Planinska grupa Vranica – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinska grupa Vranica nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine i čine je: Vranica (2110 m/nv), Ivan-planina (1534 m/nv), Bitovnja (1742 m/nv), Lopata (1383 m/nv), Inač (1437 m/nv), Pogorelica (1437 m/nv), Zec (1871 m/nv), Vitreuša (1919 m/nv), Matorac (1937 m/nv) i Dobruška Vranica (1964 m/nv).
Na ovom velikom planinskom području koje zauzima površinu od 357 km² dominira Vranica sa svojim vrhom Nadkrstac (2110 m/nv). Vranica je najviša planina srednje Bosne i šesta po redu u BiH. Na Vranici se uzdiže još šest vrhova preko 2000 metara nadmorske visine: Ločika (2107 m/nv), Bijela gromilica (2072 m/nv), Krstac (2069 m/nv), Rosinj (2059 m/nv), Treskavica (2023 m/nv) i Devetaci (2004 m/nv). U masivu Vranice je i dvadesetak vrhova visokih od 1800 – 2000 metara nadmorske visine. 
Širi prostor područja planinske grupe Vranica ograničen je sa sjevera i sjeverozapada prevojem Komar i rijekom Lašvom do Viteza; na istoku putnim pravcem Busovača – Kiseljak; na jugoistoku rijekama Lepenicom i Trešćanicom; južnim obroncima Bitovnje i Makljenom i na jugozapadu Crnim vrhom, Šumenicom i skopljanskom dolinom. 

Geografski položaj, uz povoljne prirodne uvjete u početku za stočarstvo i zemljoradnju, a potom i za rudarsku proizvodnju, doprinio je naseljavanju ovog prostora od davnina. Predio planinske grupe Vranica spada među najstarija rudarska područja u BiH. Arheološki nalazi govore o rudarskoj aktivnosti već u prapovijesno doba, a stari zapisi o eksploataciji zlata iz Fojničke rijeke te Vrbasa  i njegovih pritoka. U rimsko doba zlato se dobijalo i u samoj planini Vranici. Indikativna su u tom pogledu imena nekih lokaliteta: Zlatan potok, Zlatno guvno, Zlatno vrelo. Kontinuitet naseljenosti bilježe gradovi Fojnica i Kreševo koji su kroz cijeli srednji vijek bili jedan od najvažnijih centara bosanskog rudarstva (gvožđe, bakar, srebro, zlato, živa). Rudarstvo je bilo najvažnija privredna grana srednjovjekovne Bosne, a imalo je nesumnjivog značaja i za privredu Europe toga vremena.

Bujni i kvalitetni pašnjaci koji prekrivaju cijeli prostor planinske grupe Vranica pogoduje razvoju stočarske privrede koja ovdje ima dugu tradiciju. Pašnjaci se prostiru i do najviših vrhova. Nekada su postojala brojna sezonska naselja stočara iz područja Busovače, Fojnice, Kiseljaka, Bugojna i Gornjeg Vakufa. Ova grana privrede je u znatnom opadanju i njome se danas uglavnom bave mještani iz sela podno planine koji sa svojim stadima izlaze obično od početka maja do septembra, a ako je lijepo vrijeme ostanu i do kraja oktobra mjeseca.

Početak razvoja planinarstva u ovom kraju datira nakon što je Bosansko-hercegovački turistički klub (″Bosnisch-Hercegovinischer Touristen Klub in Sarajevo″) uz potporu Zemaljske vlade u Sarajevu izradio projekat na uređenju (u turističkom smislu) Ivan-planine, Bitovnje, Pogorelice, Zec-planine i Vranice. Uže planinsko područje koje treba urediti zahvata glavni grebenski pravac preko navedenih pet planina sa nekoliko sporednih pravaca (ogranaka na gl. pravcu). Projekat predviđa označavanje pješačkih i planinarskih staza, izgradnju planinarskih objekata, uređenje vidikovaca, mjesta za odmor, uređenje izvorišta i izgradnju nekoliko česama.  

1909. god. Na Ivan-planini uređena je i označena planinarskom signalizacijom pješačka staza na pravcu od željezničke stanice Bradina (750 m/nv) do meteorološke stanice na Ivan-sedlu (959 m/nv).

1910. god. Nastavljeni su radovi na uređenju i označavanju pješačke staze od Ivan-sedla preko Bitovnje ka Pogorelici, Zec-planini i Vranici. Cjelokupan posao na uređenju staza završen je 1913. godine, nakon čega je trebalo da se pristupi gradnji planinarskih objekata na Bitovnji (kod katuna na Šćavlju), Pogorelici (u Suhom dolu), Zec-planini (na Vlaškoj ravni) i Vranici (na Prokoškom jezeru), ali je ove planove prekinuo Prvi svjetski rat (1914. – 1918. god.).  

Period između dva svjetska rata (1919. – 1941. god.) ispunjen je velikim pregalaštvom i entuzijazmom. Bila je to generacija zaljubljenika u planinarstvo koja je iza sebe ostavila 38 planinarskih objekata (Bosna i Hercegovina je u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji po broju planinarskih objekata bila na drugom mjestu, iza Slovenije), prve alpinističke smjeri, zimske uspone, začetke onoga što danas nazivamo turnim skijanjem, planinarske karte i vodiče koji su i danas upotrebljivi. U to vrijeme jedno od najaktivnijih društava bilo je “Društvo planinara u BiH“ (utemeljeno 10.2.1921. god. u Sarajevu). Članovi ovog društva vode mnogobrojne radne akcije širom BiH gradeći nove planinarske objekte, uređuju i markiraju stare i nove planinarske staze.

1927. god. “Društvo planinara u BiH“ iz pravca Bradine obnavlja staru markaciju na Bitovnji, kao i pristupnu stazu ka vrhu Lisin (1742 m/nv) te postavlja novu oznaku na ovom vrhu. Svoju aktivnost na Bitovnji nastavlja 1929. gdje adaptira objekat kod katuna na Ščavljama (1580 m/nv) koji je do tada koristila Agrarna direkcija Kraljevine SHS (služba tzv. “financa”) i oprema ga sa 15 ležajeva, a potom 1932. godine gradi planinarsku kuću u Suhom dolu (1222 m/nv) na Pogorelici (na lokaciji današnjeg pl. doma PD “Pogorelica“ Kiseljak). Nekoliko godina kasnije u periodu od 1936. – 1937. godine gradi planinarsku kuću na Prokoškom jezeru (1640 m/nv) na Vranici. Od 1933. do 1935. godine na Bitovnji označava glavni greben zimskom markacijom (drveni stupovi visine 2 m), također na istovjetni način i na Zec-planini.

U periodu između 1932. i 1934. godine “Društvo planinara u BiH“ u Fojnici osniva planinarsku podružnicu. Godine 1937. u Kreševu “Hrvatsko planinarsko društvo“ osniva svoju planinarsku podružnicu. Podružnica HPD “Kreševo“ iste godine gradi bazen na termalnom izvoru Banje. Nešto kasnije (1940. god.) u neposrednoj blizini bazena gradi Društveni dom.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis grupe planina Vranice ilustrovan je fotografijama i tri mape (Ivan planina – Bitovnja, Pogorelica – Zec – Matorac i Vranica – Štit) sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

5.9.1937. god. Svečano je otvorena novoizgrađena planinarska kuća na Prokoškom jezeru. Kuća je smještena na jugoistočnoj strani jezera na padini odmah iznad obale na nadmorskoj visini 1640 m. Objekat je sagradilo i njime upravlja  “Društva planinara u BiH“.

Nakon Drugog svjetskog rata (1946. god.) podružnica HPD “Kreševo“ obnavlja svoj rad. Godinu dana kasnije (1947. god.) tadašnja vlast privremeno je zabranila rad podružnice kao i ostalim planinarskim društvima u BiH. Nekoliko godina kasnije podružnica mijenja ime u PD “Bitovnja“ i nastavlja s radom. Već od 1950. godine dolazi do jačanja i širenja planinarske organizacije na cijelom području BiH. U Fojnici iste godine osniva se PD “Vranica“, a 1952. godine u Kiseljaku osniva se PD “Pogorelica“.

U prvoj polovici 60-tih godina prošloga stoljeća članovi planinarskih društava “Bitovnja“ iz Kreševa, “Pogorelica“ iz Kiseljaka i “Vranica” iz Fojnice započinju sa obimnom radnom akcijom na obnavljanju (preko 70 km) markiranih planinarskih staza koje povezuju planine Bitovnju, Pogorelicu, Zec-planinu i Vranicu. Godine 1964. ovaj projekat je okončan i u mjesecu julu otvorena je planinarska transverzala “Planinarski put Bitovnja – Pogorelica – Vranica“. Smisao uspostavljanja ove planinarske transverzale je da promovira prirodne ljepote ovog planinskog kraja, kod planinara i turista, uz jedinstveno povezivanje sa kulturnim i povijesnim nasljeđem (muzeji u Kreševu i Fojnici).
U ovom periodu izgrađeni su planinarski domovi: 1951. godine na Pogorelici u Suhom dolu (1220 m/nv), 1952. godine na Prokoškom jezeru (1640 m/nv) i 1963. godine na Lopati (1324 m/nv). Godine 1963., na Lopati održana je planinarska manifestacija “3. Slet planinara BiH”. Godine 1991., na Lopati održana je planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. 

U prvom desetljeću novog stoljeća na prostoru Srdivode (1680 m/nv) u podnožju vrha Rosinj izgrađen je planinarski dom kojim upravlja PD “Goran“ Gornji Vakuf. Godine 2002., na Lopati održana je planinarska manifestacija obilježavanja jubileja 110 godina planinarstava u BiH (1892. – 2002. god.). Godine 2015., od 13. – 14. juna na Prokoškom jezeru (1636 m/nv) održana je planinarska manifestacija “Dan planinara BiH“. Organizatori su PS BiH, PD “Vranica“ Fojnica i PD “Bitovnja“ Kreševo.

Planinarski pohodi

Aktivnost lokalnih planinarska društva ogleda se i danas održavanjem planinarskih pohoda, koji su postali tradicionalni:

  • Planinarski put “Bitovnja – Pogorelica – Vranica“, u organizaciji PD “Bitovnja“ Kreševo. 
  • Memorijalni planinarski pohod “Džemal Bijedić“ (zimski uspon na Inač), u organizaciji PD “Bitovnja“ Kreševo;
  • Zimski planinarski pohod na vrh Matorac, u organizaciji PD “Vranica“ Fojnica;
  • Planinarski pohod “Upoznajmo planinu Vranicu“, u organizaciji PD “Goran“ Gornji Vakuf;

Planinarski dom na Prokoškom jezeru

Obnova planinarskog doma na Prokoškom jezeru (1640 m/nv) započela je 2010. godine. Gradnja doma još uvijek nije do kraja završena zbog nedostatka finansijskih i materijalnih sredstava. Novi planinarski dom bit će većeg kapaciteta i komfora – imat će 50 ležajeva, trpezariju za 70 gostiju, veliku terasu, sastojat će se od suterena, prizemlja, kata i visokog potkrovlja. Simbolično, u njegovim temeljima su konzervirani i sačuvani ostaci staroga pl. doma koji je izgorio u požaru osamdestih godina prošlog stoljeća. Bit će građen i kasnije korišten na potpuno ekološkim načelima. Dom će biti izgrađen od prirodnih materijala, silueta objekta bit će uklopljena u prirodni krajolik, za opskrbu doma vodom koristit će se izvori koji ne napajaju jezero, otpadne i kanalizacione vode će biti odvedene daleko izvan jezerske doline i nakon tretmana u taložnicima i septičkoj jami, biti ispuštene u recipijent, osvjetljenje doma bit će iz fotoelektričnih izvora.

