Hvar – “Sunčani otok“

Hvar je otok koji se smatra najsunčanijim jadranskim otokom, isključivo iz razloga što se na njemu nalazi mjerna postaja za mjerenje sunčanih sati. Mještani na drugim hrvatskim otocima često s pravom znaju kazati da i oni imaju jednak, ako ne i veći broj sunčanih dana. Hvar je poznat po ugodnoj klimi s blagim zimama, toplim ljetima i velikim brojem sunčanih sati (2718 godišnje). Razvedena obala s lijepim uvalama i kristalno čistim plažama, obilje sunca, gotovo netaknuta priroda, bogato kulturno-povijesno nasljeđe, neodoljivi miris cvjetova lavande i ruzmarina, ukusne masline, smokve i grožđe a ponajviše gostoljubivi domaćini, razlog su zbog kojih na otok Hvar dolaze mnogi turisti iz cijelog svijeta.
Ponuda sportsko-rekreativnih aktivnosti i tura na otoku Hvaru osmišljena je za različite tipove avantura i istodobno istraživanje svih ljepota ovog otoka. Tokom cijele godine, zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih sati, može se pješačiti, planinariti, voziti se biciklima, baviti sportskim ili slobodnim penjanjem. Postoji nekoliko uređenih penjališta sa velikim brojem penjačkih smjeri, različitih težina, hvatišta i nagiba. Brojne pješačke staze na otoku su različitih kategorija i težina. Samo neki od primjera pješačkih staza su: uspon na najviši vrh otoka Sveti Nikola ili Purkin kuk i Glavica, do napuštenih sela kao što je Humac, ili kroz polja lavande u selu Velo Grablje.
Naš izbor bio je uspon na najviši vrh otoka – Sveti Nikola (628 m/nv) i turistički obilazak sela Velo Grablje i grada Hvara.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Otok Hvar

Hvar pripada skupini srednjodalmatinskih otoka. Okružen je: Bračem na sjeveru i kopnom na sjeveroistoku, Visom i Paklinskim otocima na jugozapadu, Korčulom i poluotokom Pelješcem na istoku i jugoistoku, Šćedrom na jugu i skupinom manjih otoka i hridi u blizini same obalne granice. Najduži je otok Hrvatske s duljinom od 68 km i površinom oko 297 km². Najviši vrh Hvara Sveti Nikola iznosi 628 m/nv, što otok Hvar svrstava na treće mjesto po visini nakon Brača (vrh Vidova gora 778 m/nv) i Cresa (vrh Gorice 648 m/nv). Klima otoka Hvara je sredozemna (mediteranska) klima.
Otok je naseljen od davnina još u prapovijesno doba (prije 6000 godina). Diljem otoka su brojna arheološka nalazišta i kulturne znamenitosti koje svjedoče o bogatoj i burnoj povijesti. Današnje je ime otoka grčkog porijekla (od grčke riječi: pharos – svjetionik). Iz tog su naziva Rimljani oblikovali ime Pharia. Dalmatinski Romani pretvorili su ga u Fara, a u ranom Srednjem vijeku doseljeni Hrvati suglasnik f zamjenjuju grupom suglasnika hv, te mijenjaju naziv u Hvar.
Kroz minula stoljeća otok naseljavaju Iliri, Grci, Rimljani i Slaveni. U 7. stoljeću potpao je pod vlast Neretljana, sa kojima je ušao u sastav Kraljevine Hrvatske (925. – 1102. god.). Hvar je priznavao suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva, bosanskog kralja Tvrtka, Dubrovačke Republike, Venecije, Francuske i Austrije. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u sastav Italije, da bi 1921. ušao u sastav Kraljevine SHS. Poslije Drugog svjetskog rata dio je SFR Jugoslavije od koje se Republika Hrvatska osamostalila 1991. godine. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine otok Hvar ima 11.077 stanovnika. Aministrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Uspon na najviši vrh otoka Hvar – Sveti Nikola (628 m/nv)

Vrh Sveti Nikola (628 m/nv) nalazi se po sredini otoka na isturenom i stjenovitom grebenu čije se južne padine strmo obrušavaju poviše sela Sveta Nedelja (150 m/nv). Mnogim planinarima je ovaj vrh izazovan zbog širokih vidika koji se pružaju na otoke Brač, Šćedro, Korčulu, Lastovo i Vis, poluotok Pelješac i planinu Biokovo.
Na najvišem tjemenu grebena nalazi se crkvica posvećena Svetom Nikoli, sagrađena u 15. stoljeću i veliki kameni križ podignut povodom osnivanja Hvarsko-bračko-viške biskupije (1998. god.).
Na vrh se može pristupiti markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: iz sela Sveta Nedjelja, iz Dola i iz sela Svirče. Najkraća je, ali i najstrmija staza koja vodi iz Svete Nedjelje. Nadomak vrha se može stići i automobilom.

Na otok Hvar stižemo trajektom iz Drvenika u Sućuraj za oko 30 minuta. Sućuraj je poznat po vrsnim ribarima i pogonima za soljenje srdela, također i po kvalitetnom medu, suhim smokvama, vinu i maslinovom ulju. Na lukobranu pristaništa u Sućuraju podignut je kip Svetom Nikoli, zaštitniku ribolovaca, moreplovaca i putnika.
Od Sućuraja do sela Svirče stižemo autobusom. Svirče se nalazi oko 4 km udaljeno od Jelse. U selu dominira crkva Svete Magadalene sagrađene na mjestu gdje je nekad bila stara crkva iz 18. stoljeća. Mještani se bave uglavnom obrađivanjem vinove loze i maslina. Svirče je poznato po kvalitetnom vinu i maslinovom ulju

Iz Svirče hodamo, u početku, lijepim seoskim putem omeđenim s obje strane kamenim zidovima iza kojih su maslinjaci i vinogradi. Vrijeme je ugodno, sunčano i vedro plavo, nebo nam obećava lijepu turu. Usput prolazimo pokraj dvije kapelice i nekolko kamenitih “buga”, poljskih koliba zanimljivog izgleda. Sa zaravni na Poljicama započinje uspon stazom koja vodi preko ljutog krša, na istureni greben sa grmovima raznobojnog cvijeća i mirisnim ljekovitim biljem. Na vrh smo pristupili za 2 sata i 15 minuta hoda i pritom savladali visinsku razliku od 590 metara.
U crkvici na vrhu smješten je kip Svetog Nikole po kome je vrh i dobio ime. Na istočnoj strani crkvice postavljene su dvije kutije s upisnim knjigama, a u planinarskoj je kutiji žig vrha. Metalni žig nalazi se na južnom zidu crkvice. S vrha se pružaju nezaboravni vidici na mnoge dalmatinske otoke i planinu Biokovo. Na jugozapadnoj strani od crkvice, gotovo 500 metara niže ispod isturenog stjenovitog grebena, smjestila se Sveta Nedjelja – pogled na ovo malo i slikovito selo nas je oduševio.
Nakon silaska sa vrha otišli smo do seoske farme i konobe “Kolumbić“ gdje smo se nakratko osvježili i okrijepili uz domaće specijalitete (masline, sir, srdele, vino i dr.). Kasno poslijepone stižemo u selo Velo Grablje gdje se nalazi taverna “Kod veselog Živke“ i “Dom sanjara“ u kojem smo prenoćili. Sutradan autobusom odlazimo u Hvar radi turističkog razgledanja stare jezgre grada i tvrđave Španjola. Ove dvije atraktivne destinacije biće prikazane u narednoj objavi na mom blogu.  

