Na vrhovima Bioča, Maglića i Volujka

Kako je ljeto najzgodnije doba za taborovanje u planini, sa dvojicom mojih prijatelja odlazim na Trnovačko jezero (1513 m/nv) od kojeg ćemo se svakog dana penjati na vrhove Bioča (2397 m/nv), Maglića (2386 m/nv) i Volujka (2336 m/nv). Ove tri gorostasne i krševite planine nalaze se na sjeverozapadu Crne Gore u pograničnoj zoni sa Bosnom i Hercegovinom. Među planinarima je ovo područje poznato pod nazivom “B – M – V“. Na cijelom tom području nema nikakvih naselja niti planinarskih skloništa, postoji nekoliko koliba u katunima na Prijevoru, Vračan poljani, Košari, a najveći katun su Rudinske kolibe.
Taborovanje pod šatorima pruža jedinstven doticaj s prirodom, stoga su vrući ljetni dani i noći idealni za uživanje u prirodi koja nas okružuje. Noći u kojima nas šatorsko platno dijeli od zvjezdanog neba, a sunce ujutro budi svojim zrakama, poseban je doživljaj koji bi svaki planinar trebao iskusiti.
U tom prelijepom planinskom području boravili smo pet dana i pristupili na mnoge izazovne vrhove. Kako nam je tih dana bilo saznaćete iz zapisa u mojem planinarskom dnevniku.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

17.8.2007.
PRIJEVOR – TRNOVAČKO JEZERO

Iz Sarajeva polazimo Kenan i ja tačno u podne po najvećoj vrućini. U Brodu na Drini pridružuje nam se Zoran naš prijatelj iz Podgorice. Sa Tjentišta (560 m/nv) stižemo na Prijevor (1646 m/nv) gdje parkiramo automobil. Dočekuje nas svjež planinski vjetar koji nam ugodno prija. Natovareni teškim ruksacima spuštamo se na Suhu jezerinu (1357 m/nv). Usput u sebi nabrajam šta sam sve ponio od opreme i hrane za petodnevno taborovanje na Trnovačkom jezeru (1513 m/nv). Između ostalog ponio sam i jednu veću dinju s namjerom kad stignemo na Prijevor da je tu zajedno pojedemo. Dinja se u gepeku od velike vrućine ugrijala i da bi se  ohladila, u koritu s vodom, na vrelu ispod okretaljke trebalo bi dosta vremena. Planirali smo da na jezero stignemo prije mraka i zato se na česmi ne zadržavamo. Kako dinja nije mogla stati u ruksak, nosio sam je čas u lijevoj, čas u desnoj ruci, što mi je ubrzo dosadilo i umalo je nedostajalo da je bacim u prvi grm.
U prevečerje stižemo na Trnovačko jezero i odlazimo do kolibe Novice Ćalasana, čuvara ovog jezera. Ugledavši dinju u mojoj ruci Novica me začuđeno priupita: “Kakva je to tikva, nećeš valjda ovdje pitu praviti?“. Nasmijali smo se slatko ovome i isto veče, još slađe, dinju pojeli. Pošto je već bilo kasno navečer da potražimo pogodno mjesto za naše šatore, ostali smo u kolibi kod Novice na noćenju. Noć je protekla mirno izuzev što nas je u gluho doba probudio puh, dugogodišnji podstanar u kolibi.
Od Prijevora do Trnovačkog jezera stigli smo za 2 sata hoda.

18.8.2007.
MAGLIĆ

Ustajemo rano i nakon prve jutarnje kafe podižemo svoje šatore u blizini Novicine kolibe, u kojoj smo prenoćili. Danas nas čeka uspon na Maglić (2386 m/nv) najviši vrh Bosne i Hercegovine. Na uspon polazimo od jezera i penjemo se markiranom planinarskom stazom uz Šarenu Lastvu. Strma travnata padina kojom prolazi staza prošarana je lijepim planinskim cvijećem. Uspon je prilično jak i nakon punih 2 sata penjanja, bez predaha, stižemo na raskršće (2150 m/nv) za Carev Do, Mratinje i Presjeku. Od ovog mjesta dalje do vrha potrebno je 1 sat i 45 minuta hoda. Nakon kratke pauze za odmor nastavljamo s usponom do izlaska na vršni greben (2300 m/nv) gdje nas dočekuje gusta magla i prve kapi kiše. Iako nam je ostalo malo vremena do vrha odustajemo od daljnjeg napredovanja zbog pogoršanih vremenskih uvjeta. Vraćamo se nazad na jezero. Silazak stazom je otežan i dugo je trajao zbog skliske staze od kiše koja nije bila jaka ali je cijelo vrijeme padala, na svu sreću bez grmljavine. Do kraja dana vrijeme se nije bitno promjenilo i vrhovi Maglića ostali su skriveni u magli a planina je opravdala svoje ime po ko zna koji put. Uspon je ukupno s povratkom trajao 5 sati i 30 minuta hoda.
Navečer je zahladnilo, ušuškani u vreće za spavanje prisjećamo se naših ranijih uspona na Maglić. Ove godine se navršilo 30 godina od otvaranja visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“. Dogovaramo se da idućeg ljeta organiziramo radnu akciju na obnavljanju planinarske markacije na ovoj transverzali a posebno na nekim mjestima gdje je orijentacija otežana prilikom kretanja na terenu. Transverzalu su uspostavili Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore. Transverzala povezuje Kalinovik (BiH) i Žabljak (CG) preko najviših planinskih vrhova Lelije, Zelengore, Volujka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Obilazak transverzale traje ukupno 9 dana. Transverzala je svečano otvorena 2.7.1977. godine u Kalinoviku.

19.8.2007.
VOLUJAK – TRNOVAČKI DURMITOR

Jutro je osvanulo sunčano i nadamo se da će biti lijepo vrijeme za razliku od jučerašnjeg dana. Očekuju nas danas zahtjevni usponi na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka i dva najviša vrha Trnovačkog Durmitora – Trnovački vrh (2241 m/nv) i Trzivka (2333 m/nv).
Od Trnovačkog jezera krenuli smo odmah nakon ustajanja i kafu nismo popili kako bi iskoristili što više jutarnju svježinu i prištedjeli vodu za piće. Posljednje vrelo s pitkom vodom nalazi se kod katuna Rudinske kolibe (1650 m/nv). Vrelo je gotovo presušilo ali smo ipak uspjeli da natočimo svoje čuturice s vodom. Prolazimo pokraj torova s ovcama koje čekaju da krenu na ispašu dok čobanski psi bjesomučno laju i kidišu prema nama. Blejanje ovaca i lavež pasa iznenada je prekinula pucnjava iz vatrenog oružja. Jedan od domaćina nas poziva da svratimo u njegovu kolibu na kafu i rakiju, kaže danas slavi praznik Sveto Preobraženje. Zahvaljujemo se na pozivu uz ispriku jer nas čeka dugo i naporno pješačenje na današnjoj turi.
Od Rudinskih koliba nastavljamo s usponom i ubrzo stižemo u Boju (1950 m/nv) duboku dolinu koja razdvaja Veliku Vlasulju od Trnovačkog Durmitora. Negdje na početku doline napuštamo markiranu planinarsku stazu za Trnovački vrh (2241 m/nv). Dalje nastavljamo čobanskom stazom po sredini doline. Ova staza vodi na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv) i vijuga između kamenitih glavica obraslih grmovima klekovine. Na pojedinim mjestima staza je slabo utrta i moramo je ponovo tražiti. Iz tog razloga napuštamo ovu stazu i usmjeravamo se na prijevoj s desne strane doline između Kozjeg pogleda (2077 m/nv) i Velike Vlasulje. Penjemo se uz veliku strmu padinu sa siparom i rijetkim gmovima klekovine te izlazimo na prijevoj. Dalje uspon nastavljamo dugim grebenom kojim smo pristupili na Veliku Vlasulju (2336 m/nv) – najviši vrh Volujka.
Na tjemenu ovog vrha nalaze se ostaci nekadašnje velike piramide napravljene od klesanog kamena još u doba vladavine Austro-ugarske Monarhije. Iste takve su podignute na Velikom Oštrikovcu, Magliću i Rujevcu. Sve ove piramide su srušene šezdesetih godina u prošlom stoljeću. Sa vrha se pruža izuzetan pogled na okolne planine Zelengoru, Maglić, Trnovački Durmitor, Bioč i Lebršnik.
Od Trnovačkog jezera do Velike Vlasulje stigli smo za 3 sata hoda.

Nakon pauze za odmor i doručak napuštamo Veliku Vlasulju i silazimo grebenom na prijevoj Bojanska vrata. Od prijevoja dalje penjemo se travnatom padinom i izlazimo na greben kojim stižemo na Trnovački vrh. Sjeverna strana vrha se završava liticom sa čijeg se ruba pruža impresivni pogled na Trnovačko jezero. Od Velike Vlasulje do Trnovačkog vrha stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Nakon kraćeg odmora napuštamo vrh i priječimo greben Trnovačkog Durmitora i za 1 sat hoda izlazimo na Trzivku. Priječenje ovog grebena je veoma zahtjevno zbog njegove velike eksponiranosti i ne preporučuje se, suviše je rizično, bio je to naš izbor kako bi skratili ukupno vrijeme trajanja današnje ture. Vrh Trzivka je zbog svojeg središnjeg položaja, u ovom planinskom području, vanredno lijep vidikovac sa kojeg se pružaju široki ragledi na vrhove Bioča, Maglića i Volujka. Sa vrha se jasno vidi linija razdvajanja Bioča od Maglića i Volujaka, na pravcu: Smrekovac – Urdeni dolovi – Presjeka.
Nakon zasluženog odmora napuštamo vrh i spuštamo se padinama do raskršća koje je ključna tačka za kretanje unutar područja “B – M – V“ gdje se sastaju staze iz tri pravca: Šarene Lastve, Presjeke i Urdeni dolovi. Raskršće se nalazi pod vrhom Obli Kuk (2180 m/nv) na samom kraju stjenovitog grebena. Od Trzivke  do ovog raskršća stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda.
Od ovog raskršća u početku silazimo dobro utrtom stazom pokraj vrela, koje za divno čudo još nije presušilo. Od vrela dalje staza vodi dolinom gdje se povremeno gubi u visokoj travi a na nekim mjestima je obrasla gustim grmovima klekovine. Ova staza je čobanska i rijetko se koristi, nije označena planinarskom markacijom. Na uočljivim mjestima radi bolje orijentacije postavili smo nekoliko većih kamenih piramida (čovuljke) jer ćemo sutradan nakon uspona na Bioč ponovo ovuda prolaziti. Od raskršća za Presjeku i Urdene dolove do raskršća za Trnovačko jezero i Maglić, koje se nalazi pod Šarenom Lastvom, stigli smo za 1 sat i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera stižemo markiranom pl. stazom za 30 minuta hoda, u predvečerje. Za ovu kružnu pl. turu bilo nam je potrebno 7 sati i 30 minuta hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor. Tura bi sigurno trajala duže (10 sati hoda) ali smo je skratili na pristupu do Velike Vlasulje (sa prijevoja na Kozjem pogledu) i na pristupu do Trzivke (grebenom sa Trnovačkog vrha).  

