Iz dnevnika Brace Babića: Putovanje i pohod na himalajski vrh Mera Peak (6476 m) u Nepalu je trajalo od 12. oktobra do 4. novembra 2009. godine.
Ono što je nas privuklo da učestvujemo u pohodu na Mera Peak je to što se ne radi o standarnoj ruti na koju se masovno ide. Za razliku od trekkinga koji vode prema Everest Base Campu i na vrhove Kala Patthar i Island Peak, gdje putem postoje brojni lođevi, a opskrba rješava jakovima, naš izbor je znatno teži. Teret nose isključivo učesnici pohoda uz pomoć nosača (Sherpe). Naš pohod je organizovan u ekspedicijskom stilu, što podrazumjeva šatore, kuhinju, nosače i ostalu opremu za samostalan boravak u prirodi.
Sa najvišeg tjemena Mera Peak pruža se pogled na pet od ukupno četrnaest himalajskih osamtisućnjaka: Mount Everest (8848 m), Kangchenjunga (8586 m), Lhotse (8516 m), Makalu (8485 m) i Cho Oyu (8201 m).

Autor teksta i fotografije: Braco Babić

Moja dugogodišnja želja da odem u Kraljevinu Nepal i planinarim u najvećem gorju svijeta – Himalajima, ostvarila mi se iznenada. Naime, nakon povratka iz Turske i uspona na vrh Ararat (5137 m), 30.8.2009. godine, po dolasku kući u Sarajevo prijavio sam se za ućešće u pohodu na himalajski vrh Mera Peak (6476 m). Osim mene za učešće u ovom pohodu prijavilo se još četvoro planinara iz Bosne i Hercegovine: Jovo Elčić, Bobana Petrović, Redžep Grabus i Sanja Mitrović.
Pohod je organizovao klub “Extreme Summit Team” iz Beograda koji je svojim uspješnim rezultatima u posljednjih nekoliko godina u regiji unio pravu renesansu odlazaka u svjetska visokogorja. Sa “EST” su išli mnogi penjači iz BiH na vrhove: Island Peak (6189 m), Ama Dablam (6856 m), Aconcagua (6962 m), Cho Oyu (8201 m), Manaslu (8163 m) i Mount Everest (8848 m).
Ono što je nas privuklo da idemo na Mera Peak je to što se ne radi o standarnoj ruti na koju se masovno ide. Za razliku od trekkinga koji vode prema Everest Base Campu, Kala Pattharu ili Island Peaku gdje putem postoje brojni lođevi, a opskrba rješava jakovima, naš izbor je znatno teži. Teret nose isključivo učesnici pohoda uz pomoć nosača (Sherpe). Pohod je organizovan u ekspedicijskom stilu, što podrazumjeva šatore, kuhinju, nosače i ostalu opremu za samostalan boravak u planini. Klasični smjer uspona na vrh je sa sjeverne strane i podrazumjeva nešto više od hodanja po glečeru na velikoj visini. Smjer uspona na vrh zapadnom ili južnom stranom je tehnički teži.
Sa najvišeg tjemena vrha Mera Peak pruža se pogled na pet od ukupno četrnaest himalajskih osamtisućnjaka: Mount Everest (8848 m), Kangchenjunga (8586 m), Lhotse (8516 m), Makalu (8485 m) i Cho Oyu (8188 m). Mera Peak je sa svojih 6476 metara nadmorske visine najviši himalajski vrh na koji je dozvoljen trekking po klasifikaciji Nepal Mountaineering Association (NMA). Na dozvoli za uspon koju smo od njih dobili, visina vrha Mera Peak je 6654 m. Na mapi “Makalu-Barun National Park“ stoji također visina od 6654 m, dok na mapi koje smo kupili u Kathmanduu stoji 6476 m.
Prvi uspon na vrh Mera Peak je bio 20.05.1953. godine, a izveli su ga pukovnik Jimmy Roberts i Sen Tenzing. Region su predhodno istražile britanske ekspedicije početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, prije i poslije uspona na Mount Everest. Članovi tih ekspedicija su između ostalih bili i Edmund Hillary, Eric Shipton i George Lowe.

12.10.2009. Sarajevo – Beograd – London – Delhi

Iz Sarajeva polazimo ujutro u 04 h za Beograd. Na aerodrom “Nikola Tesla” u Surčinu stižemo u podne. U pristanišnoj zgradi aerodroma pridružujemo se ostaku tima u kojem su: Miloš Ivačković – vođa pohoda, Aleksandar Spasić, Sandra Božić (Beograd), Milan Kurilić i Dragan Malinović (Novi Sad). U pohodu nas ukupno učestvuje desetoro i naredna 24 dana družićemo se u dalekom Nepalu. Dalekom, bolje je reći predalekom u šta smo se i sami uvjerili. S obzirom da iz Europe ne postoji direktan let za Kathmandu, tako da iz Beograda putujemo za London (3 sata leta) gdje presjedamo u avion za Delhi.

13.10.2009. Delhi – Kathmandu

Nakon 12 sati leta u Delhi stižemo ujutru u 06 h. Do polaska aviona za Kathmandu narednih 6 sati provodimo u čekaonici za tranzit putnika. Od Delhija do Kathmandua vrijeme nam brzo prolazi (3 sata leta) zbog pogleda iz ptičje perspektive na reljef Indije, ispresjecan moćnim vodenim tokovima, beskrajnim zelenim poljima i snijegom prekrivenih Himalaya. S velikim nestrpljenjem očekujemo da stignemo u zemlju sniježnog leoparda, misterioznog bića Yetti, crvene pande, jakova i legendarnih Sherpi, kako kažu u turističkom vodiču Nepala.
Po dolasku u Kathmanduu dočekuje nas vrućina i dugi redovi za kontrolu i viziranje pasoša. I pored umora od dugog putovanja svi smo dobro raspoloženi i smijemo se Redžepovoj šali u vezi drvorezbarija koje krase enterijer aerodromske zgrade, “Konjičani rezbarili, garant”. Od aerodroma do hotela “Vajra” stižemo minibusom nakon vožnje od pola sata. Zgradu hotela od vanjskog svijeta kriju visoki zidovi i bujno zeleno rastinje po kojima kao u pravoj džungli s grane na granu skakuću majmuni, stanari hotelskog parka. Glavni objekat hotela sa pomoćnim objektima izgrađen je od crvene opeke i rezbarenog drveta tako da cijelo zdanje izgledom podsjeća na stari dvorac. Do svojih soba stižemo stepenicama, usput dahćući natovareni teškim ruksacima i transportnim vrećama jer hotel nema lifta.
U obilazak Kathmandua krenuli smo kasno poslije podne. Grad je utemeljen u 13. stoljeću i prijestolnica je kraljevine Nepal. Smješten je na 1300 metara nadmorske visine u središtu plodne doline na ušću rijeke Baghmati u Bishanmati. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postao je veliki turistički, hinduistički i budistički hodočasnički centar. S gotovo jedan milion stanovnika (s predgrađem i duplo više) nalazi se na neslavnoj listi od deset najzagađenijih gradova u svijetu. Do Thamela popularne turističke i trgovačke destinacija u centru Kathmandua stižemo prašnjavim ulicama zatrpanim gomilama smeća razbacanih na sve strane. Ulice nemaju trotoara pa se pješaci kreću skupa sa automobilima, motociklistima, biciklistima, rikšama, vozi se u oba smjera. Zbog opasnosti da svakog trenutka možemo biti pregaženi refleksi nam rade ko u mačke spremne na skok. I pored toga za divno čudo nema saobraćajnih udesa, svi se osmjehuju i pješaci i vozači i niko se ne svađa i ne ljuti.
S Milošem koji je više puta ranije bio u Kathmanduu obilazimo prodavnice u kojima se prodaje planinarska i alpinistička oprema. Izbor je velik, počev od prodavnica u kojima se prodaju originali poznatih svjetskih brendova do vješto kopiranih modela domaće proizvodnje. Cijene originala su iste kao i u Europi i s prodavcem nema nagađanja, dok se cijene tzv. “dupljaka” mogu znatno spustiti od ponuđene. Obilazak prodavnica bio je više informativnog karaktera i pravu ozbiljnu kupovinu ostavljamo za sutra.
Nakon toga odlazimo na večeru u restoran “Helenas”. Restoran se nalazi u samom središtu Thamela u zgradi koja svojom visinom nadmašuje sve ostale u gradu. Večeramo u bašti restorana na vrhu zgrade. Restoran osim nacionalne kuhinje nudi veliki izbor jela prilagođenih ukusu europljana.
Usred večere nestalo je struje i bajkoviti izgled grada osvjetljenog hiljadama raznobojnih svjetiljki začas se pretvorio u tamu. Kathmandu već duže vrijeme mori nestašica struje i vode, redukcije su česte, iznenadne i bez najave. Osoblje restorana nije se smelo i začas je stavilo vlastiti agregat u pogon. U toku večere od moje supruge sam dobio poruku – čestitku za rođendan. Moram priznati skupo me je koštala ova čestitka, ali šta je tu je, ne slavi se rođendan tako često i to baš usred Kathamandua i treba počastiti prijatelje.
Po povratku u hotel rano odlazimo na spavanje, umorni od putovanja a još više od obilaska prodavnica i cijena. Ujutru nam je bilo jasno zašto se psi po cijeli dan izležavaju na ulicama Kathmandua, slatko dremuckajući na suncu. Cijelu bogovjetnu noć usta nisu zatvarali, bjesomućno lajući.    

