Olimp, vrh Mitikas – “Planina bogova”

Olimp (grč. Όλυμπος) je, prema mitologiji stanovnika antičke Grčke, sveta planina na kojoj su živjeli njihovi bogovi. Skup olimpijskih bogova grčkog Panteona sastojao se od dvanaest božanstava. U hijerarhiji je bio veći broj od ovoga a prema važnosti zastupljeni su sljedeći bogovi: Zeus (vrhovni Bog), Apolon, Ares, Afrodita, Artemida, Atena, Demetra, Dionis, Hefest, Hera, Hermes i Posejdon.
Grci su smatrali da se na vrhu planine nalaze kristalne palače u kojima ovi bogovi žive. Palače su sagradili Titani i Kiklopi, a sve umjetničke predmete i sprave načinio je i iskovao Hefest. Bogovi su uživali u velikoj raskoši i za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana po predanju im je davala besmrtnost.
Grci su svoje bogove zamišljali u ljudskom obličju i s ljudskim osobinama. Od svojih obožavatelja razlikovali su se velikom snagom, ljepotom, vječnošću i sposobnošću liječenja od bilo kakvih rana. U životima Grka, bogovi su imali istaknuto mjesto. Bili su mnogobošci te su vjerovali da bogovi imaju moć direktno utjecati na njihove živote i sudbine. Bogovima se obraćalo kad je trebalo donijeti važne odluke ili kad su ljudi željeli znati što donosi budućnost. Vjerovalo se da bogovima treba udovoljavati pa su se za njih prinosile žrtve i darovi.

Olimp je najviša i najljepša planina Grčke i druga na Balkanskom poluotoku, a nalazi se nedaleko od istočne obale Egejskog mora, na granici regija Tesalije i Makedonije. Najviši vrh Olimpa je Mitikas (grč. Mύτίκaς) koji se nalazi na nadmorskoj visini 2918 m. Ljudska je noga na najvišem tjemenu Mitikasa prvi put kročila 2. augusta 1913. godine, a penjači su bili Grk Christos Kakalos iz Litohora te Švicarci Frederic Boissonas i Daniel Baud-Bovy. Na Olimpu postoji ukupno 46 vrhova viših od 2000 m i 47 viših od 1000 m nadomorske visine. Uz Mitikas planinari se najčešće penju na vrhove: Skala (2882 m), Stefani (2909 m) i Skolio (2912 m).
Olimp je poznat po bogatoj flori sa oko 1500 biljnih vrsta, od čega su 23 endemske. Planina Olimp proglašena je Nacionalnim parkom 1938. godine. Značaj Nacionalnog parka “Olimp“ je prepoznat, ne samo u Grčkoj i Europi, već širom svijeta. Godine 1981., UNESCO mu je dodijelio naziv “Rezervat biosfere“, a Europska zajednica ga je svrstala na listu “Najvažnije oblasti ptica u Europskoj zajednici“. UNESCO je Olimp uvrstio na listu Svjetske baštine 1983. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na putovanje u Bugarsku i Grčku krenuo sam sa ekipom mojih prijatelja radi planinarenja. Putovanje je trajalo od 6. do 12. augusta 2010. godine. U Bugarskoj smo pristupili na najviše vrhove dvije planine: vrh Musala (2925 m/nv) na Rili i vrh Vihren (2914 m/nv) na Pirinu. Nakon toga putovanje smo nastavili u Grčku gdje smo pristupili na Mitikas (2918 m/nv) najviši vrh Olimpa.
O usponu na ova tri najviša vrha Balkanskog poluotoka možete čitati u zapisima iz mojeg planinarskog dnevnika, koje sam objavio u tri nastavka.

10. augusta, ujutru napuštamo Bansko i u mjestu Simitli se priključujemo na magistralni put Sofija – Solun. Put nas vodi dolinom rijeke Strume do graničnog prelaza Kulata. Prije prelaska granice svratili smo na benzinsku pumpu da napunimo rezervoar sa gorivom zbog najavljenog štrajka vozača cisterni u Grčkoj. Začudo u jeku turističke sezone nije bilo gužve na graničnom prelazu i ubrzo nastavljamo s putovanjem. Do Soluna stižemo starim autoputem jer novoizgrađeni nije bio još pušten u saobraćaj.
Solun (grčki: Θεσσαλονίκη) je drugi po veličini grad u Grčkoj i glavni grad regije Središnja Makedonija. Solun je 315. godine pr.n.e. utemeljio Kassandros, kralj Makedonije i nazvao ga po svojoj ženi Thessaloniki, polusestri Aleksandara III Velikog. Grad se rasprostire duž Solunskog zaljeva na oko 17 km i sastoji se od 13 gradskih opština u kojima živi ukupno oko 1 milion stanovnika. Privredno je, industrijsko, trgovačko i kulturno središte, kao i važno prometno mjesto u jugoistočnoj Europi.
Relativan nedostatak spomenika iz antičke prošlosti, Solun uveliko nadoknađuje brojnim crkvama iz ranokršćanskog i bizantskog razdoblja, također i spomenicima iz otomanskog razdoblja, među kojima su neke građevine sefardskih Židova. Mnogi spomenici i građevine su 1988. godine upisani na UNESCO popis Svjetske baštine.
Solun je grad burne povijesti kojeg su mnogi osvajači smatrali svojim: Makedonci, Grci, Rimljani, Bizantici, Mlečani i Turci. Iza sebe su ostavili mnoge povijesne zgrade i spomenike. U Solunu turisti se rijetko zadržavaju duže od jednog dana, uglavnom nakon turističkog obilaska znamenitosti grada svi odjure na poznate grčke plaže. S obzirom da smo planirali noćenje u mjestu Litohoro pod Olimpom, imamo dovoljno vremena za turistički obilazak Soluna. Krenuli smo širokom rivom uz obalu mora i ubrzo stigli do parka gdje se nalazi čuvena Bijela kula koja je vremenom postala simbol grada. Kula je sagrađena u 16. stoljeću i dugo godina je služila kao tvrđava i zatvor. Danas je u kuli smješten muzej grada. Sa vrha kule pruža se prekrasan pogled na šetalište kraj obale mora i središnji dio grada. U blizini kule se nalazi brončani kip slavnog makedonskog vojskovođe Aleksandra III Velikog.
Jedan od najvažnijih povijesnih spomenika u Solunu je Rotonda (ili Rotunda). Ovu cilindričnu strukturu sagradio je 306. godine rimski car (tetrarh) Galerije. Nalazi se u blizini slavoluka podignut u čast njegove pobjede nad Perzijancima. Postoje mišljenja da je Rotonda, možda bila planirana za Galerijev vječni počinak. Car Galerije je umro 311. godine i pokopan je u Felix Romuliani. U 4. stoljeću bizantski car Konstantin I. pretvorio ju je u pravoslavnu crkvu sv. Georgija. U 14. stoljeću Osmanlije su zauzele Solun, a 1590. godine Rotonda je pretvorena u džamiju. Uz zgradu je dodan minaret koji je obnovljen i opstao do danas. Godine 1912. Rotonda je ponovno pretvorena u pravoslavnu crkvu, sve do 1979. godine kada je snažan potres izazvao ozbiljna oštećenja na strukturi. Trenutno je Rotonda obnovljena i radi kao muzej skulptura. Također, u njemu se često održavaju razne izložbe. Za vrijeme naše posjete u Rotondi je bila postavljena izložba starih fotografija balkanskih gradova s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. Centralno mjesto na izložbi zauzimale su fotografije starih mostova snimljenih na području Bosne i Hercegovine u Konjicu, Višegradu, Mostaru, Trebinju i Žepi.
Nakon obilaska znamenitosti Soluna svraćamo u jednu baštu na odlično grčko pivo “Mithos“. Prije nego smo napustili Solun odlazimo u “trbuh“ grada tj. na pijacu gdje se u neopisivoj vrevi trgovaca i kupaca snabdjevamo namirnicama i voćem.
Od Soluna putujemo autoputem u pravcu Atine i nakon ugodne vožnje stižemo u Litohoro. Po dolasku smještamo se u apartmane koje su nam u mjesnom turističkom birou preporučili. Bolje bi bilo da nam nisu preporučili jer noćenje nije bilo baš jeftino, a zauzvrat smo dobili kupatilo bez tople vode, peškira, sapuna, televizora i klima uređaja. Vlasnici hotela i apartmana u Grčkoj primjenjuju stari i oprobani trik pa neobavještenim turistima mimo predhodno dogovorene cijene sobe sve gore navedeno posebno naplaćuju od 5 do 10 eura.
Gradić Litohoro se nalazi u sjeveroistočnom dijelu grčke pokrajine Tesalije. Smješten je u podnožju planine Olimp na 300 m nadmorske visine. Udaljen je oko 5 km od autoputa Solun – Atina (24 km od Katerini, 65 km od Larise, 92 km od Soluna). Na trgu u centru grada je fontana i crkva sa zvonikom. Oko trga se nalaze restorani, taverne te brojne prodavnice suvenira. Litohorno je povijesni grad živopisne makedonske arhitekture, sa uskim kamenim uličicama i brojnim kapelicama. U blizini grada zanimljivi su duboki klanac Litohoro i kanjon rijeke Enipeas. Iz gradića pruža se dobar pogled na planinu Olimp i Egejsko more.

11. augusta ujutro krenuli smo iz Litohora za Prioniu, vozimo se širokom asfaltnom cestom. Prije Prionie skrećemo na odvojku puta za manastir sv. Dionisija Olimpskog. Manastir se nalazi u dubokom klancu na 850 m nadmorske visine i okružen je crnogoričnom šumom. Izgrađen je 1542. godine, a u njegovom osnivanju učestvovao je i ovaj svetac. Posle Božanskog otkrivenja, sv. Dionisije je osnovao i posvetio manastir Svetoj Trojici, ali je ipak kasnije u narodu manastir ostao zapamćen isključivo po imenu njegovog osnivača – svetog Dionisija Olimpskog. U tadašnjoj kapeli ovog manastira je sahranjen, a ostaci njegovog groba i danas postoje.
Godine 1821., manastir je spaljen od strane Osmanlija, a 1878. godine za vrijeme Olimpske pobune bio je sklonište za žene i djecu iz Litohora, da bi ga Njemački nacisti 1943. godine gotovo potpuno uništili eksplozivom, jer je služilo kao utočište grčkim borcima otpora.
U manastiru danas živi nekoliko kaluđera koji osim bogosluženja stignu da hodočasnike i turiste počaste osvježavajućim napitcima pa čak i lubenicom dobro ohlađenom u kamenom koritu manastirske česme. Također kod kaluđera se mogu kupiti crveno vino i rakija travarica upakovani u eksluzivnu ambalažu. Od Litohora do manastira se može doći osim automobilom i pješke markiranom planinarskom stazom kroz klanac rječice Enipeas (5 sati hoda).
Nakon obilaska manastira spuštamo se strmom pješačkom stazom do mostića na brzoj planinskoj rječici a dalje idemo vrletnom stazom iznad desne obale do crkvice smještene na ulazu u pećinu. Od manastira do crkvice stigli smo za pola sata hoda. Smatra se da je sv. Dionisije Olimpski svoje asketske dane provodio upravo ovdje. U pećini kod crkvice nalazi se vrelo za koje u narodu postoji vjerovanje da liječi sve vrste bolesti. Oboljeli najprije treba da se napije vode sa ovog vrela, a poslije da umije lice i ruke ili još najbolje da se okupa ovom vodom.
Nigdje ne žurimo, ljetni je dan dug i imamo dovoljno vremena da se malo opustimo i uživamo u hladu borova i žuboru slapova bistre planinske rječice Enipeas. Kasno popodne napuštamo ovo divno mjesto i krećemo za Prioniu.

