Putevima švercera duhana

Avanture švercera duhana su dio legendi vezanih za naše planine. Ova priča je podsjećanje na te ljude i neizvjesnosti kojima su bili izloženi u planinama, uz želju da se dio tog predanja osvježi i sačuva od zaborava obišao sam puteve kojima su najčešće prolazili. Natovareni teškim ruksacima, šverceri duhana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina. Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vlasti Austro-Ugarske Monarhije proklamuju Zakon o osnivanju monopola, po kojem se pod nadzor države stavlja cjelokupna proizvodnja, prerada i prodaja duhana. Duhan se mogao uzgajati jedino za vlastite potrebe, a za prodaju morao se plaćati porez zvani “mururija”. Suočeni sa neimaštinom seljaci su bili primorani da se snalaze kako bi preživjeli i počinju se baviti švercom duhana. U to vrijeme duhan se nije smio imenom zvati i u narodu je bio poznat pod nazivom “škija“.

Radilo se o unosnom ali i jako opasnom poslu, koji je zahtjevao veliku snalažljivost i vještinu izbjegavanja tadašnjih žandara. Tražio je mnogo teškog rada, zapošljavao je gotovo sve članove obitelji, od djece preko odraslih do staraca. Avan i mašina za križanje duhana čuvali su se u najvećoj tajnosti skriveni u podrumu ili pećini. Žandari su imali svoje načine traganja. Nož na avanu se morao oštriti i kovati povremeno kod majstora kovača. Majstori kovači uvjek su bili za nešto krivi i dugovali žandarima i za nadoknadu i njihovu blagost, čim bi otkovali i naoštrili nož, sve bi njima prijavili.

Šverceri duhana da bi izbjegli zasjede koje su im često postavljali žandari birali su teško prohodne staze na visokim planinama noseći teret na svojim leđima. Putevi švercera duhana iz zapadne Hercegovine vodili su u Dalmaciju, Zagoru, Krajinu, Posavinu, Bosnu… uglavnom u veće gradove: Split, Makarsku, Dubrovnik, Sinj, Knin, Bihać, Banja Luku, Brčko, Jajce, Travnik, Sarajevo i Foču u kojima je postojala potražnja za “žutim zlatom”, kako su “škiju“ od milja nazvali strastveni pušači.
Natovareni teškim ruksacima, šverceri duhana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina. U primorje se se išlo kozjim stazama preko vrletnog Biokova. Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu. Sve odreda visoke planine na kojima se vrijeme često mijenja zbog sudaranja mediteranske, kontinentalne i planinske klime. Ljeti se u jednom danu mogu izmjeniti sva godišnja doba!

Prenj, Solila (1741 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Velika Motika (1832 m/nv) i Velika Kapa (2004 m/nv)

Teško prohodan planinski teren i vremenske nepogode nisu bile jedina prepreka na putu, stalna opasnost vrebala je od zasjeda žandara i napada divljih zvijeri. Da ne bi boravak u planini trajao duže od planiranog, šverceri su sve probleme rješavali “u hodu”, bez zastoja i odlaganja.
Prelazak preko planina je trajao po nekoliko dana, uz cjelodnevno naporno hodanje.
Šverc duhana, i pored svih nedaća na putu, se odvijao redovno bez obzira koje je godišnje doba i kakvi su vremenski uvjete na planini. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije zasjede su postavljali žandari, a u SFR Jugoslaviji pripadnici Narodne Milicije. U slučaju da upadnu u zasjedu šverceri su nerijetko znali upotrijebiti i vatreno oružje kako bi sačuvali “živu glavu“ i spasili dragocjeni tovar koji su nosili. Stoga su pri prelasku planina često mijenjali pravac kretanja kako bi zavarali trag. Pravac kretanja bio je najveća tajna, samo njima znana, čak ni njihovi najbliži u kući nisu bili upoznati s ovim.
Preko planina krenuli bi po lošim vremenskim uvjetima, nadajući se da će tako izbjeći zasjedu. Zbog toga su mnogi od njih zalutali u magli, smrzli se ili stradali u sniježnim lavinama. Savlađujući surov i komplikovani planinski reljef u nepovoljnim vremenskim uvjetima, natovareni teškim ruksacima, šverceri su morali biti snažno građeni, krajnje izdržljivi i vrsni poznavaoci terena kojim su se kretali. Planine koje su prelazili poznavali su “k'o svoj džep”. Znali su sva vrela, pećine, čobanske kolibe, planinarska i lovačka skloništa. Izbjegavali su ova mjesta jer su žandari upravo na tim mjestima najćešče postavljali zasjedu.
Šverceri duhana su ponekad za vodiče ili nošenje duhana uz dobru novčanu naknadu angažovali mještane iz sela podno planina koje je trebalo preći. Neki mještani su se kasnije osamostalili i počeli da švercuju duhan za “svoj račun”.

Nakon savladanih prepreka i nedaća na planini, po dolasku u Sarajevo šverceri su odlazili u jednu ulicu pod Kovačima. Ulica je kratka i uska. U gradu se znalo da se u ovoj ulici prodaje duhan “ispod ruke” i često su vršene racije ali je plijen bio beznačajan. Očito su šverceri imali precizne dojave u koje vrijeme će se čuvari zakona pojaviti.
Šverceri su imali svoje lične čuvare koji su budno osmatrali sve prilaze ulici. Na najmanju sumnju brzo bi je napustili i u sporednim uličicama sačekali da kontrola prođe. Nakon toga bi se vratili i nastavili trgovati kao da se ništa nije dogodilo. Kod sebe su držali dvije-tri “košulje” duhana, ne više, ostatak je bio na čuvanju u kućama povjerljivih ljudi.
Čuvari su za svoje usluge dobijali novac ili duhan u prutuvrijednosti. Prilikom trgovine kupac je bio taj koji je prvi prilazio, tiho pitajući švercera pošto “košulja”?
Škija se pakovala i prodavala u kutijama za muške košulje, te je to bila osnovna maloprodajna mjera. U slučaju veće narudžbe, predhodno dogovorene, išlo se direktno na adresu kupca. Duhan bi prodali za dva-tri dana i nakon toga se vraćali kući, vozom ili autobusom za Mostar. Po povratku kući nakon kratkog odmora iznova bi krenuli u novu avanturu prenošenja duhana.

Visočica, Mandin do (1550 m/nv) i vrh Puzim (1776 m/nv)

Šverceri duhana vješto su birali staze prilikom prelaska planina i rijetko se neko od planinara susretao s njima. O svom susretu sa švercerima duhana “oči u oči” evo šta mi je ispričao sarajevski planinar Vinko Tomičić:

Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ljeto je uveliko trajalo. Vrelina u gradu natjerala nas je da svježinu potražimo u planini. Sa prijateljem Đurom Gϋrt dogovorio sam da nekoliko dana provedemo planinareći na Prenju.
Putujemo autobusom za Mostar. Izlazimo u Potocima i do Rujišta stižemo po najvećoj vrelini s teško natovarenim ruksacima. Ispred doma bila su parkirana dva crna mercedesa. Od domaćina smo saznali da se automobilima dovezao drug Džemal Bijedić s društvom. Džemo se od politike najbolje odmarao boraveći u planini. Volio je planine i često se družio s planinarima.
Noćili smo na Rujištu i sutradan nastavili put preko Bijelih voda za Jezerce. S nama je trebao ići prof. dr. Stevo Jokanović ali je on ostao na Rujištu da potraži konja s kojim bi prenio nekoliko madraca i deka za kuću na Jezercu.
Po dolasku na Jezerce smjestili smo se u potkrovlju planinarske kuće. Jedan dio potkrovlja tada nije bio pokriven. Ne mogu se sjetiti je li krov kuće bio u izgradnji ili su ga snijegovi predhodne zime oštetili. Tu noć u kući smo bili samo Đuro i ja. Sutradan je stigao Stevo na konju i donio madrace i deke. Istog je dana stigao i mladi bračni par iz Zagreba, mladoženja se zvao Zdenko, ime mlade sam zaboravio, došli su da planinare kao i mi na više dana. Noć koja je uslijedila ostaće mi duboko u sjećanju. U sred noći čulo se otvaranje vrata u prizemlju kuće. Kroz otvor u podu između daski ugledali smo žar nekoliko upaljenih cigareta. U tami se nisu mogla raspoznati lica neznanaca. Tiho su između sebe razgovarali, i nismo razumjeli o čemu pričaju. Tada su u planinama vođene potjere za odmetnutim pripadnicima neprijateljskih jedinica preostalih nakon završetka Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije.
S razlogom smo se zabrinuli za svoju sigurnost. Stevo Jokanović, koji je bio među nama najstariji brzo se snašao. Šaptom je rekao da Đuro i ja odmah siđemo u prizemlje i neznancima kažemo da ih on poziva da dođu gore kod njega na “kafu i rakiju”. Sa strahom smo sišli u tamno prizemlje. Neznacima smo uputili poziv i s nama je odmah krenuo jedan od njih, vjerovatno vođa grupe. Vrata potkrovlja je odgurnuo s cijevi automatske puške. Svjetlost upaljene svijeće u potkrovlju obasjala je neznaca. Bio je visok, plećat, brkat, preplanulog tena, skoro crn u licu. Pokreti njegovog tijela bili su hitri.
Pozdravio je sve u potkrovlju i sjeo do Steve. Tiho su razgovarali uz kafu i rakiju iz Stevine čuturice. Nakon kratkog vremena, pridigao se i rukovao sa Stevom i na polasku mu darovao malo pakovanje “škije”. Prije nego je napustio potkrovlje značajno nas je sve pogledao i kroz stisnute zube, ne vadeći cigaretu iz usta izgovorio: “Eto ljudi, dogovorili smo se, niste nas vidjeli – nismo vas vidjeli”.
U kući je bilo tiho cijele noći i od straha nismo ustajali da idemo na wc! Kada se razdanilo pridigao sam se i pogledao kroz otvor između daski. Neznancima nije bilo traga, zorom su otišli. Svima nam je laknulo. Na rastanku Stevo nam je rekao da su onu noć bili šverceri duhana i da o susretu nikome ni riječ ne kazujemo, ni u kući sa svojima.

Bjelašnica, vrhovi slijeva nadesno: Obalj (1896 m/nv), Kobilica (1826 m/nv), Veliki vrh (1726 m/nv) i Krvavac (2062 m/nv)

Pripremajući ovaj prilog sjetio sam se jednog događaja kojem sam prisustvovao u vezi švercera duhana:

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Bjelašnici, po gustoj magli, stigosmo na Mrtvanjske Stanare. Bila je subota i začudo u planinarskom domu nismo zatekli dežurnog domaćina, što se u ono vrijeme rijetko moglo desiti. Glavni ulaz u domu bio je zaključan. Kiša je počela da pada i sklonili smo se u vjetrobranu na sporednom ulazu doma.
Vjetrobran po običaju nije bio zaključan da bi se planinari mogli skloniti u slučaju nevremena. Bilo nas je šestoro i svi smo se ugurali u prostor veličine 2 x 2 metra u koji smo jedva nekako stali. Sjeli smo na pod i između sebe stavili jednu široku dasku poduprtu našim koljenima da nam posluži kao trpezarijski stolić. Avdo Jelačić je u svom ruksaku uvijek nosio benzinsko kuhalo, lončić, dva-tri findžana, kesicu s mljevenom kafom i nekoliko kocki šećera. Pažljivo je na dasci postavio kuhalo s lončićem i upozorio nas da se ne smijemo micati dok voda u lončiću ne provrije. Iz ruksaka smo izvadili svoje “iće i piće” i poredali na dasci.
Dok je voda u lončiću kuhala neko je od prisutnih pitao Avdu da nam ispriča o svojim susretima sa švercerima duhana u planini. Avdo je bio među nama najstariji po godinama i planinarskom iskustvu. Počeo je da planinari kao dječak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U priči o švercerima duhana Avdo se toliko uživio, a i mi s njim, tako da niko nije primjetio kako voda kipi iz lončića. U jednom momentu vrela voda je opržila Avdu po ruci. Od bola je skočio prevrnuvši dasku zajedno s kuhalom, lončićem, findžanima i cjelokupnim “ićem i pićem”. Pri tom je toliko glasno opsovao švercere da smo ga kasnije zezali kako su ga sigurno svi šverceri zapadne Hercegovine čuli.
Avdo više nije s nama, rahmetlija, i rado se sjetim planinarenja s njim i ove anegdote.

