Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima Bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

3. Dan, 27.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Nakon jučerašnje obilne kiše osvanuo je lijep dan. Sunce je već obasjalo Rombon / Veliki Vrh koji jasno vidimo iz doline rijeke Lepenjice gdje smo prenoćili u planinskom domu dr. Klementa Jugo.
Na raskrižju za Bovec i Log pod Mangartom zaustavljamo se da posjetimo vojničko groblje. U groblju je pokopano 546 austrougarskih vojnika prenesenih nakon Prvog svjetskog rata sa okolnih manjih grobalja. Do 1938. godine ovdje su bili pokopani i italijanski vojnici. Njihovi posmrtni ostaci su preneseni u kosturnicu u Kobaridu. Jedan dio grobova je označen kamenim nadgrobnicima. Sa groblja pruža se pogled na obližnji vrh Svinjak (1653 m) i Rombon / Veliki Vrh (2208 m).
Nakon posjete groblju odlazimo u Bovec.

Bovec (453 m/nv)

Bovec (ital. Plezzo, njem. Flitch) je najveće mjesto u Gornjem Posočju sa preko 1.600 stanovnika. Nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u blizini granice sa Italijom. Smješteno je u dolini rijeke Soče, sa sjevera okružene Julijskim Alpama a sa juga Beneškim Alpama. Bovec je poznat po dugoj tradiciji planinarstva još iz doba kada su trentarski lovci vodili bogatu klijentelu u lov na divljač po visokim alpskim vrhovima.
Okolica Bovca je bogata prirodnim znamenitostima i potrebno je više vremena da se posjeti sve ono najznačajnije. Na okolnim planinama su brojna jezera ledničkog porijekla – Krnsko jezero, najveće jezero u Julijskim Alpama; jama na Kaninu duboka preko 1500 m – jedna od najdubljih u svijetu (7.); atraktivni slap Boka visok 106 m; izvor rijeke Soče koju mnogi ljubitelji prirode svrstavaju u jednu od najljepših rijeka u Europi; Ravelnik muzej Prvog svjetskog rata na otvorenom. Veći dio područja općine Bovec je u sklopu Triglavskog nacionalnog parka.

Žičara ATC Kanin Bovec (436 m/nv)

Na polaznu – donju stanicu “A“ kabinske žičare stižemo u 09:00 h. Stanica je od središta grada udaljena oko 1 km. Cijena karte u jednom pravcu za naše pojmove je prilično skupa – za odrasle iznosi 28,00 €. Ali šta da se radi, plaćamo kartu i ukrcavamo se u kabinu žičare. Zauzvrat uštedit ćemo na vremenu za današnji uspon na vrh Visoki Kanin do kojeg je prije izgradnje žičare iz Bovca trebalo oko 8 sati hoda u jednom pravcu. Kabina žičare je zastarjela i tijesna, predviđena je za četiri putnika i volio bih vidjeti kako to izgleda kada svi uđu unutra sa ruksacima i skijama!? Prolazimo kroz dvije izlazne podstanice “B“ i “C“. Po dolasku na gornju – izlaznu stanicu “D“ (2202 m/nv) od dežurnog radnika žičare dobili smo kafu koja je uračunata u cijenu karte. Kafu smo popili na platformi stanice s pogledom na mnoge vrhove Julijskih Alpa od Triglava do Krna.

Planine Kanin / Montagne Canin

Planine Kanin (italijanski: Montagne Canin) su planinski lanac u zapadnim Julijskim Alpama, na granici Slovenije i Italije. Odvajaju gornju dolinu Soče u Sloveniji od doline Rezije u Italiji. Najviši vrh je Visoki Kanin (italijanski: Monte Canin Alto) nadmorske visine 2587 m.
Kaninske planine pružaju se pravcem od istoka prema jugozapadu. Na ovom pravcu u središnjem dijelu masiva se nalaze mnogi visoki vrhovi ovim redosljedom:
Rombon / Veliki Vrh (2208 m), Velika Črnelska špica / Cima Confine (2334 m), Hudi Vršič / Monte Cergnala (2345 m), Lopa / Monte Leupa (2403 m), Prestreljenik / Monte Forato (2498 m), Hudi Vršič / Monte  Lunga (2471 m), Peči / Cima Celso Gilberti (2453 m), Vršič / Monte Ursic (2541 m), Visoki Kanin / Monte Kanin Alto (2587 m), Mali Kanin / Monte Kanin Basso (2577 m), Črni Vogel / Cerni Vogu (2442 m), Vrh Laške Planje / Lasca Plagna (2448 m), Vrh Žlebi / Monte Slebe (2339 m), Velika Baba / Baba grande (2161 m) i dr.
Na Kaninu su dva skijališta, jedno je na slovenskoj a drugo na italijanskoj strani. Nekada dva odvojena skijališta od 2009. godine su povezana i time je sezona skijanja produžena do kasno u proljeće, jer se snijeg duže zadrži na italijanskoj strani.
Do skijališta na Kaninu sa slovenske strane stiže se kabinskom žičarom od Bovca. Žičara je izgrađena 1974. godine i od polazne – donje stanice “A“ (436 m/nv) do gornje stanice “D“ (2202 m/nv) svladava visinsku razliku od 1766 m za 40 minuta vožnje.
Na italijanskoj strani skijališta također vozi kabinska žičara od Sella Nevea (1140 m/nv) do Sella Prevala (2067 m/nv). Gornje stanice kabinskih žičara na slovenskoj i italijanskoj strani povezane su ski-liftovima na Sedlu pod Presteljenikom (2292 m/nv).
Oba skijališta su pogodna polazna tačka za uspon na mnoge visoke i izazovne vrhove Kaninskog gorja. Sa najvišeg vrha Visoki Kanin / Monte Canin Alto pruža se lijep razgled na Julijske Alpe a kada je vedro vrijeme vidi se i dio Tršćanskog zaljeva u Jadranskom moru.

Okno u Prestreljeniku (2393 m/nv)

Od gornje – izlazne stanice “D“ krenuli smo planinarskom markiranom stazom preko Prestreljeniških podova. Na prvom raskrižju postavljena je putokazna tabla za planinarski dom Petra Skalarja (skretanje lijevo, 45 minuta hoda). Prolazimo ovo raskrižje i nastavljamo ravno preko sipara u podnožju vrha Prestreljenika, s njegove južne strane. Na drugom raskrižju napuštamo stazu koja dalje ravno nastavlja za vrh Visoki Kanin. Skrećemo desno na stazu preko sipara u pravcu okna. Završni uspon do okna je preko stijene na kojoj je za osiguranje postavljena sajla sa klinovima. Nakon 45 minuta hoda od stanice “D” stižemo do okna u Prestreljeniku.

Okno je približnih dimenzija 10 x 8 m. Pogled iz okna je nezaboravan. Na sjeveru u grupi visokih vrhova ističu se: Jôf di Montásio / slov. Montaž (2753 m) i Jôf Fuárt / slov. Viš (2666 m). U dolini ispod okna vidi se skijalište Sella Nevea i ledenjak koji se prilično sačuvao od ljetnjih vrućina. Osvrćemo se u pravcu juga i prvo što smo ugledali je planinski dom “Petra Skalarja“ naš današnji cilj.

Iz okna može se pristupiti na vrh Prestreljenik / Monte Forato (2498 m). Penjački uspon je II stepena teškoće po policama sjeverne strane vrha. Na ovaj vrh može se pristupiti i “via normale” planinarskom markiranom stazom sa sedla pod Prestreljenikom (2287 m/nv).
Kroz okno prolazi slovensko-italijanska granica i označena je kamenom pločom ugrađena u stijenu (granični kamen br. 14-2). Pored ploče je limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce i figurica sv. Blažene djevice Marije. Nakon razgledanja i fotografisanja, upisujemo se u knjigu posjetilaca.

