21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Planina Igman spada u visoke dinarske površi i ima prosječnu nadmorsku visinu od 1100 m – 1300 m. Paralelno se pruža s glavnim grebenom Bjelašnice, čineći njeno istočno i sjeveroistočno predgorje od koje je odijeljeno dubokim uvalama: Malo Polje (1162 m), Veliko Polje (1190 m), Kasov dol (1340 m), Gornja Grkarica (1184 m) i Babin dol (1266 m). Karakteristični oblici kraškog reljefa vidljivi su širom planine. Nema mnogo izvora i po tome spada u red planina siromašnih vodom. Od vrhova Igmana prema sjeveru strmo se spušta njegova padina do Sarajevskog polja gdje se pojavljuju veoma snažna kraška vrela. Među njima je najpoznatije vrelo rijeke Bosne sa kojeg se pitkom vodom putem gradskog vodovoda snabdijeva veliki dio Sarajeva. Vrelo Bosne je jedno od omiljenih izletišta Sarajlija.

Klima na Igmanu je kao i na drugim planinama oko Sarajeva, jedino se u zimskom periodu razlikuje od njih zbog temperaturnih inverzija na Velikom polju (lokalitet Mrazište) na kojem je dana 25.1.1963. godine zabilježena temperatura od -43,5° C, najniža temperatura ikad zabilježena u BiH. Pojava ovako ekstremnih niskih temperatura objašnjava se morfološkim prilikama i strujanjem hladnih zračnih masa sa susjedne planine Bjelašnice.
Najviši vrhovi Igmana su: Crni vrh (1647 m) i Guvno (1612 m) u predjelu Javornika, Đurino brdo (1533 m) iznad Malog polja, Mali Omar (1506 m) iznad sela Lokve, Crni vrh (1504 m) iznad Lasičkog stana i dr.

Planina Igman je svojom osobenom ljepotom oduvijek bila inspiracija pjesnika. Ona je privlačila lovce visoke divljači i bila neiscrpan rezervat stabala za drvosječe. Danas Igman pruža mogućnosti za razne sportsko-rekreativne aktivnosti: planinarenje, vožnja planinskim biciklom, turno skijanje i skijaško trčanje. Na Igmanu se nalaze velike površine četinarske šume zbog kojih ova planina predstavlja svojevrsnu “vazdušnu banju”. U zimskom periodu kada je grad obavijen maglom i smogom, mnoge Sarajlije odlaze na Igman kako bi se nadisali čistog i svježeg zraka. 
Na Igmanu postoje četiri planinarska objekta koje koriste planinari i drugi ljubitelji prirode: pl. dom na Brezovači (984 m/nv), pl. dom na Malom polju (1236 m/nv), pl. kuća na Hrasničkom Stanu (1315 m/nv) i pl. kuća na Javorniku (1498 m/nv).

Igman je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane 14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Igmanu može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Krupca do Velikog polja (32 km) i Malog polja (35 km), preko Hadžića do Malog polja (30 km) i Velikog polja (33 km).

U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) na Igmanu je vršena masovna eksploatacija šume – prvenstveno četinarske. Prijevoz posječenog šumskog drveta do pilane obavljao se šumskom željeznicom s konjskom zapregom, na relaciji: Veliko polje – Malo polje – Kabalovo – Brezovača – Hadžići.
Godine 1893., formiran je lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Igmana i Bjelašnice.

U doba vladavine Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941. god.) također je vršena masovna eksploatacija šume i ponovo je formiran lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Igmana i Bjelašnice.
U tom periodu vlasti su dozvolile gajenje srebrnih lisica na području Mrazišta i Velikog polja. Srebrene lisice su donesene sa sjevera Švedske i uzgajane su na nadmorskoj visini od 1190 m do 1215 m. Dobrom uzgoju srebrenih lisica pogoduje alpska klima koja na Igmanu vlada u zimskom periodu.  

25.8.1935. god. u Kasovom dolu (1340 m/nv) svečano je otvoreno skijaško-planinarsko sklonište. Objekat je pod upravom HPD “Bjelašnica” Sarajevo.

1935. god. objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Igmana ilustrovan je fotografijama i mapom, sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1937. god. HPD “Bjelašnica” Sarajevo iznajmljuje od Direkcije šuma drvenu kolibu u Kasovom dolu (1340 m/nv). Koliba je zapuštena i nakon temeljite adaptacije stavljena je u funkciju planinarskog skloništa. Objekat raspolaže kuhinjom, cisternom za vodu i spavaonicom sa 20 ležaja.

27. i 28. januara 1942. god. Prva proleterska brigada izvela je u toku noći marš po dubokom snijegu na temperaturi od -38° C i prešla preko Igmana za 17 sati napornog hoda. U maršu je učestvovalo 800 boraca, a među njima je 180 promrzlo, od kojih je 23 po dolasku u Foči umrlo u bolnici.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945. god.) svi objekti na Igmanu koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci, uništeni su i spaljeni.

9.10.1949. god. Svečano je otvorena pl. kuća na Javorniku. Kuća se nalazi na proplanku okruženom gustom šumom u blizini dva najviša vrha Igmana – Crnog vrha i Guvna. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1498 m. Sagrađen je od brvana, a pokriven šindrom. Kuća je prizemna i ima samo jednu prostoriju u kojoj je smještena kuhinja i 12 ležaja. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu sa vrela u blizini kuće. Najpogodniji pristup do kuće je sa Velikog polja – 1 h hoda i Malog polja – 2 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. 

4.11.1949. god. Svečano je otvorena pl. kuća na Hrasničkom Stanu. Kuća se nalazi na proplanku okruženom gustom četinarskom šumom. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1315 m u blizini bivšeg katuna – stočarskog naselja sa nekoliko koliba. Sagrađen je od brvana, a pokriven šindrom. Ima prizemlje u kojem je se nalazi kuhinja i trpezarija sa 30 mjesta, a na spratu su 2 sobe sa ukupno 17 kreveta. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu sa vrela u blizini kuće. Kuća je udaljena 3 h hoda iz Hrasnice, a sa Ilidže preko Vrela Bosne i Brezovače 4 h hoda. Od Velikog polja i Malog polja udaljena je 1 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu, u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu. Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije.
U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Igmana 15. aprila, ovim pravcem: Hrasnički Stan – Dugi laz – Hrasnica – Ilidža – Sarajevo gdje su je na Marijin-dvoru dočekali mnogi građani, omladina i pioniri. Dalje je svečana povorka na čelu sa Titovom štafetom prošla glavnom ulicom u pratnji limene glazbe do planinarskog logora podignutog na platou ispred Doma JNA gdje su bile upaljene dvije velike logorske vatre. U planinarskom logoru štafetnu palicu je primio Joža Engel, predsjednik planinarskog saveza Bosne i Hercegovine.         

27.7.1954. god. Na Brezovači podignuto je spomen-obilježje i kosturnica poginulih boraca u narodno-oslobodilačkom ratu 1941. – 1945. godine. Spomenik podižu Savez boraca NOR-a i Garnizon JNA Hadžići.    

1956. god. Na Malom polju izgrađena je pl. kuća. Okružena je četinarima, odakle se pruža širok pogled na najviši vrh Bjelašnice i njen glavni greben koji se proteže od Opservatorije do Vlahinje. Pogodna je polazna tačka za pl. ture na Igmanu i na vrhove Bjelašnice. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1236 m malo iznad trase bivše šumske željeznice. Sagrađen je od drveta, pokriven limom. Kuća je prizemna i ima samo dvije prostorije. U manjoj prostoriji nalazi se  kuhinja i trpezarija sa 10 mjesta, a u većoj prostorije smješteno je 10 ležaja. Osvjetljava se petrolejskom i butan-lampom. Koristi vodu iz čatrnje i sa vrela Kovačice udaljenog 15 minuta od kuće. Kuća je udaljena 4 h hoda iz Hrasnice preko Hrasničkog Stana, a sa Ilidže preko Vrela Bosne i Brezovače 3 h hoda. Od Malog polja udaljena je 15 minuta hoda, a od Velikog polja 1 h hoda. Pod upravom je PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.   

1958. god. u mjesecu augustu puštena je u obilazak Bjelašnička transverzala. Osnivač transverzale je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Transvezala se može obići za 5 – 7 dana hoda i ukupno ima 17 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Javorniku (KT 15), spomenik na Velikom polju (KT 16) i vrelo Bosne (KT 17). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.  

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale je Sreski planinarski savez Sarajevo. Transvezala se može obići za 8 – 9 dana hoda i ukupno ima 34 kontrolne tačke.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Javorniku (KT 29), spomenik na Velikom polju (KT 30), planinarska kuća na Malom polju (KT 31 ) i planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 32). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.  

1966. god. U čast proslave jubilarne 25-godišnjice legendarnog Igmanskog marša, Sreski planinarski savez Sarajeva uspostavio je planinarsku transverzalu koja nosu naziv “Igmanski marš”. Transverzala se može obići za 4 – 5 dana hoda i ukupno ima 15 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: spomenik na Brezovači (KT 5), spomenik na Velikom polju (KT 6) i spomenik u Gornjoj Presjenici kod sela Arbići (KT 7). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.       

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavio je transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 35), spomenik na Velikom polju (KT 36), planinarska kuća na Javorniku (KT 37) i planinarska kuća na Malom polju (KT 38). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1983. god. PD “FAMOS” Hrasnica uspostavilo je transverzalu “Treskavica – Hojta – Igman” u znak sjećanja na druga Tita i njegove saborce koji su prešli preko ovih planina od 25. juna do 1. jula 1942. godine. Transverzala se može obići za 3 dana hoda i ukupno ima 12 kontrolnih tačaka.
U sklopu transverzale na Igmanu su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: spomenik na Velikom polju (KT 9), planinarska kuća na Malom polju (KT 10) i planinarska kuća na Hrasničkom Stanu (KT 11). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1980. – 1983. god. U ovom periodu na Igmanu se intezivno izvode radovi u sklopu pripreme za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84.
Na Velikom polju izgrađeno je 60 km staza za takmičenje u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijske kombinacije. Izgrađena je asfaltirana staza, duga 2,5 km, za ljetne treninge smučara i trkača. Na prostoru za takmičenje uređeno je veliko moderno biatlonsko strelište sa 36 meta, pomoćni press centar i drugi prateći objekti.
Izgrađeno je i pomoćno olimpijsko selo u kome će biti smješteni takmičari za discipline u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijske kombinacije. Objekat raspolaže sa 164 sobe i 2 apartmana, odnosno sa 16 jednokrevetnih, 27 dvokrevetnih, 64 trokrevetnih soba i 57 trosobnih stanova sa pomoćnim ležajima. U ovim stambenim jedinicama može se smjestiti 502 ležaja. Ima sve potrebne sadržaje koje mu daju karakteristiku hotela B kategorije.  
U blizini Velikog polja izgrađena su tri hotela: “Igman”, “Borik” i “Mrazište”. Također su izgrađene dvije nove asfaltirane ceste na relaciji: od Krupca do raskršća na Gornjoj Grkarici (20 km) i od Hadžića do Babinog dola (30km).
Na Malom polju izgrađene su na najsuvremeniji način dvije smučarske skakaonice od 70 m i 90 m. Uz skakaonice izgrađen je sudijski toranj, bivak za odmor, rekreacione staze za alpsko skijanje, žičara i ski-liftovi, tribine za gledaoce, pomoćni press centar i drugi prateći objekti.

10. – 13.2.1983. god. Na Malom polju održano je predolimpijsko takmičenje u nordijskoj kombinaciji (skokovi), a na Velikom polju takmičenje za svjetski kup također u nordijskoj kombinaciji (trčanje).   

15. – 18.2.1983. god. Na Velikom polju održano je takmičenje za svjetski kup u biatlonu.

1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84 na Malom polju je održano takmičenje u smučarskim skokovima na 70 i 90-metarskoj skakaonici, a na Velikom polju, takmičenje u trčanju na smučkama, biatlonu i nordijskoj kombinaciji.  

A) Takmičenje na Malom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarski skokovi na 70-metarskoj skakaonici: 1. Jens Weissflog (Njemačka DR) – zlatna medalja, 2. Matti Ensio Nykänen (Finska) – srebrna medalja, 3. Jari Puikkonen (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarski skokovi na 90-metarskoj skakaonici: 1. Matti Ensio Nykänen (Finska) – zlatna medalja, 2. Jens Weissflog (Njemačka DR) – srebrna medalja, 3. Pavel Ploc (Čehoslovačka) – bronzana medalja.