Treskavica, vrhovi slijeva nadesno: Zaviti kamen (1892 m/nv) i Nikoline stijene (1971 m/nv)

Evo još jedne od mnoštva zgoda i nezgoda o švercerima duhana koja se dogodila u prošlom stoljeću:

“Drugarice Mare, kako se zvao taj drug kojem ste nosili duhan?” – pitao je isljednik švercericu duhana.
Ona mu je po drugi put ponovila izmišljeno ime, kao i cijelu priču o tome kako je veliki ruksak pun duhana donijela u Sarajevo. U to vrijeme početkom sedamdesetih godina taj ruksak duhana bio je pravo malo bogatsvo.
Isljednik je bio uporan i htio je vidjeti koliko je švercerica Mare ustrajna u svojoj priči i odbrani:
“Drugarice Mare, recite vi meni opet kako je ime drugu kojem ste nosili duhan?”.
“Druže isljedniče, vi ste stvarno manit čovik!” – uzvrati Mare svjesna da ne može ništa izgubiti. “U nas maloj dici kažete jednom i ona zapamte, a ja vama govorim već treći put i vi ne možete zapamtit!”
Isljednik, sav u čudu od iskrenog odgovora, naredi da joj vrate ruksak s duhanom i obeća joj da od toga dana ubuduće nesmetano može švercati duhan u Sarajevo. Ako joj neko bude pravio probleme neka se javi njemu i on će sve to srediti. Isljednik je bio zadivljen njenom snalažljivošću da sebe i svoju porodicu prehranjuje švercom duhana.

Žandarmerijske ljetne karaule

U narodu su ovi objekti bili poznati po nazivu “karaula“ / “karaulica“ (turski: karavulhana – stražarnica) ili “pandurica“ (mađarski: pandúr – stražar), i služile su za nadzor i presretanje švercera duhana, šumokradica i lovokradica.
Ruševni ostaci ljetnih karaula vide se i danas na mnogim planinama: Prenj – na Gvozdinama (965 m/nv) i Rujištu (1050 m/nv); Treskavica – na Čelini (1220 m/nv), Valje (1453 m/nv) i Rogoju (1315 m/nv); Bjelašnica – na Bijelim vodama (1420 m/nv) i kod sela Umoljani (1390 m/nv); Radovan – kod majdana gvožđa (1200 m/nv); Lelija – kod Jablan vrela (1588 m/nv); Zelengora – na raskršću za Orlovačko jezero (1500 m/nv); na ulazu u Suhu (700 m/nv) kod Tjentišta; Raduša – iznad Vilića gumna (1409 m/nv) i niže Raduškog kamena / Triskavac (1486 m/nv); na Varcarovinama iznad potoka Duboka (1126 m/nv); u kanjonu Željeznice (800 m/nv) iznad Krupačkih stijena; Jahorina – kod sela Pavlovac (1402 m/nv); na putu od Vučje luke prema pl. domu na Ozrenu-sarajevski (1396 m/nv); zapadno od sela Gornje Biosko (1150 m/nv); na prijevoju puta iz Olova za Kladanj (996 m/nv); iznad Gornje Ljubogošte na brdu Kukor (978 m/nv); na putu iz Hadžića za Igman kod raskršća za Lokve (1144 m/nv); na Vučjim brdima iznad iznad sela Romani (1253 m/nv) kod Kalinovika; na brdu iznad sela Obrnja kod Uloga (1324 m/nv). na brdu iznad sela Obrnja kod Uloga (1324 m/nv); na brdu iznad sela Odžaci kod Rogatice (854 m/nv); u dolini rijeke Neretvice kod vrela Dubokog potoka (1425 m/nv).  

IN MEMORIAM
Prof. dr. Stevo Jokanović (1892. – 1979.), rođen u Doboju gdje je završio Gimnaziju, a Pravni fakultet u Budimpešti na kojem je doktorirao pravne nauke 1920. godine. Po završetku školovanja, radio je kao advokat u više gradova u BiH. Uoči Drugog svjetskog rata jedno kraće vrijeme radio je u Beogradu, odakle je protjeran. Nakon završetka rata vraća se u Sarajevo, gdje radi prvo u Vladi NR BiH, a zatim kao sudija te nakon penzionisanja kao advokat do kraja života.
Prije Drugog svjetskog rata bio je član planinarske organizacije i kao aktivan planinar obišao je veliki broj planina u zemlji i inozemstvu. Nakon rata član je PD ”Bjelašnica” Sarajevo. Od juna 1954. do oktobra 1956. godine bio je predsjednik Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Pored niza društvenih priznanja odlikovan je Ordenom rada SFRJ, te Ordenom zasluga za narod. Preminuo u Sarajevu 1979. godine.

Naslovna slika: Prenj, Privor (1540 m/nv), vrhovi slijeva nadesno Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv), Mali Otiš (2000 m/nv) i Botini (2015 m/nv)

Trnovačko jezero – “Gorsko srce”

Trnovačko jezero jedno je od najljepših ledenjačkih jezera koja sam vidio na svojim putovanjima. U svijetu ima puno lijepih planinskih jezera većih po površini i dubljih od Trnovačkog jezera, ali se nijedno ne može pohvaliti jedinstvenim srcolikim oblikom, kao što ga ima ovo jezero.
Pogled sa nekog od okolnih vrhova na Trnovačko jezero kod posmatrača izaziva divljenje, ne samo zbog njegovog oblika već i zbog boje površine jezerskog “ogledala“ koja se mijenja zavisno od položaja sunca i njegovih zraka u širokog spektra od smaragdno zelene do tirkizno plave nijanse a na zalasku sunca zna poprimiti i srebrni odsjaj.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Trnovačko jezero se nalazi na sjeverozapadu Crne Gore. Jezero predstavlja strogi prirodni rezervat i pod zaštitom je države. Pogled sa nekog od okolnih vrhova na Trnovačko jezero kod posmatrača izaziva divljenje, ne samo zbog njegovog oblika već i zbog boje površine jezerskog „ogledala“ koja se mijenja zavisno od položaja sunca i njegovih zraka širokog spektra od smaragdno zelene do tirkizno plave nijanse a na zalasku sunca zna poprimiti i srebrni odsjaj.
Slikovitom izgledu jezera doprinosi i gusta mješovita šuma (četinarska i bukova) kojom je djelimično okruženo. Jezero leži na 1513 metara nadmorske visine u dolini stiješnjena stjenovitim liticama Maglića, Volujaka, Trnovačkog Durmitora i Trzivke. Jezerski basen je jedino otvoren prema Suškoj dolini i Sutjesci.

Trnovačko jezero je tipično glacijalno-erozivno jezero koje je nastalo na mjestu otapanja trnovačkog lednika. Jezero je orijentisano pravcem sjever-jug. Dužina jezera je oko 700 m i širine oko 400 m.  Prosječna dubina jezera je 3,3 m, dok je najveća dubina 9,2 m. Na njegovom južnom dijelu, nalaze se četiri jezerceta. Jezero je poribljeno i u njemu obitava pastrmka.

Voda jezera dijelom se sakuplja od otopljenog snijega i podjezerskih izvora a glavninu vode dobija podzemnim kanalima iz jednog snažnog vrela na sjevernoj strani podno Maglića. Nivo vode u jezeru je veoma stabilan sa malim amplitudama oscilacije između različitih perioda godine. Ovako stabilan nivo vode može se objasniti konstantnim dotokom vrela i potočića sa šireg područja Bara i Boje na kome je smješten katun Rudinske kolibe (1650 m/nv), oko 1 km jugozapadno od jezera.
U periodu niskog vodostaja jezero nema površinsku otoku. Tada voda otiče procjeđujući se kroz jezersko dno i pojavljuje se na izvoru koji se nalazi u koritu jezerske otoke u neposrednoj blizini obale. Ova jezerska voda se gubi u ponoru nakon 20 m površinskog toka.

U svojoj evoluciji Trnovačko jezero, od svog postanka u glacijalnoj fazi, prošlo je kroz još dvije evolutivne faze.
Prva faza (fluvijalna faza) se odvijala po otapanju lednika i ispunjavanja basena vodom do najniže tačke na prevoju prečage u gori pod Komom (1535 m/nv).  Trnovački lednik je stvorio dva jezerska basena: Trnovačko jezero i jezero na prostoru današnje Suve jezerine (1357 m/nv).
Druga faza (faza skrašćavanja) otpočela je u bliskoj prošlosti i traje danas. Otvarali su se sve veći ponori i nivo Trnovačkog jezera je počeo da opada. Najveći dio vode je počeo da se gubi kroz ponor u gori pod Komom. Dolina jezerske otoke je prestala da bude hidrološki aktivna, tako da više nije bilo priliva vode u Suvu jezerinu. Voda koja se gubi promjenila je sliv. Tako da je od predhodnog oticanja ka Suhoj i Sutjesci sada otiče u kanjon rijeke Pive. To je utvrđeno bojenjem vode na ponoru 21. jula 1971. godine u 14:05 h. Obojena voda se pojavila 23. jula nakon 39 h i 55 min. na Čekovim vrelima u kanjonu Pive, pri čemu je savladala vertikalno rastojanje od 1045 m/nv i 11,3 km horizontalnog rastojanja između ponora i vrela.

Oko jezera su izvanredni pejsaži, njegova obala na zapadnoj strani je mjestimično obrasla klekovinom bora krivulja, niskom šumom, barskim biljkama i travnatim busenima prošaranim sa raznolikim planinskim biljem i cvijećem. Jezero je u ljetnom periodu pogodno za kupanje a okolni tereni za kampiranje.

Trnovačko jezero je pogodna ishodišna tačka za mnoge planinarske ture na oba vrha Maglića – CG (2388 m/nv) i BiH (2386 m/nv), na vrhove Volujaka – Velika Vlasulja (2336 m/nv), Studenac (2296 m/nv) i Badnjine (2243 m/nv), Trnovački Durmitor (2241 m/nv) i Trzivku (2333 m/nv), na najviši vrh Bioča – Veliki Vitao (2396 m/nv) i dr.

Trnovačko jezero je bilo na trasi Planinarske transverzale „Sloboda“ i obilježeno kontrolnom transverzalnom tačkom (KT 10 – S – 14) na uočljivom kamenu sa južne strane jezera između malih jezera. Transverzala je povezivla mjesta Kalinovik u BiH i Žabljak u CG preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzalu su utemeljili Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski – skijaški savez Crne Gore, 1978. god.

Uobičajeni pristup do Trnovačkog jezera vodi od mjestašca Tjentište (BiH) u dva pravca:
Prvi pravac je prema Čemernu magistralnim putem do raskršća za Suhu (7 km), dalje pješačkom stazom označenom odgovarajućom planinarskom signalizacijom kroz dolinu Suškog potoka i Suve jezerine do Trnovačkog jezera (3,30 h).
Drugi pravac je prema Dragoš sedlu makadamskom cestom (za terenska vozila!) na Prijevor (17 km), dalje pješačkom stazom također označenom planinarskom signalizacijom spustiti se u dolinu Suve jezerine do raskršća na kome je priključak s prvim pravcem (1,30 h).

Naslovna slika: Trnovačko jezero (1513 m/nv). Naslici krajnje lijevo vidi se najviši vrh BiH – Maglić (2386 m/nv)

Maglić – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vrh Maglić (2386 m/nv) u zimskom periodu  

Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije (1878. – 1918. god.) zbog zabačenosti i loših pristupnih puteva na Maglić dolaze rijetki istraživači i naučne ekskurzije, uglavnom su to bili geolozi, botaničari i šumarski stručnjaci, te lovci na visoku divljač i planinari – najčešće stranci. Na planini tada nije bilo lovačkih i planinarskih skloništa. Za višednevni boravak noćivalo se pod šatorom ili u ćobanskim kolibama katuna na Mrkalj kladi, Kameni i Hadžića ravni na Vučevu. Posjete su se odvijale u ljetnom periodu, a vodiči su bili mještani iz Tjentišta, Popovog mosta, Ćureva i drugih sela u dolini Sutjeske. U Suhoj je izgrađena žandarmerijska stanica a na Prijevoru vojna karaula u blizini državne granice sa Crnom Gorom. Na vrhu Bosanskog Maglića podignuta je granična piramida od klesanog kamena visine 3 metra. Piramida je na vrhu stajala do 1960. godine.

Za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.) nastavljeno je naučno istraživanje šireg područja Maglića i susjednih planina Volujaka, Bioča i Durmitora o čemu piše Dr. Branimir Gušić (Gussich), otorinolaringolog, antropogeograf i planinar iz Zagreba (1901. – 1975. god.) u časopisu “Naše planine”.  Vrijedi pročitati njegove priče o tome kako se tada planinarilo u tim krajevima a posebno je zanimljiva o mještaninu – vodiču Omeru Čampari iz Tjentišta sa kojim je obišao mnoge planine u BiH i CG. 

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Maglića je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

U maju 1943. god. partizanske jedinice pod vodstvom Josipa Broza Tita kreću sa Durmitora preko Pivske planine i stižu na visoravan Vučevo u podnožju Maglića. Njemci pokušavaju spriječiti  prodor na Vučevo i šalju alpince iz doline rijeke Pive na vrletnu Ravnu stijenu da partizanima presjeku put, a jednu manju alpinsku jedinicu da izvuku brdski top na sam vrh Maglića iz kojeg su nasumice otvarali vatru po partizanskim jedinicama. Glavnina partizanskih jedinica i Vrhovni štab okuplja se na katunu Mrkalj klade i nastavljaju silazak preko Dragoš sedla i Suškog potoka u dolinu rijeke Sutjeske gdje uz višednevnu žestoku borbu i ogromne ljudske žrtve probijaju smrtonosni obruč Njemačkih snaga i njihovih saveznika. Nakon proboja neprijateljskog obruča glavnina jedinica Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije zajedno sa Vrhovnim štabom prelazi Zelengoru i preko Miljevine i Jahorine stiže na Romaniju. Ova legendarna bitka zabilježena je u povijesti pod nazivom Operacija Schwarz (“Crno”) ili Peta neprijateljska ofanziva koja je trajala od 15.5. – 16.6.1943. godine. Na ovu slavnu bitku podsjećaju spomenici podignuti u Tjentištu, na vrhu Maglića, Dragoš-sedlu, Suhoj i susjednoj planini Zelengori na Ozrenu, Krekovima, Donjim Barama i Ljubinom grobu.

