedinstven planinski prostor Balkana i Europe, podijeljen je na tri dijela – crnogorske, albanske i kosovske Prokletije.
Prokletije su jedan duži vremenski period bile gotovo “zabranjene planine“ nakon političkog sukoba nastalog Rezolucijom Informbiroa 1948. godine. Tada je na ovom visokoplaninskom području državna granica SFR Jugoslavije i Republike Albanije bila strogo nadzirana od vojske dviju susjednih država do 1998. godine. Pet desetljeća je bila najčuvanija granica u Europi.
Zahvaljujući planinarskoj transverzali koju je 1957. godine uspostavilo PD “Prokeltije“ Peć (albanski: Peja) mnogi planinari su upoznali dio prokletijskog masiva na jugoslovenskoj teritoriji dok je na albanskoj ostao gotovo neistražen i tajnovit.
Nakon osamostaljenja i formiranja novih država Crne Gore i Kosova, državna granica s Albanijom je demilitarizovana i stavljena pod nadzor granične policije. Time je praktično ostvarena dugogodišnja plemenita zamisao “Prokletije bez granica“. Planinari su s velikim oduševljenjem ovo dočekali da mogu obići cijeli planinski masiv Prokletija na prostoru triju država.
Veliki broj planinara i ljubitelja prirode je jedinstven u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine Balkana. Zahvaljujući specifičnim prirodnim ljepotama i netaknutoj prirodi, Prokletije su dom tri nacionalna parka: na području Crne Gore u plavsko-gusinjskoj regiji i na području Albanije u gornjoj dolini rijeke Valbona i u dolini kod sela Theti.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

**Prokletije, slijeva nadesno: Maja e Jezercës (2694 m), Maja e Kolacit (2490 m), Maja e Malisorës (2421 m), Maja Bojs (2461 m) i Maja **Scokiste**s (2353 m)**

Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nâmuna) nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Administrativnim granicama ovaj, po mnogo čemu specifičan i jedinstven planinski prostor Balkana i Europe, podijeljen je na tri dijela – crnogorske, albanske i kosovske Prokletije. Protežu se duž državne granice u istočnoj Crnoj Gori, sjevernoj Albaniji, zapadnom i južnom dijelu Kosova. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km². Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu.
Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh / alb. Maja e Jezercës (2694 m/nv) je ujedno i najviši vrh Dinarida, nalazi se u albanskim Prokletijama. Najviši vrh crnogorskih Prokletija – Zla Kolata / alb. Kollata ë Keqe (2534 m) je ujedno i najviši vrh Crne Gore. Najviši vrh kosovskih Prokletija – Đerovica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m) je ujedno i najviši vrh Kosova i drugi najviši vrh Prokletija.

Najstarije zapisano ime ovih planina je Mons Bertiscus, i ono se nalazi na karti koju je izradio starogrčki matematičar, zemljopisac i astronom Claudius Ptolemaeus (83. – 161. pr. n. e.). U nekim kasnije izrađenim starim kartama umjesto naziva Beristicus pojavljuje se Beriseldi.
O Prokletijama se stoljećima ništa nije znalo sve do prve polovice 19. stoljeća kada dolaze prirodnjaci – istraživači, a među njima su prednjačili geografi, biolozi i geolozi. Francusko-austrijski znanstvenik Ami Boué (1794. – 1881.) napisao je o Prokletijama: ”Najnepristupačniji i najdivljiji planinski lanac na Balkanskom poluotoku“. Njemački botaničar i fitogeograf August Grisebach (1814. – 1879.) nazavo ih je “Južne Alpe Europe“ kao sinonim za planine u prokletijskoj planinskoj grupi.
Srbijanski geograf i geolog prof. dr. Jovan Cvijić (1865. – 1927.) obavljao je značajna terenska istraživanja u kraškim predjelima Prokletija i kazao je da su ovo jedna od rijetkih planinskih skupina na Balkanu na kojima se izrazito očitavaju djelovanja glacijalnog perioda – s dubokim i širokim dolinama, izdubenim i oblikovanim radom ledenjaka, iz kojih se izdižu mnogi stjenoviti vrhovi zanimljivih formi.