Markiranje planinarskih staza

Bitan kvalitet obrade planinske grupe Vranica je markiranje planinarskih staza, koje je intezivno trajalo nekoliko godina. Na uređenju i markiranju pl. staza i pl. transverzale učešće su uzela planinarska društva PD “Vranica“ Fojnica, PD “Pogorelica“ Kiseljak, PD “Bitovnja“ Kreševo i PD “Goran“ Gornji  Vakuf.

Planinarska karta

Nakon završetka markiranja planinarskih staza na području planinske grupe Vranica ukazala se potreba za izradu jedne kvalitetne planinarske karte koja je cijelo proteklo vrijeme nedostajala. Karta je urađena u mjerilu 1:50.000 na kojoj su ucrtane planinarske, turističke, tematske i poučne pješačke staze na području Vranice, Zeca, Vitreuše, Matorca, Pogorelice, Bitovnje, Lopate i Inača. Područje koje je prikazano na karti zauzima površinu od 357 km². Autori karte: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić; Obrada terena: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Eduard Jukić, Igor Jukić, Anton Bojo, Franjo Kristić, Miroslav Blaž, Stipo Martinović, Ekrem Polić, Rahman Jareb; Design i DTP: Zoran Šimić, Ivan Stanić, Igor Jukić, Multimediaprint d.o.o. Nova Bila. Fotografija na omotu karte: Eduard Jukić; Izdavač karte: PD “Bitovnja“ Kreševo i PD “Vranica“ Fojnica; Karta planinske grupe Vranica je promovirana 6.6.2013. god. u sali hotela “Reumal“ u Fojnici. O karti su govorili: Braco Babić (promotor), Zoran Šimić i Eduard Jukić (autori karte).

Naslovna slika: Prokoško jezero (1636 m/nv) je povoljna polazna tačka za uspon na mnoge vrhove Vranice

Ćirova pećina na Bobotovom kuku

Jednog je dana krenuo u lov Ćiro Stijepović sa svojim sinom jedincem. Ćiro je bio čuveni lovac, za njega se govorilo da je kroz bačen prsten u zrak mogao strijelu proturiti. Lovili su cio dan i ulovili nekoliko divokoza, ali im umakne jedan veliki divojarac. Oni se tada dadoše u potjeru za njim, a on ih malo po malo odmami na najviši vrh Durmitora – Bobotov kuk.
Stari i iskusni lovac Ćiro je htjeo baš njega da ulovi te naredi sinu da prođe s druge strane vrha kako bi ga otuda potjerao prema njemu. Sin posluša oca, i kad se Ćiro popeo na najviše tjeme Bobotovog kuka veliki divojarac mu je opet umako i sakrio se nešto niže ispod vrha pod jednom okapinom (kamena streha, polupećinica). Dan je već bio na izmaku i pred sami sumrak krenuo je Ćiro za divojarcem. U tami ispod okapine ugledao je obrise divojarca, zetegne luk i odape strijelu. Istog trenutka se začuo ljudski vrisak. Ćiro brzo pritrča i ugleda kako leži njegov sin jedinac, bio je mrtav, iz čela mu je virila krvava strijela.
Kažu da se od tada Ćiro nikada lovom nije bavio, a kamena okapina gdje se dogodio ovaj tragičan slučaj i danas nosi njegovo ime – Ćirova pećina. Ovo je jedna od mnogih legendi koju Durmitorci prenose s koljena na koljena i rado ih pripovjedaju na sijelima u dugim zimskim noćima.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planina Durmitor

Durmitor je jedna od najvećih i najljepših planina u planinskom masivu Dinarida. Prostrana durmitorska visoravan ispresjecana je dubokim kanjonskim dolinama Tare, Drage, Sušice i Komarnice. Kanjon rijeke Tare (dubine oko 1300 m) je najdublji u Europi. Na Durmitoru je ukupno 48 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine a među njima je najviši vrh Bobotov kuk (2523 m/nv).
Posebnu draž i ljepotu Durmitoru daje 18 ledenjačkih jezera smještena na nadmorskoj visini od preko 1400 m. Najveće i najdublje od njih je Crno jezero (1416 m/nv) u podnožju markantnog vrha Mali Međed (2223 m/nv). Najveće naselje je Žabljak (1450 m/nv) i ujedno na najvišoj nadmorskoj visini u Crnoj Gori. Žabljak je zimi skijaški, a ljeti planinarski centar.  
Sva raskoš prirodnih ljepota, ambijentalnih i kulturnih vrijednosti Durmitora i rijeke Tare, prevladala je da Nacionalni park Durmitor bude uvršten na UNESCO Listu svjetske kulturne i prirodne baštine (od 1980 god.).
UNESCO-vim programom “Čovjek i biosfera” rijeka Tara i njena kanjonska dolina, uvrštena je u svjetske ekološke rezervate biosfere (od 1977. god.). 

Pristup:
Do najvišeg vrha Durmitora – Bobotov kuk (2523 m/nv) stiže se markiranim planinarskim stazama iz tri pravca.

1. Od Žabljaka (1450 m/nv), “A“ varijanta: Jakšića mlin – Inđini dolovi – Lokvice (Stari katun) – Korita – Ledena pećina – Valoviti do – Velika previja – Bobotov kuk 5 h i 30 min.; “B“ varijanta: preko katuna u Velikim lokvicama i Biljegovog dola 5 h i 30 min;

2. Od Sedla (1907 m/nv): Uvito ždrijelo – Surutka – Zeleni vir – Velika previja – Bobotov kuk 3 h;

3. Od Dobrog dola (1722 m/nv): Urdeni do – Mliječni do – Zeleni vir – Velika previja – Bobotov kuk 2 h i 30 min.

Napomena: Sve tri navedene staze sastaju se kod raskršća na Velikoj previji (2351 m/nv). Staze br. 2 i 3 sastaju se na Zelenom viru (2028 m/nv), dalje istom stazom do raskršća na Velikoj previji.  

Naslovna slika: Durmitor, pogled na vrhove slijeva nadesno: Šareni pasovi (2248 m/nv), prijevoj Samar (2075 m/nv), Đevojka (2440 m/nv) i Bobotov kuk (2523 m/nv)

Lastovo – “Carski otok“

Lastovo je mali udaljeni otok na Jadranu poznat po mnogim skrivenim plažama i uvalama idealnim za odmor, daleko od gužve i buke, kristalno čisto more i svjetionici na stjenovitim hridima privlače veliki broj turista. Do Lastova se stiže iz Splita trajektom na redovnoj liniji. Nakon Splitskih vrata između Šolte s jedne i Brača s druge strane trajekt prolazi kroz tjesnac Ždrilo između Paklenih otoka i Hvara te nakratko se zaustavlja u Vela Luku na Korčuli. Dalje put nastavlja preko Lastovskog kanala do luke Ubli na Lastovu.
Na Lastovu najposjećenija turistička odredišta su: mjesto Lastovo – najveće naselje i ujedno sjedište općine, mjesto Ubli – glavna otočna luka, uvala Pasadur, uvala Zaklopatica, uvala Lučica, uvala Portorus i Skrivena luka. Lastovsko otočje je jedno od najočuvanijih morskih područja u Jadranu, a blaga sredozemna klima čini ga pogodnim u sva godišnja doba za sportske i rekreativne aktivnosti na otvorenom, planinarenje, biciklizam, ronjenje, plivanje i zdravstveni turizam.
S planinarskog stanovišta na Lastovu se mogu napraviti zanimljive planinarske i izletničke ture. Lastovo u skupini Lastovskog otočja najveći je otok, blago je brežuljkast s 13 uzvišenja iznad 200 metara nadmorske visine, a najviši vrhovi su: Hum (417 m/nv), Veji Greben (416 m/nv) i Pleševo brdo (415 m/nv) sa čijeg tjemena se pruža nezaboravan vidik na široko otvorenu morsku pučinu južnog Jadrana i otoke Hvar, Korčula, Mljet, Palagruža, Biševo, Vis, Sušac, Kopište, Mrčara, Prežba i dr., a kada je vedro vrijeme vidi se i poluotok Gargano s najvišim vrhom Monte Calvo (1065 m/nv) na talijanskoj obali. S obzirom da na Lastovu ne postoje zmije otrovnice upravo je pješačenje i idealan način boravka u prirodi. Sve pješačke staze su obilježene drvenim putokazima. Time je znatno obogaćena i produžena ljetna turistička sezona na ovom nekada zabranjenom otoku za turiste.
Lastovo i lastovsko otočje iznimne je ljepote i krajobrazne vrijednosti, gustih šuma i plodnih polja, visokih obalnih strmca, kopnenih i podvodnih špilja, rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa. Godine 2006., Sabor Republike Hrvatske donio je zakon o zaštiti ovog područja i proglasio parkom prirode, ukupne površine 196 km².
Posjetili smo otok Lastovo gdje smo boravili od 9. – 15.8.2008. godine, a kako nam je tamo bilo pogledajte fotografije u galeriji s opisom planinarskih i izletničkih tura.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Lastovo je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora, administrativno pripada Dubrovačko – neretvanskoj županiji. Nalazi se 14 km južno od otoka Korčule, jugozapadno od poluotoka Pelješca i otoka Mljeta, istočno od otoka Sušca i jugoistočno od otoka Visa. Obuhvaća 40,82 km² sa 791 stanovnikom. Proteže se u smjeru istok –zapad, dug je 9,8 km, širok do 5,8 km i visok 417 m. Površina: 46,87 km². Obalna crta: 48,969 km. Najveća naselja na otoku su: mjesto Lastovo – sjedište općine, mjesto Ubli – glavna otočna luka, Pasadur, Zaklopatica i Skrivena luka.
Kraški reljef otoka obiluje špiljama, jamama i rasjedima, a obalne strmice okomito poniru i preko 100 m u dubinu podmorja. Najviši vrh otoka je Hum (417 m/nv).
Zimzelene šume hrasta crnike pokrivaju gotovo pola otoka. Aromatično bilje raste na dijelu lastovskog stjenovitog pejzaža, a naizgled beživotni kameni klifovi staništa su endemičnim primjercima dubrovačke zečine i bjeličaste gromotulje.
Na otoku nema zmija otrovnica ali se mogu sresti zmija stepski guž i otočna endemska gušterica, a kolonije ugroženih vrsta šišmiša kriju se po špiljama i jamama.
Nepristupačne obalne klisure gnijezdišta su pticama od kojih neke žive na otoku, a neke druge tu borave zimi.
Na otoku Lastovu zime su blage i kišne, a ljeta vruća i sušna. Ponekad suša zna da traje i do šest mjeseci. Izoložen je otvorenom moru pa vjetrovi često pušu, međutim iznenadne  promjene vremena su rijetke. Zimi se temperatura ne spušta ispod 0º C, a najtopliji mjeseci su juli i august.   

