Prokletije – “Proklete planine”   


Prokletije (albanski: Bjeshkët e Nemuna) je atraktivna gorska skupina koja svojim kontrastima i visinom, te izazovnim vrhovima, privlači veliki broj planinara i ljubitelja prirode. Nalaze se u sklopu Dinarida, kao njena periferna gorska skupina na jugoistoku, koja završava u Albaniji rijekom Drimom. Ukupna površina Prokletija iznosi oko 3500 km². Zauzimaju površinu od Skadarskog jezera do Mokre planine blizu Kosovske Mitrovice. Najveći dio Prokletija pripada Albaniji a jedna trećina pripada Crnoj Gori i Kosovu. Najviši vrh Prokletija – Jezerski vrh/Maja e Jezercës (2694 m/nv) nalazi se u Albaniji.
Veliki broj planinara i ljubitelja prirode su suglasni u ocjeni da su ovo planine neponovljive ljepote i divlje romantike kakve nema na drugim planinama i Prokletije smatraju za najljepše planine Balkana.
Zahvaljujući specifičnim prirodnim ljepotama i netaknutoj prirodi, Prokletije su dom tri nacionalna parka: na području Crne Gore u plavsko-gusinjskoj regiji, na području Albanije u gornjoj dolini rijeke Valbona i u dolini kod sela Theti.
Postoje dvije legende koje se u narodu prenose s koljena na koljeno, prva govori o postanku imena Prokletije, a druga o postanku Hridskog jezera.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Legenda o postanku imena Prokletije

Legenda govori o trojici braće koji su bili u lovu i tada ugledali divokozu kako stoji na vrhu jedne stijene. Zategli su svoje lukove i nanišanili da je pogode ali prije nego su odapeli strijele iznenada se pojavila gorska vila i stala ispred divokoze. Svojim tijelom je zaklonila i na trenutak omela braću u nakani da ubiju divokozu. Poznato je da su gorske vile zaštitnice planinskih divokoza.
Vila je svojom iznimnom ljepotom očarala braću i među njima je izbila prepirka i svađa, o tome koji ju je od njih prvi ugledao i kome ona treba pripasti, da je oženi. Svađa se završila tragično, na veliku žalost braća su se međusobno poubijala.
Nakon nekoliko dana, pošto se braća nisu vratila iz lova, majka se zabrinula za sinove i krenula je u planine da ih traži. Tumarala je tako kroz planine sve dok nije ugledala njihova mrtva tijela kako leže jedan pokraj drugog u podnožju jedne stijene.
Njezin plač i naricanje za sinovima tužno je odzvanjao planinama. U tom trenutku, pojavila se lijepa gorska vila i kazala joj da su se njeni sinovi poubijali zbog nje. Vila je nakon toga nestala, a majka je ljutito proklinjala vičući za njom: “Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!” Eho majčinog glasa se dugo prenosio planinama koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije.  

Legenda o postanku Hridskog jezera

Druga legenda govori kako je Bog stvorio Hridsko jezero na skrovitom mjestu, okruženo krševitim hridinama i dubokim šumama, da se u njemu mogu kupati gorske vile. Jednog dana su na jezero stigli lovci tragajući za divokozama i ugledali vile.
Tako je otkriveno ovo mjesto u kojem su ljudi vremenom sve češe zalazili i svojim prisustvom uznemiravali vile. Iz tog su razloga vile odlučile da zauvijek napustite ovo jezero, što je izazvalo snažan Božji bijes i ljutnju, te je on obližnje stjenovite hridine zasuo gromovima i njihove vrhove pretvorio u gole i teško prohodne stijene. Potom je Bog prokleo ove planine koje su po ovoj legendi dobile ime – Prokletije, a jezero je po obližnjim hridinama dobilo ime – Hridsko jezero.   

