Planinski lanac Atlas (Atlas Mountains) pruža se u dužini od 2400 km od obale Atlanskog okeana do Sredozemnog mora kroz tri države, Maroko, Alžir i Tunis. Sastoji se od dva paralelna planinska lanca, Anti Atlas, Visoki Atlas i Saharski Atlas na jugu, te Srednji Atlas i Tell Atlas na sjeveru. Na istoku se oba lanca spajaju u planini Aures. Tvore klimatsku razdjelnicu između područja vlažne klime sjeverozapadne Afrike i ekstremno sušne pustinje Sahare.
Najviši vrhovi Atlasa su smješteni u središnjem području Maroka u masivu Visokog Atlasa (High Atlas), koji se naziva i Veliki Atlas (Grand Atlas) gdje se nalazi najviši vrh Atlasa, ujedno Kraljevine Maroko i sjeverne Afrike – Jebel Toubkal, s nadmorskom visinom od  4167 metara.
Planine Atlas predstavljaju pravi avanturistički izazov i doživljaj za sve ljubitelje planinarenja i netaknute prirode. Na Atlasu je nekoliko vrhova preko 4000 metara nadmorske visine i više od 400 vrhova preko 3000 m/nv.
Iako su ove planine divlje i okrutne, na sjeverozapadnoj strani Visokog Atlasa su mnoga sela plemena Berbera, gdje svoje zemljane kuće podižu na strmim obroncima, vrijedno obrađujući terasaste bašte i voćnjake. Stanovništvo u selima bavi se zemljoradnjom i stočarstvom, prodajom rukotvorina i suvenira, prevozom planinarske opreme mulama, a postoje i privatne gostinske kuće koje nude pansionsku uslugu u udobnim uvjetima.
Za vrijeme boravka u Kraljevini Maroko osim planinarskog pohoda na Visoki Atlas posjetili smo Casablancu – najveću luku i grad Maroka, Marrakech i Fes – dva kraljevska grada Maroka. Putovanje u Maroko je trajalo od 20. do 30. juna 2011. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Maroko je kraljevina u sjeverozapadnoj Africi. Na sjeveru je okružuje Sredozemno more, od Europskog kontinenta razdvaja je Gibraltarski moreuz, na zapadu je zapljuskuju valovi Atlanskog okeana, na jugu se prostire pustinja Sahara, dok na istoku obronci planine Atlas prave granicu sa susjednim državama Alžirom i Mauritanijom. Priroda ove zemlje je puna kontrasta: visoke planine i duge morske obale, pustinje i oaze, vinogradi i voćnjaci, žitna i cvijetna polja. Kraljevski  gradovi Marrakeš, Fes, Meknes i prijestolnica Rabat najveće su blago ove zemlje. U njihovim medinama se stoljećima ništa ne mijenja. Unutar njih, u labirintu uskih sukova, život sitnih zanatlija i trgovaca odvija se u potpuno drugom vrtlogu vremena, a samo nekoliko koraka dalje nalaze se raskošni bulevari, zgrade moderne arhitekture i luksuzni hoteli.
Prvi stanovnici područja današnjeg Maroka bili su Berberi. Oko 700. godine naše ere Arapi prodiru prema zapadu i islamiziraju berbersko stanovništvo, koje i dalje ostaje autonomno. Iz tog vremena potiče ime regije Magrib od arapske riječi za zapad ili zalazak sunca, što je današnje zvanično ime Maroka (Al-Maghrib). Historija ove zemlje je burna, Portugal i Španija zauzimaju gradove i luke na Atlanskom i Sredozemnom moru. Imperijalni motivi Francuske će nakon rata 1843-1844. god. u kojem su porazili marokanske trupe načiniti ovu zemlju svojom kolonijom, kojom će dugo vladati. Ustanci naroda i međunarodni protesti prisiljavaju Francuze 1955. godine na odricanje kolonijalne vlasti. 1956. god. Francuska i Španija priznaju nezavisnost zemlje pod vlašću sultana Muhameda V. Od 1957. godine Maroko je kraljevina. Glavni grad države je Rabat dok je najveći grad Casablanca.