Do Prionie stižemo makadamskom cestom (oko 2km) i parkiramo ispred restorana. Prionia se nalazi na 1100 m nadmorske visine, od Litohora je udaljena oko 18 km. Prionia je polazna tačka za pristup u planinarsku kuću “Spilios Agapitos“ / Refuge “A“ (2100 m/nv) do koje je potrebno oko 3 sata hoda. Prije polaska na česmi kod parkinga punimo čuturice vodom za piće. Nema vrela pokraj staze i do pl. kuće trebamo prištediti vodu. Penjemo se dobro utrtom pješačkom stazom na kojoj su rijetke planinarske markacije jer do pl. kuće nema nikakvih raskršća na stazi. Nakon što smo odmakli od Prionie i popeli se na veću nadmorsku visinu više nije bilo vruće. Staza se blago uspinje dugim serpentinama kroz crnogoričnu šumu uz prijatan hlad. Obzirom da je bilo kasno poslijepodne često se mimoilazimo sa planinarima koji silaze u dolinu. Nakon 2 sata hoda pravimo kratku pauzu za predah na vidikovcu sa klupama i divimo se velikim stablima Bosanskog bora (Bosnian Pine) koji je prilično zastupljen na padinama Olimpa. Dalje nastavljamo bez zastajkivanja osim što smo na prilazu pl. kuće propustili desetak konja teško natovarenih drvima za ogrijev u pl. kući.  
Nakon 3 sata hoda stižemo u pl. kuću gdje nas je na recepciji ljubazno dočekala domaćica Marijana Zolota, s kojom obavljamo formalnosti oko prijave za boravak jer smo unaprijed rezervirali noćenje. Smještamo stvari u sobu i konstatujemo da nam uopšte nisu trebale vreće za spavanje koje smo ponijeli u ruksaku, dovoljno je bilo ponijeti dvije plahte za posteljinu. Soba u kojoj smo se smjestili nalazi se u potkrovlju i u njoj može da spava 30 ljudi. Nakon smještaja odlazimo na terasu ispred doma sa koje se kao na dlanu vidi gradić Litohoro, a u daljini beskrajno plavetnilo Egejskog mora. U predvečerje odlazimo u kraću šetnju pl. stazom iznad doma i nakon pola sata hoda stižemo do vidikovca sa kamenom klupom.
Sa vidikovca  se pruža dobar pogled na vrhove Olimpa za koji su stari Grci vjerovali da je dom dvanaest bogova Panteona. Osim po snažnoj vezi s drevnom grčkom mitologijom i prirodnim ljepotama, Olimp je, poznat zbog važnih ekoloških karakteristika. Iz tog razloga već 1938. godine Olimp je, proglašen za prvi Nacionalni park u Grčkoj. Park se prostire na 23.841 ha i strogo zaštićenom zonom od 4.000 ha. Na području parka se provodi poseban režim zaštite za očuvanje flore, faune i prirodnog pejzaža.
Značaj Nacionalnog parka “Olimp“ je, prepoznat ne samo u Grčkoj i Europi, već širom svijeta. Godine 1981., UNESCO mu je dodijelio naziv “Rezervat biosfere“, a Europska zajednica ga je svrstala na listu “Najvažnije oblasti ptica u Europskoj zajednici“. UNESCO je Olimp uvrstio na listu Svjetske baštine 1983. godine.
Olimp je najviša planina u Grčkoj, a njen najviši vrh Mitikas (2918 m) što na grčkom znači “nos” je ujedno i drugi najviši vrh na Balkanu. Na Olimpu ima 46 vrhova viših od 2000 m nadmorske visine, a među njima se svojom nadmorskom visinom ističu vrhovi: Skolio (2912 m), Stefani (2909 m) i Skala (2882 m).
Klima na Olimpu u ljetnim mjesecima je zbog blizine mora gotovo mediteranska, u višim predjelima tokom popodneva mogući su jaki pljuskovi kiše, tuča i grmljavina. Od novembra do maja planina je zatrpana snijegom i u tom periodu Olimp poprima gotovo alpske karakteristike. Na planini je nekoliko pl. kuća i skloništa, a sve planinarske staze koje vode na najviše vrhove su dobro markirane. 

12. augusta, rano ujutro krećemo na vrhove Olimpa. Naš plan uspona je ambiciozan i trebamo u jednom danu da pristupimo na tri vrha: Skala, Mitikas i Skolio i da se nakon toga spustimo u Prioniu. U dobroj smo kondiciji i gorimo od želje da plan ispunimo u cjelosti. Na pl. stazi kod “druge klupe“ zaobilazimo veliku grupu planinara iz Francuske koja je prije nas krenula jakim tempom. Ubrzo su posustali i počeli zaostajati za nama. Po izlasku iz šume dočekuje nas visokogorska golet i po prvi put jasno vidimo naš pravac pristupa na Mitikas. Dok u tišini posmatramo markantne vrhove Olimpa ispred nas su pretrčale dvije divokoze. Iznenadile su nas svojom pojavom ali sam ipak uspio da ih fotografišem. Veće divlje životinje koje se mogu vidjeti na Olimpu su vukovi, šakali, divlje mačke, lisice, jeleni i divokoze. U zaštićenom području NP “Olimp” živi više od hiljadu vrsta ptica, uključujući i rijetke i ugrožene vrste djetlića i zlatnog orla. Planina Olimp je poznata i po brojnim vrstama leptira.
Od pl. kuće iz koje smo krenuli na uspon do vrha Skala stigli smo za oko 2 sata hoda. Na vrhu smo napravili kratku pauzu za razgledanje i fotografisanje. Nakon predaha i osvježenja voćem  nastavljamo ka Mitikasu. Od Skale (2282 m) treba se spustiti oko stotinjak metara niže i onda nastaviti sa priječenjem grebena ka Mitikasu. Na silasku potrebna je maksimalna koncentracija jer u slučaju pokliznuća pad sa strmog grebena vodi direktno u ambis. Čudimo se da ovdje nije postavljeno osiguranje sa sajlom i klinovima, što bi mnogima bilo od pomoći radi sigurnosti pri savlađivanju grebena posebno u slučaju ako je stijena vlažna od kiše ili poledice. Nakon priječenja grebena uslijedio je uspon po glatkim isturenim policama u strmom stjenovitom kuloaru. Po izlasku iz kuloara čekao nas je još jedan zahtjevan uspon preko jako isturene stijene na kojoj je radi osiguranja postavljena sajla sa klinovima. Savladali smo i ovu posljednju prepreku na usponu i konačno pristupili na vrh Mitikas. Od Skale do Mitikasa stigli smo za oko 1 sat hoda.
Na najvišem tjemenu vrha stoji triangulacijski betonski stup sa upisnom kutijom i željezni jarbol sa zastavom Grčke. Sa vrha pruža se dobar pogled na mnoge vrhove Olimpa, a u pravcu Litohora na horizontu vidi se Egejsko more. Bio je ovo neuobičajen prizor posebno za nas planinare koji živimo u kontinentalnom dijelu Europe. Na vrhu osim nas nije bilo drugih planinara i zbog toga smo se duže vremena zadržali da uživamo u tišini i razgledanju okoline. Nakon fotografisanja i upisa u knjigu posjetilaca napuštamo vrh i sa oprezom se spuštamo niz stjenoviti kuloar po isturenim glatkim policama.
Po izlasku iz kuloara priječimo greben ka Skali, koji smo već jednom savladali na usponu ka Mitikasu. Od Skale dalje nastavljamo grebenom na vrh Skolio (2912 m) na koji smo pristupila za manje od 1 sat hoda. Vrijeme nas je dobro poslužilo, bilo je sunčano i malo prohladno ali bez vjetra. Popodne na sjeverenoj strani Olimpa magla se digla iz doline, ali nije uspjela preći preko vršnog grebena. Zadovoljni današnjim usponima napuštamo vrhove Olimpa i za oko 2 sata hoda stižemo u pl. kuću “Spilios Agapitos“. Nakon kraće pauze za predah i osvježenja nastavljamo sa silaskom u Prioniu gdje stižemo u 18:00 h. Na povratku svraćamo u ljetovalište Paralija na kupanje u moru. Istu večer napuštamo Grčku i noćimo u Gevgeliji.
Sutradan putovanje nastavljamo preko Makedonije i Srbije. U Sarajevo stižemo u 19:00 h. Na putu smo proveli ukupno 8 dana, prešli automobilom 2270 km i pristupili na 6 vrhova od kojih su 4 najviši na Balkanskom poluotoku.

Naslovna slika: Olimp, vrh Mitikas (2918 m/nv)   

Blagajska tekija na Buni

Za Blagajsku tekiju na Buni vežu se dvije legende. Prema prvoj legendi, koju narod priča u Blagaju, za vrijeme vladavine Osmanlija, pred sami sumrak jašući na bijelom konju kroz čaršiju je prošao starac duge sijede brade, odjeven u zelenoj odori i sarukom (šalom) na glavi. Otišao je prema vrelu Bune. Ljudi su upravo tada klanjali akšam namaz (večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaji za goste) blagajskih begova Velagića. Buna je nadošla tako da starac nije mogao preći preko vode, a na drugoj strani rijeke obala je poprilično strma da je nemoguće, na konju proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je “dobri” (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno iščezao). U znak poštovanja prema njemu na vrelu Bune mu podigoše turbe i tekiju.
Druga legenda kaže da je u pećini na vrelu Bune živio strašan krilati zmaj, kome je narod svake godine morao izručiti kao dar jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na Maricu, mladu i lijepu kćer moćnog vlastelina Herceg Stjepana Vukčića Kosače. Iz njegove tvrđave smještene na vrhu litice, iznad vrela Bune, vodio je tajni podzemni prolaz sve do jedne veće stjenovite izbočine na sredini litice na kojoj se Marica zaustavila izložena nemilosti zmaja. U Blagaj je upravo bio došao iz Sirije pobožni derviš Salih. Pri pogledu na djevojku koja je bila u smrtnoj opasnosti Salih se za njen spas pomolio Bogu i istog trena dobio takvu nadljudsku snagu i hrabrost da je strašnom zmaju uzmogao istrgnuti dragocjeni plijen.
Salih se u borbi na život ili smrt svim silama odupirao napadima strašnog zmaja koji je svojim repom udarao i odvaljivao teške blokove strmene litice, dok najzad pod udarcima britke sablje damasklije i oštrog ubojitog koplja nije izdahnuo. Iz zahvalnosti dade Herceg Stjepan hrabrom dervišu svoju kćer za ženu i sagradi mu tekiju na mjestu gdje je zmaja pobijedio. Narod ga je poštovao kao sveca. Živio je kao šejh s Maricom u tekiji na Buni sve do svog blaženog kraja.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Blagajsku tekiju na Buni izgradili su derviši početkom 15. stoljeća. Kasnije, polovicom 17. stoljeća na mjestu gdje je bila stara tekija izgrađena je nova zgrada tekije. Poznati turski putopisac Evlija Čelebija (1611. – 1682. god.) u svojim zapisima spominje dervišku tekiju na Buni. Današnja zgrada tekije potječe iz 1851. godine, a podigao je Omer-paša Latas, na molbu tadašnjeg šejha ove tekije Ačik-paše.
Zgrada Tekije je nekoliko puta stradala. Bivala je oštećena zbog odrona stijena i koščela iznad samog vrela Bune, pa je i više puta obnavljana. Tekijski kompleks nalazi se na desnoj obali Bune i sastoji se od: turbeta (Sari-Saltuka i šejha Ačik-paše), soba za ibadet, musafirhane, kuhinje, hamama, avlije i abdesthane.
Tekija je kroz minula stoljeća pripadala raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.
Blagajska tekija na Buni proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2003. godine.

Vrelo Bune je slikovito i mistično mjesto. Majka Prirode je ovdje stvorila snažno vrelo koje izbija iz pećine i namah nastaje rijeka Buna, a ljudi su pokraj vrela podigli dervišku tekiju, jednu od najljepših zgrada iz Osmanskog perioda.
Rijeka Buna izvire na nadmorskoj visini 40 m, dugačaka je oko 9 km i na svom kratkom putu od izvora do ušća u Neretvu ima dvije pritoke: rijeku Bunicu i potok Posrt. Smatra se da je vrelo Bune po kapacitetu vode jedno od najvećih u Europi s protokom od 43 m³/s, a vrelo Bunice jedno je od najdubljih.
Rijeka Bunica također je kratkog toka, dugačka je oko 6 km. Buna i Bunica bogate su pastrmkom i jeguljom (u donjem toku). U blizini vrela Bune rastu samonikla stabla smokve i divljeg šipurka (nar), nizvodno do ušća u Neretvu uzagaja se povrće i voće te vinova loza.

Blagaj je mala varoš u Hercegovini u kojoj se nalaze mnogi povijesni objekti. Blagaj je smješten jugoistočno od Mostara (oko 12 km) na nadmorskoj visini 57 m. Na turističkoj mapi Blagaj je svrstan među najpoznatijim destinacijama koje vrijedi posjetiti u Bosni i Hercegovini. 
Blagaj je za vrijeme vladavine Osmanlija u Bosni (1463. – 1878. god.) bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je u maju 2005. godine odluku o proglašenju povijesnog gradskog područja Blagaja nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Povijesno gradsko područje obuhvata mnoge znamenite objekte: Stari grad Blagaj (tvrđava Stjepan-grad), Karađoz-begov hamam, Karađoz-begov most na Buni, Tekija na vrelu Bune, Careva džamija (džamija Sultana Sulejmana II Zakonodavca), ostaci Kolakovića kuća, stambeni kompleks begovske obitelji Velagić i dr.    

