Sibiu (Transilvania Citadels Festival) – România

Kulturni kalendar Rumunjske ispunjen je velikim ljetnim događajima diljem zemlje, od pijeska delte Dunava do zelenih planinskih sela, od Bukurešta do gradova u Transilvaniji. Jedan od najpoznatijih događaja je Transilvania Citadels Festival koji se svake godine krajem mjeseca augusta održava u povijesnom gradu Sibiu.
Ovaj tradicionalni srednjovjekovni festival traje tri dana i tada su na Piața Mare (Velikom Trgu) postavljene mnoge zanatske radionice za proizvodnju keramike, stolarije, željezarije, ukrasa i nakita. U starom dijelu grada na trgovima i tvrđavama održavaju se koncerti srednjovjekovne poezije i glazbe, kazališne predstave, plesne reprezentacije, rekonstrukcije viteških turnira i streličarstvo. Ulicama ponosno šetaju vitezovi s oklopom i mačevima u pratnji žena odjevenih u dugim svečanim haljinama kako bi se stvorila srednjovjekovna atmosfera u kojoj podjednako uživaju posjetitelji i mještani.
Festival je također prilika da predstavi na najbolji način kako su nekada ljudi u srednjem vijeku živjeli, borili se i opstali u ovom povijesnom gradu.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sibiu je grad u središtu Rumunjske, sjeverozapadno od Bukurešta udaljen oko 280 km. Grad je smješten na rijeci Cibin i ima oko 155.000 stanovnika. Sibiu je značajan kulturni centar južne Transilvanije, a nekadašnji centar transilvanijskih Saksonaca – Sasa. Grad je nastao pored rimskog naselja, poznatog u srednjem vijeku pod imenom Caedonia, koje je već bilo napušteno u vrijeme dolaska Saksonaca.
Grad Sibiu (Hermannstadt na njemačkom) je bio najveći i najbogatiji od sedam utvrđenih gradova – tvrđava koje su u 12. stoljeću sagradili njemački kolonisti Sasi. Tvrđava Sibiu je opustjela nakon tatarske invazije koja se dogodila 1241. godine.
Tvrđava je u 13. stoljeću popravljena i dodatno ojačana, nakon čega je stekla status grada, pravo na slobodnu trgovinu i oslobođena od poreza. U 14. stoljeću je Sibiu već bio važan trgovački centar sa 19 cehovskih udruga. U 15. stoljeću Sibiu u više navrata (1437., 1438., 1442. god.) su bezuspješno napadali Turci.
Obzirom da je uspio da se odupre turskim osvajanjima, Sibiu je postao najznačajniji etnički njemački grad u Transilvaniji. Sibiu je služio kao sjedište Austrijskog guvernera, i to u dva navrata, od 1703. – 1791., i kasnije od 1849. – 1867. godine.    

Stari dio grada Sibiua je zadržao svoj pređašnji sjaj, iz vremena kada su bogati i moćni esnafi upravljali regionalnom trgovinom. Sibiu kao i gradovi Sighișoara i Brașov ima posebnu njemačku atmosferu i šarm.
Dijelovi srednjovjekovnih zidina i danas okružuju povijesni centar Sibiua, u kome uzane uličice presijecaju građevine iz minulih stoljeća, strmih krovova, sa prednjim zabatima okrenutim prema prostranom Piața Mare (Velikom Trgu) i Piața Mică (Malom Trgu) na kome dominiraju crkve.

Stari dio grada je izuzetno pogodan za pješačenje i turistički obilazak može se podijeliti na dvije cjeline: Gornji grad, gdje se nalazi većina kulturno povijesnih spomenika i Donji grad, koji čine šarene kuće i kamenite ulice, omeđene ostacima zidina i obrambenim kulama koje gledaju na rijeku Cibin. Gornji grad je bio za bogate građane i religioznu elitu, dok je Donji grad uglavnom bio za obrtnike i trgovce.
Među mnogim znamenitostima zanimljiva je posjeta evangelističkoj katedrali koja se izdiže iznad krovova živopisnih kuća načičkanih oko nje. Također i Most laži predstavlja jedan od najvažnijih simbola grada, a podignut je 1859. godine na mjestu prethodnog drvenog, kao prvi most od kovanog željeza u Rumunjskoj. Ime je dobio po legendi koja kaže da će se most urušiti ukoliko izgovorite laž dok ga prelazite.

Vrijedi spomenuti da je u Sibiuu 1292. godine utemeljena prva bolnica u Rumunjskoj, 1494. godine prva apoteka, dok je Muzej Brukenthal najstariji u Rumunjskoj, utemeljen 1817. godine. Prva knjiga na rumunjskom jeziku je štampana u Sibiuu 1544. godine. Nedaleko od glavnog željezničkog kolodvora istočno od Starog grada nalazi se Muzej parnih lokomotiva. Među izloženim lokomotivama 23 su širokog kolosijeka i 10 uskog kolosijeka, 7 je u ispravnom stanju, a svi su se vozili na rumunjskim željeznicama između 1885. i 1959. godine.  

U blizini Sibiua, u Dumbrava Sibiului, nalazi se Muzej Astra, drugi najveći muzej na otvorenom na svijetu. Rasprostranjeno na 96 hektara, muzej prikazuje preko 400 spomenika narodne arhitekture i graditeljstva, kao i veoma cijenjene etnografske elemente nasljeđa, kuća i zgrada poput mlinova, vjetrenjača, gigantskih prešanja vina, voća i ulja, koji predstavljaju tradicionalne arhitektonske stilove Rumunjske i tehnološko nasljeđe zemlje. Muzej Astra je tijekom godine domaćin brojnih kulturnih događaja, manifestacija, obrazovnih i kulturnih radionica.

Godine 2007., Sibiu je podijelio naslov europskog glavnog grada kulture s Luksemburgom. Dok je Rumunjska postala dio Europske unije iste godine, grad je 2004. osvojio titulu, postajući prvi grad koji nije dio zemlje Europske unije, koji je pobijedio.
Pod sloganom “Grad kulture – Grad kultura”, Sibiu je pokazao svoju multikulturalnost i zanimljivu umjetničku scenu kroz više od 2000 događaja organiziranih tijekom cijele godine.


Naslovna slika: Sibiu, Piața Mare (Veliki Trg)

Trebevićke tvrđave i kule

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine Austrougarska je pristupila izgradnji novog fortifikacijskog sustava prilagođenijeg novim načinima ratovanja i suvremene ratne tehnike. Naime, postojeći fortifikacijski sustav naslijeđen od osmanske vojske nije udovoljavao novim kriterijima vojne arhitekture. Preuređene su zastarjele osmanske utvrde u Sarajevu, Zvorniku i Višegradu i izgrađene nove vojarne za obranu od agresije susjednih zemalja i gušenje mogućih ustanaka domaćeg stanovništva. Jedna od razina bila je i gradnja pojasnih utvrda, tj. prstena sastavljenog od više samostalnih utvrda i međupoložaja oko većeg naseljenog mjesta. Krajem 19. stoljeća počelo je utvrđivanje granice prema Crnoj Gori, a nakon Balkanskih ratova (1912. – 1913. god.) i prema Srbiji. Na prvoj crti obrane podignute su pojasne utvrde u Trebinju i Bileći i zaprječna oblast u Avtovcu, a kao druga crta obrane, utvrde u Stocu, Nevesinju, Ulogu-Obrnji i Kalinoviku. Treću crtu obrane činila je rijeka Neretva s pojasnom utvrdom u Mostaru i Sarajevu. Osim nabrojanih fortifikacija, u istočnoj Bosni izgrađen je veći broj defanzivnih vojarni u mjestima uz rijeku Drinu u Zvorniku, Višegradu, Goraždu i Foči. Austrougarska vojna inženjerijska uprava (K.u.K. Military Genie Direktion) kompleks utvrda na jugoistoku Europe označavala je kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien).
Sarajevski obrambeni fortifikacijski sustav (njemački: “Festung Sarajevo”) građen je od 1882. do 1908. godine. U okolici grada izgrađeno je nekoliko snažnih utvrda na Trebeviću, Grdonju, Pašinom brdu, Zmajevcu i Vratniku. Značaj ovih objekta s vojnog aspekta bio je prvenstveno strateški, jer se s okolnih brda može nadzirati cijeli grad. Na dominantnim kotama Trebevića podignuto je pet kamenih utvrda koje se i danas mogu vidjeti. Trebevićke tvrđave i kule „preživjele“ su dva svjetska rata ali su nastradale u minulom ratu (1992. – 1995. god.). Nakon toga su ih dokrajčili sakupljači sekundarnih sirovina („berači željeza“) koji su sa napuštenih i devastiranih objekata poskidali sve što je bilo napravljeno od metala. Ovi impozantni objekti propadaju na očigled društvene zajednice i treba ih zaštiti od daljne devastacije te obnoviti i po mogućnosti staviti u funkciju razvoja turizma.     

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sarajevo je bilo upravno središte BiH te mu je kao takvom posvećena posebna pažnja prigodom uređenja prostora za obranu. U Sarajevu su, od tesanoga kamena, izgrađene četiri utvrde karakteristične po čeličnim okretnim kupolama s haubicama od 150 mm, te topovima 90 mm u otvorenim platformama. Osim toga postojale su još dvije Zwisschenbaterie (međuuporišta s otvorenim topničkim platformama). Neki objekti na Vratniku iz osmanskog razdoblja dograđeni su kao Weissbastion (Bijela tabija). Također su izgrađene i tri stražarske utvrde tipa Wachhaus, od kojih dvije na obroncima Trebevića. U samom gradu bilo je više vojarni sa svom potrebitom infrastrukturom a u Rajlovcu se nalazilo i vojno zračno uporište. Oko grada uređene su mnoge otporne točke s bodljikavom žicom i opkopima.