B) Takmičenje za žene na Velikom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarsko trčanje na 5 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Berit Aunli (Norveška) – srebrna medalja, 3. Květa Jeriová (Čehoslovačka) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 10 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Raisa Petrovna Smetanina (SSSR) – srebrna medalja, 3. Brit Petersen (Norveška) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 20 km: 1. Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – zlatna medalja, 2. Raisa Petrovna Smetanina (SSSR) – srebrna medalja, 3. Anne Jahren (Norveška) – bronzana medalja;
– Smučarska trka štafeta 4×5 km: 1. Inger Helene Nybråten, Anne Jahren, Brit Pettersen, Berit Aunli (Norveška) – zlatna medalja, 2. Dagmar Švubová, Blanka Paulů, Gabriela Svobodová, Květa Jeriová (Čehoslovačka) – srebrna medalja, 3. Pirkko Määttä, Eija Hyytiäinen, Marjo Matikainen, Marja-Liisa Hämäläinen (Finska) – bronzana medalja.

C) Takmičenje za muškarce na Velikom polju i pregled osvojenih olimpijskih medalja

– Smučarsko trčanje na 15 km: 1. Gunde Anders Svan (Švedska) – zlatna medalja, 2. Aki Tapani Karvonen (Finska) – srebrna medalja, 3. Harri Tapani Kirvesniemi (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 30 km: 1. Nikolay Semyonovich Zimyatov (SSSR) – zlatna medalja, 2. Alexander Alexandrovich Zavyalov (SSSR) – srebrna medalja, 3. Gunde Anders Svan (Švedska) – bronzana medalja;
– Smučarsko trčanje na 50 km: 1. Thomas Lars Wassberg (Švedska) – zlatna medalja, 2. Gunde Anders Svan (Švedska) – srebrna medalja, 3. Aki Tapani Karvonen (Finska) – bronzana medalja;
– Smučarska trka štafeta 4×10 km: 1. Thomas Lars Wassberg, Benny Kohlberg, Jan Ottosson, Gunde Anders Svan (Švedska) – zlatna medalja, 2. Oleksandr Mykhailovych Batyuk, Alexander Alexandrovich Zavyalov, Vladimir Vasilyevich Nikitin, Nikolay Semyonovich Zimyatov (SSSR) – srebrna medalja, 3. Kari Ristanen, Juha Iisakki Mieto, Harri Tapani Kirvesniemi, Aki Tapani Karvonen (Finska) – bronzana medalja;
–  Biatlon: 1. Peter Angerer (SR Njemačka) – zlatna medalja, 2. Frank-Peter Roetsch
(Njemačka DR) – srebrna medalja, 3. Eirik Kvalfoss (Norveška) – bronzana medalja;
– Nordijska kombinacija: 1. Tom Sandberg (Norveška) – zlatna medalja, 2. Jouko Karjalainen (Finska) – srebrna medalja, 3. Jukka Ylipulli (Finska) – bronzana medalja.

1984. god. Na Velikom polju podignuto je spomen-obilježje Prvoj proleterskoj brigadi koja je u januaru 1942. godine izvela legendarni Igmanski marš. Spomenik se nalazi odmah pokraj ceste koja povezuje Igman i Bjelašnicu. Spomenik podižu borci i građani Sarajeva.  

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Igmana uništeni su svi objekti na Velikom polju: hoteli “Igman”, “Borik” i “Mrazište”, nastavni objekat Šumarskog fakulteta na Čavlama, planinarska kuća PD “Žica”, planinarska kuća na Javorniku. Također su uništeni svi objekti na Malom polju: planinarska kuća PSD PTT “Prijatelj prirode” i olimpijske skakaonice sa pratećim objektima. Jedini objekat koji nije nastradao je planinarski dom na Hrasničkom stanu.  
U ovom ratnom period preko Igmana je vodio “Put spasa” jedina cestovna veza sa opkoljenim Sarajevom. Jedan dio puta vodio je kroz tunel prokopan ispod aerodromske piste i njime je u grad pristizala značajna pomoć u hrani i lijekovima stanovništvu i braniocima.

1997. god. PD “Energoinvest” Sarajevo u znak sjećanja na ratne godine i opsadu Sarajeva uspostavilo je Memorijalni planinarski pohod koji se svake godine u ljetnom periodu izvodi na relaciji od Hrasnice preko Kabalova i sela Lokve do Donjeg Zovika.
Također, ovo pl. društvo je uspostavilo Memorijalni planinarski marš koji se također svake godine u zimskom periodu izvodi na relaciji od Hrasnice do Kabalova. Planinarski marš je nazvan po imenu prvog potpredsjednika vlade Bosne i Hercegovine Hakiji Turajliću ubijenom u mjesecu januaru 1993. godine. U znak sjećanja na ovaj tragičan događaj podignuto je spomen obilježeje pokraj puta za sarajevski aerodrom.

2002. god. Svečano je otvoren pl. dom na Malom polju. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1236 m na prostoru bivše pl. kuće. Dom ima priključak na struju i vodu, etažno grijanje, sanitarije (WC i kupatila). U prizemlju doma se nalaze velika kuhinja i mala priručna kuhinja (za posjetioce doma), kamin sala sa 50 mjesta i 2 WC. Na prvom sprat se nalaze 3 sobe sa 10, 12 i 4 kreveta, 2 WC i 2 kupatila. Na drugom spratu su 3 sobe sa 4, 6 i 8 kreveta, 1 WC. Potkrovlje je opremljeno sa 10 kreveta. Ukupno pl. dom raspolaže sa 50 kreveta, 5 WC-a i 2 kupatila. Pod upravom je PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.

16. – 17.8.2003. god. Na Malom polju je održana planinarska manifestacija “Dan planinara BiH”. Organizatori su PS BiH i PSD PTT “Prijatelj prirode” Sarajevo.

2006. god. PSD “Brezovača” Hadžići započela je izgradnju planinarskog doma na Brezovači. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 984 m u blizini spomen-obilježja na proplanku kod bivše šumarske kuće.  

2012. god. Završena je izgradnja pl. doma na Brezovači. Dom ima priključak za struju i vodu, etažno grijanje, sanitarije (WC i kupatila). U prizemlju doma nalaze se kuhinja i 2 trpezarije – velika sa 55 mjesta, a mala sa 10 mjesta, 2 WC. Na spratu se nalazi 5 soba sa 2, 6, 8, 8 i 12 kreveta (ukupno 36 kreveta), 2 WC i 2 kupatila. Povoljna je polazna tačka za uspon na vrh Golo brdo (1246 m/nv) sa čijeg se najvišeg tjemena pruža širok pogled na Sarajevsko polje i grad Sarajevo, pristup do vrha je pješačkom stazom, označenom planinarskim putokazima i znakovima, za 1,5 h hoda. Dom je udaljen 7 km od Hadžića, a parking za 60 mjesta je odmah pokraj ceste koja vodi ka olimpijskom centru na Bjelašnici i Igmanu. Osim automobilom do pl. doma se može pristupiti planinarskom stazom iz Hadžića za 2 h hoda (trasom Nanića puta). Pod upravom je PSD “Brezovača” Hadžići.

9. – 16.2.2019. god. Na Igmanu, Bjelašnici i Jahorini je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Za vrijeme održavanja takmičenja učesnicima je pružena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini. 

U posljedne dvije decenije na Igmanu su obnovljene skijaške staze i žičare, hoteli i ugostiteljski objekti. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Igman, kao značajne turističke – rekreativne destinacije regiona.

---

Naslovna slika: Igman, olimpijske skakaonice na Malom polju

Godine 1951. u aprilu i maju mjesecu planinari Jugoslavije su izveli pohod u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Slovenije sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije i prešla preko Velebita (1757 m) u Hrvatskoj, Maglića (2386 m) u Bosni i Hercegovini, Durmitora (2523 m) u Crnoj Gori i Šar-planine (2748 m) u Makedoniji.
Štafetna palica je stigla u Beograd, glavni grad Jugoslavije, 25. maja na Dan Mladosti. Tako se na počasnoj tribini s drugim štafetama našla i štafetna palica planinara s porukama i čestitkama Josipu Brozu Titu, predsjedniku SFRJ, za njegov rođendan.
Bosanskohercegovački planinari prenijeli su štafetnu palicu preko naših planina ovim redosljedom: Dinara, Čvrsnica, Prenj, Bjelašnica, Igman, Romanija, Jahorina, Treskavica, Zelengora i Maglić.  
Više o ovome možete pročitati u kronologiji sročenoj na temelju izvještaja planinarskih društava koja su učestvovala u pohodu.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Dinara

6. aprila 1951. godine planinari Bosne i Hercegovine su primili na Velikom Troglavu (1913 m/nv), najvišem vrhu planine Dinare, štafetnu palicu planinara Jugoslavije od planinara Hrvatske. Istog dana štafeta je stigla preko Gubina u Sajkoviće gdje je prenoćila.

7. aprila planinari su nastavili marš duž cijelog Livanjskog polja i stigli u Livno gdje ih je narod srdačno dočekao. U čast prolaska Titove štafete kroz Livno održana je osnivačka skupština Planinarskog društva “Cincar“, u prepunoj kino dvorani.

Čvrsnica

8. aprila, pet planinara i jedna planinarka tek osnovanog PD “Cincar“ krenuli su od Livna na naporan i dug marš preko Ošljara i Duvna na Kongoru. U Duvnu mnoštvo naroda je dočekalo i pozdravilo nosioce štafetne palice kojima se pridružilo i pet planinara Planinarskog društva “Duvno“. Istog dana po dolasku na Kongoru štafetnu palicu su predali ekipi Planinarskog društva “Vilinac“ iz sela Doljani. Sedam gorštaka sa podnožja Vrana i Čvrsnice sačinjavalo je novu ekipu. Štafetnu palicu su primili uz rafal iz automatske puške, a odmah zatim zapjevali iz sveg glasa:
“Letićemo kao ptice, preko Vrana i Čvrsnice!”
Na kraju dana, u sami sumrak, ekipa se smjestila u jednu kolibu ljubaznog domaćina iz Kongore, gdje je prenoćila.

9. aprila nakon hladne i kišovite noći osvanuo je vedar i sunčan dan. Uspon kroz Grla i Svinjače protekao je bez većeg napora ali do Blidinjskog jezera, gdje ih je čekala ekipa sarajevskih planinara, dug je put. Vrhovi Vrana zabjelili su se od novonapadalog snijega a vrhove Čvrsnice obavila je magla i sivi oblaci. Dvije ekipe susrele su se kod katuna na Barzonji, južno od Blidinjskog jezera i nastavili zajedno s usponom do katuna na Gornjim Barama gdje su prenoćili u jednoj čobanskoj kolibi.

10. aprila u rano jutro kolona od dvanest ljudi je krenula na uspon ka Pločnu (2226 m/nv), najvišem vrhu Čvrsnice. Na čelu kolone bili su sarajevski planinari na smučkama, a ostali su gazili snijeg koji se je preko noći smrzao. Uspon je jak, a zebnja neizvjesnosti obuzima ekipu. Pitanje da li će biti moguć silazak sa vrha na “Josipovo raskršće”, radi velikih sniježnih streha koje predstavljaju pravu opasnost pri kretanju duž istaknutog grebena. Na završnom usponu vjetar biva sve žešći a navukla se magla i zatvorila vidik na sve strane. Ljudi su pobjelili od inja a onima sa dugim brkovima na krajevima uhvatile se ledenice. Konačno se magla za samo jedan tren razbila i kolona planinara ugledala je piramidu na vrhu do koje se kretala vrlo oprezno zbog sniježnih streha.
Magla je ponovo obavila vrh i otežala pravac kretanja. Vođa ekipe određuje pravac pomoću karte i kompasa i ubrzo je uslijedio rizičan silazak sa grebena između dvije položene strehe snijega, jedne ispod druge i velikog crnog kamena koji je štrčao iz svježe napadalog snijega na veoma strmoj padini. Po silasku na “Josipovo raskrižje” kolona planinara je nastavila ubrzanim tempom preko Peharovog stana. Uspon na Vilinac je bio naporan, pošto je ekipa trpila od žeđi. Cisterna planinarske kuće na Vilincu je dala prvu vodu, no tako studenu da se prosto nije mogla piti.
Uspon preko Prijegona je uskoro savladan, a time i najteži dio ove planine. Tempo kolone je opet ubrzan. Ekipa je žurila preko Grkuša, Vale i kroz gustu šumu Muharnice do Golinaca, gdje se smjestila u udobnoj šumarskoj kući i tu prenoćila. Tura od Gornjih Bara preko Pločna i Vilinca do Golinaca trajala je više od 10 sati.            