Naslovna slika: Blagajska tekija na Buni

Bohinjsko jezero – “Dragulj Gorenjske”

Bohinjsko jezero nalazi se na sjeverozapadu Slovenije u regiji Gorenjska. Smješteno je na 526 metara nadmorske visine u Bohinju, dubokoj kotlini na južnoj strani Julijskih Alpa. Jezero je ledenjačko-tektonskog porijekla. Hidrološki pripada slivu Crnog mora. Glavni pritok jezera je rijeka Savica. Više od trećine vode teče u jezero iz podzemnih krških izvora ispod površine jezera na sjevernoj strani jezera. Iz Bohinjskog jezera istječe rječica Jezernica i nakon stotinjak metara se spaja s potokom Mostnica iz doline Voj, i tvore Savu Bohinjku. Spajanjem rijeka Save Bohinjke i Save Dolinke u blizini Lancova u Sloveniji nastaje moćna rijeka Sava.
Dimenzije Bohinjskog jezera: dužina po dijagonali 4.350 m, najveća širina (S-J) 1.250 m, najveća dubina 45 m, količina vode 92,5 milijuna m³, površina 318 ha, dužina jezerske obale: 11.350 m.
Ljeti se temperatura jezera diže na ugodnih 22 º C, a zimi jezero se smrzava. U slučaju jake kiše, visina jezera raste za 2 – 3 m. Bogatstvo jezera predstavlja 65 vrsta algi, 8 vrsta mekušaca i 5 vrsta riba.
Bohinjsko jezero je prirodna znamenitost i stavljeno je pod zaštitu u sklopu Triglavskog narodnog parka (od 1981. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Bohinjsko jezero

Bohinjsko jezero je najveće prirodno jezero u Sloveniji. Jezero je pogodno za sve vrste vodenih sportova – plivanje, veslanje, jedrenje, surfanje, vožnje sa kajakom ili kanuom, ribolov, ronjenje i zimi klizanje na ledu. Ostale aktivne opcije uključuju šetnju pješačkim stazama pokraj obale jezera i planinarenje u Triglavskom narodnom parku. Razgledanje jezera turističkim brodom ili čamcem je svakako prilika koju ne treba propustiti da bi se upoznala sva ljepota krajolika. Za one koji više vole pješačiti mogu krenuti u obilazak jezera kružnom stazom dužine oko 12 km (3,5 sata hoda). Na stazu se može pristupiti iz tri naseljena mjesta: Ukanc, Stara Fužina ili Ribčev Laz.  

Posjeta Bohinjskom jezeru može biti kao jednodnevni izlet, ali najbolje je planirati dvodnevni izlet i obići zanimljiva mjesta, koja vrijedi vidjeti. Bohinjsko jezero nalazi se u blizini Bledskog jezera, i do njega se dolazi iz smjera Ljubljane autocestom A2 / E61, na izlazu br. 3 nastaviti ka Lešću / Bledu. Bohinjsko jezero je udaljeno 30 km od tog izlaza. Dalje slijediti prometne putokaze do grada Bled, zatim nastaviti prema Bohinjskoj Bistrici i Bohinjskom jezeru.

Od Bohinjskog jezera mogu se napraviti atraktivni izleti do vidikovca na slapu Savice i do vidikovca na Vogelu.

Vidikovac na slapu Savice

Slap Savice je spomenik prirode pod zaštitom u sklopu Triglavskog narodnog parka. Polazna tačka je kod planinskog doma “Savica” (653 m/nv) do kojeg se stiže automobilom od Bohinjskog jezera (oko 4 km). Ispred doma je parkiralište. Od pl. doma do vidikovca smještenog u podnožju slapa stiže se za svega 20 minuta ugodne šetnje pješačkom stazom na kojoj je uklesano ukupno 553  kamenih stepenica. Slap Savice izbija iz stijene na 736 metara nadmorske visine, visok je 78 metara, slijeva se podzemnim kanalima iz Crnog jezera – jedno od mnogih iz poznate Doline Triglavskih jezera.

Vidikovac na Vogelu

Vogel je jedno od najpoznatijih slovenskih skijališta. Polazna tačka je donja stanica žičare koja se nalazi kod mjesta Ukanc. Do vidikovca se stiže za svega 7 minuta vožnje stajaćom gondolom. Sa vidikovca smještenog na 1535 metara nadmorske visine pruža se dobar pogled na cijelo Bohinjsko jezero i jedan dio Triglavskog narodnog parka.

Naslovna slika: Julijske Alpe, Bohinjsko jezero (526 m/nv)

Brač – najviši otok na Jadranu

Posjetite li otok Brač, svakako se uputite i na Vidovu goru koja je s nadmorskom visinom 778 m najviši vrh Brača i ujedno najviša tačka svih jadranskih otoka. Vidova Gora nalazi se uz južnu obalu otoka, iznad Bola. Ima oblik izduženog krševitog grebena, strma je s južne strane, dok se sa sjeverne postupno pretvara u blago nagnutu kršku visoravan većim dijelom pokrivena oskudnom travom i grmovima mediteranske makije, dok je u području Kneževe ravni pod Vidovom gorom prekrivena šumom endemskog crnog bora.
Ime Vidova Gora upućuje na prastari kult Svantevida, jednog od vrhovnih božanstava starih Slavena. U 13 stoljeću na tjemenu vrha podignuta je kapelica posvećena sv. Vidu, sicilijanskom mučeniku. Kult svetog Vida dovodi u vezu s kristijanizacijom Svantevida. Ostatci ove romaničke kapelice nalaze se stotinjak metara zapadno od vrha. Na samom vrhu nalaze se ostatci ilirske gradine, kameni križ visine 12 m i TV-toranj.
Pješački pristup na Vidovu goru započinje iz Bola markiranom planinarskom stazom mimo crkve Gospe od Karmela. U prvom dijelu staza siječe cestu Gornji Humac – Bol i prolazi kroz opustjeli zaselak Podborje. Iznad pojasa bjelobora i pinija, staza nastavlja kroz vinograde i voćnjake, zatim ulazi u krševitu dragu nad kojom su vrhovi Bukanj i Utinja formirale amfitetar zvan Bolska kruna. Slijedi jači uspon dobro građenom stazom koja se penje serpentinama kroz krševiti teren sve do izlaska na široku zaravan odakle treba nastaviti još desetak minuta laganog hoda do vrha.  
Dužina staze je oko 5,5 km, a uspon traje oko 2 sata hoda. Ako planirate uspon na vrh ovom stazom u ljetnom periodu onda treba krenuti u ranim jutarnjim satima, obvezno koristiti zaštitu od sunca i ponijeti dovoljnje količine vode za piće.
Vrh je dostupan i osobnim vozilima; do njega vodi cestovna prometnica, koja se između Nerežišća i Pražnica odvaja s Državne ceste D113. Od Supetra do Vidove gore stiže se preko Nerežišća asfaltiranom cestom dužine 18 km.
Panorama s Vidove gore nešto je što se ne propušta prilikom posjete otoku Braču. S prostrane stjenovite vršne zaravni na rubu južne padine Vidove gore otvoren je širok vidik od sjevera do jugozapada. U dubini se vidi mjestašce Bol i prelijepa plaža Zlatni Rat, a preko puta sjeverna strana otoka Hvara, poluotok Pelješac, otoci Korčula, Vis i Biševo, sve do otočića Jabuke, a za vedrih dana može se nazrijeti i Monte Gargano na Apeninskom poluotoku. U daljini na kopnu vide se jasno i planine: Mosor (1339 m), Omiška Dinara (864 m), Kamešnica (1856 m), Biokovo (1762 m), Kozjak (779 m), Svilaja (1508 m) i Veliki Troglav (1913 m).  
Osim planinarskog uspona na Vidovu goru vrijedi upoznati i ostale ljepote ovog jedinstvenog otoka, njegovu nedirnutu prirodu, prebogato povijesno i kulturno nasljeđe. Stoga ostajemo nekoliko dana na Braču da možemo posjetiti još neka zanimljiva mjesta: Supetar, Bol, “Zlatni Rat”, Splitsku, Postira, Nerežišće i Pustinju Blaca.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Otok Brač je poznat po plaži Zlatni Rat u blizini Bola koju mnogi smatraju za jednu od najljepših plaža na cijelom Jadranskom moru i malenim slikovitim ribarskim mjestima. Ipak je najpoznatiji po svom bijelom kamenu koji je korišten za mnoga spomen obilježja, skulpture i izgradnju znamenitih građevina kao što je na primjer Dioklecijanova palača u Splitu, predvorje zgrade Ujedinjenih Naroda u New Yorku i dr. Postoji priča da je brački kamen korišten i za izgradnju Bijele kuće u Washingtonu, iako nedostaju nikakvi povijesni podaci koji bi to potvrdili. Vrstan brački kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih gradnji, od starokršćanskog, od renesansnog i baroknog doba do bujnog bračkog 19. stoljeća, kad se na otoku više nego igdje u Dalmaciji njegovao osjećaj za sklad arhitektonskog komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća.  
Do Brača može se stići trajektom ili katamaranom iz dva pravca. Iz Splita polazi trajekt koji putuje 50 minuta do Brača, odnosno do luke u Supetru, najvećem mjestu na sjevernoj strani otoka, dok katamaran putuje 30 minuta do Milne, malog mjesta na zapadnoj strani Brača. Iz Makarske također polazi trajekt koji za 1 sat vožnje uplovljava u mjestu Sumartin. Gotovo sva veća mjesta su povezana javnim autobusnim linijama i taksijem, ipak za obilazak otoka je najbolje koristiti vlastito vozilo.

Brač je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora, administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji. Najveći je otok Dalmacije, s ukupnom površinom od 395 km² je treći otok po veličini na Jadranu. Dug je oko 40 km, a širok prosječno 12 km. Prema sjeveru od kopna je odvojen Bračkim kanalom. Prema zapadu je od otoka Šolte odvojen Splitskim vratima, a prema jugu od otoka Hvara Hvarskim kanalom. Najviši vrh otoka Vidova Gora (778 m/nv) ujedno je i najviši vrh jadranskog arhipelaga.
Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine Brač ima 14.434 stanovnika. Neki podaci pokazuju da je vrhunac naseljenosti zabilježen 1900. godine kad je na otoku živjelo 24.000 ljudi. Najveća naselja na otoku su: Supetar, Bol i Postira.
Brač pripada mediteranskom podneblju sa svim svojim odlikama i karakterizira ga čak 134 dana potpuno vedrog neba (godišnje). Klimatski su karakteristične blage i kišovite zime, suha i vruća ljeta, ali i izrazite razlike predjela uz more i onih iznad 500 metara visine. To je najsunčanije jadransko područje s preko 2700 sunčanih sati u godini. Prosječne temperature mora za ljetnih mjeseci kreću se oko 22°C pa u moru možete potražiti osvježenje za vrelih ljetnih dana.
Biljni pokrov povezan je sa klimom. U vegetaciji dominira hrast česmina (quercus ilex), autohtoni alepski bor i bilobor (Pinus halepensis) koji rastu do 300 metara nadmorske visine, te crni bor (pinus niger, var. Dalmatica) do 400 m.
Na otoku živi (zimuje ili ljetuju), ili na njega slijeće, u prolazu, više od 130 vrsta ptica. Od domaćih životinja koza je od prapovijesti zaštitni znak otoka, kao i ovca. Od sisavaca koji žive u prirodi svojevrsni zaštitni znak Brača je puh (glis glis), sličan velikom mišu, ali sa lijepim krznenim repom. Među zmijama poznat je pepeljasti poskok (vipera ammodytes) s roščićem na nosu i sa dva otrovna zuba, prepoznatljiv i po neprekinutoj tamnoj šari na leđima. Napada samo rijetko, kada se osjeti ugrožen.

