Hridsko jezero – “Jezero sreće”

Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nâmuna) je atraktivna gorska skupina koja svojim kontrastima i visinom, te izazovnim vrhovima privlači planinare da upoznaju njene ljepote. Prokletije se nalaze u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Najviši vrh Prokletija Jezerski vrh / Maja e Jezercës (2694 m/nv) ujedno je najviši vrh Dinarida i nalazi se u Albaniji.  
Prokletije zauzimaju površinu od Skadarskog jezera na jugu do Mokre planine na sjeveru blizu Kosovske Mitrovice. Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km².
U vršnoj zoni Prokletija u uvalama pod markantnim vrhovima leže mnoga lijepa jezera ledenjačkog porijekla koja krase ove planine:
– Jezera na području Crne Gore: Plavsko jezero (906 m), Visitorsko jezero (1734 m), Hridsko jezero (1968 m), Bukumirsko jezero (1450 m) i Rikavačko jezero (1313 m).
– Jezera na području Kosova: Kučiško jezero (1850 m) i Dreljsko jezero (1750 m) na Malji Necinatu, Veliko jezero i Malo jezero (2350 m) pod vrhom Đeravica / Maja e Gjeravicës, Tropojsko jezero (2220 m) pod vrhom Maja e Ram arucit i Veliko jezero (2340 m) pod vrhom Maja e Gusanit.
– Jezera na području Albanije: u Doberdolu je smještena veća skupina jezera od 1900 – 2100 m/nv, zatim skupina od šest jezera Buni i Jezerce (2200 m) smještena u slikovitoj dolini pod Jezerskim vrhom / Maja e Jezercës po kojima je ovaj vrh dobio ime.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Hridsko jezero nalazi se u jugoistočnom dijelu Crne Gore na Prokletijama u plavsko-gusinjskoj regiji. Jezero je smješteno u velikoj uvali na 1968 metara nadmorske visine, pod vrhom Hridski krš (2358 m/nv). Od svih jezera u crnogorskim planinama Hridsko jezero je na najvišoj nadmorskoj visini. Jezero se pruža od juga prema sjeveru, dugo je oko 300 m, široko oko 160 m. Najveća mu je dubina oko 5 m. Voda u jezeru akumulira se iz podjezerskih izvora, kiše i otpanjem snijega. Iz jezera istječe podzemnim kanalima u Hridsku rijeku, koja od sastavaka sa Babinopoljskom rijekom čine Temnjačku rijeku. Hidrološki pripada slivu Crnog mora.  

Jezero je sa svih strana okruženo stoljetnim stablima četinara koja se ogledaju na površini jezera. U zavisnosti od vremena i pozicije s koje se gleda, kristalno prozirna voda često mijenja nijanse zelene boje i zbog kuta sunčevih zraka koje padaju na površinu jezerskog “ogledala”. Obala jezera je teško prohodna zbog mnogih krševitih hridina (stjenovitih odlomaka) po kojima je jezero dobilo naziv. Zbog svoje prirodne vrijednosti i izuzetne ljepote, Hridsko jezero je proglašeno za poseban rezervat u sklopu Nacionalnog parka Prokletije.

U narodu je ovo jezero poznato i po nazivu kao Ridsko jezero. U ljetnom periodu je često posjećeno a posebno u julu i augustu mjesecu. Na Hridskom jezeru tradicionalno se održava, svake godine na Petrov dan (12. juli), druženje mještana plavsko-gusinjske regije.

Postoji drevna legenda koja govori kako je Bog stvorio Hridsko jezero na skrovitom mjestu, okruženo krševitim hridinama i dubokim šumama, da se u njemu mogu kupati gorske vile. Prema narodnom vjerovanju svima koji se okupaju u ovom jezeru donijeće im zdravlje i sreću u braku, i pri odlasku, uz misao na želju, za sreću bacaju nakit i novčiće u jezero.  

Hridsko jezero (1968 m/nv) i kota 2194 m/nv u masivu Hridskog krša

Hridsko jezero ljeti privlači posjetitelje željne uživanja u prirodi, planinarenju. Za obilazak jezera najbolje je krenuti automobilom iz Plava, asfaltnom cestom kroz selo Komarača, a poslije makadamskom cestom dolinom Temnjačke rijeke i Babine rijeke. Nakon pl. doma u Babinom polju napustiti cestu koja produžava za katun Bogićevica i na raskršću (oko 500 m od pl. doma) skrenuti desno na makadamsku cestu za Hridske stanove i Bajrovića katun gdje treba parkirati automobil. Od Plava do Bajrovića katuna je ukupno oko 18 km. Katun se nalazi na nadmorskoj visini 1715 m. Od katuna do jezera je markirana planinarska staza, ukupno 1 sat i 30 minuta hoda.

Za one koji ne mogu da pješače do jezera ili su uskraćeni s vremenom postoji varijanta da terenskim vozilom krenu kružnim putem oko Bogićevice sa ishodišne tačke Lijepa Luka (1785 m/nv) i pristupe blizu jezera do kojeg se trebaju spustiti u dužini oko 350 m i 70 m visinske razlike, a nakon obilaska jezera nastaviti vozilom pored napuštene vojne karaule na Velikom Bjelaju i spustiti u katun Bogićevica (oko 23 km), od kojeg dalje treba nastaviti dolinom Babine rijeke u Plav.

Od Hridskog jezera se mogu napraviti zanimljive planinarske ture i usponi na vrhove: Veliki Hrid (2076 m), Hridski krš (2358 m), Krš Bogićevica (2374 m), Tepsijica (2092 m),  Hasov vrh / alb. Maja e Shpatit (2232 m), Ujkov krš / alb. Kershi Uljkut (2269 m), Maja e Horolac (2199 m), Ravno brdo (2204 m) i Tromeđa / alb. Trekufir (2366 m) – vrh na kojem se spajaju granice triju država: Crne Gore, Albanije i Kosova.

Panorama Hridskog jezera sa vrha Hridski krš (2358 m/nv)

Naslovna slika: Prokletije, Hridsko jezero (1968 m/nv)

Toponimi u planinama BiH

Često planiramo odlazak u planine. Ako želimo da odemo na neku nepoznatu planinu koja je nedovoljno obrađena s planinarskog stanovišta, planiranje pohoda je od posebne važnosti. U tim situacijama, jedini prijatelj su topografske karte (vojne sekcije) stari i oprobani drugovi od prvih izviđačkih i planinarskih koraka. Koliko se puta one prije polaska razvijaju. Mnogo časova se provede u razgledanju reljefa i ispitivanju njegove prohodnosti. Traže se potoci i rijetki izvori, a s posebnom pažnjom obrađuju putevi i staze. Naseljena mjesta i čobanski stanovi su od istog interesa kao i površine pod šumom i pašnjacima. Obično se tom prilikom zadovoljimo s detaljnjim upoznavanjem komunikacija, konfiguracije, hidrografije i naseljenih mjesta. Obilježavamo maršrutu, konake, uspone na vrhove i obilazak drugih zanimljivosti. Naš put u planinu može da počne.
Mnogi toponimi* kojima je karta ispunjena, u tom momentu nam ne govore mnogo i o njima puno ne razmišljamo. Po povratku iz planina uzmemo li kartu ponovo na čitanje, otkrićemo da su nam bliski ne samo reljef i vrhovi koje smo obišli, već i njihovi nazivi – imena. Kao da nam govore jezikom i narječjem stanovništva i njegovom živom maštom ili interesom za materijalna bogatstva. Tek tada ćemo za najveći dio naziva shvatiti smisao i upoznati maštu i gorštačku bistrinu stanovnika i čobana tog područja.
Toponimi na karti nam mogu svojim nazivima itekako pomoći u planini ako njihovo značenje pravilno protumačimo i zato u ovoj priči vrijedi spomenuti staru narodnu poslovicu: Kartu čitaj, seljaka pitaj!

Literatura:
Topografske karte R = 1 : 25.000, Bosna i Hercegovina
Izdanje: Vojnogeografski institut, Beograd, 1975. god. 

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Članak ima za cilj da ukaže na značaj i korist toponomastike i podstakne mlade planinare kako bi krenuli u vlastita istraživanja a starije da obnove svoje znanje. Gotovo svi nazivi u planini potiču od naroda koji im je unio dušu. Čitajući i istražujući nazive na topografskim kartama, mogu se uočiti mnoge osobine koje ima narod tog kraja. Naš narod je maštovit i duhovit u davanju naziva, naprimjer: najviši vrh planine Baba (j-z. od Gacka) zove se Đed (1735 m/nv), a najviši vrh Djedovog brda (j-i. od Zavidovića) zove se Paradjedov vis (1277 m/nv), da se zna ko je najstariji u kući.
Radi ovoga se kao nepogrešivi zaključak može izvesti sljedeće: potpuno shvatanje naziva zahtjeva poznavanje kraja, pogotovu stanovništva. Isto tako možemo da uočimo jezik ili narječje stanovništva koje živi pod planinom i ljeti izlazi na nju. Ovim se ne iscrpljuju mogućnosti za upoznavanje. Niz toponima potječe još iz doba kada su naše krajeve naseljavali drugi narodi, ili su trag vladavine drugih naroda, Kelti, Goti, Iliri, Tračani, Rimljani, Slaveni, Sasi, Vlasi, Turci…, i za njihovo značenje potrebno je lingvističko znanje. Udubljivanjem u korijen naziva toponima i njegov smisao, može se mnogo šta otkriti, mada nam oni na prvi pogled ne govore mnogo. Sigurno je da nazivi jedne oblasti odaju mnoge osobine koje karakterišu kraj i narod.
Toponime možemo svrstati prema porijeklu u 12 skupina:

1. Prema reljefu i izgledu zemljišta: Visočica, Visojevica, Visočnik, Vis, Visin, Strmoglavnica, Strmenica, Strmnica, Strmac, Strmenjaš, Strmene stijene, Stijene, Stine, Vrlet, Vrletine, Vrletije, Strane, Stranjik, Vrle strane, Vrlo kuk, Poletna strana, Litica, Urvine, Razvala, Razdor, Rupe, Rupni dolovi, Vrtače, Ponor, Ponikve, Klanac, Klančišta, Klisura, Jaruge, Ćaira, Poljica, Plana, Plandište, Dolovi, Dole, Uvala, Vala, Draga, Ploča, Pločno, Pločnik, Police, Pleća, Pleće, Plećina, Vijenac, Ivica, Greda, Grede, Gredelj, Gredčica, Greben, Gruda, Grude, Krševi, Osječenica, Oštro, Oštrovača, Oštrik, Oštrila, Oštra stijena, Oštri kuk, Obalj, Obljaj, Okruglica, Okruglaš, Obla glava, Obli kuk, Krivelj, Brijeg, Brežina, Brižina, Brežak, Bregoč, Brina, Bus, Zubac, Zubovi, Troglav, Trojvrh, Trovrh, Trostruki kuk, Šiljata glava, Šuplja stijena, Šuplji kuk, Pukle stijene, Ravna greda, Ravna stijena, Ravno brdo, Ravne, Ravan, Ravašnica, Ravna planina, Ravna vala, Ravni do, Ravna gora, Ravnice, Ravanjsko polje, Peć, Pećine, Goropeć, Spijonik, Spile, Spilice, Spiljani, Provale, Provalije, Prodol, Prodolje, Široki dolac, Široki do, Duboki do, Dugi do, Dugo polje, Duga kosa, Dugo brdo, Debelo brdo, Debela kosa, Derala, Strugovi, Glatko, Gola glava, Gologlav, Goli vis, Golić, Golica, Golija, Gola kosa, Gola strana, Goli vrh, Gola planina, Golo brdo, Goleš, Golišan, Gole glavice, Goletica, Gologuz, Golomud, Ćelomud, Kom, Komić, Kukovi, Kuk, Klek, Kik, Kika, Kikalo, Vršak, Vršeljak, Vršeljci, Hum, Hrid, Hridovi, Bat, Kita, Kica, Kicelj, Grad, Gradina, Gradac, Gradinica, Gradeljina, Kamenjača, Kamešnica, Kamenjaš, Kameniti dol, Kamenac, Kamenice, Kamenica, Kamenita glava.

2. Prema hidrografskim, meteorološkim uvjetima i drugim prirodnim pojavama: Bunarine, Pojila, Korita, Stubo, Stubline, Stublovi, Stublić, Stubanj, Stubica, Potoci, Krupac, Krupić, Vrutak, Vrela, Vreoca, Vrelak, Vreline, Vrila, Vodice, Pištet, Pišćet, Pištala, Pištalo, Piskuša, Šištica, Štrcalo, Bijele vode, Bistrica, Jezerce, Jezernica, Jezero, Jezerine, Hladivode, Studeni potok, Studeno vrelo, Studenac, Ledenac, Ledovi, Duboki potok, Tanki potok, Perućica, Peruće, Perački potok, Barice, Bare, Sušica, Suhava, Suha, Suški potok, Suhović, Suha lastva, Suhi do, Suhodo, Suha lokva, Suho polje, Suha gora, Suhi kuk, Mokri lug, Mokre livade, Mokre poljane, Mokre stijene, Mokra greda, Mokra gora, Mokro, Mokrine, Močila, Mokri do, Mokrodoli, Močioci, Vodena greda, Rosinj, Rosulje, Rosne poljane, Rosna greda, Rosni do, Glibavac, Lokve, Lokvice, Maglić, Maglaj, Magleno brdo, Morine, Zimomor, Zimovnica, Munjac, Treskavica, Treskavac, Treskač, Trijeska, Paljenik, Ogorjelica, Ogorjeli kuk, Opaljeni kuk, Vjetrenik, Vjetrenice, Vitreuša, Vitrenik, Vitrenjak, Vitrinjača, Vjetrena brda, Vjetrena vrata, Vjetreni kuk, Vjetrena glava, Usovišće, Plazenica, Plazila, Pometenik, Deriguz, Puciguz, Kurozeb, Šišan, Šišan polje, Šibenik, Puhova ravan, Sniježnica, Snježnica, Smetovi, Smjet, Smjetovače, Ledni kuk, Ledenica, Ledenice, Mrazište, Drhtar, Vihor, Prisoje, Osenik, Osoje, Osoj, Osija, Ozimine, Oštrelj, Studeno polje, Studeno brdo, Hladno brdo, Sunčanica, Čelopek, Žedni vrh, Žedno brdo.

3. Prema narodnom predanju i vlasništvu: Letukin grad, Kara Mustafini čairi, Bjelanov do, Papin do, Đurino brdo, Čolina kapa, Vidina kapa, Dragoš sedlo, Mitrova usov, Smiljeva kosa, Jugovo jezero, Ivan planina, Ivanovo polje, Ivanov grob, Ivanov sto, Martinov grob, Martinovo vrelo, Ćuzića kuk, Ibrahimov dolac, Mandina plana, Mandin do, Mandin potok, Mandino vrelo, Uglješin vrh, Petraljev klanac, Petraljev stan, Hamzin vrh, Markovac, Kulidžanov stan, Aleksina ploča, Nikoline stijene, Karamanovi klanci, Biberni do, Pašina planina, Pašina poljana, Pašino brdo, Dževlanov kuk, Bačina planina, Sajkića kuk, Demirovac, Janjića doci, Antina glava, Gašparevina, Prskalov dolac, Katina rupa, Purin kuk, Zubčeva voda, Peharev stan, Muratovica, Muratova glavica, Ilijina gruda, Lapov do, Prohin smjet, Rudanov do, Spasovača, Dikonjina greda, Krajačića klanac, Baletina voda, Maslina planina, Fatin do, Obradovića sniježnica, Alborin put, Havina glavica, Husina voda, Delića polje, Obradov do, Čolakoviča dolovi, Musin do, Đulina rupa, Đulina bukva, Ćelebin vrh, Tinovo brdo, Bojadžin do, Baškailov do, Durmiševica, Birdžina koliba, Mehina luka, Džafer potok, Stankovac, Todor, Todorac, Fratarske staje, Fratarski gaj, Čengića bara, Hercogova bara, Kamberov grad, Hasanov pogled, Džaferbegov gaj, Zmajevo vrelo, Zmajevac, Gospojino vrelo, Husrevbegova vrela, Senabot, Hadžića ravan.