20. – 21.6.2011.  Sarajevo – Beograd – Rome – Casablanca

Na put u Maroko krećemo s najboljom nadom da će nas za vrijeme našeg boravka zaobići val protesta u arapskom svijetu nazvan “Arapsko proljeće”, koji je započeo u decembru 2010. godine u Tunisu i proširio se na Sjevernu Afriku i Bliski istok, bio je usmjeren na autoritarne režime i političke i društvene sisteme. Protestovalo se zbog inflacije, korupcije, ograničenih sloboda, visoke stope nezaposlenosti i siromaštva.
U popodnevnim satima 20. juna iz Beograda sa aerodroma “Nikola Tesla” putujemo avionom za Rim. Nakon sat i pol leta stižemo na aerodrom Leonardo da Vinci i presjedamo u avion za Kazablanku. Let od Rima do Kazablanke traje tri sata i vrijeme mi prolazi u gledanju kroz prozorčić na svjetla mnogih gradova i naselja duž mediteranske obale. Na aerodromu “Kralj Mohammed V” u Kazablanci stižemo iza ponoći. Aerodrom u Kazablanci je udaljen od središta grada oko 32 km i do hotela stižemo taksijem po velikoj magli. Hotel “Anfa Port“ u koji smo odsjeli se nalazi u neposrednoj blizini povijesnog središta grada (medina), biznis distrikta i pomorske luke.
Nakon kratko prospavane noći u klimatiziranim sobama ujutru krećemo u turistički obilazak grada koji započinjemo odlaskom u obližnju mjenjačnicu da eure zamjenimo domaćom valutom – marokanske dirhame (1euro=11dirhama) i kupovinom flaširane vode. Magla se podigla iznad grada i na plavom nebu se ukazalo sunce u punom sjaju. Prosječna dnevna temperatura u ljetnom periodu u Kazablanci je oko 37 stepeni, tješimo se da to nije ništa u odnosu na Marakeš koji ćemo također posjetiti, gdje je “normalna” dnevna temperatura oko 45 stepeni pa i više.
S mapom grada u džepu krećemo u potragu za kulturnim znamenitostima ovog uzavrelog tromilionskog grada. Kazablanka se nalazi na krajnjem zapadu Maroka na obalama Atlanskog okeana. Najveći je marokanski grad po broju stanovnika, finansijski i industrijski centar i najveća pomorska luka. Kazablanka svojim modernim izgledom i resursima kojima raspolaže predstavlja Maroko u pokretu.
U 8. stoljeću na prostoru Kazablanke je postojalo naselje Anfa koje je dugo vremena bilo glavni grad berberskog carstva Berguta. Kasnije postaje važan trgovački centar žitaricama i sjedište piratima što je bio razlog Portugalcima da ga dva puta napadnu i razruše (1496. i 1515.), konačno 1575. godine osvajaju grad i daju mu naziv Casa Branca (Bijela kuća). Nakon zemljotresa 1755. godine, grad je do temelja razoren. Nekoliko godina kasnije obnavlja ga sultan Mohammed bin Abdullah. Sredinom 19. stoljeća španski trgovci daju mu ime Casablanca (Bijela kuća).
Ovaj lučki grad lagano je posrtao dok Francuzi nisu odlučili (kolonizirali Maroko sredinom 19. stoljeća) da ga srede izgradnjom širokih bulevara, javnih parkova i impozantnih građevina u mavarskom stilu. Danas je Kazablanka ogromna metropola u kojoj tradicionalni marokanski burnusi (ogrtači) djeluju deplasirano među kravatama i fensi naočalama za sunce.
Grad je stekao svjetsku slavu po filmu iz 1942. godine sa Humphrey Bogartom i Ingrid Bergman u glavnim ulogama, čija se radnja dešava u Kazablanci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je spomenuti da je film snimljen u Hollywood-u i oni koji očekuju da iza svakog ugla vide neki lokal sličan “Rick's Café Américain” iz ovog popularnog filma ostaće razočarani. U lokalima toče tradicionalni marokanski čaj od nane i đumbira, jaku i gustu crnu kafu i dobro ohlađeni sok od svježe cijeđene narandže i limuna.
Glavna atrakcija Kazablanke je Džamija Hassan II, remek djelo arhitekture 20. stoljeća. Po veličini je druga najveća džamija na svijetu. Džamiju je projektovao francuski arhitekta Michel Pinseau. Posvećena je marokanskom kralju Hassanu II i trebala je biti završena za njegov 60 rođendan (1989.) međutim izgradnja džamije je potrajala 6 godina (1987-1993.) i u njoj je učestvovalo ukupno 10.000 radnika, zanatlija, umjetnika i stručnjaka svih profila. Smještena je na ogromnom platou kojeg zapljuskuju vode Atlantika. Ono što pada svakom posjetiocu u oči je impresivni minaret najvisočiji na svijetu, visok 240 metara, koji dominira s bilo koje tačke kada se posmatra i odličan je orijentir za kretanje gradom. Džamija može da primi 25.000 a u dvorištu još 80.000 vjernika. Spoj je tradicionalnog marokanskog stila gradnje i savremenih arhitektonskih inovacija. Izgrađena je aseizmički, sa grijanjem u podovima, električnim otvaranjem vrata i pokretnim krovom centralne kupole. Unutrašnjost džamije se može razgledati isključivo u pratnji stručnog vodiča. Osim u umjetničkoj obradi zidova, stubova, podova i tavanica uživali smo u dubokoj hladovini jer je vani bilo prevruće, a mnogobrojni šadrvani (fontane) pružili su nam dodatno osvježenje.
Nakon razgledanja džamije vraćamo se u hotel na ručak prolazeći ulicama rezidencijalne četvrti Anfa. Za ručak su nam poslužili jela marokanske nacionalne kuhinje: ćorbu, salatu od povrća, ribu pečenu u lisnatom tijestu i kriške ohlađene lubenice i dinje.
Nakon ručka i odmora kada je sunce umanjilo svoju vrelinu, odlazimo u posjetu staroj gradskoj jezgri – medini. Medina je okružena dugim i visokim masivnim zidinama koje dijele stari od novog dijela grada. U prošlosti je imala četiri kapije, od kojih danas postoje dvije. Karakteristična je po mnogobrojni bazarima smještenim u prizemlju kuća stisnutih u labirintu uskih i krivudavih uličica, u kojima se čovjek začas može izgubiti. Tu se mogu kupiti originalne rukotvorine vrhunske zanatske izrade od vune, svile i kadife, ćilimi, prekrivači, marame, šalovi, kape, predmeti izrađeni od bakra ili plemenitih metala srebra i zlata, obuća i odjeća od kože, predmeti za kuću i suveniri za turiste. Osim domaćih rukotvorina ovdje se može naći roba iz cijelog svijeta. Medina predstavlja “trbuh grada”, zbog velike zelene pijace koja je ovdje smještena i gdje se osim povrća i voća prodaje svježe meso i riba. Radi intezivnih mirisa koji se šire na sve strane i tjera vas na povraćanje posjeta pijaci se preporučuje samo onima s jakim želucem.

22.6.2011. Casablanka – Marrakech – Imlil

Ujutru iz Kazablanke polazimo za Marakeš. Do željezničke stanice prebacujemo se taksijima. Cijena prevoza se unaprijed dogovara s vozačem zavisno od relacije iako postoji taksimetar. Razlikuju se dvije vrste automobila po veličini i boji: mali taksi (“petit taxis”) čine automobili Fiat Uno crvene boje i veliki taksi (“grands taxis”) Mercedes-Benz bijele boje.
Dok putujemo vlakom sa zanimanjem kroz prozor kupea promatramo krajolik kojim prolazimo. Duž pruge su mnoge plantaže voća i maslinjaka a u daljini na prostranim poljima kombajni uveliko žanju pšenicu. Negdje na pola puta prema Marakešu plodna ravnica postepeno prelazi u pustoš s rijetikim kržljavim grmovima i suhom travom koju brste koze i ovce. Usred te pustoši ugledali smo zelenoplavu rijeku u kojoj su se kupala dječica. Između marokanske atlantske obale i planina nalaze se prostrana polja i doline. Na krajnjem jugu, na obodu Anti Atlasa, kanjoni, kao i rijeke koje kroz njih teku, lagano se gube u nepregledan pijesak Sahare. Južna obala se prostire do ivice Zapadne Sahare, dok veliki dio marokanskog stanovništva živi na obodima sniježnih planina Atlas. Nakon tri sata vožnje stižemo u Marakeš gdje nas dočekuje temperatura od 45 stepeni i kombi u kojem ne radi klima. Vozač kombija Abdul problem klime je riješio jednostavno: otvorio je širom sve prozore, dodao gas i sav ozaren od sreće pustio berbersku muziku s kasetofona. Visoki ton i preduge pjesme nalik jedna drugoj brzo su nam dosadile i nakon nekoliko pjesama Abdul je po izrazima naših lica zaključio da nismo oduševljeni njegovim muzičkim ukusom i razočaran time isključio je kasetofon.
Planine Atlas ugledali smo tek na pola puta od Marakeša prema našem krajnjem odredištu Imlilu, mjesto u kojem ćemo prenoćiti. Iako je bila izmaglica zbog velike vrućine u daljini su se jasno ocrtavali sniježeni vrhovi moćnog Atlasa. Zbog pogleda na impozantne vrhove potpuno smo zaboravili na vrućinu. Nakon dva sata vožnje stigli smo u Imlil od kojeg vodi put na najviši vrh Atlasa – Jebel Toubkal (4167 m/nv). Ovo čudesno planinsko mjesto smjestilo se usred doline na 1700 metara nadmorske visine u kojoj se na desetine potoka i rječica bistre vode slijeva slapovima. Na strmim stranama doline obraslim orahovom šumom ščućurilo se nekoliko sela. Zbog oraha koji raste u šumama ovo mjesto moglo bi biti dom Krcku Orašćiću – liku iz poznate bajke, i samo što sam na to pomislio ugledah prodavca oraha u sred šume, na jednom od zavoja strmenite staze.
Po izlasku iz dubokog hlada šume, ubrzo stižemo u gostinsku kuću “Dar Adrar” u kojoj ćemo prenoćiti prije uspona na Atlas. Popodne nakon ručka malo smo odrijemali zavaljeni u udobnim ležaljkama na terasi kuće. Do večere vrijeme provodimo istražujući okolinu Imlila, obilazeći prodavnice sa suvenirima i čajdžinice u kojima toče tradicionalni čaj od nane i đumbira. U Imlilu i okolnim selima žive Berberi u jednostavnim malim zemljanim kućicama ravnih krovova. Većina ih govori samo berberski jezik, dok oni s više doticaja s drugima govore arapski, a eventualno nešto francuskog. Za Berbere kažu da su ponosan narod, dosljedan i pomalo neukrotiv, koji želi sačuvati svoj identitet i neće se odreći svojih običaja i svjetonazora i po mnogo čemu se razlikuju od Arapa koji su više prilagodljiviji. U suštini je to dobroćudan narod i veoma interesantna zajednica, a njihovo poznavanje planina od neprocenjivog je značaja za planinarenje na Atlasu. U kontaktu s stanovništvom naišli smo na iskrenu gostoljubivost i predusretljivost i boravak u Imlilu ostaće nam u lijepom sjećanju. 