11. aprila osvanuo je tmuran dan i već pri samom polasku počele su da padaju prve kapi kiše. Sa Golinaca kolona planinara uputila se lovačkom stazom preko Bilih vrila i sišla u Krkaču. U 12 sati štafeta je stigla u selu Doljani gdje je napravljen slavoluk od zelenila i cvijeća, a mnoštvo mještana naročitio omladine i pionira pozdravili su Titovu štafetu koju su nosili planinari. Nakon odmora i ručka ekipa je krenula na dug marš dolinom rijeke Doljanke prema Jablanici gdje je stigla u 18 sati. Srdačno je dočekana ispred Planinarskog društva “Čvrsnica“, radnog kolektiva “Hidrogradnje“ i građana. Dom kulture je bio prepun. I ovdje se ističe veliki broj omladine i pionira.             

Prenj

12. aprila ekipa planinara iz PD “Čvrsnica“ krenula je sa štafetnom palicom iz Jablanice, tragom četvrte neprijateljske ofanzive, poznatije po nazivu “Bitka na Neretvi“ i nosila je do sela Krstac, gdje su je preuzeli sarajevski planinari. Po veoma lošem vremenu, izložena čestim pljuskovima kiše, ekipa je ipak stigla u dolinu Idbara gdje je štafeta prenoćila.  

13. aprila ekipa je nastavila marš po kiši usponom iz doline Idbara na Ljubinu planinu gdje ih je zatekla sniježna oluja, te je bila prisiljena da se zaustavi i prenoći u jednoj čobanskoj kolibi kod Ljevanih voda na Zabrđu.

Bjelašnica

14. aprila već od ranog jutra kolona s planinarima je krenula s Ljevanih voda i preko Pomola sišla u Konjic. I ovdje su kao i u drugim mjestima Titovu štafetu srdačno dočekali mnogi građani. Tu je štafetna palica predana planinarima iz  PD “Borašnica“ koja je nakon svečanosti krenula na dug i naporan put preko Bjelašnice.
Na putu prema planinarskom domu na Mrtvanjskim Stanarima u pratnji su se pridružili sarajevski planinari. Gazeći snijeg preko visokih nanosa ekipa je zašla duboko u noć i tek 15. aprila u 1 sat iza ponoći donijela štafetnu palicu u planinarski dom. Ekipa se kretala ovim pravcem: Konjic – Dubravica – Vrdolje – Delića polje – Raški dol – Šišan polje – katun Krošnje – Stari konak – Mrtvanjski Stanari.    

Igman

15. aprila na Mrtvanjskim Stanarima štafetnu palicu su preuzeli članovi Planinarskog društva “Bjelašnica“ iz Sarajeva i nosili je preko Kara Mustafinih čaira, Javornika i Velikog Polja po jakom nevremenu koje ih je pratilo cijelo vrijeme do Hrasničkog Stana na Igman planini. Tu ih je dočekala nova ekipa planinara istog društva koja je štafetu nosila do Sarajeva gdje su je na Marijin-dvoru dočekali mnogi građani, omladina i pioniri. Dalje je svečana povorka na čelu sa Titovom štafetom prošla glavnom ulicom u pratnji limene glazbe do planinarskog logora podignutog na platou ispred Doma JNA gdje su bile upaljene dvije velike logorske vatre. U planinarskom logoru štafetnu palicu je primio Joža Engel, predsjednik planinarskog saveza Bosne i Hercegovine.          

Romanija

16. aprila u Sarajevu štafetnu palicu je preuzela ekipa Planinarskog društva “Željezničar“ i usiljenim maršem preko Hreše i Sumbulovca stigla u podne na Crvene stijene na Romaniji, gdje su planinari godinu dana ranije (1.5.1950.) podigli spomen-ploču legendarnom partizanskom komandantu i Narodnom heroju Slaviši Vajner Čiči.
Štafetnu palicu je preuzela ekipa istog društva a primopredaju je uveličalo sedamdeset pionira iz Mokrog, koji su spomen-ploču okitili zelenilom i cvijećem. Nakon toga štafetnu palicu je nova ekipa odnijela na Veliki Lupoglav, najviši vrh Romanije planine, gazeći duboki snijeg, te preko pećine hajduka Starine Novaka štafetu donijeli u Pale, gdje su je predali ekipi Planinarskog društva “Trebević“ iz Sarajeva u 17 sati, koja je štafetnu palicu nosila do Poljica na Jahorini, gdje je prenoćila.

Jahorina

17. aprila u 6 sati ujutro štafetna palica je predata pred strojem vojnika i oficira JNA. Kolona od četrnaest vojnika na smučkama je krenula na dug marš od Poljica preko Pogledina do sela Delijaš, gdje ih je čekala ekipa Planinarske družine Trnovo, Planinarskog društva “Treskavica“ iz Sarajeva. Ova ekipa je štafetu donijela u Trnovo gdje ju je predala novoj ekipi iste družine koja je nastavila marš i štafetu donijela do planinarske kuće na Kozjoj luci na planini Treskavici, gdje je prenoćila.     

Treskavica

18. aprila ekipa od devet planinara PD “Treskavica” iz Sarajeva krenula je na smučkama preko snijegom pokrivene Treskavice po lijepom vremenu do Gvoznog polja, gdje su štafetnu palicu predali ekipi planinarskog društva iz Kalinovika. Ova nova ekipa, koju je činilo dvanaest planinara, istog je dana štafetu donijela u Kalinovik, gdje je prenoćila.   

Zelengora

19. aprila rano ujutro iz Kalinovika je krenula ista ekipa planinara i preko sela Jelašca i Ošljeg dola stigla do Paleža pod Lelijom gdje je štafetnu palicu predala ekipi planinarskog društva “Zelengora“ iz Foče. Ova nova ekipa koju je činilo petnaest planinara imala je najteži zadatak, da štafetnu palicu prenese preko Zelengore i Maglića do u selo Mratinje u Crnoj Gori.
Isključivo po karti i kompasu, u 15-satnom, izvanredno napornom maršu, forsirana je po kiši i magli snijegom pokrivena Zelengora, ekipa se kretala ovim pravcem:
Palež – Pašina poljana – Stari katun – Crno jezero – Ljubin grob – Lućki katun – Presedla – Meseno brdo – Debela ravan – Hrčava – Milinklade – Krekovi – Savin grob – Tjentište gdje je stigla 20. aprila iza ponoći.

Maglić

20. aprila marš preko Zelengore je dokazao da je ekipa planinara iz PD “Zelengora” Foča sposobna da svoj zadatak izvrši i preko Maglića (2386 m/nv), najvišeg vrha Bosne i Hercegovine.
Ekipa je ovaj dan na Tjentištu provela u zasluženom odmoru, prikupljajući snagu za napore koji je očekuju u narednim danima. 

21. aprila u ranim jutarnjim satima, ekipa od petnaest planinara PD “Zelengora” Foča kojoj se priključilo još pet sarajevskih planinara na smučkama krenula je iz Tjentišta za Maglić. Cijela ekipa je bila odlično opremljena. Prevalivši naporan put po kiši od Tjentišta preko Dragoš-sedla do katuna na Mrkalj kladi ekipa se je smjestila u jednoj čobanskoj kolibi. Po noći se je čula grmljavina usova sa Maglića.

22. aprila osvanuo je još gori od jučerašnjeg dana. Sniježna i veoma jaka oluja, popraćena jakim, studenim sjevernim vjetrom. Oko podneva oluja se smirila i ekipa je u 14 sati krenula prema katunu na Stubicama. Za nepuna tri sata i ta je relacija savladana. Čobanske kolibe na Stubicama su zatrpane skoro potpuno snijegom, a djelomično ispunjene njime. Mogućnosti smještaja su teške. Hladno je i vlažno. Studen sve više steže, a po zidovima se uhvatilo inje. Oblačilo se sve na sebe. Stalno se kuhaju kafe i čajevi. Cijelu noć, nije niko oka sklopio od hladnoće, osluškujući grmljavinu usova s Maglića.  

23. i 24. aprila i dalje je vladalo jako hladno vrijeme praćeno sniježnom mećavom zbog koje nije bilo moguće izvesti planirani uspon na vrh Maglića. Ekipa je ova dva dana provela radeći na poboljšanju smještaja za boravak i noćenje u čobanskim kolibama na Stubici.   

25. aprila vrijeme se nije poboljšalo i ekipa je donijela odluku da odustaje od uspona na vrh Maglića i napušta kolibe na Stubici. Iskopane su stepenice u zaleđenim padinama Jeveričine Prodo i pokraj čobanskih koliba na Poljicama ekipa je sišla u selo Mratinje. Planinare su dočekali gostoljubivi mještani iz ovog zabitog planinskog kraja na sjeverozapadu Crne Gore. Priređeno je narodno veselje sa igranjem narodnih kola i pjevanjem narodnih i partizanskih pjesama kraj logorske vatre.  

26. aprila u 7 sati ujutru u Mratinju izvršena je predaja štafetne palice planinarima Crne Gore, a ekipa bosanskohercegovačkih planinara vratila se preko Vučeva u Foču.   

---

Naslovna slika: Maglić (2386 m/nv) – najviši vrh BiH, pogled sa vrha Badnjine na Volujaku

 

Prije četrdest i tri godine u Himalajima je izveden uspon zapadnim grebenom na najviši vrh svijeta Mount Everest (8848 m/nv). Prvi na svijetu, koji su se tim grebenom popeli bili su alpinisti VII jugoslavenske alpinističke himalajske ekspedicije.
Dana 13. maja 1979. godine na vrh su se prvi popeli Andrej Štremfelj i Jernej Zaplotnik – Nejc (SR Slovenija), a dva dana kasnije, 15. maja Stane Belak – Šrauf (SR Slovenija), Stipe Božić (SR Hrvatska) i Sherpa Ang Phu (Kraljevina Nepal), koji je nažalost poginuo pri silasku s vrha.
Zapadni greben Mount Everesta proteže se duž državne granice Kraljevine Nepala i Narodne Republike Kine. Greben je dužine oko 6,5 km, od sedla Lho La iznad baznog kampa do najvišeg tjemena vrha. Izložen je stalno vjetrovima koji pušu sa visoravni na Tibetu i tehnički je jako zahtjevan. Do 1979. godine, nitko se tim grebenom nije popeo na vrh. Ipak je velika i snažna ekipa osvojila moćnu i tešku planinu, koja je svim silama pokušavala odoljeti hrabrim i upornim alpinistima: članove ekipe desetkovale su snježne mećave, velika nadmorska visina, jaki vjetrovi, težak teren i niske temperature.
U ekspediciji je učestvovalo ukupno 25 alpinista iz tri republike: SR Slovenija (21), SR Hrvatska (2), SR Bosna i Hercegovina (2). Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja (SR Slovenija). Iz BiH su bili sarajevski alpinisti Muhamed Gafić i Muhamed Šišić. Ekspedicija na Everestu je trajala od 29.3. – 21.5.1979. god.  
Ovaj uspon jugoslovenskih alpinista zabilježen je kao jedan od najvećih podviga u povijesti Himalaja. Samo je povijest pokazala težinu ovog uspona. U godinama koje dolaze brojne ekspedicije pokušale su se popeti ovom rutom; uz veliku žrtvu, samo su bugarski i poljski alpinisti uspjeli. Danas šesnaest ruta vodi do najvišeg vrha svijeta. No, mnogi alpinisti dijele jedinstveno mišljenje da je ova ruta, ona koju su tada nazivali “jugoslovenskom”, i dalje najteža ruta koja vodi do vrha Mount Everesta.
Bosanskohercegovački alpinisti su po prvi put tada učestvovali u jednoj himalajskoj ekspediciji. Jedan od mnogih razloga izostanka nije bila nespremnost naših alpinista, već financiranje takvih poduhvata, jer su himalajske ekspedicije i danas vrlo skupi i složeni projekti. U Himalajima je ukupno 14 vrhova sa nadmorskom visinom većom od 8000 m a među njima su i 3 vrha na kojima su se popeli naši alpinisti: Manaslu (8163 m), Cho Oju (8201 m) i Mount Everest (8848 m). Popeli su se i na najviše vrhove u gotovo svim svjetskim velegorjima na 7 kontinenata: Alpe, Kavkaz, Pamir, Tien Shan, Ande, Himalaji, Karakorum, Kilimadžaro, Mount McKinley / Denali, Mount Vinson, Ararat, Damavand i dr.
U ovoj kronologiji je prikazana višegodišnja aktivnost bh. planinara u Himalajima i Karakorumu, a u narednom periodu biće objavljena i kronologija svih dosadašnjih uspona i u drugim svjetskim velegorjima.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vrhovi u Himalajima i Karakorumu na kojima su se penjali Bh. planinari:

01. Mount Everest (8848 m), Himalaji, Nepal / Kina
02. Cho Oyu (8201 m), Himalaji, Kina
03. Manaslu (8163 m), Himalaji, Nepal
04. Nanga Parbat (8125 m), Himalaji, Pakistan
05. Broad Peak (8047 m), Karakorum, Pakistan
06. Gasherbrum II (8035 m), Karakorum, Pakistan
07. Ngoyumba Kang II (7743 m), Himalaji, Nepal
08. Pumo Ri (7165 m), Himalaji, Nepal
09. Himlung Himal (7126 m), Himalaji, Nepal
10. Burke Khang (6942 m), Himalaji, Nepal
11. Ama Dablam (6848 m), Himalaji, Nepal
12. Mera Peak (6476 m), Himalaji, Nepal
13. Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal
14. Lobuche East (6119 m), Himalaji, Nepal
15. Tharpu Chuli (5663 m), Himalaji, Nepal
16. Tent Peak (5600 m), Himalaji, Nepal
17. Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal
18. Yala Peak (5550 m), Himalaji, Nepal
19. Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal
20. Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal

Pregled ekspedicija i treking pohoda. Imena učesnika su poredana po abecednom redu prezimena:

1979. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Nepal, Sedma Jugoslavenska alpinistička himalajska ekspedicija, prvenstveni smjer zapadnim grebenom, org. Planinarski savez Jugoslavije:
– Muhamed Gafić, Muhamed Šišić (Sarajevo), dosegli su visinu od 7170 m.
Napomena: U ekspediciji pod vodstvom Tone Škarje učestvuje 25 alpinista (iz Slovenije 21, Hrvatske 2 i Bosne i Hercegovine 2). Članovi ekspedicije Andrej Štremfelj i Jernej Zaplotnik – Nejc (Slovenija) izašli su na Mount Everest 13. maja, kao prvi jugoslavenski alpinisti, a dva dana kasnije, 15. maja na vrh su izašla još trojica alpinista Stane Belak – Šrauf (Slovenija), Stipe Božić (Hrvatska) i Šerpa Ang Phu (Nepal) koji je na silasku sa vrha smrtno stradao.
Ekspedicija je trajala od 29.3. – 21.5.1979. god.

1987. god.

Ngojumba Kang II (7743 m), Himalaji, Nepal, Četvrta Zagrebačka alpinistička ekspedicija, prvenstveni smjer južnim grebenom, org. Planinarski savez Zagreba:
– Boris Kovačević (Sarajevo) i Branko Puzak (Zagreb) pristupili su na vrh 11.11.1987. god., a dva dana kasnije, na vrh su pristupili Edin Alikalfić i Davor Butković (Zagreb) 13.11.1987. god.
Napomena: U ekspediciji pod vodstvom Darka Berljaka i vođe uspona Branka Šeparevića učestvuje 14 alpinista i TV snimatelj Mario Saletto, izvodi prvenstveni uspon na do tada neispenjani vrh Ngojumba Kang II (srednji) u lancu između Cho Oyu i Gyachung Kang. 
Ekspedicija je trajala od 15.10. – 15.11.1987. god.

1989. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Kina, Peta Zagrebačka alpinistička ekspedicija, prvo ponavljanje Australskog smjera u sjeverozapadnoj stijeni,
org. Planinarski savez Zagreba:
– Boris Kovačević (Sarajevo), dosegao je visinu od 7600 m, 10.10.1989. god.
Napomena: U ekspediciji pod vodstvom Darka Berljaka učestvuje 23 alpinista. Nakon 65 dana penjanja, 11. oktobra dosegla je visinu od 8000 m (Franc Pepevnik – Aco), do spoja s Messnerovim smjerom iz 1980. godine čime je postigla prvo ponavljanje Australskog smjera iz 1984. godine (Veliki kuloar). Uspon na vrh je prekinut zbog opasnosti od stalnih lavina.

1990. god.

Nanga Parbat (8125 m), Himalaji, Pakistan, exp. “Nanga Parbat ʹ90”, ponavljanje Schellove rute u stijeni Rupala sjeverozapadnim grebenom, org. Planinarska društva i Planinarski savez Slovenije:
– Dragan Ilić (Sarajevo), dosegao je visinu od 7100 m;
– Željko Knez (Zenica), dosegao je visinu od 6100 m.
Napomena: U ekspediciji učestvuje 19 alpinista (iz Slovenije 16, Bosne i Hercegovine 2 i SAD 1- poznati američki alpinista Steve House). Članovi ekspedicije Marija Frantar i Jože Rozman (Slovenija) izašli su na vrh Nanga Parbat 31.7.1990. godine kao prvi jugoslavenski alpinisti.
Ekspedicija je trajala od 22.6. – 5.8.1990. god.

1994. god.

Gasherbrum II (8035 m), Karakorum, Pakistan, Peta Bosanskohercegovačka alp. exp. “Karakorum ʹ94”, org. PS Bosne i Hercegovine:
– Nail Dervišević (Travnik), dosegao je visinu od 7400 m, juli – august 1994. god.;
– Oskar Prebanić (Sarajevo), dosegao je visinu od 7350 m;
– Alirizah Vatrenjak (Sarajevo), dosegao je visinu od 7000 m;
– Dženamir Abaza, Muhamed Gafić, Muhamed Šišić (Sarajevo), Mukrim Šišić (Zenica), dosegli su visinu od 6395 m;
– Miran Karabašić, Ramiz Bisić (Sarajevo), dosegli su visinu od 5800 m;
– Senada Kreso (Sarajevo), dosegla je visinu od 4800 m.
Napomena: Nail Dervišević na usponu ka vrhu dobio je moždani udar. Preživio je zahvaljujući akciji spašavanja u kojoj su učestvovali njegovi drugovi i alpinisti iz drugih ekspedicija. Iz ovog razloga odustaje se od daljnjeg uspona na vrh.
Ekspedicija je trajala od 1.7. – 15.8.1994. god.

1997. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Kina, exp. “Everest ʹ97”, uspon po sjevernom grebenu, org. Hrvatski planinarski savez:
– Muhamed Gafić (Sarajevo), dosegao je visinu od 7060 m, maj 1997. god.
Napomena: U ekspediciji pod vodstvom Darka Berljaka učestvuju alpinisti iz Hrvatske (11), Slovenije (7), Bosne i Hercegovine (1), Njemačke (1). Na Mount Everest izašli su Franc Pepevnik – Aco 22. maja i Pavle Kozjek 23. maja (Slovenija), koji to čini kao deveti čovjek s te strane bez boca s kisikom i do tada jedini kojem je to uspjelo iz Slovenije. Danko Petrin (Hrvatska) vraća se sa dosegnute visine od 8350 m da bi spasio Jozeph Stillera (Njemačka), koji je privremeno oslijepio;
Ekspedicija je trajala od 30.3. – 30.5.1997. god.

2000. god.

Cho Oyu (8201 m), Himalaji, Kina:
– Jasmin Ajanović (Sarajevo), dosegao je visinu od 6100 m, u oktobru 2000. god.

2002. god.

Tent Peak (5600 m), Himalaji, Annapurna Region, Nepal:
– Sead Muhić, Amir Čuturić (Sarajevo), dosegli su visinu od 4400 m, 18.8.2002. god.;
– Daliborka Čuturić (Sarajevo), dosegla je visinu od 3900 m, 18.8.2002. god.

2004. god.

Broad Peak (8047 m), Karakorum, Pakistan, Australijska alp. exp., org. “Field Touring Alpine” Perth:
– Amir Čuturić (Sarajevo), dosegao je visinu od 5100 m, juli 2004. god.

2005. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2008”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Duško Blažić (Banja Luka), dosegao je visinu od 6000 m, 31.11.2005. god.

2006. god.

Cho Oyu (8201 m), Himalaji, Kina, exp. “Cho Oju 2006”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Petar Pećanac (Drvar), pristupio je na vrh 1.10.2006. god.

2007. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Kina, uspon sjevernim grebenom, exp. “Everest 2007”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Petar Pećanac (Drvar), pristupio je na vrh 20.5.2007. god.

Cho Oyu (8201 m), Himalaji, Kina (Tibet), exp. “Cho Oyu 2007”, org. “International Mountain Guides”:
– Naim Logić, Fikret Karačić (Sarajevo), Zijah Kurtović (Breza), dosegli su visinu
od 7130 m, 17.9.2007. god.

Ama Dablam (6848 m), Himalaji, Nepal:
– Naim Logić (Sarajevo), pristupio je na vrh 21.10.2007. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme summit team” Beograd.
– Vladimir Čubak, Haris Kalajdžisalihović, Kenan Muftić (Sarajevo), pristupili su na vrh 1.11.2007. god.

Ama Dablam (6848 m), Himalaji, Nepal, exp. “Ama Dablam 2007”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Haris Kalajdžisalihović, Kenan Muftić (Sarajevo), pristupili su na vrh 15.11.2007. god.;
– Azra Kaljanac (Sarajevo), dosegla je visinu od 5800 m, 8.11.2007. god.

2008. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal. org. “Extreme summit team” Beograd:
– Senada Bubica (Sarajevo), pristupila je na vrh 18.4.2008. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal. exp. “Island Peak 2008”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Nedžad Bubica, Adis Čingić (Sarajevo), pristupili su na vrh 20.4.2008. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal:
– Dejan Danilović, Tanja Danilović (Doboj), pristupili su na vrh 22.5.2008. god.

Manaslu (8163 m), Himalaji, Nepal. exp. “Manaslu 2008”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Miralem Husanović (Banovići), Zdenko Veljačić (Zavidovići), pristupili su na vrh 4.10.2008. god.
– Muhamed Gafić (Sarajevo), dosegao je visinu od 5800 m, 11. 9.2008. god.;
– Zdenko Marić (Mostar), dosegao je visinu od 4820 m, 9.9.2008. god.

2009. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal:
– Sead Muhić (Sarajevo), pristupio je na vrh 20.4.2009. god.

Pumo Ri (7165 m), Himalaji, Nepal:
– Sead Muhić (Sarajevo), dosegao je visinu od 5550 m, 25.04.2009. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal:
– Muhamed Šišić (Sarajevo), pristupio je na vrh 19.4.2009. god.  

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Kina, uspon sjevernim grebenom, exp. “Everest 2009”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Miralem Husanović (Banovići), Zehrudin Isaković (Zenica), Naim Logić (Sarajevo), dosegli su visinu od 7550 m, 27.5.2009. god.

Mera Peak (6476 m), Himalaji, Nepal, exp. “Mera Peak 2009”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Braco Babić (Sarajevo), Jovo Elčić (Istočno Sarajevo), Redžep Grabus, Sanja Mitrović (Sarajevo), Bobana Petrović (Istočno Sarajevo), pristupili su na vrh 26.10.2009. god.

2010. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Kina, uspon sjevernim grebenom, exp. “Everest Tibet 2010”, org. “Summitclimb.com”:
– Fikret Karačić (Sarajevo), pristupio je na vrh 24.5.2010. god.

Cho Oyu (8201 m), Himalaji, Kina (Tibet), exp. “Cho Oyu 2010”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Adis Čingić (Sarajevo), Zehrudin Isaković (Zenica), Zoran Kovljenić (Bosansko Grahovo), dosegli su visinu od 7130 m, 17.9.2010. god.;
– Nedžad Bubica (Sarajevo), dosegao je visinu od 5500 m, 7.9.2010. god.