Brač kroz povijest

Arheološka istraživanja su potvrdila postojanje ljudskih zajednica na otoku još u paleolitiku (spilja Kopačina između Supetra i Donjeg Humca). Kasnije, u brončanom i željeznom dobu, otok naseljavaju Iliri koji su uglavnom obitavali u unutrašnjosti otoka, a od kojih su sačuvane brojne gradine (najpoznatije su Rat kod Ložišća, Velo Gračišće kod Selaca i Koštilo kod Bola).
Iako je u 4. st. pr. n. e. grčka kolonizacija zahvatila i jadranske otoke i obalu, nema naznake osnivanja grčkih kolonija na Braču. Grci su izgleda bili usputni posjetitelji na otoku i to na mjestu gdje je bila glavna postaja trgovine s Ilirima na Braču – Vičja luka kod Ložišća, gdje su nađeni grčki predmeti. Brač je bio na putu trgovcima koji su iz Isse (otok Vis) plovili prema Saloni (Solin kod Splita), a i onima koji su plovili prema dolini rijeke Po.
Nakon dugih borbi s Delmatima, Rimljani su 9. god. n. e. konačno slomili njihov otpor. Osniva se provincija Dalmacija čiji je glavni grad bila Salona. Vjerojatno zbog njene blizine, na Braču nije osnovano veće naselje, iako se dokazi rimske prisutnosti nalaze po cijelom otoku (villae rusticae, cisterne, pojila za stoku, tijesci za vino i ulje, sarkofazi, ostaci pristaništa – Splitska, Bol, uvala Lovrečina). Nakon što su Salonu razorili Avari i Slaveni, Brač postaje utočište salonitanskim prebjezima, a nedugo nakon toga i Slaveni počinju naseljavati otok.
U 12. stoljeću Hrvatska je s dalmatinskim gradovima pripojena Ugarskoj, ali Brač još dugo zadržava političku samostalnost. Od 1268. do 1357. godine Bračani su priznavali mletačku vlast, a zatim ugarsko-hrvatsku, zadržavajući uvijek svoju komunalnu samoupravu i stare povlastice. Godine 1420. započinje dugotrajna mletačka uprava cijelom Dalmacijom s iznimkom Dubrovačke republike.
Do 13. stoljeća bračka se samouprava razvila do komunalne uprave s vlastitom organizacijom, upravnim službama i propisima. Na čelu komune stajao je knez koji se ranije birao medu otočkim plemićima, a kasnije ga je slala Venecija. Sjedište komune bilo je u Nerežišćima. Mletačka vladavina na Braču trajala je gotovo četiri stoljeća, od 1420. – 1797. godine.
Nakon pada Bosne 1463. godine stanovništvo bježi u Dalmaciju, a mnogi dalje na otoke, osobito na Brač. Tada dolazi do premještanja bračkih naselja iz unutrašnjosti na obalu otoka.
Francuska uprava na otoku Braču (1805. – 1813. god.) uslijedila je nakon sloma Mletačke Republike 1797. godine i trajala je sve do Napoleonova sloma 1813. godine. Bečkim kongresom 1814. godine Brač i cijela Dalmacija pripali su Austriji. Austo-ugarska uprava je 1827. godine premjestila glavnu upravnu ulogu iz Nerežišća na Supetar.
U 18. stoljeću razvijaju se bračka obalna naselja u male gradove. Rasadišta pismenosti i kulture bili su samostanima u Povljima, Pučišćima, Sumartinu, Bolu i u pustinjačkim naseljima u Blacama, Dračevoj luci i dr. Život se gradio na stočarstvu, maslinarstvu, vinogradarstvu i ribarstvu. Na otoku je bilo više od 500.00 maslina i više od 10.000 hektara vinograda. No, bolesti vinove loze, peronospora i filoksera koje su zahvatile dalmatinske vinograde i Prvi svjetski rat prislili su brojne Bračane na iseljavanje s otoka u Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku.
U proljeće 1941. godine Brač je okupirala talijanska vojska. Sljedeće godine organizirani su u svim mjestima narodnooslobodilački odbori i poduzimaju se borbene akcije protiv okupatora. Talijani zbog toga uhićuju i strijeljaju stanovništvo i spaljuju mnoga naselja. Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. godine narod razoružava talijansku vojsku i oslobađa otok nekoliko mjeseci, do dolaska ustaške vojske (u oktobru). U januaru 1944. godine dolazi do njemačke okupacije. U junu 1944. godine započinje desant s Visa na Brač, na kojemu je smješteno 1.800 njemačkih vojnika. Do 18. jula 1944. godine osvojen je i oslobođen cijeli otok Brač.
Nakon rata u Hrvatskoj (1991. – 1995. god.), otok Brač se uključuje u Splitsko-dalmatinsku županiju, a administrativno je podijeljen na grad Supetar i općine Milna, Sutivan, Nerežišča, Postira, Bol, Pučišća i Selca.

Ime otoka

Pretpostavlja se da Brač nosi drevno ilirsko ime prema jelenu (ilirski: brentos – jelen), kultnoj životinji njegovih prapovijesnih žitelja. Grci su otoku dali ime Elaphus također po jelenu (grčki: elaphos – jelen). Prema drevnoj predaji trojanski je junak Antenor (utemeljitelj Padove i Korčule) došao nakon pada Troje iz grčke Ambracie na otok Brač te u kopnenom dijelu otoka izgradio naselje Škrip.

Supetar se nalazi na sjevernoj strani otoka Brača. Iz luke u Supetru polazi glavnina trajekta i brzih brodova koji Brač povezuje s kopnom. Prema posljednjem popisu ima 3.326 stanovnika. Navjeće je naselje i jedino na otoku koje ima status grada. Naziv naselja izveden je od imena sv. Petra.
Već odavno je omiljeno ljetovalište zbog svojih prelijepih  i dugih plaža, obrubljenih borovom šumom. Plaže u Supetru su stjenovite, šljunčane, a na nekim se plažama u moru nalazi pijesak.
Ljubitelji povijesnih znamenitosti mogu posjetiti i razgledati župnu crkvu Navještenja Marijina (18. st.) sagrađenu na ostacima starokršćanske crkve. Pokraj crkve se nalazi Leroj (zvonik sa satom) i crkveni muzej, kip sv. Viktora (na ulazu u crkveni muzej), kip Majke Tereze (na ulazu u crkveno dvorište), ranokršćanske mozaike iz 6.st. (pored crkve). Također je zanimljiva posjeta mauzoleju obitelji Petrinović, napravljen od bijelog bračkog kamena u neobizantinskom stilu koji se nalazi na groblju iznad Supetra.

Bol se nalazi na južnoj strani otoka Brača. Nakon Supetra najveće je naselje, ima 1.671 stanovnika. Najstarije je naselje na Bračkoj obali. Naziv naselja izveden je od latinske riječi vallum (“ukop”, “zemljani bedem”). Bol se prvi put spominje kao lokalitet 1184. godine u Povaljskoj listini načinjenoj u zgradi tzv. Biskupije (dominikanski samostan). Kao naselje Bol se prvi put spominje 1475. godine u darovnici kojom knez Zacharia daruje poluotok Glavicu Dominikancima.
U blizini Bola nalazi se “Zlatni Rat” jedna od najljepših plaža na Jadranskom moru Zaljubljenici u povijesne znamenitosti mogu vidjeti rimske nadgrobne stele i reljefe, starokršćanske sarkofage, predromaničku crkvu sv. Ivana i Tudora, renesansnu baroknu palaču, biskupsku rezidenciju i crkvu Gospe od Milosti.
Nad Bolom se strmo uzdiže planinski vijenac Bolska kruna, utvrđeni Koštilo, s ilirskom gradinom, i Vidova Gora (778 m/nv), najviši vrh otoka Brača i ujedno najviši vrh jadranskog arhipelaga. Iz Bola može se pristupiti na Vidovu goru markiranom planinarskom stazom ili automobilom.

“Zlatni Rat” (Dugi ili Velji Rat) u blizini Bola mnogi smatraju za jednu od najljepših plaža na Jadranskom moru. Zbog svog duguljastog i često promjenjivog oblika nalik na jezik, jedan je od najčešće korištenih motiva u turističkoj promociji Brača. Iako po danu zna biti velikih gužvi, ne treba propustite  jedinstvenu priliku i okupati se u bistroj morskoj vodi i uživati u sunčanju na ovoj plaži finog šljunka. Poseban ugođaje je prije zalaska sunca kada na plaži bude znatno manje ljudi.

Splitska se nalazi na sjevernoj obali otoka Brača, 7 km istočno od Supetra. Ovo malo priobalno mjesto prema posljednjem popisu ima 398 stanovnika. U 13. stoljeću naselje razaraju omiški gusari, a ponovo je obnovljenoa tek u 16. stoljeću kada dolazi do velikog privrednog razvoja u kojem su znatnu ulogu imali poljodjelstvo, maslinarstvo i vinogradarstvo. Danas sve se više razvija turizam zahvaljujući lijepim plažama u uvalama Splitska i Zastup, okruženim borovom šumom. Splitska je kroz stoljeća bila poznata kao idealno odredište za odmor o čemu svjedoče brojni ljetnikovci. Najpoznatiji od njih su Cerinićev dvorac te dva nastala na početku 20. stoljeća – Finkin dvor i Vila Ilirija.
U povijesti o nastanku mjesta Splitska se spominje kao značajna antička luka u koju je pristao trojanski junak Antenor te u kopnenom dijelu otoka izgradio naselje Škrip. Primorski lučki položaj te bračka tradicija kamenarstva i u drugim povijesnim razdobljima obilježili su život ovog mjesta. Splitska je ostala zabilježena kao luka iz koje se izvozio kamen za gradnju palače rimskog cara Dioklecijana u Splitu i po tome je ovo mjesto dobilo svoje ime Splitska. U neposrednoj blizini Splitske, u kamenolomima Rasohe može se i danas vidjeti reljef Herkula uklesan u stijeni, djelo jednog od Dioklecijanovih klesara. Kameni blokovi spuštali su se rampom do luke u Splitskoj, gdje se u vodi i danas mogu vidjeti monumentalni obrađeni kameni blokovi koji su pali prilikom ukrcaja na galije. U plitkom dijelu luke također se vide potopljeni dijelovi antičke luke koja je nekoć bila na tom mjestu.
Iz bogate kulturne baštine u Splitskoj vrijedi posjetiti i razgledati Župnu crkvu Blažene Djevice Marije Stomorene. Crkva je izgrađena 1928. godine u neoklasicističkom stilu, kao jednobrodna građevina sa zvonikom u začelju. U crkvi je kasnorenesansni polikromni drveni oltar Leandra Bassana sa slikom Madona sa svecima. Na tom je mjestu u ranom srednjem vijeku postojala crkva koja je 1228. godine obnovljena.
Također je zanimljiva i posjeta četvrtastoj kuli, ostatak nekadašnjeg dvorca obitelji Cerinić iz 1577. godine, te ostaci crkvice sv. Jadre na putu prema Škripu iz 5. stoljeća.

Postira se nalazi na sjevernoj obali otoka Brača. Ovo malo priobalno mjesto prema posljednjem popisu ima 1.481 stanovnika. U povijesti prvi put se spominje 1637. godine. Mnoge kamene kuće i uske uličice odaju šarmantni dalmatinski ambijent.
Među značajnim zgradama ističe se renesansna kuća u kojoj su uklesani brojni natpisi u klasičnoj kapitali s humanističkim citatima vjerske naravi. Ostale stilske građevine iz doba baroka poboljšavaju dojmljivost mjesta. Iznad naselja na brdu Glavica dominira župna crkva sv. Ivana Krstitelja.
Nekada ribarsko i težačko mjesto danas je postalo poznato turističko odredište i ugodno mjesto za odmor uz nezaobilazne obližnje uvale Lovrečinu i Konopjikovu. Ukoliko ste zaljubljenik u gastronomiju i želite kušati specijalitete otoka Brača i dalmatinsku kuhinju posjetite brojne restorane i konobe koje su vam na raspolaganju.
U Postiri se 1876. godine rodio i djetinjstvo proveo hrvatski književnik i pjesnik Vladimir Nazor. Ispred njegove rodne kuće podignuta je spomen bista. Umro je u Zagrebu 1949. godine i pokopan je na groblju Mirogoju.

Nerežišća se nalaze na raskrižju glavnih otočkih puteva, uz najveće bračko polje. Ovo slikovito malo mjesto dugo je predstavljalo upravni i gospodarski centar otoka te su upravo tu stolovali brački kneževi. Zabilježeno je da je 1764. godine u Nerežića živjelo 2000 stanovnika, a prema zadnjem popisu stanovništva ima svega 634 stanovnika.
Uz prapovijesne i rimske nalaze, nalazišta iz 7. st. potvrđuju dolazak Slavena (iz neretvanskoga područja preko istočnoga dijela otoka). Novo stanovništvo smjestilo se na Gracu iznad današnjega mjesta te na lokalitetu zvanome Knežev Ravan.
Mletački dužd Petar II Orseolo oko 1000. godine uzdigao je Nerežišća do položaja administrativoga središta cijelog otoka, a prema pisanju bračkoga povjesničara A. Ciccarellija, na staroj loži u Nerežišćima bila je uklesana upravo ta godina (rimskom brojkom M). Godine 1277., zabilježen je napad omiških gusara, koji su zapalili zgradu bračke uprave i uništili brački arhiv, pa je 1305. godine bilo naređeno da se obnovi izgorjeli Brački statut, po kojem se upravljalo na otoku.
Od početka 11. stoljeća do kraja 18. stoljeća Nerežišća su bila administrativno središte otoka. Stanovništvo se u tom periodu bavilo vađenjem kamena, stočartvom, ratarstvom, uzgojem vinove loze, maslina i badema.
U Nerežišćima najmonumentalnija građevina je župna crkva sv. Marije / Gospe od Karmela koja zajedno sa četvorokutnim zvonikom dominira mjestom. Župna crkva spominje se prvi put u 13. stoljeću. Nadograđivana je u više navrata, u 15. i 16. te kao barokna u 18. stoljeću, što se vidi na pročelju koje je zadržalo raniju rozetu i srednji dio fasade. Graditelj barokne faze crkve bio je Ignacije Macanović. U unutrašnjosti je najvrjednije djelo oltarna pala Carla Ridolfija Gospa od Ružarija iz 17. stoljeća. Zvonik je smješten uz južno začelje te pokazuje karakteristične odlike baroknih zvonika Brača.
Oko crkve skladni su sklopovi plemićkih kuća građeni u kamenu i bogato ukrašeni. Šarmu i ambijentalnostu ovog dalmatinskog mjesta pridonose težačke kamene kućice, uske uličice i pjacete tipične dalmatinske gradnje.
U Nerežišćima se nalazi crkva sv. Petra i Pavla iz 14. stoljeća poznata po boru koji raste između krovnih kamenih ploča, s oltarnim reljefom Nikole Lazanića iz 1578. godine.
U mjestu su crkva sv. Margarite (14./15. st.), crkva sv. Roka (15. st.) uz župnu crkvu, sv. Frane (17. st.), sv. Ivana Krstitelja (18. st.) i sv. Josipa (18. st.), a sjeverno od mjesta crkva sv. Trojstva (14. st.) i jugoistočno sv. Filipa i Jakova (14. st.). Na istaknutom vrhu Jurjeva brda kraj Nerežišća, pokraj ceste prema Škripu, nalazi se crkva sv. Jurja (16. st.).