Trebević i njegovi vrhovi dobivaju vojno-strateški značaj, te nastaju tvrđava na Draguljcu (1164 m/nv), Bistrik-kula (1000 m/nv), kula na Paležu (1080 m/nv), kula na Zlatištu (823 m/nv) i tvrđava na Vracama (645 m/nv). Uređena su i dva topnička položaja, jedan na području Bijelih stijena (1426 m/nv) a drugi na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Zapadno od tvrđave na Vracama oko 350 metara zračne linije, na koti 643 m/nv bila je izgrađena posebna fortifikacija Schanze (Šanac). Tvrđava u kategoriji Šanac predstavlja veći objekat nepokriven s velikim rovom, prilagođen za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem.

Vršni greben Trebevića – Sofe (1629 m/nv) zbog povoljnog geografskog položaja na uzvisini predstavljao je vrlo važnu tačku u obrani grada stoga je ovdje bio uređen položaj za topništvo. Do položaja se stizalo naročito izgrađenom cestom sjevernim padinama na pravcu Ravne – Dobra voda uz mnogobrojne serpentine radi lakšeg izvlačenja artiljerijskog oruđa pomoću konjske zaprege.
Debeli zidovi tvrđava i kula mogu izdržati pred snagom topničkih projektila ali bez pješaštva nema ratovanja. Stoga je izgrađena mreža jarkova i zaklona za pješaštvo. Jarkovi su iskopani u ”živoj stijeni” duž grebena na Perčinu (1190 m/nv), Studenom brdu (1231 m/nv), koti 1581 m/nv na zapadnom grebenu i vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv).

Vojno-politička situacija do početka Prvog svjetskog rata bila je takva da je na ovim utvrdama austrougarska vojska držala samo neophodan broj postrojbi s malim brojnim stanjem. Prvi svjetski rat označio je vrijeme zalaza klasičnih utvrda i odlaskom austrougarske vlasti ovi objekti gube svoju vojno-obrambenu funkciju.

Centralno utvrđenje na Trebeviću bila je pojasna tvrđava na Draguljcu – ključni dio fortifikacijskog sustava u Sarajevu krajem 19. stoljeća. Imala je status topničke utvrde. Njen položaj omugućavao je vizuelnu vezu sa svim ostalim utvrdama i drugim vojnim objektima trebevićkog pojasnog utvrđenja, kao kontrolu i nadziranje tadašnjeg ulaza u Sarajevo preko Kozije ćuprije. Arheološki ostaci pokazuju da je tvrđava imala i cisternu za vodu. Austrougarska vojska je ovu tvrđavu koristila do 1918. godine. Razrušena je u Drugom svjetskom ratu.

Bistrik-kula izgrađena je također krajem 19. stoljeća i vjerovatno je imala funkciju osmatračnice. Godine 1969., doživljava prenamjenu u astronomsku opservatoriju, a 1975. godine gradi se još jedan novi objekat također za potrebe astronomske opservatorije u neposrednoj blizini Bistrik-kule. Funkciju opservatorije zadržava sve do ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine kada je od strane Vojske Republike Srpske granatirna i zauzeta kao strateški položaj opljačkana i uništena, a teren oko objekta miniran. Nakon minulog rata prostor je deminiran a objekti i dalje stoje devastirani.

Za potrebe izgradnje fortifikacijskog sustava te za međusobnu komunikaciju između obrambenih objekata napravljene su dvije pristupne ceste iz grada na Trebević.
Prva pristupna cesta bila je izgrađena na relaciji: Bistrik – Hrid – Pogledine – Mala kapa – Čolina kapa – Ravne – Dobra voda – vrh Trebevića. Cesta je nazvana Appelov put po baronu Johannu von Appelu (1826. – 1906. god.), austrijskom generalu zapovjedniku 15. austrougarskog korpusa stacioniranog u Sarajevu. Jedan dio trase ove ceste je uništen prilikom izgradnje bob i sankaške staze za potrebe 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. U podnožju Male kape (897 m/nv) iznad ceste na jednoj stijeni stoji kamena ploča djelimično oštećena na kojoj se jasno vidi uklesan natpis: APPEL – STRASSE.

Druga pristupna cesta je izgrađena 1909. godine na relaciji: Kovačići – Vranjače – Hambina carina – Knjeginjac – Ravne gdje se sastajala sa prvom pristupnom cestom. Na Knjegincu je napravljen odvojak sa ove ceste za pristup do kule na Paležu i položaja za topništvo i pješaštvo na zapadnom grebenu Trebevića. Na najstrmijem dijelu ceste gdje su serpentine poznate po nazivu “Osmice“ u kamenom podzidu ugrađene su masivne željezne kuke koje su služile za izvlačenje artiljerijskog oruđa uz pomoć konjske zaprege. Kuke i sada čvrsto stoje u kamenom podzidu. Na jednoj od nekoliko serpenitina na stijeni iznad desne strane ceste prema Trebeviću stoji kamena ploča na kojoj je uklesan natpis: GENIEDIREKTION 1909.

Godine 1912. izgrađena je cesta na relaciji: Ravne – Brus – Čelina – Jasik – Vlahovići – Bistrica. Na vrelu Bistrice (1270 m/nv) tada je podignuta kaptažna građevina i sabirni rezervoar vodovodnog sustava za snabdjevanje pitkom vodom jednog dijela Sarajeva, više javnih česmi i prve hidrocentrale na Dudinom Hridu. Ovaj vodovodni sustav još uvijek je u funkciji i sve njegove građevine mogu se vidjeti i danas. 


Naslovna slika: Topnični položaj na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv)

Braco Babić i Drago Bozja, Vodič po planinama oko Sarajeva

Izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini u oblasti planinarstva nije zabilježila veći broj izdanja koja možemo smatrati kapitalnim i antologijskim u smislu promocije planina i prirodnih ljepota naše domovine. Među takve publikacije mogla bi se uvrstiti svega dva izdanja: Kroz planine Bosne i Hercegovine“ ing. Jova Popovića (Sarajevo, 1935. god.) i Transverzalni vodič po planinama  Bosne i Hercegovine“ Mehmeda Šehića (Sarajevo, 1975. god.).
Naravno da ovom konstatacijom ne želimo umanjiti značaj ostalih planinarskih publikacija, ali one prosto nemaju sveobuhvatnost gore navedenih. Treba napomenuti i da je 2004. godine na češkom jeziku u Ostravi izdat turistički vodič pod nazivom  Bosna i Hercegovina i Crna Gora“ autora Mirsada Salihagića, Jakuba Hloušeka i Michala Kleslo.
Konačno objavljivanjem vodiča Zaboravljena ljepota“ autora Matiasa Gomeza (Sarajevo, 2005. god.) i “Planinarsko-turističkog vodiča po planinama oko Sarajeva” autora Brace Babića i Drage Bozja (Sarajevo, 2006. god.), planinari koji žele da saznaju najvažnije podatke i da posjete najveće i najljepše planine Bosne i Hercegovine dobili su u njima potrebno praktično literarno i vizuelno štivo.

Urednik: Braco Babić

Zašto izdajemo Vodič

Postoje velike mogućnosti korištenja slobodnog vremena. Važno je da pri tome doživite nešto lijepo i uzbudljivo. Možete biti na obali mora, pod palmama, u čamcu, na vodi i pod vodom, ili u zraku, ali aktivan boravak u planini pružit će vam nešto više. Iako u ovom gradu živite stalno ili privremeno, možda niste bili u prilici da upoznate njegov okoliš. Ako ste pak stranac, sa kratkim ili duljim boravkom ovdje, na granici Zapada i Istoka i bili u prilici da upoznate svu raznolikost i ljepotu glavnog grada Bosne i Hercegovine, uz pomoć ovog Vodiča želimo da vam pomognemo da upoznate i ljepote njegovog okoliša. Nadamo se, da ćete dio svog slobodnog vremena provesti  na prekrasnim i iznenađujućim planinskim stazama okoline Sarajeva, koje su vam gotovo na dohvat ruke. Nismo neskromni ako kažemo, da se ne može često naći grad kao što je Sarajevo, koji  u svojoj neposrednoj blizini ima planine čiji vrhunci dostižu i preko 2000 metara a odakle se pružaju vidici na  pejzaže tako raznolike da vas gotovo na svakom koraku dočekuje nešto novo. Uvjerit će te se, da planine u okolini Sarajeva imaju svoju ljepotu i da će vas oduševiti jednako kao i alpski vrhunci.
Danas, kada je moderni čovjek izložen tempu napornog rada svakodnevnice, jedina prava i brza relaksacija može se naći aktivnim odmorom u planini. Upravo planine Crepoljsko, Bukovik, Trebević, Bjelašnica, Igman, Visočica, Bitovnja, Jahorina, Ravna planina, Romanija i Treskavica sa markiranim i nemarkiranim stazama, planinarskim domovima, kućama i skloništima, planinskim selima sa njihovim gostoljubivim stanovnicima, prekrasnim cvjetnim pašnjacima, samoniklim šumama i izazovnim planinskim vrhuncima pružit će vam doživljaj koji niste očekivali.
Iako pomenute planine ne dostižu visine alpskih vrhunaca, nemojte krenuti a da ne vodite računa o svojoj opremi, kondiciji i zdravlju. Ovaj Vodič pomoći će vam da se sigurno krećete i pronađete željeni cilj. Vjerujemo da i sami znate da kretanje planinom nije obična šetnja. Neka vam ne bude teško da u sadržaju ove knjižice pronađete i pročitate naše dobronamjerne savjete, kako biste sa  uživanjem ostvarili svoj kraći izlet ili dulju turu i zadovoljni se vratili svojem  domu.
Izdavanjem ovog Vodiča želimo da izrazimo zahvalnost i divljenje svim onim znanim i neznanim putnicima, znanstvenicima, gorštacima a posebno planinarima koji su hodali ovim prekrasnim planinskim prostorima i davno prije nas utirali staze, kojima danas hodamo a kojima će se kretati i naši i vaši unuci i njihovi potomci i dalje otkrivati ove planinske ljepote.
Zahvaljujemo se Gordanu Čahtareviću, Joži Engelu, Emiru Joldašu, dr. Adviji Mulalić-Stajić, Nerminu Mulavdiću, prof. dr. Dubravki Šoljan i prof. Mirsadu Zorabdiću koji su svojim sugestijama obogatili sadržaj Vodiča.                                                                                                                                        Autori