20.8.2007.
BIOČ

Ustajemo u ranu zoru i uz baterijske svetiljke spremamo ruksake. Danas nas čeka zahtjevan uspon na Veliki Vitao (2397 m/nv) najviši vrh Bioča. Od Trnovačkog jezera prolazimo pokraj Rudinskih koliba i čobanskom stazom iz duboke doline Boja izlazimo na prijevoj Bojanska vrata (2140 m/nv). Od jezera dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Sa prijevoja se otvara vidik na rastrgani masiv Bioča u kojem se bez ikakvog reda nalaze mnogi markantni vrhovi počevši od Vrste na sjeveru do Krvavih brda na jugu. U središnjem dijelu masiva jasno se ističu dva oštro zasječena vrha: Pločnik (2375 m/nv) i Veliki Vitao (2397 m/nv) koji stoje jedan pored drugog. Bioč iz ovog pravca svojim izgledom podsjeća na uzburkano more a njegovi vrhovi kao ogromni talasi koji su se u jednom trenutku zaustavili i okamenili.
Od Bojanskih vrata silazimo u Urdene dolove (na topografskoj karti piše Ordeni dolovi).
U potrazi za stazom koja iz dolova vodi na vrh nismo ni osjetili da smo izgubili skoro 300 metara visinske razlike u odnosu na Bojanska vrata. Uz malo sreće i sjećanje od ranijih uspona ipak pronalazimo stazu i ubrzo na jednom većem kamenu ugledali smo markaciju visokogorske planinarske transverzale “Sloboda“ koja se za divno čudo upravo na ovom mjestu očuvala sve do danas. Na završnom uspona ka vrhu na ključnim mjestima postavljali smo kamene piramide (čovuljke) koje će nekome možda biti od velike pomoći u orijentaciji na ovom terenu.
Nakon 2 sata i 30 minuta hoda od Bojanskih vrata stižemo na prijevoj Ćuprija (2100 m/nv). Prijevoj se  nalazi između vrha Veliki Vitao i Biočke grede (2195 m/nv). Uspon od Ćuprije na Veliki Vitao trajao je 30 minuta jako strmom, travnatom padinom na kojoj nema nikakve utrte staze. Na vrh smo pristupili nakon 5 sati i 30 minuta hoda od Trnovačkog jezera. Na najvišem tjemenu vrha postavljena je metalna kutija u kojoj je žig i knjiga posjetilaca. Poklopac od kutije bio je zaglavljen (zahrđao) i jedva smo nekako uspjeli da ga otvorimo. Jak vjetar otežava nam prelistavanje knjige iz koje vidimo da je ove godine bio vrlo mali broj planinara na vrhu. Danas je vidljivost bila bolja nego jučer, a posebno na susjedne planine Lebršnik, Volujak, Trnovački Durmitor i Maglić te na malo udaljenije Ljubišnju, Pivsku planinu i Durmitor.


Vjetar je na vrhu i dalje puhao svom snagom i učinilo nam se kao da se planina naljutila zbog našeg dolaska. Žao nam je da napustimo vrh i tražimo bilo kakav zaklon od vjetra. Na kraju smo ga pronašli na jednoj isturenoj polici na samom rubu istočne stijene vrha, gdje smo se udobno smjestili. U tom naizgled “orlovskom gnijezdu“ uživali smo u razgledima s vrha i hrani iz naših ruksaka. Na kraju smo se počastili vodom iz naših čuturica koju smo pomalo pili jer nam je potrebna do završetka današnje ture, a tek smo prevalili polovicu puta. Nakon odmora na vrhu koji je trajao gotovo 2 sata zadovoljni napuštamo vrh i silazimo u Urdene dolove. Pronalazimo dobro utrtu čobansku stazu i njome nastavljamo prema Presjeki.
Po dolasku na Košarice (2100 m/nv) susreli smo dvojicu čobana. Jašu na konjima i gone nekoliko goveda a iza njih su bila dva velika psa. Kažu da su krenuli iz sela Mratinje za katun na Ljuboti. U ovom zabačenom planinskom kraju rijetko se mogu sresti čobani a još rijeđe planinari. Dok su njihova goveda i lijepi konji mirno pasli travu, razgovaramo s čobanima i koristimo priliku da i mi malo odmorimo.
Od Košarice nastavljamo silazak dolinom na čijem kraju je raskršće za Presjeku i Šarenu Lastvu. Od Vrha Veliki Vitao dovdje stigli smo za 2 sata i 30 minuta hoda. Dalje do Trnovačkog jezera sišli smo istom stazom kao i jučer za 2 sata hoda. Za ovu kružnu turu potrebno je 10 sati hoda u koje nisu uračunate pauze za odmor. 

21.8.2007.
TRNOVAČKO JEZERO – PRIJEVOR

Osvanulo je tmurno jutro. Iznad Trnovačkog jezera gomilaju se tamni oblaci a okolni vrhovi su bili obavijeni gustom maglom. Spakovali smo svoje šatore i ruksake. Odlazimo do kolibe kod Novice pozdravljamo se i zahvaljujemo na gostoprimstvu i druženju. Napuštamo Trnovačko jezero i markiranom planinarskom stazom silazimo na Suhu jezerine gdje nas je sustigla kiša. Navlačimo kabanice (pelerine) i polako bez žurbe penjemo se stazom ka Prijevoru. Kiša je pljuštala a nama je bilo svejedno što ćemo i pored kabanica opet biti mokri, od svega nam je najvažnije bilo da smo proveli pet nezaboravnih dana u prelijepom planinskom kraju. Od Trnovačkog jezera do Prijevora stigli smo za 2 sata hoda.
U planinarskom pohodu na vrhove Bioča, Maglića i Volujaka učestvovali su Zoran Mirotić, Kenan Husremović i Braco Babić.  

Naslovna slika: Volujak, pogled sa Velike Vlasulje na vrhove Trnovačkog Durmitora: Trnovači vrh (2241 m/nv) – lijevo i vrh Trzivka (2333 m/nv) – desno. Iza grebena koji povezuje ova dva vrha vidi se Maglić.

Vrelo Donji Krupac kod Uloga

Vrelo Donji Krupac nalazi se u klisuri na gornjem toku rijeke Neretve, nizvodno od mjestašca Ulog (oko 7 km zračne linije). Smješteno je na 540 metara nadmorske visine s desne strane Neretve u podnožju sela Luko (900 m/nv). Prekoputa vrela s lijeve strane rijeke nalazi se selo Ljusići (780 m/nv).
Donji Krupac izvire ispod jedne pećine i nakon toka od 150 – 200 m uljeva se u Neretvu. Na svom kratkom toku stvara prelijepe slapove, kaskade  i brzake padajući preko ogromnih sedrenih kamenih blokova prekrivenim mahovinom i drugim vodenim biljem. Bezbroj vodenih kapljica rasprskava se, pružajući na taj način impresivne prizore.
Donji Krupac je najjače vrelo u gornjem toku rijeke Neretve. Njegova količina vode je veća nego količina vode koju ima Neretva na mjestu gdje se sastaju. Nekada su na Donjem Krupcu bili mlinovi. Bilo je šest kamenih mlinskih točkova. U to vrijeme sa svih strana se donosio ječam i pšenica na konjima i mljelo se žito. Bile su i stupe za valjanje tkane odjeće. Odjeća se tkala na stan, krojila, šila i valjala u stupama.
Visoke prirodne vrijednosti i specifičnosti gornjeg toka Neretve od Uloga do Glavatičeva gotovo su nepoznate javnosti vjerojatno i zbog toga što su bile teško dostupne zbog nerazvijene saobraćajne mreže i veoma rijetke naseljenosti.  
Kao iznimna prirodna ljepota i objekat osobito značajan za nauku i turizam, vrelo Donji Krupac je stavljeno pod režim zaštite Rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti – Sarajevo, još davne 1958. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izlet na vrelo Donji Krupac kod Uloga
(zapis iz mog pl. dnevnika, 12.5.2007. g.)

Na planinarsku turu krenuli smo iz sela Nedavić (820 m/nv) koje je od Kalinovika udaljeno oko 15 km na regionalnom putu za Ulog i Nevesinje. Iz sela silazimo livadama do vrela Studenac a dalje kroz šumarke do visećeg žičanog mosta na Neretvi. Nakon prelaska rijeke penjemo se uzbrdo konjskom stazom koja vodi pokraj markantnog stjenovitog vrha Treskavac (821 m/nv) i njome stižemo u selo Ljusići.
U selu isped svoje kuće srdačno nas je dočekao domaćin Milan Govedarica te uz kafu i rakiju kojom nas je počastila njegova supruga razgovarali smo o budućoj hidroelektrani koja treba da se gradi u klisuri na Neretvi, nedaleko od Ljusića. Milan kaže da je cijeli svoj život proveo bez struje i telefona. Selo Ljusići stoljećima je izolovano od svijeta zbog nedostatka bilo kakve putne komunikacije a također nije elektrificirano niti ima telefonsku vezu. Do sela se može pristupiti jedino pješke ili na konju, a najbliže naselje je selo Nedavić s druge strane Neretve. Milan i njegova supruga su jedni koji su ostali da žive u selu nakon posljednjeg rata u BiH. Mnoge nedaće su ih pratile kroz život ali su ipak ostali zdravi i vedri duhom, govore kako im se kuća nalazi u entitetu Republika Srpska a štala s kravama i konjima u entitetu Federacija BiH. Naime Dejtonskim mirovnim sporazumom administrativna međuentitetska linija razgraničenja prelazi kroz njihovo imanje između kuće i štale.
Nakon odmora u Ljusićima sišli smo strmom konjskom stazom kroz šumu do klisure na Neretvi gdje je ušće Donjeg Krupca. Najveći broj učesnika izleta ostao je pokraj Neretve da se osvježi i uživa u bujnom zelenilu, cvrkutu ptica i žuboru rijeke dok se manja grupa odvažnih planinara uputila do vrela Donjeg Krupca i pregazila pedesetak metara široku Neretvu. Nešto niže od ušća Donjeg Krupca voda u Neretvi nije duboka ali je jako hladna. Korito rijeke bilo je sklisko, ali na svu sreću niko nije pao u vodu. Ipak je vrijedilo truda i doći na ovo čudesno vrelo na kojem je jedan stari mlin s limenim krovom bio očuvan i spreman za mljevenje žita.
Svrha našeg izleta bila je peticija koju smo uputili protiv izgradnje buduće HE Ulog. Izgradnjom pristupnih puteva i objekata postrojenja buduće hidroelektrane i betonske brane na akumulacionom jezeru cijela klisura Neretve na potezu od sela Nedavić do sela Ljusići biće trajno uništena, a također i dolina Neretve nizvodno od Uloga do klisure biće potopljena akumulacionim jezerom.
Na izletu je učestvovalo 70 planinara a vodiči su bili Alen Lepirica, Gordan Čahtarević i Braco Babić. Tura je ukupno sa pauzama za odmor trajala 8 sati hoda. Izlet je organiziralo PSD “Lisin” Sarajevo.  