Pustinja Blaca glagoljaški samostan, a kasnije i zvjezdarnica, nalazi se na istočnom obronku doline na južnoj strani otoka Brača, između Bola i Milne. Pristup do samostana je moguć iz dva pravca: širokim putem iz Blatačke uvale ili pješačkom stazom iz unutrašnjosti otoka, preko Nerežišća, lokve Žurmo i Dragovode.
U špilji zvanoj Ljubitovica na strmoj prodolini na južnoj strani otoka godine 1551. dvojica svečenika glagoljaša iz Poljica našli su stan koji se ubrzo razvio u pustinjački samostan.
Od 11.000 knjiga u samostanskoj knjižnici značajan dio je iz vremena prije 1800., a arhiv pokazuje da su se generacijama pedantno bilježili svi gospodarski i svakodnevni poljodjelski poslovi, počeci cvjetanja bilja, rasta i branja plodova na blatačkim poljima, i općeniti klimatski ritmovi. Blaca su sačuvala svoj inventar, danas izložen u muzejskoj postavi. Posebno je vrijedna astronomska ostavština Don Nike Miličevića (1887. – 1963. god.), bio je posljednji upravitelj samostana, ali i učitelj, glazbenik i astronom amater koji je nebo pratio s terase samostana Pustinja Blaca.

Vidova Gora s nadmorskom visinom 778 m najviši je vrh otoka Brača i ujedno najviša tačka svih jadranskih otoka. Nalazi se uz južnu obalu otoka, iznad Bola. Ime Vidova Gora upućuje na prastari kult Svantevida (boga svjetlosti, plodnosti i ratne pobjede), jednog od vrhovnih božanstava starih Slavena. U 13 stoljeću na tjemenu vrha podignuta je kapelica posvećena sv. Vidu (lat. Vitus), sicilijanskomu mučeniku koji je navodno ubijen za vladavine cara Dioklecijana. Drži se zaštitnikom očiju, a bilježe ga najstariji kalendari istočne i zapadne crkve. Kult svetog Vida dovodi u vezu s kristijanizacijom Svantevida. Ostatci ove romaničke kapelice nalaze se stotinjak metara zapadno od vrha.
Na samom vrhu nalaze se ostatci ilirske gradine, kameni križ visine od 12 m i TV-toranj.
Panorama s Vidove gore nešto je što se ne propušta prilikom posjete otoku Braču.

Naslovna slika: Brač, Vidova Gora (778 m/nv), pogled na Bol, “Zlatni Rat”, Hvar, Pelješac i Korčulu

100 godina Knafelčeve markacije

Ove godine navršava se 100 godina od kako je u praksu uvedeno markiranje (označavanje) planinarskih staza sa crveno bijelim krugom, standardnim znakom koji je nazvan po Alojzu Knafelcu (1859. – 1937. god.), slovenskom kartografu i tehničkom crtaču.
Knafelc je nakon školovanja jedno izvjesno vrijeme radio kao učitelj, a potom sudjelovao u izgradnji željezničke pruge na području Comune Erpelle / Cosina (slovenski: Mestna občina Hrpelje / Kozina), važno željezničko čvorište na istočnom dijelu Tršćanskog krasa, gdje je vodio poslove na izradi i postavljanju oznaka i mjernih tabli pokraj kolosjeka.
Nakon završetka izgradnje željezničke pruge premješten je po službenoj dužnosti u Villach (slovenski: Beljak), grad u austrijskoj pokrajini Koruškoj, gdje je bio jedan od utemeljitelja podružnice Slovenskog planinarskog društva (1900. god.). Službovao je u Trstu (1906. – 1915. god.) a potom do umirovljenja u Češkoj i Zagrebu (1922. god.).
Knafelc svoje slobodno vrijeme provodi u planini i već kao iskusan planinar je osmislio i u praksu uveo markiranje planinarskih staza. Stoga je napisao Uputstva za markiranje puteva (slovenski: Navodila za markiranje potov). Bio je ovo prijedlog markacijskog odsjeka SPD. Članak je objavljen u Planinskom vestniku 1922., br. 7, str. 108 – 110. Uputstva su poslije proširena i objavljena u samostalnoj publikaciji 1924. godine. Oznaka je 18. novembra 1933. zaštićena dekretom Kraljevske banske uprave Dravske banovine.
Od 1928. do 1937. godine bio je čuvar planinske kuće pri Triglavskim jezerima. Obojio je Aljažev stolp na vrhu Triglava. Izradio je niz planinarskih karata uključujući Julijske Alpe i Kamniško-savinjske Alpe, te karte Bleda i Roža.
Pošta Slovenije je povodom 150. obljetnice rođenja Alojza Knafelca izdala prigodnu poštansku marku (2009. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Markiranje planinarskih staza

Postavljanje markacija i putokaznih tabli na planinarskim stazama je vrlo odgovoran posao. Markiranje se izvodi u skladu sa pravilnikom i uputstvom o označavanju planinarskih staza. Markiranje obično izvodi lokalno planinarsko društvo koje se ujedno i brine o njenom održavanju. Nacionalni planinarski savez je dužan da markirane staze evidentira u registar koji sadrži opis sa ucrtanim trasama staza na topografskoj karti.

Planinarska staza je uzak pojas zemljišta, namijenjen za sigurno kretanje planinara od polazišta do željenog planinarskog odredišta, označena odgovarajućom planinarskom signalizacijom (markacijama). Stazu mogu koristiti i drugi ljubitelji prirode za pješačenje, trčanje, pristup do planinarskih domova, kuća, skloništa i planinskih vrhova.
U Bosni i Hercegovini i državama regiona planinarske staze su označene tzv. “Knafelčevom markacijom”. Markacija je okruglog oblika i sastoji se od bijele tačke okružene crvenim prstenom. Vanjski prečnik markacije je 8 – 10 cm, a prečnik bijele tačke iznosi 4 – 5 cm. Širina crte crvenog prstena je 2 – 2,5 cm.

Markacije na planinarskim stazama su postavljene na stablima drveća, kamenju, stijenama i građevinama na vidnim mjestima. Na trasi staze od polazne tačke do cilja postavljene su u oba smjera, “odlazna i povratna” markacija. Markacija na stablima drveća obično je postavljena u visini očiju odraslog čovjeka od 1,5 m – 1,8 m od nivoa tla.
Najvažnije od svega je da su markacije na stazi uočljive i međusobno pregledne, da se sa označenog mjesta jasno vidi naredna i predhodna oznaka (gledano ispred i iza sebe), zavisno od konfiguracije i prohodnosti terena.
Osim standardne markacije na stazi su postavljene i dodatne oznake: putokazna tabla na polaznoj tački i raskršću crvene boje sa bijelim slovima, smjerna strelica crvene boje, ravna linija crvene boje, dvije ravne linije crvene i bijele boje, ravna linija bijele boje sa dvostrukim crvenim linijama i dr.

Naslovna slika: Julijske Alpe, markacija na planinarskoj stazi: Presteljeniške Podi (gornja st. žičare) – vrh Veliki Kanin / Monte Canin Alto (2587 m/nv)

Planinsko cvijeće (2. dio)

Od davnina su se ljudi divili planinskom cvijeću koje raste na zelenim pašnjacima i planinskim visovima gdje je izloženo niskim temperaturama, jakim vjetrovima i ljetnim pljuskovima kiše koje ga zalijevaju, a ponekad ga prekrije i susnježica. Unatoč prisutnosti surovih uvjeta ono prkosno opstaje i ljepotom svojih cvijetova krasi planinu a nama planinarima predstavlja nagradu za uloženi trud pri usponu. 
Fotografije planinskog cvijeća koje sam snimio na mnogim planinama biće ovdje objavljene u narednih nekoliko nastavaka. Svaka galerija sadrži 30 odabranih fotografija i klikom na bilo koju od njih možete saznati naziv planine na kojoj raste ovo cvijeće.   

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Photo Gallery 1 – 10

Photo Gallery 11 – 20

Photo Gallery 21 – 30

Naslovna slika: Čvrsnica, Diva Grabovica (347 m/nv)

Pirin, vrh Vihren – “Prijestolje Gromovnika”

Pirin je planina u jugozapadnom dijelu Bugarske a njen najviši vrh Vihren (2914 m/nv) je drugi vrh po visini u Bugarskoj i treći na Balkanskom poluotoku. Mnogi planinari smatraju Pirin najljepšom planinom Bugarske.
Ova moćna planina prostire se između rijeke Strume na zapadu i rijeke Meste na istoku. Sa sjevera se graniči planinom Rilom, a s juga planinom Slavyankom. Planina je dobila ime po Perunu, vrhovnom slavenskom bogu groma i munja.
Veliki dio Pirina prekriven je prastarim šumama sa bijelim i crnim borom, smrčom, jelom, klekovinom bora krivulja. Reljef je alpskog karaktera, pod uticajem ledenjaka i drugih prirodnih procesa vrhovi su oštro zasječeni, strmih padina i urvina u čijem se podožju formiralo 35 velikih i malih cirkova.
Čuven je po mnogim ledničkim jezerima (186) od kojih je Gornje Poležansko jezero na nadmorskoj visini od 2715 m najviše na Balkanskom poluotoku.
Više od 80 vrhova je nadmorske visine preko 2500 m, a najviši vrhovi su: Vihren (2914 m), Kutelo 1 (2908 m), Kutelo 2 (2907 m), Banski Suhodol (2884 m), Poležan (2851 m), Mali Poležan (2822 m), Kamenica (2822 m), Bajuvi dupki (2820 m), Velika Straža (2810 m), Mala Straža (2802 m) i dr.
Na Rili je izgrađeno 11 planinarskih kuća, 6 skloništa i obilježen veliki broj planinarskih staza što omogućava ljubiteljima prirode, planinarima i smučarima da je mogu posjećivati u sva godišnja doba.
Planina Pirin proglašena je Nacionalnim parkom 1962. godine. UNESCO je Pirin uvrstio na listu Svjetske baštine 1983. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na putovanje u Bugarsku i Grčku krenuo sam sa ekipom mojih prijatelja radi planinarenja. Putovanje je trajalo od 6. do 12. augusta 2010. godine. U Bugarskoj smo pristupili na najviše vrhove dvije planine: vrh Musala (2925 m/nv) na Rili i vrh Vihren (2914 m/nv) na Pirinu. Nakon toga putovanje smo nastavili u Grčku gdje smo pristupili na Mitikas (2918 m/nv) najviši vrh Olimpa. O usponu na ova tri najviša vrha Balkanskog poluotoka slijede zapisi iz mojeg planinarskog dnevnika u tri nastavka.

8. augusta, ujutru napuštamo Borovec i putujemo za Bansko. U mjestašcu Dupnica priključujemo se na magistralni put Sofija – Solun. Dug ljetni dan omogućuje nam da posjetimo turističke znamenitosti kraja kojim prolazimo. Prije Blagoevgrada u mjestu Kočerinovo, skrećemo u selo Stob gdje se nalazi Park prirode “Stobske piramide“. Park se prostire u podnožju zapadnih padina planine Rila. Radi se o prirodnom fenomenu, pješčanim piramidama u nizu, izrazite ljepote boje i oblika, nastale djelovanjem erozije i drugih prirodnih uticaja. Različite su boje od rđavo-smeđe, crveno-smeđe do tamno žute, posebno su lijepe pri zalasku sunca i noću osvjetljene mjesečevom svjetlošću. Zbog svog izgleda neke od njih nose imena: Kule, Čuke, Komovi, Nevjesta, a najzanimljivija je grupa Svatovi, o kojoj govori jedna stara legenda koju pripovjedaju mještani iz sela Stob.
Moram ovdje kazati da su naše pješčane piramide kod Miljevine puno ljepše i atraktivnije od ovih u Stobu, ali su se ovdje za razliku od nas uposlenici lokalne turističke zajednice svojski potrudili da pješćane piramide zaštite u okviru Parka prirode. Urađene su pješačke staze i vidikovci za razgledanje, klupe za odmor, postavljene su putokazne i info table. Na mjestima gdje postoji opasnosti od mogućeg pokliznuća i pada u ambis, postavljena je zaštitna ograda, u info centru posjetioci mogu dobiti besplatan prospekt i stručnog vodiča uz skromnu nadoknadu u iznosu od svega 1 bugarski lev.
Bugari su veliki ljubitelji prirode i na svojim turističkim putovanjima sa sobom nose knjižice džepnog formata “100 najljepših mjesta Bugarske“ u kojoj otiskuju žig mjesta kojeg su posjetili. Mnogi od njih na ovaj način upoznaju svoju domovina u skladu poznate izreke “Upoznaj svoju domovinu da bi je više volio“.