 
23. – 24.6.2011. Imlil – Sidi Shamharouch – Refuge du Toubkal – Jebel Toubkal

Ujutro polazimo iz Imlila za planinarski dom Toubkal u kojem ćemo prenoćiti prije uspona na najviši vrh Atlasa – Jebel Toubkal (4167 m/nv). Put nas na vodi kroz dolinu rijeke Mizane i pored sela Aremd (1945 m/nv) koje privlači našu pažnju zbog svog neobičnog izgleda i položaja na kojem se nalazi. Kuće su četvrtastog oblika ravnih krovova, zbijene na velikoj strmini okrenutoj prema rijeci. Ispod kuća nižu se jedna ispod druge mnoge terase na kojima se uzgaja voće i povrće. Prelazimo široko riječno korito gdje dvojica seljana vade šljunak. Po prelasku rijeke pravimo pauzu i osvježavamo se Jaćimovim trešnjama. Dok odmaramo nailazi nekoliko žena sa sjenom natovarenim na leđima, koje vješto preskaču s kamena na kamen prelazeći rijeku. Od rijeke dalje idemo na istok prateći utabanu stazu kojom mule prenose tovare.
Nakon nekoliko serpentina počinje golet mjestimice ispresjecana kržljavim žbunjem i suhom travom. Iako se golet pruža na sve strane nema monotonije zbog boja stijena i zemlje koje variraju od crvene, žute, roze pa sve do sive zavisno od kuta pod kojim pada sunčeva svjetlost. Sunce je dobro upeklo i pogled na rijeku divne zelene boje i bijelina snijegova Toubkala vraća nam svježinu. Nakon dva sata hoda prelazimo mostić kod svetilišta Sidi Shamharouch (2350 m/nv) koje privlači pažnju hodočasnika i turista – planinara. Tu pravimo pauzu za odmor uz nezaobilazni vrući čaj od nane i sok od cijeđene narandže. Nakon kratke pauze nastavljamo s usponom pokraj strmih stjenovitih odsjeka tipičnih za ovaj planinski kraj. Staza vodi cik-cak između velikih stjenovitih odlomaka i okruglih busenova trave prošaranih sa žutim i ljubičastim cvjetovima.
Povremeno na stazi susrećemo grupe planinara i mule s tovarom. Na pola puta do planinarskog doma prolazimo pokraj dvije tezge sa suvenirima i ubrzavamo hod jer se nebo naoblačilo i prijetilo je kišom. U dom stižemo nakon 5 sati hoda i samo što smo ušli počela je da pada kiša praćena jakom grmljavinom i gradom. Nakon smještaja u domu i prestanka kiše vrijeme provodimo u upoznavanju bliže okoline.
Planinarski dom Toubkal (Refuge du Toubkal) smješten je na 3207 m/nv u blizini riječice sa nekoliko lijepih slapova. Objekat je sagrađen od kamena, u prizemlju je kuhinja sa trpezarijom i dnevnim boravkom a na spratu nekoliko višekrevetnih spavaonica. Sanitarni čvor je smješten u suterenu objekta. Dom ima etažno grijanje, osvjetljenje na solarnu energiju i tekuću vodu. Osim kuhanih jela u domu se mogu kupiti razne namirnice kod poduzetnog i uslužnog domaćina Mohammeda, kod kojeg treba na edukaciju poslati domaćine naših planinarskih domova da nauče kako se posluje i postupa prema gostima. Ispred doma na velikom platou se može kampirati u vlastitom šatoru. Dom je nezaobilazno mjesto od kojeg započinje uspon na vrh Jebel Toubkal i njime upravlja “Club Alpin Francais de Casablanca”.
Idućeg dana, u ranim jutarnjim satima po izmaglici i velikom vjetru krenuli smo na uspon od pl. doma pješačkom stazom koja nije označena s putokaznim tablama. Također je čudan i prelazak dubokog potoka odmah poviše pl. doma kod velikog slapa gdje je postavljena jedna malo deblja, široka daska koja uopće nije fiksirana za stjenovitu obalu. Po prelasku, staza se uspinje cik-cak preko dugačkog sipara i traverzira strmu padinu kojom se slijeva potok s lijepim slapovima. Ubrzo nakon prelaska i ovog drugog potoka prolazimo kroz labirint od krupnih stjenovitih odlomaka i stižemo na snijeg koji smo jučer iz doline dok nas je sunce pržilo s čežnjom gledali. Dalje nastavljamo s usponom preko strmih sniježnih padina do izlaska na sedlo (3850 m/nv). U ovo doba godine snijeg je prilično mekan i dereze su nepotrebne iako smo ih u ruksaku ponijeli za svaki slučaj. Izmaglica je nestala a vjetar koji nas je uporno cijelo jutro pratio malo je utihnuo, tako da smo na sedlu napravili malo dužu pauzu za odmor i osvježili se toplim čajem, čokoladom i grožđicama.
Dok smo odmarali uživali smo u jutarnjem izlasku sunca i pogledima na obližnje sniježene vrhove. Sa sedla nastavljamo uspon grebenom na kojem je vjetar otpuhao snijeg i nakon 3,5 sata izlazimo na široki plato gdje je postavljena željezna piramida visoka oko 3 metra. Čestitamo jedni drugima, Jaćim je neke članove naše ekipe “ošinuo” štapom po turu i na taj način im po planinarskoj tradiciji čestitao uspon na vrh. Na vrh je izašlo svih 11 učesnika što je znak da su se dobro aklimatizovali i kondiciono pripremili. S vrha se pružao dobar pogled na moćan masiv Visokog Atlasa koji se na sjeveru i jugu gubio u nepredglednu ravnicu.
Nakon skoro sat vremena provedenog u odmoru i fotografiranju sretni i zadovoljni napuštamo vrh. Kažu da veliki div Atlas drži na svojim leđima nebo (po grčkoj mitologiji). Ako je tako onda smo bar za trenutak dodirnuli to nebo, na kratko odmjenili diva i brzo se spustili nazad da ga ne razljutimo. Uslijedio je silazak istom stazom kojom smo pristupili na vrh, u pl. dom stižemo za oko 2 sata hoda. Nakon okrijepe izvrsnim ručkom u pl. domu nastavili smo se spuštati u dolinu. Na silasku od pl. doma Toubkal ka Imlilu bilo nam je sve toplije i usput smo svratili na nekoliko tezgi s voćnim napitcima radi osvježenja. Nakon 4,5 sati hoda stižemo u Imlil. Uspon na vrh Jebel Toubkal nije tehnički zahtjevan, najveći problem predstavlja vrućina i aklimatizacija na nadmorsku visinu. Ukupno za uspon i silazak bilo nam je potrebno 15 sati hoda uz 5000 metara visinske razlike. Po dolasku u našu gostinsku kuću tuširanje i izvrsna večera na terasi u hladu orahove šume učinili su da zaboravimo na napore koje smo imali protekla dva dana.