Lijepo vrijeme privuklo je veliki broj planinara na Kanin i jedna grupa upravo je stigla do okna Prestreljenika. Među njima pažnju nam privlači jedan planinar – mlađahni otac koji je na leđima uprtio svoju malu kćerkicu. Sa strahom posmatramo kako nevješto balansira penjući se uz sajlu. Oboje su bez kaciga na glavi i pored njih je u trenu proletio kamen koji je oborio jedan od prisutnih planinara. Rizična avantura koja se sretno završila za oboje.

Planinski dom Petra Skalarja (2260 m/nv)

Napuštamo okno u Prestreljeniku i priključujemo se na stazu koja vodi za vrh Visoki Kanin. Od mjesta priključka započinje uspon strmom stazom na sedlo između Hudim vršičem / Monte  Lunga (2471 m) i vrhom Osojnic (2371 m). Sa staze se vidi planinski dom u koji trebamo svratiti radi prijave za noćenje. Također i da ostavimo višak stvari jer nas očekuje uspon na najviši vrh Kaninskih planina. Ubrzo stižemo na raskrižje gdje skrećemo lijevo na stazu za planinski dom. Staza koju smo napustili dalje nastavlja za vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto. Silazimo stazom u pravcu doma preko grebena sa dubokim ponorima na obje strane. Hodamo oprezno i držimo se markirane staze da ne bi skrenuli u goli krš i kamenjar po kojem su Kaninske planine poznate. Od okna u Prestreljeniku do planinskog doma stigli smo za 1½ sat hoda.

Dom je smješten na Kaninskim podovima (2260 m/nv) u podnožju markantnog vrha Konjc (2295 m). Izgrađen je 1983. godine i nosi naziv po slovenskom revolucionaru Petru Skalarju / Ferdi Kravanji (1911. – 1944. god.). Otvoren je od početka mjeseca jula do kraja augusta. Dom je pod upravom PD “Bovec“. Do doma se može pristupiti planinarskom markiranom stazom od gornje – izlazne stanice “D“ za 1 sat hoda.
Od planinskog doma pruža se pogled na mnoge vrhove nad Kaninskim podama od Velike Babe, Laške Planje, Visokog Kanina i Prestreljenika pa sve do Rombona. Ispred, na istoku među mnogim vrhovima slijeva na desno ističu se: Mangart, Jalovec, Triglav i na kraju Krn. U daljini se vidi nizija Furlanija, Jadransko more i dio poluotoka Istre. U dolini rijeke Soče vidi se Bovec.

Javljamo se domaćinima Jolandi i Milivoju radi prijave noćenja u domu. Iz ruksaka vadimo suvišne stvari i uzimamo samo nužni minimum potrebno za ovaj uspon. Kratak odmor i nastavak puta prema zadanom cilju – najvišem vrhu Kaninskih planina.
Od planinskog doma polazimo u 13:30 h. Nakon 20 minuta hoda ponovo smo na stazi za vrh Visoki Kanin.

Uspon na vrh Visoki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m/nv)

Uspon na vrh Visoki Kanin (ital. Monte Canin Alto) iz pravca planinskog doma Petra Skalarja poznat mi je od prije, jer sam 2003. godine bio na njegovom vrhu. Tada jureći na vrh zbog kratkog boravka na Kaninu propustio sam priliku da posjetim okno u Prestreljeniku i danas mi se napokon ispunila želja.
Planinarska markirana staza u prvom dijelu je polegnuta i priječi velike sipare u pravcu zapada, tik pod stijenom glavnog grebena. Dobro je označena i orijentacijski jednostavna (po lijepom vremenu). Cijelo vrijeme ispred vidimo vrh na koji smo krenuli. Hodanje ovom stazom je vrlo ugodna šetnja prema onom šta nas dalje čeka na usponu.
Niže od staze prostire se goli krš i kamenjar koji je teško opisati (kao i na Orjenu). Obasjan suncem, blješti takvom bjelinom da se u njega ne može gledati bez sunčanih naočala. U tom surovom području ugledali smo prirodni most koji je načinila velika stijena položena horizontalno iznad dubokog ponora. Nemamo vremena da odemo tamo, prava šteta, bila bi to zanimljiva slika.

Kaninske planine poznate su po dubokim kraškim ponorima. Pet jama je dublje od 1000 m, šest dubljih od 800 i dvadesetdvije dubljih od 500 m. Speleolozi su do sada istražili veliki broj jama. Na samom kraju sipara je stijena koju smo uz dobre oprimke svladali i napokon izlazimo na dugo očekivani greben.
Sa grebena se otvaraju široki vidici na sve strane. Napredujemo s priječenjem grebena oprezno. Staza je zahtjevna i od planinara se očekuje čvrst i odmjeren korak, bez straha od dubine. Jedno vrijeme krećemo se po samom rubu grebena koji uskoro napuštamo i silazimo južnom padinom po klinovima i sajlama na Kaninsku škrbinu (2494 m).

Odjednom pojavile su se dvije divokoze s malim jaretom na susjednoj polici. Nisu se preplašile, izgleda da su se navikle na planinare i fotografisali smo ih iz blizine. Uskoro nailaze dvoje Poljaka, kažu vraćaju se s vrha u planinski  dom Petra Skalarja u koji će noćiti. Pod samim vrhom sreli smo i jednog Italijana koji je upravo krenuo da siđe ferratom Via Brigata Alpina “Julia“. Ferrata je s italijanske strane vrha i obnovljena je 2009. godine. Penjački uspon je teškoće II stepena po policama sjeverne strane vrha. Pozdravljamo se s njime i kaže da je na vrh pristupio od bivaka “Elio Marussich“ i grebenom preko vrha Krnica / Pico dell Carnizza (2434 m).

Nastavljamo s usponom po dobro razvedenom grebenu i izlazimo na vrh. Od planinskog doma Petra Skalarja do najvišeg vrha Kaninskih planina pristupili smo za 2½ sata hoda. Na vrhu stoji drvena greda, ostatak nekadašnjeg velikog drvenog križa koji je stradao od udara groma. Na gredi je postavljena spomen ploča Borisu Mlekužu, slovenski alpinist i gorski spasavalac koji je poginuo sa još četvoricom gorskih spasavalaca kod Okrešlja u Turskoj gori (Kamniško-Savinjske Alpe). Nesreća se dogodila na vježbi spašavanja kada se srušio helikopter u kojem su bili (1997. god.). Ploču su postavili njegovi prijatelji – alpinisti iz doline Rezije (italijanski: Val Resia).
Knjiga “Tragedija v Turski gori“ autora Iztok Tomazina (ljekar, alpinista i gorski spasavalac) posvećena je nastradalim slovenskim gorskim spasavaocima. Prikazuje dramatične događaje prije nesreće i nakon nje. Knjiga je objavljena 2007. godine.

Na vrhu se nalazi limena kutija sa upisnom knjigom za posjetioce. Preko vrha i duž grebena je državna granica Slovenije i Italije. Granica je obilježena graničnim kamenom br. 14-11 i kamenom pločom br. 14-14. Sa vrha se može nastaviti grebenom u pravcu juga na vrhove: Mali Kanin (2572 m), Črni vogel (2422 m), Vrh Laške planje (2448 m), Vrh Žlebi (2317 m) i Velika Baba (2148 m).
Pogled sa vrha je jedan od najljepših u Julijskim Alpama. Na zapadu vidi se Mormolada – najviši vrh Dolomita u Italiji a na sjeveru Großglóckner – najviši vrh Austrije. Na istoku vide se gotovo svi najviši vrhovi Julijskih Alpa u Sloveniji. Na italijanskoj strani uzdiže se markantni vrh Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – drugi po visini u Julijskim Alpama i prisjećam se uspona na njegov vrh (2008. god.).