Lastovo kroz povijest

Prvi tragovi ljudskog života na otoku pronađeni su u spilji Rača, iz ranog brončanog doba. Slaveni i Neretljani naseljavaju ga u 7. i 8. stoljeću. Zbog stalnih napada na brodove mletačkog dužda Petra Orseola II, dužd osvaja otok i 998. godine potpuno razara naselje, pa preživjeli stanovnici odluče izgraditi grad između brežuljaka, udaljeno od obale, mjesto Lastovo, gdje žive sve do danas. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet, prvi spominje Lastovo sredinom 10. stoljeća. U 13. stoljeću Lastovo je dobrovoljno pristupilo Dubrovačkoj Republici, nakon što je Republika obećala da će se poštovati lastovska autonomija i tradicija. Odlučivanje o vlastitoj budućnosti Lastovo dokazuje statutom koji je usvojen 1310. god.
Godine 1486. Lastovo djelomično gubi svoju samostalnost. Neprekidno ograničavanje otočne autonomije i veći porezi doveli su do pobune 1602. god. Nakon bune Lastovo dolazi pod vlast Venecije, sve do 1606. god. kada je zbog dobre dubrovačke diplomacije vraćen Dubrovačkoj Republici. Sljedeći pokušaj pobune bio je u 1652. god. što je rezultiralo potpunim gubitkom otočne autonomije. Francuzi  1808. god. ukidaju Dubrovačku Republiku, a Lastovo  postaje dijelom Francuskog carstva. Britanci preuzimaju otok 1813. god. i njihova vlast traje do 1815. godine, kada otok postaje  dijelom Habsburške Monarhije. Austrija donosi napredak, grade se novi svjetionici, pravi se popis stanovništva, definira se imovno stanje, sigurna administracija i porezna uprava označili su novo, bolje doba.
Političke promjene u Europi, Prvi i Drugi svjetski rat,  ostavili su Lastovo ovisno o volji privremenih vlasti. Talijanska okupacija Lastova trajala je od novembra 1918. god. do septembra 1943. god. Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. god. Lastovo postaje dio Narodne Republike Jugoslavije, a 1952. god. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Republika Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. god. Međutim, Jugoslovenska Narodna Vojska nije napustila svoje vojne baze na Lastovu sve do srpnja 1992. god.

Ime otoka

Otoku Lastovo ime su dali  grčki pomorci i trgovci koji su iz južnih kolonija, sa svojim proizvodima plovili u zemlju Ilira. Ime Ladesta tj. Ladeston ili Ladoston, Lastovo dobiva zbog sličnosti sa otokom Lado u Jonskom moru. Rimljani su otoku dali  svoj latinski naziv – Augusta Insula (Carski otok). U  srednjem vijeku ovo ime se pisalo kao Augusta, Lagusta, Lagosta. Slavenski sufiks-ovo u kombinaciji s rimskim oblik Lasta daje današnje ime otoka Lastova.

Grb Lastova

Na grbu su prikazana dva ljekarnika odjevena u crveno s bijelim pregačama, svaki drži po jednu zlatnu posudu i zajednički drže zlatnu stupu i tučak, a iz zaglavlja izlazi zlatno sunce. Likovi ljekarnika predstavljaju svetce Kuzmu i Damjana, zaštitnike mjesta, čiji se likovi pojavljuju već na srednjovjekovnim žigovima općine.

Park prirode “Lastovsko otočje“

Lastovo i lastovsko otočje iznimne je ljepote i krajobrazne vrijednosti, gustih šuma i plodnih polja, visokih obalnih strmca, kopnenih i podvodnih špilja, rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa. Godine 2006., Sabor Republike Hrvatske donio je zakon o zaštiti ovog područja i proglasio parkom prirode, ukupne površine 196 km².
Park spada u vanjsku skupinu južnodalmatinskih otoka i obuhvaća otoke Lastovo i Sušac te otočja Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Lastovsku otočnu skupinu čine 46 otoka, otočića i hridi vrlo razvedene obale, ukupne površine 53 km² i 143 km² morske površine.
Ispod površine mora kriju se razne vrste riba, jastoga, školjki, puževa, spužvi i koralja. Zelene livade morskih cvjetnica i algi se zbog izrazite prozirnosti mora prostiru do velikih dubina.
Podmorje Lastovskog otočja s mnogobrojnim arheološkim nalazištima, skrivenim prolazima i špiljama, raj su za ronioce. Najatraktivnije ronilačke lokacije su seka Drašan na sjeveroistočnoj strani otoka, plićina Petrovac sa zaštićenim podmorskim arheološkim nalazištem, otočić Bijelac koji skriva podvodni prolaz kroz otok, otočić Tajan sa podvodnom špiljom, rt Struga sa zanimljivom florom i stjenovitim odsjecima do 80 m dubine.

Crkvice, kapelice i fumari  

Na Lastovu je veliki broj crkvica i kapelica iz različitih vremena a vojna utvrda Kaštel s brda budno pazi na srednjovjekovni gradić Lastovo. Nevidljiv s pučine i skriven u prirodnom amfiteatru, Lastovo čuva riznicu sakralne umjetnosti crkvu sv. Kuzme i Damjana te gotičke, renesansne i barokne kamene kuće do kojih se stiže uskim uličicama i skalinadama (kamene stepenice). Ugođaj cijelom mjestu daju jedinstveni ornamentirani fumari (ukrašeni dimnjaci) koje mještani podižu na obiteljskim ognjištima da bi se međusobno natjecali i hvalili svojim imutkom.

“Lastovski Poklad”

Od narodnih običaja na Lastovu se do danas sačuvao “Lastovski Poklad” koji se tradicionalno izvodi na pokladni utorak za vrijeme karnevala u spomen na stvarni povijesni događaj, a generacije otočana čuvaju ga više od 400 godina i obnavljaju svake zime. Legendu o napadu katalonskih gusara 1390. godine na susjednu Korčulu i o njihovoj molbi za bezuvjetnu predaju Lastovčana, zna svaki otočanin i prenosi se s koljena na koljeno. Nakon karnevalske povorke slijedi spaljivanje “Poklada” – slamnate lutke.

“Lastovo – otok zvijezda”

Slovenski astrografi Mikuz Herman i Andrej Mohar obznanili su i potvrdili 2008. godine da je Lastovo lokacija s najljepšim zvjezdanim nebom u Europi zbog udaljenosti od kopna i svih mogućih zagađenja. Lastovo je već prepoznato među profesionalnim i amaterskim ljubiteljima zvijezda kao izvrsna lokacija za promatranje i astrofotografiju, a prizor milijuna zvijezda, potpuno nevidljivih u urbanim sredinama, koje prekrivaju lastovsko noćno nebo, oduzima dah. U tu svrhu na otoku Lastovu je sva javna rasvjeta zamijenjena ekološkom s 0% emisije prema nebu.

Naslovna slika: pogled na Skrivenu luku i uvalu Portorus na Lastovu

TD “Prijatelj Prirode“ na Prenju

Turističko društvo “Prijatelj Prirode“ osnovano je u Sarajevu 4.4.1905. godine na inicijativu nekoliko radnika koji su radili u Željezničkoj radionici u Sarajevu. Osnivanje Društva i njegovu aktivnost podržalo je austrijsko međunarodno turističko društvo “Die Naturfreunde” u Beču.
Cilj ovog Društva je da radnike u većem broju izvodi u prirodu, u planini i šumama da se mogu okrijepiti od teškog i iscrpljujućeg fizičkog rada u tvornicama a ujedno da ih upozna sa prirodnim naukama, geografijom, biologijom i geologijom. Jednom sedmično (nedeljom) organizovani su izleti u planini na Jahorini, Ravnoj planini, Romaniji, Trebeviću, Bjelašnici, Treskavici, sarajevskom Ozrenu, Zelengori, Prenju, Čvrsnici, Vranici i drugim planinama u Bosni i Hercegovini.
U toku svoje višegodišnje djelatnosti Društvo je ostvarilo veliki uspjeh u okupljanju radnika i inteligencije, u razvijanju i njegovanju turističkih sklonosti. Društvo je svoje članove vaspitavalo u duhu internacionalizma i nacionalne ravnopavnosti oslobođeno nacionalne ograničenosti i bez primjesa antisemitizma а sa djelokrugom rada na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
TD “Prijatelj Prirode“ dalo je veliki doprinos u razvoju planinarstva Bosne i Hercegovine. Putokazne table koje je ovo Društvo postavilo na planinarskim stazama Prenja “preživjele“ su mnoge surove zime, tri rata i šumske požare a neke table stoje i danas.      

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prvi svjetski rat je privremeno prekinuo rad TD “Prijatelj Prirode“ i nakon njegovog završetka nastavlja sa aktivnostima na bosanskohercegovačkim planinama. U narednom periodu članovi Društva poduzimaju brojne radne akcije u kojima su izgrađeni novi planinarski objekti na Prenju: kuća na Papratinama (720 m/nv), 1924. god., brvnara na Crnom polju (1400 m/nv) pod Borašnicom, 1927. god., kuća na Kadinom grebu (426 m/nv) nad Boračkim jezerom, 1932. god., kuća na Jezercu (1650 m/nv) pod Tarašem, 1933.god.

TD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu održava veze i organizuje susrete sa mnogim organizacijama prijatelja prirode drugih europskih zemalja. Posebno su bili organizirani česti susreti sa austrijskim međunarodnim društvom “Die Naturfreunde” koje je osnovano 1895. godine u Beču. Godine 1930. godine ovo međunarodno Društvo brojalo je oko 200.000 članova sa 1.400 podružnica u cijelom svijetu. Društvo je raspolagalo sa 412 sopstvenih turističkih domova i skloništa i svoje prodavnice u Beču, Cirihu i Nirпbergu, gdje su njegovi članovi mogli jeftinije nabaviti turističku opremu. Društvo је imalo svoje organizacije u 10 europskih država, u SAD i Brazilu.

Ondašnjim vlastima nije odgovarao rad TD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu iz političkih razloga jer su sumnjali da članovi Društva sprovode aktivnosti u to vrijeme zabranjene Komunističke Partije Jugoslavije. Banska uprava u Sarajevu donijela је 13.9.1939. godine odluku da se zabrani i raspusti TD “Prijatelj Prirode“ u kojoj se kaže: “Društvo je prekoračilo statutarni djelokrug rada i umjesto da se bavi samo planinarstvom, ono se bavi politikom i destruktivnim radom“. Na ovu odluku uprava Društva podnijela је žalbu ali je Ministaгstvo unutarnjih poslova nije uvažilo i konačno 10.4.1940. godine potvrdilo je prvostepenu odluku Banske uprave u Sarajevu о raspuštanju. Time је definitivno prestao rad ТD “Prijatelj Prirode“ u Sarajevu koje je ostavilo neizbrisivi trag dugogodišnje djelatnosti na mnogim našim planinama a posebno na planini Prenj.

Naslovna slika: Prenj, putokazne table na raskršću Pod Otišem, u drugom planu vide se i putokazne table koje je u periodu između dva svjetska rata postavilo TD „Prijatelj Prirode“. Na slici u pozadin vrh Otiš (2097 m/nv) – lijevo i vrh Zelena glava (2103 m/nv) – desno.

Kozja Ćuprija na Miljacki

Za Kozju Ćupriju vezano je narodno predanje koje govori o dvojici braće Mehmedu i Sinanu, kako su čuvajući koze u blizini gaza na Miljacki, gdje se danas nalazi ova ćuprija, našli blago skriveno u jednoj pećini na Jarčedolima. Kad su blago podijelili na jednake dijelove, Mehmed sagradi most preko Miljacke, koju narod nazva Kozja Ćuprija, a njegov brat Sinan sagradi džamiju na Bistriku koju narod nazva Kečedžijinom džamijom (od turske riječi: keçi – koza).
Kozja Ćuprija proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2004. god.). Most je u sklopu područja Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena područja od 2017. godine.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kozja Ćuprija na Miljacki nalazi se na istočnoj “kapiji“ Sarajeva. Smještena je na nekadašnjem karavanskom putu za Carigrad. Ovaj jednolučni kameni most, biser orijentalne arhitekture, sagrađen je od bijelog kamena i sedre, sa očuvanim koraklukom (kamenom ogradom) i dva olakšavajuća otvora koji su dio arhitektonskog rješenja, ali i stilska odrednica mosta koja ga svrstava u 16. stoljeće, u vrijeme kada su nastali najljepši mostovi u Bosni i Hercegovini.

Most svojom elegancijom, zanatskom obradom detalja i izradom uklapa se u prirodu iz koje se čini kao da izrasta. Dužine je 42 m, raspon svoda je 17,5 m, a širina mosta 4,75 m. Visina mosta u odnosu na nivo riječnog korita je 10 m.

