Ani – “Grad sa 40 kapija”

Ani (armenski: Անի) je srednjovjekovni grad smješten u turskoj provinciji Kars, u blizini granice s Armenijom. Najveći procvat je doživio od 961. – 1045. godine kada je postao glavni grad srednjovjekovnog Armenskog Kraljevstva dinastije Bagratuna. Ani je poznat kao “Grad sa 40 kapija” ili “Grad sa 1001 crkvom”, naziv je dobio po mnogobrojnim gradskim vratima i sakralnim objekatima. Zaštićen sa svih strana snažnim, visokim kamenim zidovima, grad su krasile raskošne palače iznimne ljepote. U tom periodu Ani je imao oko 100.000 stanovnika. Kasnije, pod bizantskim, seldžučkim i gruzijskim suverenitetom, održava svoj status kao važno raskrižje trgovačkih karavana na čuvenom “Putu svile”. Mongolska invazija 1236. godine, kada je grad opljačkan a veliki dio stanovništva masakriran, kao i razorni potres 1319. godine označili su početak njegova pada. Zbog toga je populacija naglo opala, izgubio je svoj strateški značaj i bio potpuno zaboravljen.
Za Armence je Ani nacionalno, vjersko i kulturno naslijeđe, jedan od najvidljivijih “materijalnih” simbola velikog armenskog kraljevstva, kojim se oni izuzetno ponose.
Godine 2016., Ani je upisan na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine kao ”sveobuhvatan pregled razvoja srednjovjekovne arhitekture kroz primjere gotovo svih različitih arhitektonskih inovacija u regiji između 7. i 13. stoljeća”.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić  

Dinastija Bagratuni

Bagratuni (armenski: Բագրատունի) su bili pripadnici armenske kraljevske dinastije koja je od 9. do 11. stoljeća vladala područjima današnje Armenije i istočne Turske. Porijeklom kao vazali antičkog kraljevstva Armenije, uzdigli su se do najistaknutije armenske plemićke obitelji u doba arapske vladavine Armenijom, naposljetku uspostavivši vlastito neovisno kraljevstvo. Područja pod upravom dinastije Bagratuni bila su Ani, Syunik, Lori, Vaspurakan, Vanand, Taron i Tayk.
Vladajuću dinastiju plemićke kuće Bagratuni utemeljio je princ prinčeva Ašot I. Veliki (862. – 884. god.) koji je postao i kralj Armenije (885. – 890. god.). Nakon njegove smrti naslijedio je ga je sin Smbat I. Mučenik (890. – 914. god.). Godine 961., kralj Ašot III. Milosni (952. – 977. god.) prenio je prijestolnicu iz Karsa u Ani.
Vladavina dinastije Bagratuna ostaće upamćena u povijesti po mnogobrojnim lokalnim sukobima s abasidskim kalifatom i iranskim dinastijama poput Sadžida. Dinastija se gasi 1045. godine kada kralj Gagik II. (1042. – 1045. god.) predaje Armeniju Bizantskom carstvu.

Srednjovjekovni grad Ani

U povijesti Ani se prvi put spominje u 5. stoljeću kao tvrđava u posjedu armenske plemićke dinastije Каmsаrаkаn. Od dana kada je utemeljen, grad je bio dom nekoliko civilizacija, od Sasanidskog i Bizantskog carstva, do Seldžuka i Osmanskog carstva. Ani je također postao sjedište kraljevskog mauzoleja kraljeva iz dinastije Bagratuni. Mnogi povijesni objekti i hramovi kao što su džamije, crkve i katedrale, od kojih svaka ima svoju jedinstvenu arhitektonsku ljepotu čine neprocjenjivo kulturno blago koje privlači turiste iz cijelog svijeta. Grad pruža sveobuhvatan pregled razvoja arhitekture kroz primjere gotovo svih različitih arhitektonskih inovacija u regiji između 7. i 13. stoljeća.

Ani je smješten oko 42 kilometra od centra grada Karsa, na nadmorskoj visini od 1340 m. Visoki gradski bedemi i obrambene kule činile su snažnu vojnu utvrdu koja je bila prirodno zaštićena, na istočnoj strani kanjonom rijeke Akhuryan, a na zapadnoj dolinom Bostanlar. Rijeka Akhuryan (turski: Arpa Çayı, armenski: Ախուրյան) izvire na južnim padinama Kavkaza u Armeniji i teče od jezera Arpi, duž granice s Turskom, čineći dio geografske granice između dviju država. Akhuryan je dugačak 186 km i ulijeva se u rijeku Aras kao lijeva pritoka u blizini mjesta Bagarana u Armeniji. Na Akhuryanu nekada je postojalo nekoliko srednjovjekovnih mostova. Most u gradu Ani vjerojatno potječe iz doba vladavine dinastije Bagratuni. Most je bio jednolučne konstrukcije, sagrađen od kamena i prilično širok za tadašnje pojmove. Kroz minula stoljeća pretrpio je mnoga oštećenja. Luk mosta je pao, ostavljajući samo visoke upornjake koji su možda bili dio utvrđenih vrata.

Nakoni predaje Armenije Bizantskom carstvu (1045. god.) grad je pod upravom bizantskog guvernera. Godine 1064., seldžučki sultan Alp Arslan zauzima Ani. Osam godina kasnije Seldžuci su Ani prodali Šedadima, kurdskoj dinastiji koja upravlja gradom od 1072. – 1124. godine.
Gruzijci zauzimaju Ani pet puta 1124., 1161., 1174., 1199. i 1209. godine. Do 14. stoljeća gradom su vladale lokalne turske dinastije, uključujući Đalajride i Kara Kojunlu koji su od Anija napravili svoju prijestolnicu. 
Mongolski vladar Timur Lenk (1336. – 1405. god.) poznatiji kao Tamerlan zauzeo je Ani 1380-ih. Njegovom smrću, Kara Kojunlu su povratili kontrolu nad Anijem ali su prijestolnicu prenijeli u Erevan. Zatim su perzijski Safavidi vladali Anijem sve dok nije postao dio Osmanskog carstva 1579. godine. Grad je u potpunosti napušten 1735. godine kada su posljednji monasi napustili manastir u Bogorodičnoj tvrđavi / Kizkale.     

Srednjovjekovni grad Ani u novije doba

U periodu od 1878. – 1918. godine region Karsa Osmanskog carstva i grad Ani priključen je u Zakavkaski region Ruske carevine. 1892. godine u Aniju su izvedena prva arheološka iskopavanja, sponzorirana od Sankt Peterburške akademije nauka pod nadzorom gruzijskog arheologa i orijentaliste Nikolasa Mara (1864. – 1934. god.). Arheološka iskopavanja u Aniju nastvljena su 1904. i trajala do 1917. godine. Veliki dijelovi grada su profesionalno iskopani, brojne zgrade su izmjerene, nalazi su proučeni i objavljeni u akademskim časopisima, napisani su vodiči za spomenike i muzej, a prvi put je istraženo cijelo mjesto. Preuzete su i hitne popravke na onim zgradama koje su bile u najvećem riziku od urušavanja. Sagrađena je zgrada muzeja u kojem su pohranjene na desetine hiljada predmeta pronađenih tokom iskopavanja. Muzej je bio smješten u dvije zgrade: Minučir džamiji i novosagrađenom kamenom objektu. 

Tokom posljednje faze Prvog svjetskog rata, vojska Osmanskog carstva vodila je borbena dejstva preko teritorije novoproglašene Sovjetske republike Armenije, zauzevši Kars aprila 1918. godine. U Aniju su pokušani da se evakuišu artefakti iz muzeja. Oko 6000 predmeta je spašeno i objedinjeno u muzejsku zbirku i trenutno su dio Povijesnog muzeja u Erevanu glavnom gradu Armenije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata krenula je obnova Anija pod armenskom kontrolom, ali ofanziva na Sovjetsku republiku Armeniju 1920. godine rezultirala je ponovnim zauzimanjem Anija. U oktobru 1921. godine, potpisan je zasebni ugovor između Turske i SSSR, kojim se potvrđuje državna granica između Turske i Sovjetske republike Armenije kakva je i danas.

Za vrijeme političkog sukoba vojnih saveza NATO i Varšavskog ugovora u tzv. “Hladnom ratu” (od 1945. – 1991. god.) za turističku posjetu Aniju bila je potrebna posebna dozvola turskog Ministarstva kulture. Iz bezbjednosnih razloga nije bilo dozvoljeno fotografisanje zbog neposredne blizine tursko-sovjetske granice. Od 2002. godine dozvola za posjetu Aniju više nije potrebna i smije se fotografisati do mile volje.