Naslovna slika: Pogled na selo Sveta Nedjelja (150 m/nv). Selo je smješteno na južnoj strani otoka u podnožju najvišeg vrha otoka Hvar – Sveti Nikola (628 m/nv)

“Sedam šuma” pokraj Sarajeva

Pokraj Sarajeva, u blizini gradskih naselja Sedrenik i Grdonj nalazi se šuma poznata po nazivu “Sedam šuma”. Lokalitet je dobio ime po sedam parcela sa sadnicama četinarskog drveća. Pošumljavanje ovog lokaliteta realizirano je krajem 19. stoljeća u doba vladavine Austro-Ugara. Vremenom se šuma raširila i parcele spojile u jedinstveni kompleks. Rijetko je bilo poznato da se u središtu ovog šumskog kompleksa nalazi i sekvoja, drveće koje može doseći gigantske razmjere. Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u Europi u kojoj se ovo drveće do danas očuvalo.
Na području “Sedam šuma“ vrijedi posjetiiti: park “Šuma prijateljstva“, vidikovac na Špicastoj stijeni, Malu kulu na Grdonju i kulu na Pašinom brdu.
Sarajevo je grad sa 65 posto šumskih resursa. Ideja za projekt urbanih šuma na području Kantona Sarajevo nastala je iz potrebe da građani Sarajeva, prije svega djeca i omladina, imaju park-šumu gdje će postojati svi infrastrukturni objekti koji su neophodni za ekološku edukaciju, što je značajno unaprijedilo kvalitet života u Sarajevu. Građani mogu za sportsku rekreaciju i odmor koristiti sljedeće parkove-šuma: Grdonj, Hum, Popov gaj i Mojmilo.
Osim toga na području Kantona Sarajevo nalazi se i pet zaštićenih područja prirode: Spomenik prirode “Vrelo Bosne“, Zaštićeni pejzaž “Bijambare“, Spomenik prirode “Skakavac“, Zaštićeni pejzaž “Trebević“ i Zaštićeni pejzaž “Bentbaša“.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Park “Šuma prijateljstva” (910 m/nv)

Park “Šuma prijateljstva” nalazi se na lokalitetu “Sedam šuma”. Projekt izgradnje i uređenja novog parka pripremilo je Udruženje inženjera i tehničara šumarstva Federacije BiH u suradnji sa Generalnom direkcijom za šumarstvo Turske. U projektu su učestvovali stručnjaci Kantonalnog javnog poduzeća “Sarajevo-šume”, Uprave za šumarstvo Kantona Sarajevo i Generalne direkcije “Turskih šuma” iz Ankare. Projekt u potpunosti podržala je TIKA. Park simbolizira prijateljstvo naroda dviju zemalja.
Prema projektu, u parku su izgrađene pješačke staze (šetnice), malo jezerce, mostić na potoku, klupe za odmor sa nadstrešnicama, fitness sprave za rekreaciju, mjesta za roštiljanje, restoran i caffe-bar, suvenirnica i dr. Ambijent upotpunjavaju brojne vrste endemičnih biljaka koje su zasađene. Svoje stanište na ovom prostoru nalaze zečevi, lisice i mnogobrojne vrste ptica.

Vidikovac na Špicastoj stijeni (895 m/nv)

Špicasta stijena nalazi se na lokalitetu “Sedam šuma”. Sa najvišeg tjemena Špicaste stijene pruža se lijepa panorama na Sarajevo i planine Romanija, Jahorina, Trebević, Treskavica, Visočica, Bjelašnica i Igman. Špicasta stijena je osim planinarima i ljubiteljima prirode interesantna i izazovna penjačima. Naime u stijeni je postavljeno nekoliko isklinčanih penjačkih smijeri.
Špicasta stijena u minulom ratu bila je simbol zla, zbog snajperista koji su sa položaja pod kontrolom Vojske Republike Srpske cijelo vrijeme dok je trajala opsada grada (1992. – 1995. god.) sistematično i planski ubijali nevine građane Sarajeva. U vršnoj zoni stijene i sada se mogu vidjeti ostaci streljačkih jarkova, bunkera i osmatračnica.
Danas je ovo mjesto prava oaza koju neizostavno treba posjetiti, i, uživati u mirisu smole stoljetnih borova, slušati cvrkutanje ptica, a ljeti nabrati travu ćubru. Tradicionalni narodni čaj od ove mirisne i ljekovite biljke u hladnim zimskim danima je pravi užitak i osvježenje koje tijelu daje tako potrebnu energiju za opuštanje od sive svakodnevnice. Na južnoj strani Špicaste stijene u krajnjem desnom sektoru stijenovite barijere uređeno je penjalište. Iako je stijena skromne visine predstavlja izazov sarajevskim penjačima.
U stijeni i na velikom boulderu u podnožju postavljeni su spitovi na desetak smijeri. Špicasta stijena, park “Šuma prijateljstva“ i park-šuma “Grdonj” u sklopu su projekta urbanih šuma.

Mala kula na Grdonju (906 m/nv)

Mala kula na Grdonju izgrađena je od strane austrougarske vojske kao dio obrambenog fortifikacionog sistema Sarajeva “Festung Sarajevo” od 1882. do 1908. godine. Objekat je kvadratnog tlocrta, 9.75 x 9.15 m, sa dodacima eliptičnih tornjeva sa istočne i zapadne strane. Visina je 6.95 m. To je standardizirana dvospratna građevina sa dvije kvadratne zaštitne “kaponiere” za odbranu od bliskih dejstava manjim vatrenim oružjem. Puškarnice su bile pojačane čeličnim pločama. Iznad ulaza su se nalazili manji kazamati od istog materijala, sa dvjema puškarnicama. Mala Kula na Grdonju bila je jedna od tipiziranih utvrđenih stražarnica. Austrougarska vojska je koristila ovaj objekat do 1918. godine. Kasnije je korišten kao vojni objekat vojski Kraljevine Jugoslavije i JNA.
Mala kula na Grdonju bila je važna strateška tačka za obranu grada, odnosno prostor na kojem su se odvijale odlučujuće borbe tokom opsade Sarajeva (1992. – 1995. god.). Objekat je dobro očuvan, obnovljen i revitaliziran, u njemu je smješten Muzej. U jednoj od soba nalazi se spomen-ploča šehidima i poginulim borcima 105. motorizovane brigade Armije BiH, kao i soba sa imenima dobitnika najvećeg ratnog vojnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
Ispred Male kule na Grdonju podignut je spomenik šehidima i poginulim borcima 105. Motorizovane brigade Armije BiH. U sklopu Muzeja su restoran i ljetna bašta, koji pružaju istinski užitak u potpuno prirodnom ugođaju uz prelijep pogled koji se sa najvišeg tjemena Grdonja pruža na Sarajevo i planine u okolici.

Kula na Pašinom brdu (960 m/nv)

Kula na Pašinom brdu je izgrađena od strane austrougarske vojske kao dio obrambenog fortifikacionog sistema Sarajeva “Festung Sarajevo” od 1882. do 1908. godine. Objekat je trouglog tlocrta sa bastionom, oko 50 x 50 metara. Ima jednu oklopnu kupolu M80, u relativno dobrom stanju. Srž utvrde je dvospratna utvrđena kasarna sa dvije kupole M80 za minobacač kalibra 150 mm. Dva glavna ulaza su opremljena sa dva preklopna mosta prema dva dvorišta gdje su bili montirani poljski topovi od 90 mm, zaštićeni željeznim prijeklopima. Kula na Pašinom brdu bila je jedna od tipiziranih vojnih utvrda (Werk IV). Austrougarska vojska je koristila ovaj objekat do 1918. godine. Kasnije je korišten kao vojni objekat vojski Kraljevine Jugoslavije i JNA.
Za vrijeme trajanja opsade Sarajeva (1992. – 1995. god.) kula na Pašinom brdu nalazila se u blizini linije obrane grada i pretrpjela je značajnu štetu. Objekat je danas u veoma lošem stanju, nije očuvan, postoji potreba za rekonstrukcijom i revitalizacijom.