Sarajevo i okolne planine

U mnogim turističkim vodičima naći ćete podatak da je Sarajevo glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine (cca 350.000 stanovnika) i njen politički, privredni i kulturni centar te da prve nastambe datiraju od trećeg milenija. Smješteno je u kotlini na rijeci Miljacki na nadmorskoj visini od 520 – 700 m. Okružuju ga planine koje pripadaju Dinarskom lancu: Trebević (1629 m/nv), Treskavica (2086 m/nv), Bjelašnica (2067 m/nv), Igman (1647 m/nv), Ozren sa Bukovikom (1534 m/nv) i Crepoljskim (1524 m/nv), Romanija (1652 m/nv) i Jahorina (1910 m/nv) sa Ravnom planinom (1376 m/nv).
Klima u Sarajevu je umjereno kontinentalna te je karakteriziraju relativno kratka i topla ljeta sa dugim i hladnim zimama. Najhladniji mjesec je januar sa srednjom temperaturom od – 1,3˚C a najtopliji mjesec je juli sa srednjom temperaturom od + 19,1˚C. Prosječna godišnja temperatura u Sarajevu iznosi + 9,5˚C.
Planine koje okružuju Sarajevo neodoljivo privlače svojom ljepotom sa mnogobrojnim vrhovima od 1500 m/nv do 2086 m/nv, gdje se smjenjuju suri masivi, strme litice, duboki kanjoni, blagi prevoji sa pitomim obroncima i cvjetnim visoravnima. Ovakav šarolik pojas je idealno stanište brojnoj i mnogovrsnoj visokoj i niskoj divljači. Planinska jezera, bistri potoci i čiste plahovite rijeke bogate ribom, poseban su ukras i bogatstvo tih planina.
U njedrima ovih masiva nalaze se mnogobrojne pećine i jame, a na površini nepregledni pašnjaci i guste šume. Sve ove prirodne ljepote i bogatstvo su kao stvorene za uživanje, ne samo za planinare, alpiniste, speleologe, ribolovce, lovce i sakupljače gljiva, ljekovitog bilja i jestivog šumskog voća nego i za sve koji traže ljepotu, odmor ili rekreativni sport u prirodi.
Pohodeći planinarske staze, puteljke ili bespuća, uspinjući se uz litice i vrleti, nailazimo na nekropole sa stećcima koji su jedinstveni i autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Stećci su ukrašeni plastičnim prizorima iz života, lova, viteških turnira i natpisima ″bosančicom″, domaćom varijantom ćiriličnog pisma. Oni su spomenici i čuvari tajne jednog, danas zagonetnog i prohujalog, vremena bosanske historije. Čuvari tajne, ali i ključevi za njeno otkrivanje, za dešifrovanje i onog davnog i ovog današnjeg bosanskog čovjeka.
Mreža puteva, hotela i planinarskih domova učinilo je ove planine dostupne svim ljubiteljima prirode, odmora i rekreacije. Planine što okružuju Sarajevo još od ranije su bile poznati zimski sportski centri, a u vrijeme održavanja XIV zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984 bile su sastajalište ljubitelja zimskih sportova iz cijelog svijeta. Tako su održana takmičenja na Bjelašnici u muškim, a na Jahorini u ženskim alpskim disciplinama. Na Igmanu, Velikom polju u skijaškom trčanju i biatlonu, a na Malom polju u skijaškim skokovima i nordijskim disciplinama. Na Trebeviću takmičenja u bobu i sankanju. U dvoranama Zetre i Skenderije takmičenja u umjetničkom klizanju, hokeju na ledu i brzom klizanju.
Do Sarajeva se dolazi zračnim putem na moderno opremljeni međunarodni aerodrom. Željeznicom iz smjera juga i sjevera, te relativno dobrim saobraćajnicama preko graničnih prelaza susjednih zemalja Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Iz sadržaja

Knjiga Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva obima je 200 strana, bogato ilustrovana fotografijama (167) i može se reći da je namjenjena nešto široj populaciji, kako to i u samom naslovu stoji. Odštampana je na kvalitetnom papiru koji je omogućio reprodukciju karata i fotografija u boji urađeno na visokom tehničkom nivou. 
Na početku knjige dat je kratak prikaz organiziranog planinarstva u Sarajevu (1878. – 2004.), te najznačajnije prirodne i kulturne znamenitosti grada koje vrijedi obići prije polaska na okolne planine. Planine u knjizi su predstavljene sljedećim redosljedom: Trebević, Ozren sa Bukovikom i Crepoljskim, Igman, Bjelašnica, Visočica i Bitovnja, zatim pristupi do mjesta Kraljeva Sutjeska, starom gradu Bobovcu, Nišićkoj visoravni i Bijambarskoj pećini. Sveukupno je 25 odabranih tura koje su, pored toga što su detaljno opisane, precizno ucrtane na 14 karata u mjerilu 1:25.000. U prilogu knjige je i 11 šematskih prikaza vidokruga sa vrhova i 25 skica profila terena. Dati su i sumarni podaci o planinama Jahorini, Romaniji i Treskavici.
Opisani su i detaljni pristupi na mnoge vrhove gore navedenih planina, polazne tačke uspona, potrebno vrijeme za uspon, stepen težine, visinska razlika, mjesta za odmor, podaci o vrelima pitke vode i zanimljivim mjestima koja vrijedi vidjeti na turi. Tu su i savjeti o vještini i tehnici hodanja na planinama, poteškoći u orijentaciji, osnovna saznanja o meteorologiji, izbor osnovne planinarske opreme, prva pomoć, ishrana u prirodi, zaštita okoliša i prirode, eventualnim opasnostima od protupješačkih mina i drugih neeksplodiranih ubojitih sredstava iz minulog rata u BiH.
Na kraju knjige su dati najosnovniji podaci о 20 planinarskih objekta (domovi i kuće) na ovom prostoru sa opisom pristupa i njihovim fotografijama, te prijedlogom za 101 izlet kao polazna tačka od ovih objekata, adresama i telefonima planinarskih društava u Kantonu Sarajevo koji upravljaju ovim objektima i drugim važnim telefonskim brojevima (policija, hitna pomoć i gorska služba spasavanja).
Sve u svemu ovo je kompletna i sadržajna knjiga, uzoran primjerak šta jedan planinarski vodič treba na početku trećeg milenija da sadrži.

Iz recenzije

Vodič vrlo ilustrativno oslikava svaki detalj koji je također vrlo značajan ne samo za planinare koji se nađu u teškim situacijama, nego je njegova posebna vrijednost što su to karakteristike koje dimenzioniraju važne parametre za daljnje širenje turizma kao privredne grane na cijelom bjelašničkom prostoru, koji je dugo vremena bio skoro potpuno zatvoren za šire i masovnije korištenje od strane izletnika.
S druge strane ovaj vodič ima vrijednost u činjenici što je on svojevrsna historijska čitanka za sve one koji imaju priliku da prvi put dobiju sakupljene na jednom mjestu iscrpne informacije o bosanskoj državnosti i mjestima očuvanja iste pred najezdom osvajača. Fascinira detaljisanje u opisima smjerova za penjajne posebno na Bjelašnicu jer su autori svjesni težine penjanja putevima koji nisu markirani, a posebno sa aspekta što je Bjelašnica radi toga i nezamjenjiv izazov  radi autentične čudljivosti koja proilazi iz činjenice što je u prošlosti nekoliko čak i iskusnih planinara izgubilo živote na putu ka vrhu Bjelašnice. Na više mjesta autori su u vodiču tako municiozno opisivali pojedine smjerove da prosto zadivljuje. To se može lako dokazati na više mjesta ali neka mi bude dozvoljeno da navedeno pokažem na jednom od bezbroj takvih opisa: „Preći potok i popeti se na livadu, a zatim pažljivo potražiti ulaz u stazu koja vodi za Lukomir. Ulaz je uvijek problematično naći, naročito ljeti kad naraste visoka trava“.
Autori svojim poznavanjem mnogobrojnih detalja u opisivanju puta-ture (radi lakšeg snalaženja) jednostavno impresioniraju ne samo čitaoca, nego će čak iznenaditi i mještane koji i ne slute kakvim bogatsvom su okruženi kao osobenostima za pamćenje. 

