PLANINARENJE sa Bracom Babićem

Treskavica, topografska karta – Ćaba i Treskač

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na topografskoj karti Treskavice R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine stoji neodgovarajući naziv najvišem vrhu planine i pogrešno su označena dva najviša vrha u masivu Treskača.
Oko naziva najvišeg vrha Treskavice i njegovog značenja oduvijek su se vodile žustre rasprave a posebno među planinarima o tome koji je njegov prvobitni naziv. Kartografskom hronologijom praćene su povijesne činjenice koje govore o tome da je najvišem vrhu Treskavice u prošlosti više puta promijenjen njegov naziv ovim redosljedom: Ćaba, Pakliješ, Đokin toranj i Mala Ćaba.

Toponomastika je grana lingvistike koja se bavi porijeklom i značenjem pojedinih toponima. A ta oblast nauke je vrlo nesigurna i nikada nismo sigurni da smo našli pravo rješenje. I zaista je tako, kad pomislite da ste na putu ka istinskom rješenju, pojavi se neko ko vas vrati na početak. Na našim prostorima je to još više izraženo. Tu ima toponima čije je porijeklo iz različitih izvora: predslovenskih, slovenskih, romanskih, orijentalnih/turskih, germanskih. Geografski nazivi na topografskim kartama karakterišu kraj i narod. Udubljivanjem u korijen naziva i njegov smisao, može se mnogo što šta otkriti, mada nam oni na prvi pogled ne govore mnogo.

ĆABA

Po narodnom predanju najviši vrh Treskavice dobio je ime po tome što su u prošlosti mještani islamske vjeroispovjesti iz sela podno planine svake godine 2. augusta (Aliđun, Sv. Ilija, Ilinden) izlazili na ovaj vrh da bi klanjali i proučili hair dovu za kišu i berićet (napredak, izobilje). Stijene blizu vrha i danas nose ime Ćabenske (2060 m/nv). Povijesno-geografska analiza toponima na području Treskavice bazirana je na povijesnim dokumentima čije su prezentacije našle mjesto na povijesno-geografskim kartama. Prema najstarijem dostupnom izvoru na karti Dr. Jovana Cvijića (1865. – 1927.) jasno se vidi naziv najvišeg vrha Treskavice – Ćaba i njegova nadmorska visina 2088 m.

PAKLIJEŠ

Ime Pakliješ po prvi put se pojavljuje na topografskoj karti autora Ing. Jove Popovića u planinarskom vodiču “Kroz planine Bosne i Hercegovine”, izdanje planinarska društva u Sarajevu 1935. god. Vrh je ovo ime vjerovatno dobio po mnogobrojnim dubokim vrtačama kojima je narod dao naziv Pakliješ, a nalaze se južno od najvišeg vrha Treskavice u masivu Pašine planine između kote 2070 m/nv i kote 2086 m/nv. Za ove vrtače kažu ako čovjek po magli ili snježnoj vijavici u njima zaluta jedva bi živu glavu iznio.
Na Treskavici postoji još jedno područje sa gotovo istim nazivom a na karti je označeno pod nazivom Paklenjače. Ovo područje se nalazi južno od Trokun vrela i njegovo ime također pokazuje da se radi o negostoljubivom mjestu. Područjem dominira ljuti krš i gusta klekovina zbog koje je otežano kretanje i orijentacija na terenu.