Turistički obilazak “Sedam šuma”

Pješčku turu najbolje je započeti od Sedrenika ili Grdonja. Koristiti javni gradski prevoz sa terminala Park (ul. Koševo) – kombibus na liniji br. 74 ili sa terminala Baščaršija (ul. Safvet-bega Bašagića) – kombibus na liniji br. 55.
Subotom, nedeljom i praznikom može se koristiti kombibus na liniji br. 64 (komercijalna vožnja) za Barice koji polazi sa terminala Park (ul. Koševo).
Do središta ovog lokaliteta može se stići i vlastitim automobilom iz Sarajeva preko Vratnika i Zmajevca, a dalje putem za Barice ili preko Podhrastova i Sedrenika također putem za Barice.   

Naslovna slika: Vidikovac na Špicastoj stijeni (895 m/nv)

Plavsko jezero – “Plavo gorsko oko”

Plavsko jezero nalazi se u jugoistočnom dijelu Crne Gore. Jezero je ledenjačkog porijekla. Smješteno je na 906 metara nadmorske visine u plavsko-gusinjskoj kotlini. Kotlina je duga oko 25 km i sa svih strana zatvorena stmim padinama Prokletija, jedino je na sjeveru otvorena prirodnim izlaskom niz dolinu rijeke Lim. Čitava kotlina obiluje vodama koje se slivaju u jezero. Glavni pritok jezera je rijeka Ljuča, na jugozapadnoj strani. Na sjevernoj strani iz Plavskog jezera istječe rijeka Lim. Hidrološki pripada slivu Crnog mora (desni pritok Drine). Jezero se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku, dugo je 4,7 km, široko do 1,7 km, sa prosječnom dužinom obalne linije 7.500 m, površinom od 1,2 km². Najveća mu je dubina 9,5 m. Ljeti se temperatura jezera diže na ugodnu 20ºC, a zimi jezero se smrzava. Jezerska voda je, osobito za vedrog dana, plava, pa je vjerojatno jezeru otuda i naziv.
Plavsko jezero omogućava egzistenciju raznolikih vrsta riba sa brojnim autohtonim i nekim alohtonim vrstama (7 familija i 15 vrsta) – pastrmka (potočna i kalifornijska), mladica, lipljan, štuka, klijen, zmijuljica, peš, manjić i bodorka.
Plavsko jezero je prirodna znamenitost i stavljeno je pod zaštitu u sklopu Nacionalnog parka Prokletije (od 2009. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Hidrografsko bogatstvo, uz veliku zastupljenost čistih voda, značajno je za lokalni razvoj planinskog turizma plavsko – gusinjske regije. Okosnicu hidrografske mreže predstavljaju veći vodotoci kao što su Lim, Đurička r., Jasenička r., Komaračka r., Levoša r., Meteška r., Treskavička r., Temnjačka r., Hridska r., Babinopoljska r., Vrulja, Dolja i Grnčar, koje čine rijeku Ljuču, koja svojim tokom meandrira i uljeva se u Plavsko jezero. U tom pogledu posebnu vrijednost čini pet prokletijskih ledenjačkih jezera koja zbog svoje iznimne ljepote predstavljaju veliku turističku atrakciju: Plavsko (906 m), Visitorsko jezero (1734 m), Hridsko jezero (1968 m), Bukumirsko jezero (1450 m) i Rikavačko jezero (1313 m).
Sa izuzetkom Plavskog jezera, ostala navedena ledenjačka jezera nalaze se u odmaklom stadijumu evolucije i ugrožena su zasipanjem erodiranim materijalom, koji uzrokuje zabarivanje plićih priobalnih dijelova i smanjivanje njihove ukupne površine.
Dominatnu poziciju među ovim jezerima zauzima Plavsko jezero – najveće ledenjačko jezero u Crnoj Gori a ujedno i najveće na Balkanskom poluotoku. Plavsko jezero sa izvorištem Lima, predstavlja prvorazrednu i ekološku vrijednost i najkompleksniji turistički motiv Prokletija.

Plavsko jezero u ljetnom periodu pogodno je za mnoge vrste sportova na vodi – plivanje, veslanje, jedrenje, surfanje, vožnje sa kajakom ili kanuom, ribolov i ronjenje. Organiziraju se i skokovi u vodu. Zimi pogodno je za klizanje na ledu. Ostale aktivne opcije uključuju šetnju pješačkim stazama pokraj obale jezera i planinarenje u Nacionalnom parku Prokletije. Razgledanje jezera turističkim čamcem je svakako prilika koju ne treba propustiti da bi se upoznala sva ljepota krajolika.
U blizini jezera nalaze se mnoga naselja i dvije varoši – Plav (945 m/nv), istočno od jezera i Gusinje (921 m/nv), jugozapadno od jezera. Gusinje se spominje još u 14. stoljeću kao karavanska stanica na putu: Dubrovnik – Kotor – Skadar – Peć – Carigrad. Danas Plav i Gusinje imaju status Općina.

Naslovna slika: Prokletije, Plavsko jezero (906 m/nv) i Plav (945 m/nv) – pogled sa Visitora

Nacionalni park “Risnjak“

Nacionalni park “Risnjak”, smješten je u Gorskom kotaru (Hrvatska). Osnovu parka čini masiv planine Risnjak (1528 m/nv). Park je utemeljen 1953. godine na površini od 3041 hektara. Proširenjem površine Parka 1997. godine pod zaštitu su uključeni i lokaliteti izvor rijeke Kupe (321 m/nv) s gornjim tokom te planinski masiv Snježnika (1506 m/nv), time je ukupna površina parka povećana na 6400 hektara.
Područje je podijeljeno u dvije zone: zonu stroge i zonu usmjerene zaštite – u užoj zoni mnogo je prirodnih znamenitosti rijetke ljepote zbog kojih je ono i uvršteno u najviši stupanj zaštićene prirode. Područje nacionalnog parka pripada dinarskom sustavu koji se pruža od Istočnih Alpa pa do Šarsko-pindskog gorja i tu se, ustvari, Alpe spajaju s Dinaridima.
Park je izrazit primjer visinskog raščlanjenja dinarskoga planinskoga sustava u reljefnom, geološkom, hidrološkom i klimatskom pogledu, biljnom pokrovu i životinjskom svijetu. Risnjak je ujedno i snažna klimatska i vegetacijska pregrada između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova Hrvatske, prirodno je stanište sve tri velike europske zvijeri – smeđeg medvjeda, vuka i risa, a u nacionalnom parku obitava čak 1148 vrsta i podvrsta flore.
Risnjak je jedan od manje posjećenih nacionalnih parkova u Hrvatskoj, ne zato što bi bio manje vrijedan, već zato što za uživanje u risnjačkim ljepotama treba imati poseban osjet za čari prirodnih ljepota. Turisti ovdje su rjeđi gosti od pravih prirodoslovaca, speleologa i planinara koji često posjećuju planinu Risnjak.
S tjemena najvišeg vrha Risnjaka – Veliki Risnjak (1528 m/nv) pruža se nezaboravan pogled na Kvarnerski zaljev, Istarski poluotok i Julijske Alpe u susjednoj Sloveniji. Podno ovog vrha smješten je planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski”.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Gorski kotar

Gorski kotar je planinski kraj u zaleđu Riječkoga zaljeva. Od Slovenije na sjeverozapadu odvojen je dolinama rijeka Kupe i Čabranke. Na istoku postupno prelazi u niže krške ravnjake oko Ogulina, a na jugoistoku se veže s Likom. Gorski kotar je visoki krški ravnjak, s kojega se uzdižu masivi Risnjaka (1528 m/nv), Snježnika (1506 m/nv), Drgomalja (1154 m/nv), Bitoraja (1386 m/nv) i dr.
Gorski kotar ističe se bogatstvom šuma (bor, jela, bukva). Stanovništvo se bavi poljoprivredom i šumarstvom. U 18. stoljeću postojala je željezarska manufaktura, tzv. fužinarstvo (vađenje i preradba željezne rude) i otvorile su se prve pilane. Šumarstvo i drvna industrija i danas su najvažnije djelatnosti (pilane u Čabru, Delnicama, Fužinama, Lokvama, Ogulinu, Ravnoj Gori, Vrbovskom, Vratima i dr.). Dio stanovnika zaposlen je u metalnoj i građevinskoj industriji.
U Gorskom kotaru Dinaridi su najuži, pa kraj ima dobar prometni položaj. Mnoge makadamske ceste i željeznička pruga koja je izgrađena još davne 1873. godine na relaciji: Zagreb – Karlovac – Rijeka omogućile su razvoj turizma od 1920-ih; utemeljen je na prirodnim atrakcijama (Nacionalni park “Risnjak”, strogi rezervat Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica, Kamačnik, špilja Lokvarka, Lokvarsko jezero i dr.). Turistička su središta (zimovališta i ljetovališta): Delnice, Skrad, Lokve, Fužine, Čabar, Platak, Brod na Kupi i dr. Najveća naselja su Ogulin (8216 st.) i Delnice (4379 st.).

