Ajdovska deklica je okamenjen lik paganske djevojke, koja je živjela pod stijenama Prisojnika, kao kćerka diva Heljde, bila je dobra i milostiva, pomagala je ljudima. Putnike na drevnom karavanskom putu koji je spajao doline Save i Soče preko visokog prevoja na Vršiču vodila je kroz guste magle, jake ljetne oluje i visoke snježne smetove. Kada su se putnici vraćali natrag, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć davali su joj hranu i vodu, tako da nikada nije bila ni gladna ni žedna. Ova milostiva djevojka važila je za proročicu i mogla je da predvidi budućnost. Tako je jedne noći dok je majka sa tek novorođenim sinom u naručju spavala, prorekla je sudbinu njenog djeteta da će kad odraste postati veliki i hrabar lovac, koji će ubiti čuvenog Zlatoroga, a njegove rogove koji su ključni za pronalazak skrivenog blaga prodati za velike novce. Kada su njene rođene sestre gorske vile čule za ovo proročanstvo, prokleli su je i okamenili u stijeni, jer je najavila smrt njihovog omiljenog Zlatoroga. Čak i sada možemo vidjeti obrise njezinog lica sa prevoja na Vršiču (1611 m/nv) u sjevernoj stijeni Prisojnika. Okamenjen lik djevojke gleda na dolinu Suhe Pišnice u pravcu Kranjske Gore. Zlatorog je uvijek bio sveta i neranjiva životinja, sa punim poštovanjem i velikoj naklonosti ljudi. Legenda kaže da su njegovi rogovi trebali biti ključni za pronalazak skrivenog blaga, koje se nalazilo ispod planine Boga-Bogatin, a koje je čuvao stoglavi zmaj. Po ovoj legendi iz krvi Zlatoroga je izrasla rijetka biljka – planika (runolist). Kozorog i planika su simboli slovenskih planina i kad ih planinari ugledaju na visokim stjenovitim liticama uvijek se njima obraduju. Legenda o Ajdovskoj deklici i Zlatorogu u Slovenaca je vrlo cijenjena, jer prikazuje dobrotu ljudi i pomoć svima kojima je potrebna.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Visoko iznad okamenjenog lika Ajdovske deklice smješteno je Prisojnikovo okno na 2300 m/nv. Zovu ga i Prednje okno ili Veliko okno i kroz njega se može proći osiguranim planinarskim putem „Kopiščarjeva pot“. Put je otvoren 1948. godine i nosi ime po vodiču Antonu Kravanji – Kopiščarju (iz doline Trente). Okno se nalazi u vršnom grebenu Prisojnika ili Prisank (2547 m/nv). Na usponu je obavezna upotreba kompleta za samoosiguranje i kaciga. U proljeće na pojedinim mjestima zna biti zaleđenog snijega i dobro je ponijeti dereze i cepin, mogu zatrebati za svaki slučaj. Do podnožja stijene odakle započinje uspon Kopiščarjevom poti može se pristupiti iz dva pravca: od Erjavčeve kuće (1525 m/nv) i Tičarjevog doma (1620 m/nv). Obje kuće su planinarski objekti i nalaze se odmah pokraj ceste na dionici: Kranjska Gora – Vršič. Prisojnikovom oknu može se pristupiti i pl. stazom od Tičarjevog doma uz Gladki rob, ova staza je manje tehnički zahtjevna u odnosu na predhodnu i na nekoliko eksponiranih mjesta kroz stijenu za osiguranje su postavljene sajle i klinovi. Napomena: “Kopiščarjeva pot” je označena standardnom planinarskom signalizacijom, tehnički i kondicijski je veoma zatjevna i bilo kojim pravcem pristupa potrebno je 4 – 5 sati konstantnog penjanja uz veliku visinsku razliku (preko 1000 m).
Julijske Alpe – lik Ajdovske deklice u stijeni Prisojnika (oko 1800 m/nv), pogled od Erjavčeve kuće (1525 m/nv)
Naslovna slika: Julijske Alpe, vrh Prisojnik (2547 m/nv) – Ajdovska deklica i Prisojnikovo okno su obilježeni crvenim krugom
21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks. Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika. Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Nakon uspostave austrougarske vladavine u BiH građen je sistem fortifikacijskih objekta na dominantnim kotama oko Sarajeva. Objekti su građeni u periodu od 1882. – 1910. godine radi potencijalne odbrane grada. Pod nadzorom Vojno-inženjerijske Uprave ( “K. und K. Military Genie Direktion”) podignuto je nekoliko snažnih kamenih utvrda na Trebeviću, Grdonju, Pašinom brdu, Zmajevcu i Vratniku. Trebević i njegovi vrhovi dobivaju vojno-strateški značaj, te nastaju: Bistrik-kula (1000 m/nv), pojasna tvrđava na Draguljcu (1164 m/nv), kula na Paležu (1080 m/nv), kula na Zlatištu (823 m/nv) i tvrđava na Vracama (645 m/nv). Uređena su artiljerijski položaji na području Bijele stijene (1426 m/nv), a na zapadnom grebenu i vrhu Trebevića u ”živoj” stijeni isklesani su streljački jarkovi i zakloni za pješaštvo.
1896. god. Na sjevernoj strani Trebevića nešto niže od njegovog najvišeg vrha – Sofe (1629 m/nv) izgrađeno je prvo planinarsko sklonište u BiH. Kuća je smještena na 1560 m/nv i sagrađena od kamena, a imala je samo prizemlje. Unutrašnje prostorije sačinjavale su: kuhinja, trpezarija i četri sobe za spavanje. Jedna od soba je bila namjenjena isključivo za ženske posjetioce. Objekat je izgradio i njime upravlja Bosansko-hercegovački turistički klub (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”).
1907. god. Na Dobroj vodi, u blizini vrela izgrađeno je planinarsko sklonište. Objekat je izgradilo i njime upravlja TD ”Prijatelj prirode” Sarajevo.
1909. god. Na Sofama u požaru je izgorila planinarska kuća.
1911. god. Na Dobroj vodi propala je planinarska kuća zbog neodržavanja a neodgovorne osobe su je srušile i odnijele građu.
1912. god. Završena je izgradnja ceste koja od Ravni preko Brusa, Dovlića, Udeža, Jasika i Vlahovića vodi na vrelo Bistrice. Godine 1916. cesta je produžena do vrela rijeke Prače pod Jahorinom. Na vrelu Bistrice i Prače izgrađeni su vodovodni rezervoari odakle se preko Trebevića još i danas grad snabdjeva vodom.
1921. god. Društvo planinara BiH poduzima adaptaciju pl. kuće pod vrhom Trebevića. Nadograđen je jedan sprat sa potkrovljem. Finansijsku potporu pruža Ministarstvo šuma Kraljevine SHS. Radovi na kući trajali su dvije godine. Po dovršetku objekta u kući je bio smješten lugar koji je ujedno bio i njen čuvar. Nešto kasnije kuća je imala svog stalnog domaćina. Objekat nosi naziv “Dom kralja Aleksandra I. Karađorđevića“.
1932. god. Na Ravnama je izgrađen još jedan novi planinarski dom. Objekat nosi naziv “Dom kralja Petra I Karađorđevića”. Objekat je pod upravom DP “Romanija” Sarajevo. Između dva svjetska rata planinari su se mogli sklonitu još i u prostorije lugarnice na Ravnama, popularno nazvane “Prvi šumar” kao i u privatnom ugostiteljskom objektu na Brusu.
1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Trebevića je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
Trebević, austrougarska kula na Paležu (1080 m/nv)
1945. god. Planinarski dom na Ravnama uništen je prilikom povlačenja njemačkog okupatora, ali ga je iste godine obnovila planinarska sekcija Fiskulturnog društva radnika i namještenika “Udarnik” Sarajevo. Ovaj objekat predat je 1947. god. ugostiteljstvu, ali je 1953. god. vraćen planinarima na intervenciju PS BiH. Brigu o objektu preuzelo je PD “Trebević” Sarajevo. Pod upravom ovog društva je ostao sve do 1966. godine, kad ga je kupila Investiciona banka iz Sarajeva.
1946. god. Započinje obnova planinarskog doma pod vrhom Trebevića. Tokom sve četiri godine rata (1941. – 1945. god.) dom su zaposjeli njemački okupatori. Po njihovom povlačenju objekat je znatno oštećen. Dom je popravljen dobrovoljnim radom sarajevskih planinara. Brigu o objektu preuzima planinarska sekcija Fiskulturnog društva “Željezničar”.
1947. god. Smučarski savez BiH izgradio je 25-metarsku skakaonicu i manju kuću, na lokaciji nešto niže prije Brusa, u blizini ceste Sarajevo – Jahorina.
1948. god. U podnožju vrha Sofe formirana je planinska botanička bašta “Alpinetum” kojeg je osnovao biljni fiziolog prof. dr. Vojin Gligić (1901. – 1965. god.). Alpinetum je bio u sastavu Fakultetskog šumskog oglednog dobra “Igman” Ilidža. Osnovan je kao edukacijska podrška u radu nastavnicima u oblasti botaničkih studijskih programa, ali je bio potreban i istraživačima. Planinska botanička bašta je 1963., pripojena Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kao nastavni i istraživački objekt.
1.1.1950. god. Izveden je novogodišnji pohod na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Pohod je organizovao Sreski planinarski savez Sarajeva (kasnije promijenio ime u Gradski planinarski savez). Ovo je bio prvi pohod tradicionalne planinarske manifestacije koja se održala sve do danas.
1953. god. Započinje izgradnja planinarskog doma na Čelini (1256 m/nv). Dom gradi PD “Trebević” Sarajevo. Objekat je smješten pokraj ceste Sarajevo – Jahorina. Svečano otvaranje doma je održano 3.4.1955. godine, povodom proslave 10. godišnjice oslobođenja Sarajeva (1945. – 1955. god.). Nakon rasformiranja PD “Trebević” brigu o objektu preuzima PD “Igman” Sarajevo (odlukom PS BiH).
1954. god. U mjesecu februaru u požaru je do temelja izgorio planinarski dom pod vrhom Trebevića.
1954. god. Zahvaljujući svojim prirodnim osobinama planina Trebević, rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, br. 682/54, stavljena je pod zaštitu države kao park šuma koja obiluje prirodnim ljepotama i pejzažima, te bogatstvom flore i faune. Sa sarajevskim mahalama na svojim padinama predstavlja jedinstven sklad urbanog i prirodnog. Visoki stupanj biološke, pedološke i geološke raznolikosti na prostoru Trebevića je značajan za naučno istraživačke radove. Veliki kompeksi crnogorične šume na sjevernoj strani Trebevića čine „pluća grada“, te služi kao glavno izletište za odmor i rekreaciju građana.
1957. god. Početkom mjeseca juni započela je izgradnja novog planinarskog doma pod vrhom Trebevića. Objekat se gradi od kamena na lokaciji bivšeg pl. doma koji je izgorio u požaru 1954. god. Izgradnju doma je pokrenulo PD “Željezničar” Sarajevo.
1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević. U sklopu transverzale na Trebeviću je obilježena kontrolna tačka na lokaciji: pl. dom “Vaso Miskin Crni“ (KT 16). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
3.5.1959. god. U saobraćaj je puštena kabinska žičara. Donja stanica žičare je smještena u Starom Gradu na 560 m/nv, a gornja stanica na 1127 m/nv gdje je izgrađen restoran “Vidikovac“ sa razglednom terasom. Visinska razlika iznosi 567 metara, koja se žičarom pređe za 12 minuta vožnje. Imala je kapacitet 400 putnika po satu. Upravitelj žičare je bilo “GSP Sarajevo” (kasnije mjenja ime u “GRAS”). Cijena karte za prevoz žičarom je veoma povoljna i time je mnogim Sarajlijama omogućeno da što češće posjete svoje omiljeno izletište i borave na čistom planinskom zraku a posebno u zimskom periodu kada se iznad grada stvori gusta maglena koprena začinjena otrovnim izduvnim gasovima. Za vrijeme minulog rata u BiH (1992. – 1995. god.) žičara je u potpunosti uništena.
1960. god. Svečano je otvoren i stavljen u upotrebu novozgrađeni pl. dom pod vrhom Sofe. Dom nosi naziv po Vasi Miskinu Crnom (1916. – 1945. god.) Narodnom heroju iz NOR-a (1941. – 1945. god.). Objekat je pod upravom PD “Željezničar” Sarajevo.
1961. – 1968. god. Izgrađeni su mnogi objekti za odmor i rekreaciju radnika: Odmaralište preduzeća PTT saobraćaj Sarajevo na Dobroj vodi, Dom Kreditne banke iz Sarajeva u blizini Brusa pokraj pješačke staze za Čelinu, Dom preduzeća “Metal” iz Sarajeva (kasnije promijenilo ime u “Unioninvest”) smješten prije Brusa pokraj ceste na relaciji Sarajevo – Jahorina gdje je nekada bila skakaonica i manja kuća za smučare (izgorila 1958. god.). Dom preduzeća GP “Vranica” i Dom udruženja ratnih vojnih invalida, objekti su bili smješteni pokraj pješačke staze između Brusa i gornje stanice žičare.
1969. – 1972. god. Za potrebe izgradnje astronomske opservatorije urađena je prva faza rekonstrukcije na staroj vojnoj tvrđavi poznatoj po nazivu “Bistrik-kula“. Objekat izgrađen u doba Austrougarske Monarhije nakon prestanka njene vladavine je bio dugo godina napušten i više nije bio u funkciji sve do 1967. godine kada ga na korištenje dobiva Univerzitetsko astronomsko društvo iz Sarajeva. Na krovu objekta podignute su dvije kupole. U manjoj je smješten dvostruki astrograf, a u velikoj reflektor teleskopski. Od 1975. – 1982. godine trajala je druga faza izgradnje astronomske opservatorije. Tada je nabavljen reflektor teleskopski većeg promjera. Za njega je izgrađen potpuno novi objekat s kupolom promjera 8 m, pokraj stare tvrđave. Funkciju opservatorije zadržava sve do ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine kada je od strane Vojske Republike Srpske granatirana i zauzeta kao strateški položaj, opljačkana i uništena, a teren oko objekta miniran. Nakon minulog rata prostor je deminiran ali objekt i dalje stoji devastiran.
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Trebeviću obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. dom na Čelini (KT 66) i pl. dom “Vaso Miskin Crni” (KT 67). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
Trebević, antenski željezni tornjevi i triangulacijski betonski stup na vrhu Sofe (1629 m/nv)
1975. god. Na sjevernoj strani Trebevića nešto niže od njegovog najvišeg vrha – Sofe (1629 m/nv), izgrađen je objekat za UKW telefonske komunikacije sa antenskim tornjem od armiranobetonske konstrukcije visine 60 m. Objekat je smješten na 1566 m/nv i bio je jedini telekomunikacioni releј koјi niјe uništen od strane NATO aviјaciјe 1995. godine tokom bombardovanja strateški važnih objekta na području koje je držala Vojska Republike Srpske. Važan јe telekomunikacioni čvor za Saraјevo i predaјnik za nekoliko RTV stanica.
1982. god. Za potrebe održavanja 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84 na Trebeviću je izgrađena kombinirana bob-sanjkaška staza od armiranobetonske konstrukcije. Bila je jedina bob-sanjkaša staza u jugoistočnoj Europi. Tehničke karakteristike bob staze. Start: 1.108,5 m/nv; Cilj: 982,6 m/nv; Visinska razlika: 125,9 m; Duljina: 1.245,13 m; Ukupna dužina sa zaustavnim putem: 1.532 m (1.245 m + 287 m); Br. lijevih okuka: 6; Br. desnih okuka: 7; Prosječan nagib: 10,2%; Najveći nagib: 15%; Najmanji nagib: 1%.
1983. god. od 24. januara do 6. februara na Trebeviću održana su predolimpijska takmičenja evropskog prvenstva u bobu.
1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84, na Trebeviću je održano takmičenje u sanjkanju i bobu.
Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja
Iste godine u mjesecu aprilu je održan prvi planinarski pohod ″Svi na Trebević″ na relaciji od Grbavice preko Vraca i Knjeginjca na najviši vrh Tebevića – Sofe. Ova tradicionalna planinarska manifestacija se odražala do danas na novoj relaciji od “Inat kuće“ (kod Šeherćehajine ćuprije) kroz naselja Hošin brijeg i Jarčedoli, preko Ravni i Dobre vode. Organizator pohoda je PD “Željezničar“ Sarajevo.
1986. god. Objekat preduzeća “ŠIPAD” u krugu botaničkog vrta “Alpinetum” pod vrhom Sofe stavljen je u funkciju planinarske kuće pod upravom PD “ŠIPAD” Sarajevo.
1988. god. Objekat Osnovne škole u selu Dovlići stavljen je u funkciju planinarske kuće pod upravom PD “Džemal Bijedić” Sarajevo.
1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Trebevića uništeni su svi ugostiteljski objekti i radnička odmarališta, Sarajevska žičara, olimpijska bob – sanjkaška staza. Planinarski dom “Vaso Miskin Crni“ znatno je oštećen. Jedini objekat koji nije nastradao je planinarski dom na Čelini.
1.1.1997. god. izveden je novogodišnji pohod na najviši vrh Trebevića – Sofe. Bio je ovo prvi planinarski pohod nakon minulog rata u Bosni i Hercegovini. Pohodi nisu održani u periodu od 1993. – 1996. godine. Na usponu planinarskom stazom od Ravni preko Dobre vode učestvovao je veliki broj planinara. Ovaj tradicionalni planinarski pohod prvi put je izveden 1.1.1950. godine.
2010. god. PSD “Trebević – Stari Grad” dobilo je od Općine Stari Grad Sarajevo zemljište na Tabačkoj ravni (1200 m/nv) za izgradnju planinarskog doma. Kroz razne donacije i pomoć sa općinskog i kantonalnog nivoa u ovaj projekt su uložena finansijska sredstva. Izgrađen je objekt sa prizemljem i potkrovljem. Slijedi nastavak radova na uređenju fasade objekta i opremanje unutrašnjosti doma.
2013. god. Na lokalitetu Bijelih stijena (1250 m/nv) izgrađena je “Via ferrata“ – osigurana planinarska staza. Namjenjena je za obuku planinara koji će se kretati isto takvim stazama u visokom gorju. Ferrata nosi naziv po prof. dr. Josipu Flegeru (1896. – 1966.), suosnivaču i dugogodišnjem predsjedniku HPD “Bjelašnica” Sarajevo (od 1928. – 1941.).
2014. god. Na incijativu Planinarskog savez Kantona Sarajevo uspostavljen je prvi put planinarski pohod u povodu međunarodnog praznika Dana žena – 8. mart. Pohod je izveden pod nazivom “100 žena na Trebević” uz učešće velikog broja planinarki. Polazna tačka je Pino Nature Hotel, a pravac uspona: Ravne – Dobra voda – vrh Sofe (1629 m/nv). Organizator pohoda je Stanica planinarskih vodiča Sarajevo.
9.4.2014. god. Na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, usvojen je Zakon o proglašenju Zaštićenog pejzaža “Trebević”. Ovim zakonom utvrđena je zaštita područja Trebevića i njegovih prirodnih vrijednosti na prostoru od preko 400 ha. Primarna svrha uspostave zaštićenog pejzaža “Trebević” je očuvanje i unaprijeđenje svih elemenata fizičkogeografskog i biološkog diverziteta u zoni zaštićenog područja.
31.10.2015. god. U Napretkovom domu održana je Oboviteljska – osnivačka Skupština Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine. Skupštinu Saveza sačinjavaju predstavnici PS F BiH, PS HB i PS RS. Na Skupštini je izabrano rukovodstvo, nekoliko važnih komisija i dogovorena aktivnosti o radu PS BiH u narednom periodu.
2017. god. Početkom mjeseca oktobra započeti su radovi na uređenju Pješačke staze br. 1 koja iz Starog Grada vodi na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Staza je označena putokaznim tablama i odgovarajućom planinarskom signalizacijom. Postavljene su i tri ifo table sa opisom i tehničkim karakteristikama staze te preglednom kartom područja Trebevića sa ucrtanom trasom pješačke staze. Svi radovi na stazi završeni su krajem novembra iste godine. U sklopu projekta Pješačke staze br. 1 na vrhu Trebevića postavljena je na betonskom stupu granitna ploča sa otiskom otvorenog dlana ruke. Otvoreni dlan je simbol mira, dobrih i neskrivenih namjera i prijateljstva prema drugim ljudima. Ploču je izradio prof. Stijepo Gavrić, akademski kipar iz Sarajeva. Relacija: “Inat kuća” – ul. Veliki Alifakovac (groblje) – ul. Čeljigovići – ul. Hošin brijeg – ul. Nalina – Jarčedoli (groblje) – ul. Iza gaja – ul. Pogledine – ul. Dolovi – Apelova cesta – Olimpijska bob staza – Ravne (“Pino Nature Hotel”) – Dobra voda – pl. dom “V.M.C.” – vrh Trebevića; Polazna tačka i nadmorska visina: “Inat kuća” 550 m; Krajnja tačka i nadmorska visina: vrh Trebevića 1629 m; Visinska razlika: 1079 m; Ukupna dužina staze: 10 km; Ukupno vrijeme hoda: 4 h 30 min; Projekat i nadzor: PS FBiH / PS BiH; Investitor: Grad Sarajevo; Izvođač: PSD “Trebević – Stari Grad” Sarajevo. Svečano otvaranje staze je održano 23.6.2018. godine.
6.4.2018. god. Na Dan grada Sarajeva u saobraćaj je stavljena novoizgrađena žičara. Ukupno je 33 kabina koje mogu prevesti 1.200 putnika po satu. Trajanje vožnje u jednom smjeru iznosi 9 minuta. Pet kabina je u bojama olimpijskih krugova: plavoj, crvenoj, žutoj, zelenoj i crnoj, jedna je u boji zastave BiH, dok su ostale crne. Nova žičara je izgrađena na trasi nekadašnje sarajevske žičare koja je uništena u ratu (1992. – 1995. god.).
19.5.2018. god. Svečano je otvorena Pješačka staza br. 1 koja iz Istočnog Sarajeva vodi na najviši vrh Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Staza je označena putokaznim tablama i odgovarajućom planinarskom signalizacijom. Postavljene su klupe na vidikovcima i tri ifo table sa opisom i tehničkim karakteristikama staze te preglednom kartom područja Tebevića sa ucrtanom trasom pješačke staze. Relacija: Lukavica – Ivanići – Kosa – Kadino brdo – Petruše – Gornji Miljevići – Miljeva strana – Šiljak – Perčin – Studeno brdo – zapadni greben – vrh Trebevića; Polazna tačka i nadmorska visina: Lukavica 550 m; Krajnja tačka i nadmorska visina: vrh Trebevića 1629 m; Visinska razlika: 1079 m; Ukupna dužina staze: 11 km; Ukupno vrijeme hoda: 5 h; Izvođač: PD “Trebević – Istočno Sarajevo”; Ovaj projekat je podržan od strane Misije USAID-a u BiH, Vlade Velike Britanije te Ambasade Republike Italije u BiH, a implementiran od strane Međunarodne organizacije za migracije, Misija u BiH.
2018. god. Na zapadnom grebenu Trebevića je izgrađena planinarska kuća “Jure Franko” (1430 m/nv). Kuća nosi naziv po bivšem jugoslavenskom i slovenskom alpskom skijašu iz Nove Gorice, poznat po osvajanju srebrne medalje u veleslalomu na 14. ZOI Sarajevo 1984. Vlasnik objekta je Slovenac Primož Juvan. Ova kuća je s vjerovatno najboljim pogledom na Sarajevsko polje i planine oko Sarajeva.
U posljedne dvije decenije 21. stoljeća na Trebeviću su izgrađeni novi hoteli i ugostiteljski objekti: Napretkov dom na Malom Studencu, Sportsko-rekreacioni centar na Brusu, Pino Nature Hotel na Ravnama, Zabavni park Sannyland na Zlatištu, Vila Andrea i Trebevićki raj na Brusu, Vidikovac na gornjoj stanici Sarajevske žičare. Ovi objekti zajedno sa novom sarajevskom žičarom su doprinjeli revitalizaciji olimpijske planine Trebević, kao turističko – rekreativne destinacije u Sarajevu.
Trebević, pogled ka Jahorini (1916 m/nv)
Naslovna slika: Trebević, tradicionalni planinarski novogodišnji pohod na vrh Sofe (1629 m/nv)
Po narodnom predanju u drugoj polovici 17. stoljeća za vrijeme vladavine Osmanlijske carevine u selu Ibrahimov Dolac na Zahumu rodila se Diva, kći Luke Grabovca. Diva je bila mlada djevojka koja je izgledom i ljepotom plijenila pažnju. Tako je priča o njenoj ljepoti došla do Tahir-bega Kopčića iz Kupresa i poželio je Divu za svoju ženu. Njegov otac Džafer-beg dva puta je za sina prosio Divu i dva puta bio odbijen. Ljut i uvrijeđen zbog odbijanja, mladi beg kreće u potragu za Divom i dok je vodila stado na ispašu sustigao je na Vran-planini i ubija. Sahranjena je na mjestu gdje se ubistvo dogodilo. Usamljeni grob na Kedžari vremenom je postao sveto mjesto. Grob je označen. Na njemu je podignut brončani kip Dive Grabovčeve. Postavljen je 1998. godine i rad je akademskog kipara Kuzme Kovačića iz Hvara. Od tada do današnjih dana mnogi hodočasnici posjećuju njen grob, a priča o tragičnom događaju i tužnoj sudbini ove mlade djevojke vremenom je postala legenda. U legendi, Tahir-bega je ubio kum Divine porodice Arslan-aga Zukić. Diva Grabovčeva se našla u raznim pjesmama, dokumentarnom filmu, dramskim djelima, imenima ulica i pričama naroda tog područja. Dr Ćiro Truhelka (1865. – 1942.), arheolog, povjesničar i kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu istražio je Divin grob i objavio knjigu o tome „Djevojački grob – legenda iz bosanske prošlosti“. U Ibrahimovom Dolcu, podignut je spomen Dom Divi Grabovčevoj. Izgrađena je replika stare ramske kuće ispred koje je postavljen brončani kip djevojčice i rad je akademskog kipara Ilije Skočibušića iz Tomislavgrada. Dom je svečano otvoren 01.05.2014. godine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Selo Ibrahimov Dolac (1168 m/nv) nalazi se na području Općine Prozor/Rama. Selo i nekoliko zaseoka smješteno je u podnožju južnih padina planine Raduša na Zahumu prostranoj zaravni iznad Ramskog jezera. U selu je nekoliko napuštenih starih kuća koje privlače pažnju svojim izgledom. Također i zgrada nekadašnje osnovne škole je napuštena i propada u njoj više ne odjekuje školsko zvono i ne čuje se vriska i smijeh djece. Kuće treba obnoviti i zaštititi od daljnjeg propadanja. Kuća je važan spomenik tradicijske kulture koji treba sačuvati za mlađi naraštaj da upozna način života koji se na ovim prostorima odvijao prije više od tri stoljeća. Ovaj prostor već sada ima svoju kulturnu i turističku vrijednost. Proljeće u ovom planinskom kraju stiže kasno i tada Ibrahimov Dolac i zaseoci na Zahumu potpuno ožive. Vrtovi i njive se počinju okopavati i orati a čobani izgone svoja stada ovaca i krda goveda u planinu. Početkom jeseni djeca i stariji ljudi napuštaju Zahum i silaze u sela oko Ramskog jezera. U selu i zaseocima ostaju samo oni snažniji i hrabriji koji će preko zime hraniti i braniti stoku od napada divljih zvijeri.
Ibrahimov Dolac (1168 mnv), skulptura djevojčice ispred spomen Doma Divi Grabovčevoj
Nakon posjete spomen Domu Dive Grabovčeve vrijedi otići do vidikovca na Humnoj glavi (1250 m/nv) u blizini Ibrahimovog Dolca. Sa vidikovca se pruža najljepši pogled na Ramsko jezero (595 m/nv). Jezero iz ovog pravca u poslijepodnevnim satima, obasjano suncem sa zapadne strane, poprima izgled kao sa slika majstora renesansne umjetnosti. Ibrahimov Dolac često posjećuju i planinari jer je najpogodnija ishodišna tačka za pristup na najviši vrh planine Raduše – Idovac (1956 m/nv). Najviše tjeme ove lijepe planine je ujedno i najrazgledniji vrh u našim planinama i po tome je poznat. Naime sa Idovca se vidi 30 planina u Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj. Možda je nekada davno originalni naziv najvišem vrhu Raduše bio Vidovac zbog širokih vidika koji se pružaju na horizontu i kasnije promjenjen u Idovac. Tim prije jer mještani na Zahumu selo Ibrahimov Dolac nazivaju Braimov Dolac.
Naslovna slika: Ibrahimov Dolac (1168 m/nv), spomen Dom posvećen Divi Grabovčevoj
Razgovor sa Bracom Babićem, dugogodišnjim planinarom, iskusnim planinarskim i turističkim vodičem (Sarajevo, BiH).
Stefan Pejović, Radiosarajevo.ba, 24.03.2015. Fotografije: Braco Babić
Kada ste prvi put otišli na planinu, kada i gdje je to bilo?
Prvi put na planinu sam otišao sa sedam godina starosti. U to vrijeme je moj otac radio u Makedoniji i svoje slobodno vrijeme je provodio planinareći. Otac me je tada poveo na Osogovske planine i pristupili smo na najviši vrh Ruen (2252 m/nv) na makedonsko-bugarskoj granici. Nakon toga povremeno me vodio na izlete sa sobom i tako sam već u ranom djetinjstvu stekao ljubav prema prirodi i planinama.
Već u četvrtom razredu osnovne škole otac me učlanio u izviđače (skaute). Privukle su me izviđačke vještine, taborovanja pod šatorima, logorske vatre, marševi i sletovi. Od naših starješina u odredu učili smo kako preživjeti u prirodi, naložiti vatru na otvorenom po kiši, orijentisati se noću pomoću zvijezda, slanju signala pomoću zastavica, čuvati tajnu kurirskog pisma. Bilo je to vrijeme dječačkog zanosa i taj period mog života neraskidivo me povezao sa planinom i planinarenjem do danas.
Zašto uopšte idete na planine? Penjanje i hodanje je zamorno, šta je zapravo cilj planinarenja?
Boravak u planini nudi maksimalan odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude posebno u velikim gradovima. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi, život doživljava na nov i drugačiji način u pozitivnom smislu. Jedan od najpopularnijih vidova boravka u prirodi je planinarenje. Razlog više da trebamo ići u planine je naš „sjedalački“ način života, u školi, na radnom mjestu, kod kuće uz višesatno sjedenje kraj tv aparata i računara. Cilj planinarenja je pobuditi svijest ljudi i ukazati im da fizičkom aktivnošću – kretanjem u prirodi mogu očuvati svoje zdravlje.
Penjanje i hodanje u planini može biti zamorno ali ako se to praktikuje redovno bar jednom sedmično u okružju lijepe prirode i u društvu prijatelja, onda ono može imati više koristi čovjeku. Za mene planinarenje predstavlja idealan način za održavanje i poboljšavanje moje psihofizičke kondicije. Vremenom sam postao ovisnik o planinarenju i to je stil mog života koji me čini sretnim i zadovoljnim. Medicinski je dokazano da hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu, te pospješuje pokretljivost zglobova. Podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i ospskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje.
