Na istoku Turske u pograničnom području sa Iranom, Armenijom i Gruzijom nalaze se Iğdir i Kars. Dva lijepa grada bogate povijesti, vrhunske hrane, divnih ljudi i začudo kako ovaj dio Turske nije dovoljno posjećen od turista. Vjerojatno može biti razlog velika udaljenost od poznatih destinacija kao što su Istanbul i Antalija. Ako tražite neko zanimljivo putovanje i destinaciju koju još nije pregazio masovni turizam ovo je preporuka. Moje putovanje u Tursku je bilo u sklopu planinarskog pohoda na Mount Ararat (Ağri Daği) i ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kars je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Kars je jedna od 81 turskih provincija. Sa površinom 10.139 km², ona se prostire po unutrašnjosti sjeveroistočne Anadolije. Graniči sa Armenijom, a unutar Turske sa provincijama: Iğdir na jugoistoku, Ağrı na jugu, Ardahan na sjeveru i Erzurum na zapadu. Provincija Kars ima približno 302.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 8 okruga: Akyaka, Arpaçay, Digor, Kağızman, Kars, Sarikamış, Selim, Susuz.

Najveći dio teritorije zauzima visoravan gdje prevladava planinska klima. U zimskom periodu s niskim temperaturama i obiljem snijega koji se dugo zadržava od kasne jeseni sve do ranog proljeća. Vjerojatno je grad Kars po tome dobio ime (turski: kar – snijeg). 

Grad Kars ima oko 77.000 stanovnika. Nalazi se 45 km zapadno od granice sa Armenijom, i 65 km južno od granice sa Gruzijom. Smješten je na 1768 metara nadmorske visine. Jedan od glavnih gradova stare Armenije, u 10. stoljeću, sjedište dinastije Bagratida. Od 11. stoljeća u vlasti Seldžuka, Gruzijaca i Osmanlija. Od 1878. do 1918. godine pod Rusijom.

Kars je bio važna stanica na trgovačkim putevima između Gruzije, Tebriza, Kavkaza i Tbilisija; pored toga bio je rubna tačka dvaju velikih carstava što su nestala u prethodnom stoljeću: Osmanlijske imperije i Carske Rusije. Oba carstva držala su uvijek ondje svoje vojske nastojeći sačuvati to važno planinsko mjesto. Sve te okolnosti stanovnicima grada Karsa davale su blagostanje. Ali bilo je i godina kada je grad tonuo u bijedu i beznađe.

Za vremena Osmanlija, svoj dom u tom gradu našli su pripadnici najrazličitijih naroda: tu su primjerice živjeli Armenci, neke od njihovih bogomolja i utvrda još i danas ondje stoje (Katedrala 10. st. i Citadela 12. st.), potom Adžemi odbjeglim pred perzijskim i mongolskim vojskama. Grci čiji su korijeni sezali do Bizantskog carstva i Ponta, Gruzijci i Kurdi, i razna čerkeska plemena. Budući da se grad nalazi na sjecištu armenske, kavkaske, ruske i turske kulture, arhitektura Karsa je zanimljiva kombinacija građevinskih stilova svih ovih kultura.

Godine 1878., Kars je okupirala ruska vojska. Rusi su protjerali dio muslimanskog stanovništva. Tvrđavu (Citadelu), i druge osmalijske građevine, konake bogatih paša, i hamame u njezinoj blizini Rusi su prepustili propadanju. Ali na ravnici južno od tvrđave, carski su neimari izgradili novi grad s pet velikih usporednih ulica i mnoštvom manjih, savršeno pravilno raspoređenih s križanjem pod pravim kutom, što je bilo čudo kakvo se do tada nije moglo vidjeti ni u jednom gradu na Orijentu. Rusi su ulažući ogromna sredstva u izgradnji novog grada imali strateški plan o zaposjedanju trgovačkih puteva prema Mediteranu.          

Nakon što je Karsom vladala, armenska, ruska, a jednom čak i engleska vojska, i poslije razdoblja u kojem je Kars nakratko bio nezavisna republika, u oktobru 1920. godine u grad je ušla turska vojska na čelu sa Kâzimom Karabekirom (1882. – 1948. god.) turskog generala i političara kome će kasnije na Staničnom trgu biti podignut spomenik. Turci su se – pošto su nakon četrdeset i tri godine ponovo zavladali – smjestili ondje i prihvatili njegov novi izgled, djelo ruskog cara. Jednako su tako od prvog trena prisvojili i duh kojem su tome gradu udahnuli Rusi, jer je bio u skladu sa zapadnjačkim oduševljenjem novoutemeljene Turske Republike.

Pod zapovjedi i vodstvom Mustafe Kemal-paše (1881. – 1938. god.) turskog generala i državnika poznatog pod nadimkom Atatürk (otac Turske) ukinut je sultanat, zemlja je proglašena republikom, a Atatürk izabran za prvoga predsjednika (1922. – 1923. god.). Prema njegovu planu izvršene su važne reforme: uspostavljena je ravnopravnost svih građana, provedena agrarna reforma, ukinut kalifat, stvoreno moderno građansko i kazneno zakonodavstvo, vjerske zajednice odvojene od države, provedena reforma kalendara i jezika, uveden latinični alfabet, uvođenje prezimena, zabranjeno nošenje fesa i feredže, uvedeno izborno pravo ženama i dr. (1924. – 1934. god.). Utemeljitelj i idejni vođa Narodno-republikanske stranke. U vanjskoj politici napustio je planove o ekspanziji i panislamizmu.

Bile su to godine ugledanja na Zapad. U Kars su tada dolazile pozorišne grupe iz Ankare i na gradskim pozornicama prikazivali grčke drame; u društvenim domovima organizovani su plesovi, na njima se plesalo po posljednoj modi, uz pratnju klavira, harmonike i klarineta; održavana su sportska takmičenja u fudbalu i klizanju na ledu; djevojke su se u haljinama otkrivenih ruku bez imalo ustručavanja vozale po gradu biciklima, a mladići zimi odlazili u školu na klizaljkama, noseći oko vrata leptir-mašnu, simbol republikanskom oduševljenju.

Mnogo godina poslije taj cvjetajući grad pun poleta i zanosa je gotovo zamro, i duže vrijeme bio izvan svih tokova i događanja u zemlji. Da li su uticale korijenite političke promjene do kojih je došlo i zaustavile privredni i kulturni razvoj Karsa?
Turski književnik, nobelovac Orhan Pamuk u svom romanu Snijeg iz 2002. godine propituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u suvremenoj Turskoj a radnju romana je smjestio upravo u gradu Kars.  

Nakon beskrajnih ratova, tiranija, pokolja i ustanaka koji su obilježili njegovu dugu i burnu povijest Kars je danas suvremeni grad, poljoprivredno, obrtničko i industrijsko središte (vunene tkanine, sagovi, prehrambeni proizvodi). Važno prometno čvorište na željezničkoj pruzi Erzurum – Tbilisi; god. 2017. otvorena je novoizgrađena direktna željeznička pruga Kars – Tbilisi – Baku (nekadašnja je pruga za Tbilisi prolazila kroz Armeniju).   

Sutradan smo iz Karsa otišli u turistički obilazak drevnog grada Ani. O ovom povijesnom gradu smještenom uz granicu sa Armenijom biće objavljen putopis u narednom periodu na blogu. Iz Karsa odlazimo avionom za Istanbul.    

---

Naslovna slika: Türkiye, panorama sa tvrđave u Karsu

Na istoku Turske u pograničnom području sa Iranom, Armenijom i Gruzijom nalaze se Iğdir i Kars. Dva lijepa grada bogate povijesti, vrhunske hrane, divnih ljudi i začudo kako ovaj dio Turske nije dovoljno posjećen od turista. Vjerojatno može biti razlog velika udaljenost od poznatih destinacija kao što su Istanbul i Antalija. Ako tražite neko zanimljivo putovanje i destinaciju koju još nije pregazio masovni turizam ovo je preporuka. Moje putovanje u Tursku je bilo u sklopu planinarskog pohoda na Mount Ararat (Ağri Daği) i ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Iğdir je grad i ujedno sjedište istoimene provincije na istoku Turske. Provincija Iğdır je jedna od 81 turskih provincija. Iğdir je površinom jedna od manjih provincija sa svojih 3.587 km², ona se prostire po unutrašnjosti istočne Anadolije. Velik dio provincije zauzima planina – Ararat. Graniči sa Armenijom i Iranom, a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu.
Provincija Iğdır je formirana 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Administrativno je podjeljena na 4 okruga: Aralik, Iğdır, Karakoyunlu, Tuzluca. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću.

Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu trgovačkih puteva za Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom “Putu svile” između Istoka i Zapada.
Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture.

Turistički obilazak grada započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Odlazimo na pijacu smještene u središtu grada gdje se prodaju živežne namirnice biljnog i životinjskog podrijetla. Također obilazimo mnoge prodavnice. Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici.

Gradske ulice su gotovo poluprazne, u toku je Ramazan, a to je za muslimane sveti mjesec po tome što se vjeruje da je u njemu počela objava Kurana poslaniku Muhamedu u mubarek noći Kadr. Za vrijeme trajanja Ramazana muslimanima je strogo naređen post. Prekid posta započinje u trenutku zalaska Sunca. Taj dnevni obrok zove se iftar. Navečer odlazimo u jedan restoran gdje probamo orijentalna jela nacionalne kuhinje. Večeramo u prijatnoj atmosferi a kasnije odlazimo u jednu ljetnu baštu uređenu sa minderlucima gdje smo se uz tradicionalni čaj družili s našim novim prijateljima koje smo upoznali za vrijeme boravka u Igdiru.

Sutradan napuštamo Iğdır i odlazimo na Korhran plato sa kojeg slijedi uspon na najviši vrh Ararata zbog kojeg smo doputovali u Tursku. Nakon učešća u planinarskom pohodu na ovu mitsku planinu odlazimo u Doğubajezit gdje smo posjetili Ishak Pašinu palaču (vidi putopis objavljen na blogu ranije), a nakon toga odlazimo u Kars gdje smo posjetili srednjovjekovni grad Ani. Putovanje u Tursku završili smo u Istanbulu.   