Rijeka Neretva

Izvorišnu čelenku rijeke Neretve čini nekoliko jakih vrela pod Gredeljom (1225 m/nv) na obroncima Zelengore, oko 1,5 km južno od sela Gornja Luka. Neretva je duga 225 km i najvećim dijelom protječe kroz Bosnu i Hercegovinu (208 km), a manjim dijelom kroz Hrvatsku (22 km). Najduža je pritoka Jadranskog mora s istočne obale. Od izvora do ušća Rame Neretva teče prema sjeverozapadu, a nakon toga naglo skreće prema jugu. Odatle njena dolina presijeca planinske vijence pod pravim ili oštrim uglom. Ovaj dio Neretve odlikuje se kanjonskim stranama visine od 800 do 1200 m. Na tom dijelu je plahovita planinska rijeka. Po izlasku iz kanjona u mostarsko Bijelo polje pa sve do utoka u Jadransko more Neretva je mirna rijeka.
Najveće pritoke Neretve su: Rakitnica, Bijela (konjička), Trešanica, Baščica, Neretvica, Rama, Doljanka, Glogošnica, Grabovica, Drežanka, Bijela (Mostarska), Radobolja, Buna, Bunica, Bregava, Trebižat i Krupa. Sa veoma raširenom hidrografskom mrežom čini zasebnu prirodnu cjelinu i jedinstven ekosistem u jugoistočnom dijelu Europe.

Gornji tok Neretve

Prvobitna definicija gornjeg toka Neretve bila je ograničena na dio toka rijeke od izvorišta do ušća rijeke Rame. Međutim, geografska definicija gornjeg toka je izmjenjena sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća izgradnjom HE Jablanica, odnosno formiranjem akumulacionog jezera (Jablaničko jezero). Sadašnji pojam gornjeg toka Neretve reduciran je od njenog izvora pod Gredeljom (1225 m/nv) do Konjica (289 m/nv).
Slivna površina gornjeg toka Neretve od njenog izvora do Konjica je oko 1400 km², a dužina glavnog toka oko 85 km, sa srednjim padom toka od 12 %. Dolina Neretve u gornjem toku geomorfološki je različita sa pretežno krečnjačko – dolomitnim sastavom terena. Smjenjuju se razni profili doline od klisurastog i kanjonskog oblika veće ili manje strmine do nekoliko većih proširenja. Hidrološka specifičnost uvjetovana je vodopropusnim i nepropusnim terenom koje razdvaja upravo dolina Neretve. Hidrološka mreža je osobito razvijena nizvodno od Uloga (645 m/nv).
Desne pritoke Neretve u gornjem toku su: Strugotić, Bistrica, Stambeljički p., Dužić, Igaščica (Pridvoričko vrelo), Grebenac (vrelo Gornji Krupac), Babovitac, Tomiški p., Tuniski p., Godovački p., Klištica, Grabovik, Paleški p., Balinski p., Pofalić, vrelo Studenac, Jezernica, vrelo Donji Krupac, Ljuta (Dindolska r. / Repište), Jasenica, Lopar, Rijeka (Bjelimićka), Skakala, Tinjski p., Slatinica, Račica, Bjelovac, Seona, Rakitnica, Kalajđin p., Spiljanski p., Ljuta (Konjička) i Trešanica.
Lijeve pritoke Neretve u gornjem toku su: Zurovića p., Lončarski p., Obruč, Mjedenik, Srijemuški p., Kosmača, Žurac, Mjeđeđak, Duboki p., Jezernica (otoka Crvanjskog jezera), Likač, Jeovački p., vrelo Valje, Duboki p., Brijestov p., Marin p., Živašnica, Bukovik, Janjevski p., Bijeli p., Lađanica, Krupac (Župski), Bukovica, Šištica (otoka Boračkog jezera), Đajića p. i Bijela (Konjička).
Posebno obilje vode Neretvi u gornjem toku donose vrela: Pridvoričko vrelo (950 m/nv), Gornji Krupac (789 m/nv), Donji Krupac (540 m/nv) i Valje (500 m/nv). Slivu gornjeg toka Neretve pripada i nekoliko jezera ledenjačkog porijekla: Crvanjsko jezero (1050 m/nv) kod Uloga, Štirinsko jezero (1672 m/nv) i Kotlaničko jezero (1528 m/nv) na Zelengori, Blatačko jezero (1150 m/nv) na Bjelašnici i Boračko jezero (404 m/nv) na Prenju.

Prirodno naslijeđe gornjeg toka Neretve

Gornji tok Neretve sa širim okruženjem zbog svojih geomorfoloških i hidroloških specifičnosti predstavlja područje visokih prirodnih vrijednosti, do danas sačuvano u svom izvornom obliku. Klisure i kanjoni, brzaci, slapovi i vodopadi, obilje vrela čiste i zdrave vode, sa mnogobrojnim pritokama, jezerima, a u širem okruženju i više planinskih masiva od Zelengore, Crvnja, Treskavice, Visočice, Prenja i Bjelašnice – sve to čini da je na relativno malom području priroda bila izuzetno izdašna.
Mnogi od ovih prirodnih fenomena i rijetkosti odavno su prepoznati i stavljeni pod režim zaštite. To su klisure na gornjem toku Neretve: Čeljina, Gradina, Mrka stijena, Hotovska brda, kanjon Rakitnice i donji tok Ljute (Dindolska r. / Repište), vodopad Šištica, vrelo Gornji Krupac, vrelo Donji Krupac, Pridvoričko vrelo, izvori Neretve pod Gredeljem, planinska jezera Crvanjsko, Štirinsko, Kotlaničko, Boračko i Blatačko jezero. U samom vodotoku gornje Neretve atraktivna su mjesta (virovi): Đavolje oko, Knežak, Tihalj i Djevići vir.

Hidroelektrane na Neretvi

Područje sliva rijeke Neretve s energetskog gledišta je jedno od najznačajnijih u Bosni i Hercegovini. U doba SFR Jugoslavije na Neretvi izgrađeno je četiri hidroelektrane:
HE Jablanica, HE Grabovica, HE Salakovac i HE Mostar. Danas se ove hidroelektrane nalaze na području Federacije BiH.

Izgradnja HE Ulog na Neretvi

Projekat predviđa izgradnju HE Ulog snage 35 MW s branom visokom 53 m i izvodnim tunelom od 2,7 km na gornjem toku rijeke Neretve u općini Kalinovik. Dozvolu za gradnju HE Ulog dalo je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (25.4.2013.).
Po osnovu koncesije za izgradnju i korišćenje HE Ulog, dodijeljene od strane Vlade Republike Srpske koncesiju na 50 godina za gradnju dobila je kompanija EFT-HE Ulog d.o.o., članica EFT Grupe.
HE Ulog najudaljenija je nizvodno od planiranih sedam manjih hidroelektrana, koje čine hidroenergetski sistem Gornja Neretva. Glavni izvođač na izgradnji HE Ulog je Sinohydro Corporation Limited (NR Kina). Ukupna vrijednost investicije projekta iznosi 150 miliona KM. Početak komercijalnog rada HE Ulog očekuje se 2023. godine.
Trenutno intenzivirani su radovi na izgradnji svih objekata buduće hidroelektrane jer rok završetka ističe ove godine. Kako danas izgleda teren u klisuri Neretve na području gdje se gradi ova hidroelektrana najbolje se vidi na ilustracijama u prilogu članka preuzete sa Google Earth na kojima je ucrtana trasa naše planinarske ture iz 2007. godine.

Hidroelektrane u svijetu

U svijetu je instalirano gotovo 1000 GW hidroenergetskih objekata s preko 11.000 hidroelektrana. Najveći proizvođači su Kina, Kanada, Brazil i SAD, dok u odnosu na omjer i značaj hidroenergije u svojem energetskom sustavu prednjače Norveška i Indija.
Hidroelektrane najčešće potpuno devastiraju rijeke na kojima se grade i umanjuju biološku raznolikost prostora. Izgradnjom hidroelektrana na rijekama nestaju mnoga vrijedna staništa i vrste. Hidroelektrane remete hidrologiju i dolazi do promjena u razini podzemnih voda, što dovodi do sušenja šuma i polja.

Naslovna slika: Klisura na gornjem toku Neretve, između Nedavića i Ljusića

Kraljevski dvorac Peleš u Rumunjskoj

Iz zapisa sa putovanja u Rumunjsku, zemlji vrletnih planina, nepreglednih šuma, mističnih priča o vampirima, vlaške magije i drevnih gradova. Za vrijeme boravka u Rumunjskoj najprije smo otišli u Planine Fagaras (Munții Făgăraş) koje su dio planinskog masiva Južnih Karpata (Carpaţii Meridionali) gdje smo pristupili na tri najviša vrha a među njima i na Moldoveanu (2544 m/nv) najviši vrh u toj državi. Osim toga vidjeli smo nekoliko lijepih vodopada i ledenjačkih jezera od kojih je najljepše Bâlea jezero (2034 m/nv) do kojeg smo stigli atraktivnom cestom ”Transfăgărăşan” koja preko visokih planina povezuje dva grada Sibiu u Transilvaniji i Pitești u Vlaškoj.
Nakon planinarenja krenuli smo u turistički obilazak nekoliko povijesnih mjesta kao što je srednjovjekovni grad Sibiu, ograđen s tri reda visokih kamenih zidina, a radi svoje arhitekture prozvan je Muzejem na otvorenom, zatim Zamak Bran u Transilvaniji poznatiji po nazivu “Drakulin dvorac”, a na kraju putovanja posjetili smo i Dvorac Peleš, za koji mnogi kažu da je jedan od najljepših dvoraca Europe, bivšoj ljetnoj rezidenciji prvog rumunjskog kraljevskog para, Karola I. i Elizabete.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kraljevski dvorac Peleš (Castelul Peleș) nalazi se u gradu Sinaia na rubu Južnih Karpata. Dvorac je izgradio Karlo I. rumunjski kralj koji je vladao od 1881. – 1914. godine. Karlo iz braka s Elizabetom od Wieda nije imao živućih potomaka pa ga je naslijedio nećak Ferdinand I.