Pogled sa Maglića na planine: Bioč (2397 m/nv) – lijevo i Volujak (2336 m/nv) – desno

Prvi alpinistički usponi u stijenama Maglića vežu se za mjesec kolovoz 1947. godine kada je hrvatski alpinista Ivo Gropuzzo izveo solo uspon u Desnoj jarugi sjeverozapadne stijene.

U augustu 1949. i 1954. godine hrvatski alpinisti penju veliki broj prvenstvenih smjeri u stijenama Maglića, Bioča, Trnovačkom Durmitoru, Trzivki, Vlasulji i Širokim točilima u Volujaku. U stijenama Maglića 1949., penju I. Gropuzzo, N. Kućan, K. Mihaljević, E. Rakoš, M. Zgaga i B. Matković, a 1954., Lj. Zajec, I. Kosec, E. Rakoš, B. Lukšić i V. Boltar.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Maglića od 21. – 26. aprila ovim pravcem:
1. dan, Tjentišta – Dragoš-sedlo – katun na Mrkalj kladi;
2. dan, Mrkalj klade – Hadžića ravan – katun na Stubicama;
3. i 4. dana, zbog sniježne oluje i opasnosti od lavina uspon na vrh Maglića nije izveden; 5. dan, Stubice – kolibe na Pojlicama – selo Mratinje.

1952. – 1954. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Trnovača – Kosman – Igoče – Šadići – Popov Most – Tjentište. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 29,5 km.

1955. god. Na Tjentištu održan je slet planinara Jugoslavije.

U augustu 1956. god. na Trnovačkom jezeru je održan tabor alpinista Jugoslavije. Penje se u stijenama Maglića, Trnovačkom Durmitoru i Vlasulji na Volujaku. U taboru su i bosanskohercegovački alpinisti. U zapadnoj stijeni Maglića tada je ispenjano nekoliko prvenstvenih smjeri, od kojih treba spomenuti: “Bosansko-slovensku smjer” (Lala Mulalić – Stajić i Angela Prepotnik) i “Bosanski smjer” (Muhamed Buturović i Dušan Tomšić).
Planinarsko društvo “Maglić” Goražde podiže planinarsku kuću na Hadžića ravan (1520 m/nv) i markira planinarske staze na Magliću.

1957. god. Na magistralnom putu Foča – Dubrovnik urađena je kompletna rekonstrukcija saobraćajnice na dionici od Tjentišta (559 m/nv) do Čemerna (1293 m/nv), dužine 18 km.  

1958. god. Izgrađena je madamska cesta na relaciji: Tjentište (559 m/nv)- Borovno – Ječmenište – Ravno borje – Dragoš-sedlo (1306 m/nv), dužine 10 km.  
Na Tjentištu je održan po drugi put slet planinara Jugoslavije i izveden masovan uspon na vrh Maglića.

1959. god. Alpinisti Muhamed Buturović i Šerif Delić izveli su prvi zimski pristup na vrh Maglića. Iste godine grupa goraždanskih planinara pod vodstvom sarajevskog alpiniste Vojkana Prica izveli su drugi zimski pristup na najviši vrh BiH.

Alpinistički usponi u stijenama Maglića trajali su od 1947. do 1974. godine. U tom su periodu penjači izveli mnoge prvenstvene smjeri.
U Bosanskom Magliću (2386 m/nv) prepenjane su sjeverozapadna stijena, zapadna stijena, zapadna jaruga i jugozapadna stijena iznad Prijevora, sjeveroistočni greben, istočna i sjeverna stijena – prvog kotla, istočna i sjeverna stijena – drugog kotla. 
U Crnogorskom Magliću (2388 m/nv) prepenjane su zapadna i jugozapadna stijena, istočna i sjeverna stijena – trećeg kotla. Zapadna stijena kote 2220 m/nv.
Nakon toga bosanskohercegovački alpinisti težište svojih aktivnosti usmjeravaju na Prenj, Čvrsnicu, Velež, Treskavicu i Romaniju.

1962. god. Utemeljen je NP “Sutjeska”. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište sa  rijekom Sutjeskom i dijelovima planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 ha. U središtu parka je smješten strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 ha. Rezervat je posljednja prašuma u Europi u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka.
NP “Sutjeska“ je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Europe. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.

1968. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste na relaciji: Dragoš-sedlo (1306 m/nv) – Jelova kosa – Kondžil potok – Javorni krš – Borovni do – Prijevor (1668 m/nv), dužine 8 km. Izgradnja ceste je nastavljena prema južnim padinama Maglića do Suve jezerine (1357 m/nv) prema Trnovačkom jezeru, dužine 3km.

1970. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste na relaciji: od raskršća za Prijevor (1560 m/nv) – Mrkalj klade – Lokva Dernečište – Hadžića ravan – Vučevo do Pogledina (1511 m/nv), dužine 12 km. Cesta se grana po Vučevu radi eksploatacije šume.

1971. god. PD “Zelengora” Foča uspostavlja dvije planinarske transverzale na području Maglića i Zelengore: U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. kć. “Sava Kovačević” na Hadžića ravan (KT 3) i vodopad Skakavac u prašumi Perućica (KT 4). U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: grob Nurije Pozderca na Dragoš sedlu (KT 3), vodopad Skakavac u prašumi Perućica (KT 4).
Izdavač transverzalnih vodiča, dnevnika i počasnih znački je istoimeno pl. društvo.

Vrh Maglić (2386 m/nv) u ljetnom periodu

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja planinarsku transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: grob Nurije Pozderca na Dragoš sedlu (KT 5), pl. kć. “Sava Kovačević” na Hadžića ravan (KT 6) i vrh Maglić (KT 7). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez. Iste godine u julu povodom otvaranja ove planinarske transverzale na vrhu Maglića planinari postavljaju željezni jarbol sa državnom zastavom SFR Jugoslavije, upisnu kutiju sa žigom i knjigom posjetilaca.

1973. god. Povodom proslave 30 godina od bitke na Sutjesci (1943. – 1973. god.) na najvišem vrhu Bosne i Hercegovine – Maglić (2386 m/nv) postavljena je spomen ploča s likom Josipa Broza Tita. U sklopu proslave članovi PSD “Prenj“ Mostar izveli su šestodnevni planinarski pohod od Jablanice do Tjentišta (209 km). Po dolasku u Tjentište učestvuju u radnoj akciji na postavljanju ove spomen ploče zajedno sa članovima “Društvo prijatelja Sutjeske” Sarajevo i članovima drugih planinarskih društava iz BiH. Ploča je izljevena u Željezari Zenica iz dva dijela radi lakšeg nošenja. Tekst na ploči napisao je Dr Smail Tihić a lik druga Tita izradio je akademski kipar Arfan Hozić. Svečano otvaranje spomen ploče na vrhu Maglića je održano 4.7.1973. godine na Dan borca.

1974. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste od lov. kuće u Suhoj (705 m/nv) dolinom Suškog potoka do Repušinog dola (1318 m/nv) prema Tnovačkom jezeru, dužine 7 km.  

1975. god. PS Jugoslavije uspostavlja “Planinarski put oslobođenja – planine Jugoslavije” u kojem je uvršteno po dva vrha u svakoj od šest republika i po jedan vrh u dvije autonomne pokrajine, ukupno je 14 vrhova obilježeno kontrolnim tačkama. Na planinama u BiH kontrolne tačke su obilježene na najvišem vrhu BiH – Maglić (KT 1) i na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (KT 2). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1976. god. Članovi PSD PTT “Prijatelj prirode“ Sarajevo markiraju i uređuju prvi osigurani planinarski put na Magliću. Put vodi od lokve na Dernečištu u početku kroz šumu Haluga a poslije preko pašnjaka na Kamenom od kojeg započinje uspon sjeveroistočnom stranom između dva lednička kotla do izlaska na prijevoj između Crnogorskog i Bosanskog vrha Maglića. U radnoj akciji pod vodstvom Drage Bozje učestvuje 17 planinara a osiguranje kroz stijene postavlja grupa visokogoraca: Avdo Jelačić, Spasoje Stjepanović, Vladimir Bogdanović, Rozalija Blagojević i Mirza Ljubuškić. Planinari su ovaj putu nazvali “Poštarski put“.

1977. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore uspostavljaju planinarsku visokogorsku transverzalu “Sloboda” na relaciji: Kalinovik (BiH) – Žabljak (CG) preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzala je svečano otvorena 2. jula u Kalinoviku. U sklopu ove transverzale najviši vrh BiH – Maglić (2386 m/nv) obilježen je kontrolnom tačkom (KT 11 – S – 13). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaju istoimeni pl. savezi.

2018. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH“ podiže novo planinarsko sklonište na Hadžića ravan (1520 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Objekat je svečano otvoren 25.11.2018. godine.  

1978. god. Članovi GSS Stanice Sarajevo markiraju i uređuju još jedan osigurani planinarski put na Magliću. Put vodi od Prijevora zapadnom stranom direktno na vrh Bosanskog Maglića. U radnoj akciji pod vodstvom Drage Bozje učestvuju gorski spasavaoci: Ismet Jamakosmanović, Čedomir Crnogorac, Velimir Šuko i Muhamed Šišić. Planinari su ovaj put nazvali “Alpinistički put“. 

17.3.1979. god. Dogodio se nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao planinar Branko Karišik – Braco (27) iz Goražda. Uslijed velike hladnoće i dubokog snijega od iscrpljenosti Karišik je izgubio svoj mladi život u zagrljaju “bijele smrti”.
O ovoj tragediji svjedoči spomen obilježje u Carevom dolu (2042 m/nv) koje je u znak sjećanja na svog stradalog člana postavilo PSD “Maglić“ Goražde.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Maglića nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga je uništena planinarska kuća “Sava Kovačević“ na Hadžića ravni (Vučevo).

2017. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom
Maglić – najviši vrh u Bosni i Hercegovini 2386 metara, autor: A. Branković.  


2018. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH“ podiže novo planinarsko sklonište na Hadžića ravan (1520 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Objekat je svečano otvoren 25.11.2018. godine.

19.4.2025. god. Dogodio se nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao (N.N.) državljanin Sjedinjenih Američkih Država dok je sa suprugom bio na planinarenju. Na usponu prema vrhu Maglića on se poskliznuo i pao niz zaleđenu liticu u ponor dubok nekoliko stotina metara. Nesreća se dogodila na nadmorskoj visini od oko 2200 m. U isto vrijeme prema vrhu su se penjali državljani Rusije i Slovačke koji su svedočili o ovoj nesreći. Po svemu sudeći nastradali planinar nije imao ili nije koristio odgovarajuću penjačku opremu za uspon u zimskim uvjetima. Nakon poziva za pomoć uslijedila je akcija spašavanja istog dana. Potraga za nastradalim planinarom i transport njegovog tijela izvršena je u veoma teškim uvjetima zbog nepristupačnosti terena. Nastradali planinar je pronađen u 21:40 sati a akcija spašavanja je završena mnarednog dana u ranim jutarnjim satima. U akciji su učestvovali: Gorska služba spašavanja – Stanica Foča, Spasilačka služba “Wolf”, pripadnici Republičke uprave Civilne zaštite Republike Srpske i Policijske uprave Foča.