Sa planinarskog stanovišta Prokletije su bile vrlo rijetko posjećene od strane planinara. Tek nakon uspostavljanja Prokletijske planinarske transverzale 1957. godine započinje veća posjeta planinara na jugoslovenskom dijelu planina. Na ključnim mjestima izgrađeni su planinarski objekti radi lakšeg pristupa vrhovima: pl. kuća Jelinak u Bjeluhi, pl. kuća u Bogama, pl. kuća na Čakoru, pl. kuća Pločice ispod Đerovice, pl. kuća na Slanim poljanama (Ljumbardska planina) i pl. kuća u Grebaji.
O Prokletijama su pisali poznati jugoslovenski planinari – istraživači: prof. dr. Branimir Gušić, prof. dr. Željko Poljak, Branislav Cerović, Rado Kočevar, Mirko Marković, Miodrag Božinović, Branko Kotlajić, Velibor Stanišić, Stanislav Gilić, Uzeir Beširović, Franci Savenc i dr. Putopisi su objavljeni u planinarskim glasilima HPS “Naše planine“ i PZS “Planinski vestnik“. Svojevremeno su to bili najčitaniji planinarski putopisi koji su skinuli veo tajanstvenosti sa nepoznatih prostranstava Prokletija.

Reljef Prokletija je razuđen, sa brojnim visokim i markantnim vrhovima, dubokim klisurama, strmim padinama, riječnim dolinama alpskog tipa i drugim prirodnim fenomenima. Na Prokletijama su mnogi visoki vrhovi smješteni na graničnoj crti triju država i na popisu koji slijedi pored naziva i nadmorske visine stoji oznaka: CG (Crna Gora), K (Kosovo), A (Albanija).

Najviši vrhovi u crnogorskom dijelu su: Zla Kolata / Kollata e Keqe (2534 m) – CG / A, Dobra Kolata / Kollata e Mires (2528 m) – CG / A, Rosni vrh / Maja Rosit (2524 m) – CG / A, Veliki vrh / Kremeni vrh / Maja e Gurte e Zjarmit (2490 m), Sjeverni vrh / Maja e Balles (2460 m), Južni vrh / Zlovrh / Maja e Keqe (2441 m), Crni krš / Bandera (2426 m), Maja e Preht (2408 m), Pasji vrh (2405 m) – CG / K, Hajla (2403 m) – CG / K, Krš Bogićevica (2374 m), Orlov krš / Maja e Male (2372 m) – CG / K, Tromeđa / Trekufir (2366 m) – CG / A / K, Žljeb (2365 m), Veliki Hridski krš (2358 m), Starac (2352 m) i dr.

Najviši vrhovi u kosovskom dijelu su: Maja e Gjeravicës / Đerovica (2656 m), Maja e Gusanit (2539 m) – K / A, Marijash / Bogdaš (2533 m), Guri i Kuq / Žuti kamen (2522 m), Maja e Ropës (2501 m), Guri i Zi (2470 m), Veternik / Koprivnik (2461 m), Maja e Barl (2425 m) – K / A, Velika Podina (2424 m), Vrh Čvrlje (2413 m), Pasji vrh (2405 m) – K / CG, Maja Bogicaj (2404 m) – K / A, Hajla (2403 m) – K / CG, Rusolija (2381 m), Maja Streoc (2377 m), Maja e Male / Orlov krš (2372 m) – K / CG, Tromeđa / Trekufir (2366 m) – CG / A / K, Žljeb (2365 m), Maja e ram arucit (2358 m) – K / A i dr.