Naslovna slika: Grad Ani – drevna prijestolnica Armenije

Golem Korab – vrh Sjeverne Makedonije i Albanije

Vrh Golem Korab (albanski: Maja e Korabit) na nadmorskoj visini od 2764 m je najviši vrh planine Korab i ujedno najviši vrh Republike Sjeverne Makedonije i Republike Albanije. Masiv Koraba čini izrazitu prirodnu granicu između dviju država. Prostire se između Šar-planine na sjeveru i Dešatom na jugu. Ukupna površina iznosi 580 km² od koje Sjevernoj Makedoniji pripada 210 km² a Albaniji 370 km² . Ima srednje kontinentalnu klimu, s vlažnim i hladnim zimama te vrućim i suhim ljetima. Na Korabu se nalazi 52 vrha nadmorske visine iznad 2000 m. Planinu krasi 8 jezera ledenjačkog porijekla. Ekosustav se smatra područjem od posebne važnosti u Europi za planinske ptice. 
Na topografskim kartama nadmorska visina Golemog Koraba iznosi 2753 m. U bivšoj SFR Jugoslaviji bio je to najviši vrh SR Makedonije i ujedno drugi vrh po visini, iza Triglava (2864 m) – najviši vrh Julijskih Alpa u SR Sloveniji. Nova mjerenja nadmorske visine Golemog Koraba pokazuju da je ovaj vrh za 11 m visočiji od ranije visine i sada njegova nova visina iznosi 2764 m.
Vrh Golem Korab nalazi se u sklopu Nacionalnog parka “Mavrovo“ u Sjevernoj Makedoniji, također je dio prekograničnog područja Parka prirode “Korab – Koritnik“ u Albaniji koji je na sjeveru povezan kroz područje s Nacionalnim parkom Sharri na Kosovu.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planina Korab   

Padine Koraba prekrivene su bjelogoričnom i crnogoričnom šumom do 1700 m nadmorske visine a iznad toga su travnati pašnjaci i livade koje se prostiru skoro do najviših vrhova planine. Mnogi smatraju Korab i susjednu Šar-planinu najvećim pašnjačkim područjem na Balkanskom poluotoku.
Na Korabu postoje brojni spomenici prirode, kao što su ledenjačka jezera, spilje i kanjoni sa nekim primjerima rijetke planinske flore i faune. Cijelo područje ispresjecano je bistrim planinskim potocima i rječicama što planini daje neku posebnu živost i ljepotu. Od flore su zastupljene mnoge vrste planinskog bilja i cvijeća a neke s elementima alpske flore. Od faune među raznim divljim životinjama nalaze se medvjed, vuk i ris – tri najveće europske zvijeri. Ekosustav se smatra područjem od posebne važnosti u Europi za planinske ptice.
Ima srednje kontinentalnu klimu, s vlažnim i hladnim zimama te vrućim i suhim ljetima. Na najvišim vrhovima planine snijeg se zadrži do početka ljeta. U ranu jesen vrhovi su opet pod snijegom. Na Korabu postoji osam ledenjačkih jezera a najveće po površini je Liqeni Grames (1750 m/nv) u Albaniji.
Na Korabu ističu se mnogi visoki vrhovi: Maja e Moraves (2718 m), Maja Šulani i Radomires (2716 m), Mal Korab (2683 m), Kepi Bard (2589 m), Crna Čuka (2572 m), Boazi (2485 m), Šuplja stena (2431 m), Kabaš (2391 m), Kula e Ziberit (2377 m), Maja Mali i Grames (2345 m), Škrtec (2331 m), Nistrovski Korab (2261 m), Gur i Zi (2248 m), Visoko Brdo (2245 m), Ploča (2233 m), Maja Krepi i Zanit (2116 m) i dr.          

Planinarenje na Korabu   

Na Korabu postoje brojne pješačke staze (ćobanske i planinarske) kojima se može pristupiti na mnoge izazovne vrhove ove moćne planine. Najčešće se penje sa makedonske strane, koja ima više organizovanih planinarskih aktivnosti. Za uspon na najviši vrh Koraba – Golem Korab potrebno je prijaviti se u policijskoj stanici u selu Strezimir (u dolini rijeke Radike) do kojeg se stiže makadamskom cestom od raskrižja na regionalnoj cesti Mavrovi Anovi – Debar.
Sjeverno od Golemog Koraba nalazi se tromeđa Albanije, Kosova i Makedonije – na vrhu Maja Ksulja e Preftit (2092 m/nv). U središnjem dijelu Koraba za prelazak iz jedne u drugu državu pogodna su tri prijevoja: Velika Korapska Vrata (2062 m/nv), Mala Korapska Vrata (2465 m/nv) i Ciganski Prolaz (2305 m/nv).
Vrijedi posjetiti kanjon Dlaboke Rijeke gdje se nalazi najviši vodopad u Sjevernoj Makedoniji, visok oko 130 metara. Do vodopada se stiže pješačkom stazom za oko 4 sata hoda iz sela Žužnje. U srcu kanjona Radike je uređeno alpinističko penjalište.
Na Korabu se nalaze mnoga planinska sela: Bibaj, Nistrovo, Žužnje, Ribnica, Grekaj, Tamuše, Nivište, Strezimir, Ničpur, Brodec, Krakornica, Bogdevo i Vrben. Sva sela smještena su i građena poput orlova gnijezda na mjestima koja se lako mogu odbraniti od napadača. U ovom gotovo egzotičnom multietničkom području jedni pored drugih stoljećima žive Albanci, Makedonci, Turci (Torbeši), Cincari (Vlasi) i Juruci. Svoju nacionalnu svijest od zaborava sačuvali su zahvaljujući jeziku i narodnoj nošnji, koju obuku za vrijeme blagdana i vjerskih praznika. Stanovništvo se uglavnom bavi stočarstvom i zemljoradnjom.

Tradicionalni uspon na vrh Golem Korab

Tradicionalni uspon na Golem Korab (2764 m/nv) – najviši vrh planine Korab izvodi se svake godine povodom 8. septembra Dana nezavisnosti Republike Sjeverne Makedonije. Prvi tradicionalni uspon na ovaj vrh izveden je 1992. godine. To je jedna od najvećih planinarskih manifestacija u jugozapadnoj Europi. Na usponu učestvuje više stotina planinara iz zemalja regiona. Organizator uspona je PSD “Korab“ Skopje. Uspon započinje od karaule “Pobeda“ pravcem: Belandža bačilo – Kobilino polje. Dužina staze do vrha je 11 km a visinska razlika iznosi 1483 m. Do vrha je potrebno oko 5 sati hoda. Ukupno za ovu turu sa pauzama za odmor i povratkom potrebno je oko 9 sati hoda. Zbog ograničenog vremena, uspon na Golem Korab preporučuje se kondiciono spremnim planinarima.