25. – 26.6.2011. Imlil – Marrakech

Danas je dan odmora i budimo se kasnije nego minulih dana. Nikud ne žurimo i vrijeme do ručka provodimo u šetnji Imlilom i obilaskom prodavnica s rukotvorinama i suvenirima. Oko podneva jak pljusak kiše spriječio nas je da odemo do obližnjeg slapa i sklanjamo se u Kazbek, lokalnu tvrđavu koja je preuređena u restoran sa vidikovcem na krovu. Nakon ručka pakujemo ruksake i spuštamo se serpentinama u središte Imlila gdje nas je čekao vozač Abdul. Sada je došao s drugim kombijem ali kao i u predhodnom klima nije radila. Kiša je prestala da pada i po velikoj sparini stižemo u Marakeš kasno popodne. Hotel “Agdal” u koji smo odsjeli se nalazi u samom središtu grada i povoljna je tačka za šetnju i istraživanje grada. Slijedi turistički obilazak historijskih i kulturnih znamenitosti grada.
Marakeš je kao neki grad iz poznate zbirke priča 1001 noć. Grad je osnovala dinastija Almoravida u 11. stoljeću. Bio je dugo godina prijestolnica Kraljevine Maroko. Marakeš je živopisan grad s pogledom, kroz palme, na sniježne vrhove Atlasa. Grad ima oko milijun stanovnika i jedan je od najznačajnijih trgovačkih i kulturnih središta Maroka. Poznat je po bazarima i festivalima, najveće je turističko središte Maroka. Odiše ljepotom utjelovljenom u prekrasnim pastelnim bojama među kojima dominira crvena. Odlikuje se sjajnom arhitekturom, veličanstvenim palačama, muzejima i grobnicama. U predvečerje odlazimo u medinu na Trg Djemaa el-Fna, upisan je na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1985. god.). Trg se nalazi u srcu medine i do njega stižemo uskim krivudavim uličicama. Na ogromnom trgu je mnoštvo turista pristiglih sa svih strana svijeta, koje u neopisivoj vrevi zabavljaju brojni krotitelji zmija i majmuna, gutači vatre, akrobati, klauni, žongleri, plesači i svirači tradicionalne marokanske pjesme, umjetnici koji slikaju knom. Na tezgama prodavci nude svega i svačega počevši od berberskih lijekova za sve vrste bolesti osim od smrti i magične ljubavne napitke za jačanje muške potencije do najnovijih modela mobitela. A kada je noć pala niodkud je niklo na stotine šatora ispod kojih se sprema riba na roštilju, kuhaju čorbe i čaj od đumbira, reckaju salate od voća i povrća. Ipak od silne ponude ništa nismo probali i odlazimo na večeru u našem hotelu. Nekima je bilo prevruće pa su se rashladili u hotelskom bazenu.
Sutradan nakon doručka krećemo u medinu da kupimo suvenire. Međutim bila je nedjelja i mnogi trgovci su zatvorili svoje bazare. Na ulicama i trgovima nije bilo gužve pa smo uživali u šetnji slikovitim trgovima kroz pravi labirint ulica. Usput svratili smo u nekoliko bazara koji su začudo bili otvoreni i nakon silnog cjenkanja kupili nešto suvenira i berberskog nakita. Iako sam po porijeklu Visočanin, koji su poznati kao dobri trgovci, priznajem da nisam vješt u cjenkanju i sreća da sam bio u društvu s Marinkom Roljićem koji je svojom strpljivošću i umješnošću oduševio marokanske trgovce. U hotel se vraćamo pješke po najvećoj vrućini i usput razgledamo (izvana) džamiju Kutubiyya, vrtove Menara, palaču Bahia, Kraljevski teatar i slučajno nailazimo na Jugoslavensku ulicu (Rue Yougoslavie) u modernoj gradskoj četvrti Gueliz. Iako bivše SFRJ više nema, građani Marakeša se očito rado i s poštovanjem prisjećaju ove zemlje. U parku ove ulice upravo se održavala lutkarska predstava za djecu Crvčak i Mrav.
Uvečer nas je Dragan Jovović počastio večerom kod Berbera u jednom od restorana nadomak Marakeša gdje smo kušali njihove specijalitete uz izvornu folklornu glazbu i ples. Nakon večere otišli smo do obližnje arene i sa uživanjem posmatrali Berbere kako vješto jašu konje. Bio je to muzičko-scenski spektakl.   

27. – 28.6.2011. Marrakech – Casablanca – Fes

U podne napuštamo Marakeš i putujemo vozom preko Kazablanke za Fes. Nakon 7 sati vožnje stižemo u treći, po veličini, grad Maroka. Hotel “Mounia” u kojem smo odsjeli nalazi se u dijelu Novog Fesa. Prije večere imamo tek toliko vremena da obiđemo bližu okolinu hotela. Grad je pun boja u kojoj preovladava zelena zbog mnogobrojnih parkova i nasada. Živost na ulicama grada daju mu posebnu atmosferu. Najstariji od imperijalnih gradova, Fes je, mnogi tvrde, simbol i srce Maroka. Osnovao ga je Moulay Idriss u 8. stoljeću. Kroz minula stoljeća Fes je bio kraljevski grad u kojem su se izmjenjivale mnoge dinastije, središte vjerskih, trgovačkih i kulturnih događanja.
Sutradan taksijima odlazimo u posjetu medini koja je prilično udaljena od hotela. Dragan Jaćimović  je angažovao profesionalnog turističkog vodiča koji nas je upoznao sa historijskim podacima i najznačajnijim znamenitostima. Medina u Starom Fesu (Fès el-Bali) u kojoj kao da je vrijeme stalo, jedan je od najvećih živućih srednjovjekovnih središta svijeta, upisana je na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine (od 1981. god.).
Za razliku od mnogih gradova opasanih zidinama, Stari Fes se nije proširio preko zidina grada. Umjesto toga, grad se proširio ka jugozapadu, prema brdima u obliku luka koji se prostire od sjeverne do južne strane grada. U starom gradu se nalazi Medresa Bou Inania (sagrađena 1350. god.), Mauzolej osnivača grada Moulay Idrissa, bojaonica kože, Fes Jdid, džamija Kairouine, fontana Nejjarine. 
Šetnja nepreglednim labirintom drevne medine u kojoj vri od ljudi, mula i magaraca natovarenih robom, silnih mirisa, začina, boja, galame, kao i cjenkanje s prodavcima zna da iscrpi, pa nam je razgledanje medine nakon tri sata hoda bilo dovoljno da upoznamo i vidimo ono najosnovnije, kupovinu suvenira i poklona ostavljamo za sutra.

29. – 30.6.2011. Fes – Casablanca – Rome – Beograd – Sarajevo

Posljednji dan boravka u Maroku provodimo u medini Starog Fesa. Marinko je opet briljirao cjenkajući se s trgovcima i u hotel smo se vratili prezadovoljni s pregršt suvenira i poklona. Uvečer se pakujemo i putujemo vlakom za Kazablanku. Do aerodroma se prebacujemo taksijem i u ponoćnim satima putujemo avionom za Rim. Putovanje u Maroko je bila izvanredna prilika za sve nas koji volimo prirodu i istraživanje. Sretni napuštamo Maroko i zauvijek će nam u sjećanju ostati bijela Kazablanka, crveni Marakeš, zeleni Fes i snijegovi Atlasa.
U Rimu smo bili skoro cijeli dan, tako da smo imali vremena za obilazak Koloseuma i usput da odemo na espresso i sladoled u jednu od ljetnih bašti s pogledom na antičke palače i kipove.
Na aerodrom u Beograd stižemo u predvečernjim satima.
Turističko putovanje u Maroko i planinarski uspon na Visoki Atlas organizirao je „Extreme Summit Team“ Beograd. Učestvovalo je 11 planinara: Dragan Jaćimović-vođa eksp., Milica Pucar, Stevan Kordić, Verica Mrdak, Marinko Roljić, Milica Slijepčević (Beograd), Dragan Jovović, Nikola Jovović, Dragan Radojević, Đorđe Avramović (Kragujevac) i Braco Babić (Sarajevo).