                          prof. dr. Faruk Mekić 


Iskreno me raduje pojava ovog vodiča koji su napisala dva rasna bosanskohercegovačka planinara i planinarska vodiča, Drago Bozja i Braco Babić.
Raduje – jer je to još jedna potvrda postojanja darovitih, poduzetnih, a za naše prilike i hrabrih planinara koji se upuštaju u rizik pisanja nečega što u današnje vrijeme, u društvu koje nema nikavih vrijednosnih kriterija u kulturi, neće dobiti baš nikavu afirmaciju u bilo kom obliku.  
Rastužuje – jer podsjeća, i pored duge planinarske i književno-planinarske tradicije u Bosni i Hercegovini, na rijetka izdanja planinarskih knjiga (planinarski vodiči se mogu nabrojati na prste jedne ruke), časopisa, transverzalnih vodiča, planinarskih karata, koja su osim jednog ili dva izdanja, više ličila na „samizdat“ literaturu nego li na ozbiljna izdavačka pregnuća kakva se i očekuju od izdanja koja treba da budu podsticaj novim planinarima, ali i lična karta jedne zemlje.
A da je za sve to vrijeme bilo vrsnih pisaca pokazuju imena kojih se ne bi postidjela niti jedna nacionalna planinarska organizacija: Ivan Rangjeo, Suljo Suljagić, Vejsil Čurčić, Uzeir Beširović, Drago Entraut i dr.  Među kojima je bilo vrsnih fotografa. Dakle, nedostajalo je samo organizacijske sposobnosti, a tu se jedini krivac mora tražiti u planinarskoj organizaciji, i to onoj, da upotijebim jedan novi termin – „krovnoj“. Jer svaki će planinar u svojoj kućnoj biblioteci rado imati knjigu o domaćim planinama, ako ne radi sebe, onda radi svoje djece i prijatelja.  

                       mr. Jasminko Mulaomerović


Promocija knjige

Knjiga Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva predstavljena je u Sarajevu 14.4.2006. godine u dvorani UNITIC-a. U prisustvu mnogobrojnih planinara i ljubitelja prirode o knjizi su govorili promotori:
– prof. dr. Dubravka Šoljan: “Vodič koji će svakoga motivirati da krene sigurnim stazama do odabranog cilja na planinama oko Sarajeva”.
– prof. dr. Josip Jurišić: “Djelo koje doživljavam kao prelijepu priču o Sarajevu i njegovim atraktivnim ljepotama”.
– dipl. ing. arh. Lidumil Alikalfić: “Knjiga koja je ujedno i opomena svima nama da zaštitimo osnovne vrijednosti i ekološki opstanak sarajevskih olimpijskih planina“.

Drago Bozja i Braco Babić na promociji knjige u UNITIC-u, Sarajevo, 14.04.2006. god.

Bosansko izdanje        

Impressum                                                                                  

Braco Babić, Drago Bozja
PLANINARSKO-TURISTIČKI VODIČ PO PLANINAMA OKO SARAJEVA
Izdavač: Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice,
(”pro BITR-a”), Sarajevo
Za izdavača: Alija Mulaomerović, Mustafa Agović
Recenzenti: prof. dr. Faruk Mekić, mr. Jasminko Mulaomerović
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Lektura: Jasna Ljubuškić
Korektura: Enisa Babić
Karte, vidokruzi i profili: Braco Babić
Fotografija na koricama: Bjelašnica – Obalj, Obli kuk pogled od Gradine
Štampa: BEMUST, Sarajevo
Sarajevo, 2006.
Tiraž: 2000 primjeraka
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

BABIĆ, Braco

Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva / Braco Babić, Drago Bozja;
– Sarajevo: Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice, 2005.; – 200 str.: ilustr.; 20,5×14,5 cm

ISBN 9958 – 9377 – 0 – 0
1. Bozja, Drago
COBISS . BH – ID 14418950
————————————————–
English edition

Impressum

Braco Babić, Drago Bozja
MOUNTAINEERING – TOURIST GUIDE ON MOUNTAINS AROUND SARAJEVO Publisher: Foundation for protection of Bjelašnica, Igman, Treskavica and the canyon of Rakitnica river (“pro-BITR-a” Sarajevo) & Cantonal Forest Economic Association for Menagement of State-owned Forests “SARAJEVO ŠUME” d.o.o. Sarajevo
Translated by: Abdulah Kabaš
Reviewers: Prof. Dr. Faruk Mekić, MS. Jasminko Mulaomerović
Design & DTP: Elena Babić & Davor Ðaković
Photography: Braco Babić & Drago Bozja
Maps, profiles, horizons: Braco Babić
Cover page photo: Bjelašnica – Obalj, Obli kuk view from Gradina
Printing-house: Fojnica d.d.o., Fojnica
Sarajevo, 2006.
Edition: 2000 copies
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

BABIĆ, Braco

Mountaineering – tourist guide on mountains around Sarajevo / Braco Babić, Drago Bozja (translated by: Abdulah Kabaš). – Sarajevo:
Foundation for protection of Bjelašnica, Igman, Treskavica and the canyon of Rakitnica river & Cantonal Forest Economic Association for Menagement of State-owned Forests “SARAJEVO FOREST” d.o.o. Sarajevo, 2006.
– 200 pag.: ilustr.; 20,5×14,5 cm

ISBN 9958 – 9377 – 1 – 9
1. BOZJA, Drago
COBISS, BH – ID 14637318
————————————————–
Galerija fotografija, izbor iz knjige (1 – 44)


IN MEMORIAM
Drago Bozja (1927. – 2014.), dipl. ecc. po zanimanju, Sarajlija koji je u planine krenuo još od rane mladosti baveći se planinarenjem cijeli svoj život do poznih godina. Drago je bio iskusan planinar – gorski spasavalac, alpinista i turni skijaš. Vječiti zaljubljenik u prirodu i planine, putopisac, autor je i koautor nekoliko planinarskih publikacija i vodiča. Urednik i ujedno voditelj nekoliko popularnih radio emisija koje su motivirale mnoge ljude da se i oni počnu baviti planinarenjem.
Jedan je od osnivača Gorske službe spasavanja stanice Sarajevo i njen prvi načelnik, gdje je na ovoj funkciji proveo nepekidno punih 16 godina. Njegova uloga i njegov rad u organizovanju XIV zimskih olimpijskih igara ″Sarajevo ′84″ bile su od ključnog značaja za uspjeh ove sportske manifestacije – bio je tada na visokoj funkciji direktora sporta. Drago je bio poznat kao izvanredan planinarski pedagog i učitelj mnogim  generacijama bh. planinara: vodio bezbrojne tečajeve GSS-a, škole planinarstva i skijanja, tečajeve iz orijentacije u prirodi. Posebnu je pažnju posvetio u radu s mladima, i mnogi ga smatraju svojim prvim planinarskim učiteljem. Zahvaljujući Draginom entuzijazmu u decembru 1992. godine u hotelu „Holiday Inn“ u tada opkoljenom Sarajevu održana je svečana proslava 100. godišnjice organizovanog planinarstva u BiH (1892. – 1992.).
Drago Bozja je odlikovan najvišim planinarskim priznanjima – Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i Planinarskog saveza Jugoslavije. Nosilac je značke GSS-a, instruktor GSS-a i značke alpinista PSBiH.

Prokoško jezero na Vranici

Legenda o postanku Prokoškog jezera na Vranici kaže kako ćobanice i ćobani iz ljetnih stanova ništa ne peru u jezeru, ni rublje ni suđe. Među njima postoji predanje da jezero nije bilo tamo gdje je sada već u drugoj uvali, kroz koju sada teče potok Jezernica. Nekakva žena pošla na to prijašnje jezero, da opere dječije pelene. Ali, tek što je smočila pelene, jezero se uzburka i stvore se veliki valovi koji krenuše prema njoj. Ona u strahu počne bježati, a sva voda iz jezere se izlila i krenula za njom. Tada joj neko doviknu da baci sa sebe maramu i da stane. Ona to učini. Na onu stranu gdje je bacila maramu sva voda se slila i danas tu stoji. Po tom predanju u jezeru se ni dan danas niti pere niti se u njega što prosipa što je nečisto.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prokoško jezero se nalazi u središnjem području planine Vranice. Leži u širokoj kotlini, okružene s jedne strane vrhovima visokim preko 2000 metara nadmorske visine. Jedno je od najvećih i najljepših jezera u planinama Bosne i Hercegovine. Ledničkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 430, široko 190 i duboko 13 metra. Napaja se iz lednika, podjezerskih i okolnih izvora i nekoliko potoka. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. U jezeru živi vodeni gušter (Triton alpestris), endemični vodozemac. U okolini jezera raste planinska orhideja (Orchis bosniaca). A u barskoj vegetaciji – šaši, povremeno boravi divlja patka (Anas bosha). Jezero je proglašeno spomenikom prirode. Jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Negativni fizičkogeografski procesi i veliki broj stočarskih koliba i vikendica izgrađenih posljednje decenije na jugozapadnoj jezerskoj slivnoj strani (najbogatijom pritočnim vodama) pridonijeli su stvaranju većeg sistema močvarne i barske vegetacije. Jedna trećina jezera već je dobro zamočvarena i ako se ne poduzmu sanacioni radovi u cilju zaštite u dogledno vrijeme mu prijeti nestanak. Ovom treba pridodati i regresivnu eroziju koja se odvija po uzdužnom profilu jezerske otoke koja zahvata sve veće količine jezerske vode. Procesu su pogodovali zahvati prilikom izgradnje šumskog puta kojim je presječena jezerska otoka.
Na obali jugoistočne strane jezera okružene rijetkom šumom smrče i klekovinom bora obnavlja se planinarski dom, na temeljima starog doma koji je izgorio u požaru 1983. godine. 