Zapis iz mog planinarskog dnevnika

Dana 6. septembra 2007. godine iz Sarajeva krećem za Crnu Goru. U poslijepodnevnim satima stižem u Plav, gdje sam noćio. Sutradan, 7. septembra prijepodne putujemo preko Kosova za Makedoniju. U ekipi su planinari Ramiz Redžematović, Zuvdija Bajraktarević i Ahmet Reković, članovi PD “Prokletije“ Plav. Po dolasku u Makedoniju smjestili smo se u planinarskom domu “Matka“ u kojem smo noćili. Dom se nalazi u kanjonu rijeke Treska udaljenom od Skopja oko 15 km. Na ulazu u kanjon nalazi se hidroelektrana i akumulaciono jezero. U kanjonu je smješteno nekoliko manastirskih crkvica iz 14. stoljeća a najpoznatije su sv. Andreja, sv. Bogorodica i sv. Nikola. U neposrednoj blizini doma nalazi se alpinističko penjalište. U kanjonu je veći broj pećina sa bogatim nakitom. Moguća je plovidba jezerom iznajmljenim čamcem. 
Ujutru 8. septembra u 05:30 sati krenuli smo iz Matke autobusom koji je po nas došao iz Skopja. Putujemo autoputem preko Tetova i Gostivara do Mavrovskog jezera (oko 90 km). U malom turističkom mjestu Mavrovi Anovi smještenom na Mavrovskom jezeru (1260 m/nv) okupljala se velika kolona vozila sa planinarima pristiglim iz svih krajeva Makedonije i ostalih zemalja regiona. Nakon toga nastavljamo s putovanjem ka Debru. Na sedmom kilometru od Mavrovih Anova skrećemo s puta desno preko mosta na rijeci Radiki, odakle započinje 15 km duga makadamska cesta do policijske stanice u selu Strezimir i još 4 km dalje do zaseoka Štirovec (1281 m/nv). Od ovog mjesta dalje nastavili smo pješke oko 2,5 km do pogranične karaule “Pobeda“ (1454 m/nv).
Od karaule smo krenuli u 09:00 sati ujutru. U koloni je bilo više stotina učesnika pohoda. Kolonu su predvodili planinarski vodiči PSD “Korab“ Skopje uz pratnju pogranične policije Republike Makedonije kao fizičko obezbjeđenje učesnika pohoda. Duž staze na ključnim mjestima bili su postavljeni šatori ekipe Prve pomoći i Gorske službe spašavanja. Organizator je ograničio vrijeme uspona do 14:00 sati a nakon toga pristup na vrh je zabranjen. Zbog toga je većina učesnika pohoda išla malo bržim hodom od uobičajenog uz kratke pauze za predah. U početku uspon od karaule vodi pješačkom stazom kroz šumu Štirovički čam sve do izlaska na pašnjake Belandže (oko 1700 m/nv) gdje je smješteno veliko bačilo (katun). Dalje uspon vodi travnatim padinama na greben (oko 2000 m/nv). Cijelo vrijeme je puhao hladan i jak vjetar. Sa grebena po prvi put ukazuju se mnogobrojni vrhovi na kojima je preko noći pao prvi snijeg. Posljednja dva moja uspona na Golem Korab (2005. i 2006. god.) bila su u ljetnom ambijentu i sada je snijeg dao planini poseban ugođaj u kojem smo uživali.
Nakon savladavanja i prelaska grebena započinje priječenje padine u podnožju vrha Kepi Bard (2589 m/nv). Staza je veoma duga i hoda se gotovo po izohipsi uz blagi uspon sve do Kobilinog polja (2344 m/nv). Prisjetio sam se mog prvog uspona na Golem Korab iz 2005. godine kada smo se dva puta penjali na vrh Kepi Bard. Organizator pohoda je te godine odredio da se krećemo tim pravcem uz veliku visinsku razliku na silasku i penjanju u oba smjera (nismo saznali razlog!).
Po dolasku na Kobilino polje po prvi puta se ukazuje vrh Golem Korab koji iz te perspektive izgleda veoma moćno. Sa zasniježenog Kobilinog polja započinje posljednja etapa završnog uspona na vrh. Uspon vodi grebenom i traje nešto više od 1 sat hoda. Na vrhu nas dočekuje lijepo i sunčano vrijeme. Vjetar je umanjio svoju snagu i planina nas je tog dana prigrlila u svoje naručje.
Sa vrha se pružaju široki razgledi na planine u Albaniji prema zapadu, na sjeveru jasno se ističu vrhovi u masivu Šar-planine, na jugu su mnogi izazovni vrhovi prema Malim Korabskim Vratima a na istoku je planina Bistra i Mavrovsko jezero u Makedoniji.
Na najvišem tjemenu vrha pokraj graničnog stupa stvorena je velika gužva jer mnogi učesnici pohoda žele da se fotografišu sa zastavama zemalja iz kojih dolaze. Nakon kratke pauze za užinu i odmor krećemo nazad u dolinu. Kod karaule smo stigli za nešto manje od 4 sata hoda. Sa pohoda se vraćamo zadovoljni i puni lijepih utisaka jer smo danas pristupili na najviši vrh Makedonije i Albanije. Na povratku smo još jednu noć proveli u pl. domu u kanjonu Matke.
Sutradan 9. septembra odlazimo u Skopje gdje smo posjetili tvrđavu Kale, staru čaršiju Bit-pazar, Karpošev most i još neke značajne spomenike kulture u gradu. Ponovo putujemo preko Kosova gdje smo u Prištini svratili na kafu. U Plav stižemo kasno navečer. U Sarajevo stižem 10. septembra oko podneva.  

Naslovna slika: 16. tradicionalni planinarski pohod na vrh Golem Korab (2764 m/nv), 8.9.2007. god.

Klek – ”Carstvo vještica”

Iznad ogulinske kotline dominira vrh Klek (1181 m/nv). Njegova markantna stijena 200 m visine i stijene susjednog vrha Klečica (1058 m/nv) uvijek privlače poglede znatiželjnika i istraživača. Gledan iz pravca jugoistoka nalik je golemom okamenjenom divu koji se tu zaustavio da spava ili odmori. To je ujedno i najviši vrh planine Klek koja je sastavni dio sjeveroistočnog masiva Velike Kapele. Glavni greben Kleka izrazito je strmih strana i pruža se u smjeru sz-ji. Pored Kleka i Klečice svojom visinom ističu se Opaljeni vrh (954 m/nv), Gladni vrh (953 m/nv) i vrh Soviljica (847 m/nv).
Klek se u planinarskoj literaturi često naziva kolijevkom hrvatskog planinarstva i alpinizma. Klekova stijena ispod vrha bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona.
Prema narodnom predanju, na Kleku se nalazi carstvo vještica, koje su postale simbolom planine Klek i grada Ogulina. U čitavoj Hrvatskoj nema vrha kao što je Klek za koji je vezano toliko narodnih priča i legendi. Jednu od mnogih zanimljivih priča o Kleku zabilježio je geograf i povjesničar Johann Weikhard von Valvasor, (1641. – 1693. god.). Naime, zabilježio je narodno vjerovanje da se za vrijeme olujnih noći na samom vrhu Kleka, u ponoć, skupljaju vještice, vile i vilenjaci iz cijeloga svijeta, a njihovo kolo i vrisak dopiru do samoga grada Ogulina. Valvasor je prilikom posjete Ogulinu napravio i prvi crtež Kleka na kojem je prikazan najviši vrh ove planine.
Klek je proglašen Zaštićenim krajolikom (1974. god.) i jedno je od najatraktivnijih i najpopularnijih planinskih odredišta u Hrvatskoj.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarski uspon na vrh Kleka

Najpogodniji prilaz Kleku je iz Bjelskog, na cesti Ogulin – Jasenak (oko 12 km od Ogulina). Bjelsko je zaselak Musulinskog Potoka, sela u zapadnom podnožju Kleka, a nalazi se na 620 m/nv. Polazna tačka pješačkog uspona je na kraju sela od izviđačke kuće na kojoj stoji planinarska markacija i natpis sa putokaznom strelicom. U blizini ove kuće stoji info-pano sa podacima o usponu na vrh Kleka.
U početku pješačka staza prelazi prostranu livadu a poslije započinje strmiji dio uspona kroz bukovu šumu. Staza je dobro utrta a markacija pregledna. Negdje otprilike na polovici puta do planinarskog doma prolazi se pored repetitora. Uspon kroz šumu traje sve do pred planinarski dom. Prije samog pl. doma u njegovoj blizini na velikom panou stoji natpis: “Dobro došli u carstvo Klečkih vještica“. Od Bjelskog do planinarskog doma potrebno je oko 1 sat hoda.
Planinarski dom ”Klek” smješten je u podnožju južne vršne stijene Kleka na nadmorskoj visini 1000 m. Objekat je sagrađen od klesanog kamena u periodu od 1954. – 1958. godine. Sastoji se od prizemlja i potkrovlja. U prizemlju je smještena kuhinja i trpezarija, a na katu i prigrađenom krilu su spavaonice sa ukupno 40 ležaja. Dom je otvoren vikendom i njime upravlja HPD “Klek” Ogulin.

Od planinarskog doma pješačaka staza vodi zapadnom stranom Kleka. Nakon desetak minuta hoda stiže se do manje špilje, smještene u podnožju stijene pokraj staze. Nakon stotinjak metara od ove špilje nalazi se raskrižje staza. Iz pravca kretanja ravno staza vodi na Klečice i Kamačnik, a desno na Klek. Tu započinje teži dio uspona koji vodi strmim kamentim stubama uklesanim u stijenu. Na stubištu za osiguranje postavljena su užad. Nakon uspona stubištem slijedi još jedan ali kraći uspon kroz usijek u stijeni gdje se treba pomagati rukama kojim se izlazi na vrh Kleka. Na vršnoj stijeni za osiguranje na uskom dijelu staze iznad litice postavljena je zaštitna ograda sa čeličnim sajlama.
Sam vrh Kleka čini kamenita glavica promjera desetak metara. Na najvišem tjemenu vrha smješten je telekomunikacijski toranj i umjetno sagrađen plato heliodroma, a na suprotnoj strani postavljen je željezni stup usidren sajlama i obojen u crveno-bijelo, koji označava sam vrh. Pored stupa u kamenu ugrađena su dva metalna žiga za ovjeru kontrolnih tačaka u dnevniku HPO (Hrvatska planinarska obilaznica) i GPP (Goranski planinarski put).
S vrha se pružaju široki razgledi na zaselak Musulinski Potok i Bjelsko, te na Ogulin, jezero Sabljaci i slikovite stijene obližnje Klečice. Na jugozapadu vide se dvije najviše planine Gorskog kotara – Bjelolasica (1534 m/nv) i Risnjak (1528 m/nv). Na sjeverozapadu se vidi planina Medvednica (1033 m/nv) i najviši vrh Žumberačke gore – Sveta Gera (1178 m/nv), a u daljini pogled seže sve do slovenskih Alpi.

Pristup: Selo Bjelsko (620 m/nv) – planinarski dom “Klek” (1000 m/nv) – vrh Kleka  (1181 m/nv). Silazak istom pl. stazom do Bjelskog. Planinarska tura ukupno traje oko 3 sata hoda.