14.10.2009. Kathmandu

Dan provodimo u kupovini planinarske opreme koja nam nedostaje. Uvečer po povratku u hotel pakujemo se do kasnih sati. Težinu transportnih vreća svodimo na 20 kg, a ruksake na 10 kg. Dozvoljenu težinu tereta koju možemo unijeti u avion za Luklu provjeravamo još jednom na hotelskoj vagi. Višak stvari pohranjujemo u ostavi hotela na čuvanje do našeg povratka.

15.10.2009. Kathmandu – Lukla

Konačno, danas krećemo u Himalaje. Ustajemo u 04 h kako bi izbjegli saobraćajnu gužvu i stigli na aerodrom bez kašnjenja. Na terminalu za domaće letove s mukom se probijamo kroz gužvu natovareni prtljagom. Proceduru oko vaganja tereta i čekiranje leta završili smo brzo i bez problema se ukrcavamo u avion za Luklu. Kapacitet aviona je 3 člana posade (pilot, kopilot i stjuardesa) i 15 putnika. Prije polijetanja stjuardesa nam je podjelila tampone za uši napravljene od vate i po jednu bombonu. I jedno i drugo nije nam pomoglo, nesnosnu buku avionskog motora ne bi ublažilo ni veliko pakovanje vate.
O letu aviona za Luklu postoje mnoge priče koje su vremenom postale dio himalajske legende. Kratka pista koja se nalazi između dva planinska vrha zahtijeva od pilota da budu posebno obučeni za slijetanje i polijetanje. Pista je duga samo 457 m i blago nakošena. Avioni slijeću ”uzbrdo” na pistu čiji kraj se završava vertikalnom stijenom, a polijeću “nizbrdo“ prema dubokom klancu. Smatra se za  najopasniji aerodrom na svijetu. Aerodrom nosi ime ”Tenzing – Hillary” (od 2008. god.) po prvim osvajačima Mount Everesta. Vedro jutro i nebo bez oblačka garantovalo nam je ugodan let i uživanje što ćemo iz zraka vidjeti mnoge himalajske vrhove. Nakon 45 minuta leta, u 07:00 h slijećemo na aerodrom u Luklu.
Uskom uličicom začas stižemo u “Paradise Lodge” koji se nalazi u neposrednoj blizini kontrolnog tornja aerodroma. Po planu putovanja, u Lukli noćimo samo večeras. Nakon smještaja odlazimo u šetnju izvan grada. Lijepo uređenom  stazom koja vodi pored bolnice stižemo do vodopada na rijeci Handi Khola. Po povratku, nakon ručka odlazimo u razgledanje ovog ljupkog i slikovitog naselja.
Lukla se nalazi istočno od Kathmandua na 2843 metara nadmorske visine. Stotinjak kuća građenih od tesanog kamena smjestilo se na zaravni u uskoj dolini. Do 1977. godine Lukla je bila seoska zabit udaljena deset dana od sela Donalgat, posljednjeg mjesta do kojeg se može stići prevozom. Te godine u promet je pušten aerodrom i od tada Lukla doživljava svoj procvat i napredak koji traje i danas. Inicijativu i veliki doprinos za izgradnju aerodroma dali su Edmund Hillary i Tenzing Norgay prvi osvajači Mount Everesta. U znak zahvalnosti aerodrom nosi naziv po njihovim imenima.
Ko god se zatekne u Luklu, htio ili ne put ga vodi glavnom ulicom u kojoj po cijeli dan vri kao u pčelinjoj košnici, od ranog jutra s dolaskom prvih aviona, do kasno uveče. Nosači i goveda s prtljagom na leđima, turisti, planinari, vojnici, policajci, budistički monasi, ulični prodavači, svirači gusala i raznih frulica svi se kreću glavnom ulicom. Pod vedrim nebom na nekoliko mjesta u ulici su postavljeni stolovi za kockanje, na kojima se igra neka vrsta nepalskog barbuta. S neskrivenom strašću kockaju svi, staro i mlado, muškarci i žene, pa čak i mala djeca. Raduju se kad dobijaju a ljute kad gube.
U ulici se nalaze mnoge prodavnice s robom iz “cijelog svijeta” kako s ponosom kažu ljubazni trgovci, počevši od suvenira do sportske, planinarske i alpinističke opreme, suđa i posuđa, kućnih potrepština, odjeće i obuće iz Kine, Indije, Japana, Tajvana, Koreje  itd. Kupaca je vrlo malo jer se većina ranije snabdjela u Kathmanduu, u kojem su cijene znatno niže i povoljnije.
Lukla je nezaobilazno mjesto za sve one koji idu na mnoge vrhove Himalaya. Iz mjesta vode dva značajna puta, prvi ka Namche Bazaru tj za Everest Base Camp, a drugi na prijevoj Zatrwa La, ka Mera Peaku.
Dok večeramo sa slika okačenih na zidu restorana “Pardiso Lodge” gledaju nas likovi poznatih svjetskih penjača koji su bili gosti lođa. Jedan od gostiju bio je i Vlado Georgiev, pjevač iz Srbije koji je u području Solo Khumbu snimio spot za svoju turneju “Na vrhu svijeta”. O ovome podsjeća poster na jednom od zidova. Kažu da spot nikada nije javno prikazan ali su zato Sherpe bili oduševljeni Vladom. Nakon večere sladimo se pivom “Everest” (650 ml). Obećavamo da ćemo zajedno po povratku u Luklu opet popiti po jedno pivo i nazdraviti bez obzira popeli se ili ne na Mera Peak.