---

Naslovna slika: Türkiye, Iğdir

Stari grad Počitelj se nalazi oko 3 km sjeverno od Čapljine na lijevoj obali rijeke Neretve. Smješten je na 100 m nadmorske visine uz magistralni put (M17) na dionici: Mostar – Čapljina.
Pretpostavlja se da je utvrđeni grad Počitelj sagradio bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, 1383. godine. Kao posjed herceg Stjepana Vukčića Kosače prvi put se spominje u poveljama kralja Alfonsa V. (1444. god.) i Fridrika III. (1448. god.).
Počitelj je do 1465. godine bio malena utvrda koju je zajedno sa Gabelom, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin uzeo za bazu operacija protiv Turaka. Grad je imao stratešku ulogu zaštite i kontrole trgovačkog puta koji je išao dolinom Neretve prema Jadranskom moru.
Očuvani kameni ostaci grada predstavljaju arhitektonsku fortifikacijsku cjelinu u čijem se razvoju mogu izdvojiti dvije etape: srednjovjekovna gradnja i gradnja u doba Otomanske imperije. Sagrađen je na stjenovitoj litici koja se strmo spušta ka obali rijeke Neretve. Čitav kompleks definitivno je utvrđen i opasan bedemima do kraja 17. stoljeća. U grad se ulazilo kroz dvije kapije i dvoja mala vrata. Branič-kula, sahat-kula i minaret džamije su objekti koji dominiraju nad dolinom rijeke Neretve i počiteljskom okolinom.
Osmanlije osvajaju Počitelj 1471. godine i pod njihovom upravom ostaje sve do uspostave vlasti Austro-Ugarske monarhije u BiH 1878. godine. Nakon toga Počitelj gubi svoj strateški značaj i naglo propada.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj u januaru 2003. godine donijela je odluku: Povijesno gradsko područje Počitelj proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Stari grad Počitelj – atraktivna turistička destinacija

Stari grad Počitelj je atraktivna turistička destinacija na putu kroz Hercegovinu. To je svojevrstan muzej pod otvorenim nebom čija arhitektura sa primjesama mediteranskog graditeljstva daje poseban šarm ovom slikovitom mjestu. Šetnja njegovim uskim kamenitim uličicama je nezaboravan doživljaj.
Stari grad Počitelj je mjesto brojnih umjetnika koji su tražeći inspiraciju za svoja djela ovdje osnovali međunarodnu likovnu koloniju (1964. god.) smještene u kućama Gavran-kapetanovića. Među mnogobrojnim objektima koje vrijedi posjetiti su: Gavran-kapetanovića kula, Pašina tabija, Sahat-kula, Hadži-Alijina džamija, Šišman Ibrahim-pašina medresa, mekteb, han, hamam i imaret. Svi ovi objekti pripadaju monumentalnoj arhitekturi islamske-osmanske škole a sagrađeni su u 16. i 17. stoljeću.
Stari grad Počitelj je uvršten na listi World Monuments Watch ”100 najugroženijih mjesta na svijetu” (1996. god.) i na tentativnoj listi UNESCO svjetske kuturne baštine (2007. god.).

Sanacija objekata u Starom gradu Počitelju

U Starom gradu Počitelju za vrijeme rata u BiH (1992. – 1995. god.) eksplozivom je razorena džamija dok su svi ostali objekti bili devastirani a pokretna imovina opljačkana. Nekoliko godina nakon završetka rata započeti su radovi na obnovi grada koji traju i danas. Nedavno je završena sanacija Gavran-kapetanovića kule na kojoj je postavljena nova krovna konstrukcija i gromobran. Radove na sanaciji kule izvelo je Građevinsko poduzeće ”Bišina” iz Mostara. Projekat sanacije kule financirali su Grad Čapljina i Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH kroz transfer za obnovu kulturnog i graditeljskog naslijeđa.
Gavran-kapetanovića kula je u vremenu kada je sagrađena bila podijeljena na više prostorija u kojima su bili smješteni vojnici, spremište za barut i tamnica. S nje se može vidjeti cijeli Stari grad Počitelj s podgrađem i dolina rijeke Neretve. U narednom periodu očekuje se sanacija još nekih objekta koji su trenutno najugroženiji: Sahat-kula, Pašina tabija, Šišman Ibrahim-pašina medresa, hamam i dr.

---

Naslovna slika: Stari grad Počitelj na Neretvi

Iz dnevnika Brace Babića: Putovanje i pohod na himalajski vrh Island Peak (6189 m) u Nepalu je trajalo od 18. aprila do 9. maja 2013. godine. Naša ekspedicija kreće iz Kathmandua avionom za Luklu, a zatim slijedi višednevno pješačenje do baznog kampa i aklimatizacija na vrhovima Nangkar Tshang 5100 m i Chukhung Ri 5550 m.
Tokom hodanja svo vrijeme ispred nas uzdizaće se najviši vrh Himalaya i ujedno na svijetu – Mount Everest (8848 m). Noćenje je u lokalnim lodževima, a po dolasku u bazni kamp prelazimo pod šatore. Sva oprema se transportuje do baznog kampa na leđima jakova. Bazni kamp je smješten na 5080 metara nadmorske visine. Potrebno je iskustvo u korišćenju zimske opreme za penjanje i bivakovanje. Završni uspon na Island Peak donosi sve što se očekuje od Himalaja: savlađivanje visinske razlike veće od 1000 metara kroz stjenovite odsjeke, penjanje u navezi kroz glečer, uspon u smrznutom snijegu i ledu nagiba 60%, penjanje uz oštri greben do vrha i sam vrh na kome tri čovjeka već prave gužvu.
Island Peak, se nalazi u Nacionalnom parku Sagarmatha na Himalajima u istočnom Nepalu. Britanska ekspedicija koja se prva popela na Mount Everest (1953. god.) predhodno je popela Island Peak i nazvala ga po tome što ovaj vrh izgleda kao ostrvo u moru leda. Godine 1983. godine naziv vrha je zvanično preimenovan u Imja Tse, po imenu jezera u blizini baznog kampa. Lokalno stanovništvo i mnogi planinari i dalje ovaj vrh zovu starim imenom.
Island Peak je slikovit i izazovan vrh okružen susjednim vrhovima: Lhotse (8516 m), Nuptse (7861 m) i Ama Dablam (6848 m). Sa vrha se vide još dva vrha preko 8000 metara nadmorske visine  – Cho Oyu (8201 m) i Makalu (8463 m).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

18.4.2013. Sarajevo – Beograd – Dubai

Iz Sarajeva polazim ujutro u 04 h za Beograd. U podne krećemo na put za Nepal sa aerodroma ”Nikola Tesla” u Surčinu. Uvečer stižemo u Dubai i nakon smještaja u hotelu ”Holiday Inn” odlazimo u obilazak grada. Nekada siromašan grad koji je živio od ribolova danas je svjetska turistička destinacija koju posjećuje bogata elita. Ogroman novac od prodaje nafte učinio je da grad brzo napreduje. Impresivnu vizuru grada čine atraktivni objekti koji se mogu nazvati novim svjetskim čudom. Među njima se ističe neboder ”Burj Khalifa”. Visok je 828 metara i najviša je građevina na našoj planeti. U gradu je veliki broj trgovačkih centara koji rade do kasno u noć. Odlazimo u ”Blue Tauer”, jedan od većih centara. U prizemlju je akvarijum gigantskih dimenzija u kojem plivaju ribe iz svih svjetskih mora i okeana. Najveća atrakcija su ajkule. Iznad akvarijuma na nekoliko spratova su luksuzni butici, saloni i prodavnice s brendovanom robom kao i mnogi restorani. Večeramo u jednom od restorana. U ponoć vraćamo se u hotel.

19.4.2013. Dubai – Kathmandu

Prijepodne nastavljamo putovanje za Nepal. Negdje iznad Indije, zahvata nas nevrijeme, kiša i grmljavina. U tom trenutku kapetan aviona javlja da ćemo sletjeti zbog dopune rezervoara gorivom. Nije baš prijatno kada avion neplanirano promijeni smjer leta, čovjeku odmah na um padaju razne crne misli. Nakon uzimanja goriva polijećemo uz molitvu kapetana aviona koja se čula sa razglasa. Da li je molitva kapeta ili ime grada Lucknow (Sreća sada) na čiji smo aerodrom sletjeli – a možda i oboje, pomoglo da sretno stignemo u Kathmandu, ostaće tajna.

20.4.2013. Kathmandu

Kathmandu, prijestolnica Kraljevine Nepal je atraktivna destinacija koju rado posjećuju turisti iz cijelog svijeta. U Kathmandu sam bio 2009. godine prilikom učestvovanja u himalajskoj ekspediciji na Mera Peak. Nisam pretpostavljao da ću jednog dana opet doći u ovaj drevni i mistični grad. Tada smo bili smješteni u hotelu ”Vajra” – preuređeni stari dvorac, na brežuljku iznad grada. Sada smo se smjestili u dva manja hotela ”Samsara” i ”Thamel”, jedan pored drugog, u samom središtu stare jezgre grada. Oko hotela u uskim krivudavim uličicama od ranog jutra do kasno navečer je velika gužva i buka. Ulice nemaju trotoar i pješaci se kreću zajedno s automobilima, motorima, biciklima i rikšama. Saobraćaj je dvosmjeran i svi jure, posebno motoristi. Divimo se strpljenju pješaka kojima ovaj haos naizgled ne smeta. Začudo sve se odvija bez udesa i zastoja. Obilazimo mnogobrojne prodavnice sa opremom za planinarenje. Ima ih na svakom koraku. Ponuda je velika i široka. Sa prodavcem je moguće dogovoriti nižu cijenu pri kupovini većeg broja artikala. Većina izložene robe je kopija svjetskih brendova. Originali se mogu kupiti isključivo u specijaliziranim prodavnicama.
Nakon kupovine umorni od sparnog vremena i cjenjkanja s prodavcima otišli smo na kafu u Swapna Bagaicha (“Vrt snova”). Ovaj elegantni neoklasični vrt mirna je oaza usred nepalske prijestolnice. “Vrt snova” bio je idilična vizija Sumsher Rane, feldmaršala u Kraljevskoj nepalskoj vojsci, koji je naredio njegovo stvaranje na tlu svoje raskošne vile 1920. godine. Vrt je nakon smrti vlasnika vile (1964. god.) bio ozbiljno zanemaren jedno vrijeme ali je kasnije obnovljen i vraćen njegov nekadašnji sjaj. Danas se vrt odlikuje izvrsno njegovanim krajolicima, fontanama i pergolama. “Vrt snova“ je otvoren svaki dan, a ulaz za turiste je uz naplatu. Nalazi se u kompleksu Kaiser Mahal u prometnoj četvrti Thamel u središtu Kathmanduu.
Posjetu znamenitim hinduističkim i budističkim hramovima u gradu ostavljamo nakon povratka sa ekspedicije. Večer provodimo na terasi restorana ”Helenas” uz ukusno pripremljena jela i dobro ohlađeno pivo “Everest”.