Nakon fotografisanja upisali smo naša imena u knjizi posjetilaca. Žig od vrha nalazi se u planinskom domu Petra Skalarja. Na vrhu smo bili više od jednog sata. Napuštamo vrh i silazimo bez žurbe, ko zna hoćemo li ikada opet doći na Kaninske planine. Divokoze nam opet priređuju svoju igru, kao da znaju da uživamo u njihovim smjelim skokovima po policama strmoglavih litica.
Stižemo u dom u 19:30 h. Od gostiju u domu je samo ono dvoje Poljaka koje smo sreli danas na usponu. Domaćin Milivoj nas je počastio sirom i maslinama s otoka Korčule koje mu je neki planinar donio. Nakon večere izlazimo ispred doma, mjesec je već sijao na zvjezdanom nebu. Posmatramo udaljena svjetla mnogih naselja na obali Jadranskog mora. U dolini ispod nas vidimo svjetla Bovca.
Današnja planinarska tura do okna u Prestreljeniku i na vrh Visoki Kanin trajala je ukupno 7½ sati hoda (pauze nisu uračunate!). Odlazimo ranije na spavanje jer nas sutra čeka kondicijski zahtjevna tura – uspon na dva vrha: Prestreljenik / Monte Forato i Rombon / Veliki Vrh.

Naslovna slika: Julijske Alpe, Planina Kanin / Montagna Canin, pogled na vrh Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – na italijanskoj strani Julijskih Alpa

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova koji su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju. Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Priča je posvećena poginulim vojnicima bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.

Autor teksta: Braco Babić
Izvor fotografija:
– Muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu, Slovenija
– Vojno povijesni Muzej u Beču, Austrija

2. Dan, 26.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Kobarid (234 m/nv)

Od ranog jutra neprestano pada kiša praćena grmljavinom. Ne možemo planinariti po ovakvom lošem vremenu i zato odlazimo za Kobarid da posjetimo Muzej Prvog svjetskog rata. U Kranjskoj Gori skrećemo na cestu za Vršič. Na samom izlazu iz Kranjske gore nakon 2 km prolazimo pokraj jezera Jasna. Jezero čine dva spojena umjetna jezera na ušću planinskih rijeka Male i Velike Pišnice. Kada je lijepo vrijeme u jutarnjim satima na površini jezera se ogleda vrh Prisojnik. Ubrzo započinje uspon strmom cestom sa mnogobrojnim serpentinama i svaka je označena tablom sa rednim brojem i nadmorskom visinom. Pokraj ceste smješteni su mnogi objekti ovim redosljedom: Mihov dom, Ruska kapelica, Kuća na Gozdu i Erjavčeva kuća. U jednom trenutku smo ugledali Ajdovsku deklicu – lik djevojke na stijeni Prisojnika. Po narodnom predanju onaj ko ugleda njen lik lakše i brže će stići do planiranog cilja u planini. Nama je potrebno oboje da ostvarimo od ranije zacrtani plan zbog kojeg smo došli u Sloveniju da pristupimo na vrhove Julijskih Alpa i Sočanski front.
Po dolasku na Vršič (1611 m/nv) krenula je susnježica. Magla je prekrila vrhove i dolinu Gornje Trente, tako smo ostali uskraćeni za prekrasne vidike koji se pružaju sa ovog visokog gorskog prelaza. Na samom prelazu su smještena dva planinarska objekta: Tičarjev dom i Poštarska kuća.
Sa Vršiča dalje cesta se spušta mnogobrojnim serpentinama i nakon Kugyjevog spomenika nastavlja dolinom rijeke Soče. Prolazimo kroz Bovec najveće naseljeno mjesto u Gornjem Posočju i ubrzo stižemo u Kobarid (ital. Caporetto, njem. Karfreit). Ovo malo mjesto s nešto više od 1.000 stanovnika nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u blizini granice sa Italijom. Smješteno je u dolini rijeke Soče, sa sjevera okružene Julijskim Alpama a sa juga Beneškim Alpama. Kobarid je postao poznat po krvavim bitkama vođenim za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu

U naletu jakog pljuska voda se razlila gradskim ulicama Kobarida. Na nekoliko mjesta preskačemo bujicu. Ispred zgrade Muzeja je stari poljski top. Nije tu slučajno postavljen, u Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim frontovima, premda se to pripisuje mitraljezima. Naredna dva sata provodimo u tišini debelih zidova muzejskog zdanja.
Muzej je otvoren 20. oktobra 1990. godine s namjerom da predstavi povijesne događaje na području ovog kraja i ljudska stradanja na Sočanskom frontu. Na površini od 590 m² u nekoliko izložbenih prostora (soba) predstavljena je burna povijest Kobarida od prapovijesti do danas. Muzejska zbirka dobila je mnoge nagrade, a najvrijednije su Valvasorjeva nagrada (1992.) i nagrada za Europski muzej godine (1993.). Muzej godišnje obiđe oko 60.000 posjetilaca.

Obilazak muzeja započeli smo multivizijskom projekcijom posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu koja traje 20 minuta. Neki povjesničari smatraju da je Prvi svjetski rat bio posljednji “viteški rat“ jer u njemu zbog pozicijskog (rovovskog) vođenja nije stradalo puno civila!? Međutim statistički podaci pokazuju sljedeće: na području Gornjeg Posočja mobilizacija je desetkovala civilno stanovništvo. Vojno sposobni muškarci su već 1914. godine popunili austro-ugarske regimente i poslani da se bore na ruski i balkanski front, a od 1915., na Sočanski front. Sa cijelokupnog područja Sočanskog fronta se iselilo oko 100.000 civila, od toga oko 20.000 je otišlo u Italiju. Život u mnogim krajevima Soče je zamro, većina kuća je porušena a imanja propala.

Nakon projekcije kratkog dokumentranog filma slijedi obilazak soba u muzeju. Svaka soba ima svoj naziv: Kobaridska, Krnska, Bijela, Crna, soba Zaleđa, soba Prodora.
U sobama je izloženo na stotine primjeraka originalnog oružja, artiljerijskog oruđa, opreme, uniforme, medalje, vojne karte. Na brojnim fotografijama je prikazan tegoban vojnički život na frontu u predahu između ofanziva, brizi o ranjenicima i oboljelim. Tu su i fotografije koje kronološki prikazuju pripremu i početak posljednje 12. ofanzive na Sočanskom frontu. Čitamo potresne odlomke iz dnevnika italijanskog vojnika u kojem piše o planinskom ratovanju te o dvije zime koje su brojni vojnici preživjeli na visini većoj od 2000 m/nv. Natpisi urezani na zidovima i vratima ćelija zatvora u selu Smast pokazuju svu patnju i bol zatvorenika u teškim momentima.

Na prvom katu zgrade Muzeja u velikom hodniku za vrijeme Prvog svjetskog rata djelovao je italijanski ratni sud. Na drugom katu je izložen veliki reljef Gornjeg Posočja sa ucrtanom linijom Sočanskog fronta, rasporedom vojski, oružja i opreme 23. oktobra 1917. godine – dan pred početak posljednje ofanzive na Sočanskom frontu. Reljef nam je dobro poslužio da vidimo cijeli potez koji trebamo obići na našoj turi.

Na istom katu gdje je reljef smješteno je vojničko sklonište u prirodnoj veličini. Sklonište je uklesano u stijenu, obloženo je drvenom građom s unutrašnje strane i zaštićeno vrećama s pijeskom a izvana bodljikavom žicom. Sklonište je skromno uređeno, na stolu su puška, šljem i šešir. Kroz prozor vide se u daljini snježni vrhovi. Za stolom sjedi italijanski vojnik i uz svjetlost fenjera piše pismo svojima kod kuće. Sadržaj pisma pokazuje svu strahotu koju rat nosi sa sobom. Ovo potresno pismo se može poslušati na nekoliko svjetskih jezika.