Vrh Maglić (2386 m/nv) i Tnovačko jezero (1513 m/nv), pogled sa Trnovačkog Durmitora (2241 m/nv)

Naslovna slika: Vrh Maglić (2386 m), pogled sa Dernečišta (1601 m)

Mount Ararat / Ağri Daği – Türkiye

Planina Ararat je ugasli vulkan, smještena u provinciji Iğdır na istoku Turske, gdje graniči sa Armenijom i Iranom. Svaki narod je drukčije naziva: za Turke je ona Ağri Daği, za Armene – Masis, za Kurde – Çiyayê Alavhat, za Perzijance – Koh-i-Nuh. Naziv Ağri Daği je dobila dok je teritorijalno pripadala turskoj provinciji Ağri.
Ararat čine dva vrha koji su međusobno udaljeni oko 15 km: Veliki Ararat, (Büyük Ağri Daği) visok 5137 m/nv je najviši vrh ove planine i ujedno Republike Turske te puno niži Mali Ararat (Küçük Ağri Daği) visok 3896 m/nv. Na topografskim i geografskim kartama starijeg izdanja nadmorska visina najvišeg tjemena Ararata je 5165 metara. Nova mjerenja su pokazala da je vrh 28 metara niži od prijašnje visine.
Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga. Najposjećenija je planina Turske, a jedan od razloga može biti i legenda o prapovjesnom općem potopu i Noine obitelji koja ga je, zahvaljujući Božijem upozorenju, preživjela zajedno sa životinjskim svijetom. Po toj staroj legendi nakon potopa Noeva arka (barka, korab, brod, lađa) se zaustavila na Ararat, neki od arheoloških pronalazaka su zagolicali maštu mnogih arheologa širom svijeta, ali nije dokazano sa sigurnošću da su to njeni ostaci.
Legenda o potopu u različitim je formama prisutna u gotovo svim religijskim sustavima prije nastanka zapisa u Bibliji iz koje donekle znamo kako je izgledao svijet prije potopa. A evo kako glasi ukratko uobičajena legenda u kojoj je Ararat opisan kao kolijevka čovječanstva: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila… Reče Bog Noi: “Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila zlom i opačinom; i, evo, uništit ću ih sa zemljom. Napravi sebi korablje od smolastog drveta…” Potom Jahve naredi Noi da uđe u korablje i povede sa sobom svoju najbližu obitelj i sve što je živo, od svega po dvoje. Potop je trajao 40 dana i 40 noći, nakon čega su vode jenjale, a korablje se zaustavilo na planinu Ararat. Zatim Noa pušta gavrana pa golubicu koji se vraćaju jer je voda još prekrivala površinu. Nakon sedam dana opet pušta golubicu koja se vraća s maslinovom grančicom, što je bio znak da su se vode povukle. Od trojice Noinih sinova, Šem, Ham i Jafet razgranao se novi svijet.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na planinu Ararat dolaze mnogi planinari iz cijelog svijeta, koji pokušavaju pobiti izjavu Marka Pola ”da je nikada i niko neće osvojiti”. Žarko sam želio da odem na krov ove mitske planine i već u mjesecu juni 2009. godine prijavio sam se za učešće u planinarskom pohodu “10th International Victory Climb To Mount Agri Dagi”. Organizator tradicionalnog pohoda je Turska Planinarska Federacija (Türkiye Dağcilik Federasyonu) povodom 30. augusta – Dana pobjede. Datum pohoda se sasvim približio, a organizator nije potvrdio moju prijavu za učešće u pohodu. Ipak uz malu pomoć mojih prijatelja iz Ankare nekoliko dana prije putovanja u Tursku dobio sam zvanični pismeni poziv za učešće u pohodu. Putopis sa pohoda na vječno snijegom prekriveni vrh Ararata je iz mojeg planinarskog dnevnika.

Mount Ararat – završni uspon na vrh je preko glečera na sjeverozapadnoj strani planine (donja granica glečera je na 4200 m/nv)

25.8.2009.

U Tursku putujem zajedno sa ekipom planinara iz Crne Gore, a članovi su Ramiz Redžematović (Plav), Valentina Perunović (Podgorica), Bojan Đokić (Danilovgrad) i Zoran Mitrović (Podgorica). Iz Sarajeva polazimo u 06,15 h avionom za Istanbul. Nakon dva sata leta stižemo na međunarodni aerodrom u Istanbul. Po dolasku odlazimo na domaći aerodrom i presjedamo u avion za Kars, grad na krajnjem istoku Turske. Dalje put nastavljamo, minibusom na jug u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h.
U policijskoj stanici, dežurni službenik nam kaže da ćemo biti smješteni na noćenje u zgradi Učiteljskog internata. Spremamo se za izlazak u grad, sveti je mjesec Ramazan i čekamo da se restorani otvore u vrijeme iftara. Na večeru odlazimo u jednu malu ašćinicu u kojoj spremaju specijalitete orijentalne kuhinje. Nakon večere sa prijateljima planinarima iz Turske odlazimo u jednu čajdžinicu izvan grada gdje na minderlucima pod otvorenim nebom u prijatnim hladu obližnje šume ispijamo tradicionalan čaj. Iz velikog samovara točimo čaj u malene šalice od vatrostalnog stakla. Od Turaka niko ne govori engleski, u školi su kažu učili ruski a naše poznavanje tog jezika je nikakvo, ipak se uz malo riječi, a više mimikom i gestikulacijom razumijemo. Pričamo o našoj zajedničkoj ljubavi prema planinama i pohodu koji nas uskoro očekuje na Ararat. Kasno navečer rastajemo se od naših novih prijatelja i odlazimo na noćenje u internat, i dok hodamo ulicama odjekuje naš smijeh i riječi na ruskom koje smo večeras naučili: spasiba, harašo, zdrastvujte!

Mount Ararat – na završnom usponu od kampa 3 ka vrhu

26.8.2009.

Turistički obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti u gradu započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Iğdir je grad i ujedno sjedište provincije Iğdır na istoku Turske. Graniči sa Armenijom i Iranom a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu. Zauzima površinu od 3.588 km². Formirana je 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću.
Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu puteva koji vode u Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom trgovačkom Putu svile između Istoka i Zapada. Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture.
Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici. Naš problem su kartuše za plinske gorionike. Na sarajevskom areodromu kažu nam da ih ne možemo unijeti u prtljag. Na Ararat bez njih ne možemo krenuti i danas ih morano kupiti, ali gdje? U gradu je veliki broj prodavnica u kojima se mogu kupiti plinske boce raznih vrsta i zapremina za potrebe domaćinstva i privrede, ali malih kartuša za plinske gorionike nigdje nema u prodaji. Zahvaljujući jednom snalažljivom trgovcu koji je u susjednom gradu telefonom naručio osam malih plinskih kartuša, po koje je njegov rođak otišao motociklom i za dva sata vožnje donio. Problem je time riješen i možemo na pohodu prokuhati vodu za piće, spremanje čaja i supe.
Nakon silne trke po gradu u potrazi za plinskim kartušama, sada opušteno odlazimo na pijacu gdje kupujemo domaće jabuke (al alma) po kojima je Iğdir nadaleko poznat i breskve (salagi) kojih se ne možete nikako zasititi, jako su ukusne. Na kraju kupujemo i jednu veliku i sočnu lubenicu (karpuz). 
Uvečer u 19,30 h u sali Doma kulture, predsjednik Türkiye Dağcilik Federasyonu g-din Alaattin Karaca upoznao je učesnike pohoda sa programom i uvjetima uspona na Ararat uz projekciju slajdova. U pohodu će učestvovati 51 planinar (30 domaćih i 21 strani). U posljednje tri godine uspon je izveden sjeverozapadnim grebenom Ararata sa polaznom tačkom na Korhan platou od žandarmerijske kasarne, a prije je bio sa južne strane iz pravca mjestašca Doğubeyazita. Uspon sa Korhan platoa je puno zahtjevniji ali i bezbjedniji zbog mogućeg terorističkog napada Kurda kojih je u prošlosti bilo u više navrata. Pristup na Ararat je iz tog razloga jedno vrijeme bio zabranjen. Nekoliko dana prije našeg dolaska Kurdi su izveli napad u kojem je izgorjela maketa Noeve barke i ubijena su dva turska žandara.  
Projekcija slajdova dočarala nam je svu ljepotu ove izazovne planine. Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga. Najposjećenija je planina Turske.

Mount Ararat – na završnom usponu od kampa 3 ka vrhu

27.8.2009.

Napokon danas krećemo na Ararat. Pakujemo opremu za planinarenje i kampiranje. Ruksake, šatore i transportne vreće natovarili smo na veliki kamion, koji će naše stvari prebaciti na Korhan plato. Mi ćemo za njim kasnije krenuti minibusom. Odlazimo na glavni gradski trg gdje je u 11,00 h uz zvuke Turske državne himne održana svečana ceremonija otvaranja pohoda na Ararat. Pored učesnika pohoda ovoj manifestaciji prisustvuje veliki broj građana i delegacija pokrajinske i gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Iğdira i guvernerom provincije . Na trgu su se zavijorile zastave zemalja učesnika: Turske, Rumunije, Ukrajine, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Grčke i Irana.
Po završetku svečanosti polazimo za Korhan plato. Putujemo na jug u udobnom minibusu sa klimom. Na kontrolnom punktu opasanom bodljikavom žicom, vrećama pijeska i mitraljeskim gnijezdima vojnici su pod punom ratnom opremom i vrše kontrolu vozila, putnika i prtljaga. Prilikom provjere putnih isprava uspostavljamo prijateljsku komunikaciju sa vojnicima koji su bili u mirovnoj misiji na Kosovu. Nakon kontrole nastavljamo prašnjavom cestom koja se rekonstruiše prema Doğubeyazitu. Na svu sreću ubrzo napuštamo glavnu i skrećemo na sporednu cestu koja uz mnoge serpentine vodi na Korhan plato. Nakratko se zaustavljamo da bi nam vodiči pokazli veliko udubljenje u blizini ceste nastalo udarom meteora.
U 14,00 h nakon pređenih 35 km puta stižemo do kasarne žandarmerije na Korhan platou. U neposrednoj blizini kasarne podižemo kamp 1 (1950 m/nv). Pošto smo podigli šatore i smjestili se odlazimo do kasarne u čijem je krugu parkiran tenk. Upoznajemo se sa žandarima koji će sutra sa nama ići do kampa 2.  Ljubazno nas dočekuju i nude flaširanu vodu za piće i napominju da svi učesnici pohoda mogu koristiti toalet, tuševe, punjenje baterija, kupovinu namirnica u vojničkoj kantini i dr. Komandir kasarne je mlađi oficir porijeklom iz Bosne i govori odlično našim jezikom. Kaže njegov djed i nana u Tursku su došli nakon Prvog svjetskog rata, a on i i njegovi roditelji, otac i majka su rođeni ovdje. Bio je u turističkoj posjeti Bosni i Hercegovini, obišao Travnik, Sarajevo i Mostar, oduševljen je našom prirodom i ljepotom djevojaka. Odobrio nam je odlazak u šatorsko naselje kurdskih nomada, u blizini kasarne.
Predvečer Ramiz, Bojan i ja odlazimo kod nomada gdje upoznajemo starješinu naselja Ahmeta Nasa koji nas poziva da budemo gosti u njegovom šatoru (jurta). Kod šatora je parkiran njegov novi motocikl japanske proizvodnje. Koliko mu ovaj motocikl znači govori i to što ga je prekrio lijepim ćilimom iz Tebriza. Na livadi ispred je užetom privezan divan konj i mirno pase travu – još jedan Ahmetov ljubimac. Na ulazu šatora srdačno nas dočekuje Ahmetova obitelj, supruga, dva sina i dvije kćerke. Starija kćerka pomaže nam da se lakše sporazumjevamo pomoću njenog džepnog elektronskog prevodioca. Sjedamo na pod zastrt ćilimom dok nam Ahmet toči vruć čaj iz samovara i slušamo njegovu priču o mukotrpnom životu kurdskih nomada. Na naš upit koliko je puta bio na vrhu Ararata, oči su mu radosno zasjale? Kaže bio je desetak puta i vodio planinare – strance. Ponosno pokazuje dvogled, dar jednog njemačkog planinara kojeg je vodio na vrh. Nastavak razgovora teče uz večeru, naime domaćica je za jelo spremila vruće somune, ovčiji sir, crne masline i kiselo mlijeko. Pitali smo Ahmeta ima li divljih zvijeri na Araratu, ide li u lov? Hitro je skočio i donio svoju lovačku pušku te nam pokazao kako vješto njome rukuje. Sa pripovjedačem kakav je Ahmet, pun zanimljivih priča, sjedili bi do rane zore ali nas je umor i pospanost natjerala da krenemo ranije u kamp na zasluženi počinak.                          

Mount Ararat – na završnom usponu od kampa 3 ka vrhu

28.8.2009.