Klek se nalazi u grbu HPS-a i na poštanskim markama

Oduševljen prirodnim ljepotama Kleka geodeta i matematičar Johannes Frischauf (1837. – 1924. god.) potaknuo je osnivanje Hrvatskog planinarskog društva (1874. god.). U spomen na početak organiziranog planinarstva u Hrvatskoj Klek se nalazi u službenom grbu Hrvatskog planinarskog saveza.
Motiv Kleka također se nalazio i na prigodnoj poštanskoj marki koju je Jugoslovenska pošta izdala povodom obilježavanja 100. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj (1874. – 1974. god.).
Povodom obilježavanja 150. obljetnice planinarstva u Hrvatskoj, na prijedlog Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatska pošta izdat će 15. oktobra 2024. godine prigodnu poštansku marku s motivom planine Klek.

Naslovna slika: Vrh Kleka (1181 m/nv) označen je željeznim stupom



Klobuk – “Sveto brdo”

Brdo Klobuk nadmorske visine 478 m nalazi se u blizini granice Bosne i Hercegovine sa Republikom Hrvatskom i udaljeno je oko 10 km zapadno od grada Ljubuškog. Prema kazivanju mještana za vrijeme vladavine Osmanlija na Klobuku su se okupljali vjernici kršćani radi molitve i obreda. Pretpostavlja se da je na vrhu brda nekada stajala crkva sv. Marka pa iz tog razloga narod u ovom kraju vrh naziva Markovište, a Klobuk smatra “svetim brdom“.
Ovo brdo po prvi put smo posjetili 2008. godine na čije smo tjeme pristupili stazom zaraslom u grmlje i preko oštrog kamenjara. I pored toga za vrijeme uspona uživali smo u prekrasnim razgledima na okolna brda, polja, sela i rijeku Mlade – to je bila nagrada za naš trud. Danas je puno lakše pristupiti na vrh ovog brda, naime 2013. godine je urađena pješačka staza, sagrađena zavjetna kapelica i postavljen veliki križ. Brdo Klobuk zrači nekom posebnom energijom koja oduševljava svakog tko na njega kroči.
Na Klobuku nisu vršena arheološka iskopavanja i zvuči gotovo nevjerojatno da su na području Ljubuškog kroz čitavu povijest organiziranog arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, provedena tek četiri opsežnija istraživačka zahvata: dva u Docima (Vitina) 1893. i 1956., Ć. Truhelka i D. Sergejevski, jedno u Dračevici (Donji Radišići) 1894., F. Fiala, i jedno na Gračinama (Humac) 1977. – 1980. godine, I. Bojanovski.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Brdo Klobuk nalazi se tačno na prijelazu krševitog dijela Bekije (područje Imotskog i Gruda) u pitomiju Nahijsku nizinu vitinjskih i ljubuških polja. Poput neke ogromne kamene piramide ovo brdo dominira okolnim krajolikom. U njegovoj okolici smjestilo se 12 naselja a najveće je istoimenog naziva kao i brdo – selo Klobuk. Selo je smješteno na nadmorskoj visini 110 m u podnožju brda na sjevernoj strani. Također na sjeveroj strani brda nalazi se spilja Jazvina i tri vrela: Rakovik poviše sela Osoje, Borje iznad Kapel Mahale i Čuljkovo vrelo prije sela Borasi.
Šire područje Klobuka karakterizira blaga mediteranska klima s blagim i kišovitim zimama, te toplim i suhim ljetima s velikim brojem sunčanih dana.
Ljudi iz ovog kraja bave se poljoprivrednom proizvodnjom: vinogradarstvom, voćarstvom, povrtlarstvom i stočarstvom. Ovo područje je poznato po kvalitetnom vinu spremljenom od blatine i žilavke kao i od nekih drugih sorti grožđa. Također vrijedi spomenuti i proizvodnju povrća u plastenicima, med, suhe smokve, kozji sir i duhan.

Kroz selo Klobuk protiče rijeka Mlade. Njene bistre vode i krajolik koji je okružuje, čine je jednim od najljepših dijelova ovog kraja. Naziv rijeke Mlade je stranog porijekla koja potječe od turske riječi “Maddel Irmak”, što znači “Prokop Rijeka” i odnosi se na rijeku ponornicu, a kasnije se ova riječ razvila u današnji naziv – Mlade.
Nizvodno od sela Klobuk rijeka Mlade gradi nekoliko lijepih sedrenih kaskada i nakon kraćeg mirnog toka formira vodopad Koćušu. Rijeka Mlade je dio sistema rijeka ponornica: Tihaljina – Sita – Mlade – Trebižat koje čine jedinstvenu hidrološku cjelinu u dužini od 51 km od izvorišta u Peć Mlinima do ušća u Neretvu.

Zanimljivo je da se na području Ljubuškog nalaze brojna arheološka nalazišta iz drevne hercegovačke graditeljske ostavštine, od kojih mnoga datiraju još iz prapovijesti, rimskog vremena i srednjeg vijeka. Prema podacima iz Arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine na ovom području registrirano je, locirano i opisano oko 120 arheoloških nalazišta koja ispunjavaju dug vremenski okvir od neolitika do kasnog srednjeg vijeka (od 6000. god. pr.n.e. do 16.-17. stoljeća).
Na prostoru zapadne Hercegovine, postoji čitav niz prapovijesnih, do sada gotovo neistraženih gradina koje sadrže obilje pokretne građe ilirsko-helenističkih obilježja iz kasnijeg željeznog doba.

Prapovijesne građevine na hercegovačkom kršu rijetko se danas istražuju zbog nedostatka interesa lokalnih i regionalnih arheologa, što rezultira rijetkim proučavanjem megalitskih prapovijesnih građevina.
Povijesno – arheološke lokalitete na vrhovima brda i planina u Bosni i Hercegovini treba valorizirati i zaštiti od devastacija kao što je izgradnja radarskih stanica i telekomunikacijskih tornjeva za postavljanje baznih stanica mobilne mreže te radiodifuzijske opreme za radio i TV.

Naslovna slika: Brdo Klobuk (478 m/nv) i rijeka Mlade

Orlov kuk na Zelengori

Orlov kuk se nalazi na zapadnoj strani planinskog masiva Zelengore. Smješten je na nadmorskoj visini 1906 m, južno od Kladopoljskog jezera (oko 3,5 km zračne linije). Orlov kuk je markantan i atraktivan vrh čija je sjeveroistočna stijena visoka oko 150 m i široka oko 250 m. Do sada ova stijena alpinistički nije ispenjana.
Naziv Orlov kuk je oronim koji je s jezičkog stanovišta sastavljen od posvojnog pridjeva “orlov” i imenice “kuk”. Prvi član oronima, posvojni pridjev izveden je od imenice orao, naziva najveće ptice grabljivice bosanskohercegovačkih planinskih krajeva (rod Aquila), snažnih pandža i jakog kljuna, simbola snage i junaštva.
Orlov kuk je česti naziv kojim se označavaju visoke i nepristupačne stijene u planinama, gdje su se nekad nalazila staništa orlova, koja su danas tako prorijeđena da ih treba posebnim zakonom zaštiti.
Na mnogim stjenovitim vrhovima u Bh. planinama u posljednje dvije decenije izgrađeno je 25 ferrata koje ugrožavaju prirodno stanište orlova i sokolova – kraljeva nebeskih visina. Osim pticama, narušen je i mir jako plašljivim divokozama kojima su krševite stijene također njihovo stanište. Orlovi, sokolovi i divokoze su među rijetkim divljim životinjama, kojima se može ponositi svaka zemlja ako ima visoke planine kao što mi imamo i treba ih čuvati kao vrijedne dragulje za buduće naraštaje.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarski uspon na vrh Orlov kuk