4. Prema stanju komunikacija i prohodnosti: Prijevor, Prijevorac, Prevor, Prevorac, Prijeđel, Previja, Privija, Previla, Previle, Prevjel, Privaja, Pregon, Presedla, Presedlina, Prekača, Prekaja, Preodac, Presjeka, Priseka, Prosječenica, Pasovi, Prijespa, Prezida, Prolaz, Skok, Uževica, Rukav, Sutjeska, Vrata, Vratnice, Vraca, Vratar, Vratić, Vratnik, Veliko vratlo, Malo vratlo, Sarajevska vrata,Travnička vrata, Hercegovačka vrata, Sovićka vrata, Kupreška vrata, Sedlo, Jabučko sedlo, Okretaljka, Ćuprija, Kolijevka, Klanac, Ždrijelo, Sajkovačko ždrijelo, Žljeb, Žlijeb, Žlib, Strmoglavnica, Strmac, Strmenica, Gusni put, Plaziguz, Kilavac, Težovnica, Sustavac, Razašlje, Osmice, Stupe, Kuzmanska stupa, Međuriječje.

5. Prema flori: Visibabe, Smrčak, Čubra, Čubren, Vresine, Vresinska kosa, Kadulja, Brekinja, Koprivnica, Koprivnjak, Koprivice, Papratine, Papratno, Papratni do, Vlasulja, Vlasni do, Jablan vrelo, Jablan do, Jablanica, Lipov do, Lipovo točilo, Lipovac, Lipnica, Lipnik, Lipovača, Lipov vrščić, Klekovača, Klekovac, Klekova glavica, Klekova kosa, Kaćuni, Srijemušna luka, Rakite, Rakitnica, Ivik, Ivlja, Vrba, Vrbe, Vrbljani, Vrbica, Vrbice, Vrbnica, Vrbovac, Vrbas, Vrbovnik, Višnjevlje, Višnjevice, Višnjevo, Trešnjevice, Trešnjevo brdo, Dub, Dubrave, Tikva, Štirine, Štirni do, Štirinsko jezero, Čemerni do, Čemerno, Čemernica, Čemerska planina, Čemerikovac, Klijen, Tise, Tisovica, Tisovac, Tisac, Tisov vrh, Tisov dol, Tisova glava, Tisova lastva, Tisovo brdo, Bukovica, Bukovača, Bukov laz, Bukovi hrt, Bukovik, Bukvik, Bukova ravan, Bukova dolina, Bukovi vrhovi, Brestovac, Brestova kosa, Breza, Brezik, Brezovo brdo, Brezovača, Brezovac, Brezovica, Brezova ravan, Brezovo polje, Brezova glavica, Hrastovac, Hrastine, Hrastova glava, Orahovica, Orahova ravan, Orašac, Jagodni dol, Jagodnik, Jagodna strana, Malinjak, Malinovac, Malinovača, Mališnjak, Jelovi gaj, Jelova kosa, Jelovica, Jelašca, Jeleč, Jelovača, Jelovina, Jeličje, Jelovac, Jelik, Drenova kosa, Drenovac, Drenovača, Drenovica, Drenovi brijeg, Drijenač, Bor, Borak, Borić, Borci, Borašnica, Boračko jezero, Borik, Borike, Borije, Borač, Boričevac, Borovčići, Borovno, Borovno brdo, Borovni do, Borova glava, Borovača, Borovac, Borovica, Borovnica, Jasen, Jasik, Jasike, Jasikovica, Jasenjani, Jasenovača, Jasenova ravan, Jasenište, Jasenje, Jasenov do, Grab, Grabik, Grabovčići, Grabovica, Grabovača, Glog, Glogošnica, Glogovo, Gloginja, Rujevac, Rujište, Oskoruša, Zukva, Kruška, Krušćica, Kruševljani, Kruškova kosa, Kruševo, Kruševo brdo, Jabučica, Jabušnica, Jabučke stijene, Jabuka, Jabukovac, Javor, Javornik, Javorje, Javorak, Javorik, Javoruša, Javorovac, Javorci, Javorni do, Javorni krš, Javor brdo, Javorova kosa, Jahorina, Smreke, Smrekovo brdo, Čamovine, Šljivovice, Šljivnjak, Božur, Božurni dolovi, Ječmište, Ječmeno brdo, Ječmen do, Ražani do, Pšeničice, Kupusišta.

6. Prema fauni: Crvanj, Mravulj, Mravinjak, Mravinac, Žaba, Međed, Međeđa lokva, Međeđa glava, Međeđa ravan, Međednik, Međeđa, Međeđi dolac, Međeđi doci, Medveđe brdo, Medved dolac, Međeđija česma, Medvjedice, Medvjeđi dolovi, Međeđe rupe, Medvednjača, Miš, Mačak, Mačkovac, Mačja strana, Mačija greda, Magarica, Vučja brda, Vučevo, Vučine, Vučja luka, Vučevice, Vukovsko, Vukovina, Vukinjača, Vukotine, Vučji kuk, Vučiji klanac, Vučji do, Vukova glava, Vučje uši, Vučja klada, Vučija poljana, Vukovići, Vučjak, Vučevica, Vučja gromila, Vučipolje, Vučija greda, Vukovo polje, Vukova stijena, Kurjakovac, Kurjakuša, Lisac, Lisičine, Lisičija glava, Lisičnjak, Kunin kuk, Zec planina, Zečji rat, Zečji kuk, Zečica, Zečevina, Zečje doline, Zečevac, Zečevi nasloni, Jazavčevine, Ježevača, Ježevac, Vepar, Svinjar, Svinjača, Svinjašnica, Svinjarice, Svinjska glavica, Krmeća glavica, Pasjak, Pasja glava, Pasje doline, Kujica, Srnine lastve, Srneći kuk, Srnetica, Srnačka ravan, Srnska stijena, Srneća brda, Košuta, Lanište, Jelinak, Jelenjača, Ljeljenača, Ljeljen, Kozlovac, Kozjak, Koznik, Kozila, Kozjača, Kozo, Kozla, Kozica, Kozara, Kozarac, Kozadre, Kozarice, Kozovgrad, Kozje strane, Kozja glavica, Kozji grm, Kozilsko šljeme, Kozji zub, Kozji kamen, Kozja glava, Kozja stijena, Kozije brdo, Kozja luka, Kozja ravan, Kozja ćuprija, Kozlov grad, Jarac, Jarčišta, Jarčište, Jarčedoli, Jarčev do, Jarike, Jarenje, Jarčev kamen, Konj,Konjic, Konjuh, Konjsko, Konjsko polje, Konjevići, Konjević polje, Konjske vode, Konjsko vrelo, Kobila, Kobilica, Kobilja glava, Kobil glava, Konjska glava, Kobiljak, Kobil voda, Kobilja ravan, Ždrebeće polje, Ždrepčev skok, Ždrebanovo vrelo, Paripova dola, Paripovac, Ovčari, Ovča, Ovčine, Ovčara, Ovča draga, Ovčarevac, Ovčiji do, Ovčji brod, Bravsko, Janjeća lokva, Kravica, Kravarevo, Kravlji do, Kravljača, Govednjača, Goveđak, Bak, Bakoš, Bakići, Volovica, Volak, Volija jama, Volujak, Teleća lastva, Junac brdo, Vidrin kraj, Zmijinac, Zminjac, Zminjak, Zmijska gromila, Zmijanje, Zmijenice, Zmijinjevac, Zminja glava, Zmijski potok, Zmijska ravan, Gušterica, Jastreb, Jastrebova dolina, Jastrebov vrh, Jastrebac, Jastrebica, Jastrebinka, Jastrebina, Orlinka,  Orlovina,  Orlić, Orlović, Orlovište, Orlovača, Orlica, Orlac, Orlovac, Orlovica, Orlov kuk, Orlokuk, Orlov kamen, Orlova glava, Orlinjak, Orli gradac, Orlosjed, Orlovo brdo, Orao brdo, Orlovska kosa, Orova kita, Orlova greda, Kragujevac, Kragujevača, Vrana, Vranica, Vranjača, Vranjak, Vranjkuša, Vranjevići, Vran, Vranske stijene, Vran kamen, Vran do, Vrana noga, Vranovina, Kukavica, Svrake, Soko, Sokolovača, Sokolina, Sokolje, Sokolac, Sokolove doline, Sjenica, Lastavica, Grlica, Jerebinjak, Tetrebina, Gluhača, Golub, Golubac, Golubić, Goluban, Golubinka, Golubinjača, Golubija šuma, Gavranica, Gavran stijena, Čavljak, Čavke, Čavkavica, Čavkarice, Čavčja jama, Sovići, Vrapčevina, Pjevac, Kokoš, Kokošinjak, Muharnica, Risovac.

7. Prema geološkom sastavu i bogatstvu kraja: Krečansko brdo, Sedrenik, Pijesak, Pjeskovita ravan, Pjeskovača, Pjeskovita draga, Pjeskulja, Crveni klanac, Crveni kuk, Crni kuk, Crvena stijena, Crna stijena, Crni kamen, Bijela stijena, Bijelo brdo, Ugljaš, Gvožđa, Željeznica, Željezno polje, Željeznik, Bakrene jame, Bakarno vrelo, Olovo, Srebrenica, Srebrenik, Srebrena ravan, Srebreno brdo, Slano brdo, Kremenac, Kremenjak, Kremičak, Dobri do, Dobreš do, Dobra voda, Dobri lug, Dobro polje, Dobrigošće, Draguljac, Draguljevac, Zdravo vrelo, Zdravac, Zlatac, Zlatica, Zlate, Zlaća, Zlatar, Zlatište, Zlatno guvno, Zlatne jame, Zlatarić, Zlatovo, Zlatarica, Zlatne luke, Zlatarine, Zlatan vrelo, Zlatan potok, Zlatna brda, Zlatna gruda, Zlatna glava, Bronzovača, Bronzani majdan, Majdani, Biserovina, Biserna glavica, Lovnica, Mliječni do, Vinac, Vina, Vinine, Zelengora, Medovac, Medeno polje, Medanovac, Medena glava, Medeni do, Medna, Mednik, Mjedenik, Bistrica, Bistričak, Bistrik, Mramorni potok, Rajski do, Raj do, Rajac, Rajčevac, Dragoraj, Pitomine, Pitomi do, Milagora, Zdravac, Ugodnovići, Lijepa ravan, Lijepa voda.  

8. Uloga mašte i estetskih vrijednosti: Oblik, Zubovi, Zubci, Babin zub, Nos, Kljun, Rog, Prsti, Palac, Lakat, Koljeno, Koljence, Lice, Bubreg, Bubrezi, Rebra, Koto, Kotlovi, Kazani, Kazanci, Kazanica, Lonac, Lonče, Poklopac, Tepsija, Tefsija, Tendžera, Sinije, Stolina, Stoličica, Bič, Buzdovan, Prut, Prutača, Čvor, Vitorog, Tičja glava, Rakova noga, Kopito, Guvno, Gunjača, Badnjine, Badanj, Makaze, Motka, Motika, Metla, Lopata, Lopatica, Varjača, Sikira, Kosijer, Lula, Bubanj, Kapa, Kruna, Bandera, Bandijerka, Motka, Kljusina, Puzim, Vito, Pesti brdo, Zaviti kamen, Vidikovac, Vidova, Vidno, Viduša, Videž, Vidne stijene, Vidikovac, Pogled, Pogledić, Pogledalo, Pogledala, Pogledača, Pogledine, Pogledavac, Sofe, Čardak, Kalajli jezero, Samograd, Šiljak, Šator, Šćit, Šljeme, Šljemena, Slime, Slimena, Šljemensko brdo, Tavani, Tavanak, Strop, Stog, Saruk, Stožer, Stožeri, Samar, Lastva, Osobac, Zelena glava, Crnoglav, Sivadija, Bjelašnica, Fratarska kapa, Puška, Puškarnice, Bešika.

9. Toponimi nastali ružnim izgledom okoliša ili događajem iz prošlosti: Zlovrh, Zlagora, Zlopolje, Zlostup, Zlokoš, Zlokos, Zlovarići, Zli potok, Zla brda, Žestike, Ljuta, Ljutica, Ljutnica, Ljute strane, Nepravdići, Nezgodovina, Pusto polje, Pakao, Pakliješ, Paklenjače, Pakleno, Paklarevo, Paklarica, Paklina, Pakline, Paklenik, Džehenem, Vragolovi, Vražija kosa, Vražji do, Vražalice, Vražovci, Vražići, Vještice, Kondžila, Kondžilo, Kondžilski potok, Strašnica, Strašive šume, Strahoč, Pizdino vrelo, Pizdivoda, Picina voda, Šupčić vrilo, Prknovčići, Prdirupa, Turovi, Govništa, Govnuša, Govneč, Tušnica, Tušilski potok, Smrdan, Smrdi voda, Smrdanj, Smrdelj, Ušljiva vrela, Šugava glavica, Šugavac, Kužno brdo, Kužna dolina, Gubavac, Gubavica, Guberača, Jadovnik, Jadić, Poganac, Pogana Kruška, Masna bara, Prokletnice, Bludna ravan, Opaka ravan, Ubojišta, Ubojiti do, Ubojine, Preljub, Prčinovac, Parić, Gnjilo brdo, Drljevac, Derala, Deralište, Gladno polje, Gladno brdo, Krpeljići, Grabež, Čude, Nemil voda, Nemila, Bljušturača, Bljušturni do, Kalovita brda, Kalaštak, Blatnica, Čađavica, Požar, Požarni do, Požarina, Požarje, Paljevina, Paljenica, Pepelari, Gareža, Garišta, Gareži, Garež polje, Gorevina, Pogorelica, Žarnik, Žeravica, Žegar, Plačigora, Plačikus, Tučine, Vratolom, Lomivrat, Lupoglav, Razbijena glava, Razbiglav, Lom, Prolom, Brlog, Svinjar, Svinjarevo, Svinjac, Tugalje, Šikara, Mahnita vrela, Mahnita draga, Mahniti vrh, Manito brdo, Varalići, Grozničava voda, Zverinjak, Bojišta, Bojište, Smrtići, Mrtvanje, Mrtvanjski stanari, Nesreća, Hendek, Krivoser, Golomud, Ćelomud, Bježanija, Hinjava, Kradenik, Voloder, Ubojiti do, Ružno brdo, Vriskalo, Mrakovo, Mrakovica.

10. Značaj historijskih događaja i legendi: Ljubišnja, Ljubuša, Novakova pećina, Titova pećina, Mezića stijene, Vilinac, Vilišta, Vilovac, Vilovica, Vilina plana, Vilina pećina, Vilenska dolina, Vilin klanac, Vilina glava, Vilina bukva, Vilino lice, Vilina voda, Vilinjak, Vilenjak, Vilinak, Vilin kom, Vilenjska vrela, Vilenica, Grebak, Ramin greb, Bulin greb, Ljubin grob, Savin grob, Fejzov grob, Rusko groblje, Švapsko groblje, Vojnički grob, Hajdučki grob, Mujagin mramor, Hajdučka voda, Hajdučko vrelo, Hajdučki kuk, Hajdučka vrata, Djevojačke stijene, Djevojački kamen, Djevojački kuk, Djevojačko groblje, Djevojačko vrelo, Djevojačka voda, Đevigrad, Đeva (Dijeva), Carevina, Careve vode, Carski bunar, Carska lokva, Careva gora, Careva glava, Dernek, Dernečište, Dernjačišta, Krvavac, Čador, Bajrak, Kraljeva Sutjeska, Kraljevac, Kraljevine, Kraljeva čeka, Kraljev stol, Kraljev stolac, Kraljev grob, Kraljeva lokva, Kraljevo  ječmište, Kraljeva kleka, Kraljica, Kraljičina voda, Kraljičino guvno, Knežina, Knežluk, Knjeginjac, Knešpolje, Bulino vrelo, Bulin vršak, Kadijino vrelo, Kadino vrelo, Kadino selo, Kadina paljika, Kulina, Karaula, Kasarne, Straža, Stražica, Strelište, Osmatračnica, Pandurica, Vitez, Kradenik, Mijatova pećina, Mijatova jama, Masna luka, Latinska glavica, Grčka glavica, Grčka gradina, Mrtvanjski stanovi, Barakovac, Hodidjed, Alibegovica, Husremovac, Senobat, Momčilov grad, Delijaš, Kiriđijska gomila, Gatarino brdo, Soldatska jama, Medvedgrad, Samobor, Vojvodina česma, Nevjestina glava, Harambašina voda, Popov čardak, Popov gaj, Popov most, Popovac, Popovača, Dedo videž, Hodidjed, Pandursko vrelo, Hercegovo vrelo, Ždrepčev skok.