21.4.2013. Kathmandu – Lukla – Nurning – Phakding

Ustajemo rano ujutro i odlazimo na lokalni aerodrom. Težina prtljaga je ograničena i nakon procedure vaganja ukrcavamo se u avion. Na ulazu u avion dočekuje nas lijepa stjuardesa i nudi bombone i tampone od vate da zaštitimo uši od buke motora. Avion je tipa ”Dornier” sa propelerima i u njega može da stane 15 putnika i 3 člana posade. Polijećemo za Luklu i time je naša himalajska avantura konačno otpočela.
Putovanje avionom od Kathmadua do Lukle traje 45 minuta. Kroz maglu i oblake povremeno bi ugledali sela i hramove na strmim padinama koji kao grozdovi vise iznad dubokih klanaca. Oko sela na terasama nižu se vrtovi jedan ispod drugog. Stižemo na aerodrom u Luklu. Na izlazu iz aerodromske zgrade probijamo se između nosača koji čekaju mušterije da ih angažuju. U metežu i galami red održava vojnik naoružan puškom starom bar pola stoljeća. Zaustavljamo se nakratko na ogradi iznad aerodroma i posmatramo avione kako slijeću i polijeću u kratkim intervalima. Kratka pista koja se nalazi između dva planinska vrha zahtijeva od pilota da budu posebno obučeni za slijetanje i polijetanje. Pista je duga samo 457 m i blago nakošena. Avioni slijeću ”uzbrdo” na pistu čiji kraj se završava vertikalnom stijenom, a polijeću “nizbrdo“ prema dubokom klancu. Smatra se za  najopasniji aerodrom na svijetu. Aerodrom je vremenom postao dio himalajske legende i nosi ime ”Tenzing – Hillary” (od 2008. god.) po prvim osvajačima Mount Everesta.
U Luklu svraćamo u ”Paradise Lodge” na vruć čaj od đumbira i čekamo da stignu naši nosači. Nakon predaha predajemo naše transportne vreće sa penjačakom opremom koja će biti transportovana u Island Peak Base Camp na leđima jakova. Od Lukle dalje ne postoji cesta, postoji samo široki i dobro uređeni pješački put i sav teret se nosi na leđima. Gdje god se okreneš svi su natovareni i ljudi i tegleće životinje. Nosači su nevjerovatno izdržljivi i terete teške 50 kg pa i više od toga nose po cijeli bogovetni dan strmim planinskim stazama, kilometrima daleko. Težak i isrpljujući posao nosača započinju još u ranoj mladosti, kao dječaci. Mnogi od njih ne dožive 50 godina starosti. Znatno olakšanih ruksaka polazimo na višednevno pješačenje. Prvi dan boravka u Himalajima započinjemo hodajući nizbrdo. Naime sa 2843 m/nv na kojoj se nalazi Lukla spuštamo se u selo Phakding na 2610 m/nv. Put nas vodi dolinom kojom u vrijeme penjačke sezone prolaze na stotine planinara iz cijelog svijeta željnih avantura. Prisutan je i veliki broj “običnih“ turista koji dolaze u posjetu Nacionalnom parku ”Sagarmatha”. U posljednje vrijeme čuje se mišljenje da boravak u Himalajima blagotvorno djeluju na zdravlje ljudi, navodno zbog zračenja kristala kojim obiluje ovo najveće svjetsko gorje. Već od ranije je poznata ljekovitost himalajske kristalne soli. Marketinški trik ili ne, pokazaće vrijeme.
Prolazimo zanimljivim krajolikom. U selima su lijepe kuće i lođevi od klesanog kamena. Prozori, vrata i krovovi obojeni su u plavo. Na svakom koraku primjetni su novoizgrađeni lodževi koji nude pansionsku uslugu. Ovo pokazuje da se od turista koji ovuda prolaze može pristojno živjeti. U ovim zabitim krajevima stotinama godina ljudi su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom a u slobodno vrijeme se molili svome bogu Budi. U njegovu slavu podigli su mnogobrojne gompe – budističke hramove, molitvene mlinove, čortene, mani zidove – skupina naslaganih kamenih ploča sa uklesanim svetim tekstovima i molitvama. Prolazeći pokraj ovih budističkh svetinja zaobilazimo ih uvijek s lijeve strane po savjetu našeg vođe Dragana Jaćimovića, iskusnog Himalajca i dobrog poznavaoca običaja u Nepalu. Na planinskim prijevojima, vrhovima, mostovima, na ulazu i izlazu naselja, na ulazima dolina razapete su molitvene zastavice u pet boja koje označavaju pet budističkih elemenata: zemlju, vjetar, vatru, vodu i svijest. Buda je po svemu sudeći uslišao njihove molitve i za nagradu im doveo ljude iz cijelog svijeta sa punim novčanicima. Dok prelazimo viseći most na rijeci Thado Koshi Khola od stravičnog pogleda u dubinu ne primjećujemo da je kiša počela da pada. Po prelasku mosta stižemo u seoce Nurning (2592 m/nv) koje je na najnižoj nadmorskoj visini dionice puta od Lukle do Phakdinga. Sklanjamo se u jednu čajdžinicu i uz vruć čaj od minte čekamo da kiša prestane. Kiša je malo umanjila, navlačimo kabanice i nastavljamo pješačenje. U Phakdingu prelazimo most na rijeci Dudh Koshi i stižemo u ”Sunrise Lodge” u kojem ćemo večeras noćiti. Lođ je na desnoj obali rijeke odmah pokraj mosta. Nakon večere umor nas savlađuje i rano odlazimo u svoje sobe. U sobi osim dva kreveta od namještaja nema ničeg drugog. Ležim i osluškujem kišne kapi koje dobuju po krovu, njihov zvuk brzo me uspavljuje.

22.4.2013. Phakding – Namche Bazar

Nakon kiše koja je cijele noći padala osvanulo je lijepo sunčano jutro. Doručkujemo i polazimo na pješaćenje. Današnji plan je da stignemo u Namche Bazar (3440 m/nv). Put nas vodi uzvodno dolinom rijeke Dudh Koshi. Već od ranog jutra na putu su mnogobrojni turisti, trekkeri, alpinisti, nosači i dječica koja veselo jure u školu kilometrima daleko.
U zraku se osjeća žestok miris mokraće i izmeta koje iza sebe ostavljaju natovarene životinje. Srećom zemlja je još vlažna od kiše i nema prašine. Kombinacija smrada i prašine bila bi ubitačna! Put vodi strmim padinama klanca i prilikom mimoilaženja sa natovarenim životinjma pazimo da se od nas ne oćešu i završimo u provaliju. Oko podneva se navlače oblaci i magla. Na ulazu u “Sagarmatha National Park” počela je da pada kiša. Sklanjamo se u obližnji lođ u kojem ručamo. Po informaciji našeg vođe Dragana današnji dan je jedan od napornijih do baznog logora, tako da nam je ova pauza dobro došla da prikupimo snagu. Nakon puna tri sata kiša je stala i nastavljamo sa pješačenjem. Prelazimo preko šest visećih mostova od kojih je posljednji ”Larja Bridge” najduži i najviši. Most se nalazi poviše sastavaka rijeka Bhote Koshi i Dudh Koshi i povezuje dvije strme obale sa liticama iznad dubokog ponora. Po prelasku mosta na desnu obalu započinje dug uspon uz bezbroj serpentina. Na pola puta do Namche Bazara sa jedne isturene stijene na kojoj je vidkovac po prvi put smo ugledali najviši vrh na svijetu – Mount Everest (8848 m) okružen susjednim vrhovima Nuptse (7861 m) i Lhotce (8516 m). U Namche Bazar stižemo u predvečerje. Smjestili smo se i zanoćili u dva lodža ”Tibet” i ”Kala Patthar”. U Namche Bazaru ostajemo dva dana radi aklimatizacije.
Namche Bazar je mali gradić u kojem živi oko 2000 stanovnika. Važi za nezvaničnu prijestolnicu Sherpa naroda. Smješten je u prostranoj dolini između vrhova Thamseraku (6608 m) na istoku, Lho Kongde Ri (6186 m) na zapadu i Khumbi Yul Lha (5761 m) na sjeveru. Glavni je trgovački centar u Solukhumbu regiji. Namche Bazar ima poštu, banku, bolnicu, policijsku stanicu, manji garnizon vojske, vojni aerodrom, heliodrom, veći broj lođeva za smještaj i nekoliko internet caffea za potrebe turista koji ga posjećuju u sezoni penjanja. U trgovinama se mogu kupiti originalne rukotvorine od vune, suveniri i nakiti, planinarska i alpinistička oprema, jeftina kineska roba za kućne potrepštine, odjeća i obuća. Namche Bazar je povoljna ishodišna tačka za aklimatizaciju prije poduzimanja trekkinga ili uspona na visoke himalajske vrhove u Solukhumbu regiji.