Sočanski front

Sočanski front je formiran nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine. Neprijateljstvo između dvije bivše saveznice je izbilo zbog tajnih pregovora Italije sa Francuskom i Velikom Britanijom nakon kojih se priključila silama Antante. Italija je zbog ovoga u bečkim službenim krugovima postala predmetom mržnje i prezira. Austrijski car Karlo IV, kivan na bivšu saveznicu koja je prebjegla u drugi tabor imao je jadno mišljenje o italijanskim vojnim sposobnostima i govorio je: “Ti ljudi, više ne znaju ni dobro pogoditi nožem u leđa“.

Sočanski front je bio dio 600 km dugog jugozapadnog fronta od planinskog prelaza Stelvio na staroj italijansko-austrijskoj granici preko Tirola, Dolomita, Karnijskih i Julijskih Alpa, Gornjeg Posočja, Goriške i Krasa do Jadranskog mora. Sočanski front je zauzimao prostor od Rombona do Tržačkog zaljeva. Imenovan je po rijeci Soči (ital. Isonzo, njem. Sontig). Dolina kojom protiče rijeka Soča stiješnjena je visokim vrhovima Julijskih Alpa. Soča se probija sa sjevera prema Jadranskom moru, u dužini oko 95 km.
Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine u 12 ofanziva poginuli su mnogi vojnici na obje strane. Tačan broj poginulih nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih.

Koliko je Italiji bio značajan Sočanski front pokazuje podatak da je na područje uz Soču poslala više od polovice svoje vojske. Italija je u 29 mjeseci izvela 11 ofanziva. Nakon 14 mjeseci postigla je prvi veći uspjeh i to u 6. ofanzivi u kojoj je osvojila Goricu. Godinu dana kasnije, u jesen 1917. godine, Italijani su u 11. ofanzivi uspjeli prijeći rijeku Soču i ozbiljno ugrozili austro-ugarsku obranu, pritom uz ogromne gubitke ipak zauzeli zapadni dio Banjske visoravni (sjeverno od Gorice) i manji dio Krasa.

Nakon ove ofanzive generalštab K. u. k. Armije odlučio je da hitno krene u protuofanzivu jer je prijetila opasnost da veći broj njenih jedinica bude odsječeno od glavnina snaga. Za ofanzivu na frontu austro-ugarska vojska nije bila sama sposobna budući da nije bila brojčano nadmoćna. Zamoljena već nekoliko puta, njemačka komanda je odbijala svoju pomoć za operaciju koja je po njima bila od drugorazrednog značaja. Ipak nakon ove posljednje italijanske ofanzive je pristala da pomogne svom savezniku. Za kratko vrijeme je izrađen plan napada kodnog imena “Vjernost u oružje“ i formirana nova XIV Njemačko-austro-ugarska Armija sa isključivo njemačkim štabom. U potpunoj tajnosti započelo je prebacivanje vojnika, oružja i opreme i razmještanje na frontu. Nakon izvršene pripreme koja je trajala svega šest sedmica posljednja bitka na Sočanskom frontu je mogla otpočeti.

Bitka kod Kobarida

Italijanska vojska je očekivala udarac. Uprkos mjerama opreza koje je poduzeo njemački štab ipak pripreme na Sočanskom frontu nisu izmakle italijanskoj vrhovnoj komandi. Nekoliko dana prije datuma određenog za ofanzivu dva rezervna oficira austro-ugarske vojske su prešli borbene linije kod Tolmina i javili o skoroj ofanzivi. Italijani su bili uvjereni da su njihove linije odbrane neprobojne. 12. ofanziva je započela 24. oktobra 1917. godine u 02:00 h. U silovitim napadu združene njemačko-austrougarske divizije do večeri probijaju italijanske linije na potezu od Bovca do Tolmina. U nekoliko narednih dana italijanska vojska je dovedena u katastrofalan položaj. Italijani su bili u šoku nisu vjerovali da je linija fronta probijena. Oficiri više nisu zapovjedali vojnicima koji su napuštali položaje da bi brže bježali. Čitave divizije sa artiljerijom i komorom su se predavale. U narednih mjesec dana u moralnom metežu potpuno dezorganizirana italijanska vojska se zaustavila tek na desnoj obali rijeke Piave (duboko na teritoriji Italije) gdje su joj u pomoć pritekle francuske i britanske divizije, ekspresno prebačene sa Zapadnog fronta. Od 16. do 25. novembra austro-ugarske i njemačke snage su pokušale napad preko Piave ali nisu uspjele. Također njihov napad na položaje pod vrhovima Tomba i Grappa je zaustavljen, taj oslonac italijanske vojske je ostao čvrst. Napadačima je konačno u decembru “nestalo daha“. Ovim je ofanziva koja je započela kod Kobarida konačno završena. Njemačko-austro-ugarske divizije nisu iskoristile postignuti uspjeh, propustili su šansu da Italijanima zadaju konačan udarac za slom njene vojske. 12. ofanziva na Sočanskom frontu u povijesti je zabilježena kao jedna od najbolje uspjelih probojnih akcija u Prvom svjetskom ratu. Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente učestvovale su u bitki kod Kobarida i dale značajan doprinos u probijanju Sočanskog fronta.

Poraz i povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta

Rezultat je bio težak, italijanska vojska je morala prepustiti neprijateljskoj okupaciji široko područje. Prema zvaničnim podacima istražne komisije italijanska vojska je od 24. oktobra do 10. novembra imala: 10.000 mrtvih, 30.000 ranjenih, 293.000 zarobljenih. Osim toga u pozadini se rasulo 350.000 vojnika, tako da su Italijani izgubili 700.000, a sa oboljelim ukupno 800.000 vojnika. Izgubljeno je 300.000 pušaka, 3.150 topova, 1.732 bacača, 73.000 konja i mazgi, 2.500 raznih vozila, veći dio zaliha odjeće, obuće i hrane. Italijani su imali sreću da je napadač odustao od daljne ofanzive i bitku su nazvali “Čudo kod Kobarida”. Povlačenje italijanske vojske sa Sočanskog fronta je opisao američki književnik i novinar Ernest Hemingway u svom romanu “Zbogom oružje” (1929. god.). Hemingway je proveo jedno vrijeme na frontu u području Gorice (ital. Gorizia) kao dobrovoljac “Crvenog krsta“ – bio je vozač ambulantnih kola u italijanskoj vojsci.
Nakon posjete muzeju odlazimo u obližnju galeriju i uz kafu provodimo vrijeme čekajući da kiša prestane. Tamno nebo koje povremeno osvjetle munje ne daje nam nadu da će kiša uskoro prestati i odustajemo od planiranog razgledanja spomen kosturnice na brdu Gradič. Kosturnica je izgrađena 1938. godine i u njoj je pokopano 7014 italijanskih vojnika.
U bližoj okolici Kobarida vrijedi vidjeti: vodopad Kozjak, crkvicu u selu Drežnici i Napoleonov most. Posjetu ovim zanimljivim mjestima ostavljamo za neka druga vremena. U predvečerje napuštamo Kobarid. U dolinu Lepenjice stižemo u 20:00 h na noćenje u planinskom domu Dr Klementa Juga.  