Dvorac je izgrađen od drveta, kamena, cigle i mramora, a u njemu se nalazi više od 160 soba. Iako je većinom građen u stilu njemačke renesanse, na njemu se nalaze i brojni elementi koji pripadaju talijanskoj renesansi, gotici i baroku. Dvorac je okružen sa sedam terasa koje su bogato ukrašene raznim kipovima, bunarima od kamena i ukrasnim mramornim vazama. Ovaj raskošni kraljevski dvorac zvanično je otvoren 1883. godine.

Iako je prvobitno zamišljen kao Karlova ljetna rezidencija, dvorac je jedno vrijeme bio i službeni kraljevski dvor, i kao takav je ostao sve dok se posljednji kralj Rumunije, Kralj Mihaj Rumunski, pod pritiskom komunista koji su preuzeli vlast u državi nije odrekao svoje titule, kada je Peleš zvanično zatvoren (1948. god.). Dvorac je proglašen muzejom 1953. godine, a Kralj Mihaj Rumunjski je ponovo vratio titulu 2011. godine i dvorac je ponovo vraćen u njegovo vlasništvo ali je i dalje ostao Muzej.

Organizovane posjete dvorcu su dozvoljene, ali su ture često ograničene na prizemlje, dok skuplji, potpuni obilazak uključuje i drugi sprat. Ulaz se naplaćuje, kao i dodatna naknada za fotografisanje.

Naslovna slika: Kraljevski dvorac Peleš u Rumunjskoj

Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio)

Grmljavinske oluje, kao demonstracija sirove snage prirode, predstavljaju ozbiljnu opasnost i mogu prouzročiti lakšu ili težu ozljedu pa čak i smrtni ishod. Grmljavinske oluje najčešće se stvaraju tokom proljetnih i ljetnih mjeseci. Najveći broj nesreća od udara groma upravo se događa u tom periodu. Ključni uvjeti potrebni za stvaranje grmljavinske oluje su prekomjerna vlaga u zraku i atmosferske nestabilnosti. Grmljavinu često prati jaka kiša i vjetrovi, a ponekad i tuča.
Prije odlaska u planinu poželjno je proučiti meteorološku prognozu jer vremenski uvjeti u planini po mnogo čemu se razlikuju od onih u dolini. Važan faktor za procjenu moguće opasnosti od grmljavinske oluje je poznavanje osnova meteorologije i poštivanje trenutne vremenske situacije u toku kretanja na terenu. Međutim, postoji i nekoliko opasnih stvari koje bismo trebali potpuno izbjegavati dok traje grmljavinska oluja. Najvažnije je po nevremenu izbjegavati kretanje u grupi, zatim grebene i vrhove, te usamljena stabla. Također željezni predmeti, koje planinari nose sa sobom, predstavljaju veliku opasnost i potrebno ih je odložiti što dalje od sebe.
Na fotografijama u prilogu teksta prikazana su potencijalna opasna mjesta koja treba izbjegavati dok traje nevrijeme.   

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Grmljavinske oluje u planini

Opasnost od grmljavinskih oluja javlja se kao posljedica žestoke i razorne snage prirodnih sila. One nikada ne zavise od nas, pa ih kao takve ne možemo spriječiti,
ali ako obraćamo pažnju na njih, prije nego dođu do izražaja, možemo ih izbjeći.
Gromovi i provale oblaka u planini su redovito proljećno-ljetne pojave. Ipak i za one koji dobro poznaju čudi planine, mogu doživjeti neprijatno iznenađenje.
Vremenskih nepogoda najviše ima od maja do septembra. U kasno proljeće i u toku ljeta pri sudaru toplih i hladnih zračnih masa, nad planinom nebo se brzo prekrije tamnim oblacima. Iz oblaka se izlučuju pljuskovite kiše, a često i krupna zrna tuče. Ledeni pljuskovi čak i u najtoplijim mjesecima nisu rijetki, a događaju se iznenada. Kišu prati neprekidna tutnjava gromova, koji se ponekad slijevaju u jedinstvenu kanonadu koja strahovito odjekuje širom planine. Vrlo su česta električna pražnjenja. Gromovi udaraju najčešće u planinske vrhove, stjenovite grebene i u visoka usamljena stabla. Idući po planini može se naići na gromom spržena stabla i ostatke krhotina od odlomljenih stijena na vrhovima i grebenima nastalim od udara groma.

Zaštita od udara groma

Grmljavinske oluje nastaju iznenada i važno je odmah potražiti neki prirodni zaklon (u gustoj šumi, spilji ili dubokoj vrtači) a najbolje u nekoj čobanskoj kolibi ili planinarskom skloništu, ako ima takvih objekata u blizini. Prema jednom starom narodnom predanju koje kaže, čim se sprema nevrijeme “bježi od borove šume” jer smola četinara privlači elektricitet kao magnet i grom udara u jele, smrče i borove. Također prema ovom predanju najbolje je skloniti se u bukovu šumu, jer tamo grom rijeđe udara.
Posebno je važno ne približavati se obalama potoka, rijeka i jezera. S mokrim tlom koji služi kao vodič, smrtonosne struje elektriciteta izazvanog udarom groma mogu se širiti horizontalno u krugu od 5-6 metara.
U planini gromovi uvijek udaraju u najviše tačke kao što su stjenoviti vrhovi i grebeni te usamljena stabla i stabla na ivici šume. U nevremenu, cepin, klinovi ili čelično uže na osiguranim planinarskim putevima privlače gromove, pogotovu ako su u dodiru sa zemljom – stijenom.
Područja obrasla drvećem predstavljaju drugu vrstu prijetnje. Padaju stabla ili sa njih padaju polomljene grane tokom oluje, što može uzrokovati povredu ako padne na nekoga. Sklanjanje ispod drveća je drugi vodeći uzrok smrti u grmljavinskoj oluji. Međutim, kada nema drugih opcija za zaklon, najbolje je skloniti se ispod najnižeg stabla jer postoji najmanja vjerovatnost da će ga grom pogoditi. Izbjegavati stajanje na korijenju stabla, koje može provoditi elektricitet, i umjesto toga bolje je stajati na zemlji ili kamenu. Obavezno odbaciti od sebe što dalje željezne predmete, pritom čučnuti nisko i ne dodirivati rukama zemljište, po mogućnosti pokriti se astrofolijom. Sve ovo je najmanje što možemo učiniti dok traje oluja, jer to nas svodi na manju metu od udara groma.

Narodni znakovi za olujnu grmljavinu

Ako je tokom dana bila olujna grmljavina a nakon nje nije naglo zahladnilo, bit će nova grmljavina tokom noći. Prije noćne oluje s grmljavinom, magla se ne pojavljuje navečer, a rosa ne pada.

Važno je znati: Munja je pojava pražnjenja elektriciteta u oluji. Njegova zvučna posljedica je grmljavina. Cijeli taj fenomen, naziva se grom. Najbolja zaštita od munje je izbjegavanje olujnog vremena dobrim informiranjem o vremenskim prilikama u planinskim područjima koja namjeravamo posjetiti.

Nesreće od udara groma

Na planini Treskavici u julu 1921. godine od udara groma smrtno je stradao Risto Janjić. Nesreća se dogodila u blizini katuna na Lukavcu dok je čivao stado ovaca na ispaši. U junu 1977. godine na Gvoznom polju od udara groma smrtno su stradali Slobodan Draško (iz sela Radojevići) i Neđo Đajić (iz sela Zakmur). Nesreća se dogodila dok su čivali stado ovaca na ispaši. Obojica su bili radnici Poljoprivrednog dobra “Miro Popara” Gvozno – Kalinovik.

Na planini Bjelašnici u ljetnom periodu 1966. godine od udara groma smrtno je stradao Derviš Fajić (sin Ibrahima) iz Podveležja u Hercegovini. Nesreća se dogodila na padinama Hranisave gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Sahranjen je kod katuna Krošnje. Na njegovom mezaru su postavljeni nišani.

Na planini Ljubišnji u ljetnom periodu 1974. godine od udara groma smrtno je stradao Radomir S. Ivanović (14). Nesreća se dogodila na grebenu najvišeg vrha Ljubišnje – Dernjačišta gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Na planini Radomišlji (u masivu Zelengore) 23.8.1987. godine od udara groma smrtno je stradao Ismet Sarač (52) iz Govze kod Jeleča. Nesreća se dogodila na lokaciji Ždrijelo.  Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Na planini Zelengori 8.8.2024. godine od udara groma smrtno je stradao Dženan Uščuplić (49), bivši igrač i trener FK “Sarajevo”. Nesreća se dogodila nakon što je pristupio na vrh Planik (1796 m/nv). Na usponu je bio sam. Njegovi prijatelji s kojima je došao na planinarenje u tom trenutku su bili na Lučkom katunu na susjednoj Trebova planini (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

Grmljavinska oluja koju pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge grmljavinske oluje ali mi je jedna posebno ostala u sjećanju na Prenju. Iz Sarajeva prijepodne stižemo na Rujište gdje će se održati Dan planinara Bosne i Hercegovine od 8. – 9. septembra 1990. godine. Organizator ove tradicionalne planinarske manifestacije bio je Planinarski Savez BiH a domaćin susreta planinara PSD “Prenj” Mostar. Na širem prostoru ispred planinarskog doma okupio se veliki broj planinara iz cijele BiH, a bilo je i planinara iz Splita, Makarske, Zagreba, Novog Sada, Beograda i drugih gradova. Najveći broj učesnika već je postavilo svoje šatore a manji broj noćiće u pl. domu.
Nakon svečanog otvaranja i ručka kasno poslijepodne sa svojom suprugom krenuo sam na Bijele vode, gdje trebamo noćiti u planinarskoj kući prije sutrašnjeg uspona na Zelenu glavu – najviši vrh Prenja. Od Rujišta (1050 m/nv) do Bijelih voda (1450 m/nv) potrebno je svega 2 sata hoda markiranom planinarskom stazom. Nismo žurili, išli smo lagano jer smo imali lijep i sunčan dan. Međutim ubrzo po dolasku u Vilin klanac na nebu su se navukli tamni oblaci i odjednom je nastalo nevrijeme, popraćeno jakom kišom. Vjetar je puhao svom žestinom i počela je tuča krupnog zrna. Od jake grmljavine planina se prolamala a munje sjevale oko nas. Za zaštitu od kiše navukli smo kabanice (pelerine) na sebe, ali zbog jakog vjetra bila je to slaba zaštita jer nam je krajeve kabanica stalno podizao i ubrzo su nam hlače potpuno promočile. Ne treba zaboraviti da smo u ta vremena imali odjeću napravljenu od prirodnih materijala, pamuka i vune, a kad to pokisne teško se može osušiti za razliku od današnjih materijala izrađenih suvremenom tehnologijom. Sklonili smo se u dubini šume i sačekali da prestane grmljavina. Kiša je i dalje padala i ispratila nas do planinarske kuće.
Sutradan je osvanulo lijepo i sunčano jutro. Na uspon smo krenuli u 6 sati i već u 9,30 pristupili na vrh Zelena glava (2103 m/nv), a nešto kasnije i na vrh Otiš (2097 m/nv). Po dolasku na Rujište saznali smo da je i tu bila grmljavinska oluja. Bilo je nekoliko oborenih šatora i srećom na tome se sve završilo.
Na povratku u Sarajevo komentarisali smo meteorološku prognozu od petka koja je navečer bila u TV dnevniku (7. septembra), kada je rečeno da će vrijeme u naredna dva dana biti sunčano i vedro, bez kiše, a na sinoptičkoj karti SFR Jugoslavije stajalo je 8 piktograma sa suncem (6 republička i 2 autonomna).