ĐOKIN TORANJ

Na najvišem vrhu Treskavice sredinom prošlog stoljeća je izgrađeno planinarsko sklonište po uzoru na Aljažev stolp na Triglavu u Sloveniji – najviši vrh Julijskih Alpa. Konstruktor skloništa bio je Ing. Rade Lasić. Na izgradnji skloništa najviše su se angažirali sarajevski planinari Rade Lasić, Đoko Petrović, Hidajet Galičić, Mustafa Bundo i Čelper Drago. Probna montaža metalne konstrukcije skloništa najprije je izvršena u staroj termoelektrani u Sarajevu, a zatim je u ranu jesen 1950. godine izvedena masivna radna akcija uz učešće planinara iz matičnog pl. društva i drugih sarajevskih pl. društava u kojoj je metalna konstrukcija u dijelovima i cementom prenesena na najviši vrh Treskavice. Pijesak za izradu temelja skloništa je kopan na vrhu, a voda je uzeta na Ušljivim vrelima.
Prilikom razmatranja davanja naziva skloništa na Upravnom odboru PD ”Treskavica”, predsjednik društva Ing. Nikola Sedlar predložio je da se skloništu da naziv po Radi Lasiću u znak priznanja za njegov doprinos na izgradnji ovog objekta. Rade Lasić, veliki planinarski entuzijasta, čovjek izuzetne skromnosti bio je protiv ovog prijedloga. Nakon toga donesena je odluka da se skloništu da naziv ”Đokin toranj” po Đoki Petroviću, dugogodišnjem predsjedniku PD ”Treskavica” i jednim od osnivača ovog Društva. Planinarima je ovo sklonište bilo od velike važnosti da se u njemu mogu skloniti u najrazličitijim vremenskim uvjetima, a vremenom je postalo prepoznatljiv simbol Treskavice.
Na TK R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine, najviši vrh Treskavice nosi naziv Đokin toranj upravo po ovom planinarskom skloništu kojeg više nema na vrhu. Naime pl. sklonište je uništeno u minulom ratu u BiH (1992. – 1995. god.) a njegovi ostaci se nalaze stotinjak metara niže na južnoj stani najvišeg vrha Treskavice.

MALA ĆABA

Ime najvišem vrhu Treskavice je preimenovano u Mala Ćaba, ova treća po redu promjena naziva vrha nije evidentirana na topografskoj karti. Željezni jarbol sa tablom i novim nazivom vrha postavili su mještani iz sela Ljute (2010. god.). Vrh je prije toga nosio naziv Đokin toranj.
Nekoliko godina kasnije grupa sarajevskih planinara sagradila je na vrhu veliku kamenu piramidu oblika kocke, dimenzija 1,80 m x 1,80 m, visine 2,00 m.

TRIJESAK, TRESKAČ

Osim imena najvišeg vrha planine na topografskoj karti Treskavice R=1:25.000 načinjena je greška u nazivu i lokaciji za dva najviša vrha u masivu Treskača – Veliki Treskač i Mali Treskač. U Glasniku Zemaljskog muzeja za 1933. god. u članku “Ljetni stanovi (mahale) na planini Treskavici”, str. 181-193, autora Ing. Jove Popovića, u pasusu koji se odnosi na Kalinovačku Treskavicu, str. 183, spominju se prvobitna imena dva najviša vrha u masivu Treskača i njihova tačna lokacija: Veliki Trijesak i Mali Trijesak. Iz ovoga se jasno vidi da je naziv vrha Mali Trijesak/Mali Treskač na pogrešnoj lokaciji upisan što se i vidi na topografskoj karti R=1:25.000, izdanje Vojnogeografski institut Beograd, 1975. godine. Na karti gdje stoji ovaj naziv nalazi se vrh Veliki Trijesak/Veliki Treskač. Greškom je zamjenjena lokacija ova dva vrha koja se također jasno vidi i u knjizi “Treskavica biser prirode”, autora Prof. dr. Ljube J. Mihića (1984. god.), str. br. 17 i 20.

Zaključak:

Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija najbolje je najvišem vrhu Treskavice vratiti njegov prvobitni naziv Ćaba jer stariji naziv od ovoga nije poznat. Ovaj prijedlog je u skladu s kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.

Napomena:

U bosanskohercegovačkim planinama toponim Ćaba nije raritet. Postoje još dva dovišta pod ovim imenom i pojavljuju se na Veležu – kota 1753 m/nv u predjelu Velika Velež i na Crvnju – kota 1793 m/nv južno od vrha Zimomor. Ovi toponimi su upisani na topografskim kartama BiH, R=1:25.000, izdanje VGI Beograd, 1975. god.
Znači li ovo da su mještani iz sela u podnožju ove dvije hercegovačke planine manje poštovali Ćabu – sveto mjesto u Saudijskoj Arabiji u odnosu na mještane iz sela u podnožju Treskavice jer se u toponimu vrha Ćaba na Crvnju i Veležu ne spominje Mala Ćaba, već samo Ćaba.
Dr. Jovanu Cvijiću, eminentnom naučniku svjetskog glasa ovaj detalj sigurno ne bi promakao i zato je u svojoj knjizi Tragovi glečera na Balkanskom poluostrvu na karti Treskavice najviši vrh označio nazivom Ćaba.