Ustajemo u 06,00 h, pakujemo šatore i ostalu opremu koju će do kampa 2 nositi magarci. Oko kampa nastala je velika prašina i njaka magaraca. Goniči nemilosrdno tuku štapom magarce ne bi li ih satjerali u krug i pripremili ih za tovarenje. S mukom se sporazumjevamo i dogovaramo cijenu transporta i nešta nam u zraku govori da će se dogovor promjeniti kada se vratimo s vrha.
U 08,30 h polazimo svi zajedno, goniči s magarcima odlaze zaobilaznim lakšim putem, a mi se penjemo strmom pješačkom stazom. Kamp 2 se nalazi na 3400 m/nv i do njega uspon traje 5,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1450 metara. Na čelu kolone su planinarski vodiči Mustafa Kiziltaş (Balikesira) i Cemal Ertugay (Antaliye). U koloni je i g-din Alaattin Karaca (Erzurum), predsjednik Turske Planinarske Federacije (Türkiye Dağcilik Federasyonu). Učestvovao je u svim dosadašnjim pohodima na Ararat, a ovaj mu je deseti po redu. Na začelju kolone u pratnji su tri žandara naoružana dugim cijevima koji će nas pratiti do kampa 2. Tempo hoda je umjeren i krećemo se korak po korak, bez žurbe. Vrijeme nas dobro služi, nema vjetra i nije hladno. Povremeno prolazimo kroz maglenu zavjesu koja se po dolasku u kamp 2 (u 14,00 h) potpuno razišla a sunce ponovo provirilo iz oblaka.
Podižemo šatore u blizini vrela podno strmine na kraju velikog platoa. Nakon što smo se smjestili, prokuhavamo vodu za čaj i supu predhodno je procjedivši zbog taloga pijeska na dnu posude. Pridržavamo se uputstva za boravak na visinama: piti što više tekućine! Kasno poslije podne u 17,00 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 3750 m/nv. U kamp 2 vraćamo se u 19,15 h. Danas smo ukupno hodali 7,45 sati uz visinsku razliku na usponu 1800 metara, a u silazu 350 metara. Nakon večere pripremamo vodu za piće koja nam sutra treba za uspon u kamp 3. Noć je neuobičajeno topla za ovu visinu. Prije nego smo se zavukli u svoje šatore na spavanje bacamo još jedan pogled s ivice platoa na svjetla Iğdira i Erevana u daljini.
Ararat je bio armenski teritorij dok nije došao pod osmanskom vlašću 1915. godine. Planina Ararat je nacionalni simbol Armenije i predstavljena je u državnom grbu i na novčanici. Kažu Ararat se jasno vidi sa skoro svih lokacija u Armeniji, uključujući glavni grad Erevan. Turske vlasti strogo kontroliraju strance koji se penju na Ararat i ne dozvoljavaju Armencima uspon.

Mount Ararat – na završnom usponu od kampa 3 ka vrhu

29.8.2009.

Budimo se ujutru u 07,00 h, Ramiz i Zoran se žale da su loše spavali, boli ih glava. Kažu blago tebi cijelu noć si spavao i “testerisao”, uvjeravam ih da nisam ništa čuo! Nakon doručka pripremamo se za uspon u kamp 3. Od danas će svako na leđima nositi svoj teret. Šator, vreću za spavanje, opremu za penjanje u ledu, zimsku i zaštitnu odjeću, hranu za 2 dana… pakujemo u velike ruksake, a višak stvari ostavljamo u kampu 2.
Na uspon polazimo u 09,00 h. Zbog velike težine tereta idemo odvojeno i sami sebi određujemo brzinu uspona, shodno vlastitoj fizičkoj spremi. Tokom uspona treba savladati 750 metara visinske razlike za otprilike 4 sata hoda terenom koji je zbog konfiguracije dosta zahtjevan. Prolazimo kroz ljuti krš s krupnim kamenim blokovima otkinutih sa stijene što nam cijelo vrijeme uspona do kampa visi iznad glave, pazimo kako ne bi pokrenuli odron. U 13,00 h izlazimo na tjeme gotovo vertikalne stijene na kojoj je mali zaravnjeni plato. Na tom platou kao u nekom “orlovom gnijezdu” podižemo kamp 3 (4150 m/nv). S tjemena ove stijene pruža se širok vidik na pogranični dio Turske i Armenije.
Tek što smo postavili šatore počelo je nevrijeme, isprva praćeno jakom grmljavinom i sjevanjem munja a zatim je uslijedio jak sniježni pljusak. Brzo smo se zavukli u svoje šatore i sačekali da nevrijeme prođe. Nije trajalo dugo, oko pola sata i nebo se ponovo razvedrilo i sunce izvirilo iz oblaka. Nakon ručka i odmora otišli smo do obližnjeg potočića nastalog topljenjem snijega i nasuli dovoljno vode potrebne za danas i sutrašnji uspon na vrh.
Poslije podne u 16,30 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 4300 m/nv. U kamp 3 vraćamo se u 18,00 h. Danas smo ukupno hodali: 5,30 sati i visinskom razlikom na usponu 900 metara, a na silasku 150 metara.  
Nakon večere pakujemo ruksake za sutrašnji završni uspon. Zvijezde i blaga mjesečeva svjetlost obasjala je nebo iznad našeg kampa. Ovo nam je bio pouzdani znak da će sutra biti lijepo vrijeme na usponu. Radosni zbog ovakvog razvoja vremenske situacije odlazimo rano na spavanje jer nas očekuje naporan dan.

Mount Ararat – Braco Babić sa zastavom Bosne i Hercegovine na vrhu Big Ararat/Büyük Ağri Daği (5137 m/nv)

30.8.2009.

Ustajemo u 03,00 h iza ponoći. Sinoć spakovane ruksake još jednom provjeravamo jesmo li ponijeli svu opremu za penjanje. Tačno u 04,00 h krećemo, u kolonu po jedan, tišinu remeti jedino bat naših koraka. Put nam osvjetljava jaka mjesečina tako da nam čeone svjetiljke skoro i ne trebaju. Ubrzo stižemo na donju granicu glečera (4200 m/nv). Stavljamo dereze i navezujemo se na vodičko uže. U navezi sam ekipom planinara iz Makedinije, a članovi su Živko Temelkovski (Skopje), Artan Luma i Memet Memeti (Tetovo) .  
Po izlasku na sjeverozapadni greben (4500 m/nv) obasjava nas sunce. Da bi se zaštitili od opekotina sunca, lice smo namazali kremom visokog faktora, stavljamo zaštitne naočale na oči, a na glavu šešire i kačkete.
Svi se dobro osjećamo i puni smo snage i do vrha smo napravili svega dvije pauze za odmor u trajanju od 15 minuta. Toplo je i nema vjetra, ovakvo vrijeme obično donosi promjenu. Već na visini od 5000 m/nv ulazimo u maglu koja nas prati do vrha.
U 10,30 h nakon 6,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1015 metara, dosežemo najviše tjeme Ararata. Kod oznake na vrhu vođa našeg naveza Živko kratko je izgovorio “To je to”. Uslijedilo je čestitanje i fotografisanje sa zastavama kraj oznake na vrhu. Svako od nas imao je razlog za radost i veselje. Živko je deseti put za redom pristupio na vrh Ararata, a Artanu, Memetu i meni prvi put da pristupimo na vrh iznad 5000 metara nadmorske visine. Ukupno na najviše tjeme Ararata pristupio je 51 planinar iz 10 država, znači svi učesnici pohoda, što bi Turci kazali – aferim (bravo)! Na vrhu smo se zadržali svega 30 minuta. U 11,00 h krenuli smo natrag u kamp 3. Odluka naših vodiča da zbog promjene vremenske situacije krenemo ranije od planiranog ispostaviće se na silasku ispravnom. Magla nas je s vrha pratila veći dio puta i samo što smo s glečera stupili na kamenito tlo i skinuli dereze s cipela počela je jaka grmljavina i snježni pljusak. Za kratko vrijeme je napadalo desetak centimetara novog snijega.
U kamp 3 stižemo u 14,00 h, nakon 3 sata hoda u silasku. Odmaramo se u šatorima i prikupljamo snagu za daljne napore jer nas očekuje dugo spuštanje do kampa 2. Nakon odmora pakujemo šatore i ostalu opremu. U 16,00 h natovareni teškim ruksacima počinjemo se spuštati niz veliku strminu preko kamenjara. U kamp 2 stižemo u 19,00 h nakon 3 sata hoda. Podižemo šatore i pošto smo se smjestili kuhamo čaj i supu za večeru. Bez nekog naročitog apetita jedemo na brzinu i rano odlazimo na spavanje. Danas je bilo zaista zahtjevno, ukupno smo hodali 11,30 sati uz visinsku razliku na usponu 987 metara, u silasku 1737 metara.         

31.8.2009.

U 07,00 h ustajemo malo umorni od jučerašnjeg dana. Od danas ne moramo više zagledati nebo i razmišljati kakvo će nas vrijeme pratiti, svejedno nam je, vrh je sada u “džepu”. Nakon doručka pakujemo šatore i ostalu opremu u transportne vreće koje tovarimo na magarce. Naša sumnja da će biti problema oko isplate naknade za transport magarcima, obistinila se. Cijena koja je bila dogovorena prije četiri dana sada je udvostručena! Uslijedilo je ubjeđivanje i cijenjkanje. Na kraju je na obostrano zadovoljstvo dogovoreno da ukupna cijena po jednom prtljagu (u oba smijera) iznosi 45,00 eura. Polazimo u 09,45 h i u kamp 1 stižemo u 13,45 h. Silazak je trajao 4 sata hoda uz visinsku razliku 1450 metara.
Na ulazu u žandarmerijsku kasarnu srećemo starijeg sina Ahmeta Nasa, domaćina kod kojeg smo prije pet dana bili u gostima, došao je jašući na konju da se pozdravi s nama. Na rastanku mu poklanjamo hranu koja nam je ostala sa uspona i jedan plinski gorionik sa kartušama. Odlazimo na zajednički ručak. U vojničkoj trpezariji nas poslužuju toplom pitom i hladnim osvježavajućim napitcima.
Nakon ručka putujemo minibusom istim putem natrag u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h. Nakon višednevnog boravka u planini, godi nam civilizacija: sapun za umivanje, šampon za kosu i tuširanje toplom vodom. U 20,00 h odlazimo u Dom kuture gdje je na upriličenoj svečanosti organizator pohoda svakome pojedinačno uručio certifikat za uspon na Ararat. Nakon svečanosti nas 9 planinara iz bivših republika SFRJ, iz Crne Gore, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine odlazimo u jedan restoran da zajedno proslavimo naš uspon na Ararat. ­­­­­­­­­­­­­

Putovanje u Tursku ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine. Uspon sjeverozapadnim grebenom na Ararat sa Korhan platoa trajao je: 4 dana, 4 noćenja u 3 kampa, K1 (1950 m/nv), K2 (3400 m/nv)x2 i K3 (4150 m/nv), ukupno 28 sati hoda, ukupna visinska razlika na usponu 3687 m, na silasku 3687 m.
Nakon pohoda na Ararat naredna 4 dana smo iskoristili za turističku posjetu mjestima Doğubayazitu i Karsu, srednjevjekovnom armenskom gradu Ani i najvećem gradu Turske – Istanbulu.

Naslovna slika: Na vrhu Veliki Ararat/Büyük Ağri Daği (5137 m/nv): Živko Temelkovski, Artan Luma, Memet Memeti (Makedonija) i Braco Babić (Bosna i Hercegovina)

Njegovo veličanstvo – Konj

Kada je Stvoritelj svijeta odlučio stvoriti konja, reče vjetru: “Ti ćeš mi roditi biće koje će ljubiti i poštovati moji robovi”. Neka bude na strah svima kojima ne poštuju moju zapovijed. I tako stvori konja i reče mu: ”Tebe sam stvorio bez mana! Sva blaga svijeta leže među tvojim očima. Ti ćeš pod svoja kopita bacati neprijatelje, a prijatelje ćeš nositi na svojim leđima. Neka si sretan na čitavoj zemlji i budi ispred svih ostalih stvorenja, i ljubav gospodara zemlje neka pripada tebi. Ti ćeš letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača”. Evo, to je arapska legenda o postanku konja tog divnog stvorenja kojeg krase snaga, brzina, temperament, neukroćenost, ljepota i gracioznost. Zbog ovih atributa smatraju ga jednim od najljepših u životinjskoj vrsti koje je čovjek pripitomio.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

O postanku konja

U davnoj prošlosti konji su kao i ostale životinje bili divlji i slobodni, a ljudi su ih pripitomili već u mlađem i srednjem kamenom dobu. Preci današnjeg konja su živjeli prije 50 miliona godina. Konj u obliku koji mi poznajemo nastao je prije 10 miliona godina. Domaći konj pojavio se u Europi između 3000. i 2000. godine prije naše ere. Smatra se da je u kazaškim stepama čovjek prvi put pripitomio konja. Danas u svijetu postoji više od 75 miliona domaćih-pitomih konja, podijeljenih u više od 100 različitih pasmina.
Za svoje potrebe čovjek je koristio i druge životinje, ali je malo koja vrsta bila toliko eksploatisana kao konj. Osim za teške radove, sport i rekreaciju konj je korišten i u ratne svrhe. Niko ne može izračunati koliko je nedužnih konja ostavilo svoje kosti na bojnom polju. Znam samo jedno, u western filmovima koje sam kao dječak volio gledati u kinu na velikom ekranu, više mi je bilo žao konja koji stradaju u bitkama, nego li ljudi.

Osnovne karakteristike konja

Osnovne karakteristike konja su: ima 44 zuba; nakon dvije godine života sposobni su za oplođivanje; kobila nosi 11 mjeseci i oždrijebi samo jedno ždrijebe; nakon poroda, kobila brižno pazi na svoje ždrijebe dok se ono ne osamostali; konji uglavnom spavaju stojeći; hrane se travom a u zimskim danima sijenom, pored ovoga vole: so, šećer, jabuku i mrkvu. Konj može doživjeti starost od 30 i više godina.