Naslovna slika: Bjelašnica, vrh Obli kuk (1750 m/nv), u pozadini vidi se vrh Opservatorija (2067 m/nv). Za vrijeme grmljavinske oluje izbjegavati stajanje na visokim tačkama u planini.

Vodopadi Kravica i Koćuša na Trebižatu

Trebižat je jedna od najčišćih rijeka u jugoistočnoj Europi, a sedrena područja oko vodopada Kravica i Koćuša spadaju u geološke spomenike prirode Bosne i Hercegovine. Sedreni slapovi rijeke Trebižat jedinstveni su prirodni fenomen. Nastali su zadnjih deset hiljada godina, nakon posljednjeg ledenog doba, kad su nastali povoljni klimatski uvjeti za razvoj vegetacije i taloženje kalcijeva karbonata iz vode. U tom trenutku počela su veličanstvena graditeljska djela na vodotoku: Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat, u surovom hercegovačkom krškom kraju. Taloženjem kalcijeva karbonata stvarala se sedra koja je gradila mnoge raznolike geomorfološke oblike.
Sedra je temeljni fenomen i okosnica današnje hidrogeološke i pejzažne slike doline Trebižata. Sedrenje, odnosno rast sedrenih tvorevina proces je taloženja vapnenih kristalića, koji poput filtra zadržavaju biljni i životinjski organizmi. Aktivni sedreni slapovi rijeke Trebižat, biodinamičke su tvorevine koje stalnim osedravanjem rastu i danas. Zahvaljujući stalnom procesu osedravanja, rijeka Trebižat je kao krški fenomen poklon prirode čovjeku.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Rijeka Trebižat

Rijeka Trebižat, odnosno rijeke ponornice: Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat, u dužini od 51 km od izvorišta u Peć Mlinima do ušća u Neretvu, čine jedinstvenu hidrološku cjelinu protičući kroz područje triju općina: Grude, Ljubuški i Čapljina u Federaciji Bosne i Hercegovine.
U administrativnom pogledu rijeka protiče kroz dvije županije (Zapadnohercegovačku i Hercegovačko-neretvansku). Hidrološki pripada slivu Jadranskog mora (desni pritok Neretve).
Rijeka prije svog nadzemnog pojavljivanja u Peć Mlinima (Vitina), sjevernije na području Imotskog polja (Republika Hrvatska) teče pod imenom Vrljika i Matica čije vode izviru iz stalnog vrela Utopišće – Prološko blato, općina Imotski. Rijeka Ričina izvire na području Tribistova (općina Posušje u Federaciji Bosne i Hercegovine.), podzemno prehranjuje Prološko blato i sam izvor Utopišće. Ovaj prirodni fenomen poniranja i pojavljivanje vode uvjetovan je izrazito propusnom krškom podlogom, koji zbog mnogobrojnih pukotina i kaverni, koje se nalaze u samoj njegovoj unutrašnjosti, omogućuju prodiranje i protok vode sa viših kota u niže.
Zbog ovakvog sastava geološke podloge čiju glavninu čine okršeni vapnenci, vode koje se formiranju na području Tribistova (900 m/nv) korespondiraju nadzemnim i podzemnim tokovima (Ričina, Topola, Studeni potok, Žukovica, Vrbica, Suvaja, Matica, Vrljika, Tihaljina, Sita, Mlade, Vrioštica, Brza voda, Studenčica i Trebižat) sve do Struge u općini Čapljina (9 m/nv) gdje se ista ulijeva u Neretvu.
Dužina cijelog toka od Tribistova do Čapljine je oko 123 km, sa ukupnim slivnim područjem od 990 do 1100 km ².
Od Utopišća, izvora u Prološkom blatu na rubu Imotskog polja, protičući kroz njega u dužini od 5 – 6 km, vodotok teče pod imenom Vrljika, zatim na dionici dugoj 17 – 18 km teče pod imenom Matica. Nakon ponovnog izviranja u Peć Mlinima teče na dionici dugoj oko 20 km pod imenom Tihaljina ili Tihaljinska rika, općina Grude. Na dionici dugoj oko 8 km na području Ljubuškog polja, teče pod imenom Sita i Mlade. Dok na dionici dugoj otprilike 23 km, koja započinje blizu Humca kod mjesta gdje prima rječicu Vriošticu, teče pod nazivom Trebižat i pod tim imenom teče sve do ušća u Neretvu.
Ovaj hidrološki fenomen: Vrljika – Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat je velika kraška rijeka, koja podzemnom gravitacijom prima velike količine vode bogate rastvorom kalcij-karbonata, te nakon svog izviranja počinje teći po površini, izlučujući u svom koritu velike količine sedre, gradeći veliki broj manjih i većih kaskada na poprečnom profilu svoga toka.
Osim što krškom području, kroz koji protječe, donosi obilje vode i daje mu život, ova rijeka obiluje velikom biološkom raznolikošću, jedinstvenim sedrenim barijerama u netaknutom pejzažu uz bogato kulturno povijesno nasljeđe, čineći ovaj kraj privlačnim i interesantnim prirodnim i turističkim odredištem.          

Vodopad Kravica

Vodopad Kravica na rijeci Trebižat obrušava se niz 28 m visoku i 150 m široku sedrenu kaskadu, gradeći impozantan vodeni amfiteatar, ispunjen raspršenim kapljicama vode uz zaglušujuću vodenu huku. Od sedrenih oblika ovdje nalazimo barijere, pragove, brade, špilje i čunjeve. Čunjevi se javljaju u podnožju vodopada koji su ujedno obrušeni dio sedrene navlake, na kojima kupači u ljetnom periodu nalaze mjesto za prirodno tuširanje.
Ljepota stupolikih zelenih zavjesa satkanih od biljaka i mahovine, natapaju bijeli mlazovi vode raspršeni u bezbroj sitnih kapljica, stvarajući spektar duginih boja koji se gube u sumaglici. Vodopad Kravica kao magnet djeluje privlačnom snagom na čovjeka u nastojanju da mu se posve približi i divi njegovoj ljepoti.


Nekada su uz vodopad Kravica bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna. Na prilaznom dijelu i podnožju vodopada, u ljetnom periodu, sagrađeni su ugostiteljski objekti gdje mnogobrojni kupači izletnici traže osvježenje za vrijeme ljetnih vrućina.
Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rjetkosti Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 1954. godine, izdao je rješenje u kojem se vodopad Kravica zbog svoje vanredne ljepote i kao prirodna rjetkost stavlja pod zaštitu države.
Pristup: Vodopad Kravica na rijeci Trebižat nalazi se u blizini sela Studenci (oko 6 km prije Ljubuškog). Od Mostara – via Čapljina udaljen je oko 40 km.

Vodopad Koćuša

Vodopad Koćuša na rijeci Mlade obrušava se niz 12 m visoku i 30 m široku sedronosnu kaskadu. Rijeka Mlade izvire u blizini rijeke Tihaljine / Sita, kod sela Klobuk. Naziv rijeke je stranog porijekla koja potječe od turske riječi “Maddel Irmak”, što znači “Prokop Rijeka” i odnosi se na rijeku ponornicu, a kasnije se ova riječ razvila u današnji naziv – Mlade.
Padajući niz sedru obraslu biljem i mahovinama, voda na Koćuši pjenuša i huči, stvarajući blještavi bijeli vodeni sag okupan sunčevim zrakama koji se potom smiruje i kreće ka sljedećoj sedrenosnoj kaskadi.
Koristeći prirodni pad i snagu vode žitelji okolnih sela izgradili su na ovom području nekoliko mlinica i stupa za valjanje sukna koji oživljavaju uspomene na prohujala vremena kada se žito s obližnjih polja dovozilo i mljelo.
Vodopad Koćuša je jedan od najatraktivnijih vodopada na ovom dijelu rijeke, te zbog svoje ljepote uživa zaštitu šire zajednice.  
Pristup: Vodopad Koćuša na rijeci Mlade nalazi se u blizini sela Veljaci (oko 10 km poslije Ljubuškog). Od Mostara – via Čapljina udaljen je oko 50 km.  