Ljude treba stalno podsticati i ukazati im koliko je za njihovo zdravlje važan boravak u planini da bar jednom sedmično – vikendom izađu iz gradske sredine na čist planinski zrak, mladi i stariji, svih starosnih doba. Od malena trebamo djecu učiti da zavole planinu i planinarenje, tako ćemo dobiti podmladak, kojeg sada nemamo. Planinareći upoznajemo ljude, krajeve, običaje, kulturu u domovini i svijetu. U planini se mogu baviti jednim ili više sportova na otvorenom: brdski biciklizam, alpinizam, kanjoning, turno skijanje, trčanje ili jednostavno da planinare, hodaju, šetaju i uživaju u prirodnim ljepotama. Sve zavisi od zdrastvene sposobnosti, afiniteta i ambicija.
Da li je smještaj u planinarskim domovima i skloništima udoban i da li ste nekad spavali pod otvorenim nebom?
Smještaj u našim planinarskim domovima i skloništima trenutno nije na zadovoljavajućem nivou, ako ih poredimo sa domovima u alpskim zemljama, Italija, Austrija, Švicarska, Francuska, Njemačka i Slovenija. Naši domovi imaju skroman smještajni kapacitet i udobnost. Kada ovo kažem mislim prvenstveno na sobe s krevetom i madracem, tekućom vodom u objektu, sanitarni čvor, opskrba hranom i pićem. Postoji nekoliko objekata u našim planinama koji pružaju solidnu uslugu ali je takvih svega pet-šest, što je veoma malo za razvoj planinskog turizma čemu težimo. Zašto je ovakvo stanje kod nas u BiH ne treba nas čuditi nalazimo se već punih dvadeset godina u teškoj ekonomskoj krizi, ogoman broj nezaposlenih, ne grade se tvornice bez koji nema pravog privrednog razvoja zemlje. Mnogi planinarski objekti na teritoriji BiH su nastradali u tri minula rata: 1914.-1918., 1941.-1945., i 1992.-1995. god. Nakon svakog rata iznova su podizani iz pepela u periodu manje od sto godina. Teško je izgraditi nove objekte i dovesti ih na nivo koji se traži u planinskom turizmu.
Da, spavao sam pod otvorenim nebom u bivak vreći i pod šatorom na višednevnim visokogorskim turama i ekspedicijama. Iskustvo koje sam stekao u izviđačima pomoglo mi je da moji boravci pod otvorenim nebom prođu ugodno i bez posljedica po zdravlje.
Neki kažu da planinari idu na planinu samo da bi se gore zabavili uz piće i gitaru. Da li je to istina?
Nakon povratka sa planinarske ture ili uspona na neki vrh uvečer u planinarskom domu uobičajeno je da se planinari zajedno druže uz pjesmu, gitaru ili harmoniku. Nema ništa loše u tome, ponekad se treba malo opustiti i veseliti ali u umjerenim granicama i bez opijanja alkoholom. Priče o nekakvim “dernecima” u planinarskim domovima su pretjerane, mada ima i takvih slučajeva, ali napominjem pravi planinari rijetko učestvuju u njima. Obično se radi o pojedincima kojima je krajnji cilj doći do pl. doma da pojedu i popiju sve što su sa sobom ponijeli u ruksaku. Ne odobravam ovakav vid boravka u planini i imam poseban izraz za takve osobe: “pjaninari”!
Oprema za planinarenje je skupa i teško dostupna u BiH. Kako se vi snalazite i kako planinari zarade novac za opremu?
Cijena opreme za planinarenje je povoljna ako se opredjelimo za rekreativno planinarenje. Ako se odlučimo za planinarenje u sva četiri godišnja doba potrebna su veća finansijska ulaganja, treba kupiti obuću i odjeću za zimski period, cepin, dereze, krplje, skije… Uvijek nešta od opreme nedostaje, haba se a neki djelovi pocjepaju ili izgube. Obzirom da se bavim visokogorskim planinarenjem posjedujem svu potrebnu opremu koju uglavnom kupujem vani, u inostranstvu, najćešće u Sloveniji gdje je velika ponuda u specijaliziranim prodavnicama sportske opreme. Obično sačekam mjesec august jer tada bude popust na kupovinu od 20 do 50%! Dio specijalne opreme sam kupovao zbog ućešća u četiri ekspedicije od toga dvije u Himalajima. Ovo napominjem jer sam za boravak i planinarenje u najvećem svjetskom velegorju morao kupiti svu penjačku opremu, jaknu, hlače, zaštitnu opremu, vreću za spavanje i sl. Srećom u Kathmandu-u je veliki izbor i postoji način da se jeftinije može nabaviti i kupiti, a da zadovoljava traženi kvalitet.
Danas je teško zaraditi novac, a još teže potrošiti, uglavnom ovim mlađim planinarima pomažu roditelji, ili štednjom vlastitog zarađenog novca od nekih poslova. Svi teže tome da kupe što kvalitetniju opremu, da im može poslužiti u svim prilikama i da nije skupa. Kupuje se i dobro očuvana (polovna) oprema u specijaliziranim prodavnicama, takođe samo vani, kod nas ovakvih prodavnica trenutno nema.
Na šta ste najviše ponosni u vezi sa planinama, odnosno šta bi ste izdvojili kao najveći uspjeh u “karijeri” planinara?
Planine su obilježile čitav moj život i zahvaljujući njima proputovao sam cijeli svijet bio sam u Himalajima, Atlasu, Araratu, Alpama i drugim velikim gorjima. Na tim putovanjima zasijao sam barem po jedno prijateljstvo koje i danas njegujem, time se najviše ponosim i ističem u svakoj prilici sa velikim zadovoljstvom. Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, iskrenija su i trajnija od onih u gradu jer ih povezuje zajednička ljubav prema prirodi. Ljude koji se bave planinarenjem cijenim prema iskazanoj količini ljubavi prema prirodi, a ne po ukupnom broju vrhova ili nadmorskim visinama na kojima su pristupili, svaki čovjek ima svoj cilj u planini i to treba cijeniti. Nekome je vrh Trebevića glavni cilj u planini, a nekome najviši vrh svijeta Mount Everest. Najvažnije od svega je kako čovjek doživljava put do svog cilja u planini, to je puno važnije od nadmorske visine vrha!
Jeste li se ikada izgubili u planini? Kako ste se izvukli?
Da, izgubio sam se jednom u planini s kolegom koji voli da istražuje planine kao i ja. Bilo je to prije tridesetak i više godina, izlet smo nazvali “Put u nepoznato” i otišli na Jahorinu. Krenuli smo iz olimpijskog ski-centra na najviši vrh Ogorjelica (1916 m/nv). S vrha nastavili smo ići jugozapadnim grebenom tzv “Gole Jahorine” i stigli u područje Međuplanine u koje nismo prije nikada zalazili, niti tu vode planinarski putevi. Umjesto da nastavimo Sarajevskom planinarskom transferzalom koja je obilježena planinarskim markacijama za selo Delijaš i dolinom Crne rijeke u Trnovo, nama neki vrag nije dao mira i krenuli smo u nepoznato!
Bez topografske karte i kompasa bilo je teško orijentisati se u srcu divljeg i dubokog klanca Kasindolske rijeke. Računali smo na naše ranije stečeno iskustvo planinareći nemarkiranim putevima i nastavili nizvodno obalom uz riječni tok i tako stigli u napušteno selo Ulobići. U selu smo zatekli jednog mještanina koji je slučajno taj dan navratio da obiđe svoje koze, a inače živio je u Sarajevu. Imanju je dao naziv “Ranč loza”. Prvo što nas je upitao bilo je imamo li možda kod sebe rakije lozovače, našta je moj kolega iz ruksaka izvadio malo pakovanje viskija i time obradovao domaćina.
Domaćin nam je uz čašicu viskija (mi nismo pili) detaljno objasnio područje gdje se trenutno nalazimo i kako da se dalje orijentišemo na terenu. Na komadu papira nacrtao je skicu puta kako da dođemo do Kasindolske bolnice. Iz sela smo krenuli pješačkom stazom zaraslom u šiblje. Držali smo se skice puta i stigli u selo Kijevo u dolini rijeke Željeznice. U pogrešnom pravcu od onoga kojim smo trebali ići! Jesmo li negdje pogriješili čitajući skicu puta ili je to bila seoska neslana šala, nećemo nikada saznati. Sutradan sam na topografskoj karti ucrtao naš put preko Međuplanine i uvjerio se da je selo Kijevo ipak najbliže naseljeno mjesto i puno bliže od Kasindolske bolnice gdje smo po skici trebali stići. Sjetim se ponekad ove avanture koja se na kraju sretno završila.
Da li ste se penjali i na planine izvan BiH?
Kao planinar imao sam sreće i privilegiju da obiđem mnoge planine izvan Bosne i Hercegovine. Za proteklih četrdeset i više godina mog planinarenja posjetio sam i popeo mnoge vrhove u masivu Alpa – Italija i Slovenija, Karpatima u Rumuniji, Dinarskom masivu od Risnjaka u Hrvatskoj do Prokletija u Albaniji, Šarsko-pindskom masivu od Kosova i Makedonije do Grčke, Rila i Pirin u Bugarskoj, Olimp u Grčkoj, Ararat u Turskoj, Atlas u Maroku i Himalajima gdje sam pristupio na nekoliko vrhova a među njima bih izdvojio Mera Peak (6476 m) i Island Peak (6189 m).
Koliko su bh. planine “konkurentne” ljepotom planinama u Europi i svijetu i šta je to što je posebno u našim planinama?
Bosna i Hercegovina je brdsko-planinska zemlja. Ne treba zaboraviti da desetina čovječanstva živi u planinskim prostranstvima, tom čudesnom lijepom svijetu. Naše planine obiluju rudnim i šumskim bogatstvom, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Mnoge planine u svijetu koje sam obišao ne mogu se mjeriti po ljepoti sa našim. Samo u našim planinama, možete se sageti i napiti čiste i bistre planinske vode, vidjeti srnu i divokozu kako u ranim jutarnjim satima pasu rosnu travu, čuti cvrkut ptica, huk vodopada i brzaka divljih voda u kanjonu, let orla i jastreba na plavom nebeskom svodu i diviti se bogatstvu pećina i jama. Eto ovim se možemo ponositi u našim planinama. Mnoge planine u svijetu su lijepe samo na fotografijama u turističkim prospektima i da nisu prekrivene snijegom i ledom ničim ne bi privukle pažnju, ipak nama planinarima one predstavljaju izazov zbog zahtjevnog pristupa i velike nadmorske visine vrhova.
Mi planinari imamo posebnu dužnost da stalno informiramo širu javnost o našim zapažanjima u planinskim područjima i govorimo o njihovim vrijednostima i problemima kojih je iz dana u dan sve više kao što je nekontrolirana sječa šume, zagađenje izvorišta pitke vode i uništavanje biljnog i životinjskog svijeta. Moramo svi zajedno raditi na stvaranju svijesti kod naših ljudi posebno kod mladih o važnosti planina za život i zdravlje ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta na našoj planeti.
Šta za Vas predstavlja “Via Dinarica”?
Projekat “Via Dinarica” predstavlja veliki iskorak u dosadašnjem promoviranju turističkih potencijala i stvaranju mogućnosti razvoja planinskog turizma u BiH i regiji. Nedostajao je jedan ovakav sveobuhvatan projekat koji nam je napokon “otvorio” oči da bolje sagledamo vrijednost naših planina i prirodnih ljepota kojima raspolažemo i šta trebamo uraditi kao kolektiv ili pojedinačno da ih možemo prezentirati u svijet na najbolji prihvatljivi način. Meni osobno kao planinarskom i turističkom vodiču može donijeti dobru zaradu od vođenja stranih planinara, ljubitelja prirode, općenito turista iz Europe i svijeta koji bi dolazili u posjetu našim planinama obuhvaćene ovim projektom.
Da li “Via Dinarica” može ubrzati i pomoći održivi razvoj planina na toj ruti?
Ovaj projekat ima sjajnu perspektivu i treba raditi na tome da se što prije implementira na terenu među lokalnim stanovništvom. Pružanjem usluga putem gostinskih soba uz raznoliku ponudu jela iz tradiciolne narodne kuhinje, te rukotvorina od prirodnih materijala, može biti dobra zarada. U realizaciju i uspješnost ovog projekta uopće ne sumnjam i uskoro će pozitivni rezultati potvrditi ovu moju pretpostavku i razmišljanja.
Kako planinari reaguju na “Via Dinaricu” – sve “novo” se obično gleda sa dozom opreza. Da li je tako i u ovom slučaju?
Na promociji projekta “Via Dinarica” u Napretkovom domu na Trebeviću prošle godine, prisutvovao je veliki broj poznatih bh planinara i svi su podržali ovaj projekat jer su prepoznali njegove univerzalne vrijednosti koje nudi na razvoju planinskog turizma u BiH. Projekat “Via Dinarica” je razdrmao učmalu atmosferu u našem planinarstvu i regiji i dao novi podsticaj u obnavljanju starih i uspostavi novih planinarskih puteva. Ovaj projekat je jedan od svijetlijih primjera kako treba samo malo više pameti i volje uložiti da svima jednog dana bude od koristi, posebno lokalnom stanovništvu u mjestima na trasi kojom prolazi “Via Dinarica”.
Šta trenutno radite i pripremate li “osvajanje” nekog vrha, ili probijanje novog puta?
Trenutno radim na promoviranju planinarske – turističke karte planine Prenj autora Zehrudina Isakovića. Bio sam recenzent ove karte i drago mi je što sam bio dio tima koji je uspješno realizovao ovaj projekat. Ova karta je nedostajala i po prvi puta se pojavila na našem tržištu. Karta je namjenjena svim planinarima i ljubiteljima prirode koji će pohoditi ovu našu kultnu planinu, po mišljenju mnogih možda i najljepšu u BiH.
Također radim na distribuciji novog vodiča “Planinarski put Dr Jovo Elčić” čiji sam autor. Put je dug oko 50 km i prolazi preko najviših vrhova tri naše poznate planine: Treskavica, Lelija i Zelengora.
U toku je rad na završetku i uređenju knjige “Na visovima Prenja” autora Kenana Husremovića. Ovdje sam u ulozi glavnog i odgovornog urednika i knjiga treba da izađe iz štampe početkom juna ove godine. Knjiga sadrži odabrane priče o doživljajima autora tokom njegovog višegodišnjeg planinarenja. Ilustrovana je velikim brojem fotografija i panoramskim snimcima jedinstvenim do sada u našoj planinarskoj literaturi i publicistici.
Pored ovoga redovno vikendom odlazim na planinarenje u našim planinama i regije. Uglavnom sav moj angažman svodi se na promoviranju planinarstva i planinarenje. Kao što rekoh to je postao stil mog života i uživam u svemu ovome. U slobodno vrijeme slušam dobru muziku po mom odabiru i čitam neke zanimljive knjige koje sam propustio ranije. Kad čovjek nešto radi iz ljubavi onda mu ništa ne pada teško.
Koju bi planinu u BiH preporučili za planinare-početnike i kako doći do nje?
Planinarima – početnicima, preporučio bih da se kao prvo učlane u neko od planinarskih društava ako ih ima u njihovom gradu. U matičnom planinarskom društvu mogu dobiti sve informacije koju planinarsku opremu trebaju imati i gdje se može kupiti, o planinarskim markiranim putevima i pristupima do pl. domova i vrhova u našim planinama. Važno je da u početku ne idu sami u planinu već u društvu iskusnijeg i vještijeg planinara od kojeg mogu naučitiu niz korisnih savjeta koji će im kasnije na samostalnom planinarenju puno pomoći. Ako se opredjele i počnu ozbiljnije baviti planinarenjem trebaju da završe Osnovnu planinarsku školu a kasnije neki od specijaliziranih tečaja npr. iz GSS (ljetni i zimski) ili alpinistički (ljetni i zimski) na kojima mogu naučiti razne vještine koje će im zatrebati na planinarenju u visokom gorju.