Najpogodniji pristup na Orlov kuk je od Oblja udaljenog od Kalinovika oko 10 km. Na Oblju treba skrenuti sa regionalnog puta Kalinovik – Ulog – Nevesinje na odvojku lijevo u selo Ravnice. Dalje nastaviti lokalnom cestom (oko 3 km) djelimično asfaltiranom kroz Suho polje (1081 m/nv). Pokraj puta su dvije srednjovjekovne nekropole sa stećcima. Nakon toga stiže se do posljednjih seoskih kuća gdje treba parkirati automobil. Od kuća nastaviti sa pješačenjem za Kladopoljsko jezero. Put u početku vodi kroz Javorni Do do izlaska na prostrano Kladovo Polje gdje je nekad bila velika farma goveda a danas tu stoje samo ruševne zgrade govedarnika. U blizini prve zgrade nalazi se bunar Krupac pored kojeg je veliko kameno pojilo za stoku. Malo dalje od bunara smještena je treća po redu srednjovjekovna nekropla sa stećcima. Na ovom području zanimljivo je vidjeti jedno stablo koje raste usred polja, dok svuda naokolo nema niti jednog drveta.
Od polazne tačke na Oblju (1135 m/nv) do Kladovog Polja (1368 m/nv) i dalje prema Kladopoljskom jezeru postoji rijetka i izblijedila planinarska markacija duž poljskog puta (pogodan za terenska motorna vozila) koji se pri kraju polja (na južnoj strani) obara niz veću strminu u dugu i široku dolinu gdje je na Čengića bari (1376 m/nv) smještena četvrta po redu srednjovjekovna nekropola sa stećcima. Nekropola broji oko 60 stećaka. Nekoliko većih stećaka ukrašeno je reljefnim motivima kao što je scena lova na jelena, igra kola, štita s mačem, križevi i drugi ukrasi. Nekropola je proglašena nacionalnim spomenikom BiH (2010. god.) i uvrštena je na Listi svjetske kuturne baštine UNESCO (2016. god.).
Od nekropole na Čengića bari krenuti na istok čobanskom stazom preko pašnjaka i pokraj lokvi s vodom do ulaska u dolinu kojom teče potok. Nastaviti stazom uzvodno pored potoka do Kladopoljskog jezera iz kojeg otiče. Jezero leži u klancu na nadmorskoj visini 1350 m, stiješnjeno između strmih stijena Muravskih strana (1606 m/nv) i Planinice (1583 m/nv). Sa svih strana je obraslo bujnim šašom i drugim barskim biljkama od kojih se ističe žuti lokvanj. Na dnu jezera leže drvene klade. Oko jezera i u polju na kilometre nema šumske vegetacije što upućuje da su u prošlosti ovdje bili veliki kompleksi šuma ili je pored jezera vodio put kojim su se prevozile klade (balvani, trupci). Po ovim kladama su jezero i polje dobili ime. Jezero je dugo 250 m, široko 100 m i duboko 9 m.

Od Kladopoljskog jezera krenuti stazom na jugoistok dolinom ispod Muravskih strana.
Nakon izlaska iz doline stiže se ubrzo na raskrižje staza za Rukav i Masnu baru. Staza za Rukav vodi lijevo na Veliku Leliju (2032 m/nv) – najviši vrh planine Lelije, a staza desno vodi preko Masne bare i Vita bare na Štirinsko jezero (1672 m/nv). Sa tog raskrižja po prvi put sasvim jasno se vidi Orlov kuk i njegova impozantna sjeveroistočna stijena koja može poslužiti za orijentir jer dalje ka vrhu nema nikakve utrte staze niti je markirana.
Od tog mjesta treba krenuti na jug idući desnom stranom polja tik ispod stijena vrha Velike Ledenice (1678 m/nv) sve do katuna Pod Orlovcem (1582 m/nv) gdje su nekad bile smještene čobanske kolibe. Od katuna krenuti na jugozapad pokraj vrela u pravcu prijevoja lijevo od kote 1749 m. Dalje od prijevoja slijedi završni uspon u početku priječenjem stjenovitog grebena a kasnije strmom padinom izaći na vrh Orlovog kuka (1906 m/nv). Tjeme vrha je obilježeno sa trigonometrijskim stupićem i kamenom piramidom.
Pogled sa Orlovog kuka je izuzetan na mnoge vrhove u središnjem masivu Zelengore (2014 m) kao i na vrhove susjedne planine Lelije (2032 m). Također vide se i mnoge planine u BiH: Maglić (2386 m), Volujak (2336 m), Lebršnik (1985 m), Crvanj (1920m), Prenj (2103 m), Visočica (1967 m), Bjelašnica (2067 m) i Treskavica (2086 m). 
Pristup od Oblja na Orlov kuk vodi pravcem: Suho Polje – Javorov Do – Kladovo Polje – Kladopoljsko jezero – katun Pod Orlovcem i ukupno sa pauzama za odmor traje 5 sati hoda, a isto toliko je potrebno i za povratak zbog velike udaljenosti od početne tačke. U svakom slučaju ova izazovna i lijepa planinarska tura ukupno traje 10 sati hoda.
U ljetnom periodu potrebno je ponijeti dovoljne količine vode za piće jer voda iz bunara na Krupcu nije bakteriološki ispravna, ali postoje dva vrela koja nisu puno izdašna i moguće je da presuše, prvo vrelo je odmah iznad obale Kladopoljskog jezera na sjevernoj strani a drugo vrelo je iznad katuna Pod Orlovcem na jugozapadnoj strani. Nije viška ponijeti gps uređaj ili kompas i topografsku kartu radi lakše orijentacije na terenu. Ipak od svega je najvažnije da ova planinarska tura bude izvedena po lijepom vremenu.
Vrh Orlov kuk je rijetko posjećen od strane planinara a pažnju privlači još nekoliko vrhova na Zelengori: Drhtar (1970 m), Dumoš (1882 m), Veliki Zimomor (1815 m), Todor (1949 m), Kalelija (1979 m), Munjac (1895 m), Videž (1864 m), Velika Košuta (1872 m) i Treskavac (1803 m). Svi ovi vrhovi su veoma izazovni ali su također rijetko posjećeni zbog velike udaljenosti i nedostatka markiranih planinarskih staza koje vode do njih.        

Vrhovi u Bosni i Hercegovini koji su dobili naziv po orlovima

01. Orlov kuk (1906 m) na Zelengori južno od Kladopoljskog jezera.
02. Orlov kuk (1753 m) na Čvrsnici, istočno od ski-centra Blidinje.
03. Orlov kuk (1712 m) na Treskavici, južno od Lukavca.
04. Orlov kuk (1350 m/nv) na Vranješi, sjeveroistočno od Kifinog Sela.
05. Orlov kuk (1252 m) na Treskavici, sjeverozapadno od sela Šivolji.
06. Orlov kuk (966 m) na Radovanu, sjeverozapadno od Posušja.
07. Orlov kuk (750 m) iznad Fatničkog polja, istočno od sela Fatnica.
08. Orlov kuk (726 m) kod Glavatičeva, sjeverno od Gornjeg Sela.
09. Orlov kuk (502 m) pod Veležom, sjeveroistočno od sela Livač.
10. Orlinka (1703 m) pod Veležom, najviši vrh Velikog Rujišta.
11. Orlinka (594 m) pod Veležom, južno od sela Kuti.
12. Orlovina (1530 m) najviši vrh planine Kalin.
13. Orlovina (1481 m) kod Gacka, zapadno od sela Gradina.
14. Orlovina (1132 m) u Borču, na lijevoj strani Neretve kod sela Pločnik.
15. Orlić (995 m) kod katuna Višnjevlje, na lijevoj strani kanjona Rakitnice.
16. Orlić (876 m) kod Sarajeva, jugoistočno od Vogošće.
17. Orlović (1600 m) na planini Baba, jugozapadno od Gacka.
18. Orlović (701 m) na planini Velika Žaba, sjeveroistočno od sela Praovice.
19. Orlovište (1054 m) kod Nevesinja, istočno od mosta Ovčiji Brod na rijeci Zalomki.
20. Orlovača (1959 m) na Zelengori, jugozapadno od Ljubinog groba.
21. Orlovača (1942 m) na Čvrsnici, istočno od Masne luke na Blidinju.
22. Orlovača (1560 m) na Ljubuši, jugoistočno od sela Zvirnjača.
23. Orlovača (1291 m) na Raduši, istočno od Vilića gumna.
24. Orlovača (1010 m) na Gosinoj-planini, sjeverno od sela Petovići.
25. Orlovača (711 m) kod sela Boljkovići, sjeverozapadno od rijeke Lepenice.
26. Orlovača (620 m) kod sela Šagolji, sjeveroistočno od Buturović polja.
27. Orlovača (592 m) kod Sarajeva, na ušću rijeke Mošćanice u Miljacku – na Darivi.
28. Orlica (1543 m) na Treskavici, zapadno od sela Godinja – iznad vrela Željeznice.
29. Orlica (930 m) na Ilijinom brdu, sjeveroistočno od sela Orahov Do.
30. Orlac (560 m) između sela Zavratnice i Hondići, sjeverno od Jablaničkog jezera.
31. Orlovac (1962 m) na Zelengori, sjeveroistočno od Orlovačkog jezera.
32. Orlovac (1525 m) na Bjelašnici, južno od katuna Gradina – kod sela Umoljani.
33. Orlovac (1505 m) na Ravašnici-planini, istočno od sela Donje Ravno.
34. Orlovac (1485 m) na Dinari (na granici BiH i HR), južno od Bosanskog Grahova.
35. Orlovac (1379 m) na Bjelašnici, sjeveroistočno od pećine Megara (Kuvija).
36. Orlovac (1300 m) na Sitnici-planini, sjeverno od sela Bujuša.
37. Orlovac (1296 m) na Radovanu, sjeveroistočno od sela Balabani.
38. Orlovac (1288 m) na Glavicama, sjeveroistočno od sela Slabojev Do.
39. Orlovac (1261 m) na Sitnici-planini, sjeverozapadno od sela Zvijerina.
40. Orlovac (1224 m) kod Trnova, sjeverno od sela Ilovice.
41. Orlovac (1107 m) na Tmor-planini, jugozapadno od sela Gunjani.
42. Orlovac (981 m) m) na desnoj strani rijeke Bijela, zapadno od sela Čeružići.
43. Orlovac (950 m) kod Nevesinja, istočno od Kifinog Sela.
44. Orlovac (873 m), kod Prače, južno od sela Datelji.
45. Orlovac (868 m), kod Sarajeva, na lijevoj strani rijeke Mošćanice.
46. Orlovac (794 m) kod Sarajeva, iznad Brekinog potoka – blizu lovačke kuće.
47. Orlovac (717 m), kod Mostara, sjeverno od sela Vihovići.
48. Orlovica (846 m) na Ilijinom brdu, sjeverozapadno od sela Orahov Do.
49. Orlov kuk (1906 m) na Zelengori, južno od Kladopoljskog jezera.
50. Orlokuk (1392 m) na Lib-planini, južno od sela Kongora.
51. Orlokuk (1323 m) na Kovač-planini, zapadno od sela Mokronoge.
52. Orlov kamen (1517 m) na Žepskoj-planini, sjeverno od sela Žepa.
53. Orlov kamen (992 m) na desnoj strani kanjona Prače, istočno od sela Otričevo.
54. Orlova glava (1453 m) na Zelengori, kod Paleži na desnoj strani Džafer potoka.
55. Orlova glava (1424 m) na sarajevskom Ozrenu, zapadno od Crepoljskog.
56. Orlinjak (604 m) na Borja-planini, jugozapadno od sela Bubići kod Teslića.
57. Orli gradac (1106 m), na lijevoj strani kanjona Neretve, sjeverno od Uloga.
58. Orlosjed (1246 m) kod Gacka, jugozapadno od sela Donji Bahori.
59. Orlosjed (1194 m) sjeverno od sela Kljuna, na području Izbišno.  
60. Orlosjed (1055 m) na Zečku, sjeverozapadno od sela Berkovići.
61. Orlosjed (920 m) na desnoj strani kanjona Čehotine, zapadno od sela Veselice.
62. Orlovo brdo (950 m) kod sela Luke, sjeveroistočno od Sokolca.
63. Orao brdo (960 m) kod Stjenica, južno od sela Burati.
64. Orlovska kosa (724 m) u Daničićima, sjeverno od sela Orlovice.
65. Orlova greda (969 m) kod Drvara, sjeverozapadno od sela Hrnjadi.
66. Orlovice (583 m) kod Konjica, sjeverno od ušća rijeke Bijele u Neretvu.
67. Orlina (1076 m) kod Trnova, iznad sela Mijanovići.
68. Orlova stijena (1450 m), na Romaniji, jugoistočno od Štacije.