Planinarenje u NP “Risnjak”

Ulaz u Nacionalni park je moguć iz tri pravca i svaka od planinarskih tura ima svoje posebnosti i atrakcije. Glavni ulaz je kod zgrade Uprave Nacionalnog parka “Risnjak“ u naselju Crni Lug, do kojega se može doći za petnaestak minuta vožnje automobilom nakon što na čvoru Delnice treba skrenuti sa autoceste Rijeka – Zagreb. U NP “Risnjak“ se ulazi i od Gornjeg Jelenja preko Vilja, kao i preko Platka.
U središtu Parka nalazi se planinarski dom “Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv). Dom je smješten u podnožju Velikog Risnjaka. Sagrađen je 1932. godine i više puta je obnavljan, posljednja veća obnova bila je 1988. godine, kada Dom poprima današnji izgled. Planinarskim domom upravljale su planinarske organizacije sve do 1991. godine kada prelazi pod upravu NP “Risnjak”, pod kojom se nalazi i danas.
Dom ima 43 ležaja, a otvoren je od 1. maja do 31. oktobra. Do doma je najbolje pristupiti pored Vučje jame od Crnog Luga gdje je glavni ulaz u Park (3 sata hoda), povratak stazom kroz Medvjeđa vrata (2 sata hoda). Također, od pl. doma može se napraviti uspon na najviši vrh planine Risnjak – Veliki Risnjak (30 minuta hoda).
Nakon povratka u Crni Lug gdje je smješten pansion NP “Risnjak“ u kojem se može prenoćiti obavezno treba probati goranske specijalitete – jela od divljači, štrudle i druga jela iz domaće kuhinje.

Ris – najveća europska mačka

Ris, divlja životinja po kojoj je Risnjak dobio ime, lovci su nekada smatrali štetočinama i do kraja 19. stoljeća gotovo su ih potpuno istrijebili. Populacija se tek posljednjih nekoliko desetljeća počela obnavljati, i to “naseljavanjem“ novih risova, dovedenih iz drugih država. Novi risovi imaju zadatak da “oplemene” genetski bazen populacije pripadnika svoje vrste na Risnjaku, kojoj prijete genetske bolesti zbog mogućeg parenja među bliskim srodnicima. Znanstvenicima je, zbog skrovitog načina života risova, teško precizno odrediti brojnost populacije, no procjenjuje se da ih danas živi između 40 i 60.

Izvor Kupe – hidrogeološki spomenik prirode

Izvor Kupe, jedno je od najjačih, najrasprostranjenijih i najdubljih vrela Hrvatske. Nalazi se unutar područja NP “Risnjak“, kod naselja Razloge u Gorskom kotaru. Izvire iz Kupeškoga jezera (321 m/nv), podno stijena Kupičkoga vrha (900 m/nv). Gornji tok rijeke Kupe je zbog bogatstva flore i faune prozvan Čudesnom dolinom leptira (oko 500 vrsta).
Centar za prihvat, educiranje i informiranje je “Goranska kuća znanja“, smještena u staroj seoskoj školi naselja Razloge gdje se može naučiti o šindri, građevnom materijalu karakterističnom za Gorski kotar koji danas uglavnom izrađuju umirovljeni šumari, seoskoj arhitekturi tipičnoga goranskog naselja, rukotvorinama i pletarstvu, pašnjacima i pčelarstvu.
Više informacija i fotografija o izvoru Kupe možete pogledati u ranijoj objavi na mom blogu https://bracobabic.com/2021/12/03/izvor-kupe/

Naslovna slika: NP ”Risnjak“, pl. dom „Dr Josip Schlosser Klekovski” (1418 m/nv) – pogled sa vrha Veliki Risnjak (1528 m/nv)

Tresla se tresla Treskavica

Čobani na Treskavici pričaju kako se jednom davno cijela planina tresla nekoliko dana za redom. Potres je trajao sve dok voda iz unutrašnjosti planine nije izbila na jugozapadnoj strani Treskavice u selu Vrhovina na 1200 m nadmorske visine. U tom selu i danas teče voda iz nekoliko jakih vrela koja formiraju izvorišnu čelenku Vrhovinske rijeke. Rijeka je dobila ime po selu gdje izvire a planina po velikom potresu koji se tada dogodio.
Vrhovinska rijeka pripada jadranskom slivu i na svom toku ka Neretvi prima veliki broj potoka i potoćiča. Nizvodno od sela Hotovlje mijenja ime u Hotovska rijeka, a od sastavaka sa Graiseljičkom rijekom formira Jezernicu. Rijeka Jezernica na pojedinim mjestima prolazi kroz duboki kanjon. Uljeva se u Neretvu kao desna pritoka na 565 m nadmorske visine. Od izvora u selu Vrhovina do ušća u Neretvu ukupna dužina vodotoka je oko 12 km a visinska razlika iznosi 635 m.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Malo je koja planina u Bosni i Hercegovini bogata izvorima vode kao Treskavica. Živih izvora i vrela po Treskavici ima na sve strane, u njenom središtu i u podnožju planine koji formiraju mnoge potoke i rijeke. Masiv Treskavice u hidrografskom smislu predstavlja glavno razvođe između Crnog mora i Jadranskog mora. U njenom podnožju izbijaju snažna vrela iz kojih nastaju veći potoci i rijeke: Godinjski potok, Hrasnički potok, potok Studenica, Vrhovinska rijeka (Hotovska rijeka / Jezernica), Graiseljička rijeka, vrelo Krupac (pritoka Neretve), Ljuta (Dindolska rijeka / Repište), Rakitnica, Bijela, Hrasnica, Željeznica i Bistrica.
Zanimljivo je spomenuti vrela na Baricama (oko 300 m, sjeverno od vrha Barice) i vrela Bijele vode (oko 200 m, istočno od vrha Ćaba) koja su smještena na nadmorskoj visini od čak 2000 m i kad su ljeti najveće vrućine nikad ne presuše.  

Ušljiva vrela

Ušljiva vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, sjeverno od Ćabenskih stijena na 1850 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod stjenovitih odlomaka iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Bijelog jezera (jugoistočno od vrela).
Po narodnom predanju na ovim su vrelima nekada davno čobani prali svoju odjeću, ogrtače (gunjeve), hlače i čarape napravljeni od ovčije vune kako bi se riješili ušiju (vaške). U dodiru sa jako hladnom vodom vrela ovi insekti (paraziti) istog trena bi se smrznuli i uginuli. Po tome su ova vrela dobila ime Ušljiva vrela. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1,5° C.
Pristup: Ušljiva vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa Velikog jezera vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Hercegovačkih vrata i Prezide. Od Ušljvih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Konjska vrela, pravcem pored Bijelog jezera. 