Planinari – početnici koji žive u Sarajevu u najboljem su položaju, u gradu je trenutno dvadesetak registrovanih planinarskih Društava. Također u okolini Sarajeva je desetak planina u zoni od 1500 do 2100 metara nadmorske visine do kojih se stiže automobilom bilo kojim putnim pravcem za tridesetak minuta vožnje i po ovome je jedinstven među glavnim gradovima u svijetu. Preporučio bih za početak da krenu na sarajevski Ozren (Bukovik i Crepoljsko), Trebević i Igman. To su planine prosječne nadmorske visine od 1500 do 1600 metara, sa dobro markiranim planinarskim stazama i lagane u orijentacijskom smislu.
Kakvo je stanje u bh. planinarstvu danas? Da li ima pomaka?
Možda je bolje ovo pitanje formulisati kakvi su odnosi između planinarskih saveza i društava unutar BiH i odnos između planinara različitih etno i religijskih pripadnosti. Nakom minulog rata postoji organizaciona razdvojenost koja se ogleda u tri Saveza: Planinarski savez Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, Planinarski savez Herceg-Bosna sa sjedištem u Mostaru i Planinarski savez Republike Srpske sa sjedištem u Banja Luci. Trenutno se vodi aktivnost na formiranju “krovnog“ saveza (Planininarski savez BiH) u kojem će biti zastupljeni predstavnici iz sva tri navedena saveza.
Bez obzira na etničku, religijsku pripadnost i organizacionu razdvojenost, planinari u BiH njeguju svoje odnose na najbolji mogući način družeći se u planini na usponima, sletovima i drugim planinarskim manifestacijama.
Budućnost planinarenja u BiH vidim u mlađem naraštaju koji je željan boravka i druženja u lijepoj prirodi. Takođe se nadam da ćemo se uskoro ujediniti i biti pod jednim zajedničkim ”krovom” – Planinarski savez Bosne i Hercegovine, druge nam nema, samo zajedno možemo nastaviti dalje, ovako više ne ide.
Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske“ izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na topografskoj karti Bjelašnice R=1:25.000, Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. stoji neodgovarajući naziv najvišem vrhu u masivu Hranisave i pogrešno su označena dva najviša vrha u masivu Vlahinje. Na karti je stari naziv Hadži Hasanov vrh preimenovan u Hranisava. Mještani u selima na sjevernoj strani Bjelašnice i dalje ovaj vrh nazivaju njegovim starim imenom. PD „Pazarić“ postavilo je na najvišem vrhu Hranisave željezni jarbol sa državnom zastavom BiH, grbom pl. društva i označila starim imenom – Hadži hasanov vrh 1964 m/nv.
Toponomastika je grana lingvistike koja se bavi porijeklom i značenjem pojedinih toponima. A ta oblast nauke je vrlo nesigurna i nikada nismo sigurni da smo našli pravo rješenje. I zaista je tako, kad pomislite da ste na putu ka istinskom rješenju, pojavi se neko ko vas vrati na početak. Na našim prostorima je to još više izraženo. Tu ima toponima čije je porijeklo iz različitih izvora: predslovenskih, slovenskih, romanskih, orijentalnih/turskih, germanskih.
Hadži Hasanov vrh nalazi se na zapadnoj strani Bjelašnice u masivu Hranisave. Sa vrha pružaju se široki vidici na mnoge planine: Trebević, Romanija, Treskavica, Visočica, Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Ljubuša, Kamešnica, Tušnica, Cincar, Malovan, Raduša, Vranica, Zec, Vitreuša, Bitovnja i druge.
Pristup na Hadži Hasanov vrh
– Iz Tarčina: Mehina luka – bivša Alborina lov. kć. – Alborin put – Pogledić – Kalajli jezero – Alkina kosa – Sedlo – Hadžihasanov vrh (5 h);
– Iz Tarčina: katun Opančak – Kalajli jezero – Alkina kosa – Sedlo – Hadžihasanov vrh (3 h);
– Iz Pazarića: od sela Beganovi ili preko vojnog poligona do pl. doma na Kraljevcu, nastaviti pokraj vrela Kradenik do Kozjače, dalje jednom od dvije varijanti, br. 1 preko Ždrijela – via normale ili br. 2 preko Strugova – osiguranim planinarskim putem (5 h);
– Iz sela Ljubovčići: pored pl. doma na Šavnicima i Hobera, ili preko Bora do Salihagine bajte, dalje pored pl. kuće Pod Gradina do Vjetrenih vrata, nastaviti preko katuna Hranisava i bivše pl. kuće na koti 1953 m.n.v. i grebenom kroz klekovinu do Sedla pod Hadžihasanovim vrhom (5 h);
Pristup automobilom do ishodišne tačke u selu Ljubovčići: Na odvojku za Pazarić skrenuti sa ceste Sarajevo – Mostar (M-17) i nastaviti pored džamije u selu Kahrimani te pored kasarne cestom kroz sela Ferhatlije i Jeleč do prodavnice mješovite robe u selu Ljubovčići (oko 3 km).
– Iz sela Lokve, makadamskom cestom (u dobrom stanju, može i malim kolima) do Salihagine bajte (oko 9 km). Dalje preko Podgradine ili preko Ravne mrtvanje na Vjetrena vrata (4 h).
Prijedlog za pl. kružnu turu, pravcem: selo Ljubovčići – Bor – Salihagina bajta – pl. dom Pod Gradina – Vjetrena vrata – katun Hranisava (Birdžina koliba) – Hadži Hasanov vrh – Ljute strane – Revi do – Padališta – Vjetrena vrata – Ravne mrtvanje – Bor – Ljubovčići. Ukupno vrijeme trajanja ture sa pauzama za odmor 8 sati.
Zaključak
Da bi se izbjegla zbrka i bespotrebna špekulacija oko imena najbolje je najvišem vrhu u masivu Hranisave vratiti njegovo prvobitno ime u Hadži Hasanov vrh pošto stariji naziv nije poznat. Ovaj prijedlog je baziran na kartografskim metodama, koje su u geografskoj naučnoj metodologiji poznate i opće prihvatljive.
Naslovna slika: Bjelašnica, Hranisava / Hadži Hasanov vrh (1964 m/nv) i sjeverna stijena Male Hranisave (1800 m/nv) u kojoj je 1958. godine izgrađen osigurani planinarski put (na slici označen crvenom linijom)
Avanture švercera duhana su dio legendi vezanih za naše planine. Ova priča je podsjećanje na te ljude i neizvjesnosti kojima su bili izloženi u planinama, uz želju da se dio tog predanja osvježi i sačuva od zaborava obišao sam puteve kojima su najčešće prolazili. Natovareni teškim ruksacima, šverceri duhana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina.Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine vlasti Austro-Ugarske Monarhije proklamuju Zakon o osnivanju monopola, po kojem se pod nadzor države stavlja cjelokupna proizvodnja, prerada i prodaja duhana. Duhan se mogao uzgajati jedino za vlastite potrebe, a za prodaju morao se plaćati porez zvani “mururija”. Suočeni sa neimaštinom seljaci su bili primorani da se snalaze kako bi preživjeli i počinju se baviti švercom duhana. U to vrijeme duhan se nije smio imenom zvati i u narodu je bio poznat pod nazivom “škija“.
Radilo se o unosnom ali i jako opasnom poslu, koji je zahtjevao veliku snalažljivost i vještinu izbjegavanja tadašnjih žandara. Tražio je mnogo teškog rada, zapošljavao je gotovo sve članove obitelji, od djece preko odraslih do staraca. Avan i mašina za križanje duhana čuvali su se u najvećoj tajnosti skriveni u podrumu ili pećini. Žandari su imali svoje načine traganja. Nož na avanu se morao oštriti i kovati povremeno kod majstora kovača. Majstori kovači uvjek su bili za nešto krivi i dugovali žandarima i za nadoknadu i njihovu blagost, čim bi otkovali i naoštrili nož, sve bi njima prijavili.
Šverceri duhana da bi izbjegli zasjede koje su im često postavljali žandari birali su teško prohodne staze na visokim planinama noseći teret na svojim leđima. Putevi švercera duhana iz zapadne Hercegovine vodili su u Dalmaciju, Zagoru, Krajinu, Posavinu, Bosnu… uglavnom u veće gradove: Split, Makarsku, Dubrovnik, Sinj, Knin, Bihać, Banja Luku, Brčko, Jajce, Travnik, Sarajevo i Foču u kojima je postojala potražnja za “žutim zlatom”, kako su “škiju“ od milja nazvali strastveni pušači. Natovareni teškim ruksacima, šverceri duhana kretali su na put preko planina s velikom zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina. U primorje se se išlo kozjim stazama preko vrletnog Biokova. Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu. Sve odreda visoke planine na kojima se vrijeme često mijenja zbog sudaranja mediteranske, kontinentalne i planinske klime. Ljeti se u jednom danu mogu izmjeniti sva godišnja doba!
Prenj, Solila (1741 m/nv), vrhovi slijeva nadesno: Velika Motika (1832 m/nv) i Velika Kapa (2004 m/nv)
Teško prohodan planinski teren i vremenske nepogode nisu bile jedina prepreka na putu, stalna opasnost vrebala je od zasjeda žandara i napada divljih zvijeri. Da ne bi boravak u planini trajao duže od planiranog, šverceri su sve probleme rješavali “u hodu”, bez zastoja i odlaganja. Prelazak preko planina je trajao po nekoliko dana, uz cjelodnevno naporno hodanje. Šverc duhana, i pored svih nedaća na putu, se odvijao redovno bez obzira koje je godišnje doba i kakvi su vremenski uvjete na planini. Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije zasjede su postavljali žandari, a u SFR Jugoslaviji pripadnici Narodne Milicije. U slučaju da upadnu u zasjedu šverceri su nerijetko znali upotrijebiti i vatreno oružje kako bi sačuvali “živu glavu“ i spasili dragocjeni tovar koji su nosili. Stoga su pri prelasku planina često mijenjali pravac kretanja kako bi zavarali trag. Pravac kretanja bio je najveća tajna, samo njima znana, čak ni njihovi najbliži u kući nisu bili upoznati s ovim. Preko planina krenuli bi po lošim vremenskim uvjetima, nadajući se da će tako izbjeći zasjedu. Zbog toga su mnogi od njih zalutali u magli, smrzli se ili stradali u sniježnim lavinama. Savlađujući surov i komplikovani planinski reljef u nepovoljnim vremenskim uvjetima, natovareni teškim ruksacima, šverceri su morali biti snažno građeni, krajnje izdržljivi i vrsni poznavaoci terena kojim su se kretali. Planine koje su prelazili poznavali su “k'o svoj džep”. Znali su sva vrela, pećine, čobanske kolibe, planinarska i lovačka skloništa. Izbjegavali su ova mjesta jer su žandari upravo na tim mjestima najćešče postavljali zasjedu. Šverceri duhana su ponekad za vodiče ili nošenje duhana uz dobru novčanu naknadu angažovali mještane iz sela podno planina koje je trebalo preći. Neki mještani su se kasnije osamostalili i počeli da švercuju duhan za “svoj račun”.
Nakon savladanih prepreka i nedaća na planini, po dolasku u Sarajevo šverceri su odlazili u jednu ulicu pod Kovačima. Ulica je kratka i uska. U gradu se znalo da se u ovoj ulici prodaje duhan “ispod ruke” i često su vršene racije ali je plijen bio beznačajan. Očito su šverceri imali precizne dojave u koje vrijeme će se čuvari zakona pojaviti. Šverceri su imali svoje lične čuvare koji su budno osmatrali sve prilaze ulici. Na najmanju sumnju brzo bi je napustili i u sporednim uličicama sačekali da kontrola prođe. Nakon toga bi se vratili i nastavili trgovati kao da se ništa nije dogodilo. Kod sebe su držali dvije-tri “košulje” duhana, ne više, ostatak je bio na čuvanju u kućama povjerljivih ljudi. Čuvari su za svoje usluge dobijali novac ili duhan u prutuvrijednosti. Prilikom trgovine kupac je bio taj koji je prvi prilazio, tiho pitajući švercera pošto “košulja”? Škija se pakovala i prodavala u kutijama za muške košulje, te je to bila osnovna maloprodajna mjera. U slučaju veće narudžbe, predhodno dogovorene, išlo se direktno na adresu kupca. Duhan bi prodali za dva-tri dana i nakon toga se vraćali kući, vozom ili autobusom za Mostar. Po povratku kući nakon kratkog odmora iznova bi krenuli u novu avanturu prenošenja duhana.
Visočica, Mandin do (1550 m/nv) i vrh Puzim (1776 m/nv)
Šverceri duhana vješto su birali staze prilikom prelaska planina i rijetko se neko od planinara susretao s njima. O svom susretu sa švercerima duhana “oči u oči” evo šta mi je ispričao sarajevski planinar Vinko Tomičić:
Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ljeto je uveliko trajalo. Vrelina u gradu natjerala nas je da svježinu potražimo u planini. Sa prijateljem Đurom Gϋrt dogovorio sam da nekoliko dana provedemo planinareći na Prenju. Putujemo autobusom za Mostar. Izlazimo u Potocima i do Rujišta stižemo po najvećoj vrelini s teško natovarenim ruksacima. Ispred doma bila su parkirana dva crna mercedesa. Od domaćina smo saznali da se automobilima dovezao drug Džemal Bijedić s društvom. Džemo se od politike najbolje odmarao boraveći u planini. Volio je planine i često se družio s planinarima. Noćili smo na Rujištu i sutradan nastavili put preko Bijelih voda za Jezerce. S nama je trebao ići prof. dr. Stevo Jokanović ali je on ostao na Rujištu da potraži konja s kojim bi prenio nekoliko madraca i deka za kuću na Jezercu. Po dolasku na Jezerce smjestili smo se u potkrovlju planinarske kuće. Jedan dio potkrovlja tada nije bio pokriven. Ne mogu se sjetiti je li krov kuće bio u izgradnji ili su ga snijegovi predhodne zime oštetili. Tu noć u kući smo bili samo Đuro i ja. Sutradan je stigao Stevo na konju i donio madrace i deke. Istog je dana stigao i mladi bračni par iz Zagreba, mladoženja se zvao Zdenko, ime mlade sam zaboravio, došli su da planinare kao i mi na više dana. Noć koja je uslijedila ostaće mi duboko u sjećanju. U sred noći čulo se otvaranje vrata u prizemlju kuće. Kroz otvor u podu između daski ugledali smo žar nekoliko upaljenih cigareta. U tami se nisu mogla raspoznati lica neznanaca. Tiho su između sebe razgovarali, i nismo razumjeli o čemu pričaju. Tada su u planinama vođene potjere za odmetnutim pripadnicima neprijateljskih jedinica preostalih nakon završetka Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije. S razlogom smo se zabrinuli za svoju sigurnost. Stevo Jokanović, koji je bio među nama najstariji brzo se snašao. Šaptom je rekao da Đuro i ja odmah siđemo u prizemlje i neznancima kažemo da ih on poziva da dođu gore kod njega na “kafu i rakiju”. Sa strahom smo sišli u tamno prizemlje. Neznacima smo uputili poziv i s nama je odmah krenuo jedan od njih, vjerovatno vođa grupe. Vrata potkrovlja je odgurnuo s cijevi automatske puške. Svjetlost upaljene svijeće u potkrovlju obasjala je neznaca. Bio je visok, plećat, brkat, preplanulog tena, skoro crn u licu. Pokreti njegovog tijela bili su hitri. Pozdravio je sve u potkrovlju i sjeo do Steve. Tiho su razgovarali uz kafu i rakiju iz Stevine čuturice. Nakon kratkog vremena, pridigao se i rukovao sa Stevom i na polasku mu darovao malo pakovanje “škije”. Prije nego je napustio potkrovlje značajno nas je sve pogledao i kroz stisnute zube, ne vadeći cigaretu iz usta izgovorio: “Eto ljudi, dogovorili smo se, niste nas vidjeli – nismo vas vidjeli”. U kući je bilo tiho cijele noći i od straha nismo ustajali da idemo na wc! Kada se razdanilo pridigao sam se i pogledao kroz otvor između daski. Neznancima nije bilo traga, zorom su otišli. Svima nam je laknulo. Na rastanku Stevo nam je rekao da su onu noć bili šverceri duhana i da o susretu nikome ni riječ ne kazujemo, ni u kući sa svojima.