Naslovna slika: Rombon / Veliki Vrh (2208 m) – pogled iz doline Lepenjice

Ovo je priča o usponima na osam alpskih vrhova, preko stijena i grebena, strmim stazama s pogledom na smaragdna glečerska jezera i gotovo nepoznate povijesne činjenice na području koje zaslužuje epitet ekskluzivnog. Vrhovi na koje smo pristupili u vremenskom periodu od šest dana su sljedeći: Mangart / Monte Mangart (2679 m), Visoki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m),  Prestreljenik / Monte Forato (2498 m), Rombon / Veliki Vrh (2208 m), Čukla (1765 m), Krn / Monte Nero (2244 m), Batognica (2164 m) i Vrh nad Peski (2176 m).
Ovi vrhovi su povijesnim događajima vezani uz Sočanski front. Front je formiran u Prvom svjetskom ratu nakon napada Kraljevine Italije na Austro-Ugarsku Monarhiju 24. maja 1915. godine. Na Sočanskom frontu od 23. juna 1915. do 9. novembra 1917. godine vođeno je 12 ofanziva. U žestokim borbama mnogi su ostavili svoje kosti u vrletima Julijskih Alpa a neki se nisu vratili svojim kućama iz zarobljeništva ili su zauvijek nestali bez traga u ratnom vihoru. Tačan broj poginulih na Sočanskom frontu nije poznat, ali se procjenjuje da je poginulo oko 1.000.000 vojnika. Službene brojke navode oko 300.000 poginulih.
Među 15 nacija koje su se borile u armijama dvije zaraćene strane bili su i vojnici iz Bosne i Hercegovine. Ova priča je posvećena poginulim vojnicima bosansko-hercegovačkih pješadijskih regimenti na Sočanskom frontu, i biće objavljena u šest nastavaka.
U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Kemaludin Mutapčić i Braco Babić. Putovanje u Sloveniju je trajalo od 24. – 31.8.2012. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

1. Dan, 25.8.2012. god.
(Iz zapisa u mojem pl. dnevniku)

Uspon na vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m/nv)

Uspon na Mangart (ital. Monte Mangart) odabrali smo zbog pogleda na vrhove koji su vezani uz Sočanski front. Mangart je po visini među pet najviših vrhova u Sloveniji i uspon na njegov vrh je pravi izazov. Rano ujutru polazimo iz Breg ob Savi (kod Kranja) u kojem smo prenoćili kod naših prijatelja. Putujemo za Kranjsku Goru od koje nastavljamo za Rateče gdje prelazimo državnu granicu s Italijom. Ovim pravcem je znatno ugodnije i kraće putovanje do podnožja Mangarta u odnosu na cestu koja vodi iz Kranjske Gore preko Vršiča.
Uskoro smo ugledali Mangart i njegovu impozantnu sjevernu stijenu. Zaustavljamo se i uživamo u pogledu. Visoko gore na plavom nebu obasjan jutarnjim zracima sunca blistao je njegov vrh. Oduševljeni ovim prizorom nastavljamo s putovanjem kroz Fusine (slov. Fužine) i Tarvisio (slov. Trbiž). Krajolik kojim prolazimo je sa puno zelenila, kao da ovdje ne dopiru nesnosne vrućine koje već duže vrijeme haraju regijom.
Prolazimo kroz mjesto Villa Alta (slov. Pod Klancem) iz kojeg se ide na čuvena Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera), danas ćemo ih gledati iz ptičje perspektive penjući se na Mangart. Do Cave del Predil (slov. Rabelj) putujemo uskom dugačkom dolinom Rio del Lago (slov. Jezernica) brze planinske rječice, otoke Lago del Predil (slov. Rabeljsko jezero). Okolne strme padine ispresjecane su mnogobrojnim točilima. Stjenovite gromade zatrpale su dobar dio korita rijeke.
Sunce još nije obasjalo dolinu i pejsaž je sumoran. Prolazimo kroz Cave del Predil, mali gradić poznat po rudniku olova i cinka. Njegov uspon i sjaj je odavno izblijedio što se vidi po oronulim fasadama kuća i upravne zgrade rudnika. Od Lago del Predil penjemo se cestom širokim serpentinama i prolazeći kroz tunel stižemo na Passo del Predil (slov. Predel). Prelazimo državnu granicu i ponovo smo na teritoriji Slovenije.
I ovdje je kao na prelazu Rateče granična rampa uklonjena, a napuštene zgrade carine avetinjski izgledaju. Predel je visoki planinski prijevoj (1156 m/nv) poznat po tvrđavi koju je Napoleonova vojska zauzela 1809. godine. Na ovaj događaj podsjeća spomen ploča i kip ranjenog lava podignuti u čast hrabrim austrijskim vojnicima, poginulim u odbrani tvrđave.
Od tvrđave, nakon 1 km, stižemo na raskršće kod mosta na Mangartskom potoku. Na raskršću skrećemo lijevo na brdsku cestu usječenu u strme stjenovite padine. Cesta je asfaltirana i prilično uska s lijepo izvedenim serpentinama i nekoliko manjih tunela. Kada je italijanska vojska 1938. godine izgradila ovu cestu nije ni slutila da će jednog dana ovaj vrletni i zabačeni kraj postati omiljena destinacija planinarima, alpinistima, biciklistima, motoristima i drugim ljubiteljima prirode. Na rampi plaćamo cestarinu i zauzvrat udobno zavaljeni u sjedišta automobila vozimo se oko 10 km do planinske kuće na Mangartskom sedlu (1906 m/nv).
Mangart se nalazi na području Triglavskog narodnog parka i zbog pogodnog pristupa (u ljetnom periodu) jedan je od najposjećenih vrhova u Julijskim Alpama, poslije Triglava i Male Mojstrovke. U nedostatku većeg parkinga, vozila su poredana jedno iza drugog uz sam rub ceste. Srećom našli smo jedno slobodno mjesto. Najpogodniji pješački pristup do ove planinske kuće također vodi od mosta na Mangartskom potoku, planinarskom markiranom stazom (3 sata hoda).

Po dolasku, nakon kratkog spremanja krenuli smo na uspon u 09:30 h. Penjemo se planinarskom markiranom stazom na Mangartsko sedlo (2055 m/nv). Nakon priječenja travnatog grebena dolazimo u podnožje Male Špice. Na stazi su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Nakon toga stižemo na vidikovac kod graničnog kamena br. 5-7.
Sa vidikovca ugledali smo dva lijepa jezera smaragdno zelene boje koja se nalaze na italijanskoj strani: Laghi di Fusine (slov. Belopeška jezera). Ispod vidikovca u podnožju stijene vidi se i alpinistički bivak “Nogara“ (1850 m/nv). Uspon na Mangart od bivka (u donjem dijelu) je ferratom Via “Italiana“ i jedna je od težih u Julijskim Alpama. Ferrata završava kod Male Špice. Ujedno je tu i raskrižje za “italijanski smjer – via normale” i “slovenski smjer”. Obje staze su markirane a na eksponranim djelovima su postavljene sajle i klinovi za osiguranje. Teškoće na usponu su srednje zahtjevni.

Dok stojimo na vidikovcu prisjetio sam se svog prvog uspona na Mangart. Bilo je to u augustu 2002. godine. Tada smo sa Mangartskog sedla krenuli na vrh “italijanskim smjerom – via normale“ po lijepom vremenu. Međutim u toku uspona vrijeme se iznenada pogoršalo i ubrzo smo bili obavijeni koprenom guste magle. Zbog toga smo se kratko vrijeme zadržali na vrhu. Tek toliko da možemo upisati svoja imena u knjigu posjetilaca, staviti žig u planinarske knjižice i fotografisati se kod velikog drvenog križa. Na silasku s vrha krenuo je jak ljetni pljusak ali na svu sreću bez grmljavine. Kiša nas je pratila cijelo vrijeme do planinske kuće na Mangartskom sedlu u koju smo ostali na noćenju.

Danas penjemo “slovenski smjer“ a silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Na Mangartskom sedlu se odvajamo desno i stazom preko sipara dolazimo u podnožje vrlo strme žljebine. Navlačimo penjačke pojaseve i komplete za samoosiguranje, a na glavu stavljamo kacige. Uz brojne klinove i sajle napredujemo polako ali sigurno kroz izrazito duboki žljeb. Dijelom je staza eksponirana i vodi desnim rubom stijene. Uspon je na nekim mjestima olakšan brojnim nogostupima isklesanim u stijeni. Na stazi je bio veliki broj penjača i zbog toga često zastajkujemo. Vrijeme na zastoju koristimo za fotografisanje. U gornjem dijelu žljeb je širok i položen ali je stijena znatno kršljiva i potreban je oprez zbog padajućeg kamenja. Pri vrhu žljeba put zavija oštro lijevo u strmu i dobro razvedenu stijenu koja je odlično osigurana klinovima i sajlom. Izlazimo iz stijene i nastavljamo uspon preko širokog ramena jugozapadnog grebena i napokon dosežemo tjeme vrha. Zbog velikog broja penjača umjesto 2 trebalo nam je 3½ sata.