Nakon obilaska pješčanih piramida u Stobu, kasno poslijepone nastavljamo s putovanjem a naš naredni cilj je posjeta čuvenom Rilskom manastiru. Prolazimo kroz slikovito mjestašce Rila gdje su trotoari na obje strane glavne ulice nadkriveni sa pergolama vinove loze, koja pješacima pruža prijatan hlad.
Do manastira vodi široka cesta dolinom Rilske rijeke. Usput je nekoliko gostionica s terasama nad vodom, koje prosto mame čovjeka da se zaustavi i osvježi uz hladan voćni sok ili pivo. Pokraj ceste na nekoliko mjesta su postavljene reklame za lokalni specijalitet – bivolje mlijeko!
Na parkiralištu ispred manastira je veliki broj automobila i autobusa kojima su stigli mnogi hodočasnici i turisti. Na ulazu u manastirski kompleks stoje velike marame namjenjene ženama i muškarcima da pokriju gole dijelove tijela. Manastir je utemeljio sv. Jovan Rilski – Čudotvorac u 10. stoljeću. Smješten je u podnožju planine Rila na nadmorskoj visini od 1150 m. Manastirski kompleks je u obliku nepravilnog četvorokuta, okružen kamenim zidovima visokim 24 m. U središte manstirskog kompleksa je crkva Presvete Bogorodice. Izgradnja crkve je trajala od 1834. do 1837. godine.
U crkvi je grobnica s moštima sv. Jovana Rilskog, jednog od najvećih svjetitelja pravoslavlja. Među freskama kojima je crkva oslikana nalazi se i portret sv. Jovana Rilskog. Freske daju posebnu ljepotu unutrašnjosti crkve a nalaze se i na vanjskim zidovima crkve.
Kroz minula stoljeća, rilski monasi su u svojoj riznici sačuvali mnoštvo vrijednosti.
U manastirskoj riznici ostalo je sačuvano više od 16.000 rukopisa, bogata povijesna zbirka sa 35.000 eksponata, mnoštvo ikona, djela primjenjene umjetnosti i predmeta za bogoslužbenu i svakodnevnu upotrebu.
Rilski manastir je od 1976. godine stavljen pod zaštitu države, a od 1983. godine svrstan je na UNESCO listu Svjetske baštine.

Nakon posjete Rilskom manastiru, vraćamo se u Kočerinovo i uključujemo na magistralni put. Prolazimo  pokraj Blagoevgrada i u mjestu Simitli skrećemo za Bansko u koje stižemo predvečer.
Bansko je mali gradić koji se nalazi u jugozapadnom dijelu Bugarske, od Sofije je udaljen 160 km južno, a od oblasnog središta Blagoevgrada 40 km jugoistočno. Smješten je u podnožju Pirina na nadmorskoj visini od 925 m. Klima u Banskom je kontinentalna s planinskim uticajima, kratkim ljetom i dugom zimom.
Oblast Bansko prvobitno je bila naseljena Tračanima, poslije oblašću vladaju Stari Rim i Bizantija. Južni Slaveni ovo područje naseljavaju u 7. stoljeću. Krajem 14. stoljeća pada pod vlast Osmanlija. Od 1912. godine nakon Prvog balkanskog rata, Bansko je postalo dio suvremene bugarske države. Danas u gradu živi oko 8.500 stanovnika.
Grad Bansko je poznat po svojim toplim mineralnim vrelima i smučarskom centru u kojem se održava takmičenje za svjetski kup. Ujedno je i popularno planinsko odmaralište. Mnogi planinari smatraju Pirin najljepšom planinom Bugarske.
Po dolasku u Bansko smjestili smo se u pansionu Family house “Slaevi“ gdje nas je dočekala ljubazna gospođica Veni Slaeva. Cijena noćenja u ovom pansionu je 15 eura po osobi u ljetnoj sezoni a u zimskoj je dvostruko veća. Sve sobe u pansionu su opremljene najsuvremenijim namještajem, sa kupatilom, WC i balkonom. Gostima je na raspolaganju kuhinja i trpezarija u prizemlju objekta, a u podrumu je lijepo uređeni bar sa šankom i kaminom. Na zalasku sunca uspio sam s balkona sobe da uhvatim pogled na Vihren, najviši vrh Pirina.
U večernjim satima krećemo u turistički obilazak stare jezgre grada. Trenutno u Banskom ljetuje veliki broj turista i mnogi od njih koriste priliku da večer provedu u šetnji gradom. U središtu grada su mnogi restorani koji nude razne specijalitete nacionalne kuhinje. Tu su i disko klubovi, kafići i kazino u kojima se gosti mogu zabavljati do kasno u noć. Večeramo u bašti restorana “Vodenica“ koji nudi širok izbor jela i pića. Porcije su obilne, cijene umjerene, a osoblje ljubazno. Nakon večere odlazimo na koncert u sklopu 13. Međunarodnog jazz festivala koji se po tradiciji svakog ljeta održava na gradskom trgu.   

9. augusta, ujutru krećemo na Pirin. Od Banskog do planinarske kuće “Vihren“ (1950 m/nv) stižemo automobilom, asfaltnim putem (oko 16 km). Svraćamo u pl. kuću na čaj. Na česmi ispred pl. kuće punimo čuturice s vodom jer usput ka vrhu nema nigdje vrela. Od česme počinje uspon planinarskom stazom koja se naglo uspinje između grmova klekovine bora krivulja. Staza je dobro utrta u stjenovito tlo i obilježena putokazima i planinarskim oznakama. Nakon jakog uspona koji traja oko jedan sat hoda, izlazimo na čistinu gdje je travnati teren. Pokraj staze nailazimo na raznoliko planinsko cvijeće i divimo se njegovoj ljepoti. Naredni sat vremena penjemo se umjerenim tempom do izlaska na prijevoj Kabata (2650 m/nv).
Sa prijevoja se pruža širok pogled na četiri Vlahinska jezera i vrh Vihren obasjan jutranjim suncem. Na travnatim padinama prijevoja s obje strane staze koja vodi na vrh vide se imena posjetilaca planine “ispisana“ kamenjem. Odatle započinje završni uspon na vrh. Sijedi jak uspon stazom preko surove kamenite goleti i nakon jednog sata penjanja stižemo na vrh Vihren (2914 m/nv), najviši vrh Pirina. Pokraj velikog stupa sa oznakom vrha zatekli smo grupu od desetak planinara. Nakon kratke pauze za odmor, malo smo prezalogajili i fotografišemo se pokraj stupa na vrhu. Zahladilo je, prolijeće i po koja kap kiše. Ubrzo je magla prekrila vrh i zatvorila vidike, osim na strani kojom smo se popeli. Zbog pogoršanja vremenskih uvjeta odustajemo od planiranog uspona na susjedne vrhove Kutelo 1 (2908 m/nv) i Kutelo 2 (2907 m/nv). Silazimo natrag u dolinu istom stazom kojom smo se popeli na vrh.

Stižemo na prijevoj Kabata, magla se polako razbija i sunce povremeno proviruje iza oblaka. Time su se stekli povoljni uvjeti da se popnemo na još jedan vrh u blizini. Naime sa Kabate produžili smo izazovnim grebenom i nakon jednog sata hoda preko oštrih kamenih blokova stižemo na Hvojnati vrh (2635 m/nv). Sa vrha se pruža izvanredno lijep pogled na skoro cijelu dolinu u kojoj leže tri velika lednička jezera, planinarske kuće “Vihren“ (1950 m/nv) i “Banderica“ (1810 m/nv), ski-centar “Pirin“ i u daljini grad Bansko. Prekoputa vrha na drugoj strani doline, strmo se uzdiže Todorin vrh (2746 m/nv) najviša tačka do koje vozi ski-lift i stjenoviti vrh Mala Todorka (2712 m/nv). Iza nas u jednom trenu podigla se magla i ugledali smo moćnu piramidu Vihrena. Oduševljeni današnjim usponom i razgledima sa velikim zadovoljstvom stižemo u dolinu.
Uspon na vrh Vihren i Hvojnati vrh trajao je 8 sati ukupno sa pauzama za odmor i povratakom. Na povratku u Bansko svratili smo u planinarsku kuću “Banderica“ na “zasluženo“ pivo. U Bansko stižemo u 18 h. Uspon na najviši vrh Pirina proslavili smo u restoranu “Vodenica“. U Bansko ostajemo na noćenju, a sutradan nastavljamo putovanje za Grčku gdje nas očekuju usponi na vrhove slavne planine Olimp, koja je prema grčkoj mitologiji dom boga Zeusa.  

Naslovna slika: Uspon na Vihren (2914 m/nv) – najviši vrh Pirina

Igman – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planina Igman spada u visoke dinarske površi i ima prosječnu nadmorsku visinu od 1100 m – 1300 m. Paralelno se pruža s glavnim grebenom Bjelašnice, čineći njeno istočno i sjeveroistočno predgorje od koje je odijeljeno dubokim uvalama: Malo Polje (1162 m), Veliko Polje (1190 m), Kasov dol (1340 m), Gornja Grkarica (1184 m) i Babin dol (1266 m). Karakteristični oblici kraškog reljefa vidljivi su širom planine. Nema mnogo izvora i po tome spada u red planina siromašnih vodom. Od vrhova Igmana prema sjeveru strmo se spušta njegova padina do Sarajevskog polja gdje se pojavljuju veoma snažna kraška vrela. Među njima je najpoznatije vrelo rijeke Bosne sa kojeg se pitkom vodom putem gradskog vodovoda snabdijeva veliki dio Sarajeva. Vrelo Bosne je jedno od omiljenih izletišta Sarajlija.

Klima na Igmanu je kao i na drugim planinama oko Sarajeva, jedino se u zimskom periodu razlikuje od njih zbog temperaturnih inverzija na Velikom polju (lokalitet Mrazište) na kojem je dana 25.1.1963. godine zabilježena temperatura od -43,5° C, najniža temperatura ikad zabilježena u BiH. Pojava ovako ekstremnih niskih temperatura objašnjava se morfološkim prilikama i strujanjem hladnih zračnih masa sa susjedne planine Bjelašnice.
Najviši vrhovi Igmana su: Crni vrh (1647 m) i Guvno (1612 m) u predjelu Javornika, Đurino brdo (1533 m) iznad Malog polja, Mali Omar (1506 m) iznad sela Lokve, Crni vrh (1504 m) iznad Lasičkog stana i dr.

Planina Igman je svojom osobenom ljepotom oduvijek bila inspiracija pjesnika. Ona je privlačila lovce visoke divljači i bila neiscrpan rezervat stabala za drvosječe. Danas Igman pruža mogućnosti za razne sportsko-rekreativne aktivnosti: planinarenje, vožnja planinskim biciklom, turno skijanje i skijaško trčanje. Na Igmanu se nalaze velike površine četinarske šume zbog kojih ova planina predstavlja svojevrsnu “vazdušnu banju”. U zimskom periodu kada je grad obavijen maglom i smogom, mnoge Sarajlije odlaze na Igman kako bi se nadisali čistog i svježeg zraka. 
Na Igmanu postoje četiri planinarska objekta koje koriste planinari i drugi ljubitelji prirode: pl. dom na Brezovači (984 m/nv), pl. dom na Malom polju (1236 m/nv), pl. kuća na Hrasničkom Stanu (1315 m/nv) i pl. kuća na Javorniku (1498 m/nv).

Igman je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane 14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Igmanu može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Krupca do Velikog polja (32 km) i Malog polja (35 km), preko Hadžića do Malog polja (30 km) i Velikog polja (33 km).

U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) na Igmanu je vršena masovna eksploatacija šume – prvenstveno četinarske. Prijevoz posječenog šumskog drveta do pilane obavljao se šumskom željeznicom s konjskom zapregom, na relaciji: Veliko polje – Malo polje – Kabalovo – Brezovača – Hadžići.
Godine 1893., formiran je lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Igmana i Bjelašnice.

U doba vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.) također je vršena masovna eksploatacija šume i ponovo je formiran lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Igmana i Bjelašnice.
U tom periodu vlasti su dozvolile gajenje srebrnih lisica na području Mrazišta i Velikog polja. Srebrene lisice su donesene sa sjevera Švedske i uzgajane su na nadmorskoj visini od 1190 m do 1215 m. Dobrom uzgoju srebrenih lisica pogoduje alpska klima koja na Igmanu vlada u zimskom periodu.  

25.8.1935. god. u Kasovom dolu (1340 m/nv) svečano je otvoreno skijaško-planinarsko sklonište. Objekat je pod upravom HPD “Bjelašnica” Sarajevo.

1935. god. objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Igmana ilustrovan je fotografijama i mapom, sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1937. god. HPD “Bjelašnica” Sarajevo iznajmljuje od Direkcije šuma drvenu kolibu u Kasovom dolu (1340 m/nv). Koliba je zapuštena i nakon temeljite adaptacije stavljena je u funkciju planinarskog skloništa. Objekat raspolaže kuhinjom, cisternom za vodu i spavaonicom sa 20 ležaja.

27. i 28. januara 1942. god. Prva proleterska brigada izvela je u toku noći marš po dubokom snijegu na temperaturi od -38° C i prešla preko Igmana za 17 sati napornog hoda. U maršu je učestvovalo 800 boraca, a među njima je 180 promrzlo, od kojih je 23 po dolasku u Foči umrlo u bolnici.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945. god.) svi objekti na Igmanu koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci, uništeni su i spaljeni.