Bjelašnica, vrhovi slijeva nadesno: Obalj (1896 m/nv), Kobilica (1826 m/nv), Veliki vrh (1726 m/nv) i Krvavac (2062 m/nv)
Pripremajući ovaj prilog sjetio sam se jednog događaja kojem sam prisustvovao u vezi švercera duhana:
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Bjelašnici, po gustoj magli, stigosmo na Mrtvanjske Stanare. Bila je subota i začudo u planinarskom domu nismo zatekli dežurnog domaćina, što se u ono vrijeme rijetko moglo desiti. Glavni ulaz u domu bio je zaključan. Kiša je počela da pada i sklonili smo se u vjetrobranu na sporednom ulazu doma. Vjetrobran po običaju nije bio zaključan da bi se planinari mogli skloniti u slučaju nevremena. Bilo nas je šestoro i svi smo se ugurali u prostor veličine 2 x 2 metra u koji smo jedva nekako stali. Sjeli smo na pod i između sebe stavili jednu široku dasku poduprtu našim koljenima da nam posluži kao trpezarijski stolić. Avdo Jelačić je u svom ruksaku uvijek nosio benzinsko kuhalo, lončić, dva-tri findžana, kesicu s mljevenom kafom i nekoliko kocki šećera. Pažljivo je na dasci postavio kuhalo s lončićem i upozorio nas da se ne smijemo micati dok voda u lončiću ne provrije. Iz ruksaka smo izvadili svoje “iće i piće” i poredali na dasci. Dok je voda u lončiću kuhala neko je od prisutnih pitao Avdu da nam ispriča o svojim susretima sa švercerima duhana u planini. Avdo je bio među nama najstariji po godinama i planinarskom iskustvu. Počeo je da planinari kao dječak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U priči o švercerima duhana Avdo se toliko uživio, a i mi s njim, tako da niko nije primjetio kako voda kipi iz lončića. U jednom momentu vrela voda je opržila Avdu po ruci. Od bola je skočio prevrnuvši dasku zajedno s kuhalom, lončićem, findžanima i cjelokupnim “ićem i pićem”. Pri tom je toliko glasno opsovao švercere da smo ga kasnije zezali kako su ga sigurno svi šverceri zapadne Hercegovine čuli. Avdo više nije s nama, rahmetlija, i rado se sjetim planinarenja s njim i ove anegdote.
Treskavica, vrhovi slijeva nadesno: Zaviti kamen (1892 m/nv) i Nikoline stijene (1971 m/nv)
Evo još jedne od mnoštva zgoda i nezgoda o švercerima duhana koja se dogodila u prošlom stoljeću:
“Drugarice Mare, kako se zvao taj drug kojem ste nosili duhan?”–pitao je isljednik švercericu duhana. Ona mu je po drugi put ponovila izmišljeno ime, kao i cijelu priču o tome kako je veliki ruksak pun duhana donijela u Sarajevo. U to vrijeme početkom sedamdesetih godina taj ruksak duhana bio je pravo malo bogatsvo. Isljednik je bio uporan i htio je vidjeti koliko je švercerica Mare ustrajna u svojoj priči i odbrani: “Drugarice Mare, recite vi meni opet kako je ime drugu kojem ste nosili duhan?”. “Druže isljedniče, vi ste stvarno manit čovik!” – uzvrati Mare svjesna da ne može ništa izgubiti. “U nas maloj dici kažete jednom i ona zapamte, a ja vama govorim već treći put i vi ne možete zapamtit!” Isljednik, sav u čudu od iskrenog odgovora, naredi da joj vrate ruksak s duhanom i obeća joj da od toga dana ubuduće nesmetano može švercati duhan u Sarajevo. Ako joj neko bude pravio probleme neka se javi njemu i on će sve to srediti. Isljednik je bio zadivljen njenom snalažljivošću da sebe i svoju porodicu prehranjuje švercom duhana.
Žandarmerijske ljetne karaule
U narodu su ovi objekti bili poznati po nazivu “pandurica“ (pandur – čuvar, stražar) i služile su uglavnom za presretanje švercera duhana, šumokradica i lovokradica. Ruševni ostaci ljetnih karaula vide se i danas na mnogim planinama: Prenj – na Gvozdinama (965 m/nv) i Rujištu (1050 m/nv); Treskavica – na Čelini (1220 m/nv), Valje (1453 m/nv) i Rogoju (1315 mnv); Bjelašnica – na Bijelim vodama (1420 m/nv) i kod sela Umoljani (1390 m/nv); Radovan – kod majdana gvožđa (1200 m/nv); Lelija – kod Jablan vrela (1588 m/nv); Zelengora – na raskršću za Orlovačko jezero (1500 m/nv); na ulazu u Suhu (700 m/nv) kod Tjentišta; Raduša – iznad Vilića gumna (1409 m/nv); u kanjonu Željeznice (800 m/nv) iznad Krupačkih stijena; Jahorina – kod sela Pavlovac (1402 m/nv); kod Vučje luke na putu za pl. dom na sarajevskom Ozrenu (1396 m/nv); na prevoju puta iz Olova za Kladanj (996 m/nv); iznad G. Ljubogošte na brdu Kukor (978 m/nv); na putu iz Hadžića za Igman kod raskršća za Lokve (1144 m/nv); na Vučjim brdima iznad iznad sela Romani (1253 m/nv) kod Kalinovika, na brdu iznad sela Obrnja kod Uloga (1324 m/nv).
IN MEMORIAM Prof. dr. Stevo Jokanović (1892. – 1979.), rođen u Doboju gdje je završio Gimnaziju, a Pravni fakultet u Budimpešti na kojem je doktorirao pravne nauke 1920. godine. Po završetku školovanja, radio je kao advokat u više gradova u BiH. Uoči Drugog svjetskog rata jedno kraće vrijeme radio je u Beogradu, odakle je protjeran. Nakon završetka rata vraća se u Sarajevo, gdje radi prvo u Vladi NR BiH, a zatim kao sudija te nakon penzionisanja kao advokat do kraja života. Prije Drugog svjetskog rata bio je član planinarske organizacije i kao aktivan planinar obišao je veliki broj planina u zemlji i inozemstvu. Nakon rata član je PD ”Bjelašnica” Sarajevo. Od juna 1954. do oktobra 1956. godine bio je predsjednik Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Pored niza društvenih priznanja odlikovan je Ordenom rada SFRJ, te Ordenom zasluga za narod. Preminuo u Sarajevu 1979. godine.
Trnovačko jezero jedno je od najljepših ledenjačkih jezera koja sam vidio na svojim putovanjima. U svijetu ima puno lijepih planinskih jezera većih po površinii dubljih od Trnovačkog jezera, ali se nijedno ne može pohvaliti jedinstvenim srcolikim oblikom,kao što ga ima ovo jezero. Pogled sa nekog od okolnih vrhova na Trnovačko jezero kod posmatrača izaziva divljenje, ne samo zbog njegovog oblika već i zbog boje površine jezerskog “ogledala“ koja se mijenja zavisno od položaja sunca i njegovih zraka u širokog spektra od smaragdno zelene do tirkizno plave nijanse a na zalasku sunca zna poprimiti i srebrni odsjaj.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Trnovačko jezero se nalazi na sjeverozapadu Crne Gore. Jezero predstavlja strogi prirodni rezervat i pod zaštitom je države. Pogled sa nekog od okolnih vrhova na Trnovačko jezero kod posmatrača izaziva divljenje, ne samo zbog njegovog oblika već i zbog boje površine jezerskog „ogledala“ koja se mijenja zavisno od položaja sunca i njegovih zraka širokog spektra od smaragdno zelene do tirkizno plave nijanse a na zalasku sunca zna poprimiti i srebrni odsjaj. Slikovitom izgledu jezera doprinosi i gusta mješovita šuma (četinarska i bukova) kojom je djelimično okruženo. Jezero leži na 1513 metara nadmorske visine u dolini stiješnjena stjenovitim liticama Maglića, Volujaka, Trnovačkog Durmitora i Trzivke. Jezerski basen je jedino otvoren prema Suškoj dolini i Sutjesci.
Trnovačko jezero je tipično glacijalno-erozivno jezero koje je nastalo na mjestu otapanja trnovačkog lednika. Jezero je orijentisano pravcem sjever-jug. Dužina jezera je oko 700 m i širine oko 400 m. Prosječna dubina jezera je 3,3 m, dok je najveća dubina 9,2 m. Na njegovom južnom dijelu, nalaze se četiri jezerceta. Jezero je poribljeno i u njemu obitava pastrmka.
Voda jezera dijelom se sakuplja od otopljenog snijega i podjezerskih izvora a glavninu vode dobija podzemnim kanalima iz jednog snažnog vrela na sjevernoj strani podno Maglića. Nivo vode u jezeru je veoma stabilan sa malim amplitudama oscilacije između različitih perioda godine. Ovako stabilan nivo vode može se objasniti konstantnim dotokom vrela i potočića sa šireg područja Bara i Boje na kome je smješten katun Rudinske kolibe (1650 m/nv), oko 1 km jugozapadno od jezera. U periodu niskog vodostaja jezero nema površinsku otoku. Tada voda otiče procjeđujući se kroz jezersko dno i pojavljuje se na izvoru koji se nalazi u koritu jezerske otoke u neposrednoj blizini obale. Ova jezerska voda se gubi u ponoru nakon 20 m površinskog toka.
U svojoj evoluciji Trnovačko jezero, od svog postanka u glacijalnoj fazi, prošlo je kroz još dvije evolutivne faze. Prva faza (fluvijalna faza) se odvijala po otapanju lednika i ispunjavanja basena vodom do najniže tačke na prevoju prečage u gori pod Komom (1535 m/nv). Trnovački lednik je stvorio dva jezerska basena: Trnovačko jezero i jezero na prostoru današnje Suve jezerine (1357 m/nv). Druga faza (faza skrašćavanja) otpočela je u bliskoj prošlosti i traje danas. Otvarali su se sve veći ponori i nivo Trnovačkog jezera je počeo da opada. Najveći dio vode je počeo da se gubi kroz ponor u gori pod Komom. Dolina jezerske otoke je prestala da bude hidrološki aktivna, tako da više nije bilo priliva vode u Suvu jezerinu. Voda koja se gubi promjenila je sliv. Tako da je od predhodnog oticanja ka Suhoj i Sutjesci sada otiče u kanjon rijeke Pive. To je utvrđeno bojenjem vode na ponoru 21. jula 1971. godine u 14:05 h. Obojena voda se pojavila 23. jula nakon 39 h i 55 min. na Čekovim vrelima u kanjonu Pive, pri čemu je savladala vertikalno rastojanje od 1045 m/nv i 11,3 km horizontalnog rastojanja između ponora i vrela.
Oko jezera su izvanredni pejsaži, njegova obala na zapadnoj strani je mjestimično obrasla klekovinom bora krivulja, niskom šumom, barskim biljkama i travnatim busenima prošaranim sa raznolikim planinskim biljem i cvijećem. Jezero je u ljetnom periodu pogodno za kupanje a okolni tereni za kampiranje.
Trnovačko jezero je pogodna ishodišna tačka za mnoge planinarske ture na oba vrha Maglića – CG (2388 m/nv) i BiH (2386 m/nv), na vrhove Volujaka – Velika Vlasulja (2336 m/nv), Studenac (2296 m/nv) i Badnjine (2243 m/nv), Trnovački Durmitor (2241 m/nv) i Trzivku (2333 m/nv), na najviši vrh Bioča – Veliki Vitao (2396 m/nv) i dr.
Trnovačko jezero je bilo na trasi Planinarske transverzale „Sloboda“ i obilježeno kontrolnom transverzalnom tačkom (KT 10 – S – 14) na uočljivom kamenu sa južne strane jezera između malih jezera. Transverzala je povezivla mjesta Kalinovik u BiH i Žabljak u CG preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzalu su utemeljili Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski – skijaški savez Crne Gore, 1978. god.
Uobičajeni pristup do Trnovačkog jezera vodi od mjestašca Tjentište (BiH) u dva pravca: Prvi pravac je prema Čemernu magistralnim putem do raskršća za Suhu (7 km), dalje pješačkom stazom označenom odgovarajućom planinarskom signalizacijom kroz dolinu Suškog potoka i Suve jezerine do Trnovačkog jezera (3,30 h). Drugi pravac je prema Dragoš sedlu makadamskom cestom (za terenska vozila!) na Prijevor (17 km), dalje pješačkom stazom također označenom planinarskom signalizacijom spustiti se u dolinu Suve jezerine do raskršća na kome je priključak s prvim pravcem (1,30 h).
Naslovna slika: Trnovačko jezero (1513 m/nv). Naslici krajnje lijevo vidi se najviši vrh BiH – Maglić (2386 m/nv)
21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks. Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi.U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika. Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …
(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.)
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Vrh Maglić (2386 m/nv) u zimskom periodu
Za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije (1878. – 1918. god.) zbog zabačenosti i loših pristupnih puteva na Maglić dolaze rijetki istraživači i naučne ekskurzije, uglavnom su to bili geolozi, botaničari i šumarski stručnjaci, te lovci na visoku divljač i planinari – najčešće stranci. Na planini tada nije bilo lovačkih i planinarskih skloništa. Za višednevni boravak noćivalo se pod šatorom ili u ćobanskim kolibama katuna na Mrkalj kladi, Kameni i Hadžića ravni na Vučevu. Posjete su se odvijale u ljetnom periodu, a vodiči su bili mještani iz Tjentišta, Popovog mosta, Ćureva i drugih sela u dolini Sutjeske. U Suhoj je izgrađena žandarmerijska stanica a na Prijevoru vojna karaula u blizini državne granice sa Crnom Gorom. Na vrhu Bosanskog Maglića podignuta je granična piramida od klesanog kamena visine 3 metra. Piramida je na vrhu stajala do 1960. godine.
Za vrijeme vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.) nastavljeno je naučno istraživanje šireg područja Maglića i susjednih planina Volujaka, Bioča i Durmitora o čemu piše Dr. Branimir Gušić (Gussich), otorinolaringolog, antropogeograf i planinar iz Zagreba (1901. – 1975. god.) u časopisu “Naše planine”. Vrijedi pročitati njegove priče o tome kako se tada planinarilo u tim krajevima a posebno je zanimljiva o mještaninu – vodiču Omeru Čampari iz Tjentišta sa kojim je obišao mnoge planine u BiH i CG.
1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Maglića je ilustrovan fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.
U maju 1943. god. partizanske jedinice pod vodstvom Josipa Broza Tita kreću sa Durmitora preko Pivske planine i stižu na visoravan Vučevo u podnožju Maglića. Njemci pokušavaju spriječiti prodor na Vučevo i šalju alpince iz doline rijeke Pive na vrletnu Ravnu stijenu da partizanima presjeku put, a jednu manju alpinsku jedinicu da izvuku brdski top na sam vrh Maglića iz kojeg su nasumice otvarali vatru po partizanskim jedinicama. Glavnina partizanskih jedinica i Vrhovni štab okuplja se na katunu Mrkalj klade i nastavljaju silazak preko Dragoš sedla i Suškog potoka u dolinu rijeke Sutjeske gdje uz višednevnu žestoku borbu i ogromne ljudske žrtve probijaju smrtonosni obruč Njemačkih snaga i njihovih saveznika. Nakon proboja neprijateljskog obruča glavnina jedinica Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije zajedno sa Vrhovnim štabom prelazi Zelengoru i preko Miljevine i Jahorine stiže na Romaniju. Ova legendarna bitka zabilježena je u povijesti pod nazivom Operacija Schwarz (“Crno”) ili Peta neprijateljska ofanziva koja je trajala od 15.5. – 16.6.1943. godine. Na ovu slavnu bitku podsjećaju spomenici podignuti u Tjentištu, na vrhu Maglića, Dragoš-sedlu, Suhoj i susjednoj planini Zelengori na Ozrenu, Krekovima, Donjim Barama i Ljubinom grobu.