Konjska vrela

Konjska vrela se nalaze u središnjem dijelu Treskavice, u podnožju sjeverne strane Klekove glavice na 1750 metara nadmorske visine. Voda izbija ispod velike stijene iz nekoliko vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u pravcu Buca glavice (sjeverno od vrela). Na širem prostoru poviše Konjskih vrela u podnožju prijevoja Suha lastva nalaze se još nekoliko vrela koja nakon kratkog toka poniru, sezonskog su karaktera, krajem ljeta i početkom jeseni presuše, u periodu topljenja snijega jako su izdašna.
Ime vrela nam kazuje da su ovdje nekada davno rado dolazili konji da se napoje vodom jer im je godila organizmu, vjerovatno zbog nekih mineralnih sastojka koja u sebi sadrži ova voda. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 2,5° C.
Pristup: Konjska vrela su na trasi markirane planinarske staze koja sa prijevoja na Šišanu vodi na najviši vrh Treskavice – Ćaba (2086 m/nv), pravcem preko Suhe lastve i Ćabenskih stijena. Od Konjskih vrela može se pristupiti markiranom planinarskom stazom na Ušljiva vrela, pravcem pored Bijelog jezera.  

Ždrebanovo vrelo

Ždrebanovo vrelo se nalazi na sjevernoj strani Treskavice, poviše Kućara na 1719 metara nadmorske visine. Voda izbija u podnožju Prohinog Smjeta iz dva izdašna vrela i nakon kratkog toka ubrzo ponire u duboku vrtaču (zapadno od vrela). Iznad vrela je raskršće markiranih planinarskih staza za pećinu Ledenicu, Crno jezero i vrh Barice. Temperatura vode ovog izvora mjerena jednog ljetnog dana u podne, iznosila je samo 1° C.
U blizini Ždrebanovog vrela nalazi se pećina Ledenica smještena na 1737 m/nv (istočno od vrela oko 200 m). U pećini je vječiti led koji su mještani iz sela Ledići, Dujmovići i Dejčići po danu sjekli sjekirama u komade, umotavali ga u slamu, pakovali u platnene vreće i tovarili na konje sa samaricama da bi ga u noćnim satima transportovali u Sarajevo (udaljenog oko 30 km) gdje su led prodavali slastičarnicama, mesarama, restoranima, apotekama i bolnici.
Pristup: Ždrebanovo vrelo je na trasi markirane planinarske staze koja iz sela Dujmovići vodi na vrh Barice (2062 m/nv), pećinu Ledenicu i Crno jezero, pravcem preko Pazarišta, Crvene kose i Prohinog Smjeta.

Naslovna slika: Treskavica, Donja Bara (1444 m/nv) – pogled prema Visočici 

Kamenita vrata i okna (4. dio)

Mnoge prirodne ljepote u planini prođu nezapaženo, skrivene od naših očiju jer uglavnom hodamo uređenim i označenim planinarskim stazama. Napustimo li ovakve staze i krenemo li u vlastito istraživanje planinskih predjela možemo naići na nevjerovatna djela koja je stvorila Majka Priroda. 
Kao rijedak geomorfološki fenomen u planini svojim atraktivnim izgledom privlače pažnju kamenita vrata i okna koja narod najćešće naziva “šuplja vrata“ ili “okno“.
Ove geološke tvorevine nalaze se u teško pristupačnim i krševitim stijenama do kojih najlakše mogu pristupiti planinari i njihovu ljepotu zabilježiti svojim fotografskim aparatom. 
Fotografije sa opisom pristupa do kamenitih vrata i okna, koje sam obišao na mnogim planinama, ovdje će biti objavljene u narednih nekoliko nastavaka.

Sadržaj (4. dio):
– Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)
– Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)
– Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)
– Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1650 m/nv)
– Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2200 m/nv)

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prenj, okno u Ledenici (1680 m/nv)

Ledenica je prostrana i duboka spilja u koju se ulazi kroz okno. Spilja je izložena kiši i snijegu kroz veliki otvor na svodu. Led se zadrži od jedne do druge zime i po tome je spilja dobila ime. Kad su ljeti visoke temperature u Ledenici je prijatan hlad. 
Najpovoljnija ishodišna tačka za pristup do Ledenice je Tisovica (1370 m/nv) od raskršće planinarskih staza na gornjem kraju doline. Raskršće je označeno putokaznim tablama na stupu za sljedeće pravce: pl. kuća Vrutak (45 min.), vrh Zelena Glava (2 h), pl. kuća Bijele vode (4 h 30 min.), vrh Lupoglav (5 h), pl. kuća Međuprenje (5 h), Lučine (3 h), Idbar (3 h).
Od raskršća krenuti planinarskom markiranom stazom za Lupoglav. Staza se odmah u početku uspinje na Prevor a dalje bez nekog velikog uspona vodi Za Kantarom gdje se nalazi vrelo pitke vode. Staza dalje vodi između Crnoglava (1892 m/nv) i Kantara (kota 1851 m/nv). Po dolasku u podnožje sjeverne padine Crnoglava gdje se teren počinje obarati prema Čemerikovim docima nalazi se okno smješteno u kršljivoj stijeni kroz koje se ulazi u spilju Ledenicu (lijevo od pl. staze oko 10 m).
Do ishodišne tačke u Tisovici može se prići automobilom iz Konjica. Najbolje je koristiti terensko vozilo zbog loše ceste. Iz Konjica voziti cestom koja vodi za Boračko jezero. Nakon prolaska kroz selo Polje – Bijela na raskršću kod restorana “Lupoglav“ skrenuti desno i nastaviti dalje uskom asfaltiranom cestom kroz nekoliko sela smještena u dolini konjičke Bijele: Mladeškovići, Kula i Mlake. Na kraju doline je pilana od koje treba dalje nastaviti šumskim putem. Na nekoliko mjesta pokraj puta postavljene su planinarske oznake. Proći pokraj raskršća za pl. dom na Raptama i nastaviti dalje do Tisovice. Od Konjica do Tisovice ukupno je oko 25 km.
Napomena: Radnim danima od ponedeljka do petka na prostoru Gornja Bijela – Rakovo laz vrši se bojevo gađanje municijom u pravcu padina Prenja. Na tabli za upozorenje su naznačeni termini zabrane za prolazak pješaka i vozila.  

Durmitor, okno u Zubcima (2309 m/nv)

Okno se nalazi u stjenovitom grebenu Zubaca koji je teško dostupan osim alpinistima. Greben je dobio ime po špicastim stijenama oštrih poput zuba. Okno se može vidjeti iz pravca Surutke i Zelenog vira. Zubci (2309 m/nv), Šareni pasovi (2248 m/nv) i Prutaš (2293 m/nv) su najslikovitiji vrhovi u masivu Durmitora i svojim estetskim vrijednostima plijene pažnju planinarima i ljubiteljima prirode koji pohode ovu planinu.
Do podnožja Zubaca može se pristupiti markiranom planinarskom stazom sa planinskog prijevoja Sedla (1907 m/nv) pravcem: Uvito ždrijelo – Suvi tavani – Surutka – Zeleni vir. Ukupno uspon traje 1 h i 30 min. Od Zelenog vira dalje može se nastaviti na Bobotov kuk (2523 m/nv) – najviši vrh Durmitora, ukupno uspon traje 1 h i 30 min.