Literatura:
Topografske karte R = 1 : 25.000, Bosna i Hercegovina
Izdanje: Vojnogeografski institut, Beograd, 1975. god. 

Naslovna slika: Orlov kuk na Zelengori (1906 m/nv)

Dugo Polje na Bjelašnici

Dugo Polje je smješteno na južnim padinama planinskog masiva Bjelašnice na nadmorskoj visini 1480 m. Dugačko je oko 5 km a široko od 250 – 500 m. Pruža se pravcem istok-jugozapad. Okruženo je mnogim visokim vrhovima, na sjevernoj strani nalaze se Šiljata glavica (1737 m), Obla glav. (1816 m), Strug (1791 m) i Vaganj (1908 m), a na južnoj strani Bešlića glav. (1532 m), Veliki vrh (1726 m), Saruk (1726 m), Kobilica (1826 m) i Javorska glav. (1651 m).
U središnjem dijelu gdje je Dugo Polje najšire (na ulazu u Grkaricu), nekad je bio katun (mahala, stan) s mnogim stočarskim kolibama, danas je tu svega jedna koliba i jedna nešto niže od Crvene lokve pod Boračem (sjeverno od vrha Kobilice). Ove dvije kolibe su ponovno sagrađene u novije vrijeme.
Dugim poljem prolazi makadamski put koji povezuje mnoga bjelašnička sela na području općine Trnovo i općine Konjic. Sela su smještena na nadmorskoj visini od 1010 m – 1451 m. U zimskom periodu put je zatvoren za saobraćaj.
Dugo Polje je pogodna ishodišna tačka za planinarenje i uspon na mnoge vrhove na južnoj i jugozapadnoj strani Bjelašnice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Dugo Polje je pogodna ishodišna tačka za uspon na mnoge vrhove a među njima je izazovni Krvavac (2062 m) – drugi najviši vrh Bjelašnice. Pristup na ovaj vrh je iz sela Umoljani, pravcem: katun Gradina – Crveni klanac – Crvena lokva – katun Dugo Polje – česma na vrelu Grkarica – prijevoj Greda – vrh Krvavac (3 sata i 30 minuta hoda).
U ljetnom periodu na Krvavac se može pistupiti direktno sa Dugog polja iz dva pravca, prvi vodi pokraj katuna i česme u Grkarici na Gredu a drugi od Crvene lokve preko Požarnog dola (pokraj nekropole s križem) i vrha Strug također na Gredu. 
Prijevoj Greda je nezaobilazna tačka za pristup na vrh Krvavac ali i za druge vrhove poredane jedan za drugim na visokom i jako dugom grebenu kojim se može za oko 4-5 sati hoda pristupiti na Opservatoriju (2067 m) – najviši vrh Bjelašnice.
Na ovom grebenu, svojom nadmorskom visinom ističu se sljedeći vrhovi: Vjetreno brdo (1968 m), Žuljsko brdo (1986 m), Mali Strug (1923 m), Veliki Strug (2026 m) i Žuti cvijet (2032 m). Sa Krvavca i svih navedenih vrhova pružaju se izuzetni vidici na Dugo Polje i Ivanovo Polje te na središnji dio Bjelašnice gdje su smješteni pl. kuća na Sitniku (1735 m) i pl. dom na Mrtvanjskim Stanarima (1585 m), do kojih se može stići planinarskom markiranom stazom sa Grede.
Također se vide i mnoge planine u BiH i CG: Jahorina, Treskavica, Visočica, Durmitor, Maglić, Bioč, Volujak, Lebršnik, Zelengora, Lelija, Baba, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Raduša, Bitovnja, Vranica, Vitreuša, Zec i Vlašić.   

Makadamski put koji prolazi Dugim poljem je na relaciji: Olimpijski ski-centar “Bjelašnica” u Babinom dolu – Štini Do – Ština lokva – Ivanovo Polje – Razošlje – Dugo Polje – Mrkovalje – Hajdučki Do – Prijevorac – Raški Do – Delića Polje – Vrdolje – Džepi (kod Konjica). U zimskom periodu ovaj put je zatvoren za saobraćaj. Put povezuje mnoga bjelašnička sela smještena na području općine Trnovo i općine Konjic. Sa ovoga puta se račvaju makadamski odvojci za prilaz automobilom u sljedeća naselja:
1. odvojak, nalazi se blizu česme na vrelu Stubo (1590 m/nv) pod vrhom Javorak (1681 m/nv) i vodi lijevo u selo Lukavac (1330 m/nv).
Napomena: Nakon odvojka za Lukavac u neposrednoj blizini je i odvojak koji vodi desno iznad Štine lokve (1600 m/nv) odakle se penje mnogim serpentinama do Meteorološke stanice – na najvišem vrhu Bjelašnice (2067 m/nv).
2. odvojak, nalazi se na samom izlazu Ivanovog polja kod bivšeg katuna Gornji Rašenovići (1490 m/nv) i vodi lijevo u sela: Elezovići (1373 m/nv), Umoljani (1353 m/nv), Milišići (1400 m/nv), Brda (1350 m/nv), Kramari (1250 m/nv), Šabići (1150 m/nv) i Rakitnica (1160 m/nv).
3. odvojak, nalazi se kod Crvene lokve u Dugom polju (1480 m/nv) i vodi lijevo kroz Crveni klanac i preko katuna Gradina (1498 m/nv) u selo Umoljani (1353 m/nv), pogodan je samo za terenska motorna vozila.
4. odvojak, nalazi se na samom izlazu Dugog polja odakle započinju pašnjaci na Hajvazu i Mrkovalju (1486 m/nv) i vodi lijevo u selo Gornji Lukomir (1451 m/nv).
5. odvojak, nalazi se na samom izlazu Raškog dola (1300 m/nv) i vodi lijevo pod Lovnicom u selo Čuhovići (1360 m/nv).
Napomena: Nakon odvojka za Čuhoviće u neposrednoj blizini je i odvojak koji vodi desno preko Jasena i Zelene Njive u mjestašce Tarčin, pogodan je samo za terenska motorna vozila.
6. odvojak, nalazi se na Jelici (1150 m/nv) kod hair-česme od koje lijevi krak vodi preko Kiriđijske gomile u selo Čuhovići (1360 m/nv) a desni krak u selo Blace (1200 m/nv).
7. odvojak, nalazi se u selu Vrdolje (1010 m/nv) i ujedno je posljednji na ovom makadamskom putu.
Napomena: Od Vrdolja makadamski put nastavlja u selo Džepi (793 m/nv) od kojeg je dalje ka Konjicu asfaltiran i prolazi pokraj Željezničke stanice Stari Grad (615 m/nv) te se mnogim serpentinama spušta u dolinu rijeke Trešanice odakle se u selu Živašnica (330 m/nv) priključuje na magistralni put Sarajevo – Mostar (M-17).