Naslovna slika: Vodopad Kravica na rijeci Trebižat kod sela Studenci

Hvar – “Sunčani otok“

Hvar je otok koji se smatra najsunčanijim jadranskim otokom, isključivo iz razloga što se na njemu nalazi mjerna postaja za mjerenje sunčanih sati. Mještani na drugim hrvatskim otocima često s pravom znaju kazati da i oni imaju jednak, ako ne i veći broj sunčanih dana. Hvar je poznat po ugodnoj klimi s blagim zimama, toplim ljetima i velikim brojem sunčanih sati (2718 godišnje). Razvedena obala s lijepim uvalama i kristalno čistim plažama, obilje sunca, gotovo netaknuta priroda, bogato kulturno-povijesno nasljeđe, neodoljivi miris cvjetova lavande i ruzmarina, ukusne masline, smokve i grožđe a ponajviše gostoljubivi domaćini, razlog su zbog kojih na otok Hvar dolaze mnogi turisti iz cijelog svijeta.
Ponuda sportsko-rekreativnih aktivnosti i tura na otoku Hvaru osmišljena je za različite tipove avantura i istodobno istraživanje svih ljepota ovog otoka. Tokom cijele godine, zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih sati, može se pješačiti, planinariti, voziti se biciklima, baviti sportskim ili slobodnim penjanjem. Postoji nekoliko uređenih penjališta sa velikim brojem penjačkih smjeri, različitih težina, hvatišta i nagiba. Brojne pješačke staze na otoku su različitih kategorija i težina. Samo neki od primjera pješačkih staza su: uspon na najviši vrh otoka Sveti Nikola ili Purkin kuk i Glavica, do napuštenih sela kao što je Humac, ili kroz polja lavande u selu Velo Grablje.
Naš izbor bio je uspon na najviši vrh otoka – Sveti Nikola (628 m/nv) i turistički obilazak sela Velo Grablje i grada Hvara.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Otok Hvar

Hvar pripada skupini srednjodalmatinskih otoka. Okružen je: Bračem na sjeveru i kopnom na sjeveroistoku, Visom i Paklinskim otocima na jugozapadu, Korčulom i poluotokom Pelješcem na istoku i jugoistoku, Šćedrom na jugu i skupinom manjih otoka i hridi u blizini same obalne granice. Najduži je otok Hrvatske s duljinom od 68 km i površinom oko 297 km². Najviši vrh Hvara Sveti Nikola iznosi 628 m/nv, što otok Hvar svrstava na treće mjesto po visini nakon Brača (vrh Vidova gora 778 m/nv) i Cresa (vrh Gorice 648 m/nv). Klima otoka Hvara je sredozemna (mediteranska) klima.
Otok je naseljen od davnina još u prapovijesno doba (prije 6000 godina). Diljem otoka su brojna arheološka nalazišta i kulturne znamenitosti koje svjedoče o bogatoj i burnoj povijesti. Današnje je ime otoka grčkog porijekla (od grčke riječi: pharos – svjetionik). Iz tog su naziva Rimljani oblikovali ime Pharia. Dalmatinski Romani pretvorili su ga u Fara, a u ranom Srednjem vijeku doseljeni Hrvati suglasnik f zamjenjuju grupom suglasnika hv, te mijenjaju naziv u Hvar.
Kroz minula stoljeća otok naseljavaju Iliri, Grci, Rimljani i Slaveni. U 7. stoljeću potpao je pod vlast Neretljana, sa kojima je ušao u sastav Kraljevine Hrvatske (925. – 1102. god.). Hvar je priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva, bosanskog kralja Tvrtka, Dubrovačke Republike, Venecije, Francuske i Austrije. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u sastav Italije, da bi 1921. ušao u sastav Kraljevine SHS. Poslije Drugog svjetskog rata dio je SFR Jugoslavije od koje se Republika Hrvatska osamostalila 1991. godine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine otok Hvar ima 11.077 stanovnika. Aministrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Uspon na najviši vrh otoka Hvar – Sveti Nikola (628 m/nv)

Vrh Sveti Nikola (628 m/nv) nalazi se po sredini otoka na isturenom i stjenovitom grebenu čije se južne padine strmo obrušavaju poviše sela Sveta Nedelja (150 m/nv). Mnogim planinarima je ovaj vrh izazovan zbog širokih vidika koji se pružaju na otoke Brač, Šćedro, Korčulu, Lastovo i Vis, poluotok Pelješac i planinu Biokovo.
Na najvišem tjemenu grebena nalazi se crkvica posvećena Svetom Nikoli, sagrađena u 15. stoljeću i veliki kameni križ podignut povodom osnivanja Hvarsko-bračko-viške biskupije (1998. god.).
Na vrh se može pristupiti markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: iz sela Sveta Nedjelja, iz Dola i iz sela Svirče. Najkraća je, ali i najstrmija staza koja vodi iz Svete Nedjelje. Nadomak vrha se može stići i automobilom.

Na otok Hvar stižemo trajektom iz Drvenika u Sućuraj za oko 30 minuta. Sućuraj je poznat po vrsnim ribarima i pogonima za soljenje srdela, također i po kvalitetnom medu, suhim smokvama, vinu i maslinovom ulju. Na lukobranu pristaništa u Sućuraju podignut je kip Svetom Nikoli, zaštitniku ribolovaca, moreplovaca i putnika.
Od Sućuraja do sela Svirče stižemo autobusom. Svirče se nalazi oko 4 km udaljeno od Jelse. U selu dominira crkva Svete Magadalene sagrađene na mjestu gdje je nekad bila stara crkva iz 18. stoljeća. Mještani se bave uglavnom obrađivanjem vinove loze i maslina. Svirče je poznato po kvalitetnom vinu i maslinovom ulju

Iz Svirče hodamo, u početku, lijepim seoskim putem omeđenim s obje strane kamenim zidovima iza kojih su maslinjaci i vinogradi. Vrijeme je ugodno, sunčano i vedro plavo, nebo nam obećava lijepu turu. Usput prolazimo pokraj dvije kapelice i nekolko kamenitih “buga”, poljskih koliba zanimljivog izgleda. Sa zaravni na Poljicama započinje uspon stazom koja vodi preko ljutog krša, na istureni greben sa grmovima raznobojnog cvijeća i mirisnim ljekovitim biljem. Na vrh smo pristupili za 2 sata i 15 minuta hoda i pritom savladali visinsku razliku od 590 metara.
U crkvici na vrhu smješten je kip Svetog Nikole po kome je vrh i dobio ime. Na istočnoj strani crkvice postavljene su dvije kutije s upisnim knjigama, a u planinarskoj je kutiji žig vrha. Metalni žig nalazi se na južnom zidu crkvice. S vrha se pružaju nezaboravni vidici na mnoge dalmatinske otoke i planinu Biokovo. Na jugozapadnoj strani od crkvice, gotovo 500 metara niže ispod isturenog stjenovitog grebena, smjestila se Sveta Nedjelja – pogled na ovo malo i slikovito selo nas je oduševio.
Nakon silaska sa vrha otišli smo do seoske farme i konobe “Kolumbić“ gdje smo se nakratko osvježili i okrijepili uz domaće specijalitete (masline, sir, srdele, vino i dr.). Kasno poslijepone stižemo u selo Velo Grablje gdje se nalazi taverna “Kod veselog Živke“ i “Dom sanjara“ u kojem smo prenoćili. Sutradan autobusom odlazimo u Hvar radi turističkog razgledanja stare jezgre grada i tvrđave Španjola. Ove dvije atraktivne destinacije biće prikazane u narednoj objavi na mom blogu.  

Naslovna slika: Pogled na selo Sveta Nedjelja (150 m/nv). Selo je smješteno na južnoj strani otoka u podnožju najvišeg vrha otoka Hvar – Sveti Nikola (628 m/nv)

“Sedam šuma” pokraj Sarajeva

Pokraj Sarajeva, u blizini gradskih naselja Sedrenik i Grdonj nalazi se šuma poznata po nazivu “Sedam šuma”. Lokalitet je dobio ime po sedam parcela sa sadnicama četinarskog drveća. Pošumljavanje ovog lokaliteta realizirano je krajem 19. stoljeća u doba vladavine Austro-Ugara. Vremenom se šuma raširila i parcele spojile u jedinstveni kompleks. Rijetko je bilo poznato da se u središtu ovog šumskog kompleksa nalazi i sekvoja, drveće koje može doseći gigantske razmjere. Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u Europi u kojoj se ovo drveće do danas očuvalo.
Na području “Sedam šuma“ vrijedi posjetiiti: park “Šuma prijateljstva“, vidikovac na Špicastoj stijeni, Malu kulu na Grdonju i kulu na Pašinom brdu.
Sarajevo je grad sa 65 posto šumskih resursa. Ideja za projekt urbanih šuma na području Kantona Sarajevo nastala je iz potrebe da građani Sarajeva, prije svega djeca i omladina, imaju park-šumu gdje će postojati svi infrastrukturni objekti koji su neophodni za ekološku edukaciju, što je značajno unaprijedilo kvalitet života u Sarajevu. Građani mogu za sportsku rekreaciju i odmor koristiti sljedeće parkove-šuma: Grdonj, Hum, Popov gaj i Mojmilo.
Osim toga na području Kantona Sarajevo nalazi se i pet zaštićenih područja prirode: Spomenik prirode “Vrelo Bosne“, Zaštićeni pejzaž “Bijambare“, Spomenik prirode “Skakavac“, Zaštićeni pejzaž “Trebević“ i Zaštićeni pejzaž “Bentbaša“.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Park “Šuma prijateljstva” (910 m/nv)

Park “Šuma prijateljstva” nalazi se na lokalitetu “Sedam šuma”. Projekt izgradnje i uređenja novog parka pripremilo je Udruženje inženjera i tehničara šumarstva Federacije BiH u suradnji sa Generalnom direkcijom za šumarstvo Turske. U projektu su učestvovali stručnjaci Kantonalnog javnog poduzeća “Sarajevo-šume”, Uprave za šumarstvo Kantona Sarajevo i Generalne direkcije “Turskih šuma” iz Ankare. Projekt u potpunosti podržala je TIKA. Park simbolizira prijateljstvo naroda dviju zemalja.
Prema projektu, u parku su izgrađene pješačke staze (šetnice), malo jezerce, mostić na potoku, klupe za odmor sa nadstrešnicama, fitness sprave za rekreaciju, mjesta za roštiljanje, restoran i caffe-bar, suvenirnica i dr. Ambijent upotpunjavaju brojne vrste endemičnih biljaka koje su zasađene. Svoje stanište na ovom prostoru nalaze zečevi, lisice i mnogobrojne vrste ptica.

Vidikovac na Špicastoj stijeni (895 m/nv)

Špicasta stijena nalazi se na lokalitetu “Sedam šuma”. Sa najvišeg tjemena Špicaste stijene pruža se lijepa panorama na Sarajevo i planine Romanija, Jahorina, Trebević, Treskavica, Visočica, Bjelašnica i Igman. Špicasta stijena je osim planinarima i ljubiteljima prirode interesantna i izazovna penjačima. Naime u stijeni je postavljeno nekoliko isklinčanih penjačkih smijeri.
Špicasta stijena u minulom ratu bila je simbol zla, zbog snajperista koji su sa položaja pod kontrolom Vojske Republike Srpske cijelo vrijeme dok je trajala opsada grada (1992. – 1995. god.) sistematično i planski ubijali nevine građane Sarajeva. U vršnoj zoni stijene i sada se mogu vidjeti ostaci streljačkih jarkova, bunkera i osmatračnica.
Danas je ovo mjesto prava oaza koju neizostavno treba posjetiti, i, uživati u mirisu smole stoljetnih borova, slušati cvrkutanje ptica, a ljeti nabrati travu ćubru. Tradicionalni narodni čaj od ove mirisne i ljekovite biljke u hladnim zimskim danima je pravi užitak i osvježenje koje tijelu daje tako potrebnu energiju za opuštanje od sive svakodnevnice. Na južnoj strani Špicaste stijene u krajnjem desnom sektoru stijenovite barijere uređeno je penjalište. Iako je stijena skromne visine predstavlja izazov sarajevskim penjačima.
U stijeni i na velikom boulderu u podnožju postavljeni su spitovi na desetak smijeri. Špicasta stijena, park “Šuma prijateljstva“ i park-šuma “Grdonj” u sklopu su projekta urbanih šuma.