Naslovna slika: High Atlas, na stazi za planinarski dom (Refuge du Toubkal)

Planine Fagaras (Munții Făgăraş) dio su Južnih Karpata (Carpaţii Meridionali) velikog planinskog lanca koji se nalazi na jugu Rumunjske. Južni Karpati prostiru se između rijeke Prahova na istoku i rijeka Timiš i Cerna na zapadu. Na jugozapadu su omeđene planinskim vijencem u istočnoj Srbiji.
Najviši vrh Fagarasa je Moldoveanu nadmorske visine 2544 metara i ujedno je najviši vrh Rumunjske. Na Fagarasu nalazi se 8 vrhova od 2500 metara nadmorske visine, 42 vrha preko 2400 m i više od 150 vrhova preko 2300 m. Planine Fagaras krasi 70 ledničkih jezera.  
Zbog velikog broja visokih vrhova, strmih padina, ledničkih dolina i jezera za ove planine kažu da su Transilvanijske Alpe, što je izraz pripisan francuskom znanstveniku Emmanuelu de Martonneu. Poznate su i po tome što ih često zaobilazi lijepo vrijeme u što smo se i sami uvjerili. Po dolasku u središnje područje masiva ovih planina gdje leži jezero Bâlea vrhovi su bili obavijeni maglom i dok smo se kretali oštrim i visokim grebenima bili smo izloženi hladnom vjetru koji je neprestano puhao sa širokih ravnica Transilvanije.
Prolazak ledničkim dolinama ukrašenim brojnim jezerima i priječenje izazovnog grebena kome su planinari dali naziv “Tri koraka do smrti“ (La trei pași de moarte) je prekrasno iskustvo koje je šteta propustiti. Otežani vremenski uvjeti ipak nas nisu spriječili da uživamo u prirodnim ljepotama ovih moćnih planina. Za vrijeme planinarskog pohoda koji je trajao tri dana pristupili smo na vrhove Moldoveanu (2544 m/nv), Viştea Mare (2527 m/nv) i Mircii (2461 m/nv).
Nakon planinarskog pohoda posjetili smo kraljevsku palaču Peleš, zamak Bran – “Drakulin dvorac” i povijesni grad Sibiu u Transilvaniji. Na povratku iz Rumunjske odlazimo u Novi Sad gdje smo u jednom restoranu uz pjesmu i zvuke orkestra tamburaša, proslavili sretan završetak našeg putovanja.
U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Ermin Lagumdžija, Kemaludin Mutapčić i Braco Babić.
Putovanje u Rumunjsku je trajalo od 25. – 31.8.2014. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

25.8.2014.

Sarajevo – Beograd – Timișoara – Sibiu

Putovanje u Rumunjsku započeli smo u ranim jutranjim satima iz Sarajeva. Nakon Vršca prelazimo državnu granicu Srbije i Rumunjske i po dolasku u Temišvar (Timișoara) odlazimo do prve mjenjačnice gdje smo eure zamjenili u domaću valutu – lei. Kratka šetnja gradom i odmor uz kafu u jednoj ljetnoj bašti dobro nam je došao kao  osvježenje jer nas i dalje čeka dug put do Sibiua povijesnog grada u južnoj Transilvaniji u kojem ćemo noćiti.
Nakon Temišvara u pravcu Sibiua nešto više od polovine ove dionice pokriva autocesta A1, ali u prekidima, tako da treba voditi računa da se na pravim mjestima uključite na nju. Prvi dio autoceste koja se kreće paralelno sa starim magistralnim putem, prostire se od Temišvara i završava malo poslije mjesta Lugož, dok drugi dio započinje od grada Deva i ide do Sibiua uz mali prekid na relaciji Sebeš-Sibiu. Veći dio puta vozili smo starim magistralnim putem, ali smo zauzvrat uživali u lijepim predjelima, prolazeći kroz mala mjesta i sela.
Transilvanija se nalazi u srcu Rumunjske i prostire se na preko 60.000 km². Klima u Transilvaniji je relativno suha i opora s jakim vjetrovima, no ovdje se nalaze i neki od najkišovitijih dijelova zemlje, a snijeg se zadržava 3-5 mjeseci. Reljef je raznolik: od zavala i širokih ravnica pa do visokih planina. Tu se nalaze i najviši vrhovi Rumunjske te turistički zimski centri. Najveći zimski odmarališni centar je Brașov.
Veliku većinu stanovništva Transilvanije čine Rumunji, Mađari i Sasi (Nijemci), no broj nacionalnih manjina je velik. Najveći gradovi su Cluj-Napoca (centar Mađara) i Brașov (centar Sasa). Ostali značajni gradovi su: Sibiu, Turda, Medias, Alba Iulia, Sighișoara, Târgu Mureș, Deva, Reghin i Hunedoara.
Na području Transilvanije razvijena je poljoprivreda, uglavnom stočarstvo, dok su glavne ratarske kulture krumpir, kukuruz i pšenica. U komunizmu je razvijana i industrija, no kao i u ostalim područjima zahvaćenim privatizacijom ona je pretrpjela velike gubitke. U planinama u velikim količinama siječe se drvo i time trajno narušava priroda a sve radi profita. Pronađene su i zalihe nafte i zemnog plina.
Padom Berlinskog zida u novembru 1989. godine došlo je do raspada komunističkog sistema u zemljama istočne Europe. U Rumunjskoj je uslijedilo svrgavanje N. Čaušeskua u decembru 1989. godine. Političke promjene u SSSR-u pod vodstvom M. Gorbačova olakšale su demokratizaciju u nizu europskih komunističkih država te su dovele do raspuštanja Varšavskog pakta u julu 1991. godine, čiji je član bila i Rumunjska. Nakon svih ovih burnih događaja koji su donijeli velike društveno političke i ekonomske promjene u zemlji, Rumunjska postaje članica NATO pakta i Europske unije 2004. godine.

26.8.2014.

Tura br. 1: Lacul Bâlea (2034 m/nv) – Șaua Caprei (2315 m/nv) – Lacul Capra (2241 m/nv) – Fereastra Zmelior (2175 m/nv) – Portița Frunții (2153 m/nv) – Lacul Podrăgel (2030 m/nv) – Strunga Podrăgelului (2152 m/nv) – Cabana Podragu (2136 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 9 sati hoda.