2012. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Eco-Everest Expedition Spring 2012”, org. “Asian Trekking's Expedition Teams”:
– Naim Logić (Sarajevo), pristupio je na vrh 13.4.2012. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal, exp. “Eco-Everest Expedition Spring 2012”, org. “Asian Trekking's Expedition Teams”:
– Naim Logić (Sarajevo), pristupio je na vrh 20.4.2012. god. 

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “Himalaji 2012”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Daliborka Strika (Sarajevo), pristupila je na vrh 20.4.2012. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Himalaji 2012”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Daliborka Strika (Sarajevo), pristupila je na vrh 22.4.2012. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Himalaji 2012”, org. “Extreme summit team” Beograd:
– Daliborka Strika (Sarajevo), pristupila je na vrh 25.4.2012. god.

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Nepal, uspon iz Everest Base Camp via South Col Route, exp. “Eco-Everest Expedition Spring 2012”, org. “Asian Trekking's Expedition Teams”:
– Naim Logić (Sarajevo), pristupio je na vrh 19.5.2012. god.

2013. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2013”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Braco Babić (Sarajevo), pristupio je na vrh 27.4.2013. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2013”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Braco Babić (Sarajevo), pristupio je na vrh 29.4.2013. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2013”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Braco Babić (Sarajevo), dosegao je visinu od 6100 m, 2.5.2013. god.

2014. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. ”Island Peak 2014”, org. ”Himalayan Planet Adventures”:
– Ismir Jusko, Benjamin Kasumović (Sarajevo), pristupili su na vrh 3.5.2014. god.

2015. god.

Tharpu Chuli (5663 m), Himalaji, Nepal, exp. ”Prva ženska himalajska ekspedicija”,
org. ”Extreme Summit Team” Beograd:
– Branka Bradašević (Modriča), pristupila je na vrh 26.4.2015. god.

Burke Khang (6942 m), Himalaji, Nepal, uspon istočnim grebenom, org. ”The Madison Mountaineering climbing team”:
– Naim Logić (Sarajevo), dosegao je visinu od 6892 m, 10.11.2015. god.

2016. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “Himalaji 2016”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Ivo Lubina (Odžak), Petar Pećanac (Drvar), pristupili su na vrh 5.11.2016. god.

Lobuche East (6119 m), Himalaji, Nepal, exp. “Himalaji 2016”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Petar Pećanac (Drvar), pristupio je na vrh 9.11.2016. god.;
– Ivo Lubina (Odžak), dosegao je visinu od 5700 m, 9.11.2016. god.

2017. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “Kala Patthar 2017”, org. PD “Pobeda” Beograd:
– Mileva Radović (Istočno Sarajevo), pristupila je na vrh 14.4.2017. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal, exp. “Kala Patthar 2017”, org. PD ”Pobeda” Beograd:
– Mileva Radović (Istočno Sarajevo), pristupila je na vrh 17.4.2017. god.

Ama Dablam (6848 m), Himalaji, Nepal, exp. “Ama Dablam 2017”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Petar Pećanac (Drvar), dosegao je visinu od 6200 m (C3), 16.11.2017. god.

2018. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2018”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Mirko Zečević-Tadić, Franjo Tufekčić (Brčko District), pristupili su na vrh 5.11.2018. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2018”, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Franjo Tufekčić (Brčko District), pristupio je na vrh 9.11.2018. god.;
– Mirko Zečević-Tadić (Brčko District), dosegao je visinu od 5900 m, 9.11.2018. god.

2019. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, exp. “70 godina rada Planinarskog društva Pobeda Beograd”, org. PD “Pobeda” Beograd:
– Adnan Hodžić (Tuzla), pristupio je na vrh 12.10.2019. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “70 godina rada Planinarskog društva Pobeda Beograd”, org. PD “Pobeda” Beograd:
– Adnan Hodžić (Tuzla), pristupio je na vrh 14.10.2019. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “70 godina rada Planinarskog društva Pobeda”, org. PD “Pobeda” Beograd:
– Adnan Hodžić (Tuzla), dosegao je visinu od 5900 m, 17.10.2019. god.

2022. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2022”, org.: “Extreme Summit Team” Beograd:
– Jasmin Kličić (Bihać) pristupio je na vrh 12.10.2022. god.;
– Samer Hajrić i Ešref Kenan Rašidagić (Sarajevo), dosegli su visinu od 5450 m.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2022”, org.: “Extreme Summit Team” Beograd:
– Samer Hajrić (Sarajevo), Jasmin Kličić (Bihać), Ešref Kenan Rašidagić (Sarajevo), pristupili su na vrh 14.10.2022. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2022”, org. “Mountain Fit“ Zagreb“, “K3 Mountain Hearth“ i “Kumbu Spirit Adventures“ Kathmandu:
– Dragan Mamuša (Novi Travnik), Nenad Rajić (Vitez), pristupili su na vrh 19.10.2022. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2022”, org. “Mountain Fit“ Zagreb“, “K3 Mountain Hearth“ i “Kumbu Spirit Adventures“ Kathmandu:
– Dragan Mamuša (Novi Travnik), Nenad Rajić (Vitez), pristupili su na vrh 21.10.2022. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal, exp. “Kala Patthar 2017”, org. “Mountain Fit“ Zagreb“, “K3 Mountain Hearth“ i “Kumbu Spirit Adventures“ Kathmandu:
– Nenad Rajić (Vitez), pristupio je na vrh 24.10.2022. god.

2023. god.

Lobuche East (6119 m), Himalaji, Nepal, exp. “Mount Everest 2023”:
–  Tomislav Cvitanušić (Sarajevo), pristupio je na vrh 19.4.2023. god. 

Mount Everest (8848 m), Himalaji, Nepal, uspon iz Everest Base Camp via South Col Route:
– Tomislav Cvitanušić (Sarajevo), pristupio je na vrh 17.5.2023. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Naida Avdić (Sarajevo), pristupila je na vrh 23.10.2023. god.

Nangkartshang Peak (5100 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Zrna Agačević, Senada Smajlagić (Zenica), pristupile su na vrh 24.10.2023. god.

Mera Peak (6476 m), Himalaji, Nepal:
– Haris Čustović (Sarajevo), pristupio je na vrh 26.10.2023. god. 

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2023”, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Zenaid Ivković (Jablanica), Milena Pavlović (Vlasenica), pristupili su na vrh 27.10.2023. god.

Kalapatthar (5545 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Zrna Agačević, Senada Smajlagić (Zenica), pristupile su na vrh 27.10.2023. god.

Ama Dablam (6848 m), Himalaji, uspon jugozapadnim grebenom, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Naida Avdić (Sarajevo), pristupila je na vrh 2.11.2023. god.

2024. god.

Mera Peak (6476 m), Himalaji, Nepal:
– Rubina Bašić-Smajić, Ena Smajić (Sarajevo), pristupile su na vrh 16.5.2024. god. 

Yala Peak (5550 m), Himalaji, Nepal, org. PD “Planeta“ Novi Sad:
– Radivoje Jokanović (Brčko), Slavica Stanišić-Maksimović (Istočno Sarajevo),
pristupili su na vrh 24.10.2024. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2024”, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Emira Hukić, Hasna Smječanin (Sarajevo), pristupile su na vrh 29.10.2024. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Hamzalija Hundur (Tešanj), pristupio je na vrh 31.10.2024. god.

Kala Patthar (5545 m), Himalaji, Nepal, org. “Elite Exped“ Nepal:  
– Aida Peko (Visoko), pristupila je na vrh 2.11.2024. god.

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2024”, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Emira Hukić, Hasna Smječanin (Sarajevo), pristupile su na vrh 1.11.2024. god.

2025. god.

Manaslu (8163 m), Himalaji, Nepal, org. “Elite Exped“ Nepal:
– Aida Peko (Visoko), pristupila je na vrh 26.9.2025. god.

Himlung Himal (7126 m), Himalaji, Nepal, org. “Extreme Summit Team” Beograd:
– Damir Lukšić (Sarajevo), Nenad Rajić (Vitez), pristupili su na vrh 26.10.2025. god.

Chukhung Ri (5550 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2025”, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Goran Đulabić (Tuzla), Hamzalija Hundur (Tešanj), Mensur Konjičanin, Mirsad Konjičanin (Visoko), pristupili su na vrh 30.10.2025. god.;

Island Peak (6189 m), Himalaji, Nepal, exp. “Island Peak 2025”, org. “Extreme Summit Team” Beograd: 
– Goran Đulabić (Tuzla), Hamzalija Hundur (Tešanj), Mensur Konjičanin (Visoko), pristupili su na vrh 3.11.2025. god.;
– Mirsad Konjičanin (Visoko), dosegao je visinu od 6040 m.

---

Naslovna slika: Himalaji, Nepal – panorama sa Mera Peak (6476 m), slijeva nadesno: Gyaching Kang (7952 m), Pumo Ri (7161 m), Ama Dablam (6848 m), Nuptse (7861 m), Mount Everest (8848 m), Lhotse (8516 m), Baruntse (7129 m), Makalu (8485 m) i Chamlang (7319 m)

Ukoliko vas zanima nešto više o ovoj kronologiji povijesnih događaja pišite mi u komentarima. A ukoliko vam se dopada ne zaboravite podijeliti sa prijateljima.

 

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Bjelašnica, jedna od najvećih planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Treskavice, Jahorine, Zelengore i Maglića. Pripada grupi planina sarajevske regije koje čine posljednji bedem iznad kojeg se sudaraju  mediteranska i kontinentalna klima. Nalazi se jugozapadno od Sarajeva. Spada u red veoma čudljivih planina gdje se vrijeme često mijenja i poznata je po surovosti klime. To je bio razlog Austrougarskoj da još 1894. god. izgradi meteorološku opservatoriju na vrhu Bjelašnice (2067 m/nv) – vrh je po tome i dobio ime Opservatorija. Zime su izuzetno oštre i duge. Proljeće stiže tek u maju, ljeta su kratka i već krajem jeseni snjegovi ponovo zatrpaju planinu. Zimi su nanosi i do 4 m visoki. Bjelašnica je planina na kojoj pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se u jednom ljetnom danu izmjene sva četiri godišnja doba. Odlikuje se ekstremnim niskim temperaturama. Na Bjelašnice skijanje može da traje šest mjeseci.

Ime planine vjerojatno potiče od bjeline kamena i snjegova koji se dugo zadržavaju na njenim vrhovima čak do ljeta. Njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada. Guste šume i divlje životinje predstavljale su vječiti izazov drvosječama i lovcima na visoku divljač. Danas je Bjelašnica postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Bjelašnica je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane 14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Bjelašnici može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Krupca (30 km) i preko Hadžića (40 km).

Ukupna dužina masiva Bjelašnice sa ograncima iznosi od sjevera ka jugu 29 km i od istoka ka zapadu 22 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Željeznica i sjeveroistoku Bosna; na zapadu Trešanica; na sjeveru Zujevina; na jugu Rakitnica i jugozapadu Neretva. Na planini se nalazi nekoliko većih i manjih jezera: Lokvanjsko jezero (1760 m), Kalajli jezero (1645 m), Blatačko jezero (1150 m), Sitničko jezero (1695 m) i Bešlića jezero (1350 m). 

Najviši vrhovi Bjelašnice nalaze se u središnjem dijelu masiva a među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Opservatorija (2067 m), Krvavac (2062 m), Velika Vlahinja (2056 m), Mala Vlahinja  (2005 m), Žuti cvijet (2032 m), Veliki Strug (2026 m), Mali Strug (1923 m), Žuljsko brdo (1986 m), Vjetreno brdo (1968 m), Hadžihasanov vrh – Hranisava (1964 m), Vjetreni kuk (1947 m), Velika Međeđa glava (1936 m), Četovičko brdo (1936 m), Crni vrh (1908 m), Veliki Ljeljen (1907 m), Mali Ljeljen (1905 m), Obalj (1896 m), Lovnica (1856 m), Veliki Visin – Velež (1850 m), Ledni kuk (1843 m), Rasuha (1842 m) i Kobilica (1826 m).