9.10.1949. god. Svečano je otvorena pl. kuća na Javorniku. Kuća se nalazi na proplanku okruženom gustom šumom u blizini dva najviša vrha Igmana – Crnog vrha i Guvna. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1498 m. Sagrađen je od brvana, a pokriven šindrom. Kuća je prizemna i ima samo jednu prostoriju u kojoj je smještena kuhinja i 12 ležaja. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu sa vrela u blizini kuće. Najpogodniji pristup do kuće je sa Velikog polja – 1 h hoda i Malog polja – 2 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. 

4.11.1949. god. Svečano je otvorena pl. kuća na Hrasničkom Stanu. Kuća se nalazi na proplanku okruženom gustom četinarskom šumom. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1315 m u blizini bivšeg katuna – stočarskog naselja sa nekoliko koliba. Sagrađen je od brvana, a pokriven šindrom. Ima prizemlje u kojem je se nalazi kuhinja i trpezarija sa 30 mjesta, a na spratu su 2 sobe sa ukupno 17 kreveta. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu sa vrela u blizini kuće. Kuća je udaljena 3 h hoda iz Hrasnice, a sa Ilidže preko Vrela Bosne i Brezovače 4 h hoda. Od Velikog polja i Malog polja udaljena je 1 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu, u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije.
U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Igmana 15. aprila, ovim pravcem: Hrasnički Stan – Dugi laz – Hrasnica – Ilidža – Sarajevo gdje su je na Marijin-dvoru dočekali mnogi građani, omladina i pioniri. Dalje je svečana povorka na čelu sa Titovom štafetom prošla glavnom ulicom u pratnji limene glazbe do planinarskog logora podignutog na platou ispred Doma JNA gdje su bile upaljene dvije velike logorske vatre. U planinarskom logoru štafetnu palicu je primio Joža Engel, predsjednik planinarskog saveza Bosne i Hercegovine.         

27.7.1954. god. Na Brezovači podignuto je spomen-obilježje i kosturnica poginulih boraca u narodno-oslobodilačkom ratu 1941. – 1945. godine. Spomenik podižu Savez boraca NOR-a i Garnizon JNA Hadžići.    

1956. god. Na Malom polju izgrađena je pl. kuća. Okružena je četinarima, odakle se pruža širok pogled na najviši vrh Bjelašnice i njen glavni greben koji se proteže od Opservatorije do Vlahinje. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1236 m malo iznad trase bivše šumske željeznice. Sagrađen je od drveta, pokriven limom. Kuća je prizemna i ima samo dvije prostorije. U manjoj prostoriji nalazi se  kuhinja i trpezarija sa 10 mjesta, a u većoj prostorije smješteno je 10 ležaja. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu iz čatrnje i sa vrela Kovačice udaljenog 15 minuta od kuće. Kuća je udaljena 4 h hoda iz Hrasnice preko Hrasničkog Stana, a sa Ilidže preko Vrela Bosne i Brezovače 3 h hoda. Od Malog polja udaljena je 15 minuta hoda, a od Velikog polja 1 h hoda. Pod upravom je PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.   

1958. god. u mjesecu augustu puštena je u obilazak Bjelašnička transverzala. Osnivač transverzale je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Transvezala se može obići za 5 – 7 dana hoda i ukupno ima 17 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Javorniku (KT 15), spomenik na Velikom polju (KT 16) i vrelo Bosne (KT 17). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.  

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale je Sreski planinarski savez Sarajevo. Transvezala se može obići za 8 – 9 dana hoda i ukupno ima 34 kontrolne tačke.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Javorniku (KT 29), spomenik na Velikom polju (KT 30), planinarska kuća na Malom polju (KT 31 ) i planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 32). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.  

1966. god. U čast proslave jubilarne 25-godišnjice legendarnog Igmanskog marša, Sreski planinarski savez Sarajeva uspostavio je planinarsku transverzalu koja nosu naziv “Igmanski marš”. Transverzala se može obići za 4 – 5 dana hoda i ukupno ima 15 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: spomenik na Brezovači (KT 5), spomenik na Velikom polju (KT 6) i spomenik u Gornjoj Presjenici kod sela Arbići (KT 7). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.       

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavio je transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 35), spomenik na Velikom polju (KT 36), planinarska kuća na Javorniku (KT 37) i planinarska kuća na Malom polju (KT 38). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1983. god. PD “FAMOS” Hrasnica uspostavilo je transverzalu “Treskavica – Hojta – Igman” u znak sjećanja na druga Tita i njegove saborce koji su prešli preko ovih planina od 25. juna do 1. jula 1942. godine. Transverzala se može obići za 3 dana hoda i ukupno ima 12 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: spomenik na Velikom polju (KT 9), planinarska kuća na Malom polju (KT 10) i planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 11). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1980. – 1983. god. U ovom periodu na Igmanu se intezivno izvode radovi u sklopu pripreme za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84.
Na Velikom polju izgrađeno je 60 km staza za takmičenje u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijske kombinacije. Izgrađena je asfaltirana staza, duga 2,5 km, za ljetne treninge smučara i trkača. Na prostoru za takmičenje uređeno je veliko moderno biatlonsko strelište sa 36 meta, pomoćni press centar i drugi prateći objekti.
Izgrađeno je i pomoćno olimpijsko selo u kome će biti smješteni takmičari za discipline u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijske kombinacije. Objekat raspolaže sa 164 sobe i 2 apartmana, odnosno sa 16 jednokrevetnih, 27 dvokrevetnih, 64 trokrevetnih soba i 57 trosobnih stanova sa pomoćnim ležajima. U ovim stambenim jedinicama može se smjestiti 502 ležaja. Ima sve potrebne sadržaje koje mu daju karakteristiku hotela B kategorije.  
U blizini Velikog polja izgrađena su tri hotela: “Igman”, “Borik” i “Mrazište”. Također su izgrađene dvije nove asfaltirane ceste na relaciji: od Krupca do raskršća na Gornjoj Grkarici (20 km) i od Hadžića do Babinog dola (30km).
Na Malom polju izgrađene su na najsuvremeniji način dvije smučarske skakaonice od 70 m i 90 m. Uz skakaonice izgrađen je sudijski toranj, bivak za odmor, rekreacione staze za alpsko skijanje, žičara i ski-liftovi, tribine za gledaoce, pomoćni press centar i drugi prateći objekti.

10. – 13.2.1983. god. Na Malom polju održano je predolimpijsko takmičenje u nordijskoj kombinaciji (skokovi), a na Velikom polju takmičenje za svjetski kup također u nordijskoj kombinaciji (trčanje).   

15. – 18.2.1983. god. Na Velikom polju održano je takmičenje za svjetski kup u biatlonu.

1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84 na Malom polju je održano takmičenje u smučarskim skokovima na 70 i 90-metarskoj skakaonici, a na Velikom polju, takmičenje u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijskoj kombinaciji.  

A) Takmičenje na Malom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarski skokovi na 70-metarskoj skakaonici: 1. Jens Weissflog (Njemačka DR) – zlatna medalja, 2. Matti Ensio Nykänen (Finska) – srebrna medalja, 3. Jari Puikkonen (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarski skokovi na 90-metarskoj skakaonici: 1. Matti Ensio Nykänen (Finska) – zlatna medalja, 2. Jens Weissflog (Njemačka DR) – srebrna medalja, 3. Pavel Ploc (Čehoslovačka) – bronzana medalja.

B) Takmičenje za žene na Velikom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarsko trčanje na 5 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Berit Aunli (Norveška) – srebrna medalja, 3. Květa Jeriová (Čehoslovačka) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 10 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Raisa Petrovna Smetanina (SSSR) – srebrna medalja, 3. Brit Petersen (Norveška) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 20 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Raisa Petrovna Smetanina (SSSR) – srebrna medalja, 3. Anne Jahren (Norveška) – bronzana medalja;
– Smučarska trka štafeta 4×5 km: 1. Inger Helene Nybråten, Anne Jahren, Brit Pettersen, Berit Aunli (Norveška) – zlatna medalja, 2. Dagmar Švubová, Blanka Paulů, Gabriela Svobodová, Květa Jeriová (Čehoslovačka) – srebrna medalja, 3. Pirkko Määttä, Eija Hyytiäinen, Marjo Matikainen, Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – bronzana medalja.

C) Takmičenje za muškarce na Velikom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarsko trčanje na 15 km: 1. Gunde Anders Svan (Švedska) – zlatna medalja, 2. Aki Tapani Karvonen (Finska) – srebrna medalja, 3. Harri Tapani Kirvesniemi (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 30 km: 1. Nikolay Semyonovich Zimyatov (SSSR) – zlatna medalja, 2. Alexander Alexandrovich Zavyalov (SSSR) – srebrna medalja, 3. Gunde Anders Svan (Švedska) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 50 km: 1. Thomas Lars Wassberg (Švedska) – zlatna medalja, 2. Gunde Anders Svan (Švedska) – srebrna medalja, 3. Aki Tapani Karvonen (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarska trka štafeta 4×10 km: 1. Thomas Lars Wassberg, Benny Kohlberg, Jan Ottosson, Gunde Anders Svan (Švedska) – zlatna medalja, 2. Oleksandr Mykhailovych Batyuk, Alexander Alexandrovich Zavyalov, Vladimir Vasilyevich Nikitin, Nikolay Semyonovich Zimyatov (SSSR) – srebrna medalja, 3. Kari Ristanen, Juha Iisakki Mieto, Harri Tapani Kirvesniemi, Aki Tapani Karvonen (Finska) – bronzana medalja;
–  Biatlon: 1. Peter Angerer (SR Njemačka) – zlatna medalja, 2. Frank-Peter Roetsch
(Njemačka DR) – srebrna medalja, 3. Eirik Kvalfoss (Norveška) – bronzana medalja;
– Nordijska kombinacija: 1. Tom Sandberg (Norveška) – zlatna medalja, 2. Jouko Karjalainen (Finska) – srebrna medalja, 3. Jukka Ylipulli (Finska) – bronzana medalja.

1984. god. Na Velikom polju podignuto je spomen-obilježje Prvoj proleterskoj brigadi koja je u januaru 1942. godine izvela legendarni Igmanski marš. Spomenik se nalazi odmah pokraj ceste koja povezuje Igman i Bjelašnicu. Spomenik podižu borci i građani Sarajeva.  

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Igmana uništeni su svi objekti na Velikom polju: hoteli “Igman”, “Borik” i “Mrazište”, nastavni objekat Šumarskog fakulteta na Čavlama, planinarska kuća PD “Žica”, planinarska kuća na Javorniku. Također su uništeni svi objekti na Malom polju: planinarska kuća PSD PTT “Prijatelj prirode” i olimpijske skakaonice sa pratećim objektima. Jedini objekat koji nije nastradao je planinarski dom na Hrasničkom stanu.  
U ovom ratnom period preko Igmana je vodio “Put spasa” jedina cestovna veza sa opkoljenim Sarajevom. Jedan dio puta vodio je kroz tunel prokopan ispod aerodromske piste i njime je u grad pristizala značajna pomoć u hrani i lijekovima stanovništvu i braniocima.

1997. god. PD “Energoinvest” Sarajevo u znak sjećanja na ratne godine i opsadu Sarajeva uspostavilo je Memorijalni planinarski pohod koji se svake godine u ljetnom periodu izvodi na relaciji od Hrasnice preko Kabalova i sela Lokve do Donjeg Zovika.
Također, ovo pl. društvo je uspostavilo Memorijalni planinarski marš koji se također svake godine u zimskom periodu izvodi na relaciji od Hrasnice do Kabalova. Planinarski marš je nazvan po imenu prvog potpredsjednika vlade Bosne i Hercegovine Hakiji Turajliću ubijenom u mjesecu januaru 1993. godine. U znak sjećanja na ovaj tragičan događaj podignuto je spomen obilježeje pokraj puta za sarajevski aerodrom.

2002. god. Svečano je otvoren pl. dom na Malom polju. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1236 m na prostoru bivše pl. kuće. Dom ima priključak na struju i vodu, etažno grijanje, sanitarije (WC i kupatila). U prizemlju doma se nalaze velika kuhinja i mala priručna kuhinja (za posjetioce doma), kamin sala sa 50 mjesta i 2 WC. Na prvom sprat se nalaze 3 sobe sa 10, 12 i 4 kreveta, 2 WC i 2 kupatila. Na drugom spratu su 3 sobe sa 4, 6 i 8 kreveta, 1 WC. Potkrovlje je opremljeno sa 10 kreveta. Ukupno pl. dom raspolaže sa 50 kreveta, 5 WC-a i 2 kupatila. Pod upravom je PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.

16. – 17.8.2003. god. Na Malom polju je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH”. Organizatori su PS BiH i PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.

2006. god. PSD “Brezovača” Hadžići započela je izgradnju planinarskog doma na Brezovači. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 984 m u blizini spomen-obilježja na proplanku kod bivše šumarske kuće.  