Najviši vrhovi u albanskom dijelu su: Maja e Jezercës / Jezerski vrh (2694 m), Maja Grykat e Hapëta (2625 m), Maja Radohines (2570 m), Maja e Popllukës (2569 m), Maja Brijaset (2567 m), Maja e Paces (2561 m), Maja e Hekurave (2560 m), Podi e Kolatës / Ravna Kolata (2556 m), Maja e Madhe (2554 m), Maja Koprishtit (2554 m), Maja e Lagovjet (2545 m), Maja e Fat (2543 m), Kollata e Keqe / Zla Kolata (2534 m) – A / CG, Maja Gavnit (2530 m), Kollata e Mires / Dobra Kolata (2528 m) – A / CG, Maja e Ismet Bruca (2525 m), Maja Rosit / Rosni vrh (2524 m) – A i CG, Maja Vinsens (2517 m), Maja e Kokervhakes (2508 m), Maja Shkurz (2499 m), Maja Reshkulit (2498 m), Maja e Livadit (2496 m), Maja e Kolacit (2490 m), Maja e Ragamit (2472 m), Maja e Aljis (2471 m), Maja Preht (2466 m), Maja Bojs (2461 m), Maja Prozmit (2452 m), Maja Vukoces (2450 m), Maja Sjapit (2450 m), Maja Xhevarhirit (2445 m), Maja Kuci (2438 m), Maja e Cet Harushes (2424 m), Maja e Malisorës (2421 m), Maja e Boshit (2416 m), Maja Nigvacit (2412 m), Maja e Desles (2403 m), Maja e Zez (2400 m) i dr.

Na širem prostoru Prokletija izdvajaju se tri klimatske zone: umjereno – kontinentalna (od 500 – 800 m/nv), subplaninska (od 800 – 1200 m/nv) i planinska (iznad 2000 m/nv). Odlikuju se kraćim i svježim ljetima, dugim, umjereno hladnim zimama, relativno visokom godišnjom sumom padavina, toplijom jeseni od proljeća i kratkim vegetacionim periodom.

Prokletije su uvijek privlačile pažnju botaničara i drugih naučnika kao vrlo interesantan i neiscrpan prostor istraživanja. Rijetke biljne vrste, ljekovito bilje i divlje voće predstavljaju prirodno bogatstvo Prokletija. Na prokletijskom prirodnom prostoru uspjevaju mnoge ljekovite, medonosne, aromatične i vitaminozne biljne vrste. Najpoznatije vrste ljekovitog bilja su: majčina dušica, hajdučka trava, šipurak, glogov cvijet, maslačak, preslica, bijeli šljez, kopriva, slatka paprat, cikorija, lincura, čemerika, odoljen, đurđevak, jaglac, kopriva i dr. Od poljsko-šumskih plodova zastupljeni su u značajnoj mjeri: borovnica, divlja jagoda, makina, kupina, kleka i mnoge vrste jestivih gljiva (lisičarka, vrganj, rujnica, bukovača, smrčak, sunčanica, šampinjon i dr.).

Prokletije obiluju bogatom i raznovrsnom faunom sisara, ptica, riba, vodozemaca i insekata. Najzančajnije vrste divljači koje naseljavaju visokoplaninsku zonu Prokletija su: mrki medvjed, vuk, divlja svinja, divokoza i srneća divljač. Od tzv. niske divljači zastupljene su sljedeće vrste: lisica, zec, jazavac, tvor, vidra, kuna i vjeverica. Od ptica suri orao, orao zmijar, orao mišar, orao krstaš, planinski orao, bjelogavi sup, kraguj, veliki i mali tetrijeb, jastreb, sivi soko, soko lastavičar, poljska jarebica, jarebica kamenjarka, prepelica, lještarka, šumska šljuka i dr.

U florističkom sastavu Prokletija zastupljene su brojne raritetne, endemične, reliktne i zaštićene biljne vrste. Među njima ima balkanskih, europskih i svjetskih florističkih rariteta. Pored zeljastih, zastupljene su i brojne vrste reliktne i endemične dendroflore koje privlače pažnju prirodnjaka, planinara i ljubitelja prirode. Naročiti predmet interesovanaja predstavljaju munika, molika, tisa i planinski javor.