1893. god. Vlasti Austro-Ugarske Monarhije u BiH, formirale su lovno-privredni rezervat koji je obuhvatao prostore Bjelašnice i Igmana.

1894. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice izgrađena je meteorološka opservatorija, na nadmorskoj visini od 2067 m. Zgrada je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste opremljene sa šest kreveta, a smještaj su mogli koristiti i planinari. Ovo je bila prva visinska stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je počela rad kao visinska stanica 1.8.1894. godine.
U sklopu izgradnje meteorološke stanice izgrađena je kuća namijenjena za smještaj osoblja koje je moralo brinuti o održavanju ceste za vrh Bjelašnice. Kuća je smještena u Štinom dolu na nadmorskoj visini od 1568 m.   

Prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. – 1897. godine. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).

Među mnogim opservatorima koji su radili u meteorološkoj stanici vrijedi spomenuti Josipa Schefera. On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se starog Schefera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo. 

1906. god. Baron Eugen von Albory, poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, dozvoljava planinarima upotrebu njegove lovačke kuće u Mehinoj luci – na zapadnoj strani Hranisave. Kuća je izgrađena na nadmorskoj visini 1035 m i nosi naziv “Jagdhaus – Alboryhütte”. Pristup do objekta je od željezničke stanice Pazarić preko Vrbice i Kraljevca uređenom pješačkom stazom. Od lovačke kuće dalje ova staza nastavlja preko Guvništa i Laništa do pećine Megara. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Alborin put”.

1923. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću na sjevernoj strani Bjelašnice kod vrela u podnožju Gradine. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1345 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 15 ležaja. 

1924. god. U podnožju najvišeg vrha Bjelašnice kod Štine lokve (1568 m/nv) na temeljima prijašnje kuće koja je uništena u Prvom svjetskom ratu izgrađena je nova kuća. Kuća je ozidana od kamena i pokrivena šindrom. Otvorena je stalno, u njoj stanuje cestar koji se brine o prohodnosti ceste za vrh Bjelašnice. U kući mogu boraviti i planinari. Kuća  raspolaže sa 15 ležaja.  

24.6.1934. god. Svečano je otvorena planinarska staza koju su uredili i markirali sarajevski planinari – visokogorci: Josip Sigmund i Josip Nepomucki, članovi HPD “Bjelašnica”. Polazna tačka staze je na Velikom polju (1199 m/nv) i izvodi na najviši vrh Bjelašnice (2067 m/nv). U prvom dijelu staza prolazi kroz gusti šumski pojas u Kasovom dolu i preko Ravne vale do pod Kotlove od kojih dalje započinje visokogorska golet. Ovu su stazu kasnije sarajevski planinari nazvali “Josipova staza” po imenima graditelja.
Iste godine članovi SD “Slavija” Sarajevo u neposrednoj blizini planinarske kuće na vrelu pod Gradinom izgradili su kamenu česmu – poznata po nazivu “Slavijino vrelo”. 

1935. god. Sportsko društvo “Slavija” Sarajevo izgradilo je planinarsku kuću u središnjem dijelu  Bjelašnice kod lokve na Sitniku. Kuća se nalazi na nadmorskoj visini od 1735 m i prvenstveno je namjenjena smučarima, a u njoj mogu boraviti i planinari. Objekat raspolaže sa 10 ležaja.
Iste godine objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Bjelašnice ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1941. – 1945. god. U ovom periodu dok je trajao Drugi svjetski rat svi objekti na Bjelašnici koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni. Također je uništena i zgrada meteorološke stanice na vrhu Bjelašnice.  

1948. god. u mjesecu oktobru u Sarajevu je osnovano planinarsko društvo “Bjelašnica”, prvo u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, s ciljem da među radnim ljudima i omladinom razvija oblike sportsko-rekreativne aktivnosti. Odmah po osnivanju članovi planinarskog društva poduzimaju dobrovoljne radne akcije na obnovi planinarske kuće Pod Gradinom, na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Kuća je svečano otvorena povodom proslave Dana Republike 29.11.1948. godine. Kuća raspolaže sa 20 ležaja. Obnovljena kuća je poslužila kao baza za dalju izgradnju novih planinarskih objekata i markiranje planinarskih staza na Bjelašnici.

4.12.1949. god. Svečano je otvoren pl. dom na Mrtvanjskim stanarima. Dom se nalazi u središtu Bjelašnice i pogodna je polazna tačka za uspone na gotovo sve najviše vrhove. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 1585 m u blizini katuna – stočarskog naselja sa nekoliko koliba. Sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Ima prizemlje, u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 50 mjesta, a u 7 soba na spratu, od po 6 – 10 kreveta (ukupno 48 ležaja). Dom je udaljen 3 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 3 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1950. god. Na Sitniku (1735 m/nv) u blizini lokve, izgrađena je nova pl. kuća na temeljima stare pl. kuće koju je između dva svjetska rata izgradilo SD “Slavija”. Objekat je prizeman, sagrađen je od dizme, obložen šindrom, a pokriven limom. Kuća ima kuhinju, trpezariju sa 20 mjesta i 2 sobe sa ukupno 17 kreveta. Kuća je udaljena 4 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Bora, a preko Šavnika i Hobera 4 h i 30’ hoda. Od Velikog polja na Igmanu preko Javornika i Kara Mustafinih čaira 4 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.
Iste godine izgrađena je pl. kuća na Hranisavi (1953 m/nv). Objekat je prizeman, građen od tesanog kamena i pokriven limom. U objektu je smještena čatrnja za vodu. Za osvjetljenje se koristi petrolejska lampa. Raspolaže s manjom kuhinjom i 15 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je udaljena 5 h hoda od Pazarića preko Kradenika i Ždrijela. Od Ljubovčića preko Šavnika i Haluge 4 h hoda ili od Ljubovčića preko Bora i Vjetrenih vrata 4 h i 30’ hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Bjelašnice od 14. do 15. aprila ovim pravcem:
1. dan, Konjic – Dubravica – Vrdolje – Delića polje – Raški dol – Šišan polje – katun Krošnje – Stari konak – pl. dom Mrtvanjski Stanari;
2. dan, Mrtvanjski Stanari – Šljemensko brdo – Kara Mustafini čairi – Međeđa lokva – Javornik – Veliko polje – Mrazište – Hrasnički stan na Igmanu.   

27.7.1951. god. Povodom 10-godišnjice Dana ustanka u BiH, PD “Bjelašnica” Sarajevo, podiglo je spomen ploču na vrhu Bjelašnice. Spomen ploča je postavljena na kamenoj piramidi visine 2 m.

9.9.1951. god. Svečano je otvorena novoizgrađena meteorološka stanice na vrhu Bjelašnice, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata uništena. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Sklonište je udaljeno 7 h hoda od Pazarića preko Ljubovčića i Sitnika, a od Hrasnice preko Hrasničkog stana i Velikog polja 7 h hoda. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

2.12.1951. god. Svečano je otvoren pl. dom na Šavnicima. Objekat je smješten na nadmorskoj visini od 940 m u blizini sela Ljubovčići. Sagrađen je od brvana, a  pokriven limom. Ima prizemlje u kojem je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 70 mjesta, te sprat i potkrovlje sa 10 soba, od po 1 – 7 kreveta (ukupno 51 krevet). Ima vlastitu mini-hidroelektranu, vodovod, tekuću vodu i komplet sanitarije u objektu. Dom je udaljen 1 h 30’ hoda od Pazarića preko Ljubovčića. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

23.11.1952. god. Svečano je otvorena novoizgrađena pl. kuća Pod Gradinom. Objekat je smješten u blizini stare pl. kuće na uzvišenju nadmorske visine od 1355 m. Sagrađen je od brvana, a  pokriven limom. Ima prizemlje i sprat. U prizemju je kuhinja i dvije odvojene trpezarije sa ukupno 20 mjesta, a na spratu 4 sobe, od po 3, 4, 6 i 7 kreveta (ukupno 20 ležaja). Kuća je udaljena 2 h i 30’ hoda od Pazarića preko Šavnika i Hobera, a preko Ljubovčića i Bora 3 h hoda . Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo.

1957. god. Blatačko jezero je stavljeno pod zaštitu države kao objekat značajan za naučna istraživanja. Jezero se nalazi kod sela Blaca na jugozapadu Bjelašnice, smješteno je u kraškoj uvali na nadmorskoj visini 1150 m, ovalnog je oblika, dugo oko 400 m i široko oko 170 m sa prosječnom dubinom do 2 m. Napaja se kišom i topljenjem snijega. Obala jezera je obrasla barskim travama i biljkama.
Iste godine Reonska uprava za pašnjake Kalinovik izgradila je dvije velike kamene česme sa koritom za napajanje stoke: na vrelu Grkarica (na stazi: Dugo polje – Greda) i vrelu na Starom konaku (na stazi: Mrtvanjski stanari – katun Krošnje).

1958. god. u mjesecu martu PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Bjelašnički dan”, koje je u stvari svojevrsni nastavak predratne manifestacije sarajevskih planinara u organizaciji HPD “Bjelašnica” Sarajevo. Ovo takmičenje sjedinilo je planinarske i smučarske elemente, pomoći i samopomoći u planini, turnog smučanja, ali i elemente snage, spretnosti, hrabrosti i poznavanje orijentacije.
U početku je “Bjelašnički dan” bio sastavljen iz dva takmičenja: orijentaciono takmičenje u zimskim uvjetima i slaloma, a kasnije je to ujedinjeno u tzv. planinarski smuk, u kojem ekipa na smučkama, sa teretom na leđima sama pronalazi stazu na goleti i u šumi, usput vrši i obavezno gađanje postavljenih meta iz zračne puške i izradu improvizovanog prijevoznog sredstva za transport povrijeđenog druga, pruža prvu pomoć i vrši imobilizaciju, a uz sve to treba da stigne na cilj u što kraćem vremenu.
Uspjehu i popularnosti ove jedinstvene planinarsko-smučarske manifestacije svakako je doprinio veliki i stalni odziv mnogih planinarskih društava iz Bosne i Hercegovine.             

1958. god. u mjesecu augustu puštena je u obilazak Bjelašnička transverzala. Osnivač transverzale,  PD “Bjelašnica” Sarajevo realizovao je ideju grupe entuzijasta koja je činila napore da se Visočica i kanjon Rakitnice učine što pristupačnije širem krugu planinara. Snažan podstrek njihovom nastojanju data je ekspedicija koja je u mjesecu julu 1956. godine organizirala ispitivanje kanjona rijeke Rakitnice. Nakon obilaska ekspedicije, nametnulo se kao neophodno markiranje planinarske transverzale na Bjelašnici i susjednoj planini Visočici, koja bi omogućila planinarima da u što većem broju posjete jedan dio kanjona Rakitnice i tako se upoznaju sa surovim i nedirnutim ljepotama tih krajeva.
Bjelašnička transvezala ima ukupno 17 kontrolnih tačaka, na sljedećim lokacijama: pl. dom Šavnici (KT 1), Djevojačke stijene – Strugovi (KT 2), pl. kuća na Hranisavi (KT 3), vrh Krvavac (KT 4), selo Umoljani (KT 5), selo Gornji Lukomir (KT 6), Kašića luka u kanjonu Rakitnice (KT 7), Džamija – najviši vrh Visočice (KT 8), Puzim (KT 9), selo Lukavac (KT 10), Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 11), vrh Velika Vlahinja (KT 12), pl. kuća na Sitniku (KT 13), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 14), pl. kuća na Javorniku (KT 15), Veliko polje na Igmanu –  spomenik partizanima (KT 16), vrelo Bosne – spomenik partizanima (KT 17).
U sklopu Bjelašničke transverzale na dijelu trase kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave izgrađen je osigurani planinarski put. Sajlu i klinove su postavili sarajevski planinari – visokogorci: D. Bozja, K. Radijelović, L. Rusjan i K. Spaho, članovi PD “Bjelašnica”. Na prvoj trećini dužine sajle u malom stjenovitom udubljenju bio je postavljen žig (KT 2). Ovo je prva planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 6 – 7 dana.  Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu Sarajevske transverzale na Bjelašnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 10), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 11), pl. kuća na Hranisavi (KT 12), lov. kuća u Mehinoj luci (KT 13) i pl. dom na Šavnicima (KT 14). Ovo je druga po redu planinarska transverzala u Bosni i Hercegovini i za njen obilazak potrebno je 8 – 9 dana. Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.   