Naslovna slika: Bjelašnica, Dugo Polje (1480 m/nv)

Planinsko cvijeće (4. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. 
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Lipnica, Javorje (1429 m/nv)

Subrin amfiteatar na Orjenu

Subrin amfiteatar je jedan od najsurovijih kutaka u cjelokupnom planinskom masivu Orjena i ujedno je najzanimljiviji reljef u primorskim Dinaridima. Nalazi se na sjeverozapadnoj strani vrha Subra. Čine ga vrhovi Kabao (1553 m/nv), Subra (1679 m/nv) i Domiter (1593 m/nv). U podnožju ova tri vrha je ledenjačka dolina (cirk, valov) oivičena grmljem i rijetkom šumom bukve i munike. Mještani sela Kruševice i Vrbanj ovaj amfiteatar zovu i Markov koš.
U amfiteatar može se pristupiti planinarskom markiranom stazom iz sela Vrbanj (1009 m/nv). Ovom stazom se ujedno može pristupiti i na vrh Subre. Uspon je zahtjevan. Na eksponiranim mjestima u gornjem dijelu staze za osiguranje je postavljena sajla pričvršćena klinovima za stijenu.
Moćna stjenovita litica koja čini zid Subrinog amfiteatra visoka je oko 300 m i široka oko 800 m i oduvijek je bila veliki izazov penjačima. Slovenski alpinisti su u ovoj stijeni ispenjali nekoliko prvenstvenih smjeri. Kasnije su neke od tih smjeri ponovili Crnogorski alpinisti.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Orjen je planina u jugozapadnoj Crnoj Gori, u zaleđu Bokokotorskog zaljeva. To je najviša planina primorskih Dinarida i cjelokupnog priobalja, s obje strane Jadranskog mora. Smještena je na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najveći dio planine nalazi se na teritoriji Crne Gore. Najviši vrh Orjena je Veliki ili Zubački kabao (1894 m/nv) a najposjećiniji vrh je Subra (1679 m/nv) sa kojeg se pružaju razgledi na mnoge planine Crne Gore, istočne Hercegovine, srednje Dalmacije a vidi se i jedan manji dio albanske obale mora. Jedan dio Orjena na području Općine Herceg-Novi je proglašen Parkom prirode (od 2018. god.).   

Na reljef Orjena, od velikog je utjecaja bilo posljednje ledeno doba, koje je iza sebe ostavilo veliko područje ljutog krša, dubokih jama i škrapa ali ima i dijelova s pitomijim pejzažem i zelenilom. Orjen je bezvodna planina iako se nalazi u najkišovitijem području Europe (Crkvice – preko 5000 mm oborina). Zbog sastava tla dominantno krečnjačkih stijena, sva voda s planine ponire i ne zadržava se na površini. Najveća vodena površina na planini je Orjenska lokva (1520 m/nv), prečnika oko 30 m u podnožju najvišeg vrha Orjena.

Među lokalitetima geo-nasljeđa na Orjenu vrijedi posjeta Markovom košu u kojem dominira visoka i duga litica koja formira Subrin amfiteatar, poznata po alpinističkim usponima, a naročitu pažnju privlače Zmajevo ždrijelo (u istočnom dijelu amfiteatra Subre), Snježna jama u Markovom košu (na sjevernoj strani Subre), Vilino guvno, Dragova jama i Nikolina jama (na južnim padinama Subre) o kojima narod u selima na Orjenu pripovjeda zanimljive legende. 

Pristup na Subru od pl. kuće ”Vrbanj”

Vrbanj je prostrana kraška ravan ispod najviših vrhova Orjena, s planinarskom kućom na sjecištu triju prilaznih cesta, iz Hercegnovog 24 km, Risna 30 km i Trebinja 32 km. Planinarska kuća na Vrbanju smještena je usred polja, oko 100 m jugoistočno od raskrižja (kod cisterne za vodu). Okružena je s nekoliko stabala. Objekat je sagrađen krajem 19. stoljeća kao austo-ugarska kasarna. U doba Kraljevine Jugoslavije bila je u njoj smještena žandarmerijska stanica. Godine 1938., objekat su kupili dubrovački planinari i preuredili u planinarsku kuću. U Drugom svjetskom ratu objekat je devastiran. Obnovljen je 1950. godine, a kasnije još nekoliko puta. Pl. kuća raspolaže sa kuhinjom, trpezarijom i 30 ležaja. Vodom se opskrbljuje iz cisterne, a elektrikom iz vlastitog agregata. Pl. kuća “Vrbanj” je pod upravom HPD ”Dubrovnik”.
U blizini pl. kuće je nekoliko seoskih kuća. Na širem području Vrbanja nekad je bio veći broj katuna (ljetna stočarska naselja): Krnji Do, Nugline, Kape, Pod Duge, Vrbanj, Žukovica, Kruška, Mihaljev Do, Bratostan, Prodoli, Vučji Do i Poljice. U potrazi za boljim životom gorštaci su se raselili, a blago rasprodali. O tom prohujalom vremenu kada je na ovom prostoru u ljetnom periodu bujao život danas svjedoče ruševni ostaci stočarskih koliba i torova.
Od pl. kuće “Vrbanj” može se pristupiti planinarskim markiranim stazama na najviši vrh Orjena – Veliki ili Zubački Kabao (1894 m/nv) preko Orjenskog sedla (3 sata i 30 minuta hoda) i na vrh Subra (1679 m/nv) preko Markovog koša – Subrinog amfiteatra (4 sata hoda).
Staza od pl. kuće “Vrbanj” na vrh Subre u početku vodi na jugoistok, pravcem: Mokri do (ili Rujište) – katun Žukovica (izvor!) te dalje na jug u Markov koš (ili Subrin amfiteatar) iz kojeg slijedi zahtjevan uspon preko sipara te preko stjenovitih skokova i polica do izvora Kapavica u zapadnom dijelu amfiteatra. Od izvora dalje siparom gore na stjenoviti prijevoj između Kabla (desno) i Subre (lijevo). Od sedla skrenuti lijevo i zaobići veliku vrtaču. Dalje gore razvedenim terenom na vrh Subre.     
Sa vrha Subre može se dalje nastaviti planinarskom markiranom stazom preko Dubokog dola i Kamenske ravni u planinarski dom ”Za Vratlom” (1160 m/nv), 2 sata hoda, u kojem se može prenoćiti ili nastaviti sa silaskom do zaseoka Borići (798 m/nv) 1 sat hoda, gdje se nalazi parking za automobile ispred bivšeg motela udaljenog oko 3 km od sela Kameno. U ovom slučaju planinarska tura od Vrbanja preko vrha Subre do Borića traje 8 – 9 sati hoda ukupno s pauzama za odmor, razgledanje i fotografiranje. 

Naslovna slika: Subrin amfiteatar na Orjenu

Park-šuma Marjan u Splitu

Marjan je brdo koje predstavlja jedan od glavnih simbola grada Splita. Često je bio opjevan od splitskih pjesnika a najpoznatiji je po hrvatskoj domoljubnoj pjesmi “Marjane, Marjane”.
U skladu sa Zakonom o zaštiti prirode Marjan je još 1964. godine proglašen park-šumom kako bi se što bolje očuvalo njegovu floru, faunu i prirodno – kulturološke znamenitosti. Park-šuma Marjan je velika zelena površina koja se smjestila gotovo u sam centar grada. Marjan popularno nazivaju “plućima grada” zbog borove šume koja zauzima više od polovice njegove površine.
Od 2005. godine, park-šumu Marjan štiti Javna ustanova za upravljanje park-šumom Marjan, a njena djelatnost je zaštita, održavanje i promicanje Marjana u cilju očuvanja i zaštite izvornosti prirode, te približavanje prirodnih vrijednosti Marjana korisnicima prostora – građanima i turistima.
Doći u Split, a ne popeti se na najviši vrh Marjana – Telegrin, odakle se pruža najljepši pogled na grad i njegovo okruženje, bio bi veliki propust. Stoga, po dolasku u Split vrijeme do polaska trajekta za otok Vis iskoristili smo da posjetimo park-šumu Marjan i napravimo jednu lijepu pješačku kružnu turu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Park-šuma Marjan smješten je na brdu Marjan i poluotoku istog imena a nalazi se zapadno od Splita u blizini stare jezgre grada. Dužina mu je oko 3,5 km, a najveća širina oko 1,5 km. S južne strane na Marjanu je poluotočić Sustipan, koji zatvara zajedno sa Marjanom gradsku luku. Sam Marjan je smješten tako da sa zapadne i sjeverne strane čini prirodni valobran Kaštelanskom zaljevu. Najviši vrh Marjana nosi ime Telegrin i na nadmorskoj je visini od 178 m. Ukupna površina Marjana je oko 340 ha.
Naziv Marjan pojavljuje se još u 8. stoljeću, a od tada i datiraju najstariji nalazi ljudskog života u njegovom južnom dijelu. Zaštita šume započela je već u 14. stoljeću, kada je gradsko vijeće u Splitu odlučilo stati na kraj sječi i devastaciji Marjana. Kasnije, za vrijeme mletačke vladavine i turskih pohoda dolazi do zanemarivanja brige o ovom prostoru, a sječa, palež i ispaša potpuno su uništile prostor i ogolile ga. Pošumljavanje devastiranog Marjana započinje krajem 19. stoljeća, na inicijativu splitskih prirodoslovaca.
Park-šuma Marjan, jedno je od najljepših mjesta za posjetiti u Splitu. Brojni posjetitelji šetaju Marjanom, te uživaju u njegovoj prirodi, miru i tajnovitosti. Nekad rezidencija monaha, Marjan je danas glavno mjesto za rekreaciju i odmor mnogih građana Splita i turista.