11. Toponimi iz područja religije i mitologije: Trebević, Trebar, Trebava, Trebova, Trebac, Trebče, Trebečaj, Trebijovi, Trebinje, Trebimlja, Trebinja, Trebiševo, Trebeševo, Trebiševa, Trebeuša, Trebesa, Trebičina, Trebeško brdo, Trebić-gore, Perun, Zvijezda, Mjesec, Slavanj, Slavin, Slovinj, Tretište, Straište, Svetigora, Slavigora, Velež, Vidovac, Vidova, Vida, Vidonja, Vidotina, Idovac, Igrište, Igralište, Bogoš, Bogoševa, Bogodol, Bogodo, Bogdaše, Bogdaši, Bogdašići, Bogoševica, Boguševac, Bogovići, Boganovići, Bogomolovica, Božija vodica, Božja stijena, Božinci, Božanići, Dobrobožje, Nabožić, Hristovac, Ilinčica, Ilijaš, Sutulija, Petkovina, Subotišta, Crkvica, Crkvine, Crkvište, Crkvenjak, Crkvenska ravan, Ocrkavlje, Krst, Krstovi, Krstina, Krstovišta, Krstac, Krstić, Krstec, Nadkrstac, Križ, Križić, Križevac, Krstače, Kosanin krst, Jasen krst, Stjepanov krst, Demunov krst, Biskupovina, Manastir, Kaluđeri, Kaluđerac, Misoča, Dženaza, Džamija, Ćaba, Ćabenske stjene, Mramorje, Mramorovi, Gomila, Gromila, Gromiljak, Munara, Mejit, Mejtef, Musala, Dindo, Hodže, Šehitluci, Šehovina, Šehova korija, Tekija, Duman, Dumoš, Dovište, Hurije, Turbe, Pomol, Pokojište, Grebak, Grebljica, Svatovsko groblje, Kaursko groblje, Grčko groblje, Kopano groblje.

12. Prema stočarima-nomadima i doseljenicima: Cincar, Romanija, Romani, Vlašić, Vlaška gromila, Vlaška ravan, Vlaška kosa, Vlaško polje, Vlaška voda, Vlaške vode, Vlaško brdo, Vlahova gora, Vlah, Vlahovac, Velika Vlahinja, Mala Vlahinja, Velika Vlajina, Mala Vlajina, Vlahinje, Vlaholje, Vlaholjsko polje, Vlahovača, Vlajina, Vlasenica, Vlahovići, Vlaškovo, Vlaškovac, Vlašnik, Vlašćići, Vlašani, Stari Vlah, Arnabasi, Arnautovići, Arnautka, Arnauti, Arnautovac, Arnaut-Polje, Švabsko groblje, Švabino brdo, Švabino polje, Rusko groblje, Rusko brdo, Bugarski pod, Bugarska korita, Bugarka vrelo, Mađari, Mađaruše, Cigansko brdo, Ciganski do, Cigansko polje, Ciganski grob, Turski do, Turske njive, Turska draga, Turski rid, Turska ravan, Turski logor, Dalmatinsko polje.

– Toponimi (grč. topos – mjesto, onoma – ime) je geografski naziv nekog mjesta, grada, sela, brda, planine, spilje, vrela, potoka, rijeke, jezera, mora i dr. Toponime proučava toponomastika (znanost o toponimima). Toponimi su podijeljeni na sljedeće skupine:
– Ojkonimi (imena naseljenih mjesta, gradova i sela): Konjic, Jablanica, Pazarić, Lukomir, Turovi, Umoljani;
– Oronimi (imena brda, planina i vrhova): Hum, Prenj, Čvrsnica, Visočica, Zelena glava, Pločno, Džamija;
– Hidronimi (imena vrela, potoka, rijeka i jezera): Vrutak, Pandurica, Bijela, Neretva, Blidinje, Boračko jezero.

Naslovna slika: pogled sa starog grada Borač na kanjon Prače



11. decembar – Međunarodni dan planina

11. decembar – Međunarodni dan planina proglasila je 2003. godine opća skupština Ujedinjenih naroda, nakon što je Međunarodna godina planina, koju je UN proglasio 2002. godine, ukazala na potrebu kontinuiranog osvješćivanja golemog značenja planina i održivog razvoja njihova okoliša za očuvanje kvalitetnog života stanovništva.
Planine pokrivaju oko 22 posto površine zemlje i igraju ključnu ulogu u usmjeravanju svijeta prema održivom gospodarskom rastu; planine čine 56 posto svih rezervata biosfere; u planinama živi 13 posto svjetske populacije; starosjedilačke populacije koje žive u planinama imaju jedinstvena znanja, tradicije i kulturne običaje; planinski turizam čini oko 15-20 posto globalne turističke industrije.
Gotovo milijarda ljudi živi u planinskim područjima, a više od polovice ljudske populacije ovisi o planinama, crpeći iz njih vodu, hranu i čistu energiju. Ipak, planine su ugrožene klimatskim promjenama, degradacijom zemljišta, eksploatacijom i prirodnim katastrofama, s potencijalno dalekosežnim i razornim posljedicama, kako za planinske zajednice tako i za ostatak svijeta.
Upravo je zato Međunarodni dan planina prilika za podizanje svijesti o važnosti planina za život ljudi, ali i općenito za život čitavog živog svijeta na našoj planeti.

Sanda Hrkić, Federalna novinska Agencija (FENA), 11.12.2014.
Fotografije: Braco Babić

Čvrsnica, Diva Grabovica (347 m/nv), pogled na Veliki kuk (1822 m/nv), lijevo – najviša stijena u BiH (1200 m)

Uz 11. decembar, koji se obilježava kao Međunarodni dan planina, razgovarali smo sa Bracom Babićem, planinarskim i turističkim vodičem o ljepotama planina, značaju za zdravlje ljudi, ali i potrebi da se vodi veća briga o njihovoj zaštiti. 
Babić naglašava da je Bosna i Hercegovina planinska zemlja jer planine pokrivaju 42 posto njene teritorije. Naše planine obiluju rudnim i šumskim bogatstvom, čistim izvorima vode, raznolikim biljnim i životinjskim svijetom. Malo je planina u svijetu koje se mogu porediti s ljepotom naših planina i zato ih moramo sačuvati za buduća pokoljenja.

– Ne treba zaboraviti da jedna desetina čovječanstva živi u planinskim prostranstvima. Iz tog razloga potrebno je da prigodnim manifestacijama obilježimo Međunarodni dan planina – kaže on.

Cilj obilježavanja tog značajnog datuma je, kako kaže, informirati širu javnost o planinskim područjima, njihovim vrijednostima i problemima kojih je iz dana u dan sve više kao što je nekontrolirana sječa šume, zagađenje izvorišta pitke vode i uništavanje biljnog i životinjskog svijeta. 

– Boravak u planini nudi maksimalni odmak od sumorne svakodnevnice koja tišti ljude posebno u velikim gradovima što je, ističe Babić, dokaz koliko su planine značajne za zdravlje stanovništva. Već nakon nekoliko izleta čovjek osjeti promjenu u sebi, život doživljava na nov i drugačiji način u pozitivnom smislu.

– Planinareći upoznaje ljude, krajeve, običaje, kulturu u domovini i svijetu. Prijateljstva stečena u planini na jedan način su posebna, iskrenija su i trajnija od onih u gradu jer ih povezuje zajednička ljubav prema prirodi – kaže Babić.

Planinarenje je okarakterizirao i kao jedan od najpopularnijih vidova vježbanja i idealan način za održavanje i poboljšavanje psihofizičke kondicije.

– Hodanje i uspinjanje jača mišiće čitavog tijela, posebno nogu te pospješuje pokretljivost zglobova. Podstiče imunološki sistem, prvenstveno sposobnost organizma da se odbrani od različitih infektivnih bolesti. Pozitivno djeluje na rad srca i krvotoka te pospješuje transport i ospskrbljenost krvi kisikom. Osim toga, planinarenje pospješuje izmjenu tvari u organizmu i bez posebnog režima prehrane smanjuje masnoće, pa tako i tjelesnu težinu. Uz to, planinarenje je pravi melem za dušu. Relaksira i oslobađa od stresa, podstiče pozitivne emocije i podiže samopouzdanje – kaže Babić.   

Babić sa zadovoljstvom ističe da je svakim danom sve veća zainteresiranost mladih za planinarenje.

– Posebno nakon perioda obnavljanja rada nekadašnjih planinarskih društava i formiranjem novih, planinarskih domova i staza, izdavanje stručne planinarske literature, vodiča i karata koje značajno olakšavaju i pomažu mladim planinarima da krenu u vlastito istraživanje planina.
Bosna i Hercegovine je država s brojnim planinama i visokih vrhova. Najviši vrh naše domovine je Maglić sa 2386 metara nadmorske visine, a među najznačajnim planinama su Čvrsnica – vrh Pločno (2226 m), Prenj – vrh Zelena glava (2103 m), Velež – vrh Botin (1965 m), Treskavica – vrh Ćaba (2086 m), Zelengora – vrh Bregoč (2014 m), Bjelašnica – vrh Opservatorija (2067 m) i Vranica – vrh Nadkrstac (2010 m) – kazao je Babić. 

Babić ima dugogodišnje iskustvo u planinarenju, obišao je mnoga svjetska velegorja ali ljepote naših planina rijetko se, kaže, mogu vidjeti.

– Naglašava da se malo planina u svijetu može porediti s ljepotom naših planina. Obišao sam mnoge planine, od Trebevića do Himalaja, i to tvrdim odgovorno. Mnoge od svjetskih planina lijepe su samo na posterima i u turističkim prospektima i da nisu okovane snijegom i ledom bile bi jako ružne, jednostavno to su planine koje nemaju duše kao naše, ne možeš se sagnuti i napiti čiste i bistre vode, čuti cvrkut ptica, uživati u raznobojnom planinskom cvijeću. Zato ih moramo sačuvati, za buduća pokoljenja – priča Babić.  

Sve to, kaže, napominje zbog toga što se kod nas vodi mala briga o ovdašnjim planinama. Šuma se, ističe on, sječe na sve strane, bez kontrole, na način da je to teško i opisati. Ni fotografije ne mogu dočarati razmjere tog ružnog odnosa prema našim šumama.

– Mi planinari stalno apeliramo, upozoravamo i mole nadležne institucije svih nivoa, ali izgleda da vlast nema sluha za taj vapaj, profit od sječe šume je izgleda najvažiji. U narednoj deceniji – dvije, ostat ćemo bez pitke vode. Podatak da šume zadrže velike količine vode nikog od vlasti ne brine, a čudimo se silnim poplavama. Mišljenja sam da hitno mora biti donesen Zakon o šumama na državnom nivou  – kazao je on.

Zaštita planinske prirode u BiH

– Ideja zaštite prirode datira još od njemačkog prirodoslovca Alexandera von Humboldta (1769. – 1859. god.) koji se među prvima izjasnio da se priroda mora zaštititi od negativnih uticaja. Od kraja 19. stoljeća razvijali su se razni pokreti i institucije za zaštitu prirode ali i pored toga čovjek nemilosrdno uništava svoju okolinu. S vremenom je zaštita prirode postala još važnija zbog nagle industrijalizacije i intenzivne šumske eksploatacije.
Bosna i Hercegovina se odlikuje raznovrsnim prirodnim ljepotama, a najbolje je sačuvana u planinama i zaštićenim područjima, nacionalnim parkovima Sutjeska, Kozara i Una, strogi prirodni rezervat Perućica, parkovi prirode Hutovo blato i Blidinje, zaštićena područja Tajan, Bijambare, Skakavac, Trebević, vrelo Bosne, kanjon Miljacke i dr.
Na zaštiti prirode, osobito planinske, treba da se uključi šira društvena zajednica a posebno planinari treba da budu pri vrhu njene zaštite. Stoga, samo nekoliko osnovnih uputa:

– Čuvati planinsku floru i faunu, ne čupati bilje i ne ubijati životinje;
– Poštovati režim zaštite vodotokova i izvorišta, čuvati od zagađenja;
– Paziti na šumski pokrov i ne oštećivati ga, smanjiti branje gljiva i šumskog voća;
– Poštovati zaštitu geološke vrijednosti, posebno spilja, jama i okana;
– Posebno poduzimati sve mjere zaštite od požara u ljetnom periodu;
– Staviti pod veću kontrolu šumsku eksploataciju zbog pretjerane sječe;
– Sankcionisati vozače motornih vozila koji oštećuju travnate površine;
– Educirati lokalno stanovništvo kroz projekte i akcije na zaštiti okoline;
– Nakon izleta ne ostavljati plastičnu i drugu ambalažu od hrane i napitaka;
– Vlastitim primjerom pokazati kako se štiti priroda.

Volujak, vrh Veliki Oštrikovac / Studenac (2296 m/nv)

Naslovna slika: Treskavica, Baletina voda (1550 m/nv)

Munții Făgăraş / Carpaţii Meridionali – România

Planine Fagaras (Munții Făgăraş) dio su Južnih Karpata (Carpaţii Meridionali) velikog planinskog lanca koji se nalazi na jugu Rumunjske. Južni Karpati prostiru se između rijeke Prahova na istoku i rijeka Timiš i Cerna na zapadu. Na jugozapadu su omeđene planinskim vijencem u istočnoj Srbiji.
Najviši vrh Fagarasa je Moldoveanu nadmorske visine 2544 metara i ujedno je najviši vrh Rumunjske. Na Fagarasu nalazi se 8 vrhova od 2500 metara nadmorske visine, 42 vrha preko 2400 m i više od 150 vrhova preko 2300 m. Planine Fagaras krasi 70 ledničkih jezera.  
Zbog velikog broja visokih vrhova, strmih padina, ledničkih dolina i jezera za ove planine kažu da su Transilvanijske Alpe, što je izraz pripisan francuskom znanstveniku Emmanuelu de Martonneu. Poznate su i po tome što ih često zaobilazi lijepo vrijeme u što smo se i sami uvjerili. Po dolasku u središnje područje masiva ovih planina gdje leži jezero Bâlea vrhovi su bili obavijeni maglom i dok smo se kretali oštrim i visokim grebenima bili smo izloženi hladnom vjetru koji je neprestano puhao sa širokih ravnica Transilvanije.
Prolazak ledničkim dolinama ukrašenim brojnim jezerima i priječenje izazovnog grebena kome su planinari dali naziv “Tri koraka do smrti“ (La trei pași de moarte) je prekrasno iskustvo koje je šteta propustiti. Otežani vremenski uvjeti ipak nas nisu spriječili da uživamo u prirodnim ljepotama ovih moćnih planina. Za vrijeme planinarskog pohoda koji je trajao tri dana pristupili smo na vrhove Moldoveanu (2544 m/nv), Viştea Mare (2527 m/nv) i Mircii (2461 m/nv).
Nakon planinarskog pohoda posjetili smo kraljevsku palaču Peleš, zamak Bran – “Drakulin dvorac” i povijesni grad Sibiu u Transilvaniji. Na povratku iz Rumunjske odlazimo u Novi Sad gdje smo u jednom restoranu uz pjesmu i zvuke orkestra tamburaša, proslavili sretan završetak našeg putovanja.
U pohodu su učestvovali sarajevski planinari Ermin Lagumdžija, Kemaludin Mutapčić i Braco Babić.
Putovanje u Rumunjsku je trajalo od 25. – 31.8.2014. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

25.8.2014.