Do Prokoškog jezera se može prići automobilom pravcem: Fojnica – Tovarište – Jezernica – Vlaška ravan – Hrid – Prokoško jezero (oko 22 km, od toga 18 km makadama). Od jezera se mogu napraviti usponi na mnoge visoke vrhove: Nadkrstac (2110 m/nv) – najviši vrh Vranice, Međukrstac 2105 m/nv, Krstac (2069 m/nv), Devetaci (2004 m/nv), Rosinj (2059 m/nv), Bijela Gromilica (2072 m/nv), Loćika (2107 m/nv), Treskavica (2023 m/nv), Ćoso 1864 m/nv i Stražica 1806 m/nv. Uspon na bilo koji od gore navedenih vrhova traje oko 2 – 3 sata hoda, srednje težine, tehnički nezahtjevnim markiranim planinarskim stazama. Vranica je najveća planina po površini u BiH i na petom je mjestu po nadmorskoj visini.
Prokoško jezero je proglašeno spomenikom prirode Bosne i Hercegovine.


Naslovna slika: Vranica, Prokoško jezero (1636 m/nv)

Obilježja na vrhovima planina u BiH

Koliko je obilježja postavljeno na vrhovima planina u Bosni i Hercegovini po nacionalo-državno-religijskom osnovu prvenstveno u cilju da se da do znanja ko “posjeduje” teritorij? Ako analiziramo motive “zapišavanja revira”, vidjet ćemo da u suštini ne postoji opravdanje za narušavanje toliko dragocjenog izvornog stanja, čitaj: nakaženje.
Prilog posvećen Magliću, Lebršniku, Babi, Jahorini, Bjelašnici, Treskavici, Čvrsnici, Prenju, Veležu, Čabulji, Klekovači, Vitorogu, Raduši, Vlašiću, Zelengori, Leliji… i bezbrojnim vrhovima čije je izvorno stanje trajno izgubljeno…

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prenj, vrh Lupoglav (2102 mnv), obilježen željeznim jarbolom sa zastavom BiH

Vrhovi planina u Bosni i Hercegovini najčešće su obilježeni kamenim kupama i betonskim trigonometrijskim stupovima. Osim ovoga mnoga planinarska društva ili pojedinci postavljaju svoja obilježja na vrhovima planina. Uobičajena obilježja su table sa nazivom vrha i nadmorskom visinom, sveska i žig/pečat. Na prvoj stranici sveske stoji naziv planinarskog društva (grupe ili pojedinca) koje je izvršilo markiranje staze i postavilo obilježje na vrhu planine. Ostale stranice služe posjetiocima da uz svoje ime upišu datum uspona, pravac pristupa na vrh, pravac silaska s vrha, utiske s uspona i kakvi su bili vremenski uvjeti. Žig/pečat služi da ga mogu posjetioci za uspomenu otisnuti u svoju planinarsku knjižicu.

Maglić (2386 m/nv) – najviši vrh Bosne i Hercegovine, obilježen željeznim jarbolom sa zastavom Republike Srpske

Osim obilježavanja najvišeg vrha planine, postavljaju se ista ovakva obilježja i na drugim nižim vrhovima koji zbog svoje ljepote ili zahtjevnog pristupa plijene pažnju planinarima. Često su ovi vrhovi ujedno i kontrolne tačke planinarskih transverzalnih puteva. Na tablama pored naziva i nadmorske visine vrha stoji i broj kontrolne tačke, na primjer: Mala Klekovača 1761 m/nv, KT-9.

Prenj, vrh Zelena glava (2103 m/nv), obilježen spomen pločom i upisnom kutijom

U posljednje dvije decenije na nekim vrhovima postavljena su raznolika obilježja koja ne pripadaju planini i planinarstvu a među njima su i religijska obilježja. Križevi/krstovi su postavljeni na vrhovima sedam planina: Čabulja – Velika Vlajna (1776 m/nv), Kamešnica – Konj (1856 m/nv), Vlašić – Ravne 1775 m/nv, Baba – Đed (1735 m/nv), Treskavica – Veliki Treskač (1969 m/nv), Lelija – Velika Lelija (2032 m/nv) i Zelengora – Bregoč (2014 m/nv). Ako se religijska obilježja bez ikakvog razloga postave izvan svetih mjesta kao što su bogomolje i groblja onda ona gube svoj smisao i vrijednost, a kod pripadnika druge konfesije izazivaju neugodan osjećaj pa čak i ljutnju tim činom.  

Čabulja, vrh Velika Vlajna (1776 m/nv), obilježen željeznim križem/krstom i upisnom kutijom

Trenutna situacija zbog svega navedenog je krajnje zabrinjavajuća. Na fotografijama u prilogu mogu se vidjeti raznolika obilježja koja su postavljena proteklih godina na vrhovima planina u BiH. Estete bi sigurno našle zamjerku jer je narušen prirodan izgled vrha! Drugi bi se upitali zašto i čemu služe ova obilježja na vrhovima planina?  

Budoželjska planina, vrh Budoželj (1254 m/nv), obilježen rudarskim simbolima

Zanimljivo je spomenuti tajanstveni nestanak žiga/pečata koji treba da stoji u upisnoj kutiji. Među planinarima prije minulog rata vladalo je mišljenje da žig/pečat uzimaju čobani kao jednu vrstu vrijednog suvenira. Danas u našim planinama rijetko se mogu sresti čobani, a žigovi/pečati i dalje nestaju iz upisnih kutija!?

Trebević, vrh Sofe (1629 m/nv), obilježen amblemom i zastavom PD „Trebević“ Istočno Sarajevo

Malo svjetlosti je unijela grupa planinara entuzijasta koja je 2017. godine pokrenula jedinstvenu akciju na obilježavanju vrhova kamenim pločama na kojima stoji samo naziv i nadmorska visina vrha. Na ovakav način do sada je obilježno 26 vrhova u našim planinama. Više o ovom idejnom projektu čija je realizacija u tijeku biće riječi ovdje na blogu u narednom periodu uz opis akcija sa mnogobrojnim ilustracijama.

Prenj, vrh Osobac (2024 m/nv), nedavno postavljeno novo obilježje, kamena ploča sa nazivom i nadmorskom visinom vrha

Trenutno među planinarima ne postoji jedinstveni stav o načinu i izgledu obilježja na vrhovima naših planina. U narednom periodu Planinarski savez BiH bilježi vrijedan jubilej 130 godina planinarstva u Bosni i Hercegovini (1892. – 2022.) i bilo bi lijepo i korisno da planinarska društava pokrenu radne akcije na obilježavanju vrhova. Osim izgleda obilježja, prije svega treba posvetiti pažnju da akcije proteknu u skladu s principima nenarušavanja i neoštećivanja planinskog prostora, iz tog razloga na vrhovima planina ne treba postavljati nacionala, državna i religijska obilježja. Na ovo nas obavezuje i drevni običaj obilježavanja vrhova koji se kod nas održao do danas – kamena hrpa (kupa, piramida).


Naslovna slika: Visočica, vrh Kom (1778 m/nv), drevni način obilježavanja vrhova kamenim hrpama (kupa, piramida)

Markiranje planinarskih staza i puteva u BiH

Prve markacije (oznake) u planinama BiH postavljali su čobani i lovci na svojim stazama i putevima. Bili su to “čovuljci“ – male kamene kupe, koje su služile za lakšu orijentaciju na terenu. Ovaj način obilježavanja začet u drevnim vremenima zadržao se i danas na našim planinama. Suvremeni način markiranja u bosanskohercegovačkim planinama primjenjuje se od 1950. godine u skladu sa Uputstvom za označavanje planinarskih staza i puteva autora Ing. Ratimira Stefanovića, izdavač Planinarski savez Bosne i Hercegovine. O sadržaju ovog izdanja biće riječi u jednom od narednih priloga na blogu u rubrici Literatura.     
Koliki je značaj dobro uređenih i označenih staza u našim planinama o tome je svojevremeno pisao Ing. Jovo Popović urednik Vodiča Kroz planine Bosne i Hercegovine, izdanje: Planinarska društava u Sarajevu, 1935. god., str. 118: Divlja romantika Prenja sve više privlači naše turiste. Iz godine u godinu sve jače oživljava turistika na njemu. Naročito od onoga vremena kako su na njemu izvršene skupocjene i mnogobrojne markacije puteva i sve važnije raskrsnice obilježene tablama. Taj posao obavila je podružnica turističkog društva Prijatelj Prirode u Sarajevu“.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Putokazi na razkrižju pl. staza Ispod Otiša na Prenju

Planinari su u svom hodanju po planinama koje poznaju, oduvijek težili da upoznaju i druge njima do tada nepoznate planine. Da bi ih upoznali morali su koristiti usluge lokalnih planinarskih vodiča koji bi ih provodili do cilja. Ako bi sami krenuli u nepoznato možda i ne bi stigli do željenog cilja. Da se sve ovo izbjegne uobičajeno je da se planinske staze i putevi obilježe naročitim znacima i putokazima koji služe za orijentaciju planinarima. Kada je jedna planina obilježena ovim znacima, onda će svaki planinar bez vodiča koristeći topografsku kartu i kompas, moći upoznati sve njene predjele i vrhove. Postavljanje ovih planinarskih znakova i putokaza na stazama i putevima naziva se u planinarstvu markiranjem.