Prokletije su bogate vodom i čine razvođe jadranskog i crnomorskog sliva. U nižim predjelima su izvorišta velikih rijeka: Ljumi i Valbons (Valbona), Ljumi i Shales (Lesnices), Ljumi i Curajt (Nikajt), Ljumi i Cem (Cijevna), Lim, Tara, Ibar, Drinit të Bardhë (Bijeli Drim), Erenik (Ribnik), Pećka Bistrica i Dečanska Bistrica.

Na Prokletijama je veliki broj lijepih jezera ledenjačkog porijekla. Na području Crne Gore: Plavsko jezero (906 m), Visitorsko jezero (1734 m), Hridsko jezero (1968 m), Bukumirsko jezero (1450 m) i Rikavačko jezero (1313 m).
Na području Kosova: Kučiško jezero (1850 m) i Dreljsko jezero (1750 m) na Malji necinat, Veliko jezero i Malo jezero (2350 m) pod vrhom Đeravica / Maja e Gjeravicës, Tropojsko jezero (2220 m) pod vrhom Maja e ram arucit i Veliko jezero (2340 m) pod vrhom Maja e Gusanit.
Na području Albanije: u Doberdolu je smještena veća skupina jezera na nadomorskoj visini od 1900 – 2100 m, zatim Buni i Jezercës (2200 m) skupina od šest jezera smještena u slikovitoj dolini pod najvišim vrhom Prokletija – Jezerski vrh / Maja e Jezercës.

Prokletijska planinarska transverzala:

– Osnivač: PD “Đerovica“ Peć/alb. Peja;
– Utemeljena 1957. godine;
– Trajanje obilaska: 12 dana;
– Br. kontrolnih tačaka: 27 KT;
– Naziv kontrolne tačke i nadmorska visina: Peć / alb. Peja (550 m), Hasanov vrh (1871 m), vrh Rusolija / Žljeb (2381 m), vrh Ahmica / Štedim (2272 m), vrh Hajla (2403 m), pl. kuća na Bogama (1540 m), turist. kuća u Kućištu (1110 m), pl. kuća Jelenak u dolini Bjeluhe (1410 m), vrh Vaganica (2112 m), vrh Planinica (2077 m), pl. kuća na prevoju Čakor (1849 m), vrh Djevojački krš (2046 m), vrh Crni krš / Bandera (2426 m), vrh Maja e Bajrakut (2078 m), vrh Bogdaš / alb. Marijash (2533 m), vrh Hridski krš / Bogićevica (2358 m), Hridsko jezero (1968 m), katun Kofiljača (1650 m), Plav (945 m), pl. kuća Vokšanske pločice (2070 m), vrh Đerovica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m), Kućiško jezero (1850 m), vrh Žuti kamen (2522 m), pl. kuća na Slanim poljanama / Ljumbardska planina (1520 m), vrh Veternik (2461 m) i vrh Krš Čvrlje (2413 m) na Koprivniku, Dečani (550 m).
Napomena: nakon disolucije SFR Jugoslavije (1991. god.) Prokletijska transverzala nije više u funkciji i do danas nije obnovljena.

Kalendar planinarskih pohoda:

Siječanj / Januar. Tradicionalni Memorijalni pohod na vrh Hajla (2403 m). Pohod je posvećen Safetu Mavriću novopazarskom alpinisti koji je poginuo na zimskom usponu u blizini vrha Hajla. Pristup do ishodišne tačke je iz Rožaja (Crna Gora), pravac uspona: pl. dom na Bandžovu (1479 m) – katun Brahim beg – pl. dom na Gropama (1880 m) – prevoj Mala gora – dalje nastaviti vršnim grebenom u smjeru sjeverozapada do najvišeg tjemena vrha. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 5 sati. Visinska razlika 924 m. Organizator: PSK “Hajla“ Rožaje;
Ožujak / Mart. Zimski pohod na najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh / alb. Maja e Jezercës (2694 m). Visokogorska tura sa dva bivakiranja pod šatorom kod bivše ljetne karaule na Vusanjskom Zastanu (na crnogorskoj strani) ili u dolini Buni e Jezerces (na albanskoj strani). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: selo Gornje Vusanje (980 m) – izvor Oko Skakavice – dolina Ropojana – karaula Vusanjski Zastan (1350 m) – granični kamen B17 (1774 m) – Buni i Jezercës (1792 m) – Jezerski vrh / Maja e Jezercës. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 1714 m. Organizatori: Planinarski savez Crne Gore i PD “Hrid“ Plav;
Ožujak / Mart. Tradicionalni Memorijalni pohod na vrh Očnjak / alb. Maja njeri e kriyte – Smrznuti čovjek (2185 m). Pohod je posvećen Zvonimiru Blažini beogradskom alpinisti koji je zajedno s Dušanom Močilnikom izveo prvi zimski uspon na ovaj vrh (1963.). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: pl. kuća “Branko Kotlajić“ (1175 m) u Grbaji – Suljova česma – markiranom pl. stazom do raskršća za dolinu Lugu e kuq – dalje nastaviti desno do najniže tačke pod istočni greben te zasniježenim policama i razvedenom stijenom pristupiti na najviše tjeme vrha. Završni uspon na vrh je vrlo zahtjevan zbog eksponiranosti stijene i primjeran je iskusnim penjačima i opremom u zimskim uvjetima. Vrijeme trajanja uspona u jednom smjeru 6 sati. Visinska razlika 1010 m. Organizatori: Planinarski savez Beograd, PD “Radnički“ i PD “Pobeda“ Beograd;
Svibanj / Maj. Memorijalni pohod na vrh Karaula (1915 m). Pohod je posvećen Ziji Ibrahimagiću, gusinjskom planinaru i dugogodišnjem predsjedniku PD “Karanfil“ Gusinje. Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: pl. dom “Branko Kotlajić“ (1175 m) u dolini Grbaja – markiranom “graničarskom stazom“ serpentinama do prevoja na 1740 m/nv – dalje desno od prevoja ispod južne strane Karaule (zaobići stijene!) i pored stabala s borovima pristupiti na najviše tjeme vrha. Vrijeme trajanja uspona u jednom smjeru 2,5 sata. Visinska razlika 740 m. Organizator: PK “Karanfil“ Gusinje;
Lipanj / Juni. GTZ (Njemačka tehnička saradnja) je finansijski podržala projekat lokalnog razvoja planinskog turizma plavsko – gusinjske regije. GTZ je izradila i koncept razvoja prekogranične treeking kružne ture na području Crne Gore, Kosova i Albanije. Planinarska tura povezuje najatraktivnije doline u Prokletijama: Rugova, Babino polje, Plavsko-Gusinjska, Ropojana, Theth, Valbona i Doberdol. Pješačka staza je duga 130 km uz ukupnu visinsku razliku od 6500 metara i može se preći za 10 dana, pravcem: Peja / Peć – Miliševac – Babino polje – Plav – Gusinje – Vusanje – Theth – Ragam – Valbona – Cerem – Doberdol – Kožnjar – Peja / Peć. U organizaciji lokalnih samouprava i turističkih organizacija izvode se dvije trekking kružne ture pod nazivom „Vrhovi Balkana“:
Prva etapa: Peja / Peć – katun Nećinat i Drešajt – Kučiško jezero – Malji necinat – Soha od Jelenka – Ravno brdo – Babino polje – Plav.
Druga etapa: Plav – Gusinje – Vusanje – Theth – Valbona – Qafa Preslopit – Vusanje;
Lipanj / Juni. Planinarski pohod na vrh Guri i Kuq / bivši naziv Žuti kamen (2525 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Peja / Peć (Kosovo), pravac uspona: katun Necinat i Drešajt (1450 m) – Kučiško jezero (1850 m) – Malji necinat (2339 m) – vrh Guri Kuq. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 5 sati. Visinska razlika 1075 + 200 = 1275 m. Organizator: PD “Gjeravica“ Peja / Peć;
Srpanj / Juli. Planinarski pohod na najviši vrh Kosova – Đeravica / alb. Maja e Gjeravicës (2656 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Plava (Crna Gora), pravac uspona: katun Bogićevica (1750 m) – Hodžin ravan (1850 m) – Dvojnice (2000 m) – Tropojsko jezero (2220 m) – Veliko jezero (2340 m) – vrh Đerovica / Maja e Gjeravicës. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 906 + 100 m = 1006 m. Organizator: PD “Hrid“ Plav;
Kolovoz / August. Planinarski pohod na najviši vrh Crne Gore – Zla Kolata / alb. Kollata ë Keqe (2534 m). Pristup do ishodišne tačke je iz Gusinja (Crna Gora), pravac uspona: selo Gornje Vusanje (980 m) – Zarunica – Fus sirma – Qafa e Borit (1780 m) – Ledena spilja / alb. Shpellë akulli – Skripa – Zla Kolata / Kollata ë Keqe. Vrijeme trajanja uspona u jednom pravcu 6 sati. Visinska razlika 1554 m. Organizator: PD “Hrid“ Plav.