Sarajevo – Beograd – Timișoara – Sibiu

Putovanje u Rumunjsku započeli smo u ranim jutranjim satima iz Sarajeva. Nakon Vršca prelazimo državnu granicu Srbije i Rumunjske i po dolasku u Temišvar (Timișoara) odlazimo do prve mjenjačnice gdje smo eure zamjenili u domaću valutu – lei. Kratka šetnja gradom i odmor uz kafu u jednoj ljetnoj bašti dobro nam je došao kao  osvježenje jer nas i dalje čeka dug put do Sibiua povijesnog grada u južnoj Transilvaniji u kojem ćemo noćiti.
Nakon Temišvara u pravcu Sibiua nešto više od polovine ove dionice pokriva autocesta A1, ali u prekidima, tako da treba voditi računa da se na pravim mjestima uključite na nju. Prvi dio autoceste koja se kreće paralelno sa starim magistralnim putem, prostire se od Temišvara i završava malo poslije mjesta Lugož, dok drugi dio započinje od grada Deva i ide do Sibiua uz mali prekid na relaciji Sebeš-Sibiu. Veći dio puta vozili smo starim magistralnim putem, ali smo zauzvrat uživali u lijepim predjelima, prolazeći kroz mala mjesta i sela.
Transilvanija se nalazi u srcu Rumunjske i prostire se na preko 60.000 km². Klima u Transilvaniji je relativno suha i opora s jakim vjetrovima, no ovdje se nalaze i neki od najkišovitijih dijelova zemlje, a snijeg se zadržava 3-5 mjeseci. Reljef je raznolik: od zavala i širokih ravnica pa do visokih planina. Tu se nalaze i najviši vrhovi Rumunjske te turistički zimski centri. Najveći zimski odmarališni centar je Brașov.
Veliku većinu stanovništva Transilvanije čine Rumunji, Mađari i Sasi (Nijemci), no broj nacionalnih manjina je velik. Najveći gradovi su Cluj-Napoca (centar Mađara) i Brașov (centar Sasa). Ostali značajni gradovi su: Sibiu, Turda, Medias, Alba Iulia, Sighișoara, Târgu Mureș, Deva, Reghin i Hunedoara.
Na području Transilvanije razvijena je poljoprivreda, uglavnom stočarstvo, dok su glavne ratarske kulture krumpir, kukuruz i pšenica. U komunizmu je razvijana i industrija, no kao i u ostalim područjima zahvaćenim privatizacijom ona je pretrpjela velike gubitke. U planinama u velikim količinama siječe se drvo i time trajno narušava priroda a sve radi profita. Pronađene su i zalihe nafte i zemnog plina.
Padom Berlinskog zida u novembru 1989. godine došlo je do raspada komunističkog sistema u zemljama istočne Europe. U Rumunjskoj je uslijedilo svrgavanje N. Čaušeskua u decembru 1989. godine. Političke promjene u SSSR-u pod vodstvom M. Gorbačova olakšale su demokratizaciju u nizu europskih komunističkih država te su dovele do raspuštanja Varšavskog pakta u julu 1991. godine, čiji je član bila i Rumunjska. Nakon svih ovih burnih događaja koji su donijeli velike društveno političke i ekonomske promjene u zemlji, Rumunjska postaje članica NATO pakta i Europske unije 2004. godine.

26.8.2014.

Tura br. 1: Lacul Bâlea (2034 m/nv) – Șaua Caprei (2315 m/nv) – Lacul Capra (2241 m/nv) – Fereastra Zmelior (2175 m/nv) – Portița Frunții (2153 m/nv) – Lacul Podrăgel (2030 m/nv) – Strunga Podrăgelului (2152 m/nv) – Cabana Podragu (2136 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 9 sati hoda.

Na planine Fagaras polazimo rano ujutru iz grada Sibiu u kojem smo prenoćili. Do Bâlea jezera stižemo asfaltnom saobraćajnicom poznatoj po nazivu ”Transfăgărăşan”. Cesta je dugačka 132 km i povezuje dva grada Sibiu u Transilvaniji i Pitești u Vlaškoj na pravcu sjever – jug. ”Transfăgărăşan” je izgrađena iz vojno strateških razloga u periodu od 1970. – 1974. godine. Cestu je izgradila vojna inženjerija i na njenoj izgradnji je poginulo 40 vojnika. Danas je ova cesta turistička atrakcija i izazov mnogim biciklistima i motoristima koji je u ljetnom periodu posjećuju. Najviša nadmorska visina prijevoja na koji se cesta uzdiže je na 2034 metra i to je drugi najviši planinski cestovni prelaz u Rumunjskoj nakon ceste ”Transalpina” (2145 m/nv) također izgrađena u Južnim Karpatima. U zimskom periodu cesta je zatvorena za saobraćaj i do Bâlea jezera se tada može pristupiti jedino kabinskom žičarom. Zaustavljamo se kod polazne stanice kabinske žičare smještene na 1234 m/nv i sa terase restorana ”Bâlea Cascada” posmatramo izazovne vrhove iznad velikog slapa, koji se uz silnu buku ogromne količine vode obrušava u duboku dolinu. Na platou ispred polazne stanice žičare su mnogobrojni štandovi gdje se mogu kupiti suveniri i ručni radovi, mliječni i suhomesnati proizvodi, razne rakije i likeri od šumskog voća.
Nastavljamo vožnju cestom uz mnogobrojne serpentine i stižemo na Bâlea jezero. Jezero je od grada Sibiu udaljeno 77 km i smješteno je na 2034 metara nadmorske visine. Jezero je ledničkog porijekla, dugo 360 m, široko 190 m i dubine 11 m. Oko jezera je nekoliko pansiona i restorana, planinarski dom, meteorološka postaja i objekat Gorske službe spasavanja. Bâlea jezero je povoljna ishodišna tačka za uspon na mnoge visoke vrhove u središnjem području planina Fagaras a među njima je i najviši vrh ovih planina Moldoveanu (2544 m/nv) i ujedno najviši vrh Rumunjske koji je naš glavni cilj. 
Po dolasku na jezero iako ljeto uveliko traje, dočekalo nas je hladno vrijeme, magla i vjetar. Ne gubeći puno vremena na razgledanje jezera i njegove okoline, krećemo odmah sa usponom markiranom stazom na prijevoj Caprei (2315 m/nv). Na početku staze odmah iznad jezera na jednoj stijeni stoji natpis „pogon 2×2“, ali bi više odgovarao natpis „pogon 4×4“ jer je padina kojom se penjemo na prijevoj jako strma. Povremeno zastajkujemo radi fotografisanja i uživamo u pogledu na prelijepu dolinu i Bâlea jezero.
Od prijevoja Caprei (2315 m/nv) ulazimo u prirodni rezervat koji osim biljnog i životinjskog svijeta uključuje i 17 ledničkih jezera smještenih u ledničke doline na nadmorskoj visini iznad 2000 metara. Prirodni rezervati u masivu Fagaras poznati su po bogatstvu endemskih biljaka i prekrasnim krajobraznim područjima. Rezervati su pod nadzorom rendžera i ovlašteni su da na licu mjesta sankcionišu novčanom kaznom sve one posjetioce koji krše propise i ne pridržavaju se datih uputstava za vrijeme boravka u rezervatu.
Nešto niže od prijevoja Caprei u širokoj uvali leži Kozije jezero/Capra (2241 m/nv). Jezero je dubine 8 m i zauzima površinu od 18.340 m². Voda iz jezera Capra se prelijeva u jezero Căprița (2228 m/nv). Ovo manje jezero je dubine 1,5 m i zauzima površinu od 2180 m². Voda iz jezera Căprița ponire kroz zemlju i ponovno se pojavljuje kao slap visine 40 m. U blizini jezera Capra je veliki spomenik podignut u znak sjećanja na četvoricu planinara nastradalih u sniježnoj lavini 7. februara 1963. godine. Odmah iznad jezera je jako strma južna padina vrha Vânătarea lui Buteanu (2507 m/nv) koja zimi predstavljaja veliku opasnost od obrušavanja lavina.
Od jezera Capra nastavljamo dobro utrtom i markiranom stazom. Markacija na stazi je izvrsno postavljena i dogledna u oba pravca ali su putokazi na važnim raskrižjima gotovo dotrajali i teško se može pročitati šta na njima piše. Karta koju smo ponijeli sa ucrtanim planinarskim stazama bila nam je od velike pomoći u orijentaciji.
Nakon jezera Capra presjecajući sjeverne strme padine vrha Capra (2494 m/nv) započinje silazak u prvu ledničku dolinu. Po silasku u dolinu vrijeme se proljepšalo i sunce počelo da izviruje iza oblaka. Ovdje pravimo prvu pauzu za odmor jer nema vjetra. Odmorni napuštamo ovu dolinu i ponovo se penjemo na dugi i oštri greben
kojim stižemo do velikog kamenitog okna poznatog po nazivu “Zmajev prozor” (Fereastra Zmelior).
Okno je smješteno na 2175 metara nadmorske visine u blizini raskršća planinarskih staza za planinarski dom Cabana Podragu. Do ovog pl. doma u kojem trebamo noćiti može se pristupiti iz dva pravca. Prvi pravac prolazi nekoliko ledničkih dolina i dva visoka prijevoja Portița Frunții (2153 m/nv) i Strunga Podrăgelului (2152 m/nv). Drugi pravac priječi oštri stjenoviti greben poznat po nazivu “Tri koraka do smrti“ (La Trei Pași de Moarte) na kojem su za osiguranje postavljeni željezni lanci i klinovi pričvršćeni za stijenu. Zbog magle koja je prekrila cijeli greben i okolne vrhove, odlučujemo se da pristup do pl. doma nastavimo preko ledničkih dolina.
Staza kroz ledničke doline do pl. doma je također zahtjevna zbog prelaska dva visoka prijevoja. U planinama Fagaras planinarske staze su kategorisane prema ocjeni težine i obilježene oznakama plave, crne i crvene boje (križ, trokut, kvadrat i krug). Ove oznake na markiranoj stazi su važne pri kretanju planinom posebno kada je loša vidljivost zbog magle.
Na prolasku kroz prvu ledničku dolinu nailazimo na veliki sniježanik koji se na sjevernoj padini održao. Ledenički reljef planine Fagaras, zbog svojih visokih nadmorskih visina, ima široku paletu vrlo dobro očuvanih ledničkih oblika. Uskoro je uslijedio uspon na prijevoj Portița Frunții i prelazak preko nekoliko zapjenušanih potoka koji se svi slijevaju u jezero Podrăgel smještenog na 2030 metara nadmorske visine. Jezero je ledničkog porijekla, ima dubinu od 3,9 m i površinu od 0,7 ha. Voda iz ovog kao i u drugim ledničkim jezerima u planinama Fagaras je čista, sakupljena od snijega i kiše, uz nevjerojatnu prozirnost ali je ipak ne treba piti iz jezera već iz izvora u blizini jezera.
Od jezera Podrăgel uslijedio je još jedan jak uspon na posljednji prijevoj Strunga Podrăgelului. Cijelo vrijeme od jezera Bâlea hodali smo od jednog do drugog prijevoja, iz jedne u drugu ledničku dolinu po sistemu “gore-dole“ i na kraju dana, pred sami zalazak sunca, stigli smo u Cabana Podragu (2136 m/nv), planinarski dom u kojem ćemo noćiti.

 
27.8.2014.

Tura br. 2: Cabana Podragu (2136 m/nv) – Șaua Podragului (2307 m/nv) – Șaua Orzănelei (2305 m/nv) – Viştea Mare (2527 m/nv) – Moldoveanu (2544 m/nv) – Cabana Podragu (2136 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 8 sati hoda.

Planinarski dom Cabana Podragu u kojem smo noćili je smješten na 2136 metara nadmorske visine u središtu široke ledničke doline okružene visokim vrhovima od kojih je među njima najvisočiji Podragu (2460 m/nv). U blizini pl. doma leži jezero Podragu (2140 m/nv). Jezero je ledničkog porijekla, površine 3 ha, dugo 250 m, širine 190 m i najveće dubine 16,4 m.
Ustajemo rano ujutru, sunce je već obasjalo obližnje visoke vrhove i nadamo da će ostati ovakvo lijepo vrijeme jer nas danas čeka uspon na najviši vrh Rumunije i Južnih Karpata – Moldoveanu 2544 m/nv. Ispred pl. doma je nekoliko magaraca, griju se na jutarnjem suncu. Magarci su sinoć došli stazom na sjevernoj strani planine. Ova domaća životinja poznata po svojoj tvrdoglavosti jako je izdržljiva i korisna za prijenos većeg tereta na teško pristupačno planinskom području. Na samarima su dovukli sanduke s hranom, piće, drvo za ogrijev i plinske boce za potrebe kuhinje pl. doma.
Sinoć smo pred spavanje spremili svoje ruksake za današnju turu i odmah nakon kafe, koju smo popili ispred pl. doma, odmah krećemo uzbrdo markiranom pl. stazom ka prijevoju Podragului. Od prijevoja Podragului (2307 m/nv) započinjemo s priječenjem nekoliko visokih grebena poredanih u dugačkom nizu sve do vrha Moldoveanu. Staza nas u početku vodi južnim padinama ispod vrhova Tărâța (2414 m/nv), Corabia (2407 m/nv), Ucea Mare (2434 m/nv) i Ucișoare (2418 m/nv).  
Planine Fagaras su dužine oko 70 km i orijentirane od istoka ka zapadu, širine oko 45 km od sjevera ka jugu i cijeli masiv podsjeća na jednu golemu kralježnicu. Vrhovi na sjeveru su puno kraći i strmiji od onih na jugu, koji su vrlo dugi i blagi. Doline koje se spuštaju prema sjeveru (Transilvanija), slijede većim dijelom smjer gotovo okomit na crtu grebena, a njihove su vode prisiljene – zbog vrlo kosog nagiba – spuštati se u skokovima, tvoreći brojne slapove. Među najslikovitijim dolinama su: doline Moașei, Șerbotei, Bâlei, Brezcioarei, Ucei Mare i Ucișoarei, Sâmbeta.
Povremeno pokraj staze nailazimo na spomen obilježja (križevi) podignuta u znak sjećanja nastradalim planinarima i ujedno služe kao opomena svima koji ne poštuju ove moćne planine. Po datumima na križevima zaključujemo da je najveći broj planinara nastradalo u ljetnom periodu od udara groma, a nekoliko ih je nastradalo u zimskom periodu od obrušavanja sniježnih lavina. U slučaju grmljavine, kretanje grebenima oštrim poput noža preko kojih vodi staza je gotovo pogibeljno jer nema nikakvog skloništa u blizini.
Nakon priječenja nekoliko visokih grebena uslijedilo je spuštanje na prijevoj Orzănelei (2305 m/nv). Time smo izgubili znatnu nadmorsku visinu koju smo od jutros na usponu postigli i od ovog prijevoja ponovo nas očekuju novi usponi na naredne grebene. Koliko će ih danas biti ne znamo ali nas toliko to ne brine. Pokazalo se jučer da se naša tročlana ekipa odlično pripremila za napore koji nas očekuju na ovakvom zahtjevnom poduhvatu i jedino nas brine magla koja je oko podneva prekrila svu planinu tako da više ne vidimo grebene i vrhove na koje smo krenuli.  
Nailazimo na veći stjenoviti skok koji trebamo savladati. Prelaz preko stijene nije osiguran klinovima i sajlom i zbog toga je nastao kratkotrajni zastoj, koji koristimo za predah jer od pl. doma do ovdje nismo napravili nijednu pauzu za odmor. Prelazimo preko stjenovitog skoka i izlazimo na omanji plato na kojem stoji stup sa tablom i nazivom vrha Viştea Mare (2527 m/nv) – treći vrh po visini u Južnim Karpatima. Na vrhu je ubrzo stigla i grupa mladih Poljaka (jedan planinar i četiri planinarke), vedrog su lica i veseli. Srdačno se pozdravljamo i ovo je bio jedini susret u ovom tmurnom i maglovitom danu, druge planinare nismo sreli. Nakon fotografisanja kod obilježja na vrhu silazimo niz stijenu do jednog uskog procijepa u posljednjem grebenu koji povezuje vrh Viştea Mare i vrh Moldoveanu.
U tom uskom procijepu ispriječila se stijena na kojoj su postavljeni lanci i klinovi ali su oni bili labavi i zahrđali tako da ovo “osiguranje” nismo koristili. Stijena je bila suha i sa dobrim oprimcima tako da smo je uspješno savladali i konačno pristupili na vrh Moldoveanu (2544 m/nv) – najviši vrh Rumunjske i ujedno Južnih Karpata. Postoje dvije legende o nastanku naziva vrha, prva kaže da je izveden iz imena nekog čobanina, a druga iz imena čobanskog psa – Moldo. Izgleda po svemu sudeći da su čobani bili među prvima koji su stali nogom i ugazili najvisočije tjeme ovih moćnih planina. Na vrhu je postavljeno nekoliko spomen obilježja ali po svemu viđenom samo kvare prirodni izgled vrha.
Ovim usponom pružila nam se jedinstvena prilika da na najvišem vrhu Rumunjske istaknemo državnu zastavu naše domovine Bosne i Hercegovine. Nakon fotografisanja i kratkog odmora napuštamo vrh zbog gomilanja tamnih i niskih oblaka koji najavljuju kišu i grmljavinu.
Masiv Fagars ima oštru klimu, s subpolarnim karakteristikama. Temperatura opada s porastom nadmorske visine. Prosječna godišnja vrijednost grebena doseže -2 Celzijeva stupnja. Temperatura varira između +20 i -38 Celzijevih stupnjeva. Rijetki su dani kada je nebo iznad planina Fagaras potpuno čisto. Ovdje su zabilježene najviše vrijednosti oborina, koje dosežu 1400 mm/god. Zimi ima mnogo lavina, a posebno na južnoj strani i zbog toga je uspon na vrhove rizičan.
Kiša je počela rominjati i samo što smo stigli u pl. dom krenuo je jak pljusak i grmljavina.