Mangart / Monte Mangart je prostran i razgledan vrh sa kojeg se pružaju nezaboravni vidici. U daljini na horizontu raspoznajemo Grossglockner (3798 m) – najviši vrh Austrije i Dobrač (2166 m) – na granici Slovenije i Austrije. Najbliži vrhovi su Velika Ponca (2274 m) na izrazito oštrom grebenu i impresivna stjenovita gromada Jalovca (2645 m), malo dalje vidi se moćna Škrlatica (2740 m) i slavni Triglav (2864 m) – najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpa, također jasno raspoznajemo i ponosni Jôf di Montásio / Montaž (2753 m) – drugi najviši vrh Julijskih Alpa (nalazi se u Italiji). Sa neskrivenim zanimanjem posmatramo vrhove: Krn (2244 m), Rombon (2208 m), Prestreljenik (2499 m) i Visoki Kanin (2587 m) na koje trebamo pristupiti narednih dana.
Preko vrha prelazi državna granica Slovenije i Italije, obilježena je graničnim kamenom br. 5. Na vrhu se fotografišemo pokraj velikog drvenog križa. Knjiga posjetilaca je sva popunjena tako da nismo mogli da upišemo naša imena. Na vrhu u zavjetrini pravimo pauzu za odmor i užinu iz svojih ruksaka. Nakon kraćeg odmora provedenog na vrhu silazimo “italijanskim smjerom – via normale“. Planinarska markirana staza većim dijelom obilazi vršnu kupolu i priječi veliku policu nad sjevernom stijenom Mangarta i u ljetnom periodu je umjereno zahtjevne teškoće. Na nekoliko mjesta je postavljeno osiguranje klinovima i sajlom. Po težini je ovaj smjer malo lakši od “slovenskog smjera“. Međutim treba biti oprezan cijelo vrijeme i ne skidati kacigu s glave zbog padajućeg kamenja kojeg mogu oboriti brojni penjači na usponu ili silasku s vrha. Sretni i zadovoljni zbog lijepog vremena i atraktivnog uspona na vrh ubrzo stižemo do automobila i nakon raspremanja nastavljamo put u dolinu. Naša kružna planinarska tura na Mangartu trajala je ukupno 5½ sati hoda (pauze nisu uračunate!).

 Planinska kuća na Mangartskom sedlu (1906 m/nv)

Planinska kuća na Mangartskom sedlu nalazi se po sredini prostrane visoravni u zapadnom podnožju Mangarta. Prvu kuću izgradila je sekcije “Villach“ Njemačko-austrijskog planinarskog društva i (1873. – 1875. god.). Nakon što je djelimično uništena u Prvom svjetskom ratu, obnovljena je 1924. godine od strane italijanskog planinarskog društva CAI iz Trsta. U Drugom svjetskom ratu Nijemci su je spalili. Novi planinarski dom je izgrađen 1956. godine ali je na kraju potpuno propao zbog teških vremenskih uvjeta i nekvalitetnih materijala. Zatim su članovi PD “Bovec“ uredili privremeni objekat, koji je svečano otvoren 1. jula 1983. godine. Fasada zgrade renovirana je 2014. godine.
Od planinske kuće pruža se pogled na mnoge vrhove, na istočnoj strani, u blizini se uzdiže vrh Mangart, dok su bliže domu Vrh Jarečica (1980 m), na sjeveroistočnoj strani i Rdeča skala (2094 m), na jugoistočnoj strani. Pogled prema jugu se zaustavlja na lancu vrhova Loške stene, grebenu između dolina Koritnice i Bavšice, a zapadno od njega vidi se sjeverni dio Kaninskih planina s grupom vrhova među kojima se ističu Rombon / Veliki Vrh i Jerebica / Cima del Lago.    

  Izvor rijeke Soče (990 m/nv)

Rijeka Soča duga je 137 km a njezin izvor nalazi se na samom kraju doline u Trenti, na području Triglavskog narodnog parka. Izvor je smješten u jami sa podzemnim jezercetom pod obroncima Mojstrovki. Soča je poznata po lijepoj smaragdnoj boji vode i brzacima. U gornjem toku rijeka je na području između Monkeža i Mišje Vasi (mala naselja pokraj ceste Bovec – Vršič – Kranjska Gora) izdubila stjenovito korito dužine oko 750 m. Mnogi rafteri Soču smatraju za jednom od najčistijih i najljepših rijeka u svijetu.
Polazna tačka za pješačenje je planinska kuća u blizini izvora Soče (886 m/nv). Staza je uređena i označena do vidikovca pod samim izvorom Soče a visok je oko 10 m. Do vidikovca je jednostavno, a dalje se ide preko eksponiranih stjenovitih odsjeka, gdje su za osiguranje postavljene sajle sa klinovima. Od kuće do izvora može se pristupiti za svega 15 minuta hoda.
Do planinske kuće na izvoru rijeke Soče može se doći automobilom asfaltnom cestom oko 2 km od raskrižja na regionalnom putu Kranjska Gora – Vršič – Bovec. Raskrižje se nalazi kod serpentine br. 49 blizu sela Trenta. Ispred planinske kuće je parking. Kuća je pod upravom PD “Jesenice“.

Bošnjaci na Sočanskom frontu

Rat se sastoji u tome
da se ljudi
mada jedni druge ne poznaju
međusobno ubijaju na zapovijed ljudi
koji se poznaju
a uzajamno se ne ubijaju
(Albert Einstein)

U Prvom svjetskom ratu od 1914. – 1918. godine u Bosni i Hercegovini je mobilizirano oko 290.000 vojno sposobnih muškaraca, starosne dobi od 16 – 65 godina. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente u ratu su imale napadačku ulogu i smatrale su se jednim od najelitnijih jedinica austruogarske vojske. Raspoređivane su na frontovima širom Austro-Ugarske Monarhije. Neke od njih bile su na Soči, Piavi, Karpatima, u Tirolu, Galiciji, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji. Bosansko-hercegovačka pješadija imala je vlastitu uniformu, a njene jedinice su dobile vlastiti sistem numeriranja unutar Zajedničke vojske. U augustu 1914. godine, sastojale su se od četiri pješadijska puka (brojevi od 1 – 4) i jednog bataljona poljske policije.
Nakon završetka rata mnogi vojnici bosanskohercegovačkih pješadijskih regimenti se nisu vratili u svoju domovinu. Poginuli su pokopani na vojničkim grobljima, često u zajedničke grobnice. Rijetka su vojnička groblja na kojima vojnik iz BiH ima svoj grob sa imenom i godinom pogibije na nadgrobnom spomeniku, kao što je groblje u Lebringu (Austrija) i Logu pod Mangartom (Slovenija). Od mobiliziranih bosanskohercegovačkih vojnih obveznika, u toku rata je smrtno stradalo oko 38.000 osoba. Mnogi su ranjenici postali invalidi, neki su umrli u zarobljeništvu, a manji broj preživjelih se vratio nakon dvije godine od završetka rata.
Vojnici iz Bosne Hercegovine su zbog iskazane hrabrosti na mnogim frontovima postali slavni širom Austro-Ugarske Monarhije i o njihovom junaštvu su se prepričavale legende. Austrijski poručnik Hans Fritz u svojoj knjizi “Bosniak“ (“Bošnjak“) ostavio je vrijedno svjedočanstvo o njihovim ratnim podvizima, patnjama koje su podnosili na frontu ali i o njihovoj ljudskosti, plemenitosti i odanosti. Werner Schachinger također Austrijanac u svojoj knjizi “Die Bosniaken kommen” (“Bošnjaci dolaze“) napisao je niz uzbudljivih priča o njihovoj hrabrosti i borbenosti. Priča o Rombonu i njegovim hrabrim braniocima vojnicima iz Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 (Bosnisch-herzegowinisches Infanterie-Regiment Nr. 4), čije položaje Italijani nisu nikada probili je zadivljujuća.
Znajući da je ovaj potez jedan od važnijih na Sočanskom frontu austrougarska i italijanska vojska činile su sve da ove visoke alpske vrhove stave pod svoju kontrolu.
Bila je to surova borba za prevlast nad dolinom rijeke Soče plaćena mnogim ljudskim životima. U vrućem hrvanju oko ovih vrhova bile su uključene brojne bosanskohercegovačke jedinice. Vojnici i oficiri su iskazali veliku borbenost i požrtvovanost u mnogim akcijama. Posebno su se isticali u borbi “prsa u prsa“ u kojoj su izlazili uvijek kao pobjednici. U ovoj borbi su koristili jedno gotovo zaboravljeno srednjovjekovno oružje – buzdovan / topuz. Italijani su zbog ovoga zazirali od “bliskih susreta“ sa Bošnjacima.