23.4.2013. Namche Bazar – Hotel ”Everest View” (3880 m)

Treći dan boravka u Himalajima započinjemo aklimatizacijskim usponom do hotela ”Everest View”. Iz Namche Bazara polazimo u dvije grupe, nakon 2 sata laganog uspona stižemo do hotela sagrađenog na 3880 metara nadmorske visine, što ga čini jedinstvenim na svijetu. Okružen je borovima i smrekom i ne vidi se sa pristupne staze dok se ne dođe do pročelja zgrade. Sa terase hotela pruža se spektakularan pogled na dolinu rijeke Dhud Koschi i vrhove: Mount Everest, Nuptse, Lhotse, Ama Dablam, Thamseraku i Tabuche Peak. Sve sobe u hotelu imaju ovaj pogled. Cijena punog pansiona u hotelu za jednu osobu iznosi 275,00 USA $. Sjedimo na terasi i uz vruć čaj uživamo u jedinstvenom prizoru.
Na terasi hotela postavljena je mermerna ploča u spomen pioniru japanskog planinarenja, skijašu i fotografu Keizo Miura (1904. – 2006.) koji je skijao do 101 godine (u 99 godini skijao niz Mont Blanc). Njegov najstariji sin Yuichiro i unuk Gota su također skijaši i planinari. Yuichira Miura (1932.) je poznati ekstremni skijaš, prva osoba koji se spustila skijama sa Mount Everesta (1970.) i najstarija osoba koja se tri puta popela na Mount Everest: 2003. u 70, 2008. u 75 i 2013. u 80 godini života. Njegovi uspjesi su zabilježeni u Guinnessovoj knjizi rekorda. Yuichirin sin Gota Miura (1969.) je poznati skijaš – dvostruki olimpijac i zajedno sa ocem se dva puta popeo na Mount Everest: 2003. i 2013. godine. Aferim, izuzetna familija: djed, sin i unuk, svi redom svjetski rekorderi.
Na povratku za Namche Bazar prolazimo pokraj vojnog aerodroma na platou Syangboche (3720 m). Posmatramo grupu od osam ljudi kako pomoću valjka ravnaju zemljanu pistu aerodroma. Četvorica sa konopcima vuku sprijeda valjak a ostala četvorica im pomaže gurajući straga valjak rukama. Po izrazu njihovih oznojenih lica zaključujemo da je ovo iscrpljujući rad. Nakon večere rano odlazimo u svoje sobe na počinak. Danas smo savladali visinsku razliku od 440 metara. Sutra nas očekuje još jedan dan zahtjevnog pješačenja.

24.4.2013. Namche Bazar – Khumjung – Phungi Thanga – Tengboche – Deboche

Ujutro napuštamo Namche Bazar i krećemo za Deboche. Hodamo lijepo uređenim i širokim putem gotovo po izohipsi. Prolazimo pokraj nekoliko budističkih gompi, svaka je postavljena na mjestu sa kojeg se pruža širok i lijep vidik. Nailazimo na tablu s upozorenjem ”Molimo poštujte: nosači i jakovi imaju prednost na putu”. Nosače pozdravljamo tradicionalnim hindu pozdravom ”namaste”. Iako su teško natovareni uzvraćaju nam pozdrav s osmjehom na licu. Stižemo u selo Khumjung (3550 m/nv) i pravimo kratku pauzu za odmor. Nastavljamo dalje i spuštamo se u selo Phungi Thanga (3250 m/nv). Spuštajući se ”izgubili” smo 300 metara visinske razlike koju kasnije valja nadoknaditi jer nas dalje očekuje uspon u Tengboche. Na izlazu iz sela je punkt na kojem vojnici vrše kontrolu prolaznika. U blizini punkta je viseći most na rijeci Dudh Koshi kojeg prelazimo i penjemo se strmmim putem sa bezbroj serpentina kroz šumu divljeg rododendrona. Crveni cvjetovi rododendrona, čisto plavo nebo i sniježnobijeli vrhovi česta su meta naših fotoaparata. Nakon savladanih 617 metra visinske razlike stižemo do budističkog samostana u selu Tengboche (3867 m/nv).
Samostan je u prošlosti nastradao u potresu i požaru. Iznova je podizan i u njemu danas živi 60 budističkih monaha. Zanimljivo je spomenuti da je u samostanu u svojoj ranoj mladosti kao monah živio Tenzing Norgay (1914. – 1986.), legendarni osvajač Mount Everesta. Oko samostana je nekoliko lodževa i čajdžinica, u jednoj od njih na zidu stoji majica sa potpisima članova exp. ”Island Peak 2012”. Među njima zapazio sam imena Daliborke Strika iz Sarajeva i Semira Kardovića iz Rožaja, moji prijatelji sa planina. Sa platoa samostana se pruža lijep pogled na vrhove: Mount Everest, Nuptse, Lhotse i Ama Dablam. Od samostana se spuštamo u selo Deboche (3750 m/nv) i pred sami mrak stižemo u ”Rivendell Lodge” u kojem ćemo večeras noćiti. 

25.4.2013. Deboche – Pangboche

Ujutro me budi sunce i prvo što sam ugledao sa prozora sobe su bili snježno bijeli vrhovi: Nuptse, Mount Everest, Lhotse i Ama Dablam koji su blistali na plavom nebu bez ijednog oblačka. Nije bilo čak ni uobičajene ”perjanice” koja se vječno vije oko najvišeg vrha svijeta. Uzimam fotoaparat i bilježim ovaj divan prizor. Već je peti dan našeg boravka u Himalajima. Nakon doručka pakujemo ruksake i napuštamo Deboche. Put vodi kroz crnogoričnu šumu mjestimično prošaranu procvjetalim grmovima magnolie. Vremenske prilike su se ustalile i nema više uporne i dosadne kiše. Prijepodne nas prati lijepo i sunčano vrijeme, a poslijepodne na nebu se navlače oblaci i magla. Noći su vedre obasjane mjesečinom i umjereno hladne. Iz dana u dan lagano privikavamo naš organizam na visinu. Vodimo računa da ne dehidriramo i često pijemo vodu, čaj, voćni sok, supu. U prosjeku dnevno u organizam unosimo 3 do 4 litre tekućine. Dehidrirani organizam je izložen opasnosti od visinske bolesti i toga se svi pomalo pribojavamo. Prelazimo viseći most na rijeci Imja Khola i stižemo u selo Pangboche (3930 m/nv). Smjestili smo se u lođ “Higland Sherpa Resort” i odlazimo na ručak. Jela se sastoje od raznog povrća, riže, krompira i piletine sa začinima. Fascinira nas brzina posluživanja, samo što smo naručili jelo je već na stolu! Poslije ručka odlazimo u šetnju. Na izlazu iz sela je potok sa nekoliko molitvenih mlinova. Na potoku zatičemo mlađu ženu kako pere ćilim i dječaka koji hladnom vodom iz potoka pere kosu kao u sred ljeta. Na povratku u selo prolazimo uskim puteljkom između kuća ograđenih niskim kamenim zidovima. U dvorištima kuća se odvija svakodnevni život, žene peru suđe i rublje a djeca skakuću i igraju se. U jednom dvorištu pažnju nam privlače dvojica majstora koji vješto klesaju kamen za zidanje nove kuće. Malo dalje niz puteljak jedna žena svježom balegom od jaka popunjava šupljine u kamenom zidu kuće. Pred mrak stižemo u lodž. Nakon večere ostajemo u trpezariji da se uz vruć čaj grijemo pored peći koju je domaćica naložila osušenom balegom od jaka. Sa zanimanjem razgledamo vitrinu sa praznim bocama za kisik. Na svakoj od boca je ispisana godina a najstarija je iz 1952.

26.4.2013. Pangboche – Shomare – Orsho – Samso Ogma – Dingboche

Ujutru nakon ispijanja prvog čaja uobičajeno doručkujemo poridž – tradicionalno nepalsko jelo načinjeno od riže i žitarica. Kupujemo flaširanu vodu i natovareni ruksacima krećemo na novu dionicu pješačenja. Današnji plan je da stignemo u Dingboche. Na izlasku iz sela prelazimo preko mostića na brzoj planinskoj rječici Phusar Khola a ubrzo i preko mosta na rijeci Tabuche Khola. Nakon prelaska ovog mosta stotinjak metara dalje se zaustavljamo i Dragan nam pokazuje odvojak pristupnog puta za Ama Dablama Base Camp. Dalje nastavljamo uzvodno dolinom rijeke Imja Khola lijepo uređenom i širokom stazom. Prolazimo kroz kroz seoca: Shomare (4010 m/nv), Orsho (4190 m/nv) i Samso Ogma (4192 m/nv). Vrijeme je idealno za hodanje, malo prohladno i sunčano. Hodamo umjerenim tempom, bez žurbe. Uživamo u krajoliku i pogledima na obližnje vrhove koje neumorno fotografišemo. Iznad sastavaka rijeka Lobuche Khola i Imja Khola pravimo dužu pauzu za odmor. Posmatramo oblake na nebu koji putuju ka sjeveru. Povremeno iz oblaka izviruju vrhovi Mount Everest, Nuptse i Lhotse. Od mjesta gdje odmaramo je odvojak pristupnog puta za Everest Base Camp. Prelazimo most na rijeci Lobuche Khola i hodamo pješačkom stazom uzvodno dolinom rijeke Imja Khola. Kasno popodne stižemo u selo Dingboche (4410 m/nv) i smještamo u ”Snow Lion Lodge”. U Dingboche ostajemo dva dana radi aklimatizacije.
Nakon ručka odlazimo u obilazak budističke gompe i čortena na brdu iznad sela. Stižemo na vrijeme da zateknemo majstore koji rade na obnovi gompe. Sa brda je lijep pogled na Dingboche i vrh Nangkar Tshang koji sutra penjemo za aklimatizaciju. Silazimo u selo zajedno sa krdom konja koje je bilo na ispaši. Dingboche se nalazi na prostranoj ravnici sa vrtovima plodne zemlje u kojima se uzgaja povrće i žitarice. Proljetni radovi na pripremi zemljišta upravo traju. Jakovi upregnuti u plugove preoravaju zemlju za sadnju krompira, kupusa, luka i ostalog povrća koje i pored velike nadmorske visine i oštre planinske klime ovdje uspjeva. Pred sami mrak vraćamo se u naš lodž na večeru. Nakon večere pripremamo ruksake sa opremom za sutrašnji uspon na vrh Nangkartshang Peak.