Mala kula na Grdonju (906 m/nv)

Mala kula na Grdonju izgrađena je od strane austrougarske vojske kao dio obrambenog fortifikacionog sistema Sarajeva “Festung Sarajevo” od 1882. do 1908. godine. Objekat je kvadratnog tlocrta, 9.75 x 9.15 m, sa dodacima eliptičnih tornjeva sa istočne i zapadne strane. Visina je 6.95 m. To je standardizirana dvospratna građevina sa dvije kvadratne zaštitne “kaponiere” za odbranu od bliskih dejstava manjim vatrenim oružjem. Puškarnice su bile pojačane čeličnim pločama. Iznad ulaza su se nalazili manji kazamati od istog materijala, sa dvjema puškarnicama. Mala Kula na Grdonju bila je jedna od tipiziranih utvrđenih stražarnica. Austrougarska vojska je koristila ovaj objekat do 1918. godine. Kasnije je korišten kao vojni objekat vojski Kraljevine Jugoslavije i JNA.
Mala kula na Grdonju bila je važna strateška tačka za obranu grada, odnosno prostor na kojem su se odvijale odlučujuće borbe tokom opsade Sarajeva (1992. – 1995. god.). Objekat je dobro očuvan, obnovljen i revitaliziran, u njemu je smješten Muzej. U jednoj od soba nalazi se spomen-ploča šehidima i poginulim borcima 105. motorizovane brigade Armije BiH, kao i soba sa imenima dobitnika najvećeg ratnog vojnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
Ispred Male kule na Grdonju podignut je spomenik šehidima i poginulim borcima 105. Motorizovane brigade Armije BiH. U sklopu Muzeja su restoran i ljetna bašta, koji pružaju istinski užitak u potpuno prirodnom ugođaju uz prelijep pogled koji se sa najvišeg tjemena Grdonja pruža na Sarajevo i planine u okolici.

Kula na Pašinom brdu (960 m/nv)

Kula na Pašinom brdu je izgrađena od strane austrougarske vojske kao dio obrambenog fortifikacionog sistema Sarajeva “Festung Sarajevo” od 1882. do 1908. godine. Objekat je trouglog tlocrta sa bastionom, oko 50 x 50 metara. Ima jednu oklopnu kupolu M80, u relativno dobrom stanju. Srž utvrde je dvospratna utvrđena kasarna sa dvije kupole M80 za minobacač kalibra 150 mm. Dva glavna ulaza su opremljena sa dva preklopna mosta prema dva dvorišta gdje su bili montirani poljski topovi od 90 mm, zaštićeni željeznim prijeklopima. Kula na Pašinom brdu bila je jedna od tipiziranih vojnih utvrda (Werk IV). Austrougarska vojska je koristila ovaj objekat do 1918. godine. Kasnije je korišten kao vojni objekat vojski Kraljevine Jugoslavije i JNA.
Za vrijeme trajanja opsade Sarajeva (1992. – 1995. god.) kula na Pašinom brdu nalazila se u blizini linije obrane grada i pretrpjela je značajnu štetu. Objekat je danas u veoma lošem stanju, nije očuvan, postoji potreba za rekonstrukcijom i revitalizacijom.

Turistički obilazak “Sedam šuma”

Pješčku turu najbolje je započeti od Sedrenika ili Grdonja. Koristiti javni gradski prevoz sa terminala Park (ul. Koševo) – kombibus na liniji br. 74 ili sa terminala Baščaršija (ul. Safvet-bega Bašagića) – kombibus na liniji br. 55.
Subotom, nedeljom i praznikom može se koristiti kombibus na liniji br. 64 (komercijalna vožnja) za Barice koji polazi sa terminala Park (ul. Koševo).
Do središta ovog lokaliteta može se stići i vlastitim automobilom iz Sarajeva preko Vratnika i Zmajevca, a dalje putem za Barice ili preko Podhrastova i Sedrenika također putem za Barice.   

Naslovna slika: Vidikovac na Špicastoj stijeni (895 m/nv)

Plavsko jezero – “Plavo gorsko oko”

Plavsko jezero nalazi se u jugoistočnom dijelu Crne Gore. Jezero je ledenjačkog porijekla. Smješteno je na 906 metara nadmorske visine u plavsko-gusinjskoj kotlini. Kotlina je duga oko 25 km i sa svih strana zatvorena stmim padinama Prokletija, jedino je na sjeveru otvorena prirodnim izlaskom niz dolinu rijeke Lim. Čitava kotlina obiluje vodama koje se slivaju u jezero. Glavni pritok jezera je rijeka Ljuča, na jugozapadnoj strani. Na sjevernoj strani iz Plavskog jezera istječe rijeka Lim. Hidrološki pripada slivu Crnog mora (desni pritok Drine). Jezero se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku, dugo je 4,7 km, široko do 1,7 km, sa prosječnom dužinom obalne linije 7.500 m, površinom od 1,2 km². Najveća mu je dubina 9,5 m. Ljeti se temperatura jezera diže na ugodnu 20ºC, a zimi jezero se smrzava. Jezerska voda je, osobito za vedrog dana, plava, pa je vjerojatno jezeru otuda i naziv.
Plavsko jezero omogućava egzistenciju raznolikih vrsta riba sa brojnim autohtonim i nekim alohtonim vrstama (7 familija i 15 vrsta) – pastrmka (potočna i kalifornijska), mladica, lipljan, štuka, klijen, zmijuljica, peš, manjić i bodorka.
Plavsko jezero je prirodna znamenitost i stavljeno je pod zaštitu u sklopu Nacionalnog parka Prokletije (od 2009. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Hidrografsko bogatstvo, uz veliku zastupljenost čistih voda, značajno je za lokalni razvoj planinskog turizma plavsko – gusinjske regije. Okosnicu hidrografske mreže predstavljaju veći vodotoci kao što su Lim, Đurička r., Jasenička r., Komaračka r., Levoša r., Meteška r., Treskavička r., Temnjačka r., Hridska r., Babinopoljska r., Vrulja, Dolja i Grnčar, koje čine rijeku Ljuču, koja svojim tokom meandrira i uljeva se u Plavsko jezero. U tom pogledu posebnu vrijednost čini pet prokletijskih ledenjačkih jezera koja zbog svoje iznimne ljepote predstavljaju veliku turističku atrakciju: Plavsko (906 m), Visitorsko jezero (1734 m), Hridsko jezero (1968 m), Bukumirsko jezero (1450 m) i Rikavačko jezero (1313 m).
Sa izuzetkom Plavskog jezera, ostala navedena ledenjačka jezera nalaze se u odmaklom stadijumu evolucije i ugrožena su zasipanjem erodiranim materijalom, koji uzrokuje zabarivanje plićih priobalnih dijelova i smanjivanje njihove ukupne površine.
Dominatnu poziciju među ovim jezerima zauzima Plavsko jezero – najveće ledenjačko jezero u Crnoj Gori a ujedno i najveće na Balkanskom poluotoku. Plavsko jezero sa izvorištem Lima, predstavlja prvorazrednu i ekološku vrijednost i najkompleksniji turistički motiv Prokletija.

Plavsko jezero u ljetnom periodu pogodno je za mnoge vrste sportova na vodi – plivanje, veslanje, jedrenje, surfanje, vožnje sa kajakom ili kanuom, ribolov i ronjenje. Organiziraju se i skokovi u vodu. Zimi pogodno je za klizanje na ledu. Ostale aktivne opcije uključuju šetnju pješačkim stazama pokraj obale jezera i planinarenje u Nacionalnom parku Prokletije. Razgledanje jezera turističkim čamcem je svakako prilika koju ne treba propustiti da bi se upoznala sva ljepota krajolika.
U blizini jezera nalaze se mnoga naselja i dvije varoši – Plav (945 m/nv), istočno od jezera i Gusinje (921 m/nv), jugozapadno od jezera. Gusinje se spominje još u 14. stoljeću kao karavanska stanica na putu: Dubrovnik – Kotor – Skadar – Peć – Carigrad. Danas Plav i Gusinje imaju status Općina.

Naslovna slika: Prokletije, Plavsko jezero (906 m/nv) i Plav (945 m/nv) – pogled sa Visitora

Nacionalni park “Risnjak“

Nacionalni park “Risnjak”, smješten je u Gorskom kotaru (Hrvatska). Osnovu parka čini masiv planine Risnjak (1528 m/nv). Park je utemeljen 1953. godine na površini od 3041 hektara. Proširenjem površine Parka 1997. godine pod zaštitu su uključeni i lokaliteti izvor rijeke Kupe (321 m/nv) s gornjim tokom te planinski masiv Snježnika (1506 m/nv), time je ukupna površina parka povećana na 6400 hektara.
Područje je podijeljeno u dvije zone: zonu stroge i zonu usmjerene zaštite – u užoj zoni mnogo je prirodnih znamenitosti rijetke ljepote zbog kojih je ono i uvršteno u najviši stupanj zaštićene prirode. Područje nacionalnog parka pripada dinarskom sustavu koji se pruža od Istočnih Alpa pa do Šarsko-pindskog gorja i tu se, ustvari, Alpe spajaju s Dinaridima.
Park je izrazit primjer visinskog raščlanjenja dinarskoga planinskoga sustava u reljefnom, geološkom, hidrološkom i klimatskom pogledu, biljnom pokrovu i životinjskom svijetu. Risnjak je ujedno i snažna klimatska i vegetacijska pregrada između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova Hrvatske, prirodno je stanište sve tri velike europske zvijeri – smeđeg medvjeda, vuka i risa, a u nacionalnom parku obitava čak 1148 vrsta i podvrsta flore.
Risnjak je jedan od manje posjećenih nacionalnih parkova u Hrvatskoj, ne zato što bi bio manje vrijedan, već zato što za uživanje u risnjačkim ljepotama treba imati poseban osjet za čari prirodnih ljepota. Turisti ovdje su rjeđi gosti od pravih prirodoslovaca, speleologa i planinara koji često posjećuju planinu Risnjak.
S tjemena najvišeg vrha Risnjaka – Veliki Risnjak (1528 m/nv) pruža se nezaboravan pogled na Kvarnerski zaljev, Istarski poluotok i Julijske Alpe u susjednoj Sloveniji. Podno ovog vrha smješten je planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski”.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Gorski kotar