Bosanski – brdski konj

Za potrebe austrougarske vojske, ali i za poljoprivredu i šumarstvo, ukrštanjem arapskih i tradicionalnih bosanskih konja dobijena je izuzetno izdržljiva pasmina bosansko-brdskih konja, koja se ubrzo pokazala pogodnom za narodni uzgoj, a pogotovo za potrebe vojske. Iz ovih razloga 1893. godine na Borikama (kod Rogatice) utemeljena je državna ergela konja.
Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača uvijek oprezan i siguran. Maršal Josip Broz Tito u Drugom svjetskom ratu imao je brdskog konja, kojeg je vješto jahao. 

Divlji konji na Krug-planini

Planinari koji su bili na Cincaru imali su priliku da na Krug-planini vide veliku skupinu divljih konja. Po evidenciji Planinarsko-ekološkog društva “Borova glava” Livno ima ih više od 250. Iako je ukupan broj konja velik nikada ih se ne može vidjeti u jednoj skupini. Podjeljeni su u više manjih krda koje predvodi najjači pastuh u skupini. 
Broj konja posljednjih godina se smanjivao najviše zbog konjokradica i saobraćajnih nesreća kada konji izađu na cestu. U zimskom periodu konji dolaze na cestu da ližu sol koju posipa služba za održavanje puteva.
Općina Livno je proglasila konje zaštićenom vrstom, a izdvojila je i određena sredstva za zaštitu i brigu o njima. Ljudi često previše priđu krdu čime rizikuju i svoju sigurnost. Novim propisima zabranjen je prilaz konjima na manje od 100 metara, a predviđene su i kazne: za uznemiravanje konja 500 KM, za povređivanje 2.000 KM – za fizičko lice i 7.000 KM – za pravno lice.

Čudesna priča o konju i čovjeku

U svjetskoj literaturi napisano je mnogo lijepih knjiga o životinjama, a među najzanimljivije i najljepše spada bez sumnje “Crni Ljepotan“, čiji je autor engleska književnica Anna Sewell (1820. – 1878. god.). U svom romanu je ispripovjedala dirljivu priču o jednom konju. Obična i jednostavna, ali neposredna i potresna.
Priča je sam Crni Ljepotan, divni crni konj koji je spoznao život ne samo svojim vlastitim iskustvom nego i iskustvom svojih drugova i prijatelja. Osjetio njegovu ljepotu i radost, ali i bol i patnju.
Kao ždrijebe, Crni Ljepotan galopira svježim zelenim livadama sa svojom voljenom majkom, Vojvotkinjom. Svoju mladost Crni Ljepotan provodi bezbrižno i okružen ljudima i životinjama koji ga vole, ali kada se žena njegovog gospodara razboli, njegov život će se promijeniti iz temelja.
Nevjerojatno lijep konj, no na nozi ima ožiljak koji je stekao nakon jedne nesretne nezgode i ljudima više nije savršen pa od elegantnog konja za vuču laganih gospodskih kočija postaje radni konj i tako počinje njegov životni put. Mijenjajući gospodare, on uvijek nastoji služiti najbolje što može i zna, neki su dobri, a neki okrutni, nesalomljivi optimizam i želja da ponovo bude voljen, tjeraju ga da prebrodi sve nedaće i nastavi da vjeruje u bolje sutra, sve dok jednoga dana ne pronađe davno izgubljeni mir.
Roman “Crni Ljepotan“ je jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena. Knjiga u koju je pretočila svu svoju ljubav prema konjima je stekla dok je bila bolesna, naime Anna Sewell je nakon nezgodnog pada slomila oba gležnja i dugo vremena provela u krevetu, ali se nikada nije oporavila: nije mogla stajati ni hodati. Nije se predavala već je vozila konjske zaprege i tako naučila sve o konjima što se naučiti moglo. Osim što je oca vozila svaki dan na posao i s posla, pisala je knjigu s kojom je željela ukazati na loš odnos prema konjima.
“Crni Ljepotan” je za kratko vrijeme postala jedna od najčitanijih knjiga širom svijeta koja je imala veliki utjecaj ne samo na mnoga djetinjstva i stvorila generacije ljubitelja konja i životinja, ali možda i važnije – Anne je senzibilizirala javnost pa tako dovela do promjene zakona: čitatelji su tražili da se učini nešto i smanji okrutnost prema konjima, osobito londonskim zaprežnim. Ovaj je roman najutjecajniji roman koji govori protiv okrutnosti i to – najutjecajniji, kažu, svih vremena.

Uloga konja u svjetskoj povijesti

Zemlja ne bi značila ništa bez čovjeka, a čovječanstvo ne bi značilo ništa bez konja. Gdje god je čovječanstvo ostavilo svoj trag u dugom usponu od varvarstva do civilizacije, iza toga stoje otisci konja.
Čovječanstvo ostaje vječiti dužnik konju za njegov nemjerljiv doprinos koji je dao u razvoju civilizacije jednako kao i vatra i točak. Primjećeno je da tamo gdje nije bilo konja evolucija je išla sporije. Za slavu čuvenih vojskovođa zaslužan je i konj. U narodu se ne kaže uzalud: ”Bez dobrog konja, nema ni dobrog junaka”. U plejadi slavnih konja, Bukefalo, konj Aleksandra Velikog pratila je slava, jednako kao i njegovog gospodara. Bilo je slavnih konja koji su na bojnom polju zajedno sa svojim  gospodarom poginuli. U epskoj poeziji konj zauzima važno mjesto, naprimjer kao kod Helena, konj Pegaz s krilima, konj nad konjima, mitološko čudo, božansko biće.
Na žalost na prostranim i pustim livadama u planini, sve manje jure konji vrani, neosedlani. Konja nema ni u dolini, na poljima već odavno njegovo mjesto su zauzele mehaničke konjske snage. Milenijima uz psa bio je čovjekov najbolji prijatelj.
Na kraju ove priče, ostaje da se konju zahvalimo za doprinos u razvoju čovječanstva. Ostaće da se spominje u legendama: kako na bojnom polju nije napustio svoga mrtvog gospodara, kako je pomogao svom pijanom jahaču da se popne u sedlo, kako je u mrkloj noći u planinskom bespuću našao pravi put, kako je svog zaspalog kočijaša dovezao do kućnih vrata, kako je učinio sve da se što prije probije kroz krcate ulice velegrada da bi do bolnice odveo bolesno dijete jedne nepoznate siromašne žene…
Kako god bilo, ostaje da se u narodnim pjesmama i dalje spominju konji, i u ukrštenim riječima, pod vodoravno ili okomito – domaća životinja s dva slova: At.

Naslovna slika: Zelengora, Bijelo jezero (1416 m/nv)

Pašina planina na Treskavici

Mještani iz sela Turovi pričaju da je prve pašnjake na planini Treskavici u davna vremena dobio neki Hasan Kučuk Sova iz sela Turovi koje mu je poklonio sultan u znak zahvalnosti što mu je spasio život. Navodno je turskog sultana u jednoj bitki u Arabiji na megdan izazvao jedan od arapskih vladara. Sultan je već bio ostario, i nije bio spreman da izađe na megdan pa, pusti glas po svojoj vojsci ne bi li se našao junak da ga zamjeni. Tada se javio Hasan Sova, izađe na megdan Arapinu i pogubi ga.
Sultan upita Hasana šta želi da mu učini za nagradu. Hasan reče da mu pokloni onoliko zemlje u planini Treskavici što on može da obiđe pješke i zaokruži u jednom danu. Sultan je na to pristao i Hasan je u jednom danu obletio Treskavicu u ovim granicama: Rajski do – Kragujevac – Siljevica – Lupoč – Spasovača – Bosansko vratlo – Malo vratlo – Suha Lastva – Ćabenske stijene – Prezida – Hercegovačka vrata – Đevigrad – Paklenjača – Oblik – Turov stan – Cikuša – Godinja – Turovi.
Također pričaju da je Hasan Sova kasnije postao paša. Područje koje je on obišao i zaokružio u jednom danu narod je nazvao Pašina planina. Hasan Sova je nakon smrti sahranjen na mezarju u selu Turovi. Nišani na njegovom grobu su najveći u mezarju, izrađeni su od klesanog kamena visine preko 2 metra. Hasanovi preci su doselili iz Anadolije, sudeći po obiteljskom prezimenu Kučuk (turski Küçük) što u prevodu znači – mali. Nekada su se na mezarju postavljali nišani prema veličini čovjeka, ne misli se na fizičku veličinu, već po njegovom čojstvu i junaštvu, a Hasan Sova je zaslužio.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Pašina planina

Pašina planina je visoka 2070 m nadmorske visine i to je druga najviša visinska tačka (kota) na planini Treskavici. Obilježena je kamenom piramidom i pločom sa nazivom i nadmorskom visinom vrha. Sa Pašine planine vide se gotovo svi najviši vrhovi na planini Treskavici kao i mnogi drugi vrhovi na planinama u BiH i CG: Ozren-sarajevski, Romanija, Trebević, Jahorina, Zelengora, Lelija, Ljubišnja, Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Lebršnik, Živanj, Baba, Bjelašnica-gatačka, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša, Vranica, Vlašić, Bokševica, Vitreuša, Zec-planina, Bitovnja, Visočica i Bjelašnica.

Pristup do početne tačke uspona

Uobičajeni planinarski pristup na Pašinu planinu je iz sela Turovi koje se nalazi u blizini mjestašca Trnovo (oko 30 km od Sarajeva, na putu za Foču, M18). Na izlazu iz Trnova kod pilane na raskrižju skrenuti desno na lokalnu asfaltiranu cestu (M442b) i nastaviti njome oko 2 km do početne tačake uspona koja se nalazi u samom središtu Turova gdje se može parkirati automobil.
Dalje nastaviti pješke planinarskom markiranom stazom na pravcu: pl. kuća na Sustavcu – pl. dom na Paleži – Skok – prijevoj Šišan – Konjska vrela – Suha Lastva – Pašina planina. Za uspon potrebno je ukupno 4 sata hoda.
Od Pašine planine može se za 1 sat hoda pristupiti i na najviši vrh planine Treskavice – Ćaba (2086 m/nv).
Napomena: na dionici Suha Lastva – Pašina planina držati se planinarske markirane staze zbog opasnosti od NUS-a (neeksplodirana ubojita sredstva).

Turovi (898 m/nv), nišani na mezaru Hasana Kučuka Sove

Naslovna slika: Treskavica, vrh Ćaba (2086 m/nv) i vrtače na Pakliješu – pogled sa Pašine planine (2070 m/nv)

Čvrsnica – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Čvrsnica krajem 19. stoljeća zaokuplja pažnju botaničarima i šumarskim stručnjacima zbog specifične vegetacije i endema. Zabilježene su naučno – istraživačke ekskurzije. U Jablanici je nekoliko profesionalnih planinarskih vodiča, a među njima najpoznatiji je Velija Spahić. Vodili su lovce, turiste i planinare na Čvrsnicu i susjednu planinu Prenj, najčešće u ljetnom periodu.  

1893. god. Odlukom Zemaljske Vlade za Bosnu i Hercegovinu, uspostavljeno je državno lovište za uzgoj i razmnožavanje korisne divljači na Čvrsnici. Lovište zahvata šire područje Diva Grabovice, Muharnice i Plase. Uređuju se mnoge lovačke staze i grade skloništa “Laura – Hütte“ u Drijenču (1897. god.) pod Velikim Sljemenom, lovačka kuća na Sadinama u Diva Grabovici (1904. god.) i sklonište “Bessy – Hütte” na Spasinom stanu pod Tumbom (1908. god.). U lov na divokozu, medvjeda, srnu i muflona dolazi bogata evropska klijentela.

Za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.). Čvrsnica ima status državnog lovišta u kojem boravi i lovi kralj Aleksandar I Karađorđević. Grade se nove lovačke kuće na Tisi (1920. god.), na Žlijebu i u Drijenču (1921. god.), u Bijelom potoku (1925. god.), pod Velikim Medvjedom (1931. god.), u Radavi pod Mezića stijenama, na Sokolju i Glavici (1938. god.). Lovce, turiste i planinare vode profesionalni vodiči a među njima su najpoznatiji Šaban Ćosić iz Jablanice i Jozo Klepica iz sela Doljani.

1931. god. Kraljevska Banska Uprava u Splitu donosi naredbu o trajnoj zabrani sječe šume i ispaše stoke u vršnoj zoni Dive Grabovice kako bi se time sačuvala njena iskonska ljepota.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Čvrsnice je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1937. god. Josip Sigmund, planinar visokogorac, alpinista i turni skijaš, član podružnice HPD “Bjelašnica“ Sarajevo, prepenjao je solo sjevernu stijenu Klapavice na Plasi. Bio je to prvi registrirani alpinistički uspon u stijenama Čvrsnice.

1938. god. Započinje izgradnja planinarske kuće na Vilincu (1900 m/nv). Majstorske radove na kući vodi Josip Melinc iz Jablanice. Pored pl. kuće izgrađeno je manje sklonište i čatrnja na obližnjem izvoru Janjećak za snabdjevanje kuće vodom. Kuća je svečano otvorena 6.8.1939. godine uz prisustvo mnogih planinara, mještana iz Jablanice i okolnih sela. Zabilježeno je da su ovom činu prisustvovali i blagoslov dali katolički svećenik i hodža. Kuća je pod upravom HPD “Bjelašnica” Sarajevo.