Putokazi na pl. stazi: Ponijeri – Suha – vrh Tajana

U Bosni i Hercegovini planinarske staze su označene “Knafelčevom markacijom“ i kategorizirane su prema vrsti terena koji na usponu treba savladati (lake, srednje teške i teške ture – ljetne i zimske). Temeljni cilj markiranja je da poveže planinarske objekte i vrhove uređenom planinarskom  stazom iz doline. Uređena i markirana pl. staza daje veću sigurnost pri kretanju onima koji po prvi put dolaze na nepoznatu planinu ili u nepoznato planinsko područje. Markacije su također važne posebno za vrijeme  magle kada je smanjena vidljivost tako da planinari ne skrenu sa staze i zalutaju u planini.  

Markacija na pl. stazi: Tovarište – Panje – Stražica – Prokoško jezero na Vranici

Markacije na stazama su crveno-bijeli krugovi ili crte na stablima drveća, kamenu i stijenama. Okrugla oznaka predstavlja temeljnu oznaku na stazi. Sastoji se od bijelog kruga prečnika 6 cm i crvenog kruga oko bijelog kruga širokog 3 cm, tako da je vanjski prečnik kruga markacije 12 cm. Ovakva vrsta oznake  u šumskom području se postavlja na stablima drveća u visini očiju (od 150-180 cm) po mogućnosti na desnoj strani staze. Na otvorenom terenu izvan šumskog područja na livadama/pašnjaku markacija se postavlja na uočljivom kamenju i stijenama. Oznaka može biti okrugla ili crta, vodoravna ili kosa. Ova druga vrsta oznake se sastoji od dvije crvene crte dužine od 15-20 cm, prečnika 3 cm, te bijele između, prečnika 3 cm, tako da je vanjski prečnik linije oznake 9 cm.

Markacija na pl. stazi: vrh Drstva – Malo Brdo – Veliko Brdo – vrh Vito na Visočici

Postoji još nekoliko vrsta pomoćnih oznaka raznolikog izgleda i načina postavljanja ali od svega je najvažnije da su oznake dobro uočljive i dogledne duž cijele staze, tako da se od one kod koje stojimo, vidi predhodna i naredna oznaka. Na raskrižju i odvojcima staza važno je postaviti usmjeravajuće putokazne table, a na polaznim tačkama i ispred pl. objekata po mogućnosti postaviti info table sa mapom područja na kojima je ucrtana jedna ili više staza.

Putokazne table na Bjelašnici

Markiranju planinarskih staza posvećuje se posebna pažnja i markacija se nastoji izvesti tako da se njome mogu poslužiti i obični izletnici, a ne samo planinari, jer postoji mogućnost da ti izletnici koji možda nisu članovi planinarskog društva, prošavši dobro uređenom planinom na kojoj se zapažaju aktivnosti planinara, postanu eventualno i sami članovi društva. Dobro markirana staza i put, u današnjem sistemu vrijednosti, afirmira i planinarsko društvo koje je markaciju sprovelo.
Jednom obilježene staze i putevi obavezuje na stalno održavanje. Na neodržavanom putu oznake propadaju, desi se da planinari zalutaju, negoduju, a ponekad ih mora tražiti i GSS (Gorska služba spasavanja).

Galerija fotografija (1 / 22)

U našim planinama markacije su urađene u skladu sa Pravilnikom o planinarskim stazama i Uputstvu o označavanju/markiranju planinarskih staza i mogu se preuzeti u .pdf na službenoj stranici PS FBiH/PS BiH (Komisija za pl. staze). Fotografije u prilogu služe za ilustraciju kako se nekada markiralo.
Brigu o održavanju staza uglavnom vode planinarska društva na području planina gdje su smješteni pl. objekti kojima raspolažu (domovi, kuće i skloništa). Markacije na mnogim stazama u protekle dvije decenije su ponovo obnovljene a neke su staze prvi put uređene i markirane.
Ono zbog čega  planinari već duže vrijeme negoduju u javnosti to je sječa šume i devastacija šumskog područja na trasi markiranih pl. staza. Važno je znati da su markirane planinarske staze od velike društvene koristi ne samo za planinare već i za druge ljubitelje prirode i treba ih Zakonom o šumama zaštiti od daljnjeg uništavanja.  

Drevni način obilježavanja planinskih staza kamenim čovuljkom“

Naslovna slika: Visočoca, markiranje pl. staze: prijevoj Oštra bara – mezarje Glatko – vrh Kom

125 godina Aljaževog stolpa na Triglavu

Aljažev stolp je izuzetan pejzažni motiv i nezamjenjiv simbol Triglava. Ovo malo limeno sklonište valjkastog oblika visine oko dva metra i promjera malo većeg od jednog metra sa zastavicom na krovu za proteklih 125 godina (1895. – 2020.) postalo je važan spomenik za slovensko planinarstvo ali i slovenski narod. Priča o skloništu na najvišem vrhu Republike Slovenije i ujedno Julijskih Alpi – Triglavu (2864 m/nv) oduvijek je bila zanimljiva mnogim planinarima koji najčešće u ljetnom periodu prosto opsjedaju ovaj lijepi i izazovni vrh. 

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Slovenci su se dugo godina borili da im austrijanske vlasti dozvole osnivanje nacionalnog planinarskog društva, a onda su se morali izboriti i za to da Triglav bude priznat kao slovenska planina. Ideja svećenika Jakoba Aljaža da se na najvišem tjemenu Triglava postavi limeno sklonište konačno se ostvarila u aprilu 1895. godine kada je od općine Dovje u Mojstrani kupio “vrh” Velikog Triglava, odnosno 16 četvornih metara zemljišta i zajedno sa prijateljima i pomagačima postavio malo limeno sklonište napravljeno od debelih pocinkanih ploča. Majstorske radove je predvodio Anton Belec koji je sa njegovim pomoćnicima postavio sklonište na vrhu Triglava. Belec je prvo predstavio sklonište u blizini svoje radionice u Šentvidu, zatim je razmontirano i vlakom prevezeno u Gorenjsku, a nosači su potom dijelove skloništa teške blizu 20 kilograma odnijeli na vrh Triglava. Završni radovi na postavljanju skloništa su trajali pet sati i okončani 7. augusta 1895. godine. Ovaj datum je postao zvanični praznik općine Kranjska Gora.


Prvi zabilježen pristup na najviše tjeme Triglava dogodio se 26. augusta 1778. godine kad su se popeli četvorica mještana Bohinja. Usponi na Triglav su mogući iz raznih smjerova a uobičajeni pristupi su: iz doline Vrata (sjeverni pristup), doline Zadnjice (zapadni pristup), preko Triglavskih jezera (južni pristup) i iz Pokljuke (istočni pristup).


Limeno sklonište na vrhu Triglava je cijelo proteklo vrijeme bilo izloženo surovim vremenskim utjecajima i na njemu su bila vidljiva neka oštećenja a za neka je bio odgovoran čovjek. Godine 2018., Aljažev stolp je helikopterom prenesen u jeseničkoj tvrtki KOV gdje su obavljeni radovi na restauraciji i konzervaciji. Nakon obnove ponovo je vraćen helikopterom na istom mjestu gdje je neprekidno stajao 123 godine. Usporedo s konzervatorskim istraživanjima skloništa i izradom njegove kopije nastajao je i dokumentarni film Aljažev toranj – Taj pleh ima dušu!

Spomenik Jakoba Aljaža na raskrižju Mojstrana – Dovje

Slovenski rimskokatolički svještenik, župnik iz Dovja Jakob Aljaž (1845. – 1927.) zaslužan za otkup zemljišta na vrhu Triglava postavio je malo limeno sklonište umjesto raspadnute drvene piramide triangulacije koja je do tada stajala na vrhu. Kao domoljub Aljaž je poklonio “vrh” i sklonište Slovenskom planinarskom savezu. Bio je veliki zaljubljenik planina i graditelj planinarskih kuća. Prvu kuću je podigao 1894., na Vratima (1015 m/nv), a 1896. godine je podigao još jednu na Kredarici – hrbatu između Rjavine i Triglava te pored nje i manju kapelu posvećenu Mariji Snježne.
Na Kredarici danas stoji nova zgrada Triglavskog doma i meteorološka postaja koja je otvorena 1954. godine na najvišoj nadmorskoj visini u Sloveniji (2515 m/nv).
U čast Jakoba Aljaža, podignut je spomenik na desnoj strani glavne ceste prema Kranjskoj Gori na raskrižju Mojstrana – Dovje. Spomenik je svečano otkriven 27. augusta 1989., povodom 100. godišnjice dolaska Aljaža u Dovje, a djelo je kipara Nebojše Mitrića iz Beograda.
Zbog kulturnih, pejsažnih, povijesnih i drugih karakteristika Aljažev stolp ima posebno značenje za Republiku Sloveniju. Slovenska država 05.10.1999. godine proglasila je ovo sklonište na vrhu Triglava spomenikom kulture od državnoga značaja te je od 04.11.1999. godine u vlasništvu države.