16.10.2009. Lukla – Chutanga

Rano ujutro budi nas galama naših vodiča i nosača koji se užurbano spremaju za današnji uspon do sela Chutanga u kojem ćemo zbog aklimatizacije boraviti naredna dva dana i dvije noći. Nosači kreću prije nas, teško natovareni našim transportnim vrećama, šatorima, kuhinjom, trpezarijom, zalihama hrane i ostalom opremom za kampiranje. Divimo se njihovoj snazi i izdržljivosti. Svako od nas s ovolikim teretom (40-50 kg) ne bi napravio više od sto koraka, a kamoli nekoliko kilometara strmom i uskom stazom.
U 09 h krećemo iz Lukle. Predvode nas Sherpa Angelo Lakpa i Miloš Ivačković. Prolazimo pored bolnice i dva seoceta. Ispred seoskih koliba igraju se mala dječica, dajemo im bonbone i čokoladice. Kod jedne od koliba odmaramo i s čuđenjem posmatramo mladog Sherpu jednog od naših nosača kako pere kosu hladnom vodom iz potoka. Male seoske kolibe su ozidane od kamena, a krov je prekriven kamenim pločama ili bambusovim lišćem i trskom. Na terasama s mršavom zemljom nalaze se vrtovi u kojima se gaji kupus, krompir, mrkva, repa i luk. Kada nisu u vrtovima ili za stokom koju izgone na obližnje pašnjake, seljani onda prolaznicima prodaju tople i hladne napitke. Globalizacija je i ovdje prisutna a predvode je nezaobilazni potrošački proizvodi Coca Cola, Haineken, Marllboro, Johnnie Walker. Kako se penjemo naviše priroda je sve izdašnija. Prelazimo nekoliko brzih potoka s lijepim vodopadima i nakon nepuna 4 sata hoda stižemo u Chutangu.
Selo Chutanga se nalazi na 3450 metara nadmorske visine i smješteno je podno oštrih sniježno bijelih vrhova koji paraju kristalno plavo nebo. Na terasama jedan iznad drugog raspoređeno je nekoliko lođeva. Građeni su od kamena i na fasadama nekih od njih šepuri se natpis HOTEL.
Nosači su stigli prije nas i uskoro je iz kuhinje ugodno zamirisalo. Jela su ukusno kuhana prilagođena našim potrebama, kalorična a porcije obilne. Poslije podne provodimo odmarajući se u šatorima. Za većinu članova ekipe himalayska avantura je započela letom aviona za Luklu, a moja na obližnjem potoku u koji sam se pokliznuo perući čarape. Na svu sreću upao sam samo jednom nogom, desnom i to do koljena. Brzo sam reagovao i trkom stigao do svog šatora. Mokru cipelu i hlače odnio sam do prve kolibe i zamolio domaćine da ih stave na sušenje u blizini ognjišta. Umjesto cipele obukao sam Mićinu papuču. Vjerovatno sam mještanima a i ostalim izgledao čudno jer su se smješkali kada bih prolazio kraj njih. Bila je ovo moja prva lekcija da ubuduće budem oprezniji.
Predvečer je vjetar otpuhao maglu i kamp je obasjala blaga mjesečeva svjetlost. Rano odlazimo na spavanje kako bi bili odmorni za naredni dan.

17.10.2009. Chutanga

Ujutru odlazim do kolibe u kojoj sam jučer ostavio hlače i cipelu na sušenje. Cipela je bila još uvijek vlažna, a hlače suhe. Odlučio sam da upotrijebim oprobani trik, navlačim duple vunene čarape umotane u najlon. Ovako opremljen pridružujem se ostalima i u 10 h krećemo na naš prvi aklimatizacijski uspon.   
Penjemo se strmom stazom na greben s rijetkom šumom rododendrona i grmljem sličnim našoj klekovini bora. U toku uspona Miloš nam daje upute da ne žurimo, duboko dišemo i držimo se tempa grupe, bez nepotrebnog zastajkivanja, da pijemo vodu na pauzama za odmor i sl. Miloš je iskusan vodič (Mount Everest, Kabru IV, Island Peak, Aconcagua, Elbrus) i zato pažljivo slušamo svaku njegovu riječ. Po izlasku iz šume dolazimo na vidikovac, visinomjer pokazuje da smo dosegli 3850 metara nadmorsku visinu. Sa vidikovca, Angelo nam pokazuje jedan od prevoja Zatrwa Og (4538 m), koji sutra trebamo savladati na putu ka Mera Peaku. U kamp se vraćamo poslije podne nakon 4½ sata hoda.  
Prije ručka glavni vođa Sherpa Nima je predstavio svoja 3 pomoćnika – vodiči Sherpa Angelo Lakpa, Ramis i Temba, glavnog kuhara Hasta Tamang i njegovih 5 pomoćnika Rindži, Navan, Maranč, Purba i Nima i 16 nosača. U ekipi je ukupno 26 Šerpa i biće s nama cijelo vrijeme trajanja pohoda.
Poslije podne otišao sam do kolibe kod potoka, da bih snimio jednog starca, mještanina koji je velikim nožem vješto rezao bambusovu trsku na tanke trake. Od traka je pravio korpe za visinske nosače.
Nakon večere s prvim mrakom odlazimo na spavanje jer nas sutra očekuje naporan dan.

18.10.2009. Chutanga – Kharka Teng – Zatrwa Og – Zatrwa La – Thuli Kharka

S prvim zracima sunca ustajemo naspavani i odmorni, a kako i nebi nakon ležanja u šatoru od gotovo cijelih 12 sati! Iako je nedjelja u kampu vlada radna atmosfera, spremamo se za današnji uspon. U 08 h napuštamo Chutangu i s oprezom prelazimo rasklimani mostić na potoku u koji sam prekjučer ugazio. Nakon 2½ sata hoda stižemo do koliba na Kharka Teng (4020 m). Odavde se pruža širok pogled na dolinu u kojoj leži Lukla. S ovog se mjesta vidi i prvi prevoj koji trebamo preći. Nakon odmora nastavljamo s usponom. Penjemo se stazom koja nas podsjeća na Strmenicu u Čvrsnici, samo što je ova znatno duža i strmija. Stazom silaze nosači i trekkeri koji se vraćaju u Luklu. Prilikom mimoilaženja sklanjamo se u stranu kako bi propustiti nosače da nas nebi zakačili korpom i “poletili” niz padinu.
U 12,30 h izlazimo na prvi prevoj Zatrwa Og (4538 m) okićen molitvenim zastavicama. Poslije duže pauze za odmor, s prevoja traverziramo greben po pobočju do narednog prevoja Zatrwa La (4613 m). I ovaj prevoj je okićen s molitvenim zastavicama koje lepršaju na vjetru i lijepa su meta našim fotoaparatima. Od prvog do drugog prevoja trebalo nam je skoro 1 sat hoda. Prevoj dijeli dvije doline, Solo Khumbu i Hinku Walley. Malo niže ispod prevoja nalazi se kolibica s tablom na kojoj pompezno piše TEA SHOP. Svraćamo u kolibicu gdje nas dočekuje vedra i nasmijana djevojka. U prostoriji punoj dima iz ognjišta odmaramo se uz topli čaj. Saši i Sandri čestitamo na usponu jer je ovo do sada njihova najviša dosegnuta visina.
Od prevoja uslijedio je silazak do Thuli Kharka (4233 m), seoceta koje se smjestilo na zaravni s terasama podno džinovskog bouldera, na čijem se vrhu nalazi veće udubljenje napunjeno vodom, slično jezercetu. Od Zatrwa La do ovoga mjesta stigli smo za svega 1 sat hoda.
Predvečer je vjetar stao i navukla se gusta magla. Naši šatori su bili već postavljeni na dvije terase, blizu novoizgrađenog velikog lođa u samom centru sela. Ubrzo je uslijedila večera nakon koje odlazimo u šatore na odmor i spavanje.               