Pogled sa Maglića na planine: Bioč (2397 m/nv) – lijevo i Volujak (2336 m/nv) – desno
Prvi alpinistički usponi u stijenama Maglića vežu se za mjesec kolovoz 1947. godine kada je hrvatski alpinista Ivo Gropuzzo izveo solo uspon u Desnoj jarugi sjeverozapadne stijene.
U augustu 1949. i 1954. godine hrvatski alpinisti penju veliki broj prvenstvenih smjeri u stijenama Maglića, Bioča, Trnovačkom Durmitoru, Trzivki, Vlasulji i Širokim točilima u Volujaku. U stijenama Maglića 1949., penju I. Gropuzzo, N. Kućan, K. Mihaljević, E. Rakoš, M. Zgaga i B. Matković, a 1954., Lj. Zajec, I. Kosec, E. Rakoš, B. Lukšić i V. Boltar.
1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Maglića od 21. – 26. aprila ovim pravcem: 1. dan, Tjentišta – Dragoš-sedlo – katun na Mrkalj kladi; 2. dan, Mrkalj klade – Hadžića ravan – katun na Stubicama; 3. i 4. dana, zbog sniježne oluje i opasnosti od lavina uspon na vrh Maglića nije izveden; 5. dan, Stubice – kolibe na Pojlicama – selo Mratinje.
1952. – 1954. god. Izgrađena je i puštena u saobraćaj željeznička šumska pruga na relaciji: Brod na Drini – Trnovača – Kosman – Igoče – Šadići – Popov Most – Tjentište. Ukupna dužina ove pruge iznosila je 29,5 km.
1955. god. Na Tjentištu održan je slet planinara Jugoslavije.
U augustu 1956. god. na Trnovačkom jezeru je održan tabor alpinista Jugoslavije. Penje se u stijenama Maglića, Trnovačkom Durmitoru i Vlasulji na Volujaku. U taboru su i bosanskohercegovački alpinisti. U zapadnoj stijeni Maglića tada je ispenjano nekoliko prvenstvenih smjeri, od kojih treba spomenuti: “Bosansko-slovensku smjer” (Lala Mulalić – Stajić i Angela Prepotnik) i “Bosanski smjer” (Muhamed Buturović i Dušan Tomšić). Planinarsko društvo “Maglić” Goražde podiže planinarsku kuću na Hadžića ravan (1520 m/nv) i markira planinarske staze na Magliću.
1957. god. Na magistralnom putu Foča – Dubrovnik urađena je kompletna rekonstrukcija saobraćajnice na dionici od Tjentišta (559 m/nv) do Čemerna (1293 m/nv), dužine 18 km.
1958. god. Izgrađena je madamska cesta na relaciji: Tjentište (559 m/nv)- Borovno – Ječmenište – Ravno borje – Dragoš-sedlo (1306 m/nv), dužine 10 km. Na Tjentištu je održan po drugi put slet planinara Jugoslavije i izveden masovan uspon na vrh Maglića.
1959. god. Alpinisti Muhamed Buturović i Šerif Delić izveli su prvi zimski pristup na vrh Maglića. Iste godine grupa goraždanskih planinara pod vodstvom sarajevskog alpiniste Vojkana Prica izveli su drugi zimski pristup na najviši vrh BiH.
Alpinistički usponi u stijenama Maglića trajali su od 1947. do 1974. godine. U tom su periodu penjači izveli mnoge prvenstvene smjeri. U Bosanskom Magliću (2386 m/nv) prepenjane su sjeverozapadna stijena, zapadna stijena, zapadna jaruga i jugozapadna stijena iznad Prijevora, sjeveroistočni greben, istočna i sjeverna stijena – prvog kotla, istočna i sjeverna stijena – drugog kotla. U Crnogorskom Magliću (2388 m/nv) prepenjane su zapadna i jugozapadna stijena, istočna i sjeverna stijena – trećeg kotla. Zapadna stijena kote 2220 m/nv. Nakon toga bosanskohercegovački alpinisti težište svojih aktivnosti usmjeravaju na Prenj, Čvrsnicu, Velež, Treskavicu i Romaniju.
1962. god. Utemeljen je NP “Sutjeska”. Područje nacionalnog parka obuhvata mjesto Tjentište sa rijekom Sutjeskom i dijelovima planina Maglića (2386 m/nv), Volujaka (2336 m/nv) i Zelengore (2014 m/nv). Zauzima površinu od 17.500 ha. U središtu parka je smješten strogi prirodni rezervat Perućica, površine 1.434 ha. Rezervat je posljednja prašuma u Europi u kojoj je strogo zabranjena bilo kakva intervencija čovjeka. NP “Sutjeska“ je najraznovrsniji kompleks ekosistema na prostoru BiH i jedan od najraznovrsnijih na prostorima jugoistočne Europe. Od 2000. godine uvršten u II kategoriju IUCN-a – Odjel UN-a za zaštitu prirode i prirodnih dobara.
1968. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste na relaciji: Dragoš-sedlo (1306 m/nv) – Jelova kosa – Kondžil potok – Javorni krš – Borovni do – Prijevor (1668 m/nv), dužine 8 km. Izgradnja ceste je nastavljena prema južnim padinama Maglića do Suve jezerine (1357 m/nv) prema Trnovačkom jezeru, dužine 3km.
1970. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste na relaciji: od raskršća za Prijevor (1560 m/nv) – Mrkalj klade – Lokva Dernečište – Hadžića ravan – Vučevo do Pogledina (1511 m/nv), dužine 12 km. Cesta se grana po Vučevu radi eksploatacije šume.
1971. god. PD “Zelengora” Foča uspostavlja dvije planinarske transverzale na području Maglića i Zelengore: U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. kć. “Sava Kovačević” na Hadžića ravan (KT 3) i vodopad Skakavac u prašumi Perućica (KT 4). U sklopu PT “Tjentište – dolina heroja” na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: grob Nurije Pozderca na Dragoš sedlu (KT 3), vodopad Skakavac u prašumi Perućica (KT 4). Izdavač transverzalnih vodiča, dnevnika i počasnih znački je istoimeno pl. društvo.
Vrh Maglić (2386 m/nv) u ljetnom periodu
1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja planinarsku transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine”. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Magliću su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: grob Nurije Pozderca na Dragoš sedlu (KT 5), pl. kć. “Sava Kovačević” na Hadžića ravan (KT 6) i vrh Maglić (KT 7). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez. Iste godine u julu povodom otvaranja ove planinarske transverzale na vrhu Maglića planinari postavljaju željezni jarbol sa državnom zastavom SFR Jugoslavije, upisnu kutiju sa žigom i knjigom posjetilaca.
1973. god. Povodom proslave 30 godina od bitke na Sutjesci (1943. – 1973. god.) na najvišem vrhu Bosne i Hercegovine – Maglić (2386 m/nv) postavljena je spomen ploča s likom Josipa Broza Tita. U sklopu proslave članovi PSD “Prenj“ Mostar izveli su šestodnevni planinarski pohod od Jablanice do Tjentišta (209 km). Po dolasku u Tjentište učestvuju u radnoj akciji na postavljanju ove spomen ploče zajedno sa članovima “Društvo prijatelja Sutjeske” Sarajevo i članovima drugih planinarskih društava iz BiH. Ploča je izljevena u Željezari Zenica iz dva dijela radi lakšeg nošenja. Tekst na ploči napisao je Dr Smail Tihić a lik druga Tita izradio je akademski kipar Arfan Hozić. Svečano otvaranje spomen ploče na vrhu Maglića je održano 4.7.1973. godine na Dan borca.
1974. god. Dovršena je izgradnja makadamske ceste od lov. kuće u Suhoj (705 m/nv) dolinom Suškog potoka do Repušinog dola (1318 m/nv) prema Tnovačkom jezeru, dužine 7 km.
1975. god. PS Jugoslavije uspostavlja “Planinarski put oslobođenja – planine Jugoslavije” u kojem je uvršteno po dva vrha u svakoj od šest republika i po jedan vrh u dvije autonomne pokrajine, ukupno je 14 vrhova obilježeno kontrolnim tačkama. Na planinama u BiH kontrolne tačke su obilježene na najvišem vrhu BiH – Maglić (KT 1) i na najvišem vrhu Prenja – Zelena glava (KT 2). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
1976. god. Članovi PSD PTT “Prijatelj prirode“ Sarajevo markiraju i uređuju prvi osigurani planinarski put na Magliću. Put vodi od lokve na Dernečištu u početku kroz šumu Haluga a poslije preko pašnjaka na Kamenom od kojeg započinje uspon sjeveroistočnom stranom između dva lednička kotla do izlaska na prijevoj između Crnogorskog i Bosanskog vrha Maglića. U radnoj akciji pod vodstvom Drage Bozje učestvuje 17 planinara a osiguranje kroz stijene postavlja grupa visokogoraca: Avdo Jelačić, Spasoje Stjepanović, Vladimir Bogdanović, Rozalija Blagojević i Mirza Ljubuškić. Planinari su ovaj putu nazvali “Poštarski put“.
1977. god. Planinarski savez Bosne i Hercegovine i Planinarski skijaški savez Crne Gore uspostavljaju planinarsku visokogorsku transverzalu “Sloboda” na relaciji: Kalinovik (BiH) – Žabljak (CG) preko najviših vrhova planina: Lelije, Zelengore, Volujaka, Maglića, Bioča, Pivske planine i Durmitora. Transverzala je svečano otvorena 2. jula u Kalinoviku. U sklopu ove transverzale najviši vrh BiH – Maglić (2386 m/nv) obilježen je kontrolnom tačkom (KT 11 – S – 13). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaju istoimeni pl. savezi.
2018. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH“ podiže novo planinarsko sklonište na Hadžića ravan (1520 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Objekat je svečano otvoren 25.11.2018. godine.
1978. god. Članovi GSS Stanice Sarajevo markiraju i uređuju još jedan osigurani planinarski put na Magliću. Put vodi od Prijevora zapadnom stranom direktno na vrh Bosanskog Maglića. U radnoj akciji pod vodstvom Drage Bozje učestvuju gorski spasavaoci: Ismet Jamakosmanović, Čedomir Crnogorac, Velimir Šuko i Muhamed Šišić. Planinari su ovaj put nazvali “Alpinistički put“.
17.3.1979. god. Dogodio se nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao planinar Branko Karišik – Braco (27) iz Goražda. Uslijed velike hladnoće i dubokog snijega od iscrpljenosti Karišik je izgubio svoj mladi život u zagrljaju “bijele smrti”. O ovoj tragediji svjedoči spomen obilježje u Carevom dolu (2042 m/nv) koje je u znak sjećanja na svog stradalog člana postavilo PSD “Maglić“ Goražde.
1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Maglića nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga je uništena planinarska kuća “Sava Kovačević“ na Hadžića ravni (Vučevo).
2017. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Maglić – najviši vrh u Bosni i Hercegovini 2386 metara, autor: A. Branković.
2018. god. PS FBiH u sklopu projekta “Bh bivak na planinama BiH“ podiže novo planinarsko sklonište na Hadžića ravan (1520 m/nv), investitor je Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Objekat je svečano otvoren 25.11.2018. godine.
19.4.2025. god. Dogodio se nesretni slučaj u kojem je smrtno stradao (N.N.) državljanin Sjedinjenih Američkih Država dok je sa suprugom bio na planinarenju. Na usponu prema vrhu Maglića on se poskliznuo i pao niz zaleđenu liticu u ponor dubok nekoliko stotina metara. Nesreća se dogodila na nadmorskoj visini od oko 2200 m. U isto vrijeme prema vrhu su se penjali državljani Rusije i Slovačke koji su svedočili o ovoj nesreći. Po svemu sudeći nastradali planinar nije imao ili nije koristio odgovarajuću penjačku opremu za uspon u zimskim uvjetima. Nakon poziva za pomoć uslijedila je akcija spašavanja istog dana. Potraga za nastradalim planinarom i transport njegovog tijela izvršena je u veoma teškim uvjetima zbog nepristupačnosti terena. Nastradali planinar je pronađen u 21:40 sati a akcija spašavanja je završena mnarednog dana u ranim jutarnjim satima. U akciji su učestvovali: Gorska služba spašavanja – Stanica Foča, Spasilačka služba “Wolf”, pripadnici Republičke uprave Civilne zaštite Republike Srpske i Policijske uprave Foča.
Vrh Maglić (2386 m/nv) i Tnovačko jezero (1513 m/nv), pogled sa Trnovačkog Durmitora (2241 m/nv)
Naslovna slika: Vrh Maglić (2386 m), pogled sa Dernečišta (1601 m)
Planina Ararat je ugasli vulkan, smještena u provinciji Iğdır naistoku Turske, gdje graniči sa Armenijom i Iranom. Svaki narod je drukčije naziva: za Turke je ona Ağri Daği, za Armene – Masis, za Kurde – Çiyayê Alavhat, za Perzijance – Koh-i-Nuh. Naziv Ağri Daği je dobila dok je teritorijalno pripadala turskojprovinciji Ağri. Ararat čine dva vrha koji su međusobno udaljeni oko 15 km: Veliki Ararat, (Büyük Ağri Daği) visok 5137 m/nv je najviši vrh ove planine i ujedno Republike Turske te puno niži Mali Ararat(Küçük Ağri Daği) visok 3886 m/nv. Na topografskim i geografskim kartama starijeg izdanja nadmorska visina najvišeg tjemena Ararata je 5165 metara. Nova mjerenja su pokazala da je vrh 28 metara niži od prijašnje visine. Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga.Najposjećenija je planina Turske, a jedan od razloga može biti i legenda o prapovjesnom općem potopu i Noine obitelji koja ga je, zahvaljujući Božijem upozorenju, preživjela zajedno sa životinjskim svijetom. Po toj staroj legendi nakon potopa Noeva arka (barka, korab, brod, lađa) se zaustavila na Ararat, neki od arheoloških pronalazaka su zagolicali maštu mnogih arheologa širom svijeta, ali nije dokazano sa sigurnošću da su to njeni ostaci. Legenda o potopu u različitim je formama prisutna u gotovo svim religijskim sustavima prije nastanka zapisa u Bibliji iz koje donekle znamo kako je izgledao svijet prije potopa. A evo kako glasi ukratko uobičajena legenda u kojoj je Ararat opisan kao kolijevka čovječanstva: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila… Reče Bog Noi: “Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila zlom i opačinom; i, evo, uništit ću ih sa zemljom. Napravi sebi korablje od smolastog drveta…” Potom Jahve naredi Noi da uđe u korablje i povede sa sobom svoju najbližu obitelj i sve što je živo, od svega po dvoje. Potop je trajao 40 dana i 40 noći, nakon čega su vode jenjale, a korablje se zaustavilo na planinu Ararat. Zatim Noa pušta gavrana pa golubicu koji se vraćaju jer je voda još prekrivala površinu. Nakon sedam dana opet pušta golubicu koja se vraća s maslinovom grančicom, što je bio znak da su se vode povukle. Od trojice Noinih sinova, Šem, Ham i Jafet razgranao se novi svijet.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Na planinu Ararat dolaze mnogi planinari iz cijelog svijeta, koji pokušavaju pobiti izjavu Marka Pola ”da je nikada i niko neće osvojiti”. Žarko sam želio da odem na krov ove mitske planine i već u mjesecu juni 2009. godine prijavio sam se za učešće u planinarskom pohodu “10th International Victory Climb To Mount Agri Dagi”. Organizator tradicionalnog pohoda je Turska Planinarska Federacija (Türkiye Dağcilik Federasyonu) povodom 30. augusta – Dana pobjede. Datum pohoda se sasvim približio, a organizator nije potvrdio moju prijavu za učešće u pohodu. Ipak uz malu pomoć mojih prijatelja iz Ankare nekoliko dana prije putovanja u Tursku dobio sam zvanični pismeni poziv za učešće u pohodu. Putopis sa pohoda na vječno snijegom prekriveni vrh Ararata je iz mojeg planinarskog dnevnika.
