Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na topografskoj karti Bjelašnice R=1:25.000, Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god., pogrešno su označeni dva najviša vrha u masivu Vlahinje: Mala Vlahinja (2056 m.n.v) i Velika Vlahinja (2005 m.n.v), a treba da stoji obratno.
Tačnu lokaciju ova dva vrha je opisao Ing. Jovo Popović u planinarskom vodiču „Kroz planine Bosne i Hercegovine“, Sarajevo 1935. god., str. 84 – 85:
“Sam greben Bjelašnice smješten je na ivici visoravni, te se strmim stijenama ruši prema Velikom Polju. Pruža se od jugoistoka prema sjeverozapadu sve do Velike Vlahinje. Odatle naglo zakreće prema zapadu i pada u dolinu Mrtvanje. Najviši se vrh nalazi na istočnom rubu, te se strmom kosinom uzdiže visinski kojih 500 m iznad Stinog Dola. Na vrhu je meteorološki opservatorij u visini od 2067 m. Sjeverozapadno od vrha leži Velika Vlahinja (2057 m), a iza nje Mala Vlahinja (1999 m). Greben je go, tek na južnim obroncima obrastao dosta bujnom klekovinom…“
Na osnovu pisanih podataka starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana izvršena je ispravka na topografskoj karti Bjelašnice u vodiču “Po planinama oko Sarajeva”, autori Braco Babić i Drago Bozja, Fondacija “pro-BITR-a”, Sarajevo 2006. god. gdje stoji ispravan podatak: Mala Vlahinja (2005 m/nv) i Velika Vlahinja (2056 m/nv).
Sa Velike Vlahinje i Male Vlahinje pružaju se široki vidici na mnoge planine: Trebević, Romanija, Treskavica, Visočica, Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Kamešnica, Tušnica, Cincar, Malovan, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja i dr.
Pristup na vrhove Vlahinje
– Iz sela Ljubovčići: pored pl. doma na Šavnicima i Hobera, ili preko Bora do Salihagine bajte, dalje pored pl. kuće Pod Gradina i Vjetrenih vrata do katuna i pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv). Nastaviti ka pl. kući na Sitniku (1735 m/nv) i pokraj Prdirupe izaći na greben Vlahinje (5 h);
– Od olimpijskog ski-centra Bjelašnica u Babinom dolu i pokraj met. st. Opservatorija. Nastaviti vršnim grebenom ka bivšem JNA objektu te dalje do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h).
– Od Velikog polja ili Gornje Grkarice na Igmanu „Josipovom stazom“ i pokraj Kotlova na vršni greben Bjelašnice. Dalje nastaviti ka bivšem JNA objektu do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h);
Toponimi nastali po Vlasima
U bosanskohercegovačkim planinama postoje mnogi toponimi koji nose naziv po Vlasima, nomadima-stočarima (etnička grupa iz Jugoistočne Europe):
Planine Vlašić, Cincar i Romanija; Vlahova gora, Vlaško brdo, vrh Vlaška gromila, Vlaška ravan, Vlaška kosa, Vlaško polje, Vlaška voda, Vlaške vode, Vlah, Vlahovac, Vlahinja, Vlahinje, selo Vlaholje, Vlahovača, vrhovi Velika i Mala Vlahinja, vrh Velika Vlajna, Vlajina, Vlahovići, Vlaškovo, Vlaškovac, Vlašćići, Vlašani, Stari Vlah.
Naseljavanje Vlaha u Bosni
Pod pritiskom provala Osmanlija došlo je već prije kosovske bitke nešto Vlaha iz tračkih planina u Bosnu, te se spominju i za banovanje Tvrtka, ali u množini se doseljavaju tek iza kosovske bitke preko Sandžaka i Crne Gore, te u jugoistočnoj Hercegovini gdje nastaje cijeli niz katuna (ljetna stočarska naselja), od kojih se u spisima dubrovačkog arhiva (1393. – 1437. god.) spominju vlaški katuni:
Bobani, Bogani, Bogčinići, Bogdašići, Boljuni, Bunčići, Bojičići, Branisovci, Burojevići, Drobnjaci, Đermanovići, Goduni, Ivice, Kresojevići, Krstići, Kutlovići, Maleševci, Mirilovići, Miruše, Pilatovci, Pliščići, Predojevići, Priradci, Riđani, Tomići, Vragovići, Zlokruhci, Žurovići i dr.