19.10.2009. Thuli Kharka – Taktor – Tashing Dingma – Tashing Ongma – Mosom Kharka

Ujutru nakon buđenja niko se ne žali na glavobolju. Sinoć smo po prvi put zbog visine pred spavanje uzeli po jedan Aspirin (100 mg). Ovo ćemo prakticirati sve do završnog uspona na vrh.
Nakon doručka odmorni i dobro raspoloženi krećemo na turu. Danas je četvrti dan kako hodamo. Od Thuli Kharka traverziramo strmu padinu do izlaska na prevoj. Kod kamene piramide okićene s molitvenim zastavicama odmaramo u društvu mnogobrojnih nosača. Iscrpljeni su od napornog hoda i tereta koji nose. I pored toga osmjeh s njihovih lica ne silazi. Većina ih je oskudno obučena, s pocjepanim patikama na nogama ili plastičnim sandalama, a nekoliko ih je bosonogo. Od malena naučeni su da nose terete na velikim visinama, kasnije s vremenom u poznijim godinama kada im snaga isčili počinju uzimati razne energente. Odbačene zlatnožute kesice u kojima se pakuju ovi energenti razbacani su duž staze. Naši vodiči nam kažu da energenti trenutno podižu snagu, ali stvaraju ovisnost i dugotrajnom upotrebom trajno oštećuju organizam. Većina njih nakon navršenih pedeset godina života prestaje se baviti poslovima nosača.
Od prevoja se spuštamo strmom stazom kroz gustu šumu rododendrona do lođa Taktor (3809 m). Lođ je smješten na terasi kraj potoka sa lijepim slapovima. Od Thuli Kharka do ovdje trebalo nam je 2½ sata hoda. Nakon odmora i ručka kraj potoka nastavljamo se spuštati, sada kroz šumu himalajskog bora. Mjestimično šuma poprima prašumski izgled. Prolazimo dva lođa Tashing Dingma i Tashing Ongma i nakon 2 sata hoda stojimo na visoko izdignutoj obali rijeke Inghu Khola (3442 m), zagledani u zapjenušanu vodu koja nosi sve pred sobom. Krećemo se stazom iznad desne obale rijeke. Na nekoliko mjesta gubimo visinsku razliku od 100-200 m i hodamo “gore-dole”. Stazu smo iz tog razloga nazvali EKG zbog sličnosti s grafičkim prikazom elektrokardiograma. U Mosom Kharka naš današnji cilj stigli smo za 1 sat hoda.
Mosom Kharka (3575 m) se nalazi na ulazu u “Makalu-Barun National Park”. Od naših vodiča doznajemo da je ovo malo seoce postalo sjedište maoista iz kojeg kontrolišu sve puteve u dolini. Za prolazak i uspon na vrhove od agencija koje organizuju ekspedicije i trekkinge naplaćuju dodatnu pristojbu bez obzira na dozvolu izdanu uz državnu ovlast. Plakati izlijepljeni na fasadama lođeva sa simbolima, zvjezdom petokrakom, srpom i čekićem i nezaobilaznim likom kineskog komunističkog vođe Mao Ce Tunga ukazuju na njihovo prisustvo u selu.
Vrijeme do večere provodimo u razgledanju sela kojeg čini veliki broj lođeva i prodavnica s namirnicama a u jednoj od njih se može kupiti meso od jaka. Meso može biti staro i po nekoliko sedmica bez opasnosti da se  pokvari jer je ovdje stalno hladno a insekata nema da ga napadnu. Kocka je ovdje kao i u Lukli popularna, u potrazi za srećom na nekoliko stolova pod otvorenim nebom nosači strasno ulažu svoj teško stečeni novac, rijetko dobijaju i najćešće gube. U jednoj prodavnici je instaliran satelitski telefon, cijenu impulsa određuje vlasnik “odokativnom” metodom tj njegovom procjenom  platežne moći mušterija.
S prvim mrakom prilično je zahladnilo pa večeramo u lođu u kojem su nam prije no što su naložili peć unaprijed naplatili grijanje. Drvo za loženje je ovdje prilično tražen i skup artikal tako da se uz cjepanicu dodaje i pokoja osušena balega od jaka.
Nakon večere jedan od naših Sherpi je pjevao uz madal, muzički instrument sličan tarabuci. Madal je nezaobilazan u nacionalnoj muzici Nepala i Indije. Nismo mogli dugo uživati u muziciranju jer smo otišli na spavanje, zavukli se u šatore i tople vreće i odmah zaspali umorni od današnje ture. 

20.10.2009. Mosom Kharka – Taure – Tangnag

Jutros krećemo na turu u 09,30 h, malo kasnije nego uobičajeno. Naš današnji cilj je selo Tangnag udaljeno od Mosom Kharka 5 sati hoda. Prvi dio puta vodi dolinom rijeke Inghu Kola (Hinku Kola). Korito je dosta široko, veće od rijeke. S lijeve strane nas okružuje borova šuma, a s desne vertikalne stijene Mera Peaka. Idemo ivicom korita, zaobilazeći veće ili manje kamene gromade koje su u korito dospjele obrušavanjem obale. Povremeno sa zebnjom gledamo kamenje koje prijeteći visi iznad naših glava spremno da u trenu poleti dole u korito rijeke. Nakon 2 sata hoda napuštamo korito rijeke i penjemo se na plato s pašnjacima. Za pola sata hoda stižemo u Taure (3990 m). Na zemljanoj terasi ispred jedne od tri kolibe koje čine ovo seoce, Sherpe nam serviraju ručak. Hladan i neugodan vjetar natjerao nas je da ubrzamo s jelom. Pakujemo se i nastavljamo put prolazeći pokraj tri ogromna krajputaša od naslaganog kamenja. Po prvi put od kako boravimo u planini srećemo krdo jakova koje mirno pase. Fascinantni vrhovi što okružuju dolinu, potoci, vodopadi i slapovi koji se obrušavaju u zahuktalu i zapjenušanu rijeku, jakovi na pašnjacima, to je ono što smo željeli da doživimo, a kada smo ubrzo naišli na runoliste bili smo presretni. Bili smo u središtu prave himalajske divljine zbog koje je vrijedilo ovamo doći.
Ostavljamo na miru ove dobroćudne i korisne životinje i nastavljamo ka našem cilju. Nakon 1½ sat hoda od Taure stižemo do gompe (mali budistički hram). Gompa se nalazi na 4100 metara nadmorske visine i smještena je pod velikom prevjesnom stijenom. S vanjske strane je ograđena daskama i kamenim zidom. Stijena je oslikana motivima iz života Bude i Ringpočea, a u dubini se nalazi mali oltar sa slikom Dalaj Lame. Strop prostorije okićen je molitvenim zastavicama a na jednom od zidova okačen je preparirani orao. Odmah kraj vrata je krevet budističkog svećenika koji održava gompu. Danas je bio odsutan zbog bolesti, pa je sirdar Nima obavio tradicionalan obred upalivši na oltaru po jednu uljanicu za svakoga od nas, za sretan uspon na vrh. U metalnu kutiju s katancem ubacujemo nešto novca za održavanje ovog čudesnog božjeg hrama na “kraju svijeta”. Idući ka Tangnagu za oko nam zapinju prelijepi vrhovi u masivu Kyashar Himal, sve jedan od drugog ljepši, izazovniji, smjelih oblika poput oštrih piramida. Od gompe do Tangnaga stigli smo za 1 sat hoda. Ovdje ćemo boraviti naredna tri dana kako bi se što bolje aklimatizovali i prikupili snagu za završni uspon na vrh.  
Nakon večere sjeli smo u lođu zajedno s Talijanima koji sutra odlaze u Khare. Za razliku od sinoć, večeras su se pjevale pjesme iz Italije i ex-Jugoslavije (od Triglava do Ohrida). Pridužili smo se i mi s nekoliko bosanskih sevdalinki. Na kraju je Malina (Dragan) pobrao aplauz prisutnih, optpjevavši (solo) makedonsku pjesmu Zajdi, zajdi. Odlazimo kasno u šatore na spavanje.