27.4.2013. Dingboche – vrh Nangkartshang Peak (5100 m)

Nakon doručka krećemo na uspon. Iz sela penjemo se pješačkom stazom pokraj budističke gompe. Dalje nastavljamo grebenom pored nekoliko velikih čortena sa molitvenim zastavicama. Puše hladan vjetar i navlačimo kape na glavu a na ruke zaštitne rukavice. Aklimatizacija je važna da pripremimo naš organizam za uspon na glavni vrh koji nas očekuje narednih dana. Pravilo je: penjati se visoko, a spavati nisko! Nastojimo da se prilagodimo na veću nadmorsku visinu i tome smo se ozbiljno posvetili. Penjemo se lagano uz kratke predahe za odmor. Na pauzama unosimo neophodnu tečnost u organizam i poneki slatkiš. Usput posmatramo okolne vrhove koji su postali naši stari znanci: Ama Dablam, Mount Everst, Nuptse i Lhotse. Povremeno se osvrćemo unazad i zadivljeno posmatramo markantne vrhove: Tabuche Peak (6495 m) i Cholatse (6335 m). U podnožju ova dva vrha kao na dlanu vidimo cijelu dolinu kojom protiče rijeka Lobuche Khola, desne pritoke Imja Khole. Nakon 3 sata penjanja stižemo na vrh Nangkartshang Peak (5100 m). Niko se ne žali, svi dobro podnose visinu. Na vrh su stigli i članovi naše trekking grupe kojima je ovo najveća dosegnuta visina. Ubrzo stiže i grupa trekkera iz Singapura, veselo čavrljaju i neprestano fotografišu. Svi su dobrog raspoloženja i radosni, padaju čestitanja. Nakon fotografisanja i kraćeg odmora napuštamo vrh i silazimo u dolinu upravo u vrijeme kada su prema nama krenuli oblaci i magla. Uspon na vrh sa pauzama za odmor i silaskom u dolinu trajao je ukupno 6 sati uz savladanu visinsku razliku od 690 m. Poslije večere u lodžu skromno proslavljamo današnji uspon.

28.4.2013. Dingboche – Chukhung

Nakon osam dana boravka u Himalajima uslijedio je rastanak sa našom trekking grupom. Za kratko vrijeme smo se sprijateljili i srdačno družili. Na rastanku bilo je malo sjete. Život nas je naučio da otrpimo navrle emocije. Poželjeli smo jedni drugima sreću, uprtili ruksake na leđa i krenuli svako na svoju stranu. Oni odlaze u Luklu a mi u Chukhung. Napuštamo Dingboche i idemo suhim riječnim koritom. Dok hodamo u koloni ne skidamo pogled sa Island Peak-a koji se cijelo vrijeme nalazi ispred nas. Iz dana u dan sve više mu se približavamo.
Prelazimo korito rječice Niyang Khola i stižemo do usamljene kamene kućice u kojoj je čajdžinica. U neposrednoj blizini je spomenik trojici Poljaka poginulih u južnoj stijeni vrha Lhotse. Jedan od njih je čuveni Poljski alpinista Jerzy Kukuczka (1948. – 1989. god.). Odmaramo kod spomenika i nastavljamo pristupni marš. Uskoro prelazimo korito rijeke Dusum Khola. Vrijeme nas je i danas poslužilo, cijelo prijepodne je bilo vedro i sunčano bez imalo vjetra. Popodne stižemo u selo Chukhung (4730 m/nv) i smještamo se u lodž ”Chukhung Resort”. U Chukhungu ostajemo dva dana radi aklimatizacije.

29.4.2013. Chukhung – vrh Chukhung Ri (5500 m)

Danas je deveti dan kako boravimo u Himalajima. Nakon doručka polazimo na još jedan aklimatizacijski uspon, treći po redu. Penjemo se na vrh Chukhung Ri (5500 m/nv). Opet imamo lijepo vrijeme, sunčano je i vedro bez vjetra. Uspon vodi strmim padinama i pomalo je monoton. Nakon 3 sata penjanja stižemo na vrh. Na vrhu pravimo pauzu od 1 sat vremena.
Vidici sa vrha su izuzetni. Uživamo u razgledima koji se pružaju na sve strane. Vrh Chukhung Ri na istoku je okružen sa Lhotse glečerom, na sjeveroistoku Lhotse Nup glečerom a na sjeverozapadu Nuptse glečerom. Sjeverno od vrha nalaze se vrhovi Nuptse (7861m) i Lhotse (8516 m). Prema jugu, na drugoj strani doline uzdiže se nevjerovatni Ama Dablam (6848 m), čija je prepoznatljiva silueta postala himalajski brand i zaslužno nosi epitet jednog od najljepših vrhova na svijetu. U najbližem susjedstvu uzdiže se ”naš” vrh Island Peak (6189 m). U daljini se razaznaju vrhovi Pumo Ri (7161 m) i Baruntse (7152 m), te niz drugih vrhova.
Zadovoljni napuštamo vrh i silazimo u Chukhung za 2 sata hoda. Uspon na vrh sa pauzama za odmor i silaskom u dolinu trajao je ukupno 6 sati uz savladanu visinsku razliku od 820 m. Uvečer nakon večere u lodžu skromno proslavljamo današnjim uspon.

30.4.2013. Chukhung – Island Peak Base Camp (5080 m)

Ujutro spremamo ruksake i nakon doručka napuštamo Chukhung. Na izlazu iz sela prelazimo potok sa kamena na kamen. Penjemo se uz strmu padinu i izlazimo na prilično oštar i dug greben. Na najvišoj tački grebena pravimo prvu pauzu za odmor. Sa ovog mjesta pruža se odličan pogled prema sjeveru na Lhotse glečer i impresivni masiv Nuptse – Lhotse a prema jugu na Ama Dablam glečer i vrh Ama Dablam. Silazimo s grebena na prostrani plato sa nekoliko presahli lokvi vode. Drugu pauzu za odmor pravimo kod stjenovite gromade na osami. Stijena je oblika kocke i kao da je neko bacio iz zraka u ovu zabačenu pustoši. Po toalet papirima razbacanim oko stijene vidimo da je ovo pogodno mjesto za vršenje velike nužde jer na vjetrometini dobro dođe bilo kakav zaklon.
U bazni kamp stižemo poslijepodne. Od aerodroma u Lukli do ovdje nam je trebalo ukupno 10 dana pješačenja i 3 aklimatizacijska uspona na 3880, 5100 i 5550 m/nv. Kamp se nalazi na 5080 m/nv i smješten je u zavjetrini južno od vrha Island Peak. Članovi britanske ekspedicije koja se prva popela na Mount Everest nazvali su ovaj vrh Island Peak jer izgleda kao ostrvo u moru leda. Godine 1983. godine vrh je zvanično preimenovan u Imja Tse, po imenu jezera u blizini baznog kampa. Naredna tri dana boravićemo u šatorima. Po dvojica u jednom šatoru. U kampu je već nekoliko ekspedicija. Svi članovi naše ekspedicije se odlično osjećaju. Prilično je hladno i vjetar neprestano puše. Puni smo pijeska, uvukao se u vreću za spavanje, kapu, džepove, u svaki ćošak šatora kao da smo usred pustinje. Nakon zajedničkog ručka u trpezarijskom šatoru koji nam služi kao mjesto za druženje odlazimo u svoje šatore na zasluženi odmor. Predveče odlazimo u kratku šetnju i penjemo se na brdo iznad kampa sa kojeg se vidi jezero Imja Tse (5010 m/nv). Umor i visina učunili su svoje, nakon večere odlazimo u šatore na počinak.

1.5.2013. Island Peak Base Camp

Cijelu noć je vjetar puhao neprestano. Ustajemo ujutru svi naspavani a kako i ne bi kad smo sinoć legli u 20:00 h. Danas je Prvi maj – ”praznik rada” a nama je u baznom kampu ”radni dan” jer trebamo u praksi provjeriti svoju penjačku opremu. Nakon doručka vježbamo penjanje i silaženje po fiksnim užadima na strmoj padini odmah iznad naših šatora u baznom kampu. Svi imamo dobru i kvalitetnu penjačku opremu. Do sada smo sve pripreme bezprijekorno obavili i sa velikim optimizmom gledamo na sutrašnji uspon. Jedino nas brine kakvo će sutra biti vrijeme. Završavamo sa vježbom prije ručka. Poslije ručka odlazimo u kratku šetnju u blizini baznog kampa.
Nakon večere Dragan Jačimović nam saopštava raspored grupa, sastav naveza i vrijeme polaska na uspon. Odlazim u svoj šator i spremam opremu za uspon. Pokušavam da odspavam preostalih nekoliko sati do ponoći kada trebamo svi ustati i spremiti se za polazak na uspon.