Na planine Fagaras polazimo rano ujutru iz grada Sibiu u kojem smo prenoćili. Do Bâlea jezera stižemo asfaltnom saobraćajnicom poznatoj po nazivu ”Transfăgărăşan”. Cesta je dugačka 132 km i povezuje dva grada Sibiu u Transilvaniji i Pitești u Vlaškoj na pravcu sjever – jug. ”Transfăgărăşan” je izgrađena iz vojno strateških razloga u periodu od 1970. – 1974. godine. Cestu je izgradila vojna inženjerija i na njenoj izgradnji je poginulo 40 vojnika. Danas je ova cesta turistička atrakcija i izazov mnogim biciklistima i motoristima koji je u ljetnom periodu posjećuju. Najviša nadmorska visina prijevoja na koji se cesta uzdiže je na 2034 metra i to je drugi najviši planinski cestovni prelaz u Rumunjskoj nakon ceste ”Transalpina” (2145 m/nv) također izgrađena u Južnim Karpatima. U zimskom periodu cesta je zatvorena za saobraćaj i do Bâlea jezera se tada može pristupiti jedino kabinskom žičarom. Zaustavljamo se kod polazne stanice kabinske žičare smještene na 1234 m/nv i sa terase restorana ”Bâlea Cascada” posmatramo izazovne vrhove iznad velikog slapa, koji se uz silnu buku ogromne količine vode obrušava u duboku dolinu. Na platou ispred polazne stanice žičare su mnogobrojni štandovi gdje se mogu kupiti suveniri i ručni radovi, mliječni i suhomesnati proizvodi, razne rakije i likeri od šumskog voća.
Nastavljamo vožnju cestom uz mnogobrojne serpentine i stižemo na Bâlea jezero. Jezero je od grada Sibiu udaljeno 77 km i smješteno je na 2034 metara nadmorske visine. Jezero je ledničkog porijekla, dugo 360 m, široko 190 m i dubine 11 m. Oko jezera je nekoliko pansiona i restorana, planinarski dom, meteorološka postaja i objekat Gorske službe spasavanja. Bâlea jezero je povoljna ishodišna tačka za uspon na mnoge visoke vrhove u središnjem području planina Fagaras a među njima je i najviši vrh ovih planina Moldoveanu (2544 m/nv) i ujedno najviši vrh Rumunjske koji je naš glavni cilj. 
Po dolasku na jezero iako ljeto uveliko traje, dočekalo nas je hladno vrijeme, magla i vjetar. Ne gubeći puno vremena na razgledanje jezera i njegove okoline, krećemo odmah sa usponom markiranom stazom na prijevoj Caprei (2315 m/nv). Na početku staze odmah iznad jezera na jednoj stijeni stoji natpis „pogon 2×2“, ali bi više odgovarao natpis „pogon 4×4“ jer je padina kojom se penjemo na prijevoj jako strma. Povremeno zastajkujemo radi fotografisanja i uživamo u pogledu na prelijepu dolinu i Bâlea jezero.
Od prijevoja Caprei (2315 m/nv) ulazimo u prirodni rezervat koji osim biljnog i životinjskog svijeta uključuje i 17 ledničkih jezera smještenih u ledničke doline na nadmorskoj visini iznad 2000 metara. Prirodni rezervati u masivu Fagaras poznati su po bogatstvu endemskih biljaka i prekrasnim krajobraznim područjima. Rezervati su pod nadzorom rendžera i ovlašteni su da na licu mjesta sankcionišu novčanom kaznom sve one posjetioce koji krše propise i ne pridržavaju se datih uputstava za vrijeme boravka u rezervatu.
Nešto niže od prijevoja Caprei u širokoj uvali leži Kozije jezero/Capra (2241 m/nv). Jezero je dubine 8 m i zauzima površinu od 18.340 m². Voda iz jezera Capra se prelijeva u jezero Căprița (2228 m/nv). Ovo manje jezero je dubine 1,5 m i zauzima površinu od 2180 m². Voda iz jezera Căprița ponire kroz zemlju i ponovno se pojavljuje kao slap visine 40 m. U blizini jezera Capra je veliki spomenik podignut u znak sjećanja na četvoricu planinara nastradalih u sniježnoj lavini 7. februara 1963. godine. Odmah iznad jezera je jako strma južna padina vrha Vânătarea lui Buteanu (2507 m/nv) koja zimi predstavljaja veliku opasnost od obrušavanja lavina.
Od jezera Capra nastavljamo dobro utrtom i markiranom stazom. Markacija na stazi je izvrsno postavljena i dogledna u oba pravca ali su putokazi na važnim raskrižjima gotovo dotrajali i teško se može pročitati šta na njima piše. Karta koju smo ponijeli sa ucrtanim planinarskim stazama bila nam je od velike pomoći u orijentaciji.
Nakon jezera Capra presjecajući sjeverne strme padine vrha Capra (2494 m/nv) započinje silazak u prvu ledničku dolinu. Po silasku u dolinu vrijeme se proljepšalo i sunce počelo da izviruje iza oblaka. Ovdje pravimo prvu pauzu za odmor jer nema vjetra. Odmorni napuštamo ovu dolinu i ponovo se penjemo na dugi i oštri greben
kojim stižemo do velikog kamenitog okna poznatog po nazivu “Zmajev prozor” (Fereastra Zmelior).
Okno je smješteno na 2175 metara nadmorske visine u blizini raskršća planinarskih staza za planinarski dom Cabana Podragu. Do ovog pl. doma u kojem trebamo noćiti može se pristupiti iz dva pravca. Prvi pravac prolazi nekoliko ledničkih dolina i dva visoka prijevoja Portița Frunții (2153 m/nv) i Strunga Podrăgelului (2152 m/nv). Drugi pravac priječi oštri stjenoviti greben poznat po nazivu “Tri koraka do smrti“ (La Trei Pași de Moarte) na kojem su za osiguranje postavljeni željezni lanci i klinovi pričvršćeni za stijenu. Zbog magle koja je prekrila cijeli greben i okolne vrhove, odlučujemo se da pristup do pl. doma nastavimo preko ledničkih dolina.
Staza kroz ledničke doline do pl. doma je također zahtjevna zbog prelaska dva visoka prijevoja. U planinama Fagaras planinarske staze su kategorisane prema ocjeni težine i obilježene oznakama plave, crne i crvene boje (križ, trokut, kvadrat i krug). Ove oznake na markiranoj stazi su važne pri kretanju planinom posebno kada je loša vidljivost zbog magle.
Na prolasku kroz prvu ledničku dolinu nailazimo na veliki sniježanik koji se na sjevernoj padini održao. Ledenički reljef planine Fagaras, zbog svojih visokih nadmorskih visina, ima široku paletu vrlo dobro očuvanih ledničkih oblika. Uskoro je uslijedio uspon na prijevoj Portița Frunții i prelazak preko nekoliko zapjenušanih potoka koji se svi slijevaju u jezero Podrăgel smještenog na 2030 metara nadmorske visine. Jezero je ledničkog porijekla, ima dubinu od 3,9 m i površinu od 0,7 ha. Voda iz ovog kao i u drugim ledničkim jezerima u planinama Fagaras je čista, sakupljena od snijega i kiše, uz nevjerojatnu prozirnost ali je ipak ne treba piti iz jezera već iz izvora u blizini jezera.
Od jezera Podrăgel uslijedio je još jedan jak uspon na posljednji prijevoj Strunga Podrăgelului. Cijelo vrijeme od jezera Bâlea hodali smo od jednog do drugog prijevoja, iz jedne u drugu ledničku dolinu po sistemu “gore-dole“ i na kraju dana, pred sami zalazak sunca, stigli smo u Cabana Podragu (2136 m/nv), planinarski dom u kojem ćemo noćiti.

 
27.8.2014.

Tura br. 2: Cabana Podragu (2136 m/nv) – Șaua Podragului (2307 m/nv) – Șaua Orzănelei (2305 m/nv) – Viştea Mare (2527 m/nv) – Moldoveanu (2544 m/nv) – Cabana Podragu (2136 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 8 sati hoda.