1939. god. Josip Sigmund izveo je prvi zimski uspon na vrh Veliki Jelinak (2170 m/nv) istočnom stranom i ujedno na vrh Pločno (2226 m/nv) – najviši vrh Čvrsnice.
Iste godine od 8. – 9. augusta hrvatski alpinisti Marijan Dragman i Slavko Brezovečki izveli su prvi alpinistički uspon u jugoistočnoj stijeni Velikog Kuka (1822 m/nv), visina stijene iznosi oko 1100 m, to je najviša stijena na Čvrsnici i ujedno u planinama Bosne i Hercegovine.

1940. god. J. Sigmund i D. Kosovac izveli su prvenstveni zimski uspon kroz kuloar u sjeveroistočnoj stijeni Velikog Vilinca (2118 m/nv).  

1941. god. u mjesecu augustu hrvatski alpinisti: M. Dragman, E. Laszowski, Z. Ceraj,  F. Šaško, K. Mihaljević, D. Horvat, I. Bumba i P. Halavanja, penju dva prvenstvena smjera u Mezića stijenama i šest u Pesti brdu / Ploča (2039 m/nv).
Prvi alpinistički uspon u masivu Mezića stijene (1680 m/nv) izveli su Slavko Brezovečki i Zdravko Ceraj, od 13. – 15.8.1941. godine, u sjeverozapadnoj stijeni, visina stijene iznosi oko 800 m (druga najviša stijena na Čvrsnici i ujedno u planinama BiH). Narednih dana od 16. – 17. augusta u ovoj stijeni penju Marijan Dragman i Emil Laszowski i izveli još jedan prvenstveni smjer.
Prvi alpinistički uspon u stijeni Pestibrdo / Ploča (2039 m/nv), izveli su Dragan Horvat, Ivan Bumba i Krešo Mihaljević, 13.8.1941. godine. Visina stijene iznosi 300 m.

1949. god. Početkom mjeseca jula u požaru je izgorila planinarska kuća na Vilincu. Planinarski savez BiH organizira akciju na obnovi planinarske kuće uz pomoć planinara iz Doljana i Jablanice. Nakon obnove kuća je ponovo stavljena u funkciju 1952. godine.

Čvrsnica, Dugo polje (1230 m/nv), vrhovi s lijeva na desno: V. Jelinak (2170 m/nv), Kapci (2156 m/nv), Pločno (2226 m/nv) i Mandaruša (2219 m/nv)

15 – 24.9.1950. god. Na Čvrsnici je održan alpinistički tečaj u kojem učestvuje 30 tečajaca iz planinarskih društava BiH, a od toga njih 18 su bili pripadnici JNA. Organizator tečaja je Planinarski savez Bosne i Hercegovine, a instruktori su Marijan Perko i Rado Kočevar iz Slovenije. Baza je bila kod bivše pl. kuće koja je izgorila u požaru godinu dana ranije. Kuhanje i smještaj instruktora bilo je u skloništu pored kuće koje nije izgorilo, a učesnici su bili smješteni pod šatorima. Zbog loših vremenskih uvjeta nije bilo većih penjačkih uspona i tečaj je navećim dijelom  protekao u teoretskoj nastavi.
Iste godine na jesen osnovana su dva planinarska društva: PD „Vilinac“ u Doljanima i PD „Čvrsnica“ u Jablanici.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Čvrsnice od 9. – 11. aprila ovim pravcem:
1. dan, Blidinjsko jezero – Barzonja – katun na Gornjim Barama; 
2. dan, Gornje Bare – vrh Pločno – Josipovo raskršće – Peharov Stan – Vilinac – Prijegon – vrelo Grkuš – Vala – šumar. kuća na Golincima;
3. dan, Golinci – Bila vrila – Krkača – selo Doljani – Jablanica.

Grade se nove lovačke kolibe na Muharnici – Jagodniku i Stropu, pod Crvenim kukom na Vitlenici (1954. god.), na Plasi – Ivankovića stanište (1966. god.), na Maloj Čvrsnici  – pod Velikom Težovnicom (1979. god.) i Mrkušinom gvozdu (1982. god.). PSD “Vilinac” Jablanica podiže planinarsko sklonište na Muharnici u predjelu Golinci (1966. god,), a pod Mandinom planom u Bukovoj dragi planinarsku kuću (1983. god.).

1954. god. Na alpinističkom taborovanju pod Pesti brdom učestvuje 15 penjača iz BiH. Instruktori su Aleš Kunaver i Toni Jeglič, alpinisti iz Slovenije. Ukupno je izvedeno 67 uspona. U narednim godinama u Pesti brdu Ploči ispenjane su mnoge prvenstvene smjeri i ponavljanja.

1961. god. PD “Vilinac” Doljani i PD “Čvrsnica” Jablanica ujedinjuju se u jedno društvo pod nazivom Planinarsko – skijaško društvo “Vilinac” sa sjedištem uprave društva u Jablanici. Zajedničkim snagama nastavljaju svoju daljnju aktivnost na Risovcu i Vitlenici gdje organizuju škole skijanja za djecu i omladinu.

Juli 1966. god. Alpinisti Ilija Dilber i Hajrudin Delić, penju prvenstveni smjer u jugoistočnoj stijeni Velikog kuka, visina stijene iznosi 1100 m, dva dana, bivak.

1967. god. Na najvišem vrhu Čvrsnice – Pločno (2226 m/nv) izgrađen je veliki zidani objekat za potrebe vojne radarske osmatračke stanice i smještaj tehničkog osoblja. Iste godine je stavljen u funkciju. Pristup do objekta je makadamskom cestom s Donjih Bara. Objekat radarske stanice i cestu izgradile su inženjerijske jedinice JNA.

26.7.1970. god. Alpinisti Faruk Zahirović i Muhamed Šišić, penju u jugoistočnoj stijeni Velikog kuka varijantu po stupu (po smjeru “Dragman-Brezovečki” do ispod sedla pod stupom, ispod Kljuna); visina varijante oko 250 m, ukupna visina stijene iznosi 1100 m, dva dana, bivak.
U masivu Velikog kuka i Mezića stijenama, bosanskohercegovački alpinisti su kasnije u narednim godinama izveli nove uspone. Neke prvenstvene smjeri koje su tada ispenjali alpinisti Mukrim Šišić, Nail Dervišević i Željko Rudan nose ocjenu velikih teškoća i nisu ponovljene.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Čvrsnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: vrh Veliki Vilinac (KT 103), lokva Crepulja na Plasi (KT 104), pl. kć. Vilinac (KT 105), pl. kć. Tise u Diva Grabovici (KT 106). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1975. god. PSD “Prenj” Mostar uspostavlja Visokogorsku hercegovačku transverzalu: Velež – Prenj – Čvrsnica – Čabulja. U sklopu transverzale na Čvrsnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: lov. kć. Žlijeb (KT 15), vrh Veliki Vilinac (KT 16), pod vrhom Razvale (KT 17), na Barzanji kraj Blidinjskog jezera (KT 18). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo. 

1989. god. PSD “Vilinac” Jablanica, vrši kompletnu rekonstrukciju pl. kuće “Vilinac” (1900 m/nv).  Kuća je obložena novim rebrastim limom, umjesto dotrajale šindre, postavljaju se novi prozori željeznog profila, mijenjaju se podovi, postavlja se lamperija i novi viseći elementi, gromobran, nove klupe i šporet. Građevinski materijal za obnovu pl. kuće planinari su iznijeli na svojim leđima preko 3 tone tereta.

Čvrsnica, panorama sa Prigona (1876 m/nv), pogled na vrh Veliki Vilinac (2118 m/nv)

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Čvrsnice uništeni su planinarski dom na Vilincu i lovačke kolibe u Drijenču i na Stropu. Nekoliko lovačkih koliba preživjelo je ratna razaranja ali su kasnije izgorili u požarima, na Plasi, pod Velikim Medvjedom i u Radavi, a kolibe na Žljebu, Tisi, Sokolju i Sadinama su devastirane.

13.6.1998. god. Svečano je otvoreno planinarsko sklonište “ŽIŠKO” (680 m/nv) pod stijenom Velikog kuka. Autor ideje i konstruktor je Faruk Zahirović, alpinist i gorski spasavalac iz Sarajeva. Izgradnja objekta je trajala od 1997. – 1998. godine u kojoj su učestvovali mnogi planinari i alpinisti. Željezna konstrukcija skloništa je urađena kroz program praktične nastave u ŽIŠ-u (Željeznička industrijska škola) Sarajevo. Objekat je pod upravom PSD “Vilinac” Jablanica.

1999. god. u mjesecu julu planinar Ivica Plazonić (40) iz Donjih Kaštela, preminuo je uslijed slabosti srca na usponu prema Pločnom. U znak sjećanja na prvu godišnjicu smrti njegovo planinarsko društvo HPD “Malačka” podiglo je spomen ploču pokraj markirane planinarske staze na dionici: Štirnjak – Stanine. Također njegovo društvo zajedno sa HPD “Pločno“ Posušje organizira svake godine tradicionalni planinarski pohod u znak sjećanja na Ivicu.

15.5.2002. god. planinar Salem Zebić Kujta (44) iz Jablanice, smrtno je nastradao uslijed pada sa stijene. Nesreća se dogodila u blizini blizini lovačke staze na dionici: Zli potok – lov. kuća “Tise”. O tragediji svjedoči spomen ploča koju podižu planinari. PSD “Vilinac” Jablanica organizuje svake godine tradicionalni planinarski pohod u znak sjećanja na Salema.

2004. god. Uspostavljen je osigurani planinarski put (ferrata) pokraj stijene Velikog kuka. Realizovana je još jedna korisna ideja i vrijedno djelo alpiniste i gorskog spasavaoca Faruka Zahirovića iz Sarajeva uz pomoć njegovih prijatelja – planinara i alpinista. Ujedno je postavljeno osiguranje sa sajlama i klinovima na jednom dijelu staze za lov. kuću “Tise” na potezu kroz Zli potok.

6.8.2005. god. planinar Daniel Zamboni Deni (51) iz Zenice, preminuo je uslijed slabosti srca nakon zavšenog uspona osiguranim planinarskim putem (ferratom) koja od pl. skloništa u Diva Grabovici vodi pokraj Velikog kuka. U znak sjećanja na prvu godišnjicu smrti njegovi prijatelji – planinari iz PD “Tajan” Zenica podigli su spomen ploču pokraj markirane planinarske staze za ferratu, niže Peharovih stanova.

2008. god. Grupa ljubitelja Čvrsnice – planinari iz Mostara i Sarajeva obnavlja bivšu čobansku kolibu na Zaglavlju (1560 m/nv) i uređuje u planinarsko sklonište. Objekat je svečano otvoren 6.9.2009. godine.

Čvrsnica, Hajdučka vrata, Mijatov prolaz ili Šuplja stijena (2000 m/nv)

16.10.2010. god. Nakon temeljite obnove svečano je otvoren pl. dom na Vilincu (1960 m/nv). Dom je bio uništen za vrijeme rata u BiH (1992. – 1995. god.). Radovi na obnovi doma započeli su 2006. godine. Najveći dio građevinskog materijala iznijeli su planinari na svojim leđima u dobrovoljnim akcijama (preko 10 tona). Jedan dio građ. materijala je dopremljen uz pomoć helikoptera Oružanih snaga BiH. Radovi na obovi doma su izvedeni pod nadzorom glavnog majstora Fadila Širića Škulja. Objekat je pod upravom PSD “Vilinac” Jablanica.

2013. god. HPD “Prenj 1933” Mostar gradi novu planinarsku kuću “Munika” u Ivan dolcu na Blidinju (1200 m/nv), blizu vikend naselja u Rudom polju.

2015. god. PD “Plasa“ Jablanica gradi novu planinarsku kuću na Plasi (1580 m/nv) u Gornjem polju pod Branisovcem (ispod kote 1717 m/nv). Objekat je svečano otvoren 19.9.2015. godine.

2017. god. Grupa ljubitelja Čvrsnice – planinari iz Jablanice i Mostara obnavlja bivšu lovačku kuću na Žlijebu (1090 m/nv) i uređuje u planinarsku kuću. Objekat je svečano otvoren 3.12.2017. godine.

2018. god. HPD “Pločno” Posušje gradi novi planinarski dom u Masnoj luci na Blidinju (1200 m/nv).
Mještani iz Gornje Drežnice grade novo planinarsko sklonište na Javorku (1250 m/nv) na južnoj strani Čvrsnice – pod Čelinskom glavicom (1423 m/nv).

2023. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Hajdučka vrata – Park prirode Blidinje, autor: T. Lučarević.