U doba vladavine Osmanlija kad bi u Sarajevo stigao novi bosanski vezir, tek ustoličenim, na putu za Travnik, dočekali bi ga na ovom mostu ovdašnji uglednici, begovi i age. Zanimljivo je spomenuti da se danas preko ovog mosta pored pješačkog odvija i saobraćaj motornim vozilima.

Kozja Ćuprija proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2004. god.). Most je u sklopu područja Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena područja (od 2017. god.).   

Pristup: pješački pristup do Kozje Ćuprije vodi iz stare jezgre grada Sarajeva od Gradske vijećnice idući uzvodno Alejom Ambasadora – na desnoj obali Miljacke (oko 3 km).

Naslovna slika: Kozja Ćuprija na Miljacki (575 m/nv)

Nekropole po planinama Bosne i Hercegovine

Po planinama Bosne i Hercegovine susrećemo mnoge nekropole (grč. nekros – mrtav, polis – grad) i nadgrobne spomenike: gomile (gromile), stećke, križeve i nišane koji svjedoče o našoj hiljadugodišnjoj kulturi, tradiciji i običajima. Najčešće se nalaze na uzvisinama, brežuljcima, zaravnima brijegova kao i pored drevnih karavanskih i stočarskih puteva.
Zbog teške pristupačnosti i zabačenosti terena na kome se nalaze, stotinama godina su bile izolirane od civilizacije i na njima je samo zub vremena ostavio svoje tragove. Uslijed vremenskih utjecaja, erozije, vegetacije i nedostatka redovitog održavanja ove nekropole su izložene ubrzanom propadanju.
Razvojem putnih komunikacija u novije vrijeme do većine nekropola u planinama može se doći automobilom pa su iz tog razloga dodatno ugrožene. O starim nekropolama posebno o stećcima napisane su mnoge teorije, studije i članci. Ali i pored ovoga ostala su mnoga pitanja koja i danas zaokupljaju interes arheologa, povjesničara, ljubitelja starina i planinara.
U ovom napisu obuhvaćen je samo jedan mali dio nekropola koje su inače dobro poznate planinarima a među kojima vlada uvriježeno mišljenje da ove vrijednosti treba afirmirati i zaštiti.
Zbog svoje povijesne vrijednosti, iznimne ljepote i ambijenta u kojem se nalaze, neke od nekropola koje susrećemo u našim planinama proglašene su nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, 22 nekropole sa stećcima iz Bosne i Hercegovine na popisu su UNESCO liste svjetske baštine (od 2016. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

NEKROPOLE SA TUMULUSIMA

Tumulusi su prapovijesne grobnice (lat. tumulus – grobna humka). U Bosni i Hercegovini su poznate i pod nazivom: gomila, gromila, glavica, humka, umka, unjka, zaspa, mogila. Tumulusi predstavljaju nasute objekte po pravilu kružne osnove (ponekad i eliptične), prvobitno najvjerojatnije kupastog oblika, a sačuvani su najčešće u obliku više ili niže kalote. Podizani su od zemlje i kamena, a u tipično kraškim krajevima od kamena. Najstarije sahrane pod tumulusima u Bosni i Hercegovini potječu iz eneolita (20. – 18. st. pr. n. e.). Zanimljiva je činjenica da se tokom niza stoljeća barem na našim prostorima u velikom broju slučajeva nastavio “kult groblja”. Poznato je da su na tumulusima u kasnijim periodima postavljani stećci u čijoj se neposrednoj blizini susreću rimokatolička, pravoslavna i muslimanska (kasnije formirana) groblja.

Bjelašnica – Ilirska grobna humka (1300 m/nv) između Blaca i Čuhovića, na slici u pozadini planina Prenj (2103 m/nv)

Nekropole sa tumulusima (naziv planine i lokacija):

  • Bjelašnica – Kiridžijska gomila, Straža, Kosan krst, Komadinov do i Gradina kod sela Čuhovići i Blace, kod sela Dejčići u blizini mezarja, kod sela Ledići na Borijama (Kapova selišta);
  • Bitovnja pl. – na vrhu Snježnica;
  • Vlašić – na vrhu Vlaška gromila;
  • Zelengora – kod raskršća za Kotlaničko i Štirinsko jezera pod Velikim Zimomorom;
  • Velež – Ratina gomila iznad Poljica;
  • Kamensko brdo – kod sela Kamena;
  • Buško blato – kod Livna;
  • Sokolac – u Luburića polju;
  • Crvanj – na Morinama.

NEKROPOLE SA STEĆCIMA

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju od druge polovine 12. stoljeća, vrhunac su doživjeli u 14. i 15. stoljeću, te postepeno prestali biti zastupljeni polovinom 16. stoljeća. Najveći broj nekropla sa stećcima nalazi se na teritoriji BiH, a jedan manji broj je u susjednim zemljama: u jugoistočnoj Hrvatskoj, sjeverozapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji. Zanimljivo je istaći da se nekropole sa stećcima u susjednim zemljama nalaze na području u granicama teritorije nekadašnje srednjovjekovne države Kraljevine Bosne.
Najčešći naziv za ovaj nadgrobni spomenik je stećak (od riječi stojićak – nadgrobnik koji stoji) a poznat je i po nazivu: bilig, mramor, mašet, kami, zlamen, kuća i vječni dom. Nekrpole stećaka narod naziva: mramorje, grčki grobovi, stare grobnice, kaursko groblje i divovsko kamenje.
Stećci predstavljaju jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Osnovne grupe stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti. Najveći broj stećaka pripada vrsti položenih monolita, koji se pojavljuju u tri forme: ploča, sanduk i sarkofag (sljemenjak). Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeće varijante: stela, stup (obelisk), krstača i nišan.
Obično su ukrašeni prizorima iz života s ljudskim i životinjskim figurama ili natpisima ispisanim bosanskom epigrafskom ćirilicom poznatijom kao bosančica. Ukrasi su pojedinačni motivi i višefiguralne scene i to: zvijezda, sunce, polumjesec, polujabuke, grožđe, zmije, luk sa strijelom, konji, ratnici s kopljem, mač, štit kao heraldički znak, razni tipovi križa, tordirani vijenci i krugovi. Najbogatije ukrašeni stećci imaju isklesane scene viteških turnira, dvoboja, kola i lova.  
Neke od nekropola stećaka koje susrećemo u našim planinama proglašene su nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, 22 nekropole sa stećcima iz Bosne i Hercegovine na popisu su UNESCO liste svjetske baštine (od 2016. god.).

Vran pl. – nekropola sa stećcima u Dugom polju (1300 m/nv) na Blidinju, na slici u pozadini planina Čvrsnica (2226 m/nv)

Nekropole sa stećcima (naziv planine i lokacija):

  • Prenj – na Borcima (Kaursko groblje); u selu Grabovčići; na Velikoj poljani
    kod Baktijevice;
  • Treskavica – na Gvoznom polju; u Štirnom dolu pod Djevojačkim kukom; na Gunjači; na Gornjoj Bari; na Jasenu pokraj puta Ljuta – Kalinovik; kod sela Sijerča;
  • Ozren (sarajevski) – kod sela Donji Močioci; pod vrhom Bukovika; u dolini Peračkog potoka i Babinog potoka;
  • Bjelašnica – u selu Gornji Lukomir; na Gradini kod sela Čuhovići, u selu Šabići
    na Hanu; u Dolovima kod sela Umoljani; kod Blatačkog jezera i kod kapele u selu Blace, u Prečkom polju kod sela Prečani, kod sela Ledići na Borijama (Kapova selišta), na brdu Zlatarić iznad vrela Husremovac kod sela Dejčići, na Zlataru kod sela Zagorice;
  • Crvanj – u selu Jezero; Svatovsko, Djevojačko i Kopano groblje na Morinama; na Močilima, u Kljunskom polju kod sela Presjeka; u Bojičića dolu; kod sela Krekovi na Kalufima;
  • Vran pl. – u Dugom polju na Blidinju i kod kapele na Risovcu;
  • Volujak – kod kapele na Borovnom;
  • Podvelež – kod sela Smajkići, Kamena i Čomori;
  • Jahorina – kod sela Delijaš, na Kiprovici, kosd sela Hrančići u Gošić polju;
  • Visočica – na Policama pokraj puta Tušila – Bjelimići; na Poljicama (Jezerima) pod Velikim Ljeljenom; na Prebilju (iznad Grušće); u selu Odžaci pokraj puta za Glavatičevo; u selima Ježeprasina i Argud;
  • Nišička visoravan – kod sela Donji Bakići na Slavnju, Vlaškovcu, Grebljici, Pod Klisom i Varošištu;
  • Bitovnja pl. – na raskršću za Veliku i vrh Lisin (pokraj putu za selo Repovci); na Vardi kod sela Stojkovići; u selu Vrbljani kod kuća Sultanića.
  • Čabulja – pokraj puta u Bogodolu;
  • Zelengora – na vrhu Videž; kod Štirinskog jezera pod vrhom Velikog Zimomora; u Lučkom katunu; na Ljubinom grobu; na Čengića Bari; u Kladovom polju; kod vrela Zlatac u Vlaškom polju; na Oblju u Suhom polju;
  • Ravašnica pl. – na Ravanjskim vratima;
  • Konjuh – u Olovcima kod Kladnja;
  • U selu Varošite kod Starog grada Borač;
  • U selu Kopošići kod Starog grada Dubrovnik.

NEKROPOLE SA KRIŽEVIMA / KRSTOVIMA

Križ / krst (lat. crux – stup, kolac) je sprava za mučenje na kojoj su Rimljani razapeli Isusa Krista i od znaka poniženja i sramote vremenom je postao znakom i simbolom slave. Najrašireniji je i najizrazitiji simbol kršćanstva / hrišćanstva koji traje već dva milenija.
U našim planinama susrećemo mali broj nekropola sa križevima/ krstovima, uglavnom su to pojedinačni nadgrobni spomenici.
Toponimi: Križ, Križić, Križevac, Krst, Krstovi, Krstina, Krstovišta, Krstac, Krstić, Krstec, Krstače upućuju da su se u prošlosti na tim mjestima obavljale sahrane ili religijski obredi danas se mogu vidjeti samo rijetka spomenična obilježja. Jedan od reprezentativnijih nadgrobnih spomenika sa križem i motivom Isusovog raspeća nalazi se na prevoju Vita Bara iznad Štirinskog jezera na Zelengori. Spomenik je podignut za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije u BiH.

Bjelašnica – dva velika kamena križa u nekropoli sa stećcima kod kapele u selu Blace (1212 m/nv), na slici u pozadini planina Visočica (1967 m/nv)
 

Nekropole sa križevima / krstovima (naziv planine i lokacija):

  • Zelengora – jedan grob na brdu kod donje zadružne zgrade u Kladovo polju; nekoliko grobova sa polomljenim kamenim križevima kod vrela Kazanica blizu Čengića Bare; jedan grob na brdu iznad Pašine poljane prema Videžu; jedan grob sa kamenim križem kod bivše žandarmerijske kasarne pod Stogom; jedan grob sa raspećem na križu od kovanog željeza na prevoju Vita Bara iznad Štirinskog jezera; jedan grob sa kamenim križem u Ošljem dolu na raskrižju puta za Zelengoru i Leliju;
  • Prenj – nekoliko grobova s kamenim križevima u nekropoli sa stećcima u selu Grabovčići; nekoliko grobova sa kamenim križevima u dolini rijeke Bijele (mostarske);
  • Bitovnja pl. – na Martinovom grobu uklonjen križ i postavljena spomen ploča;
  • Bjelašnica – u selu Blace kod kapele iznad Blatačkog jezera u nekropoli sa stećcima; nekoliko kamenih križeva u groblju na Jelišinom boru kod sela Obla Brda; nekoliko kamenih križeva u groblju na Borijama kod sela Ledići; na grobu Antona Obermüllera kod meteorološke stanice na vrhu Bjelašnice uklonjen je križ i postavljena spomen ploča; kameni križ u groblju pod Strugom (iznad Dugog polja);
  • Visočica – u Boškailovom dolu na Zavodnicama, jedan grob sa oštećenim kamenim križem;
  • Podvelež – jedan grob sa velikim kamenim križem preko puta nekropole sa stećcima pokraj puta za selo Smajkići;
  • Čvrsnica – jedan grob sa oštećenim kamenim križem u Vali pod Kriveljem.