Bjelašnica, okno u Oblom kuku (1750 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Oblog kuka. Najpovoljniji pristup do okna je iz sela Umoljani (1353 m/nv) planinarskom markiranom stazom do katuna na Gradini (1490 m/nv). Od katuna dalje nastaviti putem koji vodi prema dolini Studenog potoka. Prije ove doline treba skrenuti s puta na čobansku stazu kojom se preko Gornjeg polja stiže do vrela sa koritom pod Oblim kukom. Od vrela dalje prema oknu nema nikakve staze i pristup je zahtjevan. Od Umoljana do okna potrebno je 2 sata hoda.
Umoljani su smješteni u širokoj dolini na južnoj strani planine Bjelašnice. Udaljeno je oko 50 km od Sarajeva (asfaltna cesta). U selu je nekoliko ugostiteljskih objekata koje pružaju usluge noćenja i domaće hrane. Po broju stanovnika Umoljani je najveće selo na području Zabjelašnice, prostrane visoravni omeđene sa svih strana planinama: Treskavicom (2086 m/nv), Visočicom (1967 m/nv) i Bjelašnicom (2067 m/nv). Umoljani su zanimljivo mjesto i poznato je po legendi o okamenjenoj aždahi (zmaju), džamiji u kojoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata čuvana Sarajevska Hagada (danas u Zemaljskom muzeju). Džamija je preživjela mnoge oštre zime i tri rata. O džamiji postoji nekoliko priča. U blizini sela je Studeni potok koji se na kraju svog toka obrušava slapovima preko visokih kaskada u kanjon rijeke Rakitnice. Također je zanimljiva pješačka tura iz Umoljana u selo Gornji Lukomir. U prvom dijelu staza prolazi dolinom Studenog potoka a poslije iznad kanjona rijeke Rakitnice.
Vrijedi spomenuti da je selo Umoljani povoljna polazna tačka za uspon na mnoge vrhove u jugozapadnom masivu Bjelašnice a među njima su najznačajniji: Obalj (1896 m), Ograđenik (1843 m), Rasuha (1842 m), Kobilica (1826 m), Vaganj (1908 m), Krvavac (2067 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Vjetreni kuk (1947 m), Vjetreno brdo (1968 m) i Žuljsko brdo (1896 m).

Lebršnik, okno u Ravnoj gredi (1656 m/nv)

Okno je smješteno na samom rubu litice u isturenom grebenu Lebršnika koji je nakon grebena na Veležu najduži u planinama Bosne i Hercegovine. Greben je stjenovt i proteže se na teritoriji dvije države Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ukupna dužina grebena je oko 10 km. Greben je sjeverne orijentacije i vrlo slikovit na kojem su stijene poredane kao listovi stranica knjige i možda je planina dobila ime od latinske riječi libris –  knjiga. Prosječna visina stijene iznosi od 200 – 300 m ali nije kompaktna i zbog toga je alpinisti zaobilaze.  
Najviši vrh Lebršnika je Orlovac (1985 m/nv) i nalazi se na području CG, a najviša visinska tačka na području BiH je Vilina pećina (1859 m/nv). Sa grebena Lebršnika pružaju široki razgledi na susjedne planine: Volujak – vrh Velika Vlasulja (2336 m/nv), Bioč – vrh Veliki Vitao (2397 m/nv) i Zelengora – vrh Bregoč (2014 m/nv).
Do okna se može pristupiti od sela Čemerno (1302 m/nv) pravcem pokraj vrela Dobra voda do izlaska na greben šumskim putem koji vodi do objekta RRS i antenskog stupa. Uspon traje 2 sata hoda u jednom pravcu. Od objekta i antenskog stupa može se pristupiti do Viline pećine za 1,3 sati hoda a do vrha Orlovac za 3 sata hoda. Pristup do okna nije markiran i za orijentaciju koristiti TK BiH, sekcija Lebršnik, R=1:25.000, VGI Beograd 1975. god.

Kamniško-savinjske Alpe, okno u Turskoj gori (2251m/nv)

Okno se nalazi na sjevernoj strani u isturenom grebenu Turske gore (2200 m/nv). Planinari su ovom oknu dali ime “Sod brez dna“ (“Posuda bez dna“). U biti to je prirodno vertikalno okno kroz koje je provedena dobro osigurana planinarska staza sa sajlom pričvšćena klinovima za stijenu. Tursku goru obilaze planinari na višednevnim turama kroz Kamniško-savinjske Alpe. Do okna može se pristupiti iz tri pravca:
Prvi pravac: Iz Logarske doline (1000 m/nv) preko Okrešlja, Turskog žleba i vrha Turska gora (2251 m/nv), 4 sata i 30 minuta hoda;
Drugi pravac: Iz doline Kamniške Bistrice (600 m/nv) preko Kamniškog sedla i Kotlića, 4 sata i 30 minuta hoda;
Treći pravac: Sa Kokrskog sedla (1793 m/nv) preko Slemena i vrha Turska gora (2251 m/nv), 3 sata i 30 minuta hoda;
Sva tri pravca vode markiranim planinarskim stazama i vrlo su zahtjevni. Na eksponiranim mjestima su postavljene mnogobrojne sajle i klinovi kao osiguranje. Također treba savladati veliku visinsku razliku iz doline do okna.
Jedna od izazovnih planinarskih tura je na pravcu: Kokrsko sedlo (1793 m/nv) – Kamniško sedlo (1864 m/nv) preko tri izuzetna alpska vrha: Štruca (2457 m/nv), Skuta (2532 m/nv) i Turska gora (2251 m/nv). Ova tura je vrlo zahtjevna i ukupno traje 7 sati hoda. Ponijeti dovoljnu količinu vode za piće, komplet za samoosiguranje i kacigu.

Naslovna slika: Prokletije, Šuplja vrata u Kranfilima (2060 m/nv)

Vjetar – opasnosti u planini (3. dio)

Vjetar je važan element klime i ima značajnu ulogu za boravak na planini. Dejstvo vjetra odražava se na temperaturu zraka, vlažnost zraka, oblačnost i padavine. Na vjetrove u bosanskohercegovačkim planinama izrazito utiču prirodni faktori, među kojima reljef, odnos kopna Europe i mora u Sredozemlju. Na našim planinama se sukobljavaju hladne kontinentalne i tople sredozemne zračne mase, kad je zračni pritisak visok nad Panonskom nizijom, a nizak nad Sredozemnim i Jadranskim morem. Prve neprekidno prodiru sa sjevera iz Panonske nizije, a druge s juga od Sredozemnog i Jadranskog mora.
Naše planine pripadaju Dinarskom planinskom lancu koji se pruža pravcem od SZ ka JI i dosežu nadmorsku visinu veću od 2000 m. Često su izložene vjetrovima koji dolaze sa kontinentalne, sjeveroistočne strane i primorske, jugozapadne strane. Stoga je važno sa koje strane Svijeta vjetar puše, po tome možemo procijeniti stiže li promjena vremena. Vjetrovi sa sjeveroistočne strane, donose vedro vrijeme, a sa jugozapadne strane, donose oblake i kišu. Smjena vjetrova iz SI i JZ pravca najčešće je u jesen i proljeće, dok je zimi rjeđa. Na Bjelašnici, Prenju, Čvrsnici, Vranu, Čabulji, Veležu i Crvnju često pušu jaki vjetrovi brzinom preko 100 km/h. U zimskom periodu predstavljaju opasnost.

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023. 
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vjetar puše kako hoće – danju, noću

Na strujanju zračnih masa reljef ima znatnog uticaja. Zato su na planinama izraženi lokalni vjetrovi: danjik i noćnik. Usljed nejednakog zagrijavanja na planini i u nizini tokom dana i noći mijenja se zračni pritisak i nastaju vjetrovi. Danju puše vjetar iz nizine u planine, a noću s planine u nizine. Danjik počinje prije podne, najjači je poslije podne i smiruje se pred večer. Noćnik počinje oko 21 sat, traje cijele noći i prestaje ujutro. Ovi vjetrovi po danu djeluju osvježavajuće, a noću su hladni. Oni imaju znatnog uticaja na čovjekov organizam. Umjereni vjetrovi djeluju umirujuće na nervni sistem, podstiču disajne pokrete, dok ih jaki smanjuju posebno ako se boravi ili noći pod šatorom.   