2.5.2013. Island Peak Base Camp – vrh Island Peak (6189 m)

Ponoć je i uz svjetlo čeonih lampi spremamo se za uspon. Nije lako spremiti se u uskom šatoru u isto vrijeme kada i partner (po dvoje u šatoru). Slijedi čitava procedura. Oblačim termo veš s dugim rukavima i nogavicama, na nogama vunene čarape-dokoljenice, flis od polara, gore-tex hlače s naramenicama i gore-tex jaknu. Navlačim pojas za penjanje i kačim žimar, osmicu, tri karabinera i prusiku. Vezivanje cipela sa višeslojnim protektorima ide otežano. Sinoć pred spavanje stvari koje nosim na usponu potovario sam u ruksak. Za svaki slučaj prije polaska provjeravam da nisam nešto zaboravio.
U ruksaku je pernati prsluk, duks od polara sa kapuljačom, rezervne pernate rukavice, rezervna kapa od polara, dereze, dvije termos boce od po 1 litar sa čajem, par sendviča, čokolada, grožđice, zaštitne naočare i krema za sunce. Fotoaparat stavljam u futrolu ispod jakne pod pazuho da se baterije zbog hladnoći ne istroše. Cepin i štapove kačim na ruksak. To je sve što nosim na uspon. Opremljen izlazim iz šatora u noć. Okupljamo se ispred trpezarijskog šatora. Vođa uspona Dragan Jačimović provjerava jesmo li svi na okupu i daje nam upute prije uspona.
Iz baznog kampa polazimo u 01:00 h. Krećemo se u grupama. Svaka grupa ima četiri člana i jednog Sherpu. Po rasporedu vođe uspona u grupi sam sa Bojanom Isoskim, Jovanom Kilibardom, Georgi Petkovim i Sherpom Dunga. Nebo iznad nas posuto je zvijezdama i obasjano mjesečinom. Ovo nam značajno olakšava vidljivost i preglednost terena kuda se krećemo ali i dalje put osvjetljavamo čeonom lampom. Uspon je konstantan i vodi strmim padinama preko kamenjara i stijena. U koloni jedan po jedan hvatamo ritam koraka i usklađujemo disanje. Povremeno nas Sherpa Dunga opominje da držimo međusobno odstojanje i umjereni tempo uspona. Pauze za odmor su svakih sat vremena. Kako se približavamo granici kopna i snijega vjetar je sve jači a temperatura sve niža (-15° C). U zoru sunce polako izranja i obasjava horizont na istoku. Ukazuju se niz visokih vrhova. Pažnju nam privlači obližnji vrh Ama Dablam obasjan prvim zrakama sunca.
Stižemo na Crampon Point (5600 m/nv) gdje pravimo dužu pauzu za odmor. Osvježavamo se čajem iz termosica i zaslađujemo čokoladom. Stavljamo dereze na cipele. Štapove za hodanje koje smo koristili na usponu po suhom kamenjaru ostavljamo kod jedne stijene a dalje ćemo koristiti cepine. Navezujemo se na vodičko uže i krećemo preko glečera. Kako se penjemo u visinu sve je više ledenih pukotina, ima ih na sve strane. Veće pukotine prelazimo po aluminijskim ljestvama položene iznad otvora a one manje zaobilazimo ili preskačemo. Sherpa Dunga vješto nas vodi između dubokih pukotina i velikih ledenih odlomaka. Vodi brigu o svakom članu naveze.  Okretan je i suvereno vlada terenom u svakom trenutku.
Nakon sat vremena izlazimo na široki plato sa kojeg po prvi put u punoj veličini vidimo piramidu Island Peak-a. Vrh me na prvi pogled odmah ”osvojio”. Njegov vitak i elegantan greben podsjeto me na naš vrh Vito (na Visočici). Prelazak preko platoa dugo traje a pristup do podnožja strme padine koja vodi na greben još duže. Dok prelazimo plato ugledali smo grupu penjača na vrhu. Pitamo se, ako su sada na vrhu u koliko su onda sati krenuli iz baznog logora? Možda su bivakirali u visinskom kampu na 5600 m/nv? U svakom slučaju dobro su ovo uradili jer su se na vrh popeli po vedrom vremenu, dok je sunce sijalo na plavom nebu. Nadamo se da će ovakvo vrijeme potrajati dok se budemo i mi penjali na vrh.
Stižemo u podnožje strme ledene padine visoke više od 150 metra, nagiba oko 60%. Vadimo žimare i kačimo se na fiksna užad. Sporo napredujemo, velika je gužva, dok se jedni penju drugi silaze sa vrha. Prilikom mimoilaženja nastaju problemi. Na pojedinim mjestima ledene padine je nekoliko kaskada koje sa teškoćom savlađujemo. Dok se penjemo vremenski uvjeti se pogoršavaju. Iznad vrha počela se navlačiti magla i tamni oblaci. Vjetar je pojačao svoju snagu i naglo je zahladnilo. Dragan, vođa uspona javlja nam da prekinemo sa usponom i počnemo silaziti natrag u dolinu. U isto vrijeme do nas stiže informacija da su četiri člana naše ekspedicije na vrhu. U vrijeme prekida uspona većina penjača je bila na visini od 6000 do 6100 m/nv.
Odluka našeg vođe da obustavimo uspon bila je opravdana. U pogoršanim vremenskim uvjetima priječenje na eksponiranom grebenu kojim se na završnom usponu stiže na vrh bilo bi jako opasno po penjače. Napomenuo bih da je na grebenu osim nas bilo i penjača iz drugih ekspedicija koji su također zbog nevremena odustali od završnog uspona na vrh. Na povratku u dolinu vrijeme se znatno pogoršalo. Silazimo po magli i sniježnoj vijavici. U bazni kamp stižemo u 13:00 h. Elem da skratim opis završnog uspona, na vrh nisam stigao a bio sam mu tako blizu. Da je kojim slučajem ostalo lijepo vrijeme do kraja uspona popeo bih sigurno na najviše tjeme vrha. Ipak ne mogu reći da sam nezadovoljan svojim učinkom, savladao sam visinsku razliku od 1020 m i dosegao visinu od 6100 m/nv. Nakon okrijepe vrućim čajem u trpezarijskom šatoru umoran i bez apetita odlazim u svoj šator. Uvlačim se u toplu vreću. Prespavao sam ručak i večeru. Probudio sam se tek narednog jutra.

3.5. – 5.5.2013. Island Peak Base Camp – Chukhung – Dingboche – Samso Ogma – Orsho – Shomare – Pangboche – Deboche – Tengboche – Phungi Thanga – Khumjung – Namche Bazar – Phakding – Nurning – Lukla

Sutradan nakon uspona ustajem naspavan i odmoran. Spavao sam ”kao jagnje” kako mi u Bosni kažemo. Nakon doručka pakujemo ruksake sa stvarima koje će nam biti neophodne za pješčenje do Lukle. Ostatak stvari zajedno sa penjačkom opremom i rekvizitima, vrećom za spavanje, penjačke cipele pakujemo u transportne vreće koje će nosači prenijeti na aerodrom u Luklu.
Vrijeme se proljepšalo ali vjetar ne popušta. Oko vrhova i dalje se viju magle i oblaci. Rasterećeni brige oko toga hoćemo li popeti vrh ili ne naredna tri dana pješačimo i uživamo u razgledima. Ovo je bila prilika da fotoaparatima zabilježimo propuštene motive i situacije na putu kojih je napretek.
Put za koji nam je bilo potrebno 10 dana (od toga 3 dana za aklimatizacijske uspone) sada smo prešli za svega 3 dana. Doduše ova pješačenja su trajala po cijeli dan. Prvi dan smo hodali 10 sati i noćili u selu Deboche u novom objektu prekoputa ”Rivendell Lodge” u koji smo već noćili. Drugi dan smo hodali 8 sati i noćili u Namche Bazaru u ”Kala Patthar Lodge”. Posljednji treći dan smo hodali 10 sati i noćili u Luklu u lodžu ”Khumbu Resort”.    

6.5.2013. Lukla – Kathmandu

Ujutru nakon doručka pakujemo ruksake i odlazimo na lokalni aereodrom. Sve ide po planu, vaganje prtljaga, čekiranje leta osim što nema aviona kompanije kojom letimo u Kathmandu. Avion kasni i vrijeme do njegovog dolaska provodimo uglavnom drijemajući u čekaonici pristanišne zgrade. U čekaonici je vrilo kao u košnici. Svi galame i guraju se prema izlazu na pistu. Napokon u 10,00 sati ukrcavamo se u avion i polijećemo. U Kathmandu stižemo nakon 2 sata leta. Po dolasku u hotel ”Samsara” vrijeme do ručka provodimo na ”uređivanju” vlastitog izgleda. Popodne odlazimo u šetnju gradom i kupovinu suvenira. Uvečer zna se, već po tradiciji pravac restoran ”Helenas” na večeru uz dobro ohlađeno pivo ”Everest”.            

7.5.2013. Kathmandu

Današnji dan smo iskoristili za turistički obilazak i razgledanje znamenitosti Kathmandua. Spomenici koje smo posjetili su upisani na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine: Swayambhunath Temple / Monkey Temple (Hram majmuna), Pashupatinath Temple (Hram mrtvih), Durbar Square (Durbar trg) i Boudhanath Temple (Budistički hram). Lako je nabrojati sve ove spomenike ali doći do svakog od njih je već ozbiljan poduhvat koji bez organiziranog prijevoza teško da se može realizovati u jednom danu jer su međusobno na velikoj razdaljini a saobraćajne prilike u Kathmanduu su posebna priča.
Prijepodne smo prvo obišli Swayambhunath / Monkey temple (Hram majmuna) religiozni kompleks u čijem jednom dijelu žive majmuni. Hram je smješten na brežuljku sa kojeg se pruža širok pogled na Kathmandu. Do Budine stupe, na vrhu brežuljka, gdje se nalazi tibetanski samostan sa muzejom i knjižnicom osim automobilom može se doći i pješke penjući se uz 365 stepenika.
U podne odlazimo u Pashupatinath Temple (Hram mrtvih). To je najveći Hinduistički hram na svijetu posvećen bogu Šivi. Nalazi se na obalama rijeke Baghmati u istočnom dijelu grada. Hram je upisan na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1979. god.). Na desnoj obali rijeke ispred hrama se obavlja spaljivanje tijela preminulih osoba. Posjetioci hrama koji nisu Hindusi mogu ovaj posmrtni obred posmatrati sa lijeve obale rijeke. Prema posljednjem popisu u Nepalu živi 27 miliona stanovnika, od toga 80% stanovništva su hinduisti, 15% budisti, ostalih 5% čine pripadnici islamske i kršćanske vjeroispovjesti.
Nakon toga odlazimo na Durbar Square (Durbar trg) okružen spektakularnom arhitekturom sa živopisnim motivima iz burne prošlosti Nepala i Kathmandua, izrezbarenim u drvetu. On je srce starog dijela grada jer je tu bila stara kraljevska palača. Sastoji se iz više trgova povezanih ulicama i alejama.
Kasno poslijepodne krećemo za Boudhanath Temple. To je najveći Budistički hram na svijetu posvećen Sidarti Gautamu osnivaču budizma. Hram se nalazi oko 11 km od centra grada. Jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija. I ovaj hram je upisan na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1979. god.). Na trgu oko hrama su smještene mnoge prodavnice suvenira, likovne galerije, čajdžinice i restorani. U jednoj od galerija koju smo posjetili vidjeli smo mlade likovne umjetnike kako s velikom strpljivošću i preciznošću stvaraju čudesne slike inspirisane religioznim i mističnim motivima iz života Bude. Na slikama živih boja, neki od detalja nerijetko su rađeni tečnim 24 karatnim zlatom. Ovdje kupujemo suvenire i poklone za našu obitelj i prijatelje. Na kraju dana odlazimo u restoran ”Helenas” na posljednju večeru.