1959. god. u mjesecu februaru PD “Bjelašnica” Sarajevo organizira po prvi put takmičenje “Šavničko prvenstvo”. Takmičenje je održano na snježnim padinama kod sela Ljubovčići u blizini pl. doma na Šavnicima. U takmičenju učestvuju pioniri i omladina iz Pazarića, Hadžića i bjelašničkih sela Ljubovčića, Jeleča, Ferhatlija, Kahrimana i Lokava.   

30.4.1959. god. Na trasi Bjelašničke transverzale gdje je predhodne godine izgrađen osigurani planinarski put kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave smrtno je stradao planinar Jovica Kosanović. Nesreća se dogodila uslijed poskliznuća na zaleđenoj strmoj padini. Kosanović je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik PD “Zabrđe” Vitez.

1960. god. Na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice pušten je u funkciju radio-televizijski toranj i zgrada za smještaj tehničkog osoblja na održavanju uređaja. Veliki zahvat gradnje tornja i zgrade, kao i pristupnu cestu do vrha izvelo je poduzeće “Energoinvest” Sarajevo.
Konstrukcija tornja je napravljen od željeza debljine 3 cm, ukupne težine 150 tona. Visina iznosi 52 m. Cijelom visinom kroz toranj su provučene metalne stepenice i potupno zavaren sa svih strana. Na vrhu Bjelašnice često vjetrovi dostižu brzinu veću od 100 km na sat i konstruktori tornja su iz tog razloga napravili veoma elastičnu konstrukciju, koja se na samom vrhu pomjera u radijusu od 60 cm.
U prizemlju zgrade su tri komforna apartmana s kuhinjom, na prvom spratu tehničko osoblje, a na drugom spratu prostorije za potrebe poštansko-telegrafskog saobraćaja. Objekat ima agregat za struju i cisternu za vodu.

2.12.1962. god. U sniježnoj oluji na najvišem vrhu Bjelašnice u blizini meteorološke stanice smrtno je stradalo sedam mladih planinara: Slobodan Vujinac (18), Anđelko Pešić (15), Nikola Kožuh (17), Aleksandar Krnješevac (16) članovi PD “Naša krila” Zemun, Zoran Ivanišin (20) član PD “Partizan” Beograd, Zoran Tvorić (16) član PD “Željezničar” Sarajevo i Siniša Tvorić (18) član PD “Bjelašnica” Sarajevo.
U grupi od jedanaest članova tog pohoda samo su četvorica preživjela ovu nesreću i to: Miodrag Prvanović (31), Vojislav Matić (21), Branko Matić (16) i Rifat Hasečić (16), svi iz Zemuna.
Nesreći je predhodilo nevrijeme koje je predhodnog dana 1. decembra zateklo planinare na usponu ka vrhu. Umjesto da se vrate na polaznu tačku sa koje su krenuli mladići su samouvjereno nastavili s usponom vjerujući da će im stupovi zimske markacije pomoći da sigurno dođu na najviši vrh Bjelašnice. Vrijeme se sve više pogoršavalo i navukla se gusta magla zbog koje su dalje pod vršnim grebenom izgubili orijentaciju. Po dolasku na prostoru najvišeg vrha Bjelašnice gdje su bili smješteni objekat meteorološke stanice i RTV objekat sa repetitorom lutali su u magli. Kako nisu uspjeli naći jedan od ovih objekta sklonili su se u usjek pod samim vrhom planine. Hladnu noć na otvorenom teško su podnijeli i bili su na granici izdržljivosti. Sutradan 2. decembra uslijed loših vremenskih uvjeta, psihičke i tjelesne iscrpljenosti, kolona se razbila na dva dijela. Čelo kolone od četiri mladića uspjelo je da se probije prema selu Milišići i da se spasi. Ostali su izgubivši vezu pojedinačno nastojali probiti se do vrha i tako tragično izgubili živote u krugu od 150 – 350 metara udaljenosti od RTV objekta i meteorološke stanice.
Akcija potrage za nastradalim planinarima je trajala od 3. – 9. decembra. U traganju je učestvovalo 30 članova Gorske službe spasavanja Sarajeva i Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine uz pomoć osoblja meteorološke stanice i objekta RTV, mještana sela Milišići i Lukavac, radnika Fakultetskog oglednog dobra Igman, kojima su se kasnije pridružili pripadnici Narodne milicije i tri člana Gorske službe spasavanja Planinarskog saveza Slovenije iz Jesenice (sa specijalnim psima tragačima za lavine). Po dubokom snijegu, velikoj hladnoći i jakom vjetru uspjeli su pronaći tijela sedmorice nastradalih planinara i spustili ih sa vrha u dolinu a dalje su kamionom prevezeni u Sarajevo.
Četvorica preživjelih planinara je zbrinuto u sarajevskoj gradskoj bolnici gdje im je ukazana liječnička pomoć i njega, a mnogi građani su ih posjetili i ukazali im svu pažnju. 
Na godišnjicu stradanja mladih planinara na mjestu gdje se dogodila nesreća podignut je skroman spomenik. Bjelašnička tragedija ostat će zapamćena kao jedna od najvećih, ali i najtežih akcija gorskih službi spasavanja. Takvu surovu i okrutnu Bjelašnicu nisu zapamtili ni najstariji gorštaci zabjelašničkih sela.

1963. god. Izveden je prvi zimski uspon na dijelu trase Bjelašničke transverzale kroz Strugove do izlaska na plato Male Hranisave koji u sniježnim uvjetima predstavlja alpinistički smjer dužine oko 350 metara, srednje težine (III). Uspon su izveli Dane Pavičević i Srbobranka Savić. Osim ovog uspona zabilježeni su i usponi na sjeverozapadnoj strani Bjelašnice u Kotlovima, prvenstvena smjer, Drago Bozja, Pašaga Grbo i Vinko Jurić, 24.4.1967. god.; u Vlahinjskom kotlu, prvenstvena smjer, Redžep Grabus i Alirizah Vatrenjak, 22.2.1979. god.

8.7.1966. god. Prilikom ispitivanja pećine na Podgradini smrtno je stradao Franjo Matić (20) student na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Volio je prirodu i u svoje slobodno vrijeme često je boravio u njoj. Bio je dobar planinar i speleolog amater. Nedovoljno opremljen za spuštanje u pećinu u koju je ušao nespretno je pao i tako izgubio svoj mladi život. 

1966. god. U ljetnom periodu od udara groma smrtno je stradao Derviš Fajić (sin Ibrahima) iz Podveležja u Hercegovini. Nesreća se dogodila na padinama Krvavca gdje je čuvao stado ovaca na ispaši. Sahranjen je kod katuna Krošnje a na njegovom mezaru su postavljeni nišani.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Bjelašnici su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: pl. dom na Šavnicima (KT 23), pl. kuća na Podgradini (KT 24), pl. dom na Mrtvanjskim stanarima (KT 25), pl. kuća na Sitniku (KT 26), pl. kuća na Hranisavi (KT 27), vrh Krvavac (KT 28), Opservatorija – najviši vrh Bjelašnice (KT 29). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1979. god. Nestala je djevojka Zejna Brkan (25) iz Podveležja u Hercegovini. Nakon višednevne potrage njeno beživotno tijelo je nađeno u čatrnji kod katuna Krošnje. Sahranjena je kod katuna a na njenom mezaru je postavljena spomen ploča. Utvrđeno je da je počinila samoubojstvo. Pravi motivi i razlozi njenog stradanja su bili zbog nesretne ljubavi. 

1980. – 1983. god. U ovom periodu intezivno se izvode radovi u sklopu pripreme za organizaciju 14. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84. Na sjeveroistočnim padinama Bjelašnice uređene su i homologirane skijaške staze za spust, veleslalom i slalom. Na najvišem vrhu Bjelašnice je izgrađen objekat trostruke namjene: izlazna stanica trosjedne žičare, restoran i startna kuća za spust iz samog objekta. Uz staze su izgrađene dvije žičare (trosjed i dvosjed) čiji kapacitet iznosi 2.700 skijaša na sat i tri ski-lifta kapaciteta 5.200 skijaša na sat. U Babinom dolu je uređen ciljni prostor za spust, a u Štinom dolu za veleslalom i slalom gdje je u blizini izgrađena i tehnička baza za smještaj mašina za obradu ski-staza. Izgrađeni su objekti za press-centar. U neposrednoj blizini ski-liftova izgrađeni su hoteli “Famos” i “Smuk” sa pratećim sadržajima: restoranom, kafe i koktel-barovima, tv – salom i trgovinom. Također su izgrađena dvije nove asfaltirane ceste na relaciji: od Krupca do raskršća na Gornjoj Grkarici (20 km) i od Hadžića do Babinog dola (30km).

27.1.1983. god. Na Bjelašnici je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (muškarci).

1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ‘84 na Bjelašnici je održano takmičenje u alpskim disciplinama za muškarce.

Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja

– Slalom: 1. Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja, 2. Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja, 3. Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja;
– Veleslalom: 1. Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Jure Franko (SFR Jugoslavija) – srebrna medalja, 3. Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja;
– Spust: 1. William Johnson (SAD) – zlatna medalja, 2. Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.

U disciplini spust, pobijedio je William Johnson (SAD) – zlatna medalja; Peter Müller (Švicarska) – srebrna medalja; Anton Steiner (Austrija) – bronzana medalja.
U disciplini slalom, pobijedio je Phil Mahre (SAD) – zlatna medalja; Steve Mahre (SAD) – srebrna medalja; Didier Bouvet (Francuska) – bronzana medalja. 
U disciplini veleslalom, pobijedio je Max Julen (Švicarska) – zlatna medalja; Jure Franko (Jugoslavija) – srebrna medalja; Andreas Wenzel (Lihtenštajn) – bronzana medalja.  

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na vrhu Bjelašnice je zapaljen rtv objekat i srušen tekomunikacijski toranj, oštećen je objekat meteorološke stanice i kuća (sklonište) u Štinom dolu. Također su uništeni objekti olimpijskog ski-centra i hoteli u Babinom dolu. Mnogobrojna seoska naselja su uništena i kuće spaljene do temelja.

28.6.1997. god. Na usponu stazom od Podgradine prema planinarskom domu na Mrtvanjskim Stanarima uslijed srčanog udara preminuo je planinar Ismet Smailbašić iz Sarajeva.

1998. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom Bjelašnice,
autor: B. Sumenić – Bajić.

18.11.1999. god. U požaru izgorio je planinarski dom na Šavnicima. Bio je ovo jedan od najljepših i najposjećenijih objekata na Bjelašnici. Članovi društva PD “Bjelašnica” Sarajevo organizovali su radne akcije i u neposrednoj blizini uništenog objekta izgradili su privremeni pomoćni objekat sa 7 ležajeva, kuhinjom, dnevnom sobom i mokrim čvorom. 
Iste godine također u mjesecu novembru nakon obnove objekta meteorološka stanica na vrhu Bjelašnice ponovo je puštena u rad.   

15.1.2000. god. Na usponu od planinarskog doma na Šavnicima stazom koja vodi preko Hobera prema planinarskom domu na Podgradini uslijed poskliznuća na zaleđenoj strmoj padini smrtno je stradao planinar Anver Šaković (22), član Kluba “Yeti” Sarajevo.
Krajem januara u požaru izgorjelo je planinarsko sklonište “Škramina koliba” na Boru. Koliba se nalazila na markiranoj planinarskoj stazi Ljubovčići – Bor – Mrtvanjski Stanari. Bio je to manji objekat – brvnara koji je sagradio iz vlastitih sredstava sarajevski planinar Drago Škramo.
Također iste godine započeta je gradnja pl. kuće na Bijelim vodama (1463 m/nv) koja je zbog nedostatka finansijskih sredstava potrajala duže od planiranog roka. Nakon završetka kuća raspolaže kuhinjom i trpezarijom za 10 osoba, a na spratu je 20 ležaja u skupnom prostoru. Kuća je smještena pokraj puta za selo Šabići i udaljena je 5 km od olimpijskog ski-centra u Babinom dolu. Pod upravom je PD “Željezničar” Sarajevo.