Planinarski dom Cabana Podragu u kojem smo noćili je smješten na 2136 metara nadmorske visine u središtu široke ledničke doline okružene visokim vrhovima od kojih je među njima najvisočiji Podragu (2460 m/nv). U blizini pl. doma leži jezero Podragu (2140 m/nv). Jezero je ledničkog porijekla, površine 3 ha, dugo 250 m, širine 190 m i najveće dubine 16,4 m.
Ustajemo rano ujutru, sunce je već obasjalo obližnje visoke vrhove i nadamo da će ostati ovakvo lijepo vrijeme jer nas danas čeka uspon na najviši vrh Rumunije i Južnih Karpata – Moldoveanu 2544 m/nv. Ispred pl. doma je nekoliko magaraca, griju se na jutarnjem suncu. Magarci su sinoć došli stazom na sjevernoj strani planine. Ova domaća životinja poznata po svojoj tvrdoglavosti jako je izdržljiva i korisna za prijenos većeg tereta na teško pristupačno planinskom području. Na samarima su dovukli sanduke s hranom, piće, drvo za ogrijev i plinske boce za potrebe kuhinje pl. doma.
Sinoć smo pred spavanje spremili svoje ruksake za današnju turu i odmah nakon kafe, koju smo popili ispred pl. doma, odmah krećemo uzbrdo markiranom pl. stazom ka prijevoju Podragului. Od prijevoja Podragului (2307 m/nv) započinjemo s priječenjem nekoliko visokih grebena poredanih u dugačkom nizu sve do vrha Moldoveanu. Staza nas u početku vodi južnim padinama ispod vrhova Tărâța (2414 m/nv), Corabia (2407 m/nv), Ucea Mare (2434 m/nv) i Ucișoare (2418 m/nv).  
Planine Fagaras su dužine oko 70 km i orijentirane od istoka ka zapadu, širine oko 45 km od sjevera ka jugu i cijeli masiv podsjeća na jednu golemu kralježnicu. Vrhovi na sjeveru su puno kraći i strmiji od onih na jugu, koji su vrlo dugi i blagi. Doline koje se spuštaju prema sjeveru (Transilvanija), slijede većim dijelom smjer gotovo okomit na crtu grebena, a njihove su vode prisiljene – zbog vrlo kosog nagiba – spuštati se u skokovima, tvoreći brojne slapove. Među najslikovitijim dolinama su: doline Moașei, Șerbotei, Bâlei, Brezcioarei, Ucei Mare i Ucișoarei, Sâmbeta.
Povremeno pokraj staze nailazimo na spomen obilježja (križevi) podignuta u znak sjećanja nastradalim planinarima i ujedno služe kao opomena svima koji ne poštuju ove moćne planine. Po datumima na križevima zaključujemo da je najveći broj planinara nastradalo u ljetnom periodu od udara groma, a nekoliko ih je nastradalo u zimskom periodu od obrušavanja sniježnih lavina. U slučaju grmljavine, kretanje grebenima oštrim poput noža preko kojih vodi staza je gotovo pogibeljno jer nema nikakvog skloništa u blizini.
Nakon priječenja nekoliko visokih grebena uslijedilo je spuštanje na prijevoj Orzănelei (2305 m/nv). Time smo izgubili znatnu nadmorsku visinu koju smo od jutros na usponu postigli i od ovog prijevoja ponovo nas očekuju novi usponi na naredne grebene. Koliko će ih danas biti ne znamo ali nas toliko to ne brine. Pokazalo se jučer da se naša tročlana ekipa odlično pripremila za napore koji nas očekuju na ovakvom zahtjevnom poduhvatu i jedino nas brine magla koja je oko podneva prekrila svu planinu tako da više ne vidimo grebene i vrhove na koje smo krenuli.  
Nailazimo na veći stjenoviti skok koji trebamo savladati. Prelaz preko stijene nije osiguran klinovima i sajlom i zbog toga je nastao kratkotrajni zastoj, koji koristimo za predah jer od pl. doma do ovdje nismo napravili nijednu pauzu za odmor. Prelazimo preko stjenovitog skoka i izlazimo na omanji plato na kojem stoji stup sa tablom i nazivom vrha Viştea Mare (2527 m/nv) – treći vrh po visini u Južnim Karpatima. Na vrhu je ubrzo stigla i grupa mladih Poljaka (jedan planinar i četiri planinarke), vedrog su lica i veseli. Srdačno se pozdravljamo i ovo je bio jedini susret u ovom tmurnom i maglovitom danu, druge planinare nismo sreli. Nakon fotografisanja kod obilježja na vrhu silazimo niz stijenu do jednog uskog procijepa u posljednjem grebenu koji povezuje vrh Viştea Mare i vrh Moldoveanu.
U tom uskom procijepu ispriječila se stijena na kojoj su postavljeni lanci i klinovi ali su oni bili labavi i zahrđali tako da ovo “osiguranje” nismo koristili. Stijena je bila suha i sa dobrim oprimcima tako da smo je uspješno savladali i konačno pristupili na vrh Moldoveanu (2544 m/nv) – najviši vrh Rumunjske i ujedno Južnih Karpata. Postoje dvije legende o nastanku naziva vrha, prva kaže da je izveden iz imena nekog čobanina, a druga iz imena čobanskog psa – Moldo. Izgleda po svemu sudeći da su čobani bili među prvima koji su stali nogom i ugazili najvisočije tjeme ovih moćnih planina. Na vrhu je postavljeno nekoliko spomen obilježja ali po svemu viđenom samo kvare prirodni izgled vrha.
Ovim usponom pružila nam se jedinstvena prilika da na najvišem vrhu Rumunjske istaknemo državnu zastavu naše domovine Bosne i Hercegovine. Nakon fotografisanja i kratkog odmora napuštamo vrh zbog gomilanja tamnih i niskih oblaka koji najavljuju kišu i grmljavinu.
Masiv Fagars ima oštru klimu, s subpolarnim karakteristikama. Temperatura opada s porastom nadmorske visine. Prosječna godišnja vrijednost grebena doseže -2 Celzijeva stupnja. Temperatura varira između +20 i -38 Celzijevih stupnjeva. Rijetki su dani kada je nebo iznad planina Fagaras potpuno čisto. Ovdje su zabilježene najviše vrijednosti oborina, koje dosežu 1400 mm/god. Zimi ima mnogo lavina, a posebno na južnoj strani i zbog toga je uspon na vrhove rizičan.
Kiša je počela rominjati i samo što smo stigli u pl. dom krenuo je jak pljusak i grmljavina.

28.8.2014.

Tura br. 3: Cabana Podragu (2136 m/nv) – Șaua Podragului (2307 m/nv) – Lacul Podul Giurgiului (2270 m/nv) – Mircii (2461 m/nv) – Șaua Vârtopului (2287 m/nv) – Monumentul Nerlinger (2270 m/nv) – Parul de Fier (2316 m/nv) – Arpașul Mic (2170 m/nv) – „La trei pași de moarte“ – Fereastra Zmelior (2175 m/nv) – Lacul Capra (2230 m/nv) – Șaua Caprei (2315 m/nv) – Lacul Bâlea (2034 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 9 sati hoda.