28.8.2014.

Tura br. 3: Cabana Podragu (2136 m/nv) – Șaua Podragului (2307 m/nv) – Lacul Podul Giurgiului (2270 m/nv) – Mircii (2461 m/nv) – Șaua Vârtopului (2287 m/nv) – Monumentul Nerlinger (2270 m/nv) – Parul de Fier (2316 m/nv) – Arpașul Mic (2170 m/nv) – „La trei pași de moarte“ – Fereastra Zmelior (2175 m/nv) – Lacul Capra (2230 m/nv) – Șaua Caprei (2315 m/nv) – Lacul Bâlea (2034 m/nv). Ukupno vrijeme trajanje ture 9 sati hoda.

Rano ujutru napuštamo pl. dom Cabana Podragu i slijedi povratak na Bâlea jezero. Od pl. doma penjemo se markiranom planinarskom stazom na prijevoj Podragului (2307 m/nv). Prilično je hladno i ubrzavamo hod. Po izlasku na prijevoj dočekala nas je magla, koju je povremeno tjerao sjeverni vjetar i to je bio dobar znak da neće danas biti kiše. Staza jednim dijelom vodi južnim padinama ispod vrha Podragu (2462 m/nv) do jezera Podul Giurgiului jezero (2270 m/nv) gdje je u blizini smješteno planinarsko sklonište. Magla se podigla iznad vodene površine jezera tek toliko da ga možemo vidjeti i fotografisati.
Od jezera slijedi jak uspon na vrh Mircii (2461 m/nv) na kojem je kamena piramida. Magla se na vrhu za trenutak podigla i kao na dlanu vidimo greben kuda dalje vodi staza. Nakon fotografisanja napuštamo vrh i spuštamo se na prijevoj Șaua Vârtopului (2287 m/nv). Staza dalje priječi južnu padinu vrha Arpașul Mare (2468 m/nv) od kojeg odustajemo jer se vrijeme opet kvari, a do Bâlea jezera, gdje smo parkirali naš automobil čeka nas dugi put. Ubrzo susrećemo jednu veselu ekipu mladih planinara Čeha i po običaju su u kratkim hlačama i sandalama. Na mimoilaženju srdačno se pozdravljamo i pitaju nas: Ima li u pl. domu piva?
Sreli smo i planinare iz Bugarske sa velikim ruksacima natovarenim na leđima. Nose šatore, vreće za spavanje i hranu za višednevni boravak u planini. Razdaljina između pl. domova je prilično velika i mnogi planinari zbog toga koriste planinarska skloništa ili šatore za noćenje. Planinarska skloništa su uglavnom na južnoj strani, smještena u podnožju visokih grebena i do njih se može pristupiti jako strmim stazama.
Nastavljamo s priječenjem dugog grebena Parul de Fier (2316 m/nv). Naziv ovog grebena na rumunjskom znači “Željezna kosa” i završava se kod Monumentul Nerlinger (2270 m/nv). Radi se o spomeniku podignutom prof. Richardu Nerlingeru i Herti Ruzicka, članovima Transilvansko karpatskog udruženja iz grada Sibiu koji su ovdje nastradali 30.6.1934. godine. Njih dvoje su zajedno sa prof. Henterom bili pioniri u nekoliko istraživačkih ekspedicija u planinama Fagaras. Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta i nepažnje na priječenju istaknutog i oštrog grebena prof. Nerlinger i Ruzicka, pokliznuli su se na mokroj travi vrletne staze i pali u provaliju s visine od 250 m. Jedini preživjeli član ekspedicije bio je prof. Henter koji se uspio spustiti u dolinu i vratio s 20 gorskih spasilaca da pomognu u traganju za tijelima dvoje nastradalih planinara.
Magla se opet podigla i od spomenika na trenutak smo ugledali Buda jezero (2055 m/nv) i dolinu rijeke Buda. Od spomenika Nerlinger slijedi teži dio priječenja zapadne litice Arpașul Mic (2170 m/nv), nazvane “Tri koraka do smrti” (La trei pași de moarte). Na istaknutom stjenovitom grebenu postavljeno je osiguranje sa željeznim lancima pričvršeni klinovima za stijenu. Prelazak ovim grebenom posebno u lošim vremenskim uvjetima, ako je kiša ili je stijena zaleđena, predstavlja svojevrsni ispit smjelosti i ujedno prekrasno iskustvo koje je šteta propustiti. Iz tog razloga smo i krenuli ovim pravcem ka Bâlea jezeru kako bi isprobali svoju vještinu u penjanju stijena. Ispod litice Arpașul Mic na južnoj strani se nalazi sklonište za planinare Portita Arpaşulu. Nakon uspješnog prelaska ove zahtjevne staze stižemo do kamenitog okna “Zmajev prozor” (Fereastra Zmelior) gdje smo već prije dva dana bili. Od okna dalje nam je poznata staza i teren. Na prolasku pokraj Capra jezera, rumunjski planinari su nas pozvali u svoj kamp i počastili domaćom žesticom za sretan put. Nakon tri dana planinarenja stižemo ponovo na Bâlea jezero, sretni i zadovoljni jer smo za kratko vrijeme uspjeli da upoznamo središnje područje masiva Fagaras i pristupimo na njegov najviši vrh.
Na kraju vrijedi spomenuti biljni i životnjski svijet kojim obiluju ove planine. Biljni svijet masiva Fagaras je vrlo bogat i raznolik. Velike površine šume pokrivaju padine planina do visine od gotovo 1700 metara nadmorske visine. Bukva je ovdje načešće zastupljena i tu stabla rastu snažna, visoka i ravna, čineći zaista velike šume. Zbog ljepote šuma srebrne bukve u dolini rijeke Bâlei, kao i zbog ostalih turističkih vrijednosti pronađenih uz nju (stijene, jezera i slapovi), ovu je dolinu Povjerenstvo za zaštitu spomenika prirode, proglasilo rezervatom od posebnog značaja.
Na bukovim šumskim čistinama i riječnim obalama sreće se vrba, breza, topola, joha, malina i kupina. U gornjem dijelu bukva se miješa s jelom i smrekom koja zauzima skoro cijelu šumsku regiju, od 1100 do gotovo 1700 metara nadmorske visine. Osim bukve i smreke u masivu Fagarasa veliku površinu zauzimaju četinarske šume, a zastupljeni su bor, jela, ariš i tisa. Od toga su ariš i tisa zaštićeni zakonom. Iznad pojasa smreke su prostrane livade okićene svim vrstama planinskog bilja i cvijeća, a posebno na južnoj padini masiva pružajući obilnu hranu mnogim stadima ovaca. U vršnoj zoni na strmim padinama i oštrim grebenima su brojne nakupine grmova borovnice i brusnice. Na ovom području postoje razne vrste planinskog cvijeća: smirdar, kampanula (patuljasta zvona), encijan, nezaboravak, planinska maćuhica, planinski karanfil, oman i dr. Među zakonom zaštićenim cvijećem su: cvijetni kralj, ključevi neba, krv moćnih, bijeli bršljan. Početkom ljeta na velikim visinama cvjeta planinski božur (Rhododendron kotschyi), mirisni cvijet, jarkocrvene boje, koji se vidi na velikoj udaljenosti i daje osjećaj da planina gori. Lokalno stanovništvo, posljednje subote u lipnju organizira festival posvećen božuru.
Životinjski svijet masiva Fagaras je vrlo bogat i raznolik kako u subalpskim područjima, tako i u alpskim područjima. Među sisavcima je najreprezentativniji karpatski medvjed (zaštićen zakonom) koji svoja skloništa održava u mnogim regijama s gornje granice četinarskih šuma. U šumama na nižim nadmorskim visinama žive divlje svinje i druga dragocjena divljač, kako u sjevernom tako i u južnom masivu. Kuna je ovdje vrlo rijetka ali je zato vjeverica češće zastupljena u šumskim predjelima, gdje je i lisica prisutna. Jelena ima u šumama u podnožju masiva gdje je prisutan i vuk. Susreću se i mnoge šumske ptice: zebe, djetlići, drozdovi, kos i dr. U gustišu šikara oko jezera sklanjaju se i gnijezde čaplje, divlje patke i guske. Među pticama grabljivicama zastupljeni su: jastrebovi, sokolovi i orlovi. Brojni gmazovi, neki bezopasni poput planinskih guštera i daždevnjaka. Ponegdje na osunčanim padinama žive i zmije otrovnice – poskoci. Na visokim stjenovitim grebenima i vrhovima živi crna koza, zaštićena zakonom.

Naslovna slika: Pogled sa prijevoja Caprei na jezero Bâlea (2034 m/nv)

Bjelašnička tragedija

Na planini Bjelašnici kod Sarajeva prije pedeset osam godina dogodila se jedna od najtežih tragedija u povijesti planinarstva Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U sniježnoj oluji 2. decembra 1962. godine na najvišem vrhu Bjelašnice (2067 m/nv) u blizini meteorološke stanice uslijed iscrpljenosti i smrzavanja život je izgubilo sedam mladih planinara: Slobodan Vujinac (18), Anđelko Pešić (15), Nikola Kožuh (17), Aleksandar Krnješevac (16) članovi PD “Naša krila” Zemun, Zoran Ivanišin (20) član PD “Partizan” Beograd, Zoran Tvorić (16) član PD “Željezničar” Sarajevo i Siniša Tvorić (18) član PD “Bjelašnica” Sarajevo.
U grupi od jedanaest članova tog pohoda samo su četvorica preživjela ovu nesreću i to: Miodrag Prvanović (31), Vojislav Matić (21), Branko Matić (16) i Rifat Hasečić (16) iz Zemuna.
Na godišnjicu stradanja mladih planinara na mjestu gdje se dogodila nesreća podignut je skroman spomenik. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Spomen obilježje nastradalim planinarima na vrhu Bjelašnice

Naredne 1963. godine u dvobroju (januar – februar) časopisa “Naše planine” objavljen je članak o Bjelašničkoj tragediji koji je napisao sarajevski planinar i gorski spasavaoc Uzeir Beširović Bešo. U tom je članku Bešo opisao svoje učešće u akciji potrage za nastradalim planinarima na Bjelašnici. Mnogo godina kasnije od Drage Bozje čuo sam i njegovu priču o ovoj tragediji koja se u svemu podudara sa pričom u Bešinom članku. Osim Beše i Drage u akciji potrage koju su zajedno organizirali i sproveli Stanica gorske službe spasavanja Sarajevo i Planinarski savez Bosne i Hercegovine, među mnogim gorskim spasavaocima učestvovali su: Franjo Zrinušić, Danilo Pavičević, Pašaga Grbo, Krunoslav Radijelović, Kemaludin Spahović, Semo Tabaković, liječnik Ante Jurišić i dr. U akciji su učestvovali i članovi Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije, gorski spasavaoci: Cveto Jakelj, Ignac Hrovat i Ciril Cencel iz Jesenice, sa specijalnim psima tragačima za lavine.  

Na Dan republike SFRJ – 29. novembra grupa od jedanaest planinara iz Zemuna, Beograda i Sarajeva uputila se na Bjelašnicu. Po dolasku na Bjelašnicu smjestili su se u planinarski dom na Mrtvanjskim Stanarima (1585 m/nv) u kojem su noćili. Cilj njihovog planinarskog pohoda bio je uspon u zimskim uvjetima na najviši vrh Bjelašnice – Opservatorija (2067 m/nv). Sutradan 30. novembra zbog loših vremenskih uvjeta su odustali od planiranog uspona i ostali još jednu noć u pl. domu. Odluku da krenu na vrh donijeli su ujutru 1. decembra i pored toga što im vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni. Domaćin u pl. domu i drugi prisutni planinari upozorili su ih da ne idu po ovakvom lošem vremenu jer ne poznaju čudi Bjelašnice i planinarenje u takvim uvjetima na ovoj planini je rizično i za puno iskusnije planinare, a nekoliko članova grupe nije imalo odgovarajuću zimsku opremu. Na polasku u šali su prisutnima u pl. domu kazali da su ponijeli kameru kojom će snimiti film pod nazivom Bijela smrt. Bilo je ovo kobno proročanstvo koje se kasnije obistinilo.
Već u podne kod planinarske kuće na Sitniku (1735 m/nv) od koje vodi staza prema vrhu Bjelašnice došlo je do pogoršanja vremena. Međutim mladići su samouvjereno nastavili s usponom vjerujući da će im stupovi zimske markacije pomoći da sigurno dođu na vrh Bjelašnice. Vrijeme se sve više pogoršavalo i navukla se gusta magla zbog koje su pod vršnim grebenom izgubili orijentaciju.

Po dolasku na prostoru najvišeg vrha Bjelašnice gdje su bili smješteni objekti meteorološke stanice i radiotelevizjiskog repetitora lutali su u magli. Kako nisu uspjeli naći jedan od ovih objekta sklonili su se u usjek pod samim vrhom planine. Hladnu noć na otvorenom teško su podnijeli i bili su na granici izdržljivosti. 
Sutradan 2. decembra uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se razbila na dva dijela. Čelo kolone od četiri mladića uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno nastojali probiti se do vrha i tako tragično izgubili živote u krugu od 150 – 350 metara udaljenosti od RTV objekta i meteorološke stanice.