Park-šuma Marjan je posebno zaštićeno područje prirode, veće pejzažne vrijednosti, namijenjeno odmoru i rekreaciji, u kojem su dopušteni samo oni zahvati i radnje čija je svrha njeno održavanje ili uređenje. Kulturni krajolik poluotoka Marjana zaštićen je kao cjelina u kategoriji nepokretnog kulturnog dobra. U istoj kategoriji zaštićena je i Kulturno-povijesna cjelina Meje, kao i Kulturno-povijesna cjelina poluotoka Sustipana s crkvom sv. Stjepana.
Park-šuma Marjan ima i veliku kulturološku vrijednost jer je bogat kulturnim spomenicima od koji su najznačajnije mnogobrojne crkvice i kapele koje nose i veliku povijesnu važnost. Jedna od najznačajnijih je crkvica sv. Jere koja je posvećena zaštitniku Dalmacije, sv. Jeronimu i koja je izgrađena na Marjanu u 15. stoljeću.
Na ovom se području nalaze i tzv. Marjanske vidilice, a riječ je o vidikovcima koji su smješteni na raznim tačkama Marjana i s kojih se pruža prekrasan vidik na okolne otoke, planine i more. Jedna od najpopularnijih vidilica, nalazi se na istočnoj strani i omogućuje lijep pogled na grad Split. Također su popularne i vidilice iznad Crkve sv. Jere i sa zapadnog vrha Marjana jer se s njih mogu vidjeti otoci Brač, Šolta, Hvar i Čiovo, a ponekad, čak i otok Vis. 

U obuhvatu Park-šume Marjan nalaze se još i Lučica Špinut, bazen Jadran i Lučica Jadran, park Zvončac i park Sustipan. Na Marjanu se nalazi nekoliko poznatih plaža, te čitavi niz rekreativnih i sportskih sadržaja, među kojima se ističu Jerolimske i Šantine stijene gdje je uređeno alpinističko penjalište.
Brojne važne kulturne institucije također su našle svoje mjesto na Marjanu: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Galerija Meštrović, Meštrovićeve Crikvine-Kaštilac, Mediteranski institut za istraživanje života, Institut za okeanografiju i ribarstvo, Botanički vrt, Zoološki vrt i Hidrometeorološka opservatorija.

Posjetili smo Park-šumu Marjan i napravili jednu lijepu pješačku kružnu turu pravcem: Obala Hrvatskog narodnog preporoda (Splitska riva) – Šperun ul. – Senjska ul. – Palmina ul. – Šetalište Luke Botića – Crkva sv. Nikola – Hidrometeorološki opservatorij – Prirodoslovni muzej i zoološki vrt – Kolombatićevo šetalište – vrh Telegrin – Marjanski put – Marangunićevo šetalište – Crkva Gospa od Betlema – Crkva sv. Jere – Karepića kula (spilja / eremitaža) u Šantinim stijenama – Alpinističko vježbalište u Jerolimskim stijenama – Šetalište Ivana Mažuranića – Obala kneza Branimira – Trumbićeva obala – Spitska riva.
Tura je trajala 3 sata, ukupno sa pauzama za razgledanje i fotografiranje pejzaža, povijesnih objekata i zanimljivih mjesta.

Naslovna slika: Park-šuma Marjan. Pogled na Crkvu sv. Jere pod Šantinim stijenama.

Carev Do na Magliću

Ovo je jedna stara čobanska priča vezana za Carev Do. Nekad davno su čobani iz sela Mratinja izabrali jednoga između sebe da im bude predvodnik. Bio je to najjači i najspretniji momak od sviju njih. Svi čobani su ga poštovali. Kako je osjetio da mu raste moć, taj se momak bio toliko osilio te počeo tražiti da mu se potpuno pokore. S obzirom da je bio jak niko mu se nije smio zamjeriti. Ali kad prohtjede, da ga carem nazivaju i kao cara dvore, nezadovoljni takvim njegovim ponašanjem digoše se čobani i u ljutnji ubiše ga, baš u ovom dolu. Od tada je ime dolu “Carev Do”.
Ovu priču koja pripovjeda o tome kako je Carev Do dobio ime čuo sam od Novice Ćalasana iz Mratinja, čuvara Trnovačkog jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Carev Do nalazi se na nadmorskoj visini od 2042 m i udaljen je oko 2 km zračne linije jugoistočno od najvišeg vrha Crnogorskog Maglića (2388 m/nv). Carev Do je prostrana uvala dugačka oko 800 m, a široka oko 100 m, položitih strana i jakih oblih rubova.
U središnjem dijelu dola je veća lokva vode a u vršnom dijelu je vrelo koje nikad ne presuši. U ljetnom periodu Carev Do je prekriven gustim busenom trava i raznobojnim planinskim cvijećem. Čobani iz Mratinja (selo u dolini rijeke Pive) izgonili su svoju stoku ovce, goveda u konje u Carev Do na ljetnu ispašu. Konji su ovdje boravili već od ranog ljeta do kasne jeseni i uživali u beskrajnoj slobodi i sočnoj travi. Ovako je nekad bilo a danas u ovom dolu caruje mir i tišina koju povremeno naruše rijetki planinari na prolasku, hitajući na vrhove Maglića.
Carev Do je dugo godina bio nezaobilazna tačka na pristupu do najviših vrhova Maglića. Sa Bosanskohercegovačke strane na uspon se polazilo od lokve na Dernečištu a sa Crnogorske strane od Mratinja. Planinarske staze iz oba pravca spajale se su na Klekovom Pleću. Od Mratinja pristup je moguć preko Vjeveričinog prodola na Klekovo Pleće ili zaobilazeći Veliko Pleće od Presjeke. Sa Crnogorske strane može se pristupiti i od Trnovačkog jezera planinarskom stazom preko Šarene Lastve do izlaska na Vidikovac gdje se spaja sa markiranom planinarskom stazom iz pravca Carevog dola.
Tako je nekad bilo dok nisu uspostavljena dva nova pristupa koji planinari danas najćeše koriste. Prvi pristup je uspostavljen 1976. godine kada su članovi PSD PTT “Prijatelj prirode“ Sarajevo markirali i uredili osigurani planinarski put. Put vodi od lokve na Dernečištu u početku kroz šumu Haluga a poslije preko pašnjaka na Kamenom od kojeg započinje uspon sjeveroistočnom stranom između dva lednička kotla do izlaska na prijevoj između Crnogorskog i Bosanskog vrha Maglića. Planinari su ovaj putu nazvali “Poštarski put“.
Drugi pristup je uspostavljen 1978. godine kada su članovi GSS Stanica Sarajevo markirali i uredili osigurani planinarski put koji vodi od Prijevora zapadnom stranom direktno na vrh Bosanskog Maglića. Planinari su ovaj put nazvali “Alpinistički put“. 

Za Carev Do vezan je i jedan nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao planinar Branko Karišik – Braco (27) iz Goražda. To se dogodilo 17.3.1979. godine kada je uslijed velike hladnoće i dubokog snijega, od iscrpljenosti, Karišik izgubio svoj mladi život u zagrljaju “bijele smrti”.
Karišik je rođen 22.7.1952. godine u selu Gučevo kod Rogatice. Završio je Višu tehničku školu mašinske struke i radio je kao inženjer u RO ”Pobjeda” Goražde.
O ovoj tragediji svjedoči spomen obilježje u Carevom dolu koje je u znak sjećanja na svog nastradalog člana postavilo PSD “Maglić“ Goražde. Na spomen-ploči pored ostalog u tekstu stoje zapisane i ove riječi:

JOŠ UVIJEK STIJENE I BOROVI KRTI
PRKOSE VJETRU I ”BIJELOJ SMRTI”
JOŠ UVIJEK U OVOJ GORI
NARAŠTAJ SE S PRIRODOM BORI

Naslovna slika: Maglić, oznaka na raskršću za vrelo u Carevom dolu i Trnovačko jezero