Planinarska literatura:

Zlatko Smerke, Stijene Jugoslavije – alpinistički vodič, knjiga 1; izdavač: Planinarsko društvo “Ravna Gora“, Varaždin, 1977.
Branislav Cerović, Crnogorske Planine – odabrane planinarske ture; izdavač: Slavko Radović, Vrbas, 2002.
Miljan Radović, Rajko Marić, Crnogorske Prokletije – priroda, ljudi, turizam, razvoj; izdavač: Ministarstvo turizma Crne Gore, Podgorica, 2002.
Branko Kotlajić i Radonja Šekularac, Grbaja – Gusinjski deo Prokletija – istorija, antropogeografija i planinarski vodič; izdavač: Planinarsko društvo “Radnički“, Beograd, 2003.
Daniel Vincek, Ratko R. Popović i Mijo Kovačević, Planine Crne Gore – vodič za planinare; izdavač: “Monitor“, Podgorica, 2004.
Mickal Kleslo, Po planinama Balkana, Bosna i Hercegovina, Crna Gora – turistički vodič na češkom; izdavač: SKY, Vresina, 2004.
Rifat Mulić, Plavsko – Gusinjske Prokletije – četrdeset planinarskih staza; izdavač: Planinarsko društvo “Karanfili“, Gusinje, 2009.
Planinarski vodič Hajla; izdavač: NVO Pogled i PK Pogled, Rožaje, 2010.
Ervin Kalač, Planine rožajskog kraja – monografija; Rožaje, 2013.

Planinarske i topografske karte:

Prokletije – Brada, Topografska karta 1:50.000, toponomastiku sakupio i obradio prof. dr. Branimir Gušić uz suradnju prof. dr. Željka Poljaka, sastavio i izradio Mirko Marković. Na poleđini karte je skica – panorama s vrha Maja Bals. Izdavač: Planinarsko glasilo HPS “Naše planine“, Zagreb 1963. god.
Prokletije – Planinarska karta 1:75.000, izdavač: Planinarsko smučarsko društvo “Đerovica“ i Turistički savez regiona Peć, 1966. god.
Prokletije – planinarenje i biciklizam, karta 1:50.000, izdavač: Lokalna turistička organizacija Plav uz pomoć GTZ (Njemačka tehnička saradnja), 2009. god.
Topografske karte 1:25.000 i 1:50.000 (1972. god.) i 1:100.000 (1970. god.), izdanje Vojnogeografski institut Beograd.

Naslovna slika: Prokletije, granični kamen na grebenu Maja Popadija (2030 m). Na graničnoj crti triju susjednih država Albanije, Crne Gore i Kosova još uvijek stoje stare oznake na kamenim piramidama: SFRJ (Socijalistička federativna republika Jugoslavija) i SPSH (Republika Popullore e Shqipërisë / Narodna Socijalistička Republika Albanija)