NEKROPOLE SA NIŠANIMA

Nišan (pers. nišan – biljeg, znak) je kameni nadgrobni spomenik kod muslimana. Vertikalno je oblikovan i svojim izgledom sliči silueti čovjeka. Nišani kao nadgrobni spomenici predstavljaju po svojim osobinama zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu u BiH, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Prvi nišani u BiH datiraju od kraja XV stoljeća. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima poslužili za uzor). Postoji nekoliko primjera gdje su prvi pripadnici islama na području BiH zadržali načine obilježavanja mezara (ar. mazar – grob) tipična za stećke. Česta je slika starih nišana, od kojih su pojedini oboreni, prepolovljeni i nagnuti. Pored mezarja novijeg doba se nalaze stariji oivičeni kamenim santračem na kojima nema nišana.

Bjelašnica – nekropola sa nišanima na Jelišinom boru (1033 m/nv) kod sela Obla Brda

Nekropole sa nišanima (naziv planine i lokacija):

  • Visočica – na Puzimskom groblju pod vrhom Puzim pokraj puta Tušila – Bjelimići; na prevoju između vrhova Glatko i Baturak; na Oziminama između sela Đulbašići i Žilići; u Sirovom gvozdu pokraj puta za Grušačko polje; na brdu Pobrnjica; na Krstacu; na Policama pokraj puta Tušila – Bjelimići; Hrlin greb na prevoju između vrha Parič i kote 1884 m (dva mezara); kod vrela Zaboj pod vrhom Mali Strug;
  • Jahorina – kod sela Delijaš; na prevoju Grebak;
  • Ozren (sarajevski) – kod sela Donj Močioci kod nekropole sa stećcima; u selu Mrkovići; na Pjeskovitoj ravni;
  • Bjelašnica – u Dolovima kod sela Umoljani (četiri mezara); na vrhu Razošlje kod Umoljana (iznad zaseoka Elezovići); na Delića polju; pokraj puta prije sela Blace; kod sela Ćuhovići na vrhu Javorje u nekropoli sa stećcima; kod katuna Krošnje (dva mezara); prije česme na Starom konaku (jedan mezar); kod čatrnje na Mrtvanjskim Stanarima (jedan mezar); na Raminom grebu (tri mezara); pod Šugavom glav. (jedan mezar); pod Seliminom glav. (jedan mezar); pod Kočarinom na Bijelim vodama (jedan mezar); na Perući (jedan mezar); kod Studenog potoka na stazi za selo Gornji Lukomir (jedan mezar), na Svatovskom groblju kod sela Gaj; u Ivanovom polju pod vrhom Mali Siljevac;
  • Treskavica – na Gunjači; na Pandurici; u selima Turovi i Tošići kod Trnova; Hankin grob pod Ogorjelim kukom (na stazi Gladna voda – Poljice);    
  • Topalov greb kod Jablanice pokraj puta za selo Dobrigošće.

NOVE NEKROPOLE

Po planinama Bosne i Hercegovine osim drevnih nekropla susrećemo i nekropole iz novije povijesti (20. st.) koje su uglavnom nastale kao posljedica ratnih zbivanja ili pogibija uzrokovanih u nesretnim slučajevima.
Dva spomen-obeliska, 19-metarske kamene gromade na Tjentištu podignute na spomen kosturnici u kojoj su sahranjene kosti 3301 borca-partizana svjedoče o Petoj neprijateljskoj ofanzivi poznatoj pod imenom “Bitka na Sutjesci” u Drugom svjetskom ratu (1943. god.). U neravnopravnoj borbi s višestrukim neprijateljem ukupno je pogino 6391 borac-partizan. Podignuta su i dva spomenika na grobovima narodnih heroja: Nuriji Pozdercu na Dragoš – Sedlu (Maglić) i Savi Kovačeviću na Krekovima (Zelengora). Na Igmanu su podignuti mezaristani (ar. mazar – grob + pers. suf. stan – mjesto) poginulim borcima Armije BiH u ratu (1992. – 1995. god.) na Velikom polju, Mrazištu i Brezovači. Spomenik u Barnom dolu na Prenju podignut na grobovima Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića bh. alpinistima svjedoči o njihovoj pogibiji prilikom prvog zimskog uspona na vrh Lupoglav (14.2.1970. god.). Zajedno s njima je poginuo i Zijo Jajatović koji je po želji rodbine sahranjen na gradskom groblju Bare u Sarajevu. Na kraju ove priče o nekropolama po planinama BiH zanimljivo je spomenuti da se stećak kao nadgrobni spomenik ponovo pojavljuje u 21. stoljeću. Naime u okviru projekta “Spomen posljednjem bosanskom bogumilu”, u selu Borci kod Konjica, udruženje “Slavika” iz Sarajeva je 16.8.2010. godine postavilo stećak na grob akademskog slikara i boema Lazara Drljače (1882. -1970. god.). To je bila posljednja želja ovog čovjeka koji je živio u prirodi i s prirodom, a koja mu je ispunjena četiri destljeća kasnije.

Naslovna slika: Bjelašnica, stećci u selu Gornji Lukomir (1460 m/nv), na slici u pozadini planina Visočica (1967 m/nv)

Planinarenje u vrijeme “pasje vrućine”

Govoreći o vrućini, sigurno ste barem jednom čuli ili i sami upotrijebili izraz “pasja vrućina”. Tako se naime, u narodu, i to ne samo našem, nazivaju nepodnošljive ljetne vrućine, baš takve kakve su se ovih dana sručile na nas.
Izraz “pasja vrućina“ vuče podrijetlo još iz antičkih vremena i povezan je s pojavom Siriusa – najsjajnije zvijezde na noćnome nebu koja se u našim krajevima može vidjeti nisko nad horizontom krajem jeseni i zimi. Budući je Sirius dio sazviježđa Velikog psa (lat. Canis maior), prema vrućinama koje su karakteristične za razdoblje od početka srpnja do polovice kolovoza nastao je i izraz “pasji dani“ (lat. dies caniculares). U našim su krajevima to doista često i dani s najvišim temperaturama u godini.
Na planinama je u tom periodu svježije za razliku u dolinama gdje su vrućine znatno izraženije. Ipak za vrijeme boravka u planini treba biti oprezan i zaštititi se od sunca.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Bjelašnica – česma kod pl. doma “Bijele vode“ (1451 m/nv)

Planiramo li izvesti cjelodnevnu planinarsku turu u vrijeme “pasje vrućine“ onda najbolje je krenuti u ranim jutarnjim satima, utoliko će nam boravak u prirodi biti veće uživanje. Za vrijeme odvijanja ture na planinskim goletima – tamo gdje nema šume, poželjno je na glavu staviti kapu ili maramu radi zaštite od sunca. Također treba voditi računa da u organizam češće unosimo manje količine vode. Ako je teren kojim se krećemo bezvodan ili nema vrela u blizini, onda treba ponijeti dovoljne količine vode za piće. Voditi računa da jednu manju količinu vode sačuvamo u boci sve dok ne dođemo do prvog vrela na koje naiđemo, a u nekim slučajevima i do kraja planinarske ture.
U svakodnevnom životu, za čovjeka koji živi u urbanim sredinama, postoje razna pravila i propisi po kojima se treba ponašati, ovo važi i za boravak u planini. Stoga nije naodmet da mlađi i ujedno stariji planinari obnove svoje znanje o opasnostima koje vrebaju u ljetnom periodu: atmosferske pojave (oluja, kiša, grmljavina i magla), kameni odroni, klizanje tla, ujedi zmija, škorpija i krpelja i sunčevi zraci. 

Čabulja – lokva Gondžuša u Cvitinom gvozdu (1430 m/nv)

Sunčanica

U ljetnom periodu sunčanica je česta pojava u planini. Ona nastaje uslijed intezivnog djelovanja sunčevih zraka na nepokrivenu glavu, naročito kod osoba koje na to nisu navikle. Dugotrajno izlaganje suncu naročito je opasno kod ljudi s malo kose ili ako su ćelavi. Ultravioletne zrake prodiru kroz kosti lubanje i oštećuju moždanu opnu i mozak.

Na cjelodnevnim turama u planini, zbog djelovanja sunčevih zraka na nezaštićenu glavu, naročito se može pojaviti glavobolja, vrtoglavica, podražaj na povraćanje, malaksalost do nesvjestice, visoka tjelesna temperatura, upala moždanih ovojnica, polagan puls, u teškim slučajevima dolazi do gubitka svijesti. U težim slučajevima sunčanica se može završiti smrću čiji je uzrok otok mozga.

Za zaštitu glave, da bi se se spriječila pojava sunčanice, najbolje je koristiti platnenu kapu sa štitnikom na čelu. Na zatiljku kape može se zakačiti marama da štiti vrat od sunčanih zraka, koja se povremeno može kvasiti vodom radi osvježenja. Kapa sa štitnikom na čelu i zakačenim platnom na zatiljku (umjesto marame) može se kupiti u prodavnicama planinarske opreme.  

U slučaju pojave sunčanice, zavisno od vrste terena gdje se dogodila, najbolje je oboljelog smjestiti u sjenu pod krošnjom drveta, visokog grmlja ili neke veće stijene. Raskopčati mu odjeću, položiti mu glavu na visoko uzglavlje i stavljati hladne obloge. Ako je oboljeli pri svijesti, davati mu hladne napitke. Nikako ne davati alkohol ili kuhinjsku sol, odnosno juhu, zbog opasnosti da se ošteti mozak. Pustiti oboljelog da miruje, oprezno ga transportirati. Kada ozdravi bolesnik mora još nekoliko dana da leži.

Crvanj – lokva na Čelebića livadama (1573 m/nv)

Sunčano sljepilo

Nastaje postepeno zbog odbijanja sunčevih zraka od ogoljelih stijena ili od bijele površine snijega. Pri jakom suncu dejstvo ultraljubičastih zraka je još jače. Najvažnije je zaštititi se tamnim naočalima prije nego bolest nastane. Oči svrbe, bole, peku i pocrvene, a kapci nateknu. Kod sunčanog sljepila oboljeli se ne smije izlagati suncu, niti skidati tamne naočale, čak ni u zatvorenoj prostoriji. Na oči treba stavljati hladne obloge od prokuhane vode ili čaja od kamilice dok ne spadne otok i prestanu bolovi,  mogu se uzimati sredstva protiv bolova.
Sunčano sljepilo prestaje nakon nekoliko dana. Ako je oko bilo više sati izloženo dejstvu sunčevih zraka, nastaju trajne posljedice na mrežnjaču koje mogu biti uzrok sljepilu. Po ozdravljenju od sunačnog sljepila oboljeli neko vrijeme mora nositi tamne naočale.

Velež – lokva na Poljicama (1109 m/nv)

Toplotni udar od sunca

Kada je zrak prezasićen vodenom parom, topao i ustajao, može doći do toplotnog udara (pregrijavanje organizma) zbog poremećenog odavanja toplote. Do toga najčešće dolazi pred oluju i uslijed nepravilnog oblačenja i kretanja u zakopčanom odijelu, a naročito kada se sa većih nadmorskih visina dolazi u niže predjele.