Najveći broj Vlaha u Bosni doseljava koncem 15. stoljeća. Svi doseljeni Vlasi u novim staništima bili su do kraja 16. stoljeća teritorijalizirani. Dolaskom i naseljavanjem Vlaha u Bosnu neizbježni su bili međusobni dodiri etničkih grupa i međuetnička prelijevanja i mješanja, praćena živim uzajmnim uticajima koji su u dužem procesu, vodili do prevladavanja brojnije, slavenske etničke grupe i do postepenog slaviniziranja romanskih Vlaha.
U toku procesa njihovo ime gubilo je oznaku etničke i dobivalo značenje privrednog zanimanja i jednog naročitog oblika privređivanja, te su “Vlasima” nazivani pripadnici nomadskih-stočarskih zajednica i njihovih starješina ili katuna bez obzira na njihovo davno etničko porijeklo. U vremenu kada se Vlasi kao posebne cjeline stanovništva pominju na teritoriji srednjovjekovne bosanske države, oni se pojavljuju kao već odavno slavenizirana masa stočara, u kojoj se iz ranijih, predslavenskih vremena sačuvao samo poneki trag u toponimima, osobnim imenima ili u nekim tehničkim terminima.
Veći broj Vlaha doseljenika je došao u Bosnu iz doline rijeke Babune, Šar-planine i Skopske Crne Gore (na teritoriji tadašnje Vardarske Makedonije). U doba svog dolaska u Bosnu bavili su se isključivo stočarskim nomadstvom, a nakon što su se trajno naselili počeli se baviti zemljoradnjom i periodičnim nomadstvom, kiridžilukom (ar.-tur. kiridžija = onaj koji s konjima i kolima prevozi robu uz novčanu naknadu). Baveći se kiridžijskim poslovima Vlasi su u trgovačkoj bilanci srednjovjekovne Bosne unijeli pozitivnu stavku, jer su izvoznoj trgovini dobavljali svoje stočarske proizvode: kožu, vunu, sir, maslo, suho meso i drugu robu. Obavljali su svojim karavanima veliki dio prometa između mora, Bosne i istočnih zemalja Balkana.
Kada su Osmanlije u početku zagospodarili Bosnom široki prostor između gradova trebalo je čuvati posebnom pograničnom vojskom, u gustim nizom karaula, palanki i čardaka, čuvala stražu, popravljala ceste i osiguravala klance i prolaze. Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljenih isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od doseljenih Vlaha. Za svoju službu dobivali su seoske posjede, za koje su plaćali carskom hasu porez.
Na pravo porijeklo doseljenih Vlaha u Bosni upućuju nas i njihova stara obiteljska imena. Mnoga imena su zamjenjivana patronimikom, izvedenim po očevom imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovom zavičaju, a vrlo često i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani.
Vlaška obiteljska imena u novije vrijeme su slavinizirana nastavkom ić ili ović, ević. Neka vlaška obiteljska imena su sačuvana u izvornom obliku do danas, npr.:
Banjanin, Banjac, Balac, Balaban, Baloban, Balorda, Banduka, Bilbija, Boban, Bogan, Bokan, Boljun, Bovan, Beara, Bencun, Belen, Belan, Beljan, Bender, Besara, Becija, Bečija, Blažon, Birovesko, Brutus, Bublin, Buljan, Burmaz, Bumbeš, Buljig, Buđelan, Bumbak, Butor, Butur, Buzat, Buzdok, Buzej, Cikota, Cuce, Čokorilo, Ćećez, Darda, Doman, Dodig, Dodik, Drpa, Drljan, Drljepan, Degen, Drečo, Drecun, Đerman, Furtula, Gac, Gala, Godun, Jarkula, Kalin, Karan, Kecman, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Kapor, Kožul, Kuci, Latas, Lopar, Macura, Mataruga, Njeguš, Pađen, Palavestra, Punja, Puđa, Primilo, Rapa, Riđan, Pešorda, Rkman, Šola, Šolaja, Šabat, Šatara, Sarvan, Servan, Šikman, Šukman, Šuman, Šurla, Šurlan, Škipina, Špira, Šagolj, Šogolj, Šešelj, Šuput, Štedul, Šebez, Šekularac, Šormaz, Tantula, Taor, Tintor, Toholj, Toroman, Tubin, Vlaho, Varvilo, Varez, Vurdelja, Žeželj, Žungul, Žuža, Žužul, Žiga itd.
Zaključak
Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija treba označiti tablama Veliku Vlahinju i Malu Vlahinju sa nazivom i nadmorskom visinom vrha na njihovoj stvarnoj lokaciji. Ovaj prijedlog je baziran na kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.
Naslovna slika: Bjelašnica – Na rubu Vlahinjskog kotla (2000 m/nv)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 