8. – 9.5.2013. Kathmandu – Dubai – Beograd – Sarajevo

Prije podne provodimo u pakovanju opreme a u popodnevnim satima polazimo za Beograd. Iz Kathmandua putujemo avionom za Dubai. Po dolasku na aerodrom u Dubai vrijeme do narednog leta provodimo u pristanišnoj zgradi uglavnom drijemajući u čekaonici i obilazeći dutiy free shopove. Na aerodrom u Surčinu stižemo u 12:30 h. U Sarajevo stižem sutradan u ranim jutarnjim satima.

Resume

Završni uspon na Island Peak donosi sve što se očekuje od Himalaja: savlađivanje visinske razlike veće od 1000 metara kroz stjenovite odsjeke, penjanje u navezi kroz glečer, uspon u smrznutom snijegu i ledu nagiba 60%, penjanje uz oštri greben do vrha i sam vrh na kome tri čovjeka već prave gužvu.
Sve u svemu bilo je ovo jedno lijepo putovanje i stečeno iskustvo u svjetskom velegorju. Još jednom se pokazalo po ko zna koji put da su planina i priroda jači od čovjeka i da ponekad treba imati malo sreće. Možeš imati odličnog vođu ekspedicije, najsposobnije Sherpe, sjajnu penjačku opremu, odličnu kondiciju i vrhunsku aklimatizaciju, ali ako su vremenski uvjeti loši onda džaba sve.
Posebno mi je žao što nije bio planiran rezervni dan za ponavljanje uspona ali o tome je trebalo razmišljati prije. U progamu ekspedicije koji smo prihvatili prije putovanja u Nepal nije bio predviđen rezervni dan, u suprotnom cijena aranžmana bi bila veća.
Ipak sam zadovoljan svojim učešćem u ovoj ekspediciji jer sam na završnom usponu dosegao 6100 metara nadmorske visine kao i većna članova našeg penjačkog tima i da je potrajalo lijepo vrijeme kao što je to bilo u ranim jutarnjim satima bili bi svi na najvišem tjemenu Island Peak-a.

Organizator ekspedicije

Ekspediciju ”Island Peak 2013” organizovao je ”Exteme Summit Team” Beograd. Ukupno sa putovanjem je trajala 22 dana (18.4. – 9.5.2013.). U pohodu je učestvovalo 28 planinara iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine.

Climbing team

Dragan Jaćimović (leadership), Đorđe Arambašić, Braco Babić, Miloš Hamović, Bojan Isoski, Ivan Jaćimović, Dragan Jovović (pristupio na vrh), Nikola Jovović (pristupio na vrh), Velimir Jovanović, Jovan Kilibarda, Jovan Lazarević, Petar Matić, Ivan Perčin, Georgi Petkov, Davor Relić, Ivan Stanković (pristupio na vrh), Olivera Stevanović (pristupila na vrh), Antonio Skanata i Lidija Udovički.

Trekking group

Aleksandar Rašin (leadership), Andriana Dragović, Pavle Jevremović, Zorica Milošević, Goran Milivojević, Bogdan Nikitović, Mila Pucar, Ljubomir Pucar i Marijana Račić.

In Memoriam

Georgi Petkov (1955. – 2018. god.) po zanimanju ljekar, primarius, infektolog, dugogodišnji član PD “Kožuf” Gevgelija, istaknuti makedonski planinar popeo je mnoge vrhove na četiri kontinenta i učestvovao u ekspedicijama na Ararat, Agri Dagi (5137 m), Kavkaz, Elbrus (5642 m), Kilimanjaro, Uhuru Peak (6895 m), Himalaya, Island Peak (6189 m), Mount McKinley, Denali (6194 m), Ande, Aconcagua (6962 m) i  Pamir, Pik Lenina (7134 m).
Georgi Petkov je učestvovao u međunarodnoj himalajskoj ekspediciji na najviši vrh svijeta Mount Everest (8848 m). Na usponu je dosegao nadmorsku visinu od 7800 metara, gdje je u šatoru zbog olujnog vremena bio prisiljen da provede tri noći u visinskom kampu 4. Kasnije, na završnom uspon preminuo je 20.5.2018. godine od srčanog udara u visinskom kampu 3 na 7200 metara nadmorske visine.

---

Naslovna slika: Himalaya, budistička gompa (3910 m/nv) na dionici puta: Namche Bazar – Khumjung – Phungi Thanga – Tengboche – Deboche

Stari grad Vratnik se nalazi na području općine Stari Grad Sarajevo gdje su smještene značajne povijesne građevine: Gradska vijećnica, Latinska ćuprija, Gazi Husrev-begova džamija i mnoge druge, također i gradske četvrti Baščaršija, Kovači, Jekovac, Vratnik, Brodac, Toplik, Alifakovac i Bistrik.
Ideja o izgradnji utvrđenog grada u Sarajevu je nastala nakon upada austrijske vojske u Bosnu pod komandom princa Eugena Savojskog 1697. godine kada je grad bio spaljen, opustošen, a stanovništvo izbjeglo, bilo pobijeno ili odvedeno u ropstvo.
Tri decenije kasnije počela je izgradnja obrambenog zida (bedema) sa kapi-kulama i tabijama. Izgradnja je sa povremenim prekidima trajala dvanaest godina (1727. – 1739.). Kasnije, vjerovatno 1816. godine sagrađeno je još nekoliko kula u sklopu obrambenog zida, kada je grad temeljitije opravljen i proširen. Jedan jedini put vodile su se borbe oko ovoga grada s neprijateljem. To je bilo 19.8.1878. godine, kad je Austro-Ugarska zaposjedala BiH.  
Od postanka do danas Vratnički grad bio je izložen različitim vidovima devastacije. U toku rata od 1992. do 1995. godine za vrijeme opsade Sarajeva pretrpio je ozbiljna razaranja. Direktnim pogocima iz artiljerijskih oruđa sa položaja pod kontrolom Vojske Republike Srpske oštećene su kapi-kula na Ploči, Višegradska kapi-kula, te Bijela i Žuta tabija.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj u martu 2005. godine donijela je odluku: Graditeljska cjelina – Stari grad Vratnik u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čine: ostaci zidova starog grada sa tabijama, kapi-kulama i kapijama i pokretno nasljeđe pronađeno na arheološkom području koje se nalazi u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Sarajevo i u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Izgradnja Starog grada Vratnik

Naredbu o izgradnji obrambenog zida (bedema) Vratničkog grada donio je 1727. godine Gazi Ahmed-paša Rustempašić Skopljak, bosanski valija. Obrambeni zid imao je, po njegovoj naredbi, da bude “jedan sahat hoda dug, debeo dva aršina, visok deset aršina”. Aršin je stara mjera za dužinu (razdaljina od vrhova ručnih prsta do ramena). Postojale su tri vrste aršina: dunđerski (zidarski) je bio 75,8 cm, čaršijski (trgovački) od 68 cm i terzijski (krojački) od 65 cm.
Radovi na izgradnji obrambenog zida sa povremenim prekidima trajali su dvanaest godina i završeni su 1739. godine. Dubrovački zidari i klesari izvodili su glavne majstorske radove. Sagrađeno je i pet tabija (artiljerijske utvrde): Bijela tabija, Žuta tabija, Strošići tabija, Arap tabija na Ravnim bakijama i Arnaut tabija na Zmajevcu. Također su sagrađene i tri gradske kapije (vrata): kapi-kula na Širokcu, kapi-kula na Ploči i Višegradska kapi-kula. Stari grad Vratnik je upravo po ovim vratima na kapi-kulama i dobio ime.   
Kasnije, vjerovatno 1816. godine sagrađene su još četiri kule i nekoliko manjih kapija, kada je grad temeljitije opravljen i proširen. Grad je bio opremljen sa 12 artiljerijskih baterija i isto toliko kula na kojima je bilo postavljeno 80 topova srednje veličine. Unutar bedema bilo je jedanaest mahala i dio dvanaeste, koje su prema datumu gradnje džamija u njima bile formirane u 16. stoljeću.
Za vrijeme austrijske uprave između 1889. – 1914. godine vršene su opravke i dogradnje na gradu. Na Bijeloj tabiji i na Zmajevcu podignute su nove jake utvrde, te kasarna Jajce. Nakon 1945. godine između tabija na Ravnim bakijama i na Zmajevcu podignuta je kasarna.

Kapi-kula na Širokcu

Kapi-kula na Širokcu je sagrađena u unutrašnjosti bedema starog vratničkog grada. Nalazi se u blizini Žute tabije i šehidskog mezarja Kovači. Prolaz kroz kapiju, širok 3,25 m, presvođen je bačvastim svodom. Između 1862. – 1868. godine, prilikom regulacije saobraćajnice koja je vodila kroz kapiju, nivo ulice je podignut za 1 m.
Kapi-kula je prvobitno imala po tri niše, dvije pred vratima i četiri unutra,  sa obje strane prolaza. Sve niše su zazidane 1903. godine. Iznad prolaza je prostorija uokvirena zidovima debljine 1 m na kojima su raspoređeni prozori i puškarnice. Do prostorije se dolazilo drvenim stepeništem. Do 1919. godine i ova kapija je imala hrastova vrata sa metalnim okvirom. Kroz kapiju se danas odvija saobraćaj motornim vozilima.

Kapi-kula na Ploči

Kapi-kula na Ploči je sagrađena izvan bedema starog vratničkog grada. Nalazi se u blizini šehidskog mezarja Kovači. Povezana je bedemom sa kapi-kulom na Širokcu. Predstavlja stari tip kula koje su u ratu služile za odbranu, a u miru za stanovanje čuvara. Nalazi se u sklopu bedema vratničkog grada. Građena je od grubo tesanog kamena krečnjaka i sedre. U osnovici je kvadrat sa stranicom dugom 10,15 m. U sredini je prolaz pokriven bačvastim svodom. Ulazna vrata su pomjerena u unutrašnjost prolaza. Ispred njih, sa obje strane u zidovima prolaza, nalazi se po jedna niša dubine 0,70 cm. U unutrašnjosti prolaza su još po dvije niše dubine 1,20 cm. U gornjem dijelu kule je prostorija do koje se nekada dolazilo drvenim stepeništem. Kula je pokrivena drvenom krovnom konstrukcijom, četvorovodni krov i pokrov od šindre.