Akcija potrage za nastradalim planinarima je trajala punih sedam dana od 3. – 9. decembra. U traganju je učestvovalo 30 članova Gorske službe spasavanja Sarajeva i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine uz pomoć osoblja meteorološke stanice i objekta RTV, mještana sela Milišići i Lukavac, radnika Fakultetskog oglednog dobra Igman, kojima su se kasnije pridružili pripadnici Narodne milicije i tri člana Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije.
Po dubokom snijegu, velikoj hladnoći i jakom vjetru uspjeli su pronaći tijela sedmorice nastradalih planinara i spustili ih sa vrha u dolinu a dalje su kamionom prevezeni u Sarajevo.
Četvorica preživjelih planinara je zbrinuto u sarajevskoj gradskoj bolnici gdje im je ukazana ljekarska pomoć i njega, a mnogi građani su ih posjetili i ukazali im svu pažnju.  
7. decembra u Sarajevu je obavljena sahrana dvojici nastradalih planinara – braći, Siniše i Zorana Tvorića, u prisustvu oko 10.000 građana. Također istog dana su ispraćeni vlakom posmrtni ostaci trojice nastradalih planinira u Zemun, gdje će biti sahranjeni.
10. decembra na peronu željezničke stanice u Sarajevu u prisustvu oko 2.000 građana,  uz zvuke posmrtnih marševa ispraćeni su i posmrtni ostaci posljednje dvojice nastradalih planinara. Planinari su kovčege prenijeli do vagona. Prije odlaska vlaka obasuli su ih cvijećem i brojnim vijencima. U svojoj priči Bešo kaže da tada nije bilo oka koje nije pustilo suzu od tuge za nastradalim planinarima. 
Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.  

Naslovna slika: Spomen obilježje nastradalim planinarima na vrhu Bjelašnice

Sibiu (Transilvania Citadels Festival) – România

Kulturni kalendar Rumunjske ispunjen je velikim ljetnim događajima diljem zemlje, od pijeska delte Dunava do zelenih planinskih sela, od Bukurešta do gradova u Transilvaniji. Jedan od najpoznatijih događaja je Transilvania Citadels Festival koji se svake godine krajem mjeseca augusta održava u povijesnom gradu Sibiu.
Ovaj tradicionalni srednjovjekovni festival traje tri dana i tada su na Piața Mare (Velikom Trgu) postavljene mnoge zanatske radionice za proizvodnju keramike, stolarije, željezarije, ukrasa i nakita. U starom dijelu grada na trgovima i tvrđavama održavaju se koncerti srednjovjekovne poezije i glazbe, kazališne predstave, plesne reprezentacije, rekonstrukcije viteških turnira i streličarstvo. Ulicama ponosno šetaju vitezovi s oklopom i mačevima u pratnji žena odjevenih u dugim svečanim haljinama kako bi se stvorila srednjovjekovna atmosfera u kojoj podjednako uživaju posjetitelji i mještani.
Festival je također prilika da predstavi na najbolji način kako su nekada ljudi u srednjem vijeku živjeli, borili se i opstali u ovom povijesnom gradu.  

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sibiu je grad u središtu Rumunjske, sjeverozapadno od Bukurešta udaljen oko 280 km. Grad je smješten na rijeci Cibin i ima oko 155.000 stanovnika. Sibiu je značajan kulturni centar južne Transilvanije, a nekadašnji centar transilvanijskih Saksonaca – Sasa. Grad je nastao pored rimskog naselja, poznatog u srednjem vijeku pod imenom Caedonia, koje je već bilo napušteno u vrijeme dolaska Saksonaca.
Grad Sibiu (Hermannstadt na njemačkom) je bio najveći i najbogatiji od sedam utvrđenih gradova – tvrđava koje su u 12. stoljeću sagradili njemački kolonisti Sasi. Tvrđava Sibiu je opustjela nakon tatarske invazije koja se dogodila 1241. godine.
Tvrđava je u 13. stoljeću popravljena i dodatno ojačana, nakon čega je stekla status grada, pravo na slobodnu trgovinu i oslobođena od poreza. U 14. stoljeću je Sibiu već bio važan trgovački centar sa 19 cehovskih udruga. U 15. stoljeću Sibiu u više navrata (1437., 1438., 1442. god.) su bezuspješno napadali Turci.
Obzirom da je uspio da se odupre turskim osvajanjima, Sibiu je postao najznačajniji etnički njemački grad u Transilvaniji. Sibiu je služio kao sjedište Austrijskog guvernera, i to u dva navrata, od 1703. – 1791., i kasnije od 1849. – 1867. godine.    

Stari dio grada Sibiua je zadržao svoj pređašnji sjaj, iz vremena kada su bogati i moćni esnafi upravljali regionalnom trgovinom. Sibiu kao i gradovi Sighișoara i Brașov ima posebnu njemačku atmosferu i šarm.
Dijelovi srednjovjekovnih zidina i danas okružuju povijesni centar Sibiua, u kome uzane uličice presijecaju građevine iz minulih stoljeća, strmih krovova, sa prednjim zabatima okrenutim prema prostranom Piața Mare (Velikom Trgu) i Piața Mică (Malom Trgu) na kome dominiraju crkve.

Stari dio grada je izuzetno pogodan za pješačenje i turistički obilazak može se podijeliti na dvije cjeline: Gornji grad, gdje se nalazi većina kulturno povijesnih spomenika i Donji grad, koji čine šarene kuće i kamenite ulice, omeđene ostacima zidina i obrambenim kulama koje gledaju na rijeku Cibin. Gornji grad je bio za bogate građane i religioznu elitu, dok je Donji grad uglavnom bio za obrtnike i trgovce.
Među mnogim znamenitostima zanimljiva je posjeta evangelističkoj katedrali koja se izdiže iznad krovova živopisnih kuća načičkanih oko nje. Također i Most laži predstavlja jedan od najvažnijih simbola grada, a podignut je 1859. godine na mjestu prethodnog drvenog, kao prvi most od kovanog željeza u Rumunjskoj. Ime je dobio po legendi koja kaže da će se most urušiti ukoliko izgovorite laž dok ga prelazite.

Vrijedi spomenuti da je u Sibiuu 1292. godine utemeljena prva bolnica u Rumunjskoj, 1494. godine prva apoteka, dok je Muzej Brukenthal najstariji u Rumunjskoj, utemeljen 1817. godine. Prva knjiga na rumunjskom jeziku je štampana u Sibiuu 1544. godine. Nedaleko od glavnog željezničkog kolodvora istočno od Starog grada nalazi se Muzej parnih lokomotiva. Među izloženim lokomotivama 23 su širokog kolosijeka i 10 uskog kolosijeka, 7 je u ispravnom stanju, a svi su se vozili na rumunjskim željeznicama između 1885. i 1959. godine.  

U blizini Sibiua, u Dumbrava Sibiului, nalazi se Muzej Astra, drugi najveći muzej na otvorenom na svijetu. Rasprostranjeno na 96 hektara, muzej prikazuje preko 400 spomenika narodne arhitekture i graditeljstva, kao i veoma cijenjene etnografske elemente nasljeđa, kuća i zgrada poput mlinova, vjetrenjača, gigantskih prešanja vina, voća i ulja, koji predstavljaju tradicionalne arhitektonske stilove Rumunjske i tehnološko nasljeđe zemlje. Muzej Astra je tijekom godine domaćin brojnih kulturnih događaja, manifestacija, obrazovnih i kulturnih radionica.

Godine 2007., Sibiu je podijelio naslov europskog glavnog grada kulture s Luksemburgom. Dok je Rumunjska postala dio Europske unije iste godine, grad je 2004. osvojio titulu, postajući prvi grad koji nije dio zemlje Europske unije, koji je pobijedio.
Pod sloganom “Grad kulture – Grad kultura”, Sibiu je pokazao svoju multikulturalnost i zanimljivu umjetničku scenu kroz više od 2000 događaja organiziranih tijekom cijele godine.

Naslovna slika: Sibiu, Piața Mare (Veliki Trg)

Trebevićke tvrđave i kule

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine Austrougarska je pristupila izgradnji novog fortifikacijskog sustava prilagođenijeg novim načinima ratovanja i suvremene ratne tehnike. Naime, postojeći fortifikacijski sustav naslijeđen od osmanske vojske nije udovoljavao novim kriterijima vojne arhitekture. Preuređene su zastarjele osmanske utvrde u Sarajevu, Zvorniku i Višegradu i izgrađene nove vojarne za obranu od agresije susjednih zemalja i gušenje mogućih ustanaka domaćeg stanovništva. Jedna od razina bila je i gradnja pojasnih utvrda, tj. prstena sastavljenog od više samostalnih utvrda i međupoložaja oko većeg naseljenog mjesta. Krajem 19. stoljeća počelo je utvrđivanje granice prema Crnoj Gori, a nakon Balkanskih ratova (1912. – 1913. god.) i prema Srbiji. Na prvoj crti obrane podignute su pojasne utvrde u Trebinju i Bileći i zaprječna oblast u Avtovcu, a kao druga crta obrane, utvrde u Stocu, Nevesinju, Ulogu-Obrnji i Kalinoviku. Treću crtu obrane činila je rijeka Neretva s pojasnom utvrdom u Mostaru i Sarajevu. Osim nabrojanih fortifikacija, u istočnoj Bosni izgrađen je veći broj defanzivnih vojarni u mjestima uz rijeku Drinu u Zvorniku, Višegradu, Goraždu i Foči. Austrougarska vojna inženjerijska uprava (K.u.K. Military Genie Direktion) kompleks utvrda na jugoistoku Europe označavala je kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien).
Sarajevski obrambeni fortifikacijski sustav (njemački: “Festung Sarajevo”) građen je od 1882. do 1908. godine. U okolici grada izgrađeno je nekoliko snažnih utvrda na Trebeviću, Grdonju, Pašinom brdu, Zmajevcu i Vratniku. Značaj ovih objekta s vojnog aspekta bio je prvenstveno strateški, jer se s okolnih brda može nadzirati cijeli grad. Na dominantnim kotama Trebevića podignuto je pet kamenih utvrda koje se i danas mogu vidjeti. Trebevićke tvrđave i kule „preživjele“ su dva svjetska rata ali su nastradale u minulom ratu (1992. – 1995. god.). Nakon toga su ih dokrajčili sakupljači sekundarnih sirovina („berači željeza“) koji su sa napuštenih i devastiranih objekata poskidali sve što je bilo napravljeno od metala. Ovi impozantni objekti propadaju na očigled društvene zajednice i treba ih zaštiti od daljne devastacije te obnoviti i po mogućnosti staviti u funkciju razvoja turizma.     

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Sarajevo je bilo upravno središte BiH te mu je kao takvom posvećena posebna pažnja prigodom uređenja prostora za obranu. U Sarajevu su, od tesanoga kamena, izgrađene četiri utvrde karakteristične po čeličnim okretnim kupolama s haubicama od 150 mm, te topovima 90 mm u otvorenim platformama. Osim toga postojale su još dvije Zwisschenbaterie (međuuporišta s otvorenim topničkim platformama). Neki objekti na Vratniku iz osmanskog razdoblja dograđeni su kao Weissbastion (Bijela tabija). Također su izgrađene i tri stražarske utvrde tipa Wachhaus, od kojih dvije na obroncima Trebevića. U samom gradu bilo je više vojarni sa svom potrebitom infrastrukturom a u Rajlovcu se nalazilo i vojno zračno uporište. Oko grada uređene su mnoge otporne točke s bodljikavom žicom i opkopima.

Trebević i njegovi vrhovi dobivaju vojno-strateški značaj, te nastaju tvrđava na Draguljcu (1164 m/nv), Bistrik-kula (1000 m/nv), kula na Paležu (1080 m/nv), kula na Zlatištu (823 m/nv) i tvrđava na Vracama (645 m/nv). Uređena su i dva topnička položaja, jedan na području Bijelih stijena (1426 m/nv) a drugi na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv). Zapadno od tvrđave na Vracama oko 350 metara zračne linije, na koti 643 m/nv bila je izgrađena posebna fortifikacija Schanze (Šanac). Tvrđava u kategoriji Šanac predstavlja veći objekat nepokriven s velikim rovom, prilagođen za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem.

Vršni greben Trebevića – Sofe (1629 m/nv) zbog povoljnog geografskog položaja na uzvisini predstavljao je vrlo važnu tačku u obrani grada stoga je ovdje bio uređen položaj za topništvo. Do položaja se stizalo naročito izgrađenom cestom sjevernim padinama na pravcu Ravne – Dobra voda uz mnogobrojne serpentine radi lakšeg izvlačenja artiljerijskog oruđa pomoću konjske zaprege.
Debeli zidovi tvrđava i kula mogu izdržati pred snagom topničkih projektila ali bez pješaštva nema ratovanja. Stoga je izgrađena mreža jarkova i zaklona za pješaštvo. Jarkovi su iskopani u ”živoj stijeni” duž grebena na Perčinu (1190 m/nv), Studenom brdu (1231 m/nv), koti 1581 m/nv na zapadnom grebenu i vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv).

Vojno-politička situacija do početka Prvog svjetskog rata bila je takva da je na ovim utvrdama austrougarska vojska držala samo neophodan broj postrojbi s malim brojnim stanjem. Prvi svjetski rat označio je vrijeme zalaza klasičnih utvrda i odlaskom austrougarske vlasti ovi objekti gube svoju vojno-obrambenu funkciju.

Centralno utvrđenje na Trebeviću bila je pojasna tvrđava na Draguljcu – ključni dio fortifikacijskog sustava u Sarajevu krajem 19. stoljeća. Imala je status topničke utvrde. Njen položaj omugućavao je vizuelnu vezu sa svim ostalim utvrdama i drugim vojnim objektima trebevićkog pojasnog utvrđenja, kao kontrolu i nadziranje tadašnjeg ulaza u Sarajevo preko Kozije ćuprije. Arheološki ostaci pokazuju da je tvrđava imala i cisternu za vodu. Austrougarska vojska je ovu tvrđavu koristila do 1918. godine. Razrušena je u Drugom svjetskom ratu.

Bistrik-kula izgrađena je također krajem 19. stoljeća i vjerovatno je imala funkciju osmatračnice. Godine 1969., doživljava prenamjenu u astronomsku opservatoriju, a 1975. godine gradi se još jedan novi objekat također za potrebe astronomske opservatorije u neposrednoj blizini Bistrik-kule. Funkciju opservatorije zadržava sve do ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine kada je od strane Vojske Republike Srpske granatirna i zauzeta kao strateški položaj opljačkana i uništena, a teren oko objekta miniran. Nakon minulog rata prostor je deminiran a objekti i dalje stoje devastirani.

Za potrebe izgradnje fortifikacijskog sustava te za međusobnu komunikaciju između obrambenih objekata napravljene su dvije pristupne ceste iz grada na Trebević.
Prva pristupna cesta bila je izgrađena na relaciji: Bistrik – Hrid – Pogledine – Mala kapa – Čolina kapa – Ravne – Dobra voda – vrh Trebevića. Cesta je nazvana Appelov put po baronu Johannu von Appelu (1826. – 1906. god.), austrijskom generalu zapovjedniku 15. austrougarskog korpusa stacioniranog u Sarajevu. Jedan dio trase ove ceste je uništen prilikom izgradnje bob i sankaške staze za potrebe 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. U podnožju Male kape (897 m/nv) iznad ceste na jednoj stijeni stoji kamena ploča djelimično oštećena na kojoj se jasno vidi uklesan natpis: APPEL – STRASSE.