Saznajte više klikom na fotografije u galeriji:


Naslovna slika: Aljažev stolp na Triglavu (2864 m/nv)                                                                                         

Runolist – simbol planinara

Runolist (lat.: Leontopodium alpinum) je rijetka planinska biljka koja raste na teško pristupačnim mjestima izazovnih vrhova. Preživio je ledeno doba i danas predstavlja simbol čistoće i zaštite prirode. Priroda ljubomorno skriva ovaj nježni snježno bijeli cvijet. U narodu se vjeruje da ovaj cvijet donosi sreću. Stoga su planinari uzeli runolist za svoj simbol.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Runolist je višegodišnja biljka koja se razmnožava sjemenom, ali se obnavlja i iz korijena. Raste u busenima vrlo često na planinskim vrltetima (otud ime – lat.: alpinus = planinski). Pripada falmiliji glavočika (Asteraeceae) sa vrlo uočljivim i karakterističnim cvijetom koji je glavno obilježje ove biljke. Cvijet izgledom podsjeća na lavlju šapu pa otuda i ime biljke (grč.: leon = lav i grč.: podion = nožica). Rasprostranjena je u planinskim predjelima gdje obrasta pukotine i litice krečnjačkih stijena predplaninskog i planinskog pojasa i to uglavnom na sjevernim stranama, ali se mjestimično javlja i na kamenjarskim travnjacima. Runolist je kao prirodna rijetkost pod zaštitom zakona u mnogim zemljama.

Prilikom mojih planinarskih uspona na Pirinu, Karpatima, Dinaridima, Alpama i u Himalajima imao sam sreću da naiđem na staništa runolista. U Bosni i Hercegovini runolist raste na sljedećim planinama: Osječenici (na Velikoj i Maloj Osječenici), Klekovači (na Velikoj i Maloj Klekovači), Šatoru (na Babinoj gredi), Dinari (na Velikom Toglavu), Čvrsnici (na Pestibrdu i Velikom sljemenu) i Prenju (na Cetini).
Runolist raste i na planinama u regionu: u Srbiji na Kopaoniku, Javoru, Mučnju i Tari, u kanjonu Bijelog Rzava; u Crnoj Gori na Durmitoru, Sinjajevini, Prokletijama (na Hajli i Trojanu), Bioču, Orjenu (na Jastrebici), u kanjonima Pive, Tare i Komarnice; u Hrvatskoj na Plješevici, Velebitu, Dinari i Gorskom kotaru; u Sloveniji na Julijskim Alpama i Kamniško-savinjskim Alpama gdje ga ima najviše.
Prosječna nadmorska visina na kojoj runolist uspješno opstaje je od 1800 – 3400 m, ali vidio sam neka od staništa u Himalajima da raste i na 3600 m/nv u dolini rijeke Hinku Khola na putu ka Mera Peak.

Legenda o runolistu

Jedna slovenska legenda govori kako je iz krvi Zlatoroga izrasla veoma rijetka biljka – planika (runolist). Kozorog i planika su simboli slovenskih planina i kada ih planinari ugledaju na visokim stjenovitim liticama uvijek se njima obraduju. Zlatorog je uvijek bio sveta i neranjiva divlja životinja, sa punim poštovanjem i velikoj naklonosti ljudi. Legenda kaže da su njegovi rogovi trebali biti ključni za pronalazak blaga, koje se nalazilo ispod planine Boga / Bogatin, a koje je čuvao stoglavi zmaj.


Naslovna slika: Julijske Alpe, runolist kod Gornjeg Kriškog jezera (2154 m/nv)

Kodeks ponašanja i časti planinara BiH

Planinarstvo u Bosni i Hercegovini od svog utjemeljenja razvilo je svojevrsna pravila ponašanja u planini. Na primjerima idejnih utjemeljitelja i prethodnika, pozitivnih iskustava i saznanja, formirao se i uobličavao lik bosanskohercegovačkog planinara kao odanog ljubitelja prirode, posebno planina svoje domovine. 
Planinarstvo u najširem smislu je dostupno i najvećem broju ljudi vrlo prihvatljivo uz stalni porast broja planinara i ljubitelja planina. Privlačnost i prirodne ljepote naših planina moramo nadopunjavati naglašenom i neprekidnom brigom za njihovo očuvanje od štetnog djelovanja ljudi. Neko je davno kazao: “Šta čovjek radi u prirodi? Kvari prirodu!”.
U posljednje dvije decenije u BiH svjedoci smo uništavanja planina: prekomjerna i nekontrolisana sječa šuma, izgradnja puteva za eksploataciju šuma, niz sumnjivih incidentnih šumskih požara, izgradnja na stotine mini hidroelektrana koje donose ogromnu i trajnu štetu po okoliš, izgradnja lokalnih i regionalnih saobračajnica, izgradnja apartmanskih – stambenih naselja u srcu planine, odlaganje otpada na nelegalnim deponijama u planini i sl.
Naše šume, polja, vrela, potoci, rijeke i jezera biće sačuvana ako se o njima brinemo svi, a posebno planinari. Čuvajmo naše planine za buduća pokoljenja koja će doći nakon nas. 

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planinarski kodeks je skup već ustaljenih odnosa, običaja i ponašanja među planinarima na kojima počiva planinarstvo Bosne i Hercegovine. Ova pravila dobijaju posebnu vrijednost i služe kao osnova za daljnji razvoj planinarstva u BiH.
Na osnovu člana 18. stav 3. Statuta Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine, Konferencija PS BiH, a uz predhodno obavljenu širu javnu raspravu, na sjednici održanoj 10.04.1982. godine donosi KODEKS PONAŠANJA I ČASTI PLANINARA BOSNE I HERCEGOVINE.

U skladu sa ovom odlukom PS BiH izdaje knjižicu džepnog formata u tiražu od 10.000 primjeraka (prvo izdanje). Knjižica sadrži 16 poglavlja na 15 stranica:

– Opšte odredbe;
– Zaštita prirode;
– Humanizam;
– Drugarstvo među planinarima;
– Pomoć u planini;
– Primanje pomoći u planini;
– Pozdravljanje u planini;
– Odnosi među planinarima;
– Planinarske kuće, domovi i skloništa;
– Planinarski putevi i staze;
– Odnos prema planinarskim organizacijama;
– Članovi planinarskih samoupravnih organa;
– Priznanja;
– Disciplinski organi i mjere;
– Poziv za pomoć;
– Međunarodni znaci za poziv helikoptera.

Planinari za vrijeme boravka u planini treba da se pridržavaju i imaju na umu nekoliko osnovnih pravila ponašanja u prirodi, kao što su:

– da ne oštećuju drveće i grmlje i ne lome grane i stabla;
– da ne beru i trgaju cvijeće i da posebno čuvaju njihovo korijenje;
– da ne uznemiravaju životinje, da čuvaju njihova pojilišta, staništa  i gnijezda;
– da vatru lože na samo određenim mjestima u cilju sprečavanja požara;
– da ne narušavaju mir i tišinu u planini, galamom ili na drugi način;
– automobil trebaju ostaviti na zato određena mjesta ili tamo gdje će pričiniti najmanju štetu;
– trebaju se pridržavati propisa, pravila i lokalnih uputstava;
– da ne odronjavaju kamenje niz strmine jer na taj način ugožavaju život ljudi, životinja i bilja.  

Prenj, Ispod Otiša (1540 m/nv), vrhovi na slici Otiš (2097 m/nv), Zelena glava (2103 m/nv) i Mali Otiš (2000 m/nv)

10 pravila planinarske etike UIAA

Međunarodni savez planinarskih organizacija (Union Internationale des Associations d'Alpinisme – UIAA) pokušao je nekoliko puta sumirati pravila planinarske etike. Tako je na Generalnoj skupštini u Münchenu 20.06.1964. godine prihvatio 10 NAČELA ALPINIZMA I PLANINARSTVA, prilično opširan dokument od 10 poglavlja:

1. Budi vrijedniji no što izgledaš;
2. Gledaj, vidi, uči;
3. Pripremi se;
4. Izvrši što moraš;
5. Štedi s tehničkim pomagalima;
6. Imaj hrabrosti za povlačenje;
7. Priteci u pomoć;
8. Čuvaj planinarske kuće;
9. Čuvaj prirodu;
10. Budi strpljiv. 

Među svim planinarima svijeta postoje neka nepisana pravila ponašanja i međusobnog odnosa:

– prilikom susreta u planini pozdravite i pitajte da li je potrebna bilo kakva pomoć;
– nikada ne ostavljajte druga samog, osim u slučaju kada se mora otići po pomoć;
– u susretima sa mjesnim stanovništvom treba biti susretljiv i komunikativan;
– prilikom kretanja popravljajte postojeće markacije i uklanjajte kamenje napadalo sa staze;
– pri kretanju stazom, ne treba dizati buku, nastojte biti tihi;
– ne ložite vatru u šumi, na dozvoljenom i sigurnom mjestu napravite ognjište i ogradite ga kamenom, te obavezno provjerite da li je ugašena vatra pri odlasku;
– ne bacajte i ne ostavljajte otpatke za sobom, sve otpatke pokupite i ponesite prilikom povratka;
– prilikom posjete planinarskim domovima, obavezno se upisujte u knjigu posjetilaca, ukoliko knjiga postoji;
– nemojte nepotrebno ostavljati pisane tragove na stijenama i okolišu;
– eventualno neočišćena vrela pitke vode obavezno očistite;
– boravak u planinarskom domu provodite prema kućnom redu, prilikom napuštanja ostavite uredno i počišćeno mjesto iza sebe;
– u skupini nastojte da ne ističete napadno svoje sposobnosti i planinarske uspjehe, a svoja iskustva prenosite i pričajte na skroman i dopadljiv način;
– izbjegavajte prekomjernu upotrebu alkohola i neprikladno ponašanje;
– umjerena šala i pjesma uvijek dobro dođe za raspoloženje.  