14.7.2001. god. Svečano je otvorena obnovljena planinarska “Josipova staza”. Na stazi je postavljena markacija i putokazne table. Također su uređena tri odmorišta sa klupama koje nose naziv po imenima zaslužnih članova društva: Milana Leinerta (prva klupa), Sulje Suljagića (druga klupa) i Josipa Sigmunda (treća klupa). Stazu su obnovili članovi HPD “Bjelašnica 1923” Sarajevo.

6.7.2002. god. Na usponu od mosta na Stavniku na planinarskoj stazi koja iz kanjona rijeke Rakitnice vodi prema selu Gornji Lukomir uslijed iscrpljenosti od velikog tjelesnog napora preminuo je planinar Kasim Džindo (61), član PD “Treskavica” Sarajevo.
Iste godine Njemački vojni kontingent u sklopu operativne misije SFOR-a u BiH donira kontejner koji će poslužiti za planinarsko sklonište. Kontejner je spušten helikopterom na lokaciji u blizini Kotlova na nadmorskoj visini od 1750 m. Planinarsko sklonište (bivak) raspolaže sa 4 ležaja, agregatom za struju i cisternom za vodu. Sklonište je udaljeno 2 h hoda od policijske stanice na raskršću za Veliko polje na Igmanu i Babinog dola na Bjelašnici. Bivak nosi naziv “Bozja – Kunath”. Pod upravom  je HPD-u “Bjelašnica1923” Sarajevo.

27.2.2011. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao Gradimir Krajišnik, kada je sniježna lavina zatrpala trojicu bordera. Nesreći je predhodilo to što se u grupi od dvanaest bordera njih pet odvojilo i ušlo u neobilježeno područje koje nije predviđeno za skijanje. U akciji spašavanja, dvojica bordera je spašeno a nažalost Gradimir je preminuo.  

26.11.2011. god. na Kraljevcu je svečano otvoren planinarski dom. Objekat je smješten na na sjevernim padinama Bjelašnice na nadmorskoj visini od 960 m. U prizemlju doma je trpezarija sa 64 mjesta, kuhinjom i sanitarnim čvorom, a na spratu je 6 soba sa ukupno 32 kreveta. Pristup do doma je markiranim pl. stazama od Pazarića iz dva pravca: preko Vrbice i Lihovaca. Za oba pristupa je potrebno 1 h i 30’ hoda. Dom nosi naziv “Ibrahim Fejzić – Deda” po imenu zaslužog člana i prvog predsjednika PD “Pazarić” koje upravlja ovim domom.

2012. god. Povodom proslave jubileja 120 godina planinarstva u BiH (1892. – 2012. god.) svečano je otvorena obnovljena osigurana planinarska staza kroz Strugove na sjeverozapadnoj strani Male Hranisave. Nakon otvaranja uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod na najviši vrh Hranisave. Ishodišna tačka je pl. dom na Kraljevcu a pristup na vrh je markiranom stazom na pravcu: Kraljevac (960 m/nv) – vrelo Kradenik – vidikovac Kozjača – Strugovi – Mala Hranisava – Hadžihasanov vrh (1964 m/nv).

4.7.2013. god. Svečano je otvorena pećina Megara (Kuvija) za turističku posjetu. Pećina se nalazi oko 4 km zračne linije jugozapadno od najvišeg vrha Hranisave na nadmorskoj visini od 1335 m. Pećina je istražena još u doba austrougarske i izazvala je veliku pažnju javnosti jer su u njoj pronađeni ostaci mnogo kostiju i nekoliko dobro očuvanih lubanja pećinskog medvjeda (lat. Ursus spelaeus). Bilo je to prvo takvo otkriće na Balkanskom poluotoku i povod da ovdje nastanu jedne od prvih ikada snimljenih fotografija unutrašnjosti neke pećine. Godine 1897. pećinu je posjetio čuveni njemački biolog Wilhelm Verhoeff. Pristup do pećine je uređenom pješačkom stazom od Laništa. Radi zaštite pećinskog nakita na ulazu u pećinu su postavljena željezna vrata sa rešetkom koja se zaključavaju. Za posjetu pećine treba se najaviti u PSD “Pazarić” Pazarić. Nakon obilaska pećine uz učešće velikog broja planinara izveden je pohod markiranom pl. stazom na pravcu: pećina Megara – Lanište – Guvništa – Alborina lov. kuća – Veliko točilo – pl. dom na Kraljevcu.

7.2.2016. god. Na lokaciji Kotlovi dogodila se nesreća u kojoj je smrtno stradao planinar Dragi Novaković (28), član HPD ”Bjelašnica 1923” Sarajevo. Nakon uspona na najviši vrh Bjelašnice kolona od osam planinara se uputila Josipovom stazom prema planinarskom skloništu “Bozja – Kunath” u Kotlovima. Novakovići je predvodio kolonu, praveći u zaleđenoj strmoj padini stope kojima su ostali gazili hodajući za njim. Puhao je jak vjetar, povremeno brzinom većom od 100 km/h. U jednom trenutku dok se kolona kretala iznad Kotlova jedna se planinarka poskliznula i pala u ponor dubok više od stotinu metara. Novaković je znao da su Kotlovi prepuni oštrog stijenja i da se taj pad teško može preživjeti. U paničnom strahu i nevjerici pokušao se nagnuti nad provalijom da vidi gdje je planinarka pala i kako joj se može pomoći, no naleti vjetra su ga potpuno neočekivano otpuhali sa ivice litice i on je pao u duboki ponor gdje je zadobio teške povrede glave i trupa od kojih je na licu mjesta preminuo. Ostali planinari izvukli su se na sigurno mjesto i mobitelom obavjestili gorsku službu spašavanja o nesreći koja se dogodila. Uslijedila je akcija potrage za nastradalima u kojoj je teško povređena planinarka spašena i transportovana motornim sankama do olimpijskog ski-centra u Babinom dolu odakle je prevezena helikopterom OS BiH u KCUS gdje joj je ukazana liječnička pomoć. Nakon dugotrajnog liječenja uspješno se oporavila.   

9. – 16.2.2019. god. Na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Učesnicima je omogućena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini. 

2020. god. JP BH Pošta izdalo je prigodnu poštansku marku s motivom selo Lukomir na Bjelašnici, autor: S. Šašivarević.

14.5.2021. god. U kanjonu rijeke Rakitnice je pronađeno tijelo mlađeg muškarca (N.N.) koji je nestao 7. maja. Tim za spašavanje na vodi i pod vodom koji je pronašao nestalu osobu nakon pristupa ustanovio je da ne daje znakove života. Nakon što je obaviještena nadležna policijska stanica i dežurni tužilac krenulo se sa izvlačenjenjem tijela unesrećenog kroz izuzetno težak i nepristupačan teren. Akcija izvlačenja je završena u predvečernjim satima. U akciji potrage za nestalim učestvovalo je devet timova koji su pretraživali kanjon iz više pravaca. Učešće u ovoj akciji su uzele sljedeće GSS Stanice: Organizator i nosilac akcije GSS Stanica Sarajevo, GSS Konjic, SRK Neretva, GSS Trebević, dok su i ostale stanice GSS FBiH bile u pripravnosti.

12.10.2024. god. Svečano je otvoreno planinarsko sklonište / bivak ”Zlatni Ljiljan”. Objekat se nalazi na nadmorskoj visini 1742 m. Smješteno je u središnjem dijelu Bjelašnice u blizini nekadašnjeg katuna Krošnje. Objekat je sagrađen od kvalitetnih materijala, otpornih na požar i ekstremne planinske uvjete. Sklonište je otvorenog tipa (bez zaključavanja) i u njemu se može smjestiti 12 ljudi. Od skloništa se mogu napraviti pl. ture na obližnje vrhove: Krvavac (2062 m/nv), Hadžihasanov vrh / Hranisava (1964 m/nv) i Veliki Visin /  Velež (1850 m/nv).
Nakon što su propale stočarske kolibe u katunu Krošnje i izgorjela planinarska kuća na Hranisavi ovaj dio Bjelašnice predstavljao je visok stepen opasnosti za planinare koji se kreću ovim terenom, posebno u zimskim i sniježnim uvjetima, a također i ljeti kada planinu zahvati olujno nevrijeme.  Izgradnjom skloništa te obnovom markacije na postojećim planinarskim stazama stvoreni su uvjeti za sigurnije kretanje i boravak u ovom području Bjelašnice. Ujedno ovo sklonište služi i kao obavještajna tačka i privremeni interventni prostor za sve Gorske službe spašavanja. Planinarsko sklonište je sagradilo PSD “Zlatni Ljiljan” iz Sarajeva.   

24.12.2024. god. Nestao je meteorolog – osmatrač Mirza Tucaković (46) iz Konjica, uposlenik Federalnog hidrometeorološkog zavoda BiH. On je tog dana trebao da preuzme redovnu smjenu u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice (2067 m/nv). Nakon silaska sa šestosjeda kojim se jedan dio puta prevezao javio se mobitelom dežurnom kolegi u meteorološoj stanici i kazao da će zbog snažnog nevremena koje je tada zahvatilo cijelu planinu pokušati doći nekim drugim zaobilaznim pravcem do zgrade stanice. Nakon toga se više nije javljao, mobitel mu je bio nedostupan i nije na vrijeme došao u stanicu, potom je o njegovom nestanku obavješten Federalni MUP.
Istog dana je krenula potraga za njim ali nije dala rezultate zbog smanjene vidljivosti i jakog vjetra. Konačno 27. decembra, nakon četiri dana veoma naporne potrage, njegovo tijelo je pronađeno zameteno u snijegu na jugoistočnoj padini Bjelašnice između Ljeljana i Crnog vrha, na udaljenosti oko 1 km zračne linije od meteorološke stanice.
Za nestalim Tucakovićem su tragali pripadnici Gorske službe spašavanja Kantona Sarajevo, Federalne uprave civilne zaštite, Specijalne jedinice Federalne uprave policije i uposlenici KJP ZOI ‘84. Osim njih, u akciju su bili uključeni i potražni službeni psi specijalne policijske jedinice FUP-a koji su obučeni za potrage u ruševinama i lavinama. Na raspolaganju je bio i helikopter ove jedinice.
Valja naglasiti da je Tucakoviću ovo bio njegov tek drugi izlazak na Bjelašnicu, nakon što je, zbog manjka kadra, prebačen sa meteorološke stanice na Ivan sedlu. Uspon na vrh Bjelašnice u zimskom periodu dok traje nevrijeme može biti pogibeljan za svakog onog koji nema dovoljnog iskustva za boravak i kretanje u visokogorju te ne poznaje čudi ove planine. Na Bjelašnici su se i prije događale nesreće sa tragičnim ishodom upravo zbog nedovoljnog iskustva, loše procjene vremenskih uvjeta i nepoznavanje terena.

20.1.2025. god. Dogodila se nesreća na stazi u Olimpijskom skijašom centru u kojoj je stradao Faris Selmanović (17) iz Sarajeva. Prema prijavi njegovog druga, koji je tada bio s njime na skijanju, Selmanović je oko 10:00 sati sišao sa šestosjeda i nakon toga izgubio kontrolu, izletivši sa skijaške staze u blizini Kotlova. Potom je pokrenuta potraga za njim u koju su se uključili pripadnici jedinice za podršku MUP-a Kantona Sarajevo i pronašli ga u 12:50 sati na oko 1500 m nadmorske visine u neposrednoj blizini staze Gornja Kolijevka iznad tehničkih puteva. Riječ je o zahtjevnom terenu, veoma strm, teško pristupačan, izložen jakim vjetrovima i niskim temperaturama, što je otežalo akciju spašavanja. Pripadnici policije zajedno sa službenicima Hitne medicinske pomoći transportirali su ga na KCU u Sarajevu. Selmanović je zadobio teške tjelesne povrede, kojima je podlegao 24. januara na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

U posljedne dvije decenije na Bjelašnici izgrađeni su mnogi hoteli i ugostiteljski objekti kao i veliko apartmansko naselje u Olimpijskom ski-centru u Babinom dolu.
Također izgrađene su po prvi put asfaltne ceste do svih seoskih naselja, elektrificirana su i povezana telefonskom mrežom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Bjelašnice, kao vodeće turističke i rekreativne destinacije u regionu

---

Naslovna slika: Bjelašnica, Obalj – vrh Kobilica (1826 m/nv), na slici lijevo vidi se planina Treskavica