21.10.2009. Tangnag

Današnji dan smo iskoristili za aklimatizaciju. Iz Tangnaga (4263 m) krećemo na uspon po lijepom i sunčanom vremenu. Dok se lagano penjemo strmim obroncima kao magnet nas privlače susjedni vrhovi Tangtse (6770 m nv), East Summit (6373 m) i Cairn (5271 m) u masivu Kyashar Himal. Iza naših leđa na suprotnoj strani Hinku Walley iz koje se penjemo uzdiže se zapadna strana vrha Mera Peak i povremeno čujemo tutnjavu lavina koje se ruše u dolinu ispod nas. Nakon 3½ sata hoda dosežemo bezimenu kotu visoku 5067 metara nadmorske visine. Kratak odmor na tjemenu kote od pola sata i spuštamo se grebenom nazad u Tangnag. Gladni smo i jedva čekamo da ručamo, Miloš nam kaže da je to jedan od znakova uspješne aklimatizacije. Ostali pouzdani znaci osim dobrog apetita, dodaje, su spavanje bez glavobolje te redovna probava.  
Uvečer sjedimo u lođu s našim Sherpama i uz svirku neizbježnog madala pjevaju nam svoje nepalske pjesme. Tekst pjesama nam prevodi Sherpa Angelo Lakpa, sličan je našim sevdalinkama, govori o ljubavi, nesretnim i neuzvraćenim, čežnji, samoći i sl. Kasnije je vlasnica lođa na kasetofonu puštala malo veselije pjesme pa se uz njih čak i zaplesalo.

22.10.2009. Tangnag

Jutro je započelo zvukom helikoptera. U toku dana dva puta je intervenisao spašavajući ugrožene živote. Nekome je bila neophodna pomoć u Khareu, kasnije je došao u Tangnag po članicu talijanske exp. sa znacima visinske bolesti, koja je sinoć u lođu pjevala i plesala s nama. Dan smo iskoristili za odmor, ličnu higijenu i pranje veša. U lođevima nude kabine za tuširanje, ozidane su od kamena i bez grijanja. Stisnuo sam zube i ušao u jednu od kabina, nakon pet minuta tuširanja zbrisao sam u svoj šator, bilo je jezovito hladno i trebalo mi je dosta vremena da se ponovo ugrijem. Nakon ovog eksperimenta zarekao sam se da kupanja više nema do povratka u Kathmanduu.
Poslijepodne smo iskoristili za šetnju i upoznavanje okoline Tangnaga. Naselje čini veći broj novoizgrađenih lođeva. Prije nekoliko godina Tangnag je zadesila nesreća, kada se velika lavina srušila u obližnje jezero Saba Tsho (4463 m), sjeverno od naselja. Od siline udara vodeni talas je srušio zid od morene koji je ograđivao jezero od doline. Velike količine vode istekle iz jezera potpuno su zbrisale naselje. Ljudskih žrtava nije bilo jer se ovo desilo izvan penjačke sezone.
Vrijeme do ručka provodimo provjeravajući našu opremu za penjanje. Poslijepodne u u naselju je nastala gužva i galama od pridošlih Iranaca i Francuza.  
Uvečer nas je glavni kuhar počastio tortom na kojoj je šlagom napisao “Mera Peak 2009”. Miloš je tortu izrezao na 36 jednakih dijelova, tako da su se njome osladili svi učesnici pohoda.

23.10.2009. Tangnag – Khare

Iz Tangnaga polazimo oko 09 h za Khare do kojeg trebamo savladati oko 600 metara visinske razlike. Put nas i dalje vodi dolinom Hinku Walley. Ponovo se radujemo susretu s runolistom koji u bokorima raste duž staze, sada u društvu prekrasnog svjetloplavog cvijeta sličnom Kohovom encijanu. Po izlasku iz korita rijeke i prelasku pašnjaka, slijedi strm i jak uspon do Kharea u koji stižemo nakon 3½ sata hoda.  
Khare (4890 m) je pravo malo naselje s nekoliko većih lođeva i malih trgovina površine 2 x 2 m. Najveće je od svih naselja u kojima smo dosada bili i po svom položaju najljepše. Sa širokih i dugačkih terasa na kojima se smjestilo dvadesetak lođeva pruža se prelijep pogled na dolinu Hinku, s okolnim vrhovima. Odavde po prvi put vidimo dva od tri najviša vrha Mera Peaka, Mera Peak Central (6476 m) i Mera Peak North (6347 m).
Nakon ručka i odmora, predveče, Redžep, Sanja i ja odlazimo na aklimatizacijski uspon na obližnji greben i dosežemo visinu od 5170 m. S grebena se pruža izvanredan pogled na prevoj Mera La s kojeg vodi pristup ka najvišim vrhovima u masivu Mera Peak.
Po povratku u Khare zatekli smo Irance i Francuze kako podižu šatore. Nakon večere u lođu sjedimo s Englezima i Singapurcima. Žalosni su jer se kući vraćaju bez vrha. Dva puta zaredom su pokušali da se popnu, ali jak vjetar nije im dozvolio pristup na vrh.

24.10.2009. Khare

Prijepodne na grebenu iznad naselja provjerili smo svoju penjačku opremu spuštajući se po fiksnom užetu. Nakon ručka i odmora pakujemo ruksake za sutrašnji dan. Poslijepodne stiže Sherpa Ramis jedan od vodiča i kaže da su danas iznijeli i postavili šatore na High Camp i da je sve spremno za naš sutrašnji završni uspon na vrh Mera Peak. Večer provodimo u lođu s Rusima i Česima koji će sutra kao i mi krenuti na uspon u High Camp.
Prije ulaska u šatore zagledamo nebo posuto zvijezdama, pitajući se kakvo li će sutra biti vrijeme. San na oči teško pada. Uzbuđeni smo jer sutra počinje završni uspon na vrh Mera Peak Central, zbog kojeg smo krenuli u Nepal i Himalayu.

25.10.2009. Khare – Mera La – High Camp

Deseti dan u planini osvanuo je lijep i sunčan. U 09 h polazimo za High Camp. Staza u početku vodi strmo uzbrdo preko oštrog kamenitog terena do male udoline s usamljenom kolibicom. U kolibici nas kao i na prevoju Zatrwa La, dočekuje vedra i nasmijana djevojka. Ne znam da li u svijetu postoji visočiji tea shop od ovoga, ali je ovaj najviši u kojem sam popio čaj, na 5045 m. Nakon kraćeg odmora nastavljamo s usponom preko kamenjara i ubrzo stižemo na ledenjak (5100 m).
Stavljamo dereze i penjemo se uzbrdo zaleđenom strminom. Izlazimo na veliku i široku zaravan preko koje vodi dobro utrta staza. Sherpa Angelo Lakpa i Miloš nas upozoravaju da se strogo držimo staze zbog opasnosti od pukotina na okolnom terenu. Na prevoju Mera La (5450 m) pravimo pauzu za ručak i odmor. S prevoja (ka jugu) lijepo se vidi High Camp (5750 m), naš današnji cilj. Desno od njega su tri sniježne piramide u masivu Mera Peak, vrhovi: Mera South (6064 m), Mera Central (6476 m) i Mera North (6347 m). Nešto niže od prevoja (ka istoku) nalazi se Base Camp (5350 m). Osim za uspon na Mera Peak ovaj kamp je na pristupnom putu za susjedni vrh Baruntse (7129 m).
Dragan Malinović donosi odluku o povratku u Khare, kaže da se osjeća loše, vjerujem nije mu lako, ali je krajnje pošteno prema sebi i drugima. S prevoja nastavljamo s usponom do velike stijene slične morskoj hridi. Na uskoj zaravni pod stijenom u zavjetrini bili su razapeti naši šatori. U High Camp stižemo nakon 8 sati hoda u koje su uračunate četiri veće pauze za odmor, pritom savladavši 840 m visinske razlike. S prvim mrakom počeo je da puše hladan vjetar. Prije nego nas je vjetar natjerao da se sklonimo u šatore, Miloš nam je saopštio da je buđenje sutra u 02 h i sastav naveze na završnom uspon. U toku noći naše Sherpe su nam u šatore dva puta dostavili tople napitke (čaj i supu), što nam je bilo više nego dovoljno jer nismo bili pri apetitu.