Zamislite da se Bašćaršiji promjeni ime u Sebilj samo zato što je na njenom glavnom trgu izgrađena česma Sebilj, ili još bolje poređenje da se ime najvišeg vrha Slovenije promjeni u Aljažev stolp po nazivu pl. skloništa na vrhu Triglava.
Sve je moguće, evo, na primjer na topografskoj karti R=1:25.000, izdanje VGI, 1975. god. najviši vrh Treskavice nosi naziv Đokin toranj po limenom skloništu kojeg su planinari izgradili pedesetih godina prošlog stoljeća i nazivali ga po Đoki Petroviću, tadašnjem predsjedniku PD “Treskavica“ Sarajevo.
Dosadašnaj istraživanja su pokazala da je najstariji naziv najvišem vrhu Treskavice – Ćaba i stariji od ovog naziva nije poznat. Svi drugi nazivi Pakliješ, Đokin toranj i Mala Ćaba su nastali kasnije čime se trajno zatire originalno ime vrha.
Dr. Jovan Cvijić u studiji “Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore“ iz 1899., spominje Ćabu – najviši vrh Treskavice i Ćabenske stijene, u grafičkom prilogu studije je i karta Treskavice koju je on vlastoručno nacrtao.
Dr. Josip Fleger u članku “Treskavica”, Hrvatski planinar br. iz 1932., spominje Ćabu, najviši vrh Treskavice;
Ing. Jovo Popović u planinarskom vodiču “Kroz planine BiH“, iz 1935., spomnje Pakliješ, najviši vrh Treskavice, ovo ime vrhu je dato po nazivu platoa na kojem se vrh nalazi;
Umberto Girometta u članku “Treskavica planina“, “Hrvatski planinar“ iz 1937., spominje Pakliješ, najviši vrh Treskavice;
Josip Sigmund u članku “Iz zapisa o Treskavici planini“, “Hrvatski planinar“ iz 1939., spominje Pakliješ, najviši vrh Treskavice.

Naslovna slika: Treskavica, vrh Ćaba (2086 m/nv)

Uzeir Beširović – Bešo, Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988

Udruženje planinarsko društvo “Treskavica“ Sarajevo u želji da sačuva sjećanje na svog člana Uzeira Beširovića povodom desetogodišnjice od smrti izdalo je monografiju koja sadrži priče i fotografije iz njegove obimne i vrijedne zaostavštine.
Za ovu monografiju izdvojili smo samo jedan dio iz brojnih zapisa i fotografija sa bosanskohercegovačkih planina koji obuhvataju period njegovih planinarskih i skijaških pohoda od 1958. – 1988. godine.
Prikupljanje i obrada dokumentacije za ovu po mnogo čemu jedinstvenu monografiju trajalo je dvije godine. Knjiga je štampana na 283 strana luksuznog papira formata 27 x 21 cm. Knjiga sadrži 82 priče ilustrovane sa 114 fotografija crno-bijelih i u boji, umjetničke i dokumentarne vrijednosti.

Urednik: Braco Babić

Ko je i kakav čovjek bio Bešo?

Uzeir Beširović – Bešo, Sarajevo (1924. – 1999.), prvi put se predstavio čitaocima člankom o Jozi Klepici iz sela Doljana kod Jablanice, planinarskom vodiču i domaćinu u planinarskoj kući na Vilincu – Čvrsnica. Članak je objavljen 1958. godine u “Našim planinama” glasilu Planinarskog saveza Hrvatske (od 1966 do 1981. godine suizdavač je PS BiH). Pisao je i u drugim planinarskim časopisima: “Planinarski list”, “Bilogorski planinar”, “Staze” i dr. Do 1988. godine objavio je oko dvjesto članaka i mnoštvo fotografija sa planina od Triglava preko Velebita, Durmitora i Prokletija do Šar-planine. Stekao je širok krug svojih čitalaca koji su zavoljeli njegov stil pisanja i kratke skice o planinama. Posebnu vrijednost njegovim putopisima davale su fotografije visokog umjetničkog dometa, koje su se često nalazile kao ilustracija u raznim časopisima, knjigama i monografijama.