2012. god. Završena je izgradnja pl. doma na Brezovači. Dom ima priključak za struju i vodu, etažno grijanje, sanitarije (WC i kupatila). U prizemlju doma nalaze se kuhinja i 2 trpezarije – velika sa 55 mjesta, a mala sa 10 mjesta, 2 WC. Na spratu se nalazi 5 soba sa 2, 6, 8, 8 i 12 kreveta (ukupno 36 kreveta), 2 WC i 2 kupatila. Povoljna je polazna tačka za uspon na vrh Golo brdo (1246 m/nv) sa čijeg se najvišeg tjemena pruža širok pogled na Sarajevsko polje i grad Sarajevo, pristup do vrha je pješačkom stazom, označenom planinarskim putokazima i znakovima, za 1,5 h hoda. Dom je udaljen 7 km od Hadžića, a parking za 60 mjesta je odmah pokraj ceste koja vodi ka olimpijskom centru na Bjelašnici i Igmanu. Osim automobilom do pl. doma se može pristupiti planinarskom stazom iz Hadžića za 2 h hoda (trasom Nanića puta). Pod upravom je PSD “Brezovača” Hadžići.

9. – 16.2.2019. god. Na Igmanu, Bjelašnici i Jahorini je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Za vrijeme održavanja takmičenja učesnicima je pružena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini. 

U posljedne dvije decenije na Igmanu su obnovljene skijaške staze i žičare, hoteli i ugostiteljski objekti. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Igman, kao značajne turističke – rekreativne destinacije regiona.

Naslovna slika: Igman, olimpijske skakaonice na Malom polju

Vilino guvno na Orjenu  

Vilino guvno je izbrazdani kameni plato na planini Orjen. Nalazi se na južnim padinama vrha Subre (1679 m/nv). Guvno je elipsastog oblika, sačinjeno od kompaktnog krečnjaka i odvojeno dubokim usjekom od okolnog područja. To je surovi planinski predjel gdje preovladava ljuti krš, prepun dubokih jama i škrapa, koji ljudska mašta teško može dočarati. Ipak ovaj teško prohodan teren može se savladati zahvaljujući markiranoj planinarskoj stazi. Time je ovaj dio Orjena postao jedan od najposjećenijih, tako da mnogi planinari i drugi ljubitelji prirode često dolaze ovdje da uživaju u netaknutoj divljoj prirodi. Jedan dio Orjena, na području Općine Herceg-Novi, proglašen je za Park prirode (od 2018. god.). 
O Vilinom guvnu postoji jedna drevna legenda koja govori kako tokom noći gorske vile koje obitavaju u Vilinoj pećini na sjevernoj strani Dobroštice, dolijeću na ovo guvno i igraju kolo. Ako naiđe kakav muškarac koji se drznuo da tu zakorači, u svoje bi ga kolo uvukle, odakle mu više povratka nije bilo i više ga niko nikada ne bi vidio!
Osim Vilinog guvna i Viline pećine postoji još jedan toponim na Orjenu koji nosi naziv po gorskim vilama: vrh Vilinjak (1280 m/nv) na Dobroštici koji se nalazi sjeverozapadno od vrha Odijevo (1571 m/nv) oko 2 km zračne linije. 

Na blogu su objavljene još tri legende o gorskim vilama:
– 365 vrela na Treskavici, 08/04/2020.
– Mezića stijene na Čvrsnici, 10/04/2020.
– Prokletije – “proklete planine”, 25/02/2022.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Orjen je planina u jugozapadnoj Crnoj Gori, u zaleđu Bokokotorskog zaljeva. To je najviša planina primorskih Dinarida i cjelokupnog priobalja, s obje strane Jadranskog mora. Smještena je na tromeđi Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najveći dio planine nalazi se na teritoriji Crne Gore. Najviši vrh Orjena je Veliki ili Zubački kabao (1894 m/nv), a najposjećiniji vrh je Subra (1679 m/nv) sa kojeg se pružaju razgledi na mnoge planine Crne Gore, istočne Hercegovine, srednje Dalmacije, a vidi se i jedan manji dio albanske obale mora. Osim uspona na Zubački kabao i Subru treba se popeti i na Odijevo (1571 m/nv), najviši vrh u grebenu Dobroštice sa kojeg se pruža širok pogled na Bokokotorski zaljev, za koji mnogi kažu da je jedan od najljepših zaljeva na svijetu i povijesni gradić Herceg-Novi.  

Na reljef Orjena, od velikog je utjecaja bilo posljednje ledeno doba, koje je iza sebe ostavilo veliko područje ljutog krša, dubokih jama i škrapa, ali ima i dijelova s pitomijim pejzažem i zelenilom. Orjen je bezvodna planina iako se nalazi u najkišovitijem području Europe (Crkvice – preko 5000 mm oborina). Zbog sastava tla, dominantno krečnjačkih stijena, sva voda s planine ponire i ne zadržava se na površini. Najveća vodena površina na planini je Orjenska lokva (1520 m/nv), prečnika oko 30 m u podnožju najvišeg vrha Orjena.
Među lokalitetima geo-nasljeđa na Orjenu vrijedi posjeta Markovom košu u kojem dominira visoka i duga litica koja formira Subrin amfiteatar, poznata po alpinističkim usponima, a naročitu pažnju privlače Zmajevo ždrijelo (u istočnom dijelu amfiteatra Subre), Snježna jama u Markovom košu (na sjevernoj strani Subre), Vilino guvno, Dragova jama i Nikolina jama (na južnim padinama Subre) o kojima narod u selima na Orjenu pripovjeda zanimljive legende. 

Pristup do Vilinog guvna i Subre:

Najpovoljnija polazna tačka za uspon je Herceg-Novi, odakle treba 2,5 km Jadranskom magistralom do raskrižja u Meljinama, zatim lijevo uzbrdo asfaltnom cestom 8 km u selo Kameno do raskrižja kod spomenika. Od raskrižja desno nastaviti cestom još 3 km do zaseoka Borići (798 m/nv) smještenog pod dugi stjenoviti greben Dobroštice gdje se kod bivšeg motela može parkirati automobil.
Od Borića slijedi 1 sat jakog uspona krševitim terenom, prošaran borovom i bukovom šumom do izlaska na prijevoj Vratlo između grebena Dobroštice i Radoštaka, odakle desno do planinarskog doma “Za Vratlom“ (1160 m/nv). Uspon na Vratlo je trasom nekadašnje austro-ugarske planinske ceste, u dobro očuvanom stanju, koja savlađuje strmu padinu mnogim serpentinama. Cesta je povezivala Herceg-Novi sa vojnim utvrđenjem na Grabu. Samo nekoliko minuta prije planinarskog doma je “Ploča od Vratla”, vidikovac sa kojeg se pruža dobar pogled na Bokokotorski zaljev.
Od pl. doma nastaviti na Kamensku ravan i preko Dubokog dola od kojeg započinje uspon surovim terenom, preko kojeg se treba kretati s oprezom zbog ljutog krša, između dubokih jama i škrapa. Planinarska staza je dobro markirana i na jednom dijelu je obilježeno raskrižje za vidikovac Vilino guvno (1435 m/nv), također na pl. stazi su obilježene Dragova jama duboka 46 m (1351 m/nv) i Nikolina jama duboka 188 m (1357 m/nv).
Uspon od Borića do Vilinog guvna ukupno traje 2 sata i 30 minuta, a do vrha Subre potrebno je još 1 sat hoda. Ukupno vrijeme trajanja ture je 7 sati hoda sa pauzama za odmor i povratkom.   

Naslovna slika: Orjen, Vilino guvno (na slici desno), pogled sa pl. staze za vrh Subra

Pećina Orlovača kod Sumbulovca

Pećina Orlovača kod Sumbulovca spada u red najvećih i najljepših pećinskih sistema u Bosni i Hercegovini. Pećina obiluje sa razvijenim formama i detaljima pećinskog nakita: stalagmitima i stalaktitima, koji se smjenjuju sa fragmentima koralnog i aragonitnog nakita te pećinskim stupovima, koji podsjećaju na renesansne dvorce različitog kolorita. Pećinski pejzaž također obogaćuju salivi okamenjenih vodopada kao i bigrene kade različitih veličina, ispunjene vodom.
Prije više od 16 hiljada godina u Orlovači je živio pećinski medvjed (lat. Ursus spelaeus). Također je stanište i jedne od najugroženijih vrsta sisara u Europi – slijepog miša (lat. Microc hipoptrea).
Pećina nije do kraja ispitana, do sada je istraženo oko 2,5 km, a jedan njen dio dužine oko 600 m je uređen za turistčko razgledanje.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Pećinski medvjed u Orlovači

Pećinski medvjed (lat. Ursus spelaeus) je izumro na vrhuncu posljednjeg ledenog doba prije oko 24 hiljade godina. Svi su se medvjedi razvili od zajedničkog pretka prije oko 25 miliona godina, no svojom veličinom i vanjskim izgledom vrste su se prilagodile okolišu. Zajednički predak pećinskog i smeđeg medvjeda vjerojatno je živio prije 1,2 do 1,4 miliona godina.
Pećinski medvjed dosezao je gotovo tri i pol metra. Težio je između 350 i 600 kg. Imao je golemu glavu s masivnim zubima. Prednje noge su mu bile goleme, s velikim šapama i kandžama. Mužjaci su bili dvostruko veći od ženki. Bio je suvremenik paleolitskih lovaca iz starijeg kamenog doba s kojima je dijelio isto stanište i borio se za iste nastambe – pećine. Bio je i plijen tih lovaca koji su medvjeđe meso koristili za prehranu, a kožu za odjeću.
Prigodom radova na uređenju pješačke staze kroz pećinu, prikupljan je pronađeni paleontološki materijal. Koštani ostaci pronađeni su duž čitave trase staze, često na samoj površini ili sasvim plitko u glini. Među pronađenim kostima dominiraju rebarne kosti i kosti ekstremiteta pećinskih medvjeda.
Tokom kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća pronađeni su brojni ostaci pećinskih medvjeda, starosti preko 16 hiljada godina. U avgustu 2002. godine u Orlovači su počela i sistematska paleontološka istraživanja. Najprije je detaljno pregledana površina pećine i pronađene su tada dvije medvjeđe lubanje, fragmenti gornje vilice, nekoliko donjih vilica i više desetina dugih kostiju.

Slijepi miš u Orlovači

U pećini Orlovača vršeno je ispitivanje faune slijepih miševa. Na samom lokalitetu viđeno je, uhvaćeno i nakon ispitivanja pušteno nekoliko jedinki Malog potkovičara (lat. Rhinolophus hipposideros) i Malog mišouhog večernjaka (lat. Myotis oxygnathus).
Mali potkovičar pripada obitelji potkovičara (lat. Rhinolophidae) za čije predstavnike je karakteristično da imaju kompleksnu strukturu nosnih nabora u obliku potkovice, po čemu su i dobili ime. Kao skloništa koristi pećine i druge podzemne objekte. Hrani se u šumama, duž međa, u visokoj vegetaciji. Područja u kojima se hrani nalaze se u radijusu od 2 – 3 km od skloništa.
Mali mišouhi večernjak pripada obitelji večernjaka (lat. Vespertilionidae), koja je ujedno i najbrojnija obitelj slijepih miševa. Mali mišouhi večernjak je krupan slijepi miš, jedna je od naših najvećih vrsta, sivkasto-smeđeg krzna na leđima i sivo-bijelog krzna na trbušnoj strani. Kao skloništa pretežno koristi pećine i druge podzemne objekte. U prosjeku žive 14 – 16 godina. Područja u kojima se hrani nalaze se u radijusu od 4 – 7 km.

Recentna fauna u Orlovači

Najbrojniji stanovnici Orlovače su beskičmenjaci (lat. Invertebrata), naročito iz grupe Arthropoda. Taj je rod u životinjskom svijetu sa najvećim brojem vrsta kome pripada klasa Insecta (oko milion poznatih vrsta). Njihova raznovrsnost u negostoljubivim staništima kakva su pećinska dokazuje da su sposobne da se prilagode najrazličitijim sredinama.
Vrlo karakteristične grupe insekata iz reda Coleoptera (tvrdokrilci) su brojne u Orlovači i uopće u pećinama Dinarida. Te dvije grupe su istovremeno i najreprezentativnije familije iz reda Coleoptera – Carabidae i Cholevidae.

Pristup do pećine:

Pećina se nalazi kod Sumbulovca (prije mjesta Mokro) na magistralnom putu ka Romaniji. Do pećine vodi cesta dužine 1 km. Od Sarajeva je udaljena 15 km. Smještena je u markantnoj stjenovitoj gradini Orlovača (1055 m/nv), po kojoj je pećina dobila ime. Ulaz u pećinu se nalazi na 920 metara nadmorske visine.
Pećina je otvorena za turističku posjetu u periodu od 15. marta do 15. oktobra, svakim radnim danom i vikendom osim ponedjeljka u redovnim terminima: 09.00, 12.00 i 15.00 sati. U zimskom periodu izleti se organiziraju uz obveznu najavu. Za obilazak pećine potrebna je najava, najmanje jedan dan unaprijed na br. tel.: 00387 65 992 – 808 i 00387 65 632 – 462, Mladen Samardžić.

Naslovna slika: Pećina Orlovača, dvorana “Slonovo oko“