Rano ujutru napuštamo pl. dom Cabana Podragu i slijedi povratak na Bâlea jezero. Od pl. doma penjemo se markiranom planinarskom stazom na prijevoj Podragului (2307 m/nv). Prilično je hladno i ubrzavamo hod. Po izlasku na prijevoj dočekala nas je magla, koju je povremeno tjerao sjeverni vjetar i to je bio dobar znak da neće danas biti kiše. Staza jednim dijelom vodi južnim padinama ispod vrha Podragu (2462 m/nv) do jezera Podul Giurgiului jezero (2270 m/nv) gdje je u blizini smješteno planinarsko sklonište. Magla se podigla iznad vodene površine jezera tek toliko da ga možemo vidjeti i fotografisati.
Od jezera slijedi jak uspon na vrh Mircii (2461 m/nv) na kojem je kamena piramida. Magla se na vrhu za trenutak podigla i kao na dlanu vidimo greben kuda dalje vodi staza. Nakon fotografisanja napuštamo vrh i spuštamo se na prijevoj Șaua Vârtopului (2287 m/nv). Staza dalje priječi južnu padinu vrha Arpașul Mare (2468 m/nv) od kojeg odustajemo jer se vrijeme opet kvari, a do Bâlea jezera, gdje smo parkirali naš automobil čeka nas dugi put. Ubrzo susrećemo jednu veselu ekipu mladih planinara Čeha i po običaju su u kratkim hlačama i sandalama. Na mimoilaženju srdačno se pozdravljamo i pitaju nas: Ima li u pl. domu piva?
Sreli smo i planinare iz Bugarske sa velikim ruksacima natovarenim na leđima. Nose šatore, vreće za spavanje i hranu za višednevni boravak u planini. Razdaljina između pl. domova je prilično velika i mnogi planinari zbog toga koriste planinarska skloništa ili šatore za noćenje. Planinarska skloništa su uglavnom na južnoj strani, smještena u podnožju visokih grebena i do njih se može pristupiti jako strmim stazama.
Nastavljamo s priječenjem dugog grebena Parul de Fier (2316 m/nv). Naziv ovog grebena na rumunjskom znači “Željezna kosa” i završava se kod Monumentul Nerlinger (2270 m/nv). Radi se o spomeniku podignutom prof. Richardu Nerlingeru i Herti Ruzicka, članovima Transilvansko karpatskog udruženja iz grada Sibiu koji su ovdje nastradali 30.6.1934. godine. Njih dvoje su zajedno sa prof. Henterom bili pioniri u nekoliko istraživačkih ekspedicija u planinama Fagaras. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta i nepažnje na priječenju istaknutog i oštrog grebena prof. Nerlinger i Ruzicka, pokliznuli su se na mokroj travi vrletne staze i pali u provaliju s visine od 250 m. Jedini preživjeli član ekspedicije bio je prof. Henter koji se uspio spustiti u dolinu i vratio s 20 gorskih spasilaca da pomognu u traganju za tijelima dvoje nastradalih planinara.
Magla se opet podigla i od spomenika na trenutak smo ugledali Buda jezero (2055 m/nv) i dolinu rijeke Buda. Od spomenika Nerlinger slijedi teži dio priječenja zapadne litice Arpașul Mic (2170 m/nv), nazvane “Tri koraka do smrti” (La trei pași de moarte). Na istaknutom stjenovitom grebenu postavljeno je osiguranje sa željeznim lancima pričvršeni klinovima za stijenu. Prelazak ovim grebenom posebno u lošim vremenskim uvjetima, ako je kiša ili je stijena zaleđena, predstavlja svojevrsni ispit smjelosti i ujedno prekrasno iskustvo koje je šteta propustiti. Iz tog razloga smo i krenuli ovim pravcem ka Bâlea jezeru kako bi isprobali svoju vještinu u penjanju stijena. Ispod litice Arpașul Mic na južnoj strani se nalazi sklonište za planinare Portita Arpaşulu. Nakon uspješnog prelaska ove zahtjevne staze stižemo do kamenitog okna “Zmajev prozor” (Fereastra Zmelior) gdje smo već prije dva dana bili. Od okna dalje nam je poznata staza i teren. Na prolasku pokraj Capra jezera, rumunjski planinari su nas pozvali u svoj kamp i počastili domaćom žesticom za sretan put. Nakon tri dana planinarenja stižemo ponovo na Bâlea jezero, sretni i zadovoljni jer smo za kratko vrijeme uspjeli da upoznamo središnje područje masiva Fagaras i pristupimo na njegov najviši vrh.
Na kraju vrijedi spomenuti biljni i životnjski svijet kojim obiluju ove planine. Biljni svijet masiva Fagaras je vrlo bogat i raznolik. Velike površine šume pokrivaju padine planina do visine od gotovo 1700 metara nadmorske visine. Bukva je ovdje načešće zastupljena i tu stabla rastu snažna, visoka i ravna, čineći zaista velike šume. Zbog ljepote šuma srebrne bukve u dolini rijeke Bâlei, kao i zbog ostalih turističkih vrijednosti pronađenih uz nju (stijene, jezera i slapovi), ovu je dolinu Povjerenstvo za zaštitu spomenika prirode, proglasilo rezervatom od posebnog značaja.
Na bukovim šumskim čistinama i riječnim obalama sreće se vrba, breza, topola, joha, malina i kupina. U gornjem dijelu bukva se miješa s jelom i smrekom koja zauzima skoro cijelu šumsku regiju, od 1100 do gotovo 1700 metara nadmorske visine. Osim bukve i smreke u masivu Fagarasa veliku površinu zauzimaju četinarske šume, a zastupljeni su bor, jela, ariš i tisa. Od toga su ariš i tisa zaštićeni zakonom. Iznad pojasa smreke su prostrane livade okićene svim vrstama planinskog bilja i cvijeća, a posebno na južnoj padini masiva pružajući obilnu hranu mnogim stadima ovaca. U vršnoj zoni na strmim padinama i oštrim grebenima su brojne nakupine grmova borovnice i brusnice. Na ovom području postoje razne vrste planinskog cvijeća: smirdar, kampanula (patuljasta zvona), encijan, nezaboravak, planinska maćuhica, planinski karanfil, oman i dr. Među zakonom zaštićenim cvijećem su: cvijetni kralj, ključevi neba, krv moćnih, bijeli bršljan. Početkom ljeta na velikim visinama cvjeta planinski božur (Rhododendron kotschyi), mirisni cvijet, jarkocrvene boje, koji se vidi na velikoj udaljenosti i daje osjećaj da planina gori. Lokalno stanovništvo, posljednje subote u lipnju organizira festival posvećen božuru.
Životinjski svijet masiva Fagaras je vrlo bogat i raznolik kako u subalpskim područjima, tako i u alpskim područjima. Među sisavcima je najreprezentativniji karpatski medvjed (zaštićen zakonom) koji svoja skloništa održava u mnogim regijama s gornje granice četinarskih šuma. U šumama na nižim nadmorskim visinama žive divlje svinje i druga dragocjena divljač, kako u sjevernom tako i u južnom masivu. Kuna je ovdje vrlo rijetka ali je zato vjeverica češće zastupljena u šumskim predjelima, gdje je i lisica prisutna. Jelena ima u šumama u podnožju masiva gdje je prisutan i vuk. Susreću se i mnoge šumske ptice: zebe, djetlići, drozdovi, kos i dr. U gustišu šikara oko jezera sklanjaju se i gnijezde čaplje, divlje patke i guske. Među pticama grabljivicama zastupljeni su: jastrebovi, sokolovi i orlovi. Brojni gmazovi, neki bezopasni poput planinskih guštera i daždevnjaka. Ponegdje na osunčanim padinama žive i zmije otrovnice – poskoci. Na visokim stjenovitim grebenima i vrhovima živi crna koza, zaštićena zakonom.

Naslovna slika: Pogled sa prijevoja Caprei na jezero Bâlea (2034 m/nv)