U znak priznanja za iskazanu hrabrost vojnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4 odlikovani su sa 15 zlatnih medalja.
Od svih regimenti posebna pažnja se pridaje Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 2 koja je u toku rata dobila 42 zlatne medalje i tako slovila za najodlikovaniju jedinicu u austrougarskoj vojsci.
Zlatna medalja je bila najviše odlikovanje u austrougarskoj vojsci. Odlikovanja i ordenje su inače bili u obliku raznih križeva, dok su odlikovanja dodjeljivana Bošnjacima iz poštovanja prema njima bila posebnog oblika.

Vojničko groblje u Logu pod Mangartom

Nakon uspona na vrh Mangart prolazimo kroz prelijepo planinsko selo Strmec (960 m/nv) i stižemo u Log pod Mangartom (ital. Bretto). Ovo malo mjesto smjestilo se u najširem dijelu doline rijeke Koritnice, desne pritoke Soče. Od Bovca je udaljeno oko 10 km. Dolina je sa svih strana okružena mnogim visokim vrhovima od kojih prepoznajemo: Mangart, Jalovec, Rombon, Jerebicu i Briceljk – najviši vrh u Loškoj stijeni, jedne od najdužih u Julijskim Alpama (oko 5 km). Kuće u selu su bovškog alpskog stila, lijepih fasada i krovova, okružene cvijećem i bujnim zelenilom. U prošlosti je ovaj kraj zadesilo nekoliko prirodnih nesreća (poplave, zemljotresi, lavine). Nakon svake nesreće stanovništvo je uporno i mukotrpno obnavljalo ono što je priroda uništila. Danas je ovaj prelijepi kraj jedno od najposjećenijih mjesta u Triglavskom narodnom parku. Od velike turističke ponude najveću pažnju privlače biciklistička trka i sankanje na Mangartu – na najvišoj cesti u Sloveniji. U Logu pod Mangartom i okolici vrijedi posjetiti vojničko groblje iz Prvog svjetskog rata, crkvu sv. Štefana, spomenik prirode kanjon Koritnice i Klužka korita, tvrđave Kluže i Predel.
U Logu pod Mangartom svratili smo u gostionicu da se malo osvježimo a nakon toga odlazimo na vojničko groblje. Kod groblja nalazi se crkvica sv. Lurške Majke božje. Na groblju je pokopano ukupno 834 austro-ugarskih vojnika od kojih su većina pripadnici Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 4, nekoliko italijanskih vojnika te manji broj ruskih i srpskih zarobljenika. U to vrijeme su se Bošnjacima nazivali svi vojnici iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Tako su i sahranjivani zajedno na istom groblju, s tim što su poginulim muslimanima na grobovima/mezarima postavljani nišani a na grobovima katolika i pravoslavcima križevi/krstovi. Nakon Prvog svjetskog rata taj dio Slovenije pripao je Italiji i tada su nišani na mezarima zamjenjeni križevima/krstovima. Nakon mnogo truda Islamska zajednica u Sloveniji dobila je dozvolu za zamjenu križeva/krstova nišanima. Dozvolu je izdao Zavod za ohranjanje kulturne dedišćine Republike Slovenije, i 2007. godine na ukupno 105 mezara su postavljeni nišani. Na groblju se nalazi veliki spomenik podignut u čast palim junacima na Rombonu. U granitu su isklesani austrijski vojnik i bošnjački vojnik. Pogledi su im uprti prema Rombonu. Austrijski vojnik u ruci drži pušku a Bošnjak je bez oružja i ruke drži na uprtačima sa opasačem i fišeklijama a na leđima mu je ruksak i šatorsko krilo!? Da nema prepoznatljivi fes na glavi (dio službene uniforme) ne bi znali o kome se radi. Izgled Bošnjaka na spomeniku više priliči nekom mirnom komorniku (pozadincu) nego li hrabrom i žestokom ratniku kakav je on u stvarnosti bio. Na ilustracijama mnogih ratnih reportaža Bošnjak je prikazan kako hrabro juriša na neprijatelja sa puškom u jednoj ruci i ručnom bombom u drugoj. Ukaz o izgradnji i saglasnost o izgledu spomenika je dala komanda 10. K. und k. Armije. Spomenik je djelo kipara Ladislava Kofraneka iz Praga. Izgradnja spomenika je trajala nepune dvije godine (1916. – 1917. god.). Vojničko groblje u Logu pod Mangartom je jedno od najbolje uređenih u Sloveniji iz doba Prvog svjetskog rata. Spomenik je obnovljen 2005. godine. 

Dolazak Bošnjaka u Logu pod Mangartom

Lokacija garnizona Bosansko-hercegovačke pješadijske regimente br. 4 bila je u Mostaru i Trstu. Na Sočanski front je raspoređena u aprilu 1916. godine. Komanda, sanitet i komora bili su stacionirani u okolini Bovca i Logu pod Mangartom, a položaji na frontu su bili na Rombonu. Vojnici, podoficiri i oficiri regimente su bili katolici, pravoslavci i muslimani iz Hercegovine. Komandni kadar regimente činili su većinom austrijski oficiri. Lokacija garnizona je bila u Mostaru i Trstu.
U novembru 1916. godine u blizini Loga pod Mangartom izgrađena je džamija da vojnici muslimani mogu obavljati svoje vjerske dužnosti. Džamija je bila skromnih dimenzija građena od drveta i obojena u bijelo. Munara je bila od kamena. Pretpostavlja se da je džamiju srušila italijanska vojska po završetku Prvog svjetskog rata da bi se Bošnjacima osvetila za poraze. O postojanju i izgledu džamije svjedoči nekoliko sačuvanih fotografija, a na mjestu gdje je nekada džamija stajala, ni temelji se ne mogu raspoznati. Da je kojim slučajem džamija ostala danas bi predstavljala prvorazrednu turističku atrakciju.