Sjeverni vjetar / Bura

Sjeverni vjetar ili bura puše preko cijele godine, ali zimi, ipak najviše, prosječno skoro svaki drugi dan s vjetrom. To je karakterističan vjetar hladnog perioda. Kad hladne zračne mase krenu sa kontinenta preko naših planina ka Sredozemlju, pritom nastaje veliko ubrzavanje, pa vjetar doseže olujnu, pa čak orkansku snagu. Suh je i hladan, pokreće snijeg i pravi smetove, lomi grane i neumoljivo šiba isturene planinske grebene, prevoje i vrhove. Tada nastupi snježna vijavica koja ne da “oka otvoriti”. Po nekad svojom ogromnom snagom pokreće maglu koja začas prekrije planinu. U takvim nepovoljnim uvjetima treba potražiti prirodni zaklon ili prekinuti sa napredovanjem ka vrhu planine ako smo krenuli na uspon. Također  potrebno je obratiti pažnju na prolasku kroz šumski pojas zbog grana koje se mogu odlomiti ako su krošnje drveća opterećene velikom količinom snijega. U proljeće, jesen i zimi smanjuje relativnu vlažnost što utiče pozitivno, a ljeti negativno na čovječji organizam.   

Južni vjetar / Jugo

Južni vjetar ili Jugo javlja se kad je zračni pritisak visok nad sjevernom Afrikom, a nizak nad sjeverozapadnim dijelovima Sredozemnog mora. Topla zračna masa vjetra s juga dolazi u Jadransko more iz sjevernog dijela Afrike, često iz Sahare polazi kao suha i nosi sobom prašinu i pijesak. Na putu preko Sredozemnog mora veoma tople i prvobitno suhe zračne mase zasite se vlagom u velikoj količini i nose je sa sobom.  Na južnim padinama Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Vrana, Čabulje, Veleža i Crvnja znatno je izražen južni vjetar. On puše izrazito u proljeće i jesen a najčešće dolinom rijeke Neretve. Kad puše južni vjetar, vlaga je vrlo visoka, temperatura zraka povišena uz obilne padavine. Prelazeći preko planina dostigne veliku brzinu, puše po nekoliko dana neprestano i tek nakon pljuskova kiše prestane. Obično se pojavljuje uz oblačno i kišovito vrijeme, ali može puhati i kad je vedro nebo. Kad puše južni vjetar, snijeg se brzo otapa kao za vrijeme kiše. U takvim nepovoljnim uvjetima kretanje preko snježog pokrivača je jako otežano, ne pomažu ni skije ni krplje jer se kroz njega lako propada. Vlažni južni vjetar je ljeti koristan, rashlađuje vrućinu i donosi kišu. Tada povoljno djeluje na čovječji organizam. Kad je u jesen zasićen vlagom, negativno utiče na reumatizam, izaziva teškoće u disanju, učestalu glavobolju, tromost mišića i neraspoloženje.     

Vjetar koji pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge vjetrove ali mi je jedan posebno ostao u sjećanju kad sam učestvovao u 5. planinarskom pohodu na Veliki Vran (2074 m/nv), najviši vrh Vran-planine. Pohod je održan 28.2.2010. godine povodom Dana općine Jablanica.
U podnožju Vran-planine na Dugom polju okupili su se planinari iz Jablanice, Konjica, Mostara i Sarajeva. Na uspon smo krenuli od nekropole stećaka po lijepom i sunčanom vremenu. Pravac uspona vodi jugoistočnom stranom uz Štekovo. Uspon na vrh u zimskim uvjetima ovim pravcem traje oko 3,5-4 sata hoda. Penjemo se jako strmom padinom. Snijeg koji gazimo pod našim cipelama škripi, jako je tvrd, dobro drži i stoga nismo propadali. Dok smo napredovali ka vrhu povremeno smo pravili kratke pauze za predah. U tim trenucima okrenuli bi se ka Dugom polju i uživali u pogledu na vrhove susjedne planine Čvrsnice, a u daljini jasno su se vidjeli vrhovi Bitovnje, Romanije, Bjelašnice, Treskavice, Visočice i Prenja. Kako smo se penjali prema vrhu vjetar je sve više pojačavao svoju snagu a temperatura zraka je znatno opadala. Po izlasku na ogoljeni vršni greben (oko 1850 m/nv) dočekao nas je jak južni vjetar. Puhao je svom snagom i nosio sa sobom sitne čestice smrznutog snijega koje su se zabijale u lice poput oštrih iglica. Za zaštitu od vjetra i hladnoće upotrijebili smo sve što smo sobom ponijeli u ruksaku, navukli rukavice, stavili vunenu kapu na glavu a preko nje kapuljaču od jakne, naočale za snijeg i masku za lice. Greben je bio zaleđen pa smo na cipele stavili dereze. Ovako opremljeni krenuli smo ka vrhu do kojeg nam je preostalo oko 500 metara. U ljetnom periodu ovu razdaljinu savladali bi za manje od petnaest minuta, ali je nama u ovim otežanim uvjetima bilo potrebno više vremena. Naime kako smo se približavali vrhu koji je bio obilježen većom kamenom kupom sve teže smo hodali pod jakim udarima vjetra. Bili smo uporni i uspjeli smo da pristupimo na vrh. Nakon fotografiranja odmah smo napustili vrh ali sada na povratku vjetar nam je puhao u leđa što je bila olakšavajuća okolnost. Na silasku sa vršnog grebena vjetar je polako posustajao i na kraju prestao puhati po dolasku na Dugo polje.    

Naslovna slika: Vran-planina, zimski uspon na vrh Veliki Vran (2074 m/nv)

Memorijalni pohod “1000 dana opkoljenog Sarajeva 1992 – 1995“  

Sudbinske godine 1697, 1878, 1914, 1941, 1984 i 1992 obilježile su povijest Sarajeva – grada dobrih ljudi, ljudi velikog srca i srdačnog gostoprimstva. Gotovo sve navedene godine su bile tragične osim 1984-te kada je Sarajevo primilo ljude iz cijelog svijeta i preko televizijskih ekrana postalo poznato na svim kontinetima kao domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara.
Tragične 1992 godine, Sarajevo je ponovno preko televizijskih ekrana postalo poznato u cijelom svijetu. Vojska Republike Srpske i Jugoslavenska narodna armija su držale grad pod opsadom koja se mogla naslutiti nakon što su naoružane pristalice SDS-a u noći s 1. na 2. mart 1992. godine počele da postavljaju barikade u pojedinim dijelovima Sarajeva.
Tokom opsade grada Sarajeva, blizu 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom artiljerijskom granatiranju i hicima iz snajpera. Na grad je dnevno padalo u prosjeku 328 projektila. 22. jula 1993. godine na grad je ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. 
Bila je to surova opsada. Grad je bezraložno tučen ognjem i čelikom. Trajalo je to danima i noćima. Građani Sarajeva trpili su zimu, glad, žeđ, tamu. Ginuli su i bivali ranjavani ali moral Sarajlija nije se slomio i pored toga što je ubijeno 11.541 građanin, među njima 1.601 dijete a ranjeno i ostalo trajnih invalida 61.136.
U obrani grada borili su se i stari i mladi, muškarci i žene. Svako na svoj način. Neki sa puškom a neki sa kanisterom za vodu u ruci. Svijet je bio zaprepašten ali i nedovoljno efikasan. Ipak morao je biti zadivljen hrabrošću i upornošću Sarajlija koji su obranili svoj grad i ujedno svoju državu Bosnu i Hercegovinu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarsko društvo “Željezničar“ iz Sarajeva u znak sjećanja na slavnu i herojsku odbranu grada organiziralo je Memorijalni pohod simboličnog naziva “1000 dana opkoljenog Sarajeva“ mada je opsada trajala puno duže. Grad je bio opkoljen od 5. aprila 1992. godine do 29. februara 1996. godine. Sarajevska je opsada sa 1.425 dana jedna od najdužih u povijesti modernog ratovanja.

Prvi Memorijalni pohod je održan od 17. – 18. maja 1997. godine. U pohodu je bilo preko 500 učesnika. Najveći broj učesnika su činili učenici iz gotovo svih srednjih škola na području Kantona Sarajevo i studenti sa fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Također u pohodu su učestvovali i mnogi građani i planinari iz Sarajeva. Memorijalni pohod je postao tradicionalan i veoma popularan ali na žalost danas se više ne organizira. 