Gorski kotar je planinski kraj u zaleđu Riječkoga zaljeva. Od Slovenije na sjeverozapadu odvojen je dolinama rijeka Kupe i Čabranke. Na istoku postupno prelazi u niže krške ravnjake oko Ogulina, a na jugoistoku se veže s Likom. Gorski kotar je visoki krški ravnjak, s kojega se uzdižu masivi Risnjaka (1528 m/nv), Snježnika (1506 m/nv), Drgomalja (1154 m/nv), Bitoraja (1386 m/nv) i dr.
Gorski kotar ističe se bogatstvom šuma (bor, jela, bukva). Stanovništvo se bavi poljoprivredom i šumarstvom. U 18. stoljeću postojala je željezarska manufaktura, tzv. fužinarstvo (vađenje i preradba željezne rude) i otvorile su se prve pilane. Šumarstvo i drvna industrija i danas su najvažnije djelatnosti (pilane u Čabru, Delnicama, Fužinama, Lokvama, Ogulinu, Ravnoj Gori, Vrbovskom, Vratima i dr.). Dio stanovnika zaposlen je u metalnoj i građevinskoj industriji.
U Gorskom kotaru Dinaridi su najuži, pa kraj ima dobar prometni položaj. Mnoge makadamske ceste i željeznička pruga koja je izgrađena još davne 1873. godine na relaciji: Zagreb – Karlovac – Rijeka omogućile su razvoj turizma od 1920-ih; utemeljen je na prirodnim atrakcijama (Nacionalni park “Risnjak”, strogi rezervat Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica, Kamačnik, špilja Lokvarka, Lokvarsko jezero i dr.). Turistička su središta (zimovališta i ljetovališta): Delnice, Skrad, Lokve, Fužine, Čabar, Platak, Brod na Kupi i dr. Najveća naselja su Ogulin (8216 st.) i Delnice (4379 st.).

Planinarenje u NP “Risnjak”

Ulaz u Nacionalni park je moguć iz tri pravca i svaka od planinarskih tura ima svoje posebnosti i atrakcije. Glavni ulaz je kod zgrade Uprave Nacionalnog parka “Risnjak“ u naselju Crni Lug, do kojega se može doći za petnaestak minuta vožnje automobilom nakon što na čvoru Delnice treba skrenuti sa autoceste Rijeka – Zagreb. U NP “Risnjak“ se ulazi i od Gornjeg Jelenja preko Vilja, kao i preko Platka.
U središtu Parka nalazi se planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv). Dom je smješten u podnožju Velikog Risnjaka. Sagrađen je 1932. godine i više puta je obnavljan, posljednja veća obnova bila je 1988. godine, kada Dom poprima današnji izgled. Planinarskim domom upravljale su planinarske organizacije sve do 1991. godine kada prelazi pod upravu NP “Risnjak”, pod kojom se nalazi i danas.
Dom ima 43 ležaja, a otvoren je od 1. maja do 31. oktobra. Do doma je najbolje pristupiti pored Vučje jame od Crnog Luga gdje je glavni ulaz u Park (3 sata hoda), povratak stazom kroz Medvjeđa vrata (2 sata hoda). Također, od pl. doma može se napraviti uspon na najviši vrh planine Risnjak – Veliki Risnjak (30 minuta hoda).
Nakon povratka u Crni Lug gdje je smješten pansion NP “Risnjak“ u kojem se može prenoćiti obavezno treba probati goranske specijalitete – jela od divljači, štrudle i druga jela iz domaće kuhinje.

Ris – najveća europska mačka

Ris, divlja životinja po kojoj je Risnjak dobio ime, lovci su nekada smatrali štetočinama i do kraja 19. stoljeća gotovo su ih potpuno istrijebili. Populacija se tek posljednjih nekoliko desetljeća počela obnavljati, i to “naseljavanjem“ novih risova, dovedenih iz drugih država. Novi risovi imaju zadatak da “oplemene” genetski bazen populacije pripadnika svoje vrste na Risnjaku, kojoj prijete genetske bolesti zbog mogućeg parenja među bliskim srodnicima. Znanstvenicima je, zbog skrovitog načina života risova, teško precizno odrediti brojnost populacije, no procjenjuje se da ih danas živi između 40 i 60.

Izvor Kupe – hidrogeološki spomenik prirode

Izvor Kupe, jedno je od najjačih, najrasprostranjenijih i najdubljih vrela Hrvatske. Nalazi se unutar područja NP “Risnjak“, kod naselja Razloge u Gorskom kotaru. Izvire iz Kupeškoga jezera (321 m/nv), podno stijena Kupičkoga vrha (900 m/nv). Gornji tok rijeke Kupe je zbog bogatstva flore i faune prozvan Čudesnom dolinom leptira (oko 500 vrsta).
Centar za prihvat, educiranje i informiranje je “Goranska kuća znanja“, smještena u staroj seoskoj školi naselja Razloge gdje se može naučiti o šindri, građevnom materijalu karakterističnom za Gorski kotar koji danas uglavnom izrađuju umirovljeni šumari, seoskoj arhitekturi tipičnoga goranskog naselja, rukotvorinama i pletarstvu, pašnjacima i pčelarstvu.
Više informacija i fotografija o izvoru Kupe možete pogledati u ranijoj objavi na mom blogu https://bracobabic.com/2021/12/03/izvor-kupe/

Naslovna slika: NP ”Risnjak“, pl. dom „Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv) – pogled sa vrha Veliki Risnjak (1528 m/nv)

Tresla se tresla Treskavica

Čobani na Treskavici pričaju kako se jednom davno cijela planina tresla nekoliko dana za redom. Potres je trajao sve dok voda iz unutrašnjosti planine nije izbila na jugozapadnoj strani Treskavice u selu Vrhovina na 1200 m nadmorske visine. U tom selu i danas teče voda iz nekoliko jakih vrela koja formiraju izvorišnu čelenku Vrhovinske rijeke. Rijeka je dobila ime po selu gdje izvire a planina po velikom potresu koji se tada dogodio.
Vrhovinska rijeka pripada jadranskom slivu i na svom toku ka Neretvi prima veliki broj potoka i potoćiča. Nizvodno od sela Hotovlje mijenja ime u Hotovska rijeka, a od sastavaka sa Graiseljičkom rijekom formira Jezernicu. Rijeka Jezernica na pojedinim mjestima prolazi kroz duboki kanjon. Uljeva se u Neretvu kao desna pritoka na 565 m nadmorske visine. Od izvora u selu Vrhovina do ušća u Neretvu ukupna dužina vodotoka je oko 12 km a visinska razlika iznosi 635 m.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Malo je koja planina u Bosni i Hercegovini bogata izvorima vode kao Treskavica. Živih izvora i vrela po Treskavici ima na sve strane, u njenom središtu i u podnožju planine koji formiraju mnoge potoke i rijeke. Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog mora i Jadranskog mora. U njenom podnožju izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Godinjski potok, Hrasnički potok, potok Studenica, Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka / Jezernica), Graiseljička rijeka, vrelo Krupac (pritoka Neretve), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica i Bistrica.
Zanimljivo je spomenuti vrela na Baricama (oko 300 m, sjeverno od vrha Barice) i vrela Bijele vode (oko 200 m, istočno od vrha Ćaba) koja su smještena na nadmorskoj visini od čak 2000 m i kad su ljeti najveće vrućine nikad ne presuše.  

Ušljiva vrela

Ušljiva vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, sjeverno od Ćabenskih stijena na 1850 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod stjenovitih odlomaka iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Bijelog jezera (jugoistočno od vrela).
Po narodnom predanju na ovim su vrelima nekada davno čobani prali svoju odjeću, ogrtače (gunjeve), hlače i čarape napravljeni od ovčije vune kako bi se riješili ušiju (vaške). U dodiru sa jako hladnom vodom vrela ovi insekti (paraziti) istog trena bi se smrznuli i uginuli. Po tome su ova vrela dobila ime Ušljiva vrela. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1,5° C.
Pristup: Ušljiva vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa Velikog jezera vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Hercegovačkih vrata i Prezide. Od Ušljvih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Konjska vrela, pravcem pored Bijelog jezera. 

Konjska vrela

Konjska vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, u podnožju sjeverne strane Klekove glavice na 1750 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod velike stijene iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Buca glavice (sjeverno od vrela). Na širem prostoru poviše Konjskih vrela u podnožju prijevoja Suha lastva nalaze se još nekoliko vrela koja nakon kratkog toka poniru, sezonskog su karaktera, krajem ljeta i početkom jeseni presuše, u periodu topljenja snijega jako su izdašna.
Ime vrela nam kazuje da su ovdje nekada davno rado dolazili konji da se napoje vodom jer im je godila organizmu, vjerovatno zbog nekih mineralnih sastojka koja u sebi sadrži ova voda. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 2,5° C.
Pristup: Konjska vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa prijevoja na Šišanu vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Suhe lastve i Ćabenskih stijena. Od Konjskih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Ušljiva vrela, pravcem pored Bijelog jezera.  

Ždrebanovo vrelo

Ždrebanovo vrelo se nalazi na sjevernoj strani Treskavice, poviše Kućara na 1719 metara nadmorske visine. Voda izbija u podnožju Prohinog Smjeta iz dva izdašna vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u duboku vrtaču (zapadno od vrela). Iznad vrela je raskršće markiranih planinarskih staza za pećinu Ledenicu, Crno jezero i vrh Barice. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1° C.
U blizini Ždrebanovog vrela nalazi se pećina Ledenica smještena na 1737 m/nv (istočno od vrela oko 200 m). U pećini je vječiti led koji su mještani iz sela Ledići, Dujmovići i Dejčići po danu sjekli sjekirama u komade, umotavali ga u slamu, pakovali u platnene vreće i tovarili na konje sa samaricama da bi ga u noćnim satima transportovali u Sarajevo (udaljenog oko 30 km) gdje su led prodavali slastičarnicama, mesarama, restoranima, apotekama i bolnici.
Pristup: Ždrebanovo vrelo je na trasi markirane planinarske staze koja iz sela Dujmovići vodi na vrh Barice (2062 m/nv), pećinu Ledenicu i Crno jezero, pravcem preko Pazarišta, Crvene kose i Prohinog Smjeta.

Naslovna slika: Treskavica, Donja Bara (1444 m/nv) – pogled prema Visočici