Bjelašnica, na grebenu Obli kuk (1750 m/nv) – Ledni kuk (1843 m/nv)

Naslovna slika: Kodeks ponašanja i časti planinara Bosne i Hercegovine, izdanje PS BiH 1982. godine

Bjelašnica, topografska karta – Vlahinja

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje  austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na topografskoj karti Bjelašnice R=1:25.000, Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god., pogrešno su označeni dva najviša vrha u masivu Vlahinje: Mala Vlahinja (2056 m.n.v) i Velika Vlahinja (2005 m.n.v), a treba da stoji obratno.   

Tačnu lokaciju ova dva vrha je opisao Ing. Jovo Popović u planinarskom vodiču „Kroz planine Bosne i Hercegovine“, Sarajevo 1935. god., str. 84 – 85:
“Sam greben Bjelašnice smješten je na ivici visoravni, te se strmim stijenama ruši prema Velikom  Polju. Pruža se od jugoistoka prema sjeverozapadu sve do Velike Vlahinje. Odatle naglo zakreće prema zapadu i pada u dolinu Mrtvanje. Najviši se vrh nalazi na istočnom rubu, te se strmom kosinom uzdiže visinski kojih 500 m iznad Stinog Dola. Na vrhu je meteorološki opservatorij u visini od 2067 m. Sjeverozapadno od vrha leži Velika Vlahinja (2057 m), a iza nje Mala Vlahinja (1999 m). Greben je go, tek na južnim obroncima obrastao dosta bujnom klekovinom…“  

Na osnovu pisanih podataka starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana izvršena je ispravka na topografskoj karti Bjelašnice u vodiču “Po planinama oko Sarajeva”, autori Braco Babić i Drago Bozja, Fondacija “pro-BITR-a”, Sarajevo 2006. god. gdje stoji ispravan podatak: Mala Vlahinja (2005 m/nv) i Velika Vlahinja (2056 m/nv).

Sa Velike Vlahinje i Male Vlahinje pružaju se široki vidici na mnoge planine: Trebević, Romanija, Treskavica, Visočica, Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Kamešnica, Tušnica, Cincar, Malovan, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja i dr.

Pristup na vrhove Vlahinje

– Iz sela Ljubovčići: pored pl. doma na Šavnicima i Hobera, ili preko Bora do Salihagine bajte, dalje pored pl. kuće Pod Gradina i Vjetrenih vrata do katuna i pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv). Nastaviti ka pl. kući na Sitniku (1735 m/nv) i pokraj Prdirupe izaći na greben Vlahinje (5 h);

– Od olimpijskog ski-centra Bjelašnica u Babinom dolu i pokraj met. st. Opservatorija. Nastaviti vršnim grebenom ka bivšem JNA objektu te dalje do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h).   

– Od Velikog polja ili Gornje Grkarice na Igmanu „Josipovom stazom“ i pokraj Kotlova na vršni greben Bjelašnice. Dalje nastaviti ka bivšem JNA objektu do Vlahinjskog kotla gdje započinje greben Vlahinje (4 h);

Toponimi nastali po Vlasima

U bosanskohercegovačkim planinama postoje mnogi toponimi koji nose naziv po Vlasima, nomadima-stočarima (etnička grupa iz Jugoistočne Europe): 
Planine Vlašić, Cincar i Romanija; Vlahova gora, Vlaško brdo, vrh Vlaška gromila, Vlaška ravan, Vlaška kosa, Vlaško polje, Vlaška voda, Vlaške vode, Vlah, Vlahovac, Vlahinja, Vlahinje, selo Vlaholje, Vlahovača, vrhovi Velika i Mala Vlahinja, vrh Velika Vlajna, Vlajina, Vlahovići, Vlaškovo, Vlaškovac, Vlašćići, Vlašani, Stari Vlah.

Naseljavanje Vlaha u Bosni

Pod pritiskom provala Osmanlija došlo je već prije kosovske bitke nešto Vlaha iz tračkih planina u Bosnu, te se spominju i za banovanje Tvrtka, ali u množini se doseljavaju tek iza kosovske bitke preko Sandžaka i Crne Gore, te u jugoistočnoj Hercegovini gdje nastaje cijeli niz katuna (ljetna stočarska naselja), od kojih se u spisima dubrovačkog arhiva (1393. – 1437. god.) spominju vlaški katuni:
Bobani, Bogani, Bogčinići, Bogdašići, Boljuni, Bunčići, Bojičići, Branisovci, Burojevići, Drobnjaci, Đermanovići, Goduni, Ivice, Kresojevići, Krstići, Kutlovići, Maleševci, Mirilovići, Miruše, Pilatovci, Pliščići, Predojevići, Priradci, Riđani, Tomići, Vragovići, Zlokruhci, Žurovići i dr.
Najveći broj Vlaha u Bosni doseljava koncem 15. stoljeća. Svi doseljeni Vlasi u novim staništima bili su do kraja 16. stoljeća teritorijalizirani. Dolaskom i naseljavanjem Vlaha u Bosnu neizbježni su bili međusobni dodiri etničkih grupa i međuetnička prelijevanja i mješanja, praćena živim uzajmnim uticajima koji su u dužem procesu, vodili do prevladavanja brojnije, slavenske etničke grupe i do postepenog slaviniziranja romanskih Vlaha.
U toku procesa njihovo ime gubilo je oznaku etničke i dobivalo značenje privrednog zanimanja i jednog naročitog oblika privređivanja, te su “Vlasima” nazivani pripadnici nomadskih-stočarskih zajednica i njihovih starješina ili katuna bez obzira na njihovo davno etničko porijeklo. U vremenu kada se Vlasi kao posebne cjeline stanovništva pominju na teritoriji srednjovjekovne bosanske države, oni se pojavljuju kao već odavno slavenizirana masa stočara, u kojoj se iz ranijih, predslavenskih vremena sačuvao samo poneki trag u toponimima, osobnim imenima ili u nekim tehničkim terminima. 
Veći broj Vlaha doseljenika je došao u Bosnu iz doline rijeke Babune, Šar-planine i Skopske Crne Gore (na teritoriji tadašnje Vardarske Makedonije). U doba svog dolaska u Bosnu bavili su se isključivo stočarskim nomadstvom, a nakon što su se trajno naselili počeli se baviti zemljoradnjom i periodičnim nomadstvom, kiridžilukom (ar.-tur. kiridžija = onaj koji s konjima i  kolima prevozi robu uz novčanu naknadu). Baveći se kiridžijskim poslovima Vlasi su u trgovačkoj bilanci srednjovjekovne Bosne unijeli pozitivnu stavku, jer su izvoznoj trgovini dobavljali svoje stočarske proizvode: kožu, vunu, sir, maslo, suho meso i drugu robu. Obavljali su svojim karavanima veliki dio prometa između mora, Bosne i istočnih zemalja Balkana. 
Kada su Osmanlije u početku zagospodarili Bosnom široki prostor između gradova trebalo je čuvati posebnom pograničnom vojskom, u gustim nizom karaula, palanki i čardaka, čuvala stražu, popravljala ceste i osiguravala klance i prolaze. Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljenih isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od doseljenih Vlaha. Za svoju službu dobivali su seoske posjede, za koje su plaćali carskom hasu porez. 
Na pravo porijeklo doseljenih Vlaha u Bosni upućuju nas i njihova stara obiteljska imena. Mnoga imena su zamjenjivana patronimikom, izvedenim po očevom imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovom zavičaju, a vrlo često i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani.
Vlaška obiteljska imena u novije vrijeme su slavinizirana nastavkom ić ili ović, ević. Neka vlaška obiteljska imena su sačuvana u izvornom obliku do danas, npr.:
Banjanin, Banjac, Balac, Balaban, Baloban, Balorda, Banduka, Bilbija, Boban, Bogan, Bokan, Boljun, Bovan, Beara, Bencun, Belen, Belan, Beljan, Bender, Besara, Becija, Bečija, Blažon, Birovesko, Brutus, Bublin, Buljan, Burmaz, Bumbeš, Buljig, Buđelan, Bumbak, Butor, Butur, Buzat, Buzdok, Buzej, Cikota, Cuce, Čokorilo, Ćećez, Darda, Doman, Dodig, Dodik, Drpa, Drljan, Drljepan, Degen, Drečo, Drecun, Đerman, Furtula, Gac, Gala, Godun, Jarkula, Kalin, Karan, Kecman, Kešelj, Keser, Kočo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Kapor, Kožul, Kuci, Latas, Lopar, Macura, Mataruga, Njeguš, Pađen, Palavestra, Punja, Puđa, Primilo, Rapa, Riđan, Pešorda, Rkman, Šola, Šolaja, Šabat, Šatara, Sarvan, Servan, Šikman, Šukman, Šuman, Šurla, Šurlan, Škipina, Špira, Šagolj, Šogolj, Šešelj, Šuput, Štedul, Šebez, Šekularac, Šormaz, Tantula, Taor, Tintor, Toholj, Toroman, Tubin, Vlaho, Varvilo, Varez, Vurdelja, Žeželj, Žungul, Žuža, Žužul, Žiga itd.

Zaključak

Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija treba označiti tablama Veliku Vlahinju i Malu Vlahinju sa nazivom i nadmorskom visinom vrha na njihovoj stvarnoj lokaciji. Ovaj prijedlog je baziran na kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.


Naslovna slika: Bjelašnica – Na rubu Vlahinjskog kotla (2000 m/nv)