Među planinarskom publikom bio je poznat kao vrstan predavač koji osvaja ne samo svojim savršenim kolor slajdovima nego i popratnim komentarom koji pobuđuje lirske osjećaje. Učestvovao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama na kojima je osvojio mnogobrojne nagrade posebno za crno-bijelu fotografiju. Bešo je bio neobično skroman čovjek, lišen bilo kakve želje za popularnošću koju je ipak za svog života stekao kod široke planinarske javnosti svojom ljudskošću i tihom srdačnošću. Premda je bio iskusan planinar, nikad se nije rado prihvatao istaknutih funkcija u planinarskoj organizaciji. Radeći tiho i neumorno na širenju planinarske ideje i povezivanju planinara, stekao je širom bivše SFR Jugoslavije veliki broj prijatelja. Bešo je bio Sarajlija, kao pravni referent radio je u JKP “Tržnice-pijace”, a kao planinar član planinarskog društva “Treskavica” i “Bjelašnica”. Iako je živio sam, pod vrhom Jahorine sagradio je skromnu planinsku kuću – brvnaru koja mu je bila drugi dom. Iskreno se radovao svakom dolasku u njegovu kuću. Brojna djeca njegovih prijatelja su u toj kući provela sretne dane zimskog i ljetnog raspusta.

U planini je volio susrete s čobanima, koscima, domaćinima u katunima, mladima na teferičima. Snimio je portrete brojnih gorštaka, lica izboranih suncem i oštrim planinskim vjetrovima. Fotografije je uvijek slao na adrese i možda su to bile jedine u njihovim životima. Mnogi gorštaci su zapamtili Bešu kao rijetkog čovjeka iz grada koji je imao vremena da stane i popriča i sasluša njihovu priču. U njegovom ruksaku bilo je uvijek mjesta za slatkiše, knjige pa čak i školski pribor za djecu, kutija cigareta za odrasle. Za prijatelje u gradu sakupljao je ljekovito bilje, šumsko voće i gljive.

Za vrijeme trajanja agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992. – 1995. god.) teško je podnosio granatiranje Sarajeva. Jedna granata uništila mu je stan. Još teže podnosio je opsadu grada jer je bio odsječen od planina koje je toliko volio.
Za društveni rad i doprinos u razvoju planinarstva Uzeir Beširović – Bešo nagrađivan je visokim priznanjem Zlatnom značkom Planinarskog saveza Jugoslavije, Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i Planinarskog saveza Hrvatske.

Iz recenzije

Svjedočanstvo o jednom čovjeku i jednom vremenu

Autori monografije biraju najznačajnije tekstove i najbolje fotografije Uzeira Beširovića, želeći ga predstaviti u pravom svjetlu, ali i vodeći računa o fotografijama: planinski ambijent, već nestali narodni običaji – svjedočanstva stare Bosne koja bi bez Bešinog djela otišla u zaborav. Portret legendarnog vodiča Muje Holjana iz Lukavca na Bjelašnici, ne govori samo o čovjeku, nego i o nošnji tog kraja, i planinarskoj opremi koja je tada bila savremena. Lukomir, posljednje bosansko selo, sačuvano je na Bešinim fotografijama i to je još jedna nemjerljiva vrijednost. Običaji zabjelašničkih sela, narodna nošnja, pejzaži bosanskih planina u vrijeme kad su stotine hiljada ovaca pasle planinsku travu, a ljudi bili sretni, iako tada nisu to znali, i posebno stečci, znamenje naših predaka Dobrih Bošnjana. Muhamed Gafić

Omaž bosanskohercegovačkim planinama

Ni jedna planina ne može biti u cjelosti opisana, doživljena pogotovo. Uvijek su to samo fragmenti koji su svaki za sebe mali svemir. Tako i Beširović doživljava planinu. Za njega je planina jutro, nenadani susret, tamni oblaci, noć, usamljeno planinsko jezero, stjenoviti kuk, zalazak sunca … Planina je za njega uvijek neiscrpno bogatstvo slika i zvukova. Beširović je majstor za detalj. Kao i mnogi prije njega planinari – pisci, i Beširovićevi su tekstovi uvijek mješavina subjektivnog i objektivnog. Danas kad je jedna kultura života na planini potpuno nestala iz naših krajeva upravo Beširovićevi tekstovi postaju neprocjenjivi, a o njegovim fotografijama da i ne govorimo.