Znaci toplotnog udara jesu: glavobolja, šum u ušima, zamor, žeđ, drhtanje i opća slabost. Nekada može doći i do pojave grčeva i gubitka svijesti, jakog znojenja i vrtoglavice.

Oboljelog treba odmah prenijeti u sjenu na hladno mjesto, skinuti mu odjeću i poljevati ga hladnom vodom ili mu stavljati hladne obloge na prsa i glavu. Ako je oboljeli pri svijesti, daju mu se velike količine hladne vode ili slabo zaslađeni čaj. U težim slučajevima treba pozvati ljekara.

Visočica – česma na vrelu Očkovica (1541 m/nv)

Opekotine od sunca

U planini često nastaju opekotine od sunca, naročito u rano proljeće i u ljetnom periodu kada su ultravioletne zrake najjače. Prvenstveno nastradaju neiskusni i neupućeni planinari. Da bi se izbjegle opekotine od sunca, treba zaštiti određene dijelove tijela, ruke, lice, vrat. Hlače kratkih nogavica iz nekoliko razloga ne treba nositi na ljetnim turama (ujedi zmija i opekotine od sunca). Izložene dijelove tijela treba mazati zaštitnom kremom. Ako je je sunce prejako, lice treba zaštiti maskom od gaze ili maramom.

U slučaju opekotina, oboljelom treba dati sredstva protiv bolova. Ne davati alkohol. Opečenom treba davati tečnosti, da pije (voda, čaj).  Iz paketića prve pomoći napraviti slani rastvor i dati mu da pije (3,0 g soli i 1,5 g sode bikarbone na 1 l vode). Tečnost davati češće, ali u manjim količinama da ne bi izazvala povraćanje. U težim slučajevima otići kod ljekara na pregled.   

Naslovna slika: Treskavica, Crno jezero (1675 m/nv)

Zelengora – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Zelengora – pogled na vrhove slijeva nadesno: Kalelija (1977 m/nv), Stog (1821 m/nv) i Todor (1949 m/nv)

Bosanskohercegovačke planine Zelengora, Romanija, Vranica, Vlašić, Cincar, Treskavica, Bjelašnica, Prenj i Čvrsnica od davnina su bile poznate po ljetnom stočarstvu. Gorski potoci vanredno čiste, bistre i hladne vode te mnoga jezera i bujni pašnjaci na Zelengori privlače hercegovačke stočare iz sela u okolici Neuma, Stoca, Ljubinja i Gacka te bosanske stočare sa područja Oblja, Grandića, Borča i Tjentišta. Širom planine podižu svoje kolibe i torove u katunima (pastirsko naselje): Boljuni, Đipala, Kazanica, Babin do, Kladovo polje, Junakov do, Lisičine, Bukov do, Korita, Rukav, Pod Orlovcem, Donja i Gornja Kotlanica, Štirine, Videž, Zavidež, Stari katun (pod Orufom), Vrbničke kolibe, Zamrštenski katun, Lučki katun i Bukovina (na Trebova planini), Bjušturače. Podklek i Podklanac (na Vitoj bari). Na Kladovu polju u novije vrijeme podignuto je nekoliko velikih govedarnika u vlasništvu Zemljoradničke zadruge Kalinovik.

Ostaci kamenih ruševina čobanskih koliba i torova svjedoče o davno prohujalim vremenima kada su ljudi boravili na ovoj prelijepoj planinini koja je dobila naziv po bujnom zelenilu šuma i pašnjaka. Također i mnoge srednjovjekovne nekropole stećaka govore o tim vremenima: na Vlaškom polju (1600 m/nv), Štirinama (1700 m/nv), Videžu (1746 m/nv), Čengića bari (1350 m/nv) i Lučkom katunu (1537 m/nv). Postoje i starije nekropole od stećaka a nalaze se na prostoru oko Kotlaničkog jezera (1528 m/nv) i Štirinskog jezera (1672 m/nv) gdje je nekoliko kamenih gomila (gromila) t.j. grobnih mjesta jednog od najstarijih balkanskih plemena – Ilira.  

Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije (1878. – 1918. god.) u Kalinoviku (1070 m/nv) bio je smješten vojni garnizon, a na Čemernu (1293 m/nv) žandarmerijska stanica. Ova dva mjesta bila su od vojno strateškog značaja zbog blizine granice sa Crnom Gorom, iz tog razloga je započeta izgradnja ceste preko Zelengore. Istovremeno dok je trajala izgradnja ceste na Borilovcu, podignuta je kamena zgrada žandarmerijske stanice. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata (1914. god.) obustavljeni su svi radovi na cesti.

1930. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Miljevina – Rataja – Jeleč – Govza – Bukovik – Palež. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 27 km. Također je izgrađen i jedan odvojak pruge na relaciji: Rataja – Oteša – Ćatino jezero – Kadin most – Zaklop. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 10 km.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Zelengore ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dolini rijeke Sutjeske na Tjentištu uz višednevne žestoke borbe i ogromne ljudske žrtve partizani probijaju obruč Njemačkih snaga i njihovih saveznika. Nakon proboja neprijateljskog obruča glavnina jedinica Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije zajedno sa Vrhovnim štabom prelazi Zelengoru i preko Miljevine i Jahorine stiže na Romaniju. Legendarna bitka na Sutjeski zabilježena je u povijesti pod nazivom Operacija Schwarz (“Crno”) ili Peta neprijateljska ofanziva i trajala je od 15.5. – 15.6.1943. godine. U znak sjećanja na ovu slavnu bitku na Zelengori podignuta su spomen obilježja: kosturnica i monumentalni spomenik na Tjentištu (620 m/nv), mjesto ranjavanja Josipa Broza Tita na Ozrenu (1360 m/nv), mjesto pogibije Narodnog heroja Save Kovačevića na Krekovima (820 m/nv), spomenik posvećen Drugoj dalmatinskoj udarnoj brigadi na Donjim Barama (1496 m/nv) i spomenik posvećen Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj udarnoj brigadi na Ljubinom grobu (1589 m/nv).

Zelengora – jezero Donje Bare (1470 m/nv)

1949. god. Na Tjentištu izgrađena je Spomen-kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostaci 840 patrizanskih boraca poginulih u bitki na Sutjesci.  

1950. god. u maju mjesecu Planinarski savez Bosne i Hercegovine organizovao je u okviru Titove štafete planinarski pohod tragom četvrte i pete neprijateljske ofanzive preko Prenja i Zelengore do Sutjeske.
Na pohodu tragom pete neprijateljske ofanzive preko Zelengore od Kalinovika do Tjentišta učestvovalo je 30 planinara iz planinarskih društva u BiH, 5 planinara studenata zagrebačkog i beogradskog univerziteta, 11 planinara iz Slovenije, 8 planinara iz Srbije i 10 vojnika planinskih jedinica JNA. Ukupno 64 učesnika pohoda. Prelazak padinama Zelengore izveden je ovim pravcem:
1. dan; Kalinovik – Dobre vode – Vratlo – selo Jeleč – selo Govza – Previja – Jablanovo brdo – Mrčin kolibe – selo Ljubina – selo Vrbnica;
2. dan; selo Vrbnica – Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Krekovi – Savin grob – Tjentište.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Zelengore od 19. do 20. aprila ovim pravcem:
1. dan, Kalinovik – selo Jelašca – Ošlji dol – Palež – Pašina poljana – Stari katun – Crno jezero – Ljubin grob – Lućki katun;
2. dan, Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Savin grob – Tjentište. 

1952. – 1954. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Trnovača – Kosman – Igoče – Šadići – Popov Most – Tjentište. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 29,5 km.

1954. – 1956. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Tjentište – Kovačev panj – Priboj – Krekovi – Stružine – Milinklade – Hrčava. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 12 km.

1955. god. Na Tjentištu održan je slet planinara Jugoslavije.

1957. god. Na magistralnom putu Foča – Dubrovnik urađena je kompletna rekonstrukcija saobraćajnice na dionici od Tjentišta (559 m/nv) do Čemerna (1293 m/nv), dužine 18 km.  

1958. god. Na Tjentištu je održan po drugi put slet planinara Jugoslavije uz učešće velikog broja planinara iz svih krajeva zemlje.
Iste godine je podignuta nova Spomen-kosturnica u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci 3301 partizanskih boraca poginulih u bitki na Sutjeski.

1962. god. Utemeljen je NP “Sutjeska” sa sjedištem uprave na Tjentištu. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište sa  rijekom Sutjeskom i dijelovima planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 hektara. U središtu parka smješten je strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 hektara. Rezervat je posljednja prašuma u Europi u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. NP “Sutjeska” je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Europe. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.

Nakon uspostavljanja Nacionalnog parka Sutjeska na području Zelengore ukazala se potreba za smještaj lovaca, planinara i ljubitelja prirode, iz tog razloga podignute su komforne lovačke kuće građene od kamena i brvna na Dobrim vodama (1150 m/nv), Orlovačkom jezeru (1438 m/nv) i jezeru Donje Bare (1470 m/nv). Na Borilovcu kod bivše žandarmerijske stanice podignuta je nova šumarska kuća.         

1964. god. Zbog poplave i bujice koja je odnijela prugu prestala je s radom šumska željeznica od Tjentišta do Hrčave. Poplava je tada uništila i barake drvosječa u Hrčavi. Pruga više nije popravljana i iste godine je krenula izgradnja makadamske ceste na ovoj relaciji.

1966. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Tjentište (559 m/nv) – Krekovi – Milinklade – Hrčava – Kotač potok – Careva gora – Donje Bare – Gornje Bare (1450 m/nv), dužine 20 km. Od Hrčave (911 m/nv) gdje su barake drvosječa odvaja se šumska cesta, dolinom potoka Hrčavke kroz Dobri do i pokraj Ljubinog groba te dalje prema Lučkim kolibama na Trebovoj planini (1557 m/nv), dužine 14 km.   

Zelengora – jezero Gornje Bare (1510 m/nv)

1966. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Čemerno (1293 m/nv) – Podborina – Barni do – Gredelj – Previja – Vita bara – Borilovići – Orlovačko jezero (1438 m/nv), dužine 25 km.

1968. god. Završena je izgradnja makadamske ceste i puštena u saobraćaj na relaciji: Perovići (750 m/nv) – Mješaji – Štavanj – Zaliplje – Vrbnica – Pašina poljana (1358 m/nv), dužine 20 km.

Spomen-obilježja iz NOR-a i činjenica da je Zelengora jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, bili su dovoljan razlog planinarima da obilježe mnoge pješačke staze planinarskim putokazima i oznakama kako bi je učinile dostupnijom većem broju ljubitelja prirode i planinara. Uspostavljene su planinarske transverzale: “Sutjeska”, “Tjentište – Dolina heroja” i “Sloboda”. Nekoliko važnijih mjesta na popisu je kontrolnih tačaka Planinarske transverzale “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Planinarskim putokazima i oznakama obilježen je planinarski put koji povezuje Zelengoru i Treskavicu.

1971. god. PD “Zelengora” Foča uspostavlja dvije planinarske transverzale na području Zelengore i Maglića.
U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Tjentište – Omladinski centar Sutjeska (KT 1), Krekovi – spomenik na mjestu pogibije Narodnog heroja Save Kovačevića (KT 2), Ozren – spomenik na mjestu ranjavanja Josipa Broza Tita (KT 3).
U sklopu PT “Sutjeska”također na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Tjentište (KT 6), Ozren (KT 7), most na Hrčavki (KT 8), Lučke kolibe (KT 9) i Orlovačko jezero (KT 10). Oba transverzalna vodiča, dnevnike i počasne značke izdaje istoimeno pl. društvo.