Druga pristupna cesta je izgrađena 1909. godine na relaciji: Kovačići – Vranjače – Hambina carina – Knjeginjac – Ravne gdje se sastajala sa prvom pristupnom cestom. Na Knjegincu je napravljen odvojak sa ove ceste za pristup do kule na Paležu i položaja za topništvo i pješaštvo na zapadnom grebenu Trebevića. Na najstrmijem dijelu ceste gdje su serpentine poznate po nazivu “Osmice“ u kamenom podzidu ugrađene su masivne željezne kuke koje su služile za izvlačenje artiljerijskog oruđa uz pomoć konjske zaprege. Kuke i sada čvrsto stoje u kamenom podzidu. Na jednoj od nekoliko serpenitina na stijeni iznad desne strane ceste prema Trebeviću stoji kamena ploča na kojoj je uklesan natpis: GENIEDIREKTION 1909.

Godine 1912. izgrađena je cesta na relaciji: Ravne – Brus – Čelina – Jasik – Vlahovići – Bistrica. Na vrelu Bistrice (1270 m/nv) tada je podignuta kaptažna građevina i sabirni rezervoar vodovodnog sustava za snabdjevanje pitkom vodom jednog dijela Sarajeva, više javnih česmi i prve hidrocentrale na Dudinom Hridu. Ovaj vodovodni sustav još uvijek je u funkciji i sve njegove građevine mogu se vidjeti i danas. 

Naslovna slika: Topnični položaj na vršnom grebenu Trebevića – Sofe (1629 m/nv)

Braco Babić i Drago Bozja, Vodič po planinama oko Sarajeva

Izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini u oblasti planinarstva nije zabilježila veći broj izdanja koja možemo smatrati kapitalnim i antologijskim u smislu promocije planina i prirodnih ljepota naše domovine. Među takve publikacije mogla bi se uvrstiti svega dva izdanja: “Kroz planine Bosne i Hercegovine“ ing. Jova Popovića (Sarajevo, 1935. god.) i “Transverzalni vodič po planinama  Bosne i Hercegovine“ Mehmeda Šehića (Sarajevo, 1975. god.).
Naravno da ovom konstatacijom ne želimo umanjiti značaj ostalih planinarskih publikacija, ali one prosto nemaju sveobuhvatnost gore navedenih. Treba napomenuti i da je 2004. godine na češkom jeziku u Ostravi izdat turistički vodič pod nazivom  “Bosna i Hercegovina i Crna Gora“ autora Mirsada Salihagića, Jakuba Hloušeka i Michala Kleslo.
Konačno objavljivanjem vodiča “Zaboravljena ljepota“ autora Matiasa Gomeza (Sarajevo, 2005. god.) i “Planinarsko-turističkog vodiča po planinama oko Sarajeva” autora Brace Babića i Drage Bozja (Sarajevo, 2006. god.), planinari koji žele da saznaju najvažnije podatke i da posjete najveće i najljepše planine Bosne i Hercegovine dobili su u njima potrebno praktično literarno i vizuelno štivo.

Urednik: Braco Babić

Zašto izdajemo Vodič

Postoje velike mogućnosti korištenja slobodnog vremena. Važno je da pri tome doživite nešto lijepo i uzbudljivo. Možete biti na obali mora, pod palmama, u čamcu, na vodi i pod vodom, ili u zraku, ali aktivan boravak u planini pružit će vam nešto više. Iako u ovom gradu živite stalno ili privremeno, možda niste bili u prilici da upoznate njegov okoliš. Ako ste pak stranac, sa kratkim ili duljim boravkom ovdje, na granici Zapada i Istoka i bili u prilici da upoznate svu raznolikost i ljepotu glavnog grada Bosne i Hercegovine, uz pomoć ovog Vodiča želimo da vam pomognemo da upoznate i ljepote njegovog okoliša. Nadamo se, da ćete dio svog slobodnog vremena provesti  na prekrasnim i iznenađujućim planinskim stazama okoline Sarajeva, koje su vam gotovo na dohvat ruke. Nismo neskromni ako kažemo, da se ne može često naći grad kao što je Sarajevo, koji  u svojoj neposrednoj blizini ima planine čiji vrhunci dostižu i preko 2000 metara a odakle se pružaju vidici na  pejzaže tako raznolike da vas gotovo na svakom koraku dočekuje nešto novo. Uvjerit će te se, da planine u okolini Sarajeva imaju svoju ljepotu i da će vas oduševiti jednako kao i alpski vrhunci.
Danas, kada je moderni čovjek izložen tempu napornog rada svakodnevnice, jedina prava i brza relaksacija može se naći aktivnim odmorom u planini. Upravo planine Crepoljsko, Bukovik, Trebević, Bjelašnica, Igman, Visočica, Bitovnja, Jahorina, Ravna planina, Romanija i Treskavica sa markiranim i nemarkiranim stazama, planinarskim domovima, kućama i skloništima, planinskim selima sa njihovim gostoljubivim stanovnicima, prekrasnim cvjetnim pašnjacima, samoniklim šumama i izazovnim planinskim vrhuncima pružit će vam doživljaj koji niste očekivali.
Iako pomenute planine ne dostižu visine alpskih vrhunaca, nemojte krenuti a da ne vodite računa o svojoj opremi, kondiciji i zdravlju. Ovaj Vodič pomoći će vam da se sigurno krećete i pronađete željeni cilj. Vjerujemo da i sami znate da kretanje planinom nije obična šetnja. Neka vam ne bude teško da u sadržaju ove knjižice pronađete i pročitate naše dobronamjerne savjete, kako biste sa  uživanjem ostvarili svoj kraći izlet ili dulju turu i zadovoljni se vratili svojem  domu.
Izdavanjem ovog Vodiča želimo da izrazimo zahvalnost i divljenje svim onim znanim i neznanim putnicima, znanstvenicima, gorštacima a posebno planinarima koji su hodali ovim prekrasnim planinskim prostorima i davno prije nas utirali staze, kojima danas hodamo a kojima će se kretati i naši i vaši unuci i njihovi potomci i dalje otkrivati ove planinske ljepote.
Zahvaljujemo se Gordanu Čahtareviću, Joži Engelu, Emiru Joldašu, dr. Adviji Mulalić-Stajić, Nerminu Mulavdiću, prof. dr. Dubravki Šoljan i prof. Mirsadu Zorabdiću koji su svojim sugestijama obogatili sadržaj Vodiča.                                                                                                                                        Autori

Sarajevo i okolne planine

U mnogim turističkim vodičima naći ćete podatak da je Sarajevo glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine (cca 350.000 stanovnika) i njen politički, privredni i kulturni centar te da prve nastambe datiraju od trećeg milenija. Smješteno je u kotlini na rijeci Miljacki na nadmorskoj visini od 520 – 700 m. Okružuju ga planine koje pripadaju Dinarskom lancu: Trebević (1629 m/nv), Treskavica (2086 m/nv), Bjelašnica (2067 m/nv), Igman (1647 m/nv), Ozren sa Bukovikom (1534 m/nv) i Crepoljskim (1524 m/nv), Romanija (1652 m/nv) i Jahorina (1910 m/nv) sa Ravnom planinom (1376 m/nv).
Klima u Sarajevu je umjereno kontinentalna te je karakteriziraju relativno kratka i topla ljeta sa dugim i hladnim zimama. Najhladniji mjesec je januar sa srednjom temperaturom od – 1,3˚C a najtopliji mjesec je juli sa srednjom temperaturom od + 19,1˚C. Prosječna godišnja temperatura u Sarajevu iznosi + 9,5˚C.
Planine koje okružuju Sarajevo neodoljivo privlače svojom ljepotom sa mnogobrojnim vrhovima od 1500 m/nv do 2086 m/nv, gdje se smjenjuju suri masivi, strme litice, duboki kanjoni, blagi prevoji sa pitomim obroncima i cvjetnim visoravnima. Ovakav šarolik pojas je idealno stanište brojnoj i mnogovrsnoj visokoj i niskoj divljači. Planinska jezera, bistri potoci i čiste plahovite rijeke bogate ribom, poseban su ukras i bogatstvo tih planina.
U njedrima ovih masiva nalaze se mnogobrojne pećine i jame, a na površini nepregledni pašnjaci i guste šume. Sve ove prirodne ljepote i bogatstvo su kao stvorene za uživanje, ne samo za planinare, alpiniste, speleologe, ribolovce, lovce i sakupljače gljiva, ljekovitog bilja i jestivog šumskog voća nego i za sve koji traže ljepotu, odmor ili rekreativni sport u prirodi.
Pohodeći planinarske staze, puteljke ili bespuća, uspinjući se uz litice i vrleti, nailazimo na nekropole sa stećcima koji su jedinstveni i autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Stećci su ukrašeni plastičnim prizorima iz života, lova, viteških turnira i natpisima ″bosančicom″, domaćom varijantom ćiriličnog pisma. Oni su spomenici i čuvari tajne jednog, danas zagonetnog i prohujalog, vremena bosanske historije. Čuvari tajne, ali i ključevi za njeno otkrivanje, za dešifrovanje i onog davnog i ovog današnjeg bosanskog čovjeka.
Mreža puteva, hotela i planinarskih domova učinilo je ove planine dostupne svim ljubiteljima prirode, odmora i rekreacije. Planine što okružuju Sarajevo još od ranije su bile poznati zimski sportski centri, a u vrijeme održavanja XIV zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984 bile su sastajalište ljubitelja zimskih sportova iz cijelog svijeta. Tako su održana takmičenja na Bjelašnici u muškim, a na Jahorini u ženskim alpskim disciplinama. Na Igmanu, Velikom polju u skijaškom trčanju i biatlonu, a na Malom polju u skijaškim skokovima i nordijskim disciplinama. Na Trebeviću takmičenja u bobu i sankanju. U dvoranama Zetre i Skenderije takmičenja u umjetničkom klizanju, hokeju na ledu i brzom klizanju.
Do Sarajeva se dolazi zračnim putem na moderno opremljeni međunarodni aerodrom. Željeznicom iz smjera juga i sjevera, te relativno dobrim saobraćajnicama preko graničnih prelaza susjednih zemalja Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Iz sadržaja

Knjiga Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva obima je 200 strana, bogato ilustrovana fotografijama (167) i može se reći da je namjenjena nešto široj populaciji, kako to i u samom naslovu stoji. Odštampana je na kvalitetnom papiru koji je omogućio reprodukciju karata i fotografija u boji urađeno na visokom tehničkom nivou. 
Na početku knjige dat je kratak prikaz organiziranog planinarstva u Sarajevu (1878. – 2004.), te najznačajnije prirodne i kulturne znamenitosti grada koje vrijedi obići prije polaska na okolne planine. Planine u knjizi su predstavljene sljedećim redosljedom: Trebević, Ozren sa Bukovikom i Crepoljskim, Igman, Bjelašnica, Visočica i Bitovnja, zatim pristupi do mjesta Kraljeva Sutjeska, starom gradu Bobovcu, Nišićkoj visoravni i Bijambarskoj pećini. Sveukupno je 25 odabranih tura koje su, pored toga što su detaljno opisane, precizno ucrtane na 14 karata u mjerilu 1:25.000. U prilogu knjige je i 11 šematskih prikaza vidokruga sa vrhova i 25 skica profila terena. Dati su i sumarni podaci o planinama Jahorini, Romaniji i Treskavici.
Opisani su i detaljni pristupi na mnoge vrhove gore navedenih planina, polazne tačke uspona, potrebno vrijeme za uspon, stepen težine, visinska razlika, mjesta za odmor, podaci o vrelima pitke vode i zanimljivim mjestima koja vrijedi vidjeti na turi. Tu su i savjeti o vještini i tehnici hodanja na planinama, poteškoći u orijentaciji, osnovna saznanja o meteorologiji, izbor osnovne planinarske opreme, prva pomoć, ishrana u prirodi, zaštita okoliša i prirode, eventualnim opasnostima od protupješačkih mina i drugih neeksplodiranih ubojitih sredstava iz minulog rata u BiH.
Na kraju knjige su dati najosnovniji podaci о 20 planinarskih objekta (domovi i kuće) na ovom prostoru sa opisom pristupa i njihovim fotografijama, te prijedlogom za 101 izlet kao polazna tačka od ovih objekata, adresama i telefonima planinarskih društava u Kantonu Sarajevo koji upravljaju ovim objektima i drugim važnim telefonskim brojevima (policija, hitna pomoć i gorska služba spasavanja).
Sve u svemu ovo je kompletna i sadržajna knjiga, uzoran primjerak šta jedan planinarski vodič treba na početku trećeg milenija da sadrži.

Iz recenzije

Vodič vrlo ilustrativno oslikava svaki detalj koji je također vrlo značajan ne samo za planinare koji se nađu u teškim situacijama, nego je njegova posebna vrijednost što su to karakteristike koje dimenzioniraju važne parametre za daljnje širenje turizma kao privredne grane na cijelom bjelašničkom prostoru, koji je dugo vremena bio skoro potpuno zatvoren za šire i masovnije korištenje od strane izletnika.
S druge strane ovaj vodič ima vrijednost u činjenici što je on svojevrsna historijska čitanka za sve one koji imaju priliku da prvi put dobiju sakupljene na jednom mjestu iscrpne informacije o bosanskoj državnosti i mjestima očuvanja iste pred najezdom osvajača. Fascinira detaljisanje u opisima smjerova za penjajne posebno na Bjelašnicu jer su autori svjesni težine penjanja putevima koji nisu markirani, a posebno sa aspekta što je Bjelašnica radi toga i nezamjenjiv izazov  radi autentične čudljivosti koja proilazi iz činjenice što je u prošlosti nekoliko čak i iskusnih planinara izgubilo živote na putu ka vrhu Bjelašnice. Na više mjesta autori su u vodiču tako municiozno opisivali pojedine smjerove da prosto zadivljuje. To se može lako dokazati na više mjesta ali neka mi bude dozvoljeno da navedeno pokažem na jednom od bezbroj takvih opisa: „Preći potok i popeti se na livadu, a zatim pažljivo potražiti ulaz u stazu koja vodi za Lukomir. Ulaz je uvijek problematično naći, naročito ljeti kad naraste visoka trava“.
Autori svojim poznavanjem mnogobrojnih detalja u opisivanju puta-ture (radi lakšeg snalaženja) jednostavno impresioniraju ne samo čitaoca, nego će čak iznenaditi i mještane koji i ne slute kakvim bogatsvom su okruženi kao osobenostima za pamćenje. 

                          prof. dr. Faruk Mekić 

Iskreno me raduje pojava ovog vodiča koji su napisala dva rasna bosanskohercegovačka planinara i planinarska vodiča, Drago Bozja i Braco Babić.
Raduje – jer je to još jedna potvrda postojanja darovitih, poduzetnih, a za naše prilike i hrabrih planinara koji se upuštaju u rizik pisanja nečega što u današnje vrijeme, u društvu koje nema nikavih vrijednosnih kriterija u kulturi, neće dobiti baš nikavu afirmaciju u bilo kom obliku.  
Rastužuje – jer podsjeća, i pored duge planinarske i književno-planinarske tradicije u Bosni i Hercegovini, na rijetka izdanja planinarskih knjiga (planinarski vodiči se mogu nabrojati na prste jedne ruke), časopisa, transverzalnih vodiča, planinarskih karata, koja su osim jednog ili dva izdanja, više ličila na „samizdat“ literaturu nego li na ozbiljna izdavačka pregnuća kakva se i očekuju od izdanja koja treba da budu podsticaj novim planinarima, ali i lična karta jedne zemlje.
A da je za sve to vrijeme bilo vrsnih pisaca pokazuju imena kojih se ne bi postidjela niti jedna nacionalna planinarska organizacija: Ivan Rangjeo, Suljo Suljagić, Vejsil Čurčić, Uzeir Beširović, Drago Entraut i dr.  Među kojima je bilo vrsnih fotografa. Dakle, nedostajalo je samo organizacijske sposobnosti, a tu se jedini krivac mora tražiti u planinarskoj organizaciji, i to onoj, da upotijebim jedan novi termin – „krovnoj“. Jer svaki će planinar u svojoj kućnoj biblioteci rado imati knjigu o domaćim planinama, ako ne radi sebe, onda radi svoje djece i prijatelja.  

                       mr. Jasminko Mulaomerović

Promocija knjige

Knjiga Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva predstavljena je u Sarajevu 14.4.2006. godine u dvorani UNITIC-a. U prisustvu mnogobrojnih planinara i ljubitelja prirode o knjizi su govorili promotori:
– prof. dr. Dubravka Šoljan: “Vodič koji će svakoga motivirati da krene sigurnim stazama do odabranog cilja na planinama oko Sarajeva”.
– prof. dr. Josip Jurišić: “Djelo koje doživljavam kao prelijepu priču o Sarajevu i njegovim atraktivnim ljepotama”.
– dipl. ing. arh. Lidumil Alikalfić: “Knjiga koja je ujedno i opomena svima nama da zaštitimo osnovne vrijednosti i ekološki opstanak sarajevskih olimpijskih planina“.