26.10.2009. High Camp – vrh Mera Peak – High Camp – Khare

Budimo se u 02 h, u šatoru je prilično hladno, a vani puše hladan vjetar. Najteže od svega je bilo izvući se iz tople vreće. Oblačimo zaštitnu odjeću i na sebe stavljamo opremu za penjanje, navlačimo cipele i montiramo dereze, ovo nije lako izvesti u malom prostoru, iako nas je samo dvojica (Redžep i ja). U ruksake stavljamo minimum opreme, rezervne rukavice i kapa, termos s čajem, grožđice, čokolada, keks… Ispred šatora formiramo dvije naveze, prvu čine Sherpa Angelo Lakpa, Miloš Ivačković, Aleksandar Spasić, Jovo Elčić i Bobana Petrović, a drugu Sherpa Nima, Redžep Grabus, Sanja Mitrović i ja. Na polasku iz kampa spajamo ruke u kupu uz želju za sretan uspon. S nama ne idu Milan Kurilić i Sandra Božić, odustaju od završnog uspona zbog zdrastvenih problema. Žao nam je što ostaju, ali poštujemo njihovu odluku, život je ipak od svega najpreči.  
Krećemo tačno u 03 h, koristimo čeone svjetiljke kako u mraku ne bi promašili stazu koja vodi na vrh. Dok se penjemo lagano, u tišini, svako od nas se zabavio svojim mislima, brojanjem koraka, otkucajem srca, disanjem, mrdanjem prstima na rukama i nogama kako se ne bi smrzli. Razmišljam o cipelama koje mi je posudio Kenan Muftić, poznati bosanskohercegovački planinar, prati ih legenda, do sada su ugazile snijeg na mnogim svjetskim vrhovima Ama Dablam, Aconcagua, Mount Everest i Mount Mc Kinley. Donoseći uspjeh i sreću svima onima koji su ih nosili, valjda će i meni, uzdam se u njih. Nakon 2 sata hoda vjetar je prilično utihnuo, zbog ovoga smo se obradovali, ako ovako ostane vrh je “naš”!
U zoru je rumen obasjala himalajske vrhove i time smo bili počašćeni izuzetno lijepim prizorom koji će nam zauvijek ostati u trajnom sjećanju. Zbog razrijeđenog zraka pravimo sve češće pauze za predah. Izlazimo na široku zaravan s koje se vidi naš cilj. Do vrha je, kaže Sherpa Nima, ostalo svega jedan sat hoda. Prva naveza je prilično odmakla od nas, zbog toga se puno ne uzbuđujemo, svako ima svoj tempo, a vrh je tu na domak. Važno je da se mi odlično osjećamo i uživamo u jedinstvenim razgledima.
U podnožju vrha srećemo našu prvu navezu. Već su bili na vrhu i spremaju se za povratak u dolinu. Čestitamo im uspješan uspon na vrh. Vršna piramida Mera Peak Central je visoka oko 50-60 m, strmine 60-70° na koju se penjemo iz široke pukotine po fiksnom užetu. Na vrhu nas s omijehom dočekuje Sherpa Angelo Lakpa. Nakon punih 6 sati penjanja razvili smo zastavu naše domovine Bosne i Hercegovine koja se po prvi put zaviorila na vrhu Mera Peak. Vjetar je potpuno stao i malo je otoplilo tako da smo skoro pola sata uživali u razgledima s vrha. Sa najvišeg tjemena vrha Mera Peak Central pruža se pogled na pet od ukupno četrnaest himaljskih osamtisućnjaka: Mount Everest (8848 m), Kangchenjunga (8586 m), Lhotse (8516 m), Makalu (8485 m) i Cho Oyu (8201 m) a jasno se vide i vrhovi: Gyaching Kang (7952 m), Pumo Ri (7161 m), Ama Dablam (6848 m), Baruntse (7129 m) i Chamlang (7319 m). Mislili smo da turističke agencije iz komercijalnih razloga pretjeruju hvaleći pogled s najvišeg tjemena Mera Peak, bili su u pravu. Treba ovo doživjeti, a mi smo imali tu sreću. S vrha silazimo oprezno jer se nesreće najčešće događaju na povratku, kada umor učini svoje i koncentracija popusti.
U High Camp silazimo u društvu s Angelom, Nimom i Milošem. Naši brižni Sherpe dočekuju nas s vrućim čajem. U Khare stižemo u 17 h, prilično umorni nakon 14 sati hoda. Uveče u lođu proslavljamo uspon na vrh. Danas su na vrhu osim nas bili Rusi, Francuzi, Česi, Belgijanci i Iranci.    

27.10.2009. Khare – Tangnag – Taure – Mosom Kharka

Vrijeme nas je baš poslužilo, svaki je dan sunčan i vedar. Danas nas očekuje dugotrajno hodanje do Mosom Kharka. Tempo je znatno ubrzan. Usput srećemo grupu veselih Škotlanđana koji idu na Mera Peak. Raspituju se o usponu na Mera Peak. Kažu da na vrh idu samostalno bez pomoći Sherpa. Poželjeli smo im sreću i nastavili sa spuštanjem niz dolinu Hinku. Lomatajući se kroz kamenjar i koritom rijeke nakon punih 7 sati hoda stižemo u Mosom Kharka.
Predveče je Milan Kurilić izvršio “puč” i preuzeo mjesto glavnog kuhara. Rezultat toga bio je ukusno kuhan grah koji smo u slast pojeli. Večeri su se pridružili i naše Sherpe i pohvalili Milanovu vještinu kuhanja.

28.10.2009. Mosom Kharka – Tashing Ongma – Tashing Dingma – Taktor – Thuli Kharka

Iz Mosom Kharka uslijedio je nastavak puta za Thuli Kharka. U početku idemo rubom korita rijeke, a onda EKG stazom koju smo prošli put dobro upamtili idući “gore-dole” do Tashing Ongma. Dalje uzbrdo kroz prašumu do Tashing Dingma. Tu ručamo i odmaramo se jer nas i dalje očekuje konstantan uspon. U Thuli Kharka stižemo nakon 8 h hoda u koje treba uračunati pauzu za ručak te nekoliko manjih za odmor. Veče provodimo u obližnjem lođu u društvu s Irancima.

29.10.2009. Thuli Kharka – Zatrwa La – Zatrwa Og – Kharka Teng – Chutanga – Lukla

Danas je “udarni dan”, trebamo preći dva visoka prevoja i spustiti se u Luklu. Iz Thuli Kharka krećemo s mnogobrojnim trekkerima i ekspedicionistima koji su također bili u pohodu na Mera Peak. Većinu od njih smo upoznali, usput se zajedno fotografišemo za uspomenu, razmjenjujemo mejlove i brojeve telefona. Možda se opet sretnemo, neki od njih kažu da bi voljeli da dođu kod nas i upoznaju naše planine. Mislim da bi imali šta pokazati. Poštujem velika svjetska gorja, njihovu zadivljujuću surovu ljepotu i tešku pristupačnost visokim vrhovima, ali naše planine su jedinstvene po ljepoti, stvorene po mjeri čovjeka – za uživanje.  
Po drugi put u razmaku od svega desetak dana ponovo prelazimo visoke prevoje Zatrwa La i Zatrwa Og. Čim smo prešli posljednji prevoj laknulo nam je, dalje do Lukle sve je nizbrdica.
Kasno poslije podne stižemo u Chutangu. Za vrijeme našeg odsustva ovdje se ništa značajno nije dogodilo. Ispred kolibe kod potoka i dalje je starčić rezao bambusovu trsku velikim nožem i od traka pravio korpe za nosače. Dječica su se igrala kao i prvog dana našeg boravka ovdje, a stariji se bavili “ugostiteljstvom” nudeći strancima osvježavajuće napitke. Na zemljanoj terasi poviše lođeva pravimo pauzu za ručak i duži odmor.
Idući ka Lukli usput prikupljamo kamenčiće zanimljivih oblika, za uspomenu na naš boravak u najvećem svjetskom gorju. U Luklu stižemo nakon 9 sati hoda u koja treba uračunati dvije pauze za odmor i ručak u Chutangi.
Po dolasku u Luklu nakon odmora i večere u restoranu “Paradise Lodge” držimo se dogovora od ranije i pivom “Everest” nazdravljamo naš uspon na Mera Peak.