5.9.1971. god. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito otkrio je spomenik na Tjentištu. Monumentalni spomenik posvećen je svim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koji su učestvovali u legendarnoj bitki na Sutjesci. Spomenik se sastoji od dvije simetrično postavljene gromade razuđenog oblika od bijelog betona, visine 19 m i širine 25 m, koje se uklapaju u prirodni krajolik. Spomenik je rad kipara Miodraga Živkovića i saradnika, arhitekta Ranka Radovića. Statiku i konstrukciju uradio je Ðorde Zloković sa saradnikom Ladislavom Feketom. Izgradnja spomenika je trajala dvije godine.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar.
U sklopu transverzale na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: lov. kuća na Orlovačkom jezeru (KT 11), Štirinsko jezero (KT 12) i vrh Bregoč (KT 134). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1974. god. Završena je izgradnja i puštena u saobraćaj makadamska cesta od Krekova (920 m/nv) do mjesta ranjavanja druga Tita na Ozrenu (1325 m/nv), dužine 7 km.  

1977. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore uspostavljaju planinarsku visokogorsku transverzalu “Sloboda” koja povezuje Kalinovik u BiH i Žabljak u CG preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzala je svečano otvorena 2. jula u Kalinoviku. U sklopu transverzale na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Štirinsko jezero (KT 3 – S – 21), lov. kuća na Orlovačkom jezeru (KT 4 – S – 20), vrh Bregoč (KT 5 – S – 19), Uglješin vrh (KT 6 – S – 18), spomenik na Donjim Barama (KT 7 – S – 17) i Gusni put (KT 8 – S – 16). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaju istoimeni pl. savezi.

1978. god. Planinarskim putokazima i oznakama obilježen je planinarski put koji povezuje Zelengoru i Treskavicu.

23.8.1987. god. Od udara groma smrtno je stradao Ismet Sarač (52) iz Govze kod Jeleča. Nesreća se dogodila na lokaciji Ždrijelo na Radomišlji (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Zelengore nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga uništene su lovačke kuće na Orlovačkom jezeru i jezeru Donje Bare, a na Gusnom putu postavljeno je minsko polje. Nakon završetka rata izgrađene su nove lovačke kuće, na jezeru Donje Bare i na Borilovićima kod bivše žandarmerijske stanice pod Stogom. Gusni put nije deminiran.

Zelengora, Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara (1350 m/nv) – Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2010. god.)
 

2010. god. Na prijedlog/peticiju Brace Babića koju je podnio 22.09.2010., za proglašenje nekropole sa stećcima na lokalitetu Čengića Bara kod sela Obalj, na području općine Kalinovik, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26.10.2010., donijela je odluku: Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara na području općine Kalinovik u entitetu Republika Srpska, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Čengića Bara (1350 m/nv) je lokalitet koji se nalazi na širem području Kladovog polja na planini Zelengori. U samome središtu lokaliteta smještena je nekropola sa 52 stećka. Svi stećci izrađeni su od krečnjaka i potiču iz majdana koji se nalazi oko 100 metara od nekropole u pravcu jugoistoka. Kao i većina stećaka sa područja općine Kalinovik i ovdje su uglavnom zastupljeni sanduci. U nekropoli se nalazi 35 sanduka, od čega je znatan broj visokih. Veliki broj sanduka je sa postoljem. Sljemenjaka ima šest i oni su dosta visoki, što je jedna od karakteristika ove nekropole. Ostatak stećaka čine ploče (11 primjeraka). Stećci su ukrašeni među kojima su zastupljeni motivi: tordirana vrpca i frizovi sa povijenim trolistovima, zatim slijede motivi štita i mača, biljnih stilizacija, križeva u kružnim vijencima, ptica, jelena i scena lova na jelene te kola i turnira.

2013. god. PD “Treskavica” Trnovo uspostavlja “Planinarski put Dr Jovo Elčić”. Planinarski put obuhvata najviše vrhove i zanimljiva planinarska odredišta na Treskavici, Leliji i Zelengori. Obilaznica je podijeljena u 3 područja, a svako područje ima 5 kontrolnih tačaka (KT), ukupno 15 KT. U sklopu planinarskog puta na Zelengori obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Štirinsko jezero (KT 11), stećci na Štirinskom jezeru (KT 12), Kotlaničko jezero (KT 13), prevoj na Borovnom brdu (KT 14) i vrh Bregoč (KT 15). Planinarski put su uredili i označili planinarskom signalizacijom PSD ”Treskavica” Trnovo i PSD ”Lelija” Kalinovik uz pomoć pojedinaca iz ostalih planinarskih društava u Bosni i Hercegovini.

2014. god. PD “Treskavica” Trnovo izdaje Vodič i dnevnik “Planinarski put Dr Jovo Elčić”. Autor Vodiča i dnevnika te Počasne značke planinarskog puta je Braco Babić. Opis planina i pristup do  kontrolnih tačaka ilustrovan je mnogim fotografijama. Za orijentaciju na terenu mogu poslužiti topografske karte u prilogu Vodiča sa ucrtanom trasom planinarskog puta i lokacijom kontrolnih tačaka.  

2016. god. Komitet za Svjetsku baštinu UNESCO-a, u okviru 40. sjednice koja je održana 17.07.2016. godine u Istanbulu, donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine. Odlukom Komiteta na Listu svjetske baštine, kao serijska nominacija, upisano je 28 nekropola sa stećcima što predstavlja krunu šestogodišnjeg rada eksperata iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, među kojima su bili i eksperti iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Kao dio serijske transnacionalne nominacije, iz Bosne i Hercegovine na listu Svjetske baštine UNESCO-a upisana je NEKROPOLA SA STEĆCIMA ČENGIĆA BARA, Kalinovik, RS. Geografska širina, dužina ili UTM koordinate: 43º 25’ 14.83” N; 18º 24’ 7.24” E

Zelengora, Povijesno područje – Nekropola sa stećcima Čengića Bara (1350 m/nv) – na UNESCO Listi svjetske baštine (od 2016. god.)  

8.8.2024. god. Od udara groma smrtno je stradao Dženan Uščuplić (49), bivši igrač i trener FK “Sarajevo”. Nesreća se dogodila nakon što je pristupio na vrh Planik (1796 m/nv). Na usponu je bio sam. Njegovi prijatelji s kojima je došao na planinarenje u tom trenutku su bili na Lučkom katunu na susjednoj Trebova planini (u masivu Zelengore). Na mjestu pogibije postavljena je spomen ploča.  

13.6.2025. god. U kanjonu Hrčavke uslijed pada u koritu rijeke smrtno je stradao (N.N.) državljanin Ujedinjenog Kraljevstva. Nesreća se dogodila prilikom korištenja turističke ponude kanjoning. Slučaj je prijavljen Policijskoj upravi Foča, nakon čega su policijski službenici istog dana izašli na teren i obavili uviđaj. Tijelo stradalog iz izuzetno nepristupačnog terena izvukli su pripadnici spasilačke službe “Volf” iz Foče, nakon čega je prevezeno u mrtvačnicu fočanske Univerzitetske bolnice.

Naslovna slika: Zelengora, Orlovačko jezero (1438 m/nv)

Hajdučka vrata na Čvrsnici

Hajdučka vrata nalaze se u istočnom dijelu hercegovačke planine Čvrsnice. Smještena su na 2000 m/nv u stjenovitom grebenu iznad Strmenice. Hajdučka vrata su oblika velikog kamenog prstena, promjera oko 5 m. Od Hajdučkih vrata pruža se širok vidik na dolinu Divu Grabovicu, Mezića stijene, vrhove Mali Medvjed, Veliki Medvjed, Pesti brdo (Ploča), Veliki Kuk i susjedne planine Prenj, Velež i Čabulja.
Narodno predanje kaže da su u Osmansko doba kroz kamenita vrata prolazili hajduci iz družine harambaše Mijata Tomića da bi time postali neranjivi. Navodno su vrata po tome dobila ime Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz. Prije toga su vrata bila poznata po nazivu Šuplja stijena.
Hajdučka vrata na Čvrsnici proglašena su od 1985. godine za zaštićeni geomorfološki spomenik prirode Bosne i Hercegovine. Svojom ljepotom plijeni posjetioce i gotovo su postala nezvaničan simbol planine Čvrsnice.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sjeverno od Mostara nalaze se najpoznatije hercegovačke planine Čvrsnica (2226 m/nv), Prenj (2103 m/nv), Velež (1969 m/nv) i Čabulja (1776 m/nv). Sve redom su to visoke i krševite planine, koje krase mnogi markantni vrhovi, impozantne stijene i duboke kanjonske doline koje se svrstavaju među najljepšim planinama u Bosni i Hercegovini.
Čvrsnica svojim reljefnim i geološkim oblicima, vegetacijom, raznovrsnom florom i faunom, vrletnim stazama, privlači mnogobrojne planinare, alpiniste i ostale ljubitelje prirode. Vječiti je izazov lovcima na visoku divljač a naročito na divokoze po kojoj je već od ranije ova planina bila nadaleko poznata.
Planski masiv Čvrsnice izdiže se na desnoj obali rijeke Neretve između Jablanice i Drežnice i ima karakterističan dinarski pravac pružanja sjeverozapad-jugoistok.
Čvrsnica je na sjeveru omeđena rijekom Doljankom koja se kod Jablanice uljeva u Neretvu. Na istoku od Prenja odvojena je rijekom Neretvom. Sa južne strane od Čabulje razdvaja je rijeka Drežanka. Na sjeverozapadnoj strani od Vran-planine (2074 m/nv) odvojena je Dugim poljem.

Pristup: do Hajdučkih vrata stiže se planinarskim markiranim stazama iz sljedećih pravaca:
– Od sela Diva Grabovica (250 m/nv): lov. kuća Žlijeb – lov. kuća Tise – Strmenica 5 sati;
– Od Bunara (1000 m/nv): Ploča – Crepulja – V. Oštrovača – Trinača 4 sata i 30 minuta;
– Od Vitlenice (1450 m/nv): Vala – Zaglavlje – Prigoni – jezero Crvenjak 4 sata;
– Od pl. doma Vilinac (1900 m/nv): Prigoni – jezero Crvenjak 1 sat hoda.

Napomena: Sva četiri pravca pristupa se sastaju u neposrednoj blizini Hajdučkih vrata na raskrižju pl. staza kod Čavčije jame koja u prvi mah nije uočljiva i predstavlja opasnost za sve prolaznike posebno u lošim vremenskim uvjetima kada je magla ili snijeg jer nije obilježena tablom za upozorenje.