Markiranje trase duž linije odbrane grada u dužini od 44.159 m trajalo je 8 dana (4 vikenda). Na određenim mjestima je obilježeno ukupno 13 KT (kontrolne tačke). Obilaznici su mogli da otisnu žig kontrolne tačke u naročiti dnevnik koji je organizator pohoda prije polaska na pješačenje uručio svim učesnicima.   

Markiranje trase uradili su sarajevski planinari: Ahmed Sulejmanović, Ramiz Sarić, Nedžad Ibrahimović, Kemal Korić i Braco Babić. Članovi ekipe za markiranje su ujedno bili i vodiči na Prvom Memorijalnom pohodu.

Redni broj kontrolne tačke, naziv lokacija i nadmorska visina:

KT – 1, Trg Heroja (510 m/nv)
KT – 2, Mojmilo (680 m/nv)
KT – 3, Tunel (520 m/nv)
KT – 4, Hladnjača (490 m/nv)
KT – 5, Rajlovac (500 m/nv)
KT – 6, Vis (696 m/nv)
KT – 7, Žuč (850 m/nv)
KT – 8, Orlić (876 m/nv)
KT – 9, Pionirska dolina (600 m/nv)
KT – 10, Špicasta stijena (768 m/nv)
KT – 11, Kozija ćuprija (600 m/nv)
KT – 12, Čolina kapa (966 m/nv)
KT – 13, Bosut (650 m/nv)

Naslovna slika: Sarajevo danas – panorama sa brda Hrasno

Planinsko cvijeće (3. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. 
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Treskavica, Valovica (1450 m/nv)

Magla – opasnosti u planini (2. dio)

Kad magla prekrije planinu onda je planinarenje u takvim uvjetima znatno otežano. U planini začas može biti tako gusta magla da se ne vidi ništa ispred nas. Gorštaci i pastiri bi rekli: “Ne vidi se prst pred nosom”. Zimi je opasno. Kad nastupi snježna oluja skraćena je vidljivost. Gubitak orijentacije u rijetko naseljenom i besputnom planinskom području može biti pogibeljan.
Magla nastaje kada je razlika između temperature zraka i temperature rosišta manja od 3°C. Javlja se kada je relativna vlažnosti blizu 100%. Magle može biti u svim periodima godišnjih doba, a najčešće se javlja u proljeće i jesen. Obično nastaje nakon padavine kiše ili snijega, naročito ujutru i predvečer kad se temepratura zraka spusti i zahladni. Magla u planini može trajati od 10-15 dana uzastopno. U toku ljeta brzo prođe, potraje jedan ili više sati i nestane. Vjetar najčešće “otjera” maglu sa planine.

Vidi objave na blogu:
Snježne lavine – opasnosti u planini (1. dio), 20.03.2023.
Magla – opasnosti u planini (2. dio), 17.04.2023.
Vjetar – opasnosti u planini (3. dio), 15.05.2023.
Grmljavina – opasnosti u planini (4. dio), 14.08.2023.
Znakovi dobrog i lošeg vremena u planini, 26.07.2024.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Magla svuda, magla oko nas

Jedan od uzroka maglovitosti su i temperaturni odnosi. Noću se hladan zrak spušta u kotline i doline koje su vlažne a noći hladne u toku cijele godine. Magle u kotlinama i dolinama najčešće se počinju stvarati u ranim jutarnjim satima, prije četiri sata.
U toku dana dolazi do zagrijavanja zraka. Zrak struji uz padine, nagore. Zbog toga magle sa dna kotline postepeno iščezavaju u prijepodnevnim satima.  
Kad magla pokulja iz kotline, njeni talasi naglo rastu, postaju sve veći i visoko se izdižu uz padine planine. Sa nadmorskom visinom postaje sve gušća. Ponekad bude toliko gusta da se ne vide ni krošnje drveća. Magle su rijeđe na mjestima pojačane cirkulacije zraka (na grebenu i prijevoju). Oko vrhova se može zadržati cijeli dan ako ne puše vjetar.  
Za vrijeme magle tijelo ima povećan osjećaj hladnoće, jer se kapi magle pri dodiru sa kožom, koja ima višu temperature od zraka, isparavaju i tako je hlade. Magla negativno utjeće na disajne organe i stvara nelagodan osjećaj kod čovjeka.    

Kretanje i orijentacija u magli

Padine u magli izgledaju strmije, a odstojanja i visine ne mogu se tačno odrediti. Iz tog razloga bolje je sačekati dok se magla ne raziđe. Na pješačkoj stazi koja je označena odgovarajućim planinarskim znacima i putokazima magla ne predstavlja problem u orijentaciji. Problem nastaje na stazi koja nije označena. Ako je u magli nemoguće napredovanje, najbolje je odustati i vratiti se natrag na polazno mjesto. U slučaju ako je snijeg onda vratiti se vlastitim tragovima također na polazno mjesto. Ako se ipak odlučimo za nastavak napredovanja, smjer kretanja treba odabrati, tako da se ide od jednog poznatog markantnog objekta do drugog. To mogu biti stupovi zimske markacije, “čovuljci” (kamene kupe), izraziti reljefni oblici planine i sl. Posebno treba biti obazriv da ne skrenemo sa staze ako se nalazimo izvan šumskog pojasa na livadi ili pašnjaku jer su oznake na travnatom terenu rijetke u odnosu na šumovito i stjenovito područje gdje su češće i uočljivije.
Zato je najbolje nositi sa sobom kartu, kompas i visinomjer i još ako je unaprijed pripremljen azimut kretanja onda nam sve ovo može uveliko pomoći u orijentaciji ako se nalazimo u gustoj magli. Ovo je klasičan način jer se danas za orijentaciju koriste gps uređaji.    

Magla koju pamtim

Na planinarenju doživio sam mnoge magle ali mi je jedna posebno ostala u sjećanju. Bio je jesenji dan kada smo Sedad Mulalić i ja krenuli na Zelenu glavu (2103 m/nv) – najviši vrh planine Prenj. Polazak na uspon je bio u 6 sati ujutru od pilane u dolini Konjičke Bijele. Magla nas je dočekala u Rakovom lazu. Bilo je mračno kao u rogu. Na Skoku se počela polako razilaziti. Sa planinarske staze koja vodi ispod Zubaca i Osobca vidjeli su se okolni vrhovi Taraš, Velika motika, Kruna i Velika kapa. Po dolasku kod bivše pl. kuće na Jezercu obasjalo nas je sunce na plavom nebu. Nakon odmora nastavili smo uspon preko Kopilica gdje se naglo počela navlačiti gusta magla. Planinarske oznake (markacije) na tom području su bile izblijedile i teško uočljive pa smo na pojedinim karakterističnim mjestima napravili malo veće “čovuljke” (kamene kupe) radi bolje orijentacije. U magli smo bili sve do vrha tako da nismo usput ništa mogli vidjeti. Na vrhu nismo pravili pauzu za odmor. Bilo je jako hladno i odmah nakon fotografiranja pokraj spomen-ploče i kutije sa knjigom posjetilaca krenuli smo se spuštati na sedlo između Zelene glave i Otiša. Na sedlu je počeo da puše vjetar, ubrzo je “otjerao” maglu i ugledali smo ova dva vrha koja su često posjećena ali začudo taj dan nismo nikog sreli od planinara. Po silasku sa sedla na Kopilicama ponovo nas je dočekala gusta magla ali nismo se zabrinuli jer su nam “čovuljci” koje smo ranije postavili pomogli da ne skrenemo sa staze. Poslijepodne je magla prekrila cijelu planinu i ispratila nas u dolinu iz koje smo krenuli na uspon.  

Naslovna slika: Vlašić, Paklarske stijene, vidikovac na Devčanima (1750 m/nv)