Naslovna slika: Prokletije, pogled sa Popadije (2056 m/nv) na vrhove u masivu Karanfili (2490 m/nv)

Prenj, topografska karta – Zelena glava i drugi vrhovi

Početak geodetske službe na prostorima Bosne i Hercegovine veže se za razdoblje  austrougarske uprave. Tadašnja vlast uspostavlja geodetsku službu sa zadatkom da organizira premjer teritorija, uspostavu katastra zemljišta i izradu kartografskih podloga. Bečki VGI (vojnogeografski institut) na temelju “francjozefske” izmjere 1894. godine izradio je topografsku kartu BiH u razmjeri 1:75.000. Podatke o planinama, nazivu vrhova, spilja, jama, dolina, vrela, potoka i jezera geometri su prikupljali kod mještana u planinskim selima. Nadmorske visine mjerene tadašnjim instrumentima ne razlikuju se puno od današnjih mjerenja. Na nekim kartama načinjene su greške u nazivu – toponimu (grč. tópos = mjesto + ónoma = ime). Ovakvih je grešaka bilo i kasnije skoro na svim dosadašnjim izdanjima karata. Ispravka podataka na topografskim kartama je skup posao i za bogatije zemlje od Bosne i Hercegovine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Na gotovo svim topografskim kartama Prenja od prvog izdanja za vrijeme austrougarske uprave, Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije napravljena je cijela jedna zbrka od netačnih podataka u nazivu, lokaciji i nadmorskim visinama za nekoliko vrhova značajnih za povijest planinarstva BiH.
U prilogu su dati isječci topografskih karata na kojima su crvenom bojom označeni sljedeći vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš, Botini, Velika kapa, Lupoglav, Ovča, Erać, Herać, Kerać, Vidina kapa i Cetina.

Prenj, karta br. 1, R=1:50.000 (1931. god.), vrhovi: Zelena Glava, Otiš, Velika Kapa, Lupoglav, Ovča i Erać

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:50.000. Karta je napravljena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na temelju obnove sadržaja originala austrijske izmjere i topografske izmjere, provedena u razdoblju 1929. – 1933. godine u razmjeri 1:100.000 prikazana na 197 listova. Od 1931. godine ta karta se izdaje u razmjeri 1:50.000.
Na ovoj karti pored naziva najvišeg vrha planine Prenj – Zelena Glava, stoje dvije nadmorske visine 2155 m i 2123 m. Vjerovatno se radi o grešci, naime visina od 2155 m je označena na lokaciji gdje je najviša kota u grebenu Botina, a njena nadmorska visina iznosi 2015 m (na karti nije označen naziv grebena i njegova visina). Razlika u nadmorskoj visini između ove dvije kote je cijelih 100 metara!  
Greška je napravljena i kod najvišeg vrha Konjičke Bjelašnice (u masivu Prenja) – Velika Kapa gdje pored naziva stoji nadmorska visina 1820 m. Vrh je visok 2004 m i vjerovatno je pruzeta visina od susjednog nižeg vrha Velika Motika koji je upravo visok 1820 m.
Velika je greška na ovoj karti načinjena i na području vrha Lupoglav (2103 m) gdje je su nazivi dva susjedna vrha zamjenjena, naime tamo gdje stoji naziv Ovča, treba da stoji naziv Erać – najviši vrh Vjetrenih brda, a gdje stoji naziv Erać treba da stoji naziv Ovča.
Osim ovoga pogrešno je locirana dolina Lučine koja je na ovoj karti označena jugozapadno od vrha Lupoglav na mjestu gdje se nalazi Barni do. Prava lokacija Lučina je na sasvim drugoj strani – sjeverozapadno od vrha Lupoglav!

Prenj, karta br. 2, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Zelena glava, Otiš, Mali Otiš i Botini

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut, Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Najviši vrh planine Prenj – Zelena glava označen je novom nadmorskom visinom 2103 m koja je još uvijek važeća jer nova mjerenja nisu do sada rađena. Također na ovoj karti je izvršena dopuna podataka: označen je natpisom greben Malog Otiša ali bez nadmorske visine njegove najveće kote, ujedno je označen i greben Botini i njegova najveća kota nadmorske visine 2015 m.
Pored ovoga napravljene su i dvije greške u nazivu toponima za dvije doline: istočno od Zelene glave gdje na karti piše Lasni do treba da stoji Vlasni do, a jugoistočno gdje piše Veline bare treba da stoji Velike bare.    

Prenj, karta br. 3, R=1:25.000 (1975. god.), vrhovi: Lupoglav, Ovča, Erać, Vidina kapa, Kerać i Herać 

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Lokacija vrhova Ovča i Erać je odgovarajuća u skladu sa podacima iz starije planinarske literature i usmenih kazivanja gorštaka i čobana. Ipak je napravljen veliki propust, dok je vrh Ovča označen nadmorskom visinom (2021 m), nedostaje podatak koliko je visok vrh Erać.
Također na karti prvi put je označen vrh Vidina kapa nadmorske visine 2032 m koji je ranije bio izostavljen, ali je opet napravljen propust jer nije označen vrh Kerać – njegova nadmorska visina i naziv. Ova dva vrha su susjedna i imaju istu nadmorsku visinu a nalaze se u masivu Galić Prenj u kojem je najviši vrh Herač (2042 m).