MountArarat – završni uspon na vrh je preko glečera na sjeverozapadnoj strani planine (donja granica glečera je na 4200 m/nv)
25.8.2009.
U Tursku putujem zajedno sa ekipom planinara iz Crne Gore, a članovi su Ramiz Redžematović (Plav), Valentina Perunović (Podgorica), Bojan Đokić (Danilovgrad) i Zoran Mitrović (Podgorica). Iz Sarajeva polazimo u 06,15 h avionom za Istanbul. Nakon dva sata leta stižemo na međunarodni aerodrom u Istanbul. Po dolasku odlazimo na domaći aerodrom i presjedamo u avion za Kars, grad na krajnjem istoku Turske. Dalje put nastavljamo, minibusom na jug u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h. U policijskoj stanici, dežurni službenik nam kaže da ćemo biti smješteni na noćenje u zgradi Učiteljskog internata. Spremamo se za izlazak u grad, sveti je mjesec Ramazan i čekamo da se restorani otvore u vrijeme iftara. Na večeru odlazimo u jednu malu ašćinicu u kojoj spremaju specijalitete orijentalne kuhinje. Nakon večere sa prijateljima planinarima iz Turske odlazimo u jednu čajdžinicu izvan grada gdje na minderlucima pod otvorenim nebom u prijatnim hladu obližnje šume ispijamo tradicionalan čaj. Iz velikog samovara točimo čaj u malene šalice od vatrostalnog stakla. Od Turaka niko ne govori engleski, u školi su kažu učili ruski a naše poznavanje tog jezika je nikakvo, ipak se uz malo riječi, a više mimikom i gestikulacijom razumijemo. Pričamo o našoj zajedničkoj ljubavi prema planinama i pohodu koji nas uskoro očekuje na Ararat. Kasno navečer rastajemo se od naših novih prijatelja i odlazimo na noćenje u internat, i dok hodamo ulicama odjekuje naš smijeh i riječi na ruskom koje smo večeras naučili: spasiba, harašo, zdrastvujte!
Mount Ararat – na završnom usponu od kampa 3 ka vrhu
26.8.2009.
Turistički obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti u gradu započinjemo rano ujutru zbog velikih vrućina. Iğdir je grad i ujedno sjedište provincije Iğdır na istoku Turske. Graniči sa Armenijom i Iranom a unutar Turske sa provincijama: Kars na sjeverozapadu i Ağrı na jugu i zapadu. Zauzima površinu od 3.588 km². Formirana je 1993. godine od jugoistočnog dijela provincije Kars i ima približno 180.000 stanovnika. Većinski dio stanovništva grada i provincije čine Kurdi a ostatak Azeri. Najveći dio provincije je široka ravnica koja se prostire ispod planine Ararat. Klima je najtoplija u ovom dijelu Turske što pogoduje uzgoju pamuka i raznom južnom voću. Grad Iğdir ima oko 76.000 stanovnika. Smješten je na 850 metara nadmorske visine na važnom sjecištu puteva koji vode u Batum, Tebriz, Tiflis i Erevan najznačajnijim gradovima na čuvenom trgovačkom Putu svile između Istoka i Zapada. Iğdir je bio dom mnogih civilizacija čije je tragove moguće pronaći i danas. Dočekivao je karavane stotinama godina, a sagrađen je u 12. stoljeću tokom Seldžučkog perioda. Pogled sa jednog vidikovca iznad grada pruža se na tri različite kulture iako distancirane. Upravo zbog ovoga Iğdir zaslužuje naziv “raskrižje kultura”. U centru kao i na periferiji grada rijetko se mogu vidjeti objekti starije tradicionalne gradnje, na sve strane dominiraju građevine suvremene arhitekture. Turci su poznati kao dobri trgovci, u prodavnicama je izložena roba “od igle do lokomotive“, nedostaje li neki artikal dovoljno je kazati prodavcu i već sutradan će osvanuti na polici. Naš problem su kartuše za plinske gorionike. Na sarajevskom areodromu kažu nam da ih ne možemo unijeti u prtljag. Na Ararat bez njih ne možemo krenuti i danas ih morano kupiti, ali gdje? U gradu je veliki broj prodavnica u kojima se mogu kupiti plinske boce raznih vrsta i zapremina za potrebe domaćinstva i privrede, ali malih kartuša za plinske gorionike nigdje nema u prodaji. Zahvaljujući jednom snalažljivom trgovcu koji je u susjednom gradu telefonom naručio osam malih plinskih kartuša, po koje je njegov rođak otišao motociklom i za dva sata vožnje donio. Problem je time riješen i možemo na pohodu prokuhati vodu za piće, spremanje čaja i supe. Nakon silne trke po gradu u potrazi za plinskim kartušama, sada opušteno odlazimo na pijacu gdje kupujemo domaće jabuke (al alma) po kojima je Iğdir nadaleko poznat i breskve (salagi) kojih se ne možete nikako zasititi, jako su ukusne. Na kraju kupujemo i jednu veliku i sočnu lubenicu (karpuz). Uvečer u 19,30 h u sali Doma kulture, predsjednik Türkiye Dağcilik Federasyonu g-din Alaattin Karaca upoznao je učesnike pohoda sa programom i uvjetima uspona na Ararat uz projekciju slajdova. U pohodu će učestvovati 51 planinar (30 domaćih i 21 strani). U posljednje tri godine uspon je izveden sjeverozapadnim grebenom Ararata sa polaznom tačkom na Korhan platou od žandarmerijske kasarne, a prije je bio sa južne strane iz pravca mjestašca Doğubeyazita. Uspon sa Korhan platoa je puno zahtjevniji ali i bezbjedniji zbog mogućeg terorističkog napada Kurda kojih je u prošlosti bilo u više navrata. Pristup na Ararat je iz tog razloga jedno vrijeme bio zabranjen. Nekoliko dana prije našeg dolaska Kurdi su izveli napad u kojem je izgorjela maketa Noeve barke i ubijena su dva turska žandara. Projekcija slajdova dočarala nam je svu ljepotu ove izazovne planine. Ararat sa svojim visoravnima je dom mnogobrojnom bilju i rijetkom planinskom cvijeću, a također je i migracijska ruta pticama. Idealni motivi i pejzaži za jedan foto safari kao i za rekreativne sportove poput planinarenja, turno skijanja i paraglajdinga. Najposjećenija je planina Turske.
Mount Ararat – na završnom usponuod kampa 3 ka vrhu
27.8.2009.
Napokon danas krećemo na Ararat. Pakujemo opremu za planinarenje i kampiranje. Ruksake, šatore i transportne vreće natovarili smo na veliki kamion, koji će naše stvari prebaciti na Korhan plato. Mi ćemo za njim kasnije krenuti minibusom. Odlazimo na glavni gradski trg gdje je u 11,00 h uz zvuke Turske državne himne održana svečana ceremonija otvaranja pohoda na Ararat. Pored učesnika pohoda ovoj manifestaciji prisustvuje veliki broj građana i delegacija pokrajinske i gradske vlasti, na čelu sa gradonačelnikom Iğdira i guvernerom provincije . Na trgu su se zavijorile zastave zemalja učesnika: Turske, Rumunije, Ukrajine, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Grčke i Irana. Po završetku svečanosti polazimo za Korhan plato. Putujemo na jug u udobnom minibusu sa klimom. Na kontrolnom punktu opasanom bodljikavom žicom, vrećama pijeska i mitraljeskim gnijezdima vojnici su pod punom ratnom opremom i vrše kontrolu vozila, putnika i prtljaga. Prilikom provjere putnih isprava uspostavljamo prijateljsku komunikaciju sa vojnicima koji su bili u mirovnoj misiji na Kosovu. Nakon kontrole nastavljamo prašnjavom cestom koja se rekonstruiše prema Doğubeyazitu. Na svu sreću ubrzo napuštamo glavnu i skrećemo na sporednu cestu koja uz mnoge serpentine vodi na Korhan plato. Nakratko se zaustavljamo da bi nam vodiči pokazli veliko udubljenje u blizini ceste nastalo udarom meteora. U 14,00 h nakon pređenih 35 km puta stižemo do kasarne žandarmerije na Korhan platou. U neposrednoj blizini kasarne podižemo kamp 1 (1950 m/nv). Pošto smo podigli šatore i smjestili se odlazimo do kasarne u čijem je krugu parkiran tenk. Upoznajemo se sa žandarima koji će sutra sa nama ići do kampa 2. Ljubazno nas dočekuju i nude flaširanu vodu za piće i napominju da svi učesnici pohoda mogu koristiti toalet, tuševe, punjenje baterija, kupovinu namirnica u vojničkoj kantini i dr. Komandir kasarne je mlađi oficir porijeklom iz Bosne i govori odlično našim jezikom. Kaže njegov djed i nana u Tursku su došli nakon Prvog svjetskog rata, a on i i njegovi roditelji, otac i majka su rođeni ovdje. Bio je u turističkoj posjeti Bosni i Hercegovini, obišao Travnik, Sarajevo i Mostar, oduševljen je našom prirodom i ljepotom djevojaka. Odobrio nam je odlazak u šatorsko naselje kurdskih nomada, u blizini kasarne. Predvečer Ramiz, Bojan i ja odlazimo kod nomada gdje upoznajemo starješinu naselja Ahmeta Nasa koji nas poziva da budemo gosti u njegovom šatoru (jurta). Kod šatora je parkiran njegov novi motocikl japanske proizvodnje. Koliko mu ovaj motocikl znači govori i to što ga je prekrio lijepim ćilimom iz Tebriza. Na livadi ispred je užetom privezan divan konj i mirno pase travu – još jedan Ahmetov ljubimac. Na ulazu šatora srdačno nas dočekuje Ahmetova obitelj, supruga, dva sina i dvije kćerke. Starija kćerka pomaže nam da se lakše sporazumjevamo pomoću njenog džepnog elektronskog prevodioca. Sjedamo na pod zastrt ćilimom dok nam Ahmet toči vruć čaj iz samovara i slušamo njegovu priču o mukotrpnom životu kurdskih nomada. Na naš upit koliko je puta bio na vrhu Ararata, oči su mu radosno zasjale? Kaže bio je desetak puta i vodio planinare – strance. Ponosno pokazuje dvogled, dar jednog njemačkog planinara kojeg je vodio na vrh. Nastavak razgovora teče uz večeru, naime domaćica je za jelo spremila vruće somune, ovčiji sir, crne masline i kiselo mlijeko. Pitali smo Ahmeta ima li divljih zvijeri na Araratu, ide li u lov? Hitro je skočio i donio svoju lovačku pušku te nam pokazao kako vješto njome rukuje. Sa pripovjedačem kakav je Ahmet, pun zanimljivih priča, sjedili bi do rane zore ali nas je umor i pospanost natjerala da krenemo ranije u kamp na zasluženi počinak.
MountArarat – na završnom usponuod kampa 3 ka vrhu
28.8.2009.
Ustajemo u 06,00 h, pakujemo šatore i ostalu opremu koju će do kampa 2 nositi magarci. Oko kampa nastala je velika prašina i njaka magaraca. Goniči nemilosrdno tuku štapom magarce ne bi li ih satjerali u krug i pripremili ih za tovarenje. S mukom se sporazumjevamo i dogovaramo cijenu transporta i nešta nam u zraku govori da će se dogovor promjeniti kada se vratimo s vrha. U 08,30 h polazimo svi zajedno, goniči s magarcima odlaze zaobilaznim lakšim putem, a mi se penjemo strmom pješačkom stazom. Kamp 2 se nalazi na 3400 m/nv i do njega uspon traje 5,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1450 metara. Na čelu kolone su planinarski vodiči Mustafa Kiziltaş (Balikesira) i Cemal Ertugay (Antaliye). U koloni je i g-din Alaattin Karaca (Erzurum), predsjednik Turske Planinarske Federacije (Türkiye Dağcilik Federasyonu). Učestvovao je u svim dosadašnjim pohodima na Ararat, a ovaj mu je deseti po redu. Na začelju kolone u pratnji su tri žandara naoružana dugim cijevima koji će nas pratiti do kampa 2. Tempo hoda je umjeren i krećemo se korak po korak, bez žurbe. Vrijeme nas dobro služi, nema vjetra i nije hladno. Povremeno prolazimo kroz maglenu zavjesu koja se po dolasku u kamp 2 (u 14,00 h) potpuno razišla a sunce ponovo provirilo iz oblaka. Podižemo šatore u blizini vrela podno strmine na kraju velikog platoa. Nakon što smo se smjestili, prokuhavamo vodu za čaj i supu predhodno je procjedivši zbog taloga pijeska na dnu posude. Pridržavamo se uputstva za boravak na visinama: piti što više tekućine! Kasno poslije podne u 17,00 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 3750 m/nv. U kamp 2 vraćamo se u 19,15 h. Danas smo ukupno hodali 7,45 sati uz visinsku razliku na usponu 1800 metara, a u silazu 350 metara. Nakon večere pripremamo vodu za piće koja nam sutra treba za uspon u kamp 3. Noć je neuobičajeno topla za ovu visinu. Prije nego smo se zavukli u svoje šatore na spavanje bacamo još jedan pogled s ivice platoa na svjetla Iğdira i Erevana u daljini. Ararat je bio armenski teritorij dok nije došao pod osmanskom vlašću 1915. godine. Planina Ararat je nacionalni simbol Armenije i predstavljena je u državnom grbu i na novčanici. Kažu Ararat se jasno vidi sa skoro svih lokacija u Armeniji, uključujući glavni grad Erevan. Turske vlasti strogo kontroliraju strance koji se penju na Ararat i ne dozvoljavaju Armencima uspon.
Mount Ararat – na završnom usponuod kampa 3 ka vrhu
29.8.2009.
Budimo se ujutru u 07,00 h, Ramiz i Zoran se žale da su loše spavali, boli ih glava. Kažu blago tebi cijelu noć si spavao i “testerisao”, uvjeravam ih da nisam ništa čuo! Nakon doručka pripremamo se za uspon u kamp 3. Od danas će svako na leđima nositi svoj teret. Šator, vreću za spavanje, opremu za penjanje u ledu, zimsku i zaštitnu odjeću, hranu za 2 dana… pakujemo u velike ruksake, a višak stvari ostavljamo u kampu 2. Na uspon polazimo u 09,00 h. Zbog velike težine tereta idemo odvojeno i sami sebi određujemo brzinu uspona, shodno vlastitoj fizičkoj spremi. Tokom uspona treba savladati 750 metara visinske razlike za otprilike 4 sata hoda terenom koji je zbog konfiguracije dosta zahtjevan. Prolazimo kroz ljuti krš s krupnim kamenim blokovima otkinutih sa stijene što nam cijelo vrijeme uspona do kampa visi iznad glave, pazimo kako ne bi pokrenuli odron. U 13,00 h izlazimo na tjeme gotovo vertikalne stijene na kojoj je mali zaravnjeni plato. Na tom platou kao u nekom “orlovom gnijezdu” podižemo kamp 3 (4150 m/nv). S tjemena ove stijene pruža se širok vidik na pogranični dio Turske i Armenije. Tek što smo postavili šatore počelo je nevrijeme, isprva praćeno jakom grmljavinom i sjevanjem munja a zatim je uslijedio jak sniježni pljusak. Brzo smo se zavukli u svoje šatore i sačekali da nevrijeme prođe. Nije trajalo dugo, oko pola sata i nebo se ponovo razvedrilo i sunce izvirilo iz oblaka. Nakon ručka i odmora otišli smo do obližnjeg potočića nastalog topljenjem snijega i nasuli dovoljno vode potrebne za danas i sutrašnji uspon na vrh. Poslije podne u 16,30 h odlazimo na aklimatizacijski uspon i dosežemo visinu od 4300 m/nv. U kamp 3 vraćamo se u 18,00 h. Danas smo ukupno hodali: 5,30 sati i visinskom razlikom na usponu 900 metara, a na silasku 150 metara. Nakon večere pakujemo ruksake za sutrašnji završni uspon. Zvijezde i blaga mjesečeva svjetlost obasjala je nebo iznad našeg kampa. Ovo nam je bio pouzdani znak da će sutra biti lijepo vrijeme na usponu. Radosni zbog ovakvog razvoja vremenske situacije odlazimo rano na spavanje jer nas očekuje naporan dan.