Naslovna slika: Čvrsnica, pogled od Strmenice na Hajdučka vrata (2000 m/nv), Veliki Kuk (1822 m/nv), Veliki Jelinak (2170 m/nv), Pločno (2226 m/nv) i Veliki Vilinac (2118 m/nv)

Mljet – “Zeleni otok”

Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Mljet je jedan od najljepših i najatraktivnijih južnodalmatinskih otoka istočnojadranske obale. To je otok cvijeća, maslina i vinove loze, te ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum morskih valova. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe.
S planinarskog stanovišta otok je privlačan zbog Mljetske planinarske obilaznice koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta, da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta.
Obilaznica je svečano otvorena 28.4.2012. godine prigodom tradicionalne planinarske manifestacije Dana hrvatskih planinara, koju su organizirali Hrvatski planinarski savez i Planinarsko društvo “Mljet” Goveđari.
Nakon otvaranja, prošli smo cijelom dužinom obilaznice i uživali u lijepim i širokim razgledima. Pješačka staza je dobro uređena i prohodna te opremljena odgovarajućom planinarskom signalizacijom, žigovima ugrađenim u “živoj” stijeni na kontrolnim točkama. Dnevnik i vodič MPO je džepnog formata uz kratak opis prtistupa do KT, ilustrovan fotografijama i kartom sa ucrtanom trasom obilaznice, pomogao nam je u orijentaciji i snalaženju na terenu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Mljet se nalazi u dubrovačkom arhipelagu i njegov je najveći otok. Pruža se smjerom zapad-sjeverozapad-istok-jugoistok u zračnoj dužini od 37 km, prosječnom širinom od 3 km. Površina mu iznosi oko 100 km². Od kopna (poluotoka Pelješca) odvojen je Mljetskim kanalom. Najšumovitiji je otok na Jadranskom moru, više od 70% površine je pokriveno šumama, a unutar Nacionalnog parka “Mljet” pokrivenost prelazi i 90%. Iz tog razloga nosi epitet “Zeleni otok”. Zanimljiv je i toponomastički naziv otoka Mljeta koji je u antičko doba nosio naziv Melítě, po riječi grčkog porijekla mélitta što u prijevodu znači pčela.    
Mljet je otok cvijeća, maslina i vinove loze i ujedno mistično mjesto za meditaciju i uživanje u miru i tišini koju povremeno remeti cvrkut zrikavaca, ptica i šum valova mora. Izrazito mediteranska klima s gotovo stalnim promjenljivim zračnim strujanjima juga i bure u zimskoj, a maestrala i burina u ljetnoj polovici godine značajke su ovog otoka koje pogoduju životu i dužem boravku stanovništva. Na otoku ima više izvora pitke vode. Prema časopisu Times upravo Mljet ubrajaju u deset najljepših otoka svijeta, od kojih je jedini on iz Europe.
Još u doba Austrougarske prepoznata je ljepota ovog otoka i od 1910. godine stavljen je na popis zaštićenih područja. Godine 1960., na zapadnom dijelu otoka uspostavljen je Nacionalni park “Mljet” koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. Zaštićeno područje obuhvaća naselja Pomena, Polače, Njivice, Goveđari, Babine Kuće i Soline, Malo jezero (24 ha) i Veliko jezero (145 ha) te otočić sa benediktinskim samostanom i crkvom sv. Marija. Ovo područje predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu.
Najveće naselje na Mljetu je Babino Polje (oko 300 stanovnika), nalazi se u unutrašnjosti otoka. Od trajektne luke Zaglavac udaljeno je 9 km a od Klačne luke u Sobri 7 km. U Babinom Polju je zgrada Općine Mljet, Dom kulture Zabriježe, Planinarsko društvo “Planika“, ambulanta, apoteka, vatrogasni dom, pošta, osnovna škola, boćalište, crkva sv. Petar i Pavao, crkva Gospe od brijega te nekoliko ugostiteljskih objekata i trgovina.
Ostala manja naselja na otoku su: Sobra, Korita, Maranovići, Saplunara, Blato, Ropa, Kozarica, Okuklje, Prožura, Prožurska Luka, Polače, Goveđari, Babine Kuće, Njivice i Soline.
Najviši vrh otoka je Veliki Grad  (514 m/nv), a ostali vrhovi su: Žirinje (485 m), Kantun (459 m), Veliki Sutilija (388 m), Blatska gora (388 m), Grabova glava (384 m), Gradac (377 m), Korita (377 m), Bijeđ (333 m), Veliki Planjak (291 m) i Montokuc (258 m).
Na Mljet se stiže iz trajektne luke u uvali Prapratno (na poluotoku Pelješac). Plovidba trajektom preko Mljetskog kanala traje 40 minuta. Trajekt pristaje u luci Zaglavac, udaljenoj oko 2 km od naselja Sobra. Na Mljet se može stići i katamaranom iz luke Gruž u Dubrovniku i izletničkim brodovima od Korčule i Orebića.

Mljet kroz povijest

Otok Mljet dugo godina je bio ilirsko gusarsko uporište koje je rimski car Oktavijan August pokorio i razorio ilirski grad Melitusu (35. god. pr. n. e.), zbog učestalih gusarskih napada na rimsko brodovlje. Nakon toga bio je u vlasti Gota, Bizanta (od 538. god.), Neretvanske Paganije (7. i 8. st.), Zahumlja (11. i 12 st.), Dubrovnika (1302. – 1808. god.), Francuza (1808. – 1813. god.), zatim Austrije do 1918. godine. Poslije Prvoga svjetskog rata Mljet je dio Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije (banovine Hrvatske). Tijekom Drugoga svjetskog rata Mljet je okupiran od Nijemaca i Talijana. Nakon povlačenja njemačkih snaga 10./11. augusta 1944. godine Mljet je ponovo dio Hrvatske, isprva u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije, kasnije Narodne Republike Hrvatske (FNRJ) i Socijalističke Republike Hrvatske (SFRJ). Od 8. oktobra 1991., temeljem izražene želje hrvatskoga naroda na referendumu o samostalnosti Hrvatske, Mljet je dio demokratske, neovisne i suverene države Hrvatske.

Mljetska planinarska obilaznica

Obilaznica (MPO) nastala je kao rezultat dugogodišnjeg nastojanja grupe planinara – etuzijasta da planinarima i drugim ljubiteljima prirode predstave ljepote otoka Mljeta. Vrijedan doprinos otkrivanju i predstavljanju ovih ljepota svojevremeno su dali poznati hrvatski planinari Ante Premužić, Jerko Kirgin i Dr Željko Poljak. Od otočkih planinara poseban doprinos su dali Karlo Franceško, Ante Aljinović i Marin Perković (autor vodiča i dnevnika MPO).
Obilaznica je duga 43 km i može se proći za 3 – 4 dana (24 sati efektivnog hoda). Cijela trasa je označena planinarskim oznakama (markacijama) i opremljena žigovima na kontrolnim tačkama (KT). Ukupno na obilaznici je 20 KT. Sa sobom ponijeti jastuče i tintu. Pješačenje započinje od naselja Pomena (KT 1) i završava u naselju Sobra (KT 20). Većim dijelom pješačka staza prolazi kroz šumu i pruža ugodnu hladovinu u ljetnom periodu, ipak na dnevnu turu treba krenuti rano ujutru ili u kasnim poslijepodnevnim satima zbog vrućina. Važno je napomenuti da duž trase obilaznice nema izvora s pitkom vodom i prije polaska na turu treba se opskrbiti vodom u trgovinama ili iz vodovodne mreže, po vlastitoj potrebi (2-3 l).
Obilaznica se može proći u sva četiri godišnja doba. Poželjno je koristiti dva automobila, jedan ostaviti na početku, a drugi na kraju dnevne etape. Obilazak Mljetske planinarske obilaznice najbolje je obaviti u četiri dnevne etape:

  1. Pomena – Posušni Borovac – Crjene sijene – Rt Lenga – Mjendeli – Goveđari, 5 sati hoda;
  2. Goveđari – Veliki Gradac – Montokuc – Zle stijene – Veliki Planjak – Grabova glava – Strmica – Blato, 7 sati hoda;
  3. Blato – Dubovca – Vrh od dola – špilja Ostaševica – špilja Movrica – Rogović – Babino Polje, 6 sati hoda;
  4. Babino Polje – Rogović – vrh Veliki Grad (514 m/nv) – Veji kok – Na vrh Peskarije – Opor dolac – Sobra, 6 sati hoda.  

    Info i kontakt:

    Dnevnik i vodič MPO može se kupiti (ili naručiti pouzećem) na adresi:
    – PD “Mljet” Tajana Perković, Pristanište 5;
    – PD “Planika”, Niko Stjepović, Zabrežje b.b., 20225 Babino Polje;
    – Također se može kupiti u uredu Turističke zajednice Općine Mljet i na kioscima Nacionalnog parka “Mljet”. 
     
    Na Mljetu djeluju čak dva planinarska društva, starije “Planika” u Babinom Polju i “Mljet” u Goveđarima. Mljetska planinarska obilaznica je trasirana u drugoj polovici devedesetih, a građena od 1998. do 2012. god. u suradnji Planinarskoga društva “Planika” i Lovačkoga društva “Mljet”. Idejni začetnik planinarske obilaznice je mr. sc. Marin Perković koji je zajedno s Perom Matanom i Nikom Stjepovićem bio i voditelj radova. Svakako treba napomenuti da su neprocjenjivu stručnu pomoć, ali i konkretan radni doprinos ovome projektu dali članovi HPD “Vihor” i HPD “Zagreb-Matica” iz Zagreba, na čelu čijih timova su se nalazili Milovan Dlouhy i Mato Šimičić, ali i još neka hrvatska planinarska društva. Projekt su financijski pratili Općina Mljet i Javna ustanova Nacionalni park “Mljet”, kao i Hotel “Odisej” u Pomeni, a Ministarstvo obrane pomagalo je u osiguranju smještajnih kapaciteta. Veliki je bio i doprinos domicilnoga stanovništva, posebice prilikom radova, osiguranja smještaja i vode.

    Napomena:

    Duljina Mljetske planinarske obilaznice prvo je bila 43 km, od Pomene do Sobre, a sada njena ukupna dužina je 65 km, od Kulijera do Saplunare, bez odvojaka. Nakon što je obilaznica promovirana 2012. godine na Danima hrvatskih planinara zbog velikog odziva i interesa ponovo su na Mljetu održani 2017. godine.
    O agilnosti mljetskih planinara svjedoči i podatak da je 2014. godine ovdje održana i Skupština Balkanske planinarske unije (BMU). 
    PD “Mljet” Goveđari svake godine krajem mjeseca aprila ili početkom maja organizira višednevi grupni pohod Mljetske planinarske obilaznice.

Legende o Mljetu

Mljet se spominje još u četvrtom stoljeću pr. n. e. u grčkim spisima, a brojni nalazi grčkih amfora i potopljenih brodova uz mljetske obale svjedoče da su se grčki pomorci zadržavali na mljetskim obalama na svojim putovanjima Jadranskim morem. Uz otok Mljet vežu se mnogobrojne legende, a najpoznatija je ona koju je zapisao Homer (Hómēros), grčki epičar (7. st. pr. n. e.). u epu Odiseja. Legenda kaže kako je antički junak Odisej nakon pada Troje, na povratku u svoje kraljevstvo godinama lutao morima i nakon brodoloma doplivao do obale tajanstvenog otoka Ogigija za koji mnogi istraživači tvrde da je riječ upravo o Mljetu. Nimfa Kalipso, kći Atlantova koja se naselila na otoku zaljubila se u Odiseja kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi. Podlegao je čarima lijepe Kalipso i s njom živio 7 godina. Iz te veze Odisej i Kalipso dobili su sinove blizance: Nausitoja i Nausinoja.
Po nalogu vrhovnog grčkog boga Zeusa, Odisej se vratio u svoje kraljevstvo na otok Itaka nakon dugog lutanja morima gdje ga je vjerno čekala njegova žena Penelopa.  
U blizini Babina Polja na južnoj obali otoka nalazi se Odisejeva špilja (30 minuta hoda). Špilja nije na trasi MPO!

Zanimljivo je spomenuti još jednu legendu o Mljetu koja je vezana uz ilirsku kraljicu Teutu. Otok su za vrijeme drugog stoljeća pr. n. e. naseljavali ilirski ratari, lovci i stočari. Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta (230. god. pr. n. e.). Na otok Melitu (Mljet), u središnjem Iliriku, navraćala je mlada vladarka Teuta iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u Bokokotorskom zaljevu, na svoje omiljeno ladanjsko pribježište sa svojim mužem vladarom Agronom. Teutina flota i gusarsko brodovlje često bi se usidrili u sigurnome zaklonu duboko usječenoga skrovitog zaljeva (Polače). Agron je još u mladosti posjećivao ovaj lijepi otok radi bogatoga lova u gustim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću usred Velikog jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora. Nakon Agronove smrti, Teuta proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnoga susreta na Meliti sa svojim novim ljubavnikom Grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom.

Naslovna slika: Vrh Veliki Grad (514 m/nv) je kontrolna tačka Mljetske planinarske obilaznice (KT 16) i Hrvatske planinarske obilaznice