Prenj, karta br. 4, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Velika kapa

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. Na ovoj karti je ispravljena greška načinjena ranije na TK Prenj u razmjeri 1:50.000 (1931. god.). Pored naziva vrha Velika kapa umjesto ranije nadmorske visine 1820 m sada stoji nova visina 2004 m.  Razlika u nadmorskoj visini iznosi cijelih 184 m, što se smatra velikim propustom u radu geometara i kartografa.  

Prenj, karta br. 5, R=1:75.000 (1894. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja, izdanje Bečkog VGI (vojnogeografskog instituta) u razmjeri 1:75.000, sekcija Jablanica und Poklecani. Karta je izrađena 1894. godine na temelju “francjozefske“ izmjere (1869. – 1887. god.). Na ovoj karti vrh Cetina je označen nazivom Cetinje nadmorske visine 1992 m.
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Litokin grad (933 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad, naime ovaj vrh nosi ime po obitelji Letuka iz sela Tretište u dolini rijeke Bijele podno Cetine. Također Izgorela gruda, 500-metarska stijena, među četiri najviše stijene u BiH označena je na pogrešnoj lokaciji na koti 1279 m, a njen naziv treba da stoji južnije na koti 1835 m.

Prenj, karta br. 6, R=1:25.000 (1975. god.), vrh Cetina

Isječak topografske karte Prenja u razmjeri 1:25.000, izdanje: Vojnogeografski institut Beograd, 1975. god. U odnosu na raniji naziv na TK Prenj u razmjeri 1:75.000 (1894. god.) vrh Cetinje je preimenovan u Cetina, i njegova nova nadmorska visina sada iznosi 1991 m – svega 1 m manje od ranije visine.
Na ovoj topografskoj karti pogrešno je ucrtana staza ispod Izgorele grude i Burinog klisa do lov. kć. Milanova koliba. Nisu ucrtane sljedeće staze: od čatrnje na Gvozdinama do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kuće Vidrine grude ispod Cetine do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. na Crnim kosama preko Grede do lov. kć. Milanova koliba; od lov. kć. Vidrine grude preko Uborka do Grede; od lov. kć. Milanova koliba preko Požita do Gladišta (ispod Velikog Prenja).
Zatim, sjeverno od Cetine, naziv vrha Letokin grad (915 m) je pogrešan i treba da stoji Letukin grad. Također markantna stijena Izgorela gruda nije nikako označena a zapadno od stijene (tj. Velike jame) stoji naziv koji dovodi u zabludu: Nagorjela kosa!?  

Prenj, karta br. 7, autor ing. Jovo Popović, 1935. god.

Na karti Prenja u knjizi “Kroz planine Bosne i Hercegovine“, autora ing. Jove Popovića, str. 122 – 123 (izd. Sarajevska planinarska društva, 1935. god.) nije upisan naziv najvišeg vrha planine Zelena glava, stoji samo oznaka nadmorske visine – kota 2123 m. Također naziv vrha Otiš na ovoj karti je označen kao Ortiš (2097 m), naziv vrha Cetina je Cvitinje (1992 m), a naziv vrha Veliki Prenj / Has označen je kao Prenj (1916 m).
U knjizi “Planine Prenj i Čvrsnica“, autora prof. dr. Ljube Mihića (izd. 1973. god.) u prilogu je stavljena karta u razmjeri 1:100.000 koja je loše odštampana i teško čitljiva, iz tog razloga ovdje nije prikazana.
Na kraju treba spomenuti i knjigu “Planinarski zapisi“, autora Drage Šefera, str. 114 – 117 (izd. 1985. god.). Autor je u jednoj od svojih priča o Prenju preimenovao vrh Cetina u Cvitnja.