mr. Jasminko Mulaomerović

Impressum

Naziv djela: Uzeir Beširović – Bešo
Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988
Priredili: Braco Babić, Gordan Čahtarević
Izdavač: UPD “Treskavica” Sarajevo
Za izdavača: Džemal Melić
Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić
Urednik fotografije: Gordan Čahtarević
Redakcija: Braco Babić, Gordan Čahtarević,
Advija Mulalić – Stajić, Zdravko Raštegorac,
Fuad Smailbegović
Recenzenti: Muhamed Gafić, mr. Jasminko Mulaomerović
Lektor: mr. Aida Kršo
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Korektor: Braco Babić
Tiraž: 1000 primjeraka
Godina izdanja: 2009.
Štampa: BEMUST; Sarajevo
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

908; 551.4.035 ] (497.6) (084)

BEŠIROVIĆ, Uzeir

Bosanskohercegovačke planine: 1958 – 1988. / Uzeir Beširović – Bešo;
[priredili: Braco Babić, Gordan Čahtarević ]
– Sarajevo: Udruženje planinarsko društvo “Treskavica“, 2008.
– 283 str. : ilustr. ; 27×21 cm

ISBN 978 – 9958 – 9015 – 0 – 8
1. Babić, Braco; 2. Čahtarević, Gordan
COBISS . BH – ID 16962054
————————————————–
Pomocija knjige

Knjiga Uzeir Beširović – Bešo, Bosanskohercegovačke planine 1958 – 1988 predstavljena je 3.12.2009. godine u dvorani Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića.
O knjizi su govorili promotori Muhamed Gafić, Jasminko Mulaomerović, Zehrudin Isaković i Braco Babić.

Galerija fotografija, izbor iz knjige 1 / 10

Rakitnica, Bjelašnica
Trijeska, Jahorina
Kuk, Lebršnik
Turski dol, Bjelašnica
Pesti brdo, Čvrsnica
Maglić
Police, Visočica
Korita, Visočica
Vita bara, Zelengora
Čerga u Mandinom dolu, Visočica

Hrlin greb na Visočici

Legendu o Hrlinom grebu na planini Visočici prvi put sam čuo od hodže Zejnila-ef. Bibera i po njegovom sam je kazivanju zapisao u svoj planinarski dnevnik. Na višednevnoj planinarskoj turi po Visočici koja je trajala od 8.- 10.8.1997. godine konačili smo u hodžinoj kući u selu Luka (na području Bjelimići).
Na tim turama tada je sa mnom bio moj drug Ahmed Sulejmanović Jare.
Ovu legendu posvećujem dvojici divnih ljudi za koje me veže dugogodišnje prijateljstvo, rahmetlijama: hodži Zejnilu i sarajevskom planinaru Jaretu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Hrlin greb (Hrlin grob) nalazi se na prijevoju između vrha Parič (1941 m) i bezimene kote 1880 m. Smješten je na nadmorskoj visini 1775 m pokraj čobanske staze koja se niže Podova strmo obara u vrletnu dolinu potoka Međeđa. Na mezaru (grobnom mjestu) nekad davno u osmanskom periodu su podignuta dva bašluka (kameni nišani). Za bašluk sa gužvom narod pripovjeda da je podignut nekom hercegovačkom stočaru koji je ubijen i sahranjen na ovom mjestu. Ne zna se njegovo ime ali je poznato njegovo prezime Hrle – porijeklom iz Stoca. Po tome se mjesto na kojem je sahranjen zove Hrlin greb. Bašluci na mezaru su sačuvani do današnjeg dana. O tom tragičnom događaju i danas se ispredaju mnoge priče na sijelima u Bjelimiću.