Naslovna slika: Julijske Alpe, vrh Mangart / Monte Mangart (2679 m) –
pogled sa italijanske strane

Grad Korčula se nalazi na istoimenom otoku u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u Hrvatskoj. Smješten je na sjeveroistočnom dijelu otoka Korčule. Izgrađen je na ovalnom poluotoku koji se proteže duboko u Pelješki kanal. Zbog zemljopisnih, povijesnih i kulturnih značajki oduvijek je bio administrativno i vjersko središte otoka, a niz posebnosti Korčulu čini jednim od istaknutijih hrvatskih povijesnih gradova. Prema Popisu stanovništva iz 2021. godine općina Korčula imala je 5.663 stanovnika.
U pisanim dokumentima grad Korčula prvi put se spominje u 10. stoljeću, a još uvijek je neutvrđeno tačno vrijeme njegova nastanka. Korčula je najbolje očuvani otočni srednjovjekovni utvrđeni grad na Mediteranu. Okružen visokim kamenim zidinama i kulama koje uz sam zemljopisni položaj naglašavaju njegovu statešku ulogu. Korčulu su gradili korčulanski majstori od vrničkog i korčulanskog kamena. Zanimljivo je spomenuti glavnu ulicu koja sa sporednim je oblika riblje kosti.
Time su kuće zaštićene od vjetra koji često puše s mora a posebno u hladnom zimskom periodu, dok ljeti pružaju ugodnu hladovinu. Kula Veliki Revelin, Morska vrata, Trg Pjaceta, brojne crkve i galerije samo su neke od znamenitosti koje svakako vrijedi vidjeti. Prema nekim teorijama i tumačenju u gradu Korčuli se rodio Marko Polo (1254. – 1324. god.), slavni istraživač i putopisac.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Otok Korčula je bio naseljen još u prapovijesti, o čemu svjedoče nalazi otkriveni na nekoliko različitih lokacija. Najstariji su nalazi iz neolita pronađeni na otočiću Badija pokraj grada Korčule, dok je najbolje istraženo neolitsko nalazište Vela spilja u Vela Luci. Korčulu su stari Grci naselili u 6. st. pr. n. e. i to područje oko Vela Luke a kasnije su u okolici današnje Lumbarde osnovali još jednu naseobinu. U 3. st. pr. n. e. otok je bio sjedište ilirskih gusara. Krajem 1. st. pr. n. e. postala je rimskom kolonijom i nazvana Ilirikom. Grci su otoku dali ime Korkyra Melaina a Rimljani Corcyra Nigra u prijevodu “Crna Korkira”. U imenu otoka grčka riječ “melaina“ i latinska “nigra“ su istog značenja – “crno” a odnosi se na crnu tj tamnu boju borovih i hrastovih gustih šuma kojima su velike površine otoka pokrivene. Korčula je uz Mljet i Lokrum najšumovitiji otok u Hrvatskoj. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet (905-959. god.) zabilježio je hrvatski naziv za Korčulu (Kurkra ili Krkar).

U vladavini gradom, kao i cijelim otokom, kroz minula stoljeća izmijenilo se više vladara. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva (476. god.) Korčula je bila pod vlašću Ostrogota (od 493. god.), a nakon bizantsko-gotskoga rata došla je pod vlast Bizanta (od 535. god.). U 7. st. Slaveni dolaze na Jadransko more i osnivaju svoju državu u čijem je sastavu bio i otok Korčula. Od prve polovice 9. st. nalazila se u sastavu Neretvanske kneževine. Početkom 10. st. Mlečani su nakratko zavladali otokom. U 11. i 12. st. stanovništvo otoka priznaje vlast Zahumlja, a potom i Duklje. Od 1125-80., drugi je put bila pod mletačkom vlašću. Godine 1180-1221., nalazila se u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.

U prvoj polovici 13. st. korčulanska je komuna nakratko bila pod vlašću humskih knezova, 1254-1358., njom su ponovo vladali Mlečani, u razdoblju 1358-1420., s povremenim prekidima, hrvatsko-ugarski kraljevi, 1390-94., bosanski vladari, a od 1403. protukralj Ladislav Napuljski te njegov pristaša vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Godine 1413-17., bila je pod upravom Dubrovačke Republike. Od 1420-1797., dio je posjeda Mletačke Republike u Dalmaciji. Od 1797-1805., pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije, a od 1805-13. pod francuskom vlašću.

Za Rusko-francuskoga rata 1806-07., Rusi su nekoliko puta osvojili Korčulu. Godine 1813-15., otok je bio pod britanskom okupacijom, a 1815-1918., ponovo je pod Austro-Ugarskom Monarhijom. Prva italijanska okupacija trajala je od 1918-21., nakon čega je Korčula ušla u sastav Kraljevine SHS / Jugoslavije. U vrijeme Drugog svjetskoga bila je pod italijanskom (1941-43.) i njemačkom okupacijom (1943-44.). Korčula je oslobođena u jesen 1944. kao prvi od srednjodalmatinskih otoka. Od 1945., bila je sastavni dio SR Hrvatske u SFR Jugoslaviji, a od 1991. godine samostalne Republike Hrvatske.

Danas je Korčula poznata turistička destinacija i jedna od najposjećenijih u hrvatskom dijelu Jadranskog mora. Otok obiluje prirodnim ljepotama izrazite privlačnosti. Turistički razvoj ovog otoka je započeo krajem 19. stoljeća kada je prvo javno kupalište uređeno u gradu Korčuli još 1904. godine. Početkom 20. stoljeća, u Beču je tiskana i prva korčulanska turistička brošura na nekoliko stranih jezika.
U neposrednoj blizini grada Korčule nalazi se arhipelag od dvadesetak nenaseljenih otočića koji su obrasli gustom makijom, a posebno se među njima ističe otočić Badija, sa prekrasnom borovom šumom i šljunkovitim plažama. Blizu grada Korčule, ističe se i aleja čempresa iz 18. stoljeća posađena uz strmo dugo stepenište koje se uspinje na vrh brežuljka Glavicu sv. Antuna.

Korčulani su bili nadaleko poznati kao vrsni kamenoklesari, sagradili su mnoge objekte u gradu Korčuli od vrničkog i korčulanskog kamena. Neki objekti su stari više stoljeća i pored toga su dobro očuvani do danas. U strogoj urbanoj kompoziciji, na određenim parcelama nastale su crkve, palače i kuće ukrašene vješto izrađenim elementima arhitektonske dekoracije. Portali, dovratnici, doprozornici, balkoni, razdjelni vijenci razigravaju pročelja na mnogim objektima. Pročelja krase i grbovi korčulanskog plemstava, biskupa, gradskih knezova, što Korčulu čini posebnom. Najljepši primjeri korčulanske stambene arhitekture nastali su u 15. i 16 stoljeću u karakterističnom gotičko-renesansnom stilu.
Jednaka pažnja posvećivala se i uređenju javnih površina – trgova i ulica. Karakteristične su uske ulice u staroj jezgri grada koje mogu biti od velike koristi, zaštićene su od vjetra koji često puše s mora a posebno u hladnom zimskom periodu, dok ljeti pružaju ugodnu hladovinu, a može se i pružiti konopac s prozora radi sušenje rublja.

Šta posjetiti i vidjeti u gradu Korčuli

• Ulaskom kroz glavna vrata staroga grada Korčule ulazite u muzej na otvorenom;
• Gradski muzej Korčula, smješten u palati Gabrielis iz 15. i 16. stoljeća;
• Moreška – viteški ples, na Korčuli došao u 16. stoljeću iz Španjolske;
• Interpretacijski centar Marko Polo;
• Korčulanska katedrala sv. Marka s Opatskom riznicom;
• Kula Veliki Revelin (“Kopnena vrata) sa stalnim postavom “Moreška“;
• Crkva i Zbirka ikona bratovštine Svih svetih;
• Brojne crkve i umjetničke galerije;
• Aleja čempresa iz 18. stoljeća posađena uz strmo dugo stepenište koje se uspinje na vrh brežuljka Glavicu sv. Antuna;
• Obilazak otočića u arhipelagu grada Korčule.

Kako doći na otok Korčulu

Korčula održava redovite trajektne i katamaranske linije sa kopnom iz Splita, Drvenika i Orebića.
Trajektne linije:
– Orebić (Pelješac) – Dominče (Korčula), 20 minuta;
– Split – Vela Luka (Korčula), 3 sata;
– Ubli (Lastovo) – Vela Luka (Korčula), 1 sat i 45 minuta.
Napomena:
– Cestovna udaljenost između grada Korčule i Vela Luke je 39 km.

Naslovna slika: Utvrđeni srednjovjekovni grad Korčula