30.10.2009. Lukla

Ujutro nakon doručka smo prikupili nešto novca između sebe za napojnice našim vrijednim nosačima. U bašti lođa vođa Sherpa Nima podijelio je ovaj novac svim nosačima uz potpis na spisku. Bilo je dirljivo, na izboranom licu nosači nisu mogli sakriti emocije i od srca se zahvalili našem skromnom daru. Tokom predhodnih 14 dana dali su sve od sebe da naš teški prtljag uvijek na vrijeme pristigne iz kampa u kamp. Svjesni smo da bi bez njihove pomoći i Nimine ekipe bilo mnogo teže. Susret i druženje s ovim divnim ljudima, koji žive skromno i raduju se običnim stvarima, koje mi u našem svijetu i ne primećujemo, ostaće nam u trajnom sjećanju kao lijepa uspomena. Na kraju prije rastanka fotografišemo se zajedno, sada već kao stari znanci i prijatelji.  
Popodne odlazimo u kupovinu suvenira i rukotvorina specifičnih za Solu Khumbu. Nakon večere u restoranu lođa sjedimo s Nimom, Angelom i ostalim Sherpama iz ekipe pijući čang, domaće pivo, slično bozi samo što se od ovoga može napiti. Kažu ako se pretjera s količinama, potrebno je dva-tri dana da se otrijezni od dejstva čanga.

31.10.2009. Lukla – Kathmandu

U pristanišnoj zgradi aerodroma “Tenzing – Hillary“ u Lukli provodimo skoro pola dana (07,30 – 12,30 h), čekajući na avion za Kathmandu. Očito da je bilo nekih problema, da li tehničkih ili zbog magle to nismo saznali ali smo vidjeli da se letačkom osoblju jako žurilo. Stojeći na pisti kraj aviona slasno i glasno su jeli supu koja im je dostavljena iz pristanišne zgrade. Na brzinu se ukrcavamo u avion i odmah polijećemo. Ovoga puta stjuardesa nije imala vremena da nam podijeli tampone za uši i bombone.
Kroz malena okna aviona posljednji put gledamo vrhove Himalaya. Ko zna da li ćemo opet ovdje doći. Ali jedno znamo, Himalaya nam je širom otvorila svoja vrata i primila nas u svoj zagrljaj, hoćemo li ih zatvoriti trajno za sobom, zavisi od nas.  
Nakon 45 minuta ugodnog leta sletjeli smo u Kathmandu. Ponovo smo u hotelu “Vajra” gdje smo se prepustili uživanju u kupanju, brijanju, šišanju, obilnom ručku i napokon spavanju u pravom pravcatom krevetu. Eh, što ti je civilizacija, tek što smo na nju zaboravili, a već nam se u jednom popodnevu ponovo uvukla pod kožu.

1.11.2009. Kathmandu

Jutro smo započeli s malim istraživanjem Thamela, starim dijelom Kathmandua. S obzirom da smo poranili na ulicama nije bilo gužve. Trgovci su tek počeli s otvaranjem prodavnica. Prvo smo obišli prodavnice sa planinarskom opremom, a onda krenuli u kupovinu poklona i suvenira.

U podne odlazimo u obilazak Pashupatinath Temple (Hram mrtvih). To je najveći Hinduitički hram na svijetu posvećen bogu Šivi. Nalazi se na obalama rijeke Baghmati u istočnom dijelu grada. Hram je upisan na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1979. god.). Na desnoj obali rijeke ispred hrama se obavlja spaljivanje tijela preminulih osoba. Posjetioci hrama koji nisu Hindusi ovaj sveti posmrtni obred mogu posmatrati sa lijeve obale rijeke. Bili smo potreseni prizorom, neuobičajenim za nas koji dolazimo iz zemalja Europe. Prema posljednjem popisu u Nepalu živi 27 miliona stanovnika, od toga 80% stanovništva su hinduisti, 15% budisti, ostalih 5% čine pripadnici islamske i kršćanske vjeroispovjesti.

Popodne odlazimo u obilazak Boudhanath Temple (Budistički hram). To je najveći Budistički hram na svijetu posvećen Sidarta Gautamu osnivaču budizma. Nalazi se oko 11 km od središta grada. Jedna je od najpopularnijih turističkih destinacija. I ovaj hram je upisan na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1979. god.). Oko hrama su mnogi hodočasnici i turisti. Na trgu ispred hrama su smještene prodavnice suvenira, likovne galerije, čajdžinice i restorani. U jednoj od galerija koju smo posjetili vidjeli smo mlade likovne umjetnike kako s velikom strpljivošću i preciznošću stvaraju čudesne slike inspirisane religioznim i mističnim motivima iz života Bude. Na slikama živih boja, neki od detalja nerijetko su rađeni tečnim 24 karatnim zlatom.

Na kraju dana posjetili smo Durbar Square (Durbar trg) koji je okružen spektakularnom arhitekturom sa živopisnim motivima iz burne  prošlosti Nepala i Kathmandua, izrezbarenim u drvetu. To je srce stare jezgre grada jer je tu nekad bila kraljevska palača. Sastoji se iz više trgova povezanih ulicama i alejama. Trgovi su opsjednuti uličnim prodavačima koji turistima nude sve i svašta od cvjetnih vijenaca do halucigenih opijata. Valjda zbog moje duge kose, često su mi prilazili ulični dileri i nudili hašiš i marihuanu. Izgled ponekad vara, ali je teško bilo ubjediti dilere u suprotno. Hodaju iza mene i hvale svoju robu.

2.11.2009. Kathmandu

Redžep, Sanja i ja rano ujutru odlazimo u posjetu još jednom znamenitom svetištu u Kathmanduu. Iako je danas nedjelja na ulicama je velika gužva. Doznajemo da je u Nepalu subota neradni dan. Swayambhunath Temple / Monkey Temple (Hram majmuna) je religiozni kompleks u čijem jednom dijelu žive majmuni. Hram je smješten na brežuljku sa kojeg se pruža širok pogled na Kathmandu. Do Budine stupe, na vrhu brežuljka, gdje se nalazi tibetanski samostan sa muzejom i knjižnicom dolazi se uz 365 stepenica. Ni ovdje čovjek nije miran od uličnih prodavača, trčeći za nama uz stepenice sustigla nas je prodavačica koju smo tek tako usput pitali za cijenu noža (kukri) i malog zvončića. Zadihana sva u znoju daje nam popust od 50%. Samo pet minuta ranije, nije htjela ni da čuje o nekakvom popustu. Meni je bio simpatičan jedan prodavac ptica sa kavezima okačenim na dugoj motki preko ramena. Navalio je da kupim od njega jednu ptičicu, kako bih ga skinuo s vrata kažem mu da je ne mogu unijeti u avion na šta je on kazao: “Nema problema, poklonite je ovdje nekome od djece” – pokazujući rukom na grupu nasmijanih dječaka koji su nas opkolili i znatiželjno zagledali.
Nakon obilaska hrama u grad odlazimo taksijem. S taksistima je najbolje odmah dogovoriti cijenu prevoza jer ne koriste taximetre. Cijenu prevoza koju vam vozač ponudi slobodno prepolovite, uvjerićete se, vozač će biti više nego zadovoljan.