Legenda govori o tome kako se jednog dana Hrle sa svojim stadom zaustavio na putu za Visočicu i zakonačio na pašnjacima u Potkraju ispod Sirovog gvozda. Hrle nije znao da je beg Koldžo Šurković iz Odžaka (najveće selo na području Bjelimići) zabranio svim hercegovačkim stočarima da na njegovim pašnjacima ne smiju boraviti bez njegovog znanja i dozvole. Kad je sutradan beg Koldžo čuo da je Hrle na njegovim pašnjacima dotjerao stoku, uzeo je pušku i uzjahao konja, te otišao da ga potraži i otjera sa planine. Susreli su se se kod vrela na Lokvicama i nakon kratke prepirke beg Koldžo je pucao iz puške na Hrlu, ali je ona zatajila. Hrle je nakon toga begu Koldži uzvratio ovim riječima: “Eh, moj beže, da vidimo hoće li i moja pušaka zatajiti kao što je tvoja”. Nanišanio je, puška je opalila i beg je smrtno pogođen pao s konja.

Nakon što je ubio bega Koldžu, Hrle je pobjegao u središnji dio Visočice i sakrio se u jednoj pećini u Međeđi. Za Hrlom su u potragu krenuli mnoge zaptije (policajci) i ubrzo su ga pronašli ali mu nisu mogli ni blizu prići jer je bio dobro naoružan i odlučan u odbrani, sve dok nisu pribjegli lukavstvu poslavši njegovog pobratima iz obitelji Mujan (iz Luka) da s njime pregovara, i obećavši mu život ako se preda, jer je bega Klodžu ubio u samodbrani. Međutim zaptije su prekršili dogovor i odmah su nakon predaje ubili Hrlu.

**Visočica, Hrlin greb (1775 m). Vrhovi na grebenu slijeva nadesno: Drstva (1808 m), Malo Brdo (1860 m), Veliko Brdo (1884 m) i Đetelaš (1930 m).**
**Na slici krajnje lijevo vidi se najviši vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m).**

Naslovna slika: Visočica, Hrlin greb (1775 m). Na horizontu vide se dva najviša vrha planine Visočice: Veliki Ljeljen (1963 m) – na sredini slike i Džamija (1967 m) – krajnje desno.

O autoru bloga

Braco Babić, planinarski vodič, turistički vodič, nadzornik parkova prirode, instruktor markacist, publicist; član planinarske organizacije od 1970. godine; inicijator i jedan od osnivača planinarske vodičke službe u BiH; predsjednik komisije vodiča Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine (2005. – 2006. god.); predsjednik komisije vodiča Planinarskog Saveza Kantona Sarajevo (2007. – 2008. god.); predsjednik Komisije za planinarske puteve Planinarskog Saveza Federacije BiH (2015. – 2018. god.).

Kao aktivan planinar pristupio na mnoge vrhove Balkana, Europe, Afrike i Azije. Uspješno učestvovao u himalajskim ekspedicijama na Mera Peak (2009. god.) i Island Peak (2013. god.) i dr. Učestvovao u mnogim akcijama markiranja planinarskih puteva i transverzala u bosanskohercegovačkim planinama. Vodio mnoge uspone na vrhove iznad 2000 metara nadmorske visine u ljetnim i zimskim uvjetima.

Kada nije u planini posvećen je pisanju knjiga, vodiča i reportaža iz oblasti planinarske literature i publicistike. Autor, koautor, glavni i odgovorni urednik, stručni saradnik i konsultant brojnih projekata na promoviranju planinarstva i planina Bosne i Hercegovine.
Za veliki doprinos na razvoju planinarstva dobio je “Zlatni znak Saveza“ najviše počasno priznanje za pojedince koje dodjeljuje Planinarski savez Bosne i Hercegovine (2009. god.).
Za posebne i izuzetne zasluge u dugogodišnjem neprekidnom aktivnom radu u planinarskim specijalnostima dobio je “Povelju za životno djelo – Počasni član Saveza“ najviše počasno priznanje za pojedince koje dodjeljuje Planinarski savez Federacije Bosne i Hercegovine (2025. god.).

Mnoge putopise o planinama objavio je na internetskim stranicama. Zaljubljenik je fotografije i kada je u prirodi ne razdvaja se od fotoaparata.

O planinama i mjestima koja posjećuje piše i na svom facebook profilu, a ponekad objavi i poneki video zapis na You Tube kanalu gdje ga možete pratiti i tamo.