Višegradska kapi-kula

Višegradska kapi-kula je sagrađena izvan bedema starog vratničkog grada. Nalazi se na lokalitetu Carina u blizini Bijele tabije. U ratu je služila kao odbrambeni objekat, a u miru je vjerovatno imala funkciju carinarnice koja je tu morala da postoji. Tehnika gradnje je slična onoj kod kapije na Ploči. Zidana je od grubo tesanog kamena krečnjaka i sedre. U osnovi je kvadrat sa stranicom 10 m. Kroz sredinu objekta je prolaz dug 10 i širok 3,75 m, presvođen bačvastim svodom. Na objektu su nekada stajala dvokrilna hrastova vrata, pomjerena u unutrašnjost prolaza 1,68 m. Uokvirena su lukom od preciznije tesanog kamena. Ispred vrata, na obje strane zidova prolaza, nalazi se po jedna niša dubine 0,40 cm, širine1,05m i visine 1,80 m. U unutrašnjosti prolaza su po dvije niše dužine 1,20 m i širine 2,28-2,50 m. Pokrivena je drvenom krovnom konstrukcijom. Krov je četvorovodan, pokriven šindrom.
U vrijeme vladavine Osmanlija kroz ovu kapiju se odvijao saobraćaj prema istoku, glavnim carskim drumom ka Višegradu (odtud joj i ime) i dalje na istok, do prijestolnice Carigrada. Kroz kapiju se danas odvija saobraćaj motornim vozilima.

Žuta tabija na Jekovcu

Žuta tabija na Jekovcu je građena od grubo tesanog kamena. Nalazi se u blizini kapi-kule na Širokcu i bivše kasarne Jajce. Tabija je dobila ime po izgledu kamena žućkaste boje od koje je građena. Gradnja ove građevine je završena 1809. godine. U osnovi je poligon čijih je sedam spoljnih stranica dugo po 10 m, a osma, okrenuta prema sjeveru, duga je 27,5 m. Debljina zidova iznosi 35 cm,  a sačuvana visina  zidova iznosi  7,5 m.
Na sjevernoj strani nalaze se stepenice i jedan objekat za vojnike, a na jugozapadnoj strani je malo je malo mezarje sa nekoliko nišana iz osmanskog perioda.
Godine 1878. je prekinut dio bedema koji se pružao istočno od tabije. Na zapadnoj strani do 1946. godine stajala je kapija, koja je tada porušena radi proširenja saobraćajnice. Tabija se upotrebljavala u vrijeme austougarske uprave i popravljena je  1883. i 1903. godine.

Top na Žutoj tabiji

Godine 1833 bilo je na Vratničkom gradu i vezirskom dvoru na Gorici ukupno 46 topova. Sa gradskih utvrda, pa i Žute tabije, u prošlosti se jednim topovskim pucnjem označavalo vrijeme sehura i iftara u mjesecu postu – Ramazana. Dva topovska pucnja bio je znak za požar u mahali na desnoj obali Miljacke a tri pucnja na lijevoj. Ova višestoljetna tradicija je zadržana i u doba austrougarske vladavine. U  novije vrijeme je ponovo obnovljena tradicija da se za vrijeme trajanja Ramazana jednim pucnjem iz topa označi kraj dnevnog posta i početak iftara u akšam. Pucanj iz topa za sehur se više ne praktikuje. Treba znati da se iz topa ne ispaljuju prave granate već je to vatrometni hitac kome u večernjim satima prisustvuju mnogi građani i predstavlja turističku atrakciju.
Sa Žute tabije pruža se širok pogled na veliki dio Sarajeva i njegovu bližu okolinu, a mnogi kažu da je sa ovog mjesta najbolje posmatrati zalazak sunca.  

Bijela tabija

Bijela tabija predstavlja najistureniju tačku u sklopu bedema starog vratničkog grada i dominira istočnim prirodnim ulazom u grad. Tabija je kroz minula stoljeća bila važno strateško vojno utvrđenje za odbranu vratničkog grada. Lokacija na kojoj je smješteno utvrđenje sa južne strane gotovo je nepristupačna i pruža vanredne vizure. Probna arheološka istraživanja iz 1991. godine su pokazala da je najstariji dio kule sagrađen krajem 14. ili početkom 15. stoljeća a zatim je dograđen u vrijeme osmanske i austrougarske uprave. Prvobitna tvrđava je imala pravougaonu osnovu, dimenzija 75 x 50 m, sa četiri kule kvadratne osnove na uglovima i petom iznad ulazne kapije.
Nakon dolaska Osmanlija u tvrđavu je smještena posada sa dizdarom (zapovjednikom tvrđave). U kasnijem periodu sagrađen je odbrambeni kompleks koji se sastojao od perimetralnih bedema jednog bastiona i ulazne kule. Zidovi ovog kompleksa su sačuvani u  visini od oko 7,0 m. Maksimalna debljina zidova je 1,40 m. Ulaz u tabiju je bio na sjevernoj strani. Bio je obezbijeđen jednom manjom kulom, dimenzija 6,0 x 6,0 m. U unutrašnjosti tabije, uz sjeverni i zapadni zid, bile su raspoređene  prostorije za smještaj posade i magacini. Iskopavanjima na dubini od 0,35 m otkriveni su ostaci objekta oktogonalnog oblika sa stranicom dužine 8,0 m, sagrađenom u osmanskom periodu.
Na spoljnim kamenim zidovima vidljivi su otvori za puškarnice.
Nakon uspostavljanja austrougarske vlasti, srušen je objekat u unutrašnjosti i zaravnjen centralni prostor. Dograđen je arhitektonski kompleks koji se sastojao od većeg broja prostorija, a koji je prepoznatljiv i danas. Zidan je krupnim pravilno tesanim krečnjačkim blokovima, a okviri prozora su od pješčara. Sjeverno od ulaza sagrađen je jedan pomoćni objekat, pravougaone osnove, dimenzija 15,0 x 7,0 m, koji je služio kao skladište municije.
U bližoj okolini Bijele tabije prije Prvog svjetskog rata su nađene tri kacige. Jedna kaciga potiče iz 14. a druge dvije iz 15. stoljeća. Dvije kacige se čuvaju u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
U toku rata od 1992. do 1995. godine za vrijeme opsade Sarajeva Bijela tabija je pretrpila ozbiljna razaranja direktnim artiljerijskim pogocima. Objekat je bio devastiran, posebno jugozapadni zid tabije, austrijske kule i objekat skladišta municije. Bijela tabija je nakon toga dugo godina bila gotovo zapostavljena. U novije vrijeme izvršene su konzervatorsko-restauratorski radovi.
Danas je Bijela tabija jedna od glavnih turističkih atrakcija sa koje se pruža nezaboravan pogled na Sarajevo i planine u okolici grada. Ispred objekta je veliki parking za vozila, a obilazak tabije je uz naplatu.

Strošići tabija

Strošići tabija se nalazi na sjeverozapadnom dijelu zidina starog vratničkog grada. U osnovi je trapez, površine 367 m². Dvije paralelne strane su duge 25 i 14 m, a druge dvije 18 i 21 m. Sagrađena je na strmom terenu, te sačuvana visina zidova na sjeveroistočnoj strani iznosi 3,0 m, a na sjeverozapadnoj 8,00 m.
Strošići tabija je danas u izuzetno lošem stanju, uglavnom zbog dugogodišnjeg neodržavanja i gradnje u neposrednoj blizini. Prilaz je moguć samo sa sjeverne strane. Prostor tabije je pokriven vegetacijom. U neposrednoj blizini su individualni stambeni objekti zbog kojih je tabija vrlo teško saglediva.
Dijelovi bedema kojima je tabija bila povezana sa kapi-kulom na Ploči naziru se samo u fragmentima. Dio bedema od tabije do kapi-kule na Ravnim bakijama je obnovljen.

Arap tabija na Ravnim bakijama i Arnaut tabija na Zmajevcu

Ove dvije se nalaze na krajnjem sjevernom dijelu zidina starog vratničkog grada, u zoni ograničene dostupnosti (na području bivše kasarne). Bedem koji je povezivao ove dvije tabije djelimično je sačuvan, a na mjestu gdje nekad bila Arnaut tabija izgrađena je tvrđava u sklopu kasarne za vrijeme austrougraske vladavine.

Turistički obilazak – pješačka tura

Dođete li u Sarajevo kao turista, onda vam se pruža jedinstvena prilika da pogledate naš grad sa bedema starog vratničkog grada. Šetnja uskim sokacima i mahalama u kojoj ćete svakog trenutka uživati je svojevrsno putovanje kroz minula stoljeća. Za obilazak najznačajnijih mjesta najbolje je napraviti kružnu turu u trajanju od 2 – 3 sata laganog hoda. Poželjno je da krenete u jutarnjim ili večernjim satima radi potpunog ugođaja. Polazna tačka je česma Sebilj na Baščaršijskom trgu a pravac kretanja je sljedeći:
Baščaršijski trg – ul. Kovači – ul. Širokac – kapi-kula na Širokcu – ul. Vratnik mejdan – ul. Jekovac – Žuta tabija – ul. Pod bedemom – ul. Ispod grada – ul. Pod orahom – ul. Podžebhana – Bijela tabija – ul. Podžebhana – Višegradska kap-kula – ul. Ćebedžije donje – ul. Ispod Zmajevca – Arnaut tabija na Zmajevcu – Arap tabija na Ravnim bakijama – ul. Bakije sokak – Strošići tabija – ul. Bakije sokak – ul. Dizdareva – kapi-kula na Ploči – ul. Ploča – ul. Kovači – Baščaršijski trg.   

---

Naslovna slika: Sarajevo, Stari grad Vratnik i Bijela tabija