Naslovna slika: Čvrsnica, pogled sa Kraljeve čeke (1550 m/nv) na vrhove s lijeva na desno: Pesti brdo – Ploča (2039 m/nv), Veliki Medvjed (1627 m/nv) i Veliki kuk (1822 m/nv)

Kenan Husremović, Na visovima Prenja

Knjiga sadrži dnevničke zapise autora Kenana Husremovića sa njegovih višednevnih planinarskih tura na planini Prenj. Opis tura ilustrovan je sa mnogim fotografijama na kojima su prikazani markantni i izazovni vrhovi, endemske munike i borovi, skrivene doline prošarane raznobojnim planinskim cvijećem po kojima je ova planina nadaleko poznata.
Oduševljen ljepotama Prenja, autor je svoje uzbudljive doživljaje i pritom stečeno iskustvo na planinrenju vjerno i slikovito opisao u svojim pričama.
Knjiga je štampana na 158 strana luksuznog papira formata 30×20 cm, tvrdi uvez, šivano.

Urednik: Braco Babić

Posebnu vrijednost knjizi daju mnoge lijepe panoramske fotografije i topografske karte u prilogu sa ucrtanim planinarskim, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme obilaska i boravka na Prenju. Knjiga ima za cilj da ovu impozantnu planinu po mišljenju mnogih planinara jednu od najljepših u našoj domovini, približi je običnim ljudima, turističkim djelatnicima, planinarima i ljubiteljima iskonske prirode. Svojim sadržajem je ova knjiga obogatila našu planinarsku publicistiku i literaturu. Knjiga predstavlja veliki doprinos popularizaciji planinarenja na Prenju i ujedno razvoju planinskog turizma u Bosni i Hercegovini.

Prenj, panorama sa Velike Kape (2004 m/nv), pogled na vrhove slijeva na desno: Otiš (2097 m/nv), Zelena Glava (2103 m/nv) i Botini (2015 m/nv)

Iz recenzije

Prenjski zapisi – budilice

Knjiga dnevničkih zapisa je vodič za one koji ne čekaju, nego svemu idu ususret. To je izazov da se sutra postane brat orlu, prijatelj košuti, drug vjetru, domaćin sunčevoj pržini, odan vječnoj, a iznova novoj priči. O tome kako čovjek vazda ide u njedra prirodi, a ona mu uzvraća ljubav tek ako je pomiluje, zagrli, zaštiti, pohvali, uzvisi. I o tome, pričaju ovi zapisi-budilice opominjući da budemo vjerni zemlji i Zemlji, koja je naša mati a mi njeni sinovi i da je, lijepu, nasmijanu i oplemenjenu ostavimo našoj djeci, onako isto kao što smo je posudili od naših predaka.
                             Ramo Kolar

Kenanovo “prenjsko skladište tišine“

Činjenica je da se, pored čudovišnog Velebita, o Prenju vjerovatno ponajviše pisalo. Pisao je svako ko je imalo zabludio prenjskom čarolijom, bilo kada i zbog bilo čega… od Vladimira Nazora do planinarskog poletarca koji je imao privilegiju da već u dječačkom dobu krene stazom ovisnosti i prenjskog nezaborava… kakav je i sam potpisnik ovih redaka. Brojni tekstovi, inspirirani neponovljivim i usuđujem se kazati, najuzvišenijim iskustvima, ostali su razasuti po mnogim časopisima, revijama, portalima… ali je Kenan, kao rijetko ko prije njega, smogao hrabrosti, snage i volje da svoje zapise pretoči u jedinstvenu knjigu.
                             Edin Durmo

Prenj, panorama sa Vrutka, pogled na vrhove slijeva na desno: Otiš (2097 m/nv) i Zelena glava (2103 m/nv)

Impressum

Naziv djela: Na visovima Prenja
Autor i izdavač: Kenan Husremović
Glavni i odgovorni urednik: Braco Babić
Recenzenti: Ramo Kolar, Edin Durmo
Lektor: Zinaida Lakić, mr. Aida Kršo
Fotografije: Kenan Husremović
Kartografija: Braco Babić
Ilustracije: Božo Stefanović
Design & DTP: Elena Babić i Davor Đaković
Tiraž: 1000 primjeraka
Godina izdanja: 2015.
Štampa: Grafotisak; Grude
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

910.4 (497.6 Prenj) (093.3)

HUSREMOVIĆ, Kenan

Na visovima Prenja: dnevnički zapisi / Kenan Husremović;
[kartografija Braco Babić; ilustracije Božo Stefanović]
– Sarajevo: autor, 2014.; – 158 str.: ilustr.; 30×20 cm

ISBN 978 – 9958 – 0374 – 3 – 6
COBISS . BH – ID 21683718
————————————————–

Prenj, panorama sa Jezerca, pogled na vrh Osobac (2024 m/nv)

Knjiga se može kupiti naruđbom na e-mail adresu: kenanhusremovic@gmail.com ili pozivom na tel. br.: +387 (0) 61/686 – 370 (Kenan Husremović). Plaćanje prilikom pouzeča.

Knjiga autora Kenana Husremovića, Na visovima Prenja, predstavljena je 21.1.2016. godine u dvorani Multiplex Ekran u Zenici. O knjizi su govorili promotori Ramo Kolar, Edin Durmo, Zehrudin Isaković i Braco Babić.

Bilješka o autoru

KENAN HUSREMOVIĆ
(Zenica, 1955. god.)

Planinarstvom se bavi četiri decenije i u tom period obišao je brojne vrhove Dinarida, Julijskih i Kamniških Alpa, Dolomita, Prokletija, Komova, Kučkih i Moračkih planina, Durmitora, Šar-planine, Visokih Tatri, Olimpa…
Zapise o planinama objavljivao je u dnevnom listu “Oslobođenje”.

Mezića stijene na Čvrsnici

U dolini rijeke Drežnice, krajem 19. stoljeća živio je neki vješt lovac poznat po imenu Mezić. Često je odlazio u lov na divokoze po kojima je Čvrsnica bila nadaleko poznata. Strast za lovom dovela ga jednog dana u vrletima Dive Grabovice. Krenuo je koritom Radave tragajući za divokozama. Malo, pomalo stigao je do pod velike stijene i počeo se penjati s police na policu. Na jednoj ovećoj isturenoj polici ugledao je krdo divokoza. U trenutku kada je nanišanio ispred puške stale su gorske vile i  omele ga da ne puca na divokoze. Pored ovoga vile su mu zabranile da više ne dolazi u lov na Čvrsnicu i nikome ne govori da ih je vidio. Iste večeri kad je stigao kući nije govorio o susretu s gorskim vilama. Legao je bez večere u krevet, iako umoran nije mogao zaspati od uzbuđenja, cijelu noć su mu pred očima bile vile. Sutradan kad je svanulo, krenuo je da ustane ali nije mogao da stane na noge. Od tog dana se razbolio i od tuge što ne može ići u lov na divokoze ubrzo je umro. Pred smrt je svojoj obitelji ispričao o susretu s gorskim vilama na Čvrsnici. Stijene u kojima je sreo vile narod prozva Mezića stijene u znak sjećanja na ovog lovca.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prema narodnom vjerovanju, gorske vile rađaju se iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajnom mjestu. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Žive na planinama u velikim šumama i oko jezera. Najčešće ih viđaju čobani. Gorske vile su kažu lijepe i imaju vjenac cvijeća upleten u kosi. Nose duge haljine i u ruci drže čarobni štapić koji im služi da se mogu pretvori u divokozu kako bi lakše savladali strme dijelove planine. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su osvetoljubive i zavidne. Poznaju sve tajne biljaka i liječenja. Vidaju rane i bratime se s junacima. Opjevane su u narodnim pjesmama.
Na Čvrsnici dva vrha nose ime po gorskim vilama: Veliki Vilinac (2118 m/nv) i Mali Vilinac (1996 m/nv). Sjeverno od ova dva vrha oko 2,5 km zračne linije nalazi se Vilina pećina (1600 m/nv) koja je također dobila ime po gorskim vilama.

Mezića stijene (1680 m/nv), sjeverozapadno su orijentisane i visoke oko 800 m a osim njih u dolini Dive Grabovice se nalazi i najviša stijena na Čvrsnici – Veliki kuk (1822 m/nv), jugoistočno je orijentisana i visoka oko 1100 m. Ove dvije stijene su ujedno i najviše stijene u planinama Bosne i Hercegovine.
Prvi koji su prepenjali Mezića stijene bili su Marjan Dragman i Emil Laszowski, alpinisti iz Zagreba, 16. – 17. augusta 1941. godine. Prvenstveni smjer nosi naziv “Dragman – Laszowski”.
Ocjena težine: V+, detalji -VI / III – IV, visina stijene 800 m, 19 sati, bivak.
Pristup: dolinom Dive Grabovice, te suhim koritom Radave do pod stijene. U Mezića stijenama je ukupno do sada ispenjano sedam smjeri (pet prvenstvenih i dvije varijante). 

Čvrsnica, pogled sa Velikog Vilinca (2118 m/nv) na Mezića stijene

Naslovna slika: Čvrsnica, pogled sa grebena Velikog Vilinca na Mezića stijene i pl. kuću Vilinac (1900 m/nv)

365 vrela na Treskavici

Po narodnom predanju jednom davno dvojica trgovaca stokom vraćajući se kući sa pijace iz Sarajeva zakasnili su i mrak ih je zatekao usred planine Treskavice. Morali su zanoćiti daleko od svoje kuće. Bojali su se vila i vilenjaka o kojima je narod na sijelima pripovjedao strašne priče. Smislili su plan kako da ih prevare, i ostanu živi. Legli su nasred livade tako što su jedan drugom okrenuli noge i sastavili  tabane. Umorni od puta u tom su čudnom položaju i zaspali. U ponoći probudila ih je tutnjava i pored sebe ugledali vilinsko kolo. Ugledavši ih vile su prekinule igru, i počele obilaziti oko njih i zagledati ih. Vila koja je vodila kolo tada reče: „Tako mi svih 365 treskavičkih vrela, nikad nisam vidjela ovakvo čudo od čovjeka, sa dvije glave i četvero nogu.“ Neću mu uzeti život, neka ide i neka mu se sav svijet smije. Vile su nakon toga brzo otišle, a ljudima su ostavile saznanje o ukupnom broju vrela na planini Treskavici. Legendu o tome prepričava i danas narod u selima podno planine Treskavice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog mora i Jadranskog mora. U njenom podnožju izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Godinjski potok, Hrasnički potok, potok Studenica, Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka / Jezernica), Graiseljička rijeka, vrelo Krupac (pritoka Neretve), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica i Bistrica.

Vrela na Treskavici u ljetnom periodu nikad ne presuše. Mnoga su u blizini planinarskih staza i na njima se treba osvježiti čistom planinskom vodom. Spomenimo neka značajnija i veća vrela te njihovu lokaciju.    

U središnjem području: Trokun vrelo, vrelo pod Oblikom, vrelo pod Ilijašem, Pašino vrelo, Konjska vrela, Ušljiva vrela, vrelo Kada na Ljeljenu.

Na istočnoj strani: vrelo na Sustavcu, vrelo na Paleži, vrelo na Skoku, vrelo na Kozjoj luci, vrelo na Spasovači, vrelo Bistrice, Vratanjska voda, vrela na Bosanskom vratlu, vrelo na Simovića bari, vrela na Gvoznom polju.

Na zapadnoj strani: Gladna voda pod Ogorjelim kukom, Baletina voda na Valovici, vrelo kod Ploče, Božija vodica pod Opaljenim kukom, Štrcalo i vrelo u Štirnom dolu, vrelo pod Oblikom, Bijele vode, vrela na Laništu, Studeno vrelo, vrela na Gornjoj i Donjoj Bari.

Na sjevernoj strani: Željezničko vrelo kod Godinje, Igrište na Dujmovskim brdima, vrelo u Jablan dolu, Ždrebanovo vrelo na Kučarama, vrelo na Baricama, vrelo na Pandurici, vrelo na Poljicama, Zucina vrela, Fatina voda.

Na južnoj strani: Prapatnica, vrela u Vrhovini, Gornje vrelo, Obrutak, Djevojačko vrelo.

Planinarsko društvo “Treskavica“ Sarajevo izgradilo je spomen-česme na tri vrela. Česme su obilježene spomen-pločama sa imenima zaslužnih članova društva:
– Česma Sulje Suljagića (1885. – 1962. god.) na Sustavcu, pionir Bh. planinarstva, jedan od osnivača Bosanskohercegovačkog Turističkog kluba Sarajevo, Turističkog društva Prijatelj Prirode, Društva planinara BiH i PD “Treskavica“ Sarajevo;
– Česma Radeta Lasića (1909. – 1957. god.) na Skoku, jedan od osnivača PD “Treskavica“, dao je  veliki doprinos na izgradnji pl. kuće na Sustavcu, pl. doma Josip Sigmund na Kozjoj luci, inicijator i konstruktor pl. skloništa “Đokin toranj“ na najvišem vrhu Treskavice;
– Česma Aleksandra Obradovića (1920. – 1980. god.), na Kozjoj Luci. Jedan od osnivača PD “Treskavica“ i dugogodišnji presjednik društva.

Treskavica, česma Sulje Suljagića kod pl. kuće na Sustavcu (1136 m/nv)

Naslovna slika: Treskavica, potok Studenica na Gvoznom polju (1310 m/nv)