Mount Ararat –Braco Babić sa zastavom Bosne i Hercegovine na vrhu Big Ararat/Büyük Ağri Daği (5137 m/nv)
30.8.2009.
Ustajemo u 03,00 h iza ponoći. Sinoć spakovane ruksake još jednom provjeravamo jesmo li ponijeli svu opremu za penjanje. Tačno u 04,00 h krećemo, u kolonu po jedan, tišinu remeti jedino bat naših koraka. Put nam osvjetljava jaka mjesečina tako da nam čeone svjetiljke skoro i ne trebaju. Ubrzo stižemo na donju granicu glečera (4200 m/nv). Stavljamo dereze i navezujemo se na vodičko uže. U navezi sam ekipom planinara iz Makedinije, a članovi su Živko Temelkovski (Skopje), Artan Luma i Memet Memeti (Tetovo) . Po izlasku na sjeverozapadni greben (4500 m/nv) obasjava nas sunce. Da bi se zaštitili od opekotina sunca, lice smo namazali kremom visokog faktora, stavljamo zaštitne naočale na oči, a na glavu šešire i kačkete. Svi se dobro osjećamo i puni smo snage i do vrha smo napravili svega dvije pauze za odmor u trajanju od 15 minuta. Toplo je i nema vjetra, ovakvo vrijeme obično donosi promjenu. Već na visini od 5000 m/nv ulazimo u maglu koja nas prati do vrha. U 10,30 h nakon 6,30 sati hoda uz visinsku razliku od 1015 metara, dosežemo najviše tjeme Ararata. Kod oznake na vrhu vođa našeg naveza Živko kratko je izgovorio “To je to”. Uslijedilo je čestitanje i fotografisanje sa zastavama kraj oznake na vrhu. Svako od nas imao je razlog za radost i veselje. Živko je deseti put za redom pristupio na vrh Ararata, a Artanu, Memetu i meni prvi put da pristupimo na vrh iznad 5000 metara nadmorske visine. Ukupno na najviše tjeme Ararata pristupio je 51 planinar iz 10 država, znači svi učesnici pohoda, što bi Turci kazali – aferim (bravo)! Na vrhu smo se zadržali svega 30 minuta. U 11,00 h krenuli smo natrag u kamp 3. Odluka naših vodiča da zbog promjene vremenske situacije krenemo ranije od planiranog ispostaviće se na silasku ispravnom. Magla nas je s vrha pratila veći dio puta i samo što smo s glečera stupili na kamenito tlo i skinuli dereze s cipela počela je jaka grmljavina i snježni pljusak. Za kratko vrijeme je napadalo desetak centimetara novog snijega. U kamp 3 stižemo u 14,00 h, nakon 3 sata hoda u silasku. Odmaramo se u šatorima i prikupljamo snagu za daljne napore jer nas očekuje dugo spuštanje do kampa 2. Nakon odmora pakujemo šatore i ostalu opremu. U 16,00 h natovareni teškim ruksacima počinjemo se spuštati niz veliku strminu preko kamenjara. U kamp 2 stižemo u 19,00 h nakon 3 sata hoda. Podižemo šatore i pošto smo se smjestili kuhamo čaj i supu za večeru. Bez nekog naročitog apetita jedemo na brzinu i rano odlazimo na spavanje. Danas je bilo zaista zahtjevno, ukupno smo hodali 11,30 sati uz visinsku razliku na usponu 987 metara, u silasku 1737 metara.
31.8.2009.
U 07,00 h ustajemo malo umorni od jučerašnjeg dana. Od danas ne moramo više zagledati nebo i razmišljati kakvo će nas vrijeme pratiti, svejedno nam je, vrh je sada u “džepu”. Nakon doručka pakujemo šatore i ostalu opremu u transportne vreće koje tovarimo na magarce. Naša sumnja da će biti problema oko isplate naknade za transport magarcima, obistinila se. Cijena koja je bila dogovorena prije četiri dana sada je udvostručena! Uslijedilo je ubjeđivanje i cijenjkanje. Na kraju je na obostrano zadovoljstvo dogovoreno da ukupna cijena po jednom prtljagu (u oba smijera) iznosi 45,00 eura. Polazimo u 09,45 h i u kamp 1 stižemo u 13,45 h. Silazak je trajao 4 sata hoda uz visinsku razliku 1450 metara. Na ulazu u žandarmerijsku kasarnu srećemo starijeg sina Ahmeta Nasa, domaćina kod kojeg smo prije pet dana bili u gostima, došao je jašući na konju da se pozdravi s nama. Na rastanku mu poklanjamo hranu koja nam je ostala sa uspona i jedan plinski gorionik sa kartušama. Odlazimo na zajednički ručak. U vojničkoj trpezariji nas poslužuju toplom pitom i hladnim osvježavajućim napitcima. Nakon ručka putujemo minibusom istim putem natrag u Iğdir gdje stižemo u 17,00 h. Nakon višednevnog boravka u planini, godi nam civilizacija: sapun za umivanje, šampon za kosu i tuširanje toplom vodom. U 20,00 h odlazimo u Dom kuture gdje je na upriličenoj svečanosti organizator pohoda svakome pojedinačno uručio certifikat za uspon na Ararat. Nakon svečanosti nas 9 planinara iz bivših republika SFRJ, iz Crne Gore, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine odlazimo u jedan restoran da zajedno proslavimo naš uspon na Ararat.
Putovanje u Tursku ukupno je trajalo 11 dana od 25. augusta – 4. septembra 2009. godine. Uspon sjeverozapadnim grebenom na Ararat sa Korhan platoa trajao je: 4 dana, 4 noćenja u 3 kampa, K1 (1950 m/nv), K2 (3400 m/nv)x2 i K3 (4150 m/nv), ukupno 28 sati hoda, ukupna visinska razlika na usponu 3687 m, na silasku 3687 m. Nakon pohoda na Ararat naredna 4 dana smo iskoristili za turističku posjetu mjestima Doğubayazitu i Karsu, srednjevjekovnom armenskom gradu Ani i najvećem gradu Turske – Istanbulu.
Naslovna slika: Na vrhu Veliki Ararat/Büyük Ağri Daği (5137 m/nv):Živko Temelkovski, Artan Luma, Memet Memeti (Makedonija) i Braco Babić (Bosna i Hercegovina)
Kada je Stvoritelj svijeta odlučio stvoriti konja, reče vjetru: “Ti ćeš mi roditi biće koje će ljubiti i poštovati moji robovi”. Neka bude na strah svima kojima ne poštuju moju zapovijed. I tako stvori konja i reče mu: ”Tebe sam stvorio bez mana! Sva blaga svijeta leže među tvojim očima. Ti ćeš pod svoja kopita bacati neprijatelje, a prijatelje ćeš nositi na svojim leđima. Neka si sretan na čitavoj zemlji i budi ispred svih ostalih stvorenja, i ljubav gospodara zemlje neka pripada tebi. Ti ćeš letjeti bez krila i pobjeđivati bez mača”.Evo, to je arapska legenda o postanku konja tog divnog stvorenja kojeg krase snaga, brzina, temperament, neukroćenost, ljepota i gracioznost. Zbog ovih atributa smatraju ga jednim od najljepših u životinjskoj vrsti koje je čovjek pripitomio.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
O postanku konja
U davnoj prošlosti konji su kao i ostale životinje bili divlji i slobodni, a ljudi su ih pripitomili već u mlađem i srednjem kamenom dobu. Preci današnjeg konja su živjeli prije 50 miliona godina. Konj u obliku koji mi poznajemo nastao je prije 10 miliona godina. Domaći konj pojavio se u Europi između 3000. i 2000. godine prije naše ere. Smatra se da je u kazaškim stepama čovjek prvi put pripitomio konja. Danas u svijetu postoji više od 75 miliona domaćih-pitomih konja, podijeljenih u više od 100 različitih pasmina. Za svoje potrebe čovjek je koristio i druge životinje, ali je malo koja vrsta bila toliko eksploatisana kao konj. Osim za teške radove, sport i rekreaciju konj je korišten i u ratne svrhe. Niko ne može izračunati koliko je nedužnih konja ostavilo svoje kosti na bojnom polju. Znam samo jedno, u western filmovima koje sam kao dječak volio gledati u kinu na velikom ekranu, više mi je bilo žao konja koji stradaju u bitkama, nego li ljudi.
Osnovne karakteristike konja
Osnovne karakteristike konja su: ima 44 zuba; nakon dvije godine života sposobni su za oplođivanje; kobila nosi 11 mjeseci i oždrijebi samo jedno ždrijebe; nakon poroda, kobila brižno pazi na svoje ždrijebe dok se ono ne osamostali; konji uglavnom spavaju stojeći; hrane se travom a u zimskim danima sijenom, pored ovoga vole: so, šećer, jabuku i mrkvu. Konj može doživjeti starost od 30 i više godina.
Bosanski – brdski konj
Za potrebe austrougarske vojske, ali i za poljoprivredu i šumarstvo, ukrštanjem arapskih i tradicionalnih bosanskih konja dobijena je izuzetno izdržljiva pasmina bosansko-brdskih konja, koja se ubrzo pokazala pogodnom za narodni uzgoj, a pogotovo za potrebe vojske. Iz ovih razloga 1893. godine na Borikama (kod Rogatice) utemeljena je državna ergela konja. Bosanski brdski konj je jedina bosanskohercegovačka autohtona pasmina konja. To je konj čelične tjelesne građe, nesrazmjerne snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smještajem. On se vrlo vješto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predjelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača uvijek oprezan i siguran. Maršal Josip Broz Tito u Drugom svjetskom ratu imao je brdskog konja, kojeg je vješto jahao.
Divlji konji na Krug-planini
Planinari koji su bili na Cincaru imali su priliku da na Krug-planini vide veliku skupinu divljih konja. Po evidenciji Planinarsko-ekološkog društva “Borova glava” Livno ima ih više od 250. Iako je ukupan broj konja velik nikada ih se ne može vidjeti u jednoj skupini. Podjeljeni su u više manjih krda koje predvodi najjači pastuh u skupini. Broj konja posljednjih godina se smanjivao najviše zbog konjokradica i saobraćajnih nesreća kada konji izađu na cestu. U zimskom periodu konji dolaze na cestu da ližu sol koju posipa služba za održavanje puteva. Općina Livno je proglasila konje zaštićenom vrstom, a izdvojila je i određena sredstva za zaštitu i brigu o njima. Ljudi često previše priđu krdu čime rizikuju i svoju sigurnost. Novim propisima zabranjen je prilaz konjima na manje od 100 metara, a predviđene su i kazne: za uznemiravanje konja 500 KM, za povređivanje 2.000 KM – za fizičko lice i 7.000 KM – za pravno lice.
Čudesna priča o konju i čovjeku
U svjetskoj literaturi napisano je mnogo lijepih knjiga o životinjama, a među najzanimljivije i najljepše spada bez sumnje “Crni Ljepotan“, čiji je autor engleska književnica Anna Sewell (1820. – 1878. god.). U svom romanu je ispripovjedala dirljivu priču o jednom konju. Obična i jednostavna, ali neposredna i potresna. Priča je sam Crni Ljepotan, divni crni konj koji je spoznao život ne samo svojim vlastitim iskustvom nego i iskustvom svojih drugova i prijatelja. Osjetio njegovu ljepotu i radost, ali i bol i patnju. Kao ždrijebe, Crni Ljepotan galopira svježim zelenim livadama sa svojom voljenom majkom, Vojvotkinjom. Svoju mladost Crni Ljepotan provodi bezbrižno i okružen ljudima i životinjama koji ga vole, ali kada se žena njegovog gospodara razboli, njegov život će se promijeniti iz temelja. Nevjerojatno lijep konj, no na nozi ima ožiljak koji je stekao nakon jedne nesretne nezgode i ljudima više nije savršen pa od elegantnog konja za vuču laganih gospodskih kočija postaje radni konj i tako počinje njegov životni put. Mijenjajući gospodare, on uvijek nastoji služiti najbolje što može i zna, neki su dobri, a neki okrutni, nesalomljivi optimizam i želja da ponovo bude voljen, tjeraju ga da prebrodi sve nedaće i nastavi da vjeruje u bolje sutra, sve dok jednoga dana ne pronađe davno izgubljeni mir. Roman “Crni Ljepotan“ je jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena. Knjiga u koju je pretočila svu svoju ljubav prema konjima je stekla dok je bila bolesna, naime Anna Sewell je nakon nezgodnog pada slomila oba gležnja i dugo vremena provela u krevetu, ali se nikada nije oporavila: nije mogla stajati ni hodati. Nije se predavala već je vozila konjske zaprege i tako naučila sve o konjima što se naučiti moglo. Osim što je oca vozila svaki dan na posao i s posla, pisala je knjigu s kojom je željela ukazati na loš odnos prema konjima. “Crni Ljepotan” je za kratko vrijeme postala jedna od najčitanijih knjiga širom svijeta koja je imala veliki utjecaj ne samo na mnoga djetinjstva i stvorila generacije ljubitelja konja i životinja, ali možda i važnije – Anne je senzibilizirala javnost pa tako dovela do promjene zakona: čitatelji su tražili da se učini nešto i smanji okrutnost prema konjima, osobito londonskim zaprežnim. Ovaj je roman najutjecajniji roman koji govori protiv okrutnosti i to – najutjecajniji, kažu, svih vremena.
Uloga konja u svjetskoj povijesti
Zemlja ne bi značila ništa bez čovjeka, a čovječanstvo ne bi značilo ništa bez konja. Gdje god je čovječanstvo ostavilo svoj trag u dugom usponu od varvarstva do civilizacije, iza toga stoje otisci konja. Čovječanstvo ostaje vječiti dužnik konju za njegov nemjerljiv doprinos koji je dao u razvoju civilizacije jednako kao i vatra i točak. Primjećeno je da tamo gdje nije bilo konja evolucija je išla sporije. Za slavu čuvenih vojskovođa zaslužan je i konj. U narodu se ne kaže uzalud: ”Bez dobrog konja, nema ni dobrog junaka”. U plejadi slavnih konja, Bukefalo, konj Aleksandra Velikog pratila je slava, jednako kao i njegovog gospodara. Bilo je slavnih konja koji su na bojnom polju zajedno sa svojim gospodarom poginuli. U epskoj poeziji konj zauzima važno mjesto, naprimjer kao kod Helena, konj Pegaz s krilima, konj nad konjima, mitološko čudo, božansko biće. Na žalost na prostranim i pustim livadama u planini, sve manje jure konji vrani, neosedlani. Konja nema ni u dolini, na poljima već odavno njegovo mjesto su zauzele mehaničke konjske snage. Milenijima uz psa bio je čovjekov najbolji prijatelj. Na kraju ove priče, ostaje da se konju zahvalimo za doprinos u razvoju čovječanstva. Ostaće da se spominje u legendama: kako na bojnom polju nije napustio svoga mrtvog gospodara, kako je pomogao svom pijanom jahaču da se popne u sedlo, kako je u mrkloj noći u planinskom bespuću našao pravi put, kako je svog zaspalog kočijaša dovezao do kućnih vrata, kako je učinio sve da se što prije probije kroz krcate ulice velegrada da bi do bolnice odveo bolesno dijete jedne nepoznate siromašne žene… Kako god bilo, ostaje da se u narodnim pjesmama i dalje spominju konji, i u ukrštenim riječima, pod vodoravno ili okomito – domaća životinja s dva slova: At.
Naslovna slika: Zelengora, Bijelo jezero (1416 m/nv)
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 