3.11.2009. Kathmandu – Delhi

Prije podne koristimo da još jednom odemo u grad radi kupovine poklona i suvenira koje predhodnih dva dana nismo uspjeli kupiti. U hotel se vraćamo vozeći se rikšom. Cijena prevoza je bagatelna, vozač je bio presretan kada smo mu za vožnju dali 300,00 rijala (3,00 eura). Od Thamela do hotela je skoro 3 km, a u rikši nas je bilo troje.
Oko podneva u hotel stižu Dragan Jaćimović i Nina Ađanin s članovima tima koje su vodili na vrh Island Peak (6189 m). Svi su izuzetno veseli i raspoloženi, i njihov je uspon bio više nego uspješan. Iz zdrastvenih razloga samo se jedan član tima nije popeo na vrh. Prije rastanka uz kafu razmjenili smo utiske s uspona.  
Odlazimo na aerodrom gdje nas je dočekala velika gužva u pristanišnoj zgradi, uslijedila je uobičajena procedura vaganje transportnih vreća, čekiranje leta, kontrola osobnog prtljaga, pretres stvari i sl. U 15,45 h polijećemo za Delhi. Napuštamo Kraljevinu Nepal zadovoljni što smo za tako kratko vrijeme upoznali jedan djelić njene bogate kulturne baštine, burnu povijest, narodne običaje, religijske obrede i prvenstveno Himalaye, zbog kojih smo krenuli na ovaj daleki put. Vraćamo se kući duhovno obogaćeni i osnaženi u nadi da će nam to biti od pomoći u daljnjem životu.

4.11.2009. Delhi – London – Beograd – Sarajevo

Putovanje od Delhija do Londona uglavnom smo prespavali. Tačno u podne stižemo na aerodrom u Surčinu. Na poljima je pao prvi snijeg. Saznajemo da je aerodrom zbog sniježnog nevremena jučer bio zatvoren za promet. U Sarajevo stižemo u 21 h nakon 24 dana odsustva od kuće.    

---

Naslovna slika: Himalaya, predah na Kharka Teng (4020 m/nv)

Bobovac je bio ključ Bosanskog kraljevstva, administrativno-vojni centar, mjesto gdje se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu su sahranjeni bosanski kraljevi Stjepan Ostoja, Tvrtko II. i Stjepan Tomaš. U pisanim dokumentima prvi put se spominje 1350. godine. Bosansko Kraljevstvo je kroz minula stoljeća imalo nekoliko prijestolnica: Visoki, Sutjesku, Bobovac i Jajce.
Bobovac je status bosanske prijestolnice dobio u vrijeme vladavine bana Stjepana II. Kotromanića (1322 – 1353.). Ko god je pokušavao da se domogne bosanskog prijestola ili da sruši temelje bosanske države jurišao je na Bobovac. Osmanlije zaposjedaju Bobovac 1463. godine. Grad gubi stratešku važnost kao i karavanski put koji je tuda prolazio.
Srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2002. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Bosne su nastali u vrijeme njene državne samostalnosti, u periodu od 13. do 15. stoljeća. Nekoliko gradova nastalo je ranije u 12. stoljeću na području središnje Bosne. Utvrđeni gradovi su fortifikacijske građevine, koje su prvenstveno služile u obrambene svrhe, ali su u njima bila smještena i središta feudalnih vladara i vlastele, pa su kao takve predstavljale ekonomske i kulturne centre određene oblasti. Zato je izboru mjesta za podizanje utvrđenja posvećivana posebna pažnja. Birana su mjesta nepristupačna bar sa jedne strane. Zidovi su postavljani na liticama ili su prirodni tereni doradom onemogućavali pristup utvrđenju. Smješteni na strateškim visovima uz klisure, riječne doline, puteve i trgovišta, nikada udaljeni jedan od drugog više od jednog dana pješačkog hoda pružali su sigurnost njihovim vlasnicima i stanovnicima te čuvali teritorijalni opseg srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva. Većina utvrđenih gradova nastala je na arhitektonskim ostacima ranije prošlosti. Najveći broj nastavio je svoju funkciju kroz vrijeme vladavine Osmanske imperije na ovim prostorima. Neki su nastavili kontinuitet i do prvih godina vladavine Austrougarske monarhije. Danas, nekoliko stoljeća nakon njihovog nastanka sa ostalim kulturno-povijesnim spomenicima svjedoče o hiljadugodišnjoj povijesti države Bosne i Hercegovine.

Bobovac je bio najznačajniji utvrđeni grad u srednjovjekovoj Bosni. Izgrađen je na stjenovitom hrbatu Vis (807 m/nv) iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša (oko 20 km). Sagradio ga je ban Stjepan II. Kotromanić polovinom 14. stoljeća, služio je kao sjedište mnogim bosanskim vladarima u kojem se čuvala kraljevska kruna, sve do prestanka bosanske samostalnosti osvajanjem Osmanlija. Ko god je pokušavao da se domogne bosanskog prijestola ili da sruši temelje bosanske države jurišao je na Bobovac. Prvi put Bobovac se spominje 1349. godine za vrijeme rata bana Stjepana II. Kotromanića sa srpskim kraljem Dušanom. Bobovac je srpski kralj bezuspješno opsjedao, da bi na kraju bio protjeran iz Bosne 1351. godine. Grad je svoj najveći sjaj i slavu dostigao u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića (1371 – 1391.). Godine 1461., Bobovac i Kraljeva Sutjeska gube značaj premještanjem prijestolnice u Jajce.

Bobovac je bio dobro organizovan srednjovjekovni grad sa snažnom tvrđavom, kraljevim palatama, sakralnim objektima, gradskim grobljem, objektima za upravu i administraciju, zgradama za stanovanje i u svemu je bio ravan srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim gradovima iz tog doba. Grad se pružao u pravcu sjever-jug u dužini oko 400 m. Širina mu je varirala od 30 m do 100 m. Njegov naglašeni izduženi oblik posljedica je konfiguracije zemljišta. Sistematsko arheološko iskopavanje Bobovca omogućilo je njegovu rekonstrukciju a kasnije i konzervaciju (1959 – 1967.). Na gradu su otkrivene ukupno četiri palate, tri zatvorena dvorišta, jedanaest kula, tri cisterne za vodu, četiri zanatske radionice i desetak građevinskih objekata razne namjene.

Osmanlije opsjedaju Bobovac 1463. godine. Legenda pripisuje pad Bobovca izdaji zapovjednika grada kneza Radaka, nadajući se nagradi. Međutim umjesto nagrade sultan Mehmed II. el – Fatih (Osvajač) naredi da kneza survaju sa jedne visoke stijene i pri tom mu kazao: “Danas si izdao svoga kralja, sutra bi mene.“ Ova legenda je vjerojatno nastala kao izraz težnje da se razjasni brza propast prijestolnice i države. Po ovom događaju stijena je dobila ime Radakova stijena a nalazi se u selu Gornja Borovica.
Nakon osvajanja grad je razoren. Kasnije su obnovljeni neki objekti u kojima je boravila stalna posada na čelu sa dizdarom do 1626. godine kada je zbog gubitka vojno strateškog značaja grad napušten.

Kamene zidine starog grada danas su u ruševnom stanju i zarasle u korov i nisko rastinje. Crkvica je obnovljena sedamdestih godina prošlog stoljeća prilikom arheološkog iskopavanja i istraživanja, tada su konzervirani neki dijelovi kula i bedema utvrde. Od jedanaest kula koliko ih je u prošlosti bilo vide se samo tri dobro očuvana objekta: branič-kula, crkvica i cisterna za vodu. U mauzoleju crkvice, bila su sahranjena tri kralja: Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Kotromanić i Stjepan Tomaš.

---

Naslovna slika: Stari grad Bobovac, ostaci kamenih zidina vladarskog dvora na Gornjem gradu