Drago Bozja i Braco Babić na promociji knjige u UNITIC-u, Sarajevo, 14.04.2006. god.

Bosansko izdanje        

Impressum                                                                                  

Braco Babić, Drago Bozja
PLANINARSKO-TURISTIČKI VODIČ PO PLANINAMA OKO SARAJEVA
Izdavač: Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice,
(”pro BITR-a”), Sarajevo
Za izdavača: Alija Mulaomerović, Mustafa Agović
Recenzenti: prof. dr. Faruk Mekić, mr. Jasminko Mulaomerović
Design & DTP: Elena Babić, Davor Đaković
Lektura: Jasna Ljubuškić
Korektura: Enisa Babić
Karte, vidokruzi i profili: Braco Babić
Fotografija na koricama: Bjelašnica – Obalj, Obli kuk pogled od Gradine
Štampa: BEMUST, Sarajevo
Sarajevo, 2006.
Tiraž: 2000 primjeraka
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

BABIĆ, Braco

Planinarsko-turistički vodič po planinama oko Sarajeva / Braco Babić, Drago Bozja;
– Sarajevo: Fondacija za zaštitu Bjelašnice, Igmana, Treskavice i kanjona Rakitnice, 2005.; – 200 str.: ilustr.; 20,5×14,5 cm

ISBN 9958 – 9377 – 0 – 0
1. Bozja, Drago
COBISS . BH – ID 14418950
————————————————–
English edition

Impressum

Braco Babić, Drago Bozja
MOUNTAINEERING – TOURIST GUIDE ON MOUNTAINS AROUND SARAJEVO Publisher: Foundation for protection of Bjelašnica, Igman, Treskavica and the canyon of Rakitnica river (“pro-BITR-a” Sarajevo) & Cantonal Forest Economic Association for Menagement of State-owned Forests “SARAJEVO ŠUME” d.o.o. Sarajevo
Translated by: Abdulah Kabaš
Reviewers: Prof. Dr. Faruk Mekić, MS. Jasminko Mulaomerović
Design & DTP: Elena Babić & Davor Ðaković
Photography: Braco Babić & Drago Bozja
Maps, profiles, horizons: Braco Babić
Cover page photo: Bjelašnica – Obalj, Obli kuk view from Gradina
Printing-house: Fojnica d.d.o., Fojnica
Sarajevo, 2006.
Edition: 2000 copies
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

BABIĆ, Braco

Mountaineering – tourist guide on mountains around Sarajevo / Braco Babić, Drago Bozja (translated by: Abdulah Kabaš). – Sarajevo:
Foundation for protection of Bjelašnica, Igman, Treskavica and the canyon of Rakitnica river & Cantonal Forest Economic Association for Menagement of State-owned Forests “SARAJEVO FOREST” d.o.o. Sarajevo, 2006.
– 200 pag.: ilustr.; 20,5×14,5 cm

ISBN 9958 – 9377 – 1 – 9
1. BOZJA, Drago
COBISS, BH – ID 14637318
————————————————–
Galerija fotografija, izbor iz knjige (1 – 44)

IN MEMORIAM
Drago Bozja (1927. – 2014.), dipl. ecc. po zanimanju, Sarajlija koji je u planine krenuo još od rane mladosti baveći se planinarenjem cijeli svoj život do poznih godina. Drago je bio iskusan planinar – gorski spasavalac, alpinista i turni skijaš. Vječiti zaljubljenik u prirodu i planine, putopisac, autor je i koautor nekoliko planinarskih publikacija i vodiča. Urednik i ujedno voditelj nekoliko popularnih radio emisija koje su motivirale mnoge ljude da se i oni počnu baviti planinarenjem.
Jedan je od osnivača Gorske službe spasavanja stanice Sarajevo i njen prvi načelnik, gdje je na ovoj funkciji proveo nepekidno punih 16 godina. Njegova uloga i njegov rad u organizovanju XIV zimskih olimpijskih igara ″Sarajevo ′84″ bile su od ključnog značaja za uspjeh ove sportske manifestacije – bio je tada na visokoj funkciji direktora sporta. Drago je bio poznat kao izvanredan planinarski pedagog i učitelj mnogim  generacijama bh. planinara: vodio bezbrojne tečajeve GSS-a, škole planinarstva i skijanja, tečajeve iz orijentacije u prirodi. Posebnu je pažnju posvetio u radu s mladima, i mnogi ga smatraju svojim prvim planinarskim učiteljem. Zahvaljujući Draginom entuzijazmu u decembru 1992. godine u hotelu „Holiday Inn“ u tada opkoljenom Sarajevu održana je svečana proslava 100. godišnjice organizovanog planinarstva u BiH (1892. – 1992.).
Drago Bozja je odlikovan najvišim planinarskim priznanjima – Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine i Planinarskog saveza Jugoslavije. Nosilac je značke GSS-a, instruktor GSS-a i značke alpinista PSBiH.

Prokoško jezero na Vranici

Legenda o postanku Prokoškog jezera na Vranici kaže kako ćobanice i ćobani iz ljetnih stanova ništa ne peru u jezeru, ni rublje ni suđe. Među njima postoji predanje da jezero nije bilo tamo gdje je sada već u drugoj uvali, kroz koju sada teče potok Jezernica. Nekakva žena pošla na to prijašnje jezero, da opere dječije pelene. Ali, tek što je smočila pelene, jezero se uzburka i stvore se veliki valovi koji krenuše prema njoj. Ona u strahu počne bježati, a sva voda iz jezere se izlila i krenula za njom. Tada joj neko doviknu da baci sa sebe maramu i da stane. Ona to učini. Na onu stranu gdje je bacila maramu sva voda se slila i danas tu stoji. Po tom predanju u jezeru se ni dan danas niti pere niti se u njega što prosipa što je nečisto.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prokoško jezero se nalazi u središnjem području planine Vranice. Leži u širokoj kotlini, okružene s jedne strane vrhovima visokim preko 2000 metara nadmorske visine. Jedno je od najvećih i najljepših jezera u planinama Bosne i Hercegovine. Ledničkog je porijekla. Ovalnog je oblika, dugo je 430, široko 190 i duboko 13 metra. Napaja se iz lednika, podjezerskih i okolnih izvora i nekoliko potoka. Poribljeno je kalifornijskom pastrmkom. U jezeru živi vodeni gušter (Triton alpestris), endemični vodozemac. U okolini jezera raste planinska orhideja (Orchis bosniaca). A u barskoj vegetaciji – šaši, povremeno boravi divlja patka (Anas bosha). Jezero je proglašeno spomenikom prirode. Jedno je od najugroženijih naših planinskih jezera. Negativni fizičkogeografski procesi i veliki broj stočarskih koliba i vikendica izgrađenih posljednje decenije na jugozapadnoj jezerskoj slivnoj strani (najbogatijom pritočnim vodama) pridonijeli su stvaranju većeg sistema močvarne i barske vegetacije. Jedna trećina jezera već je dobro zamočvarena i ako se ne poduzmu sanacioni radovi u cilju zaštite u dogledno vrijeme mu prijeti nestanak. Ovom treba pridodati i regresivnu eroziju koja se odvija po uzdužnom profilu jezerske otoke koja zahvata sve veće količine jezerske vode. Procesu su pogodovali zahvati prilikom izgradnje šumskog puta kojim je presječena jezerska otoka.
Na obali jugoistočne strane jezera okružene rijetkom šumom smrče i klekovinom bora obnavlja se planinarski dom, na temeljima starog doma koji je izgorio u požaru 1983. godine. 

Do Prokoškog jezera se može prići automobilom pravcem: Fojnica – Tovarište – Jezernica – Vlaška ravan – Hrid – Prokoško jezero (oko 22 km, od toga 18 km makadama). Od jezera se mogu napraviti usponi na mnoge visoke vrhove: Nadkrstac (2110 m/nv) – najviši vrh Vranice, Međukrstac 2105 m/nv, Krstac (2069 m/nv), Devetaci (2004 m/nv), Rosinj (2059 m/nv), Bijela Gromilica (2072 m/nv), Loćika (2107 m/nv), Treskavica (2023 m/nv), Ćoso 1864 m/nv i Stražica 1806 m/nv. Uspon na bilo koji od gore navedenih vrhova traje oko 2 – 3 sata hoda, srednje težine, tehnički nezahtjevnim markiranim planinarskim stazama. Vranica je najveća planina po površini u BiH i na petom je mjestu po nadmorskoj visini.
Prokoško jezero je proglašeno spomenikom prirode Bosne i Hercegovine.

Naslovna slika: Vranica, Prokoško jezero (1636 m/nv)

Obilježja na vrhovima planina u BiH

Koliko je obilježja postavljeno na vrhovima planina u Bosni i Hercegovini po nacionalo-državno-religijskom osnovu prvenstveno u cilju da se da do znanja ko “posjeduje” teritorij? Ako analiziramo motive “zapišavanja revira”, vidjet ćemo da u suštini ne postoji opravdanje za narušavanje toliko dragocjenog izvornog stanja, čitaj: nakaženje.
Prilog posvećen Magliću, Lebršniku, Babi, Jahorini, Bjelašnici, Treskavici, Čvrsnici, Prenju, Veležu, Čabulji, Klekovači, Vitorogu, Raduši, Vlašiću, Zelengori, Leliji… i bezbrojnim vrhovima čije je izvorno stanje trajno izgubljeno…

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Prenj, vrh Lupoglav (2102 mnv), obilježen željeznim jarbolom sa zastavom BiH

Vrhovi planina u Bosni i Hercegovini najčešće su obilježeni kamenim kupama i betonskim trigonometrijskim stupovima. Osim ovoga mnoga planinarska društva ili pojedinci postavljaju svoja obilježja na vrhovima planina. Uobičajena obilježja su table sa nazivom vrha i nadmorskom visinom, sveska i žig/pečat. Na prvoj stranici sveske stoji naziv planinarskog društva (grupe ili pojedinca) koje je izvršilo markiranje staze i postavilo obilježje na vrhu planine. Ostale stranice služe posjetiocima da uz svoje ime upišu datum uspona, pravac pristupa na vrh, pravac silaska s vrha, utiske s uspona i kakvi su bili vremenski uvjeti. Žig/pečat služi da ga mogu posjetioci za uspomenu otisnuti u svoju planinarsku knjižicu.

Maglić (2386 m/nv) – najviši vrh Bosne i Hercegovine, obilježen željeznim jarbolom sa zastavom Republike Srpske

Osim obilježavanja najvišeg vrha planine, postavljaju se ista ovakva obilježja i na drugim nižim vrhovima koji zbog svoje ljepote ili zahtjevnog pristupa plijene pažnju planinarima. Često su ovi vrhovi ujedno i kontrolne tačke planinarskih transverzalnih puteva. Na tablama pored naziva i nadmorske visine vrha stoji i broj kontrolne tačke, na primjer: Mala Klekovača 1761 m/nv, KT-9.

Prenj, vrh Zelena glava (2103 m/nv), obilježen spomen pločom i upisnom kutijom

U posljednje dvije decenije na nekim vrhovima postavljena su raznolika obilježja koja ne pripadaju planini i planinarstvu a među njima su i religijska obilježja. Križevi/krstovi su postavljeni na vrhovima sedam planina: Čabulja – Velika Vlajna (1776 m/nv), Kamešnica – Konj (1856 m/nv), Vlašić – Ravne 1775 m/nv, Baba – Đed (1735 m/nv), Treskavica – Veliki Treskač (1969 m/nv), Lelija – Velika Lelija (2032 m/nv) i Zelengora – Bregoč (2014 m/nv). Ako se religijska obilježja bez ikakvog razloga postave izvan svetih mjesta kao što su bogomolje i groblja onda ona gube svoj smisao i vrijednost, a kod pripadnika druge konfesije izazivaju neugodan osjećaj pa čak i ljutnju tim činom.  

Čabulja, vrh Velika Vlajna (1776 m/nv), obilježen željeznim križem/krstom i upisnom kutijom

Trenutna situacija zbog svega navedenog je krajnje zabrinjavajuća. Na fotografijama u prilogu mogu se vidjeti raznolika obilježja koja su postavljena proteklih godina na vrhovima planina u BiH. Estete bi sigurno našle zamjerku jer je narušen prirodan izgled vrha! Drugi bi se upitali zašto i čemu služe ova obilježja na vrhovima planina?  

Budoželjska planina, vrh Budoželj (1254 m/nv), obilježen rudarskim simbolima

Zanimljivo je spomenuti tajanstveni nestanak žiga/pečata koji treba da stoji u upisnoj kutiji. Među planinarima prije minulog rata vladalo je mišljenje da žig/pečat uzimaju čobani kao jednu vrstu vrijednog suvenira. Danas u našim planinama rijetko se mogu sresti čobani, a žigovi/pečati i dalje nestaju iz upisnih kutija!?

Trebević, vrh Sofe (1629 m/nv), obilježen amblemom i zastavom PD „Trebević“ Istočno Sarajevo

Malo svjetlosti je unijela grupa planinara entuzijasta koja je 2017. godine pokrenula jedinstvenu akciju na obilježavanju vrhova kamenim pločama na kojima stoji samo naziv i nadmorska visina vrha. Na ovakav način do sada je obilježno 26 vrhova u našim planinama. Više o ovom idejnom projektu čija je realizacija u tijeku biće riječi ovdje na blogu u narednom periodu uz opis akcija sa mnogobrojnim ilustracijama.

Prenj, vrh Osobac (2024 m/nv), nedavno postavljeno novo obilježje, kamena ploča sa nazivom i nadmorskom visinom vrha

Trenutno među planinarima ne postoji jedinstveni stav o načinu i izgledu obilježja na vrhovima naših planina. U narednom periodu Planinarski savez BiH bilježi vrijedan jubilej 130 godina planinarstva u Bosni i Hercegovini (1892. – 2022.) i bilo bi lijepo i korisno da planinarska društava pokrenu radne akcije na obilježavanju vrhova. Osim izgleda obilježja, prije svega treba posvetiti pažnju da akcije proteknu u skladu s principima nenarušavanja i neoštećivanja planinskog prostora, iz tog razloga na vrhovima planina ne treba postavljati nacionala, državna i religijska obilježja. Na ovo nas obavezuje i drevni običaj obilježavanja vrhova koji se kod nas održao do danas – kamena hrpa (kupa, piramida).





Visočica, Vito (1960 m/nv)




Velež, Botin (1965 m/nv) 




Cincar, Cincar (2006 m/nv)




Bjelašnica, Obalj (1896 m/nv)




Lelija, V. Lelija (2032 m/nv)




Prenj, Has (1916 m/nv)




Raduša, Idovac (1956 m/nv)




Treskavica, Oblik (1876 m/nv)  




Visočica, Drstva (1808 m/nv)




Bjelašnica, Krvavac (2062 m/nv)




Treskavica, Mala Ćaba (2086 m/nv)

Naslovna slika: Visočica, vrh Kom (1778 m/nv), drevni način obilježavanja vrhova kamenim hrpama (kupa, piramida)