Naslovna slika: Zelena glava – najviši vrh planine Prenj

Jahorina – kronologija povijesnih događaja

21.9.1892. godine u Sarajevu je održana Osnivačka skupština Bosansko-hercegovačkog turističkog kluba (“Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”) i ovaj datum smatra se početkom organiziranog planinarstva u BiH. Osnivačka Skupština je održana u kancelariji upravnog direktora Zemaljske vlade barona Huge von Kutschere, u prisustvu visokih vladinih činovnika. Na Osnivačkoj Skupštini je izabran i prvi Predsjednik, vladin savjetnik vitez Lothar von Berks.
Iste godine je izašlo prvo izdanje Ilustrovanog vodiča kroz Bosnu i Hercegovinu na njemačkom jeziku (″Illustrierter Führer durch Bosnien und Herzegowina″). Autori vodiča su Julius Pojman, inspektor za turizam u Zemaljskoj vladi i direktor banje Ilidža i Dr C. A. Neufeld, savjetnik i referent za turizam u Zemaljskoj vladi. U vodiču su dati podaci o planinama u BiH, njihovom geografskom položaju, flori i fauni s opisom pješačkih pristupa na mnoge visoke vrhove uz motivirajuće ilustracije krajolika.
Godine 1896. pod vrhom Trebevića na Sofama je podignuta prva planinarska kuća u BiH …

(Braco Babić i Drago Bozja, Planinarsko – turistički vodič po planinama oko Sarajeva, Kratak prikaz razvoja planinarstva, str. 12 – 15, izdavač Fondacija BITR-a, Sarajevo, 2006. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Jahorina, jedna od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se u nizu dinarskih planina Čvrsnice, Prenja, Bjelašnice, Treskavice, Zelengore i Maglića, koje se pružaju pravcem sjeverozapad – jugoistok. Svojim planinskim vijencem čine granicu između Jadranskog mora i Mediterana i kontinentalnog zaleđa i Panonske nizije. Upravo zahvaljujući svom geografskom položaju, na Jahorini se sukobljavaju tople i vlažne mediteranske zračne mase i hladne kontinentalne, i tako dolazi do izlučivanja velike količine sniježnih padavina. U toku godine 85 dana pada snijeg veći od 0,1 mm. Debljina sniježnog pokrivača može biti od 1 do 3 m. Sniježni pokrivač godišnje traje 175 dana. Na sjevernim padinama Jahorine skijanje može da traje šest mjeseci.

Ime planine potiče od javora, drveta koje se ovdje pojavljuje kao karakteristična sastojina bukovo-jelove šume. Naziv Javorina koji se spominje u nekim ranijim izvorima, nije u upotrebi. Planina Jahorina je bila neiscrpan rezervat stabala za drvosječe, a njeni prostrani pašnjaci oduvijek su privlačili stočare da preko ljeta prehrane svoja stada.
Danas je Jahorina postala najprivlačnija za ljubitelje sporta na snijegu – smučare skijaše. Jahorina je jedna od četiri sarajevskih planina na kojoj su održane14. zimske olimpijske igre Sarajevo ‘84. Do olimpijskog skijaškog centra na Jahorini može se pristupiti od Sarajeva asfaltiranom cestom iz dva pravca: preko Trebevića (32 km) i preko Pala (34 km).

Ukupna dužina masiva Jahorine sa njenim ograncima iznosi oko 25 – 30 km, a širina od 5 do 15 km. Najveći dio njenih granica čine vodeni tokovi: na istoku Prača, Lisovački potok i Korijen; na zapadu Željeznica; na sjeveru Kasindolski potok (Kasindolska rijeka), Bistrica, Paljanska Miljacka i Grabovica; na jugu Crna rijeka i gornji tok Kolune.

Najviši vrhovi Jahorine nalaze se u središnjem dijelu masiva poznatom po nazivu “Gola Jahorina” među njima svojom nadmorskom visinom ističu se: Ogorjelica (1916 m), Sjenište (1910 m), Košuta (1907 m), Paloševina (1894 m), Šator (1875 m), Klekovo brdo (1864 m/nv), Staro plandište (1854 m/nv), Debelo brdo (1854 m), Kunica (1853 m), Bič (1844 m/nv) i Trijeska (1804 m/nv).

U doba austrougarske uprave i okupacije Bosne i Hercegovine (1878. – 1918. god.) na Jahorini je vršena masovna eksploatacija šume – prvenstveno četinarska. U prvim godinama okupacije u Palama su radile dvije pilane na vodeni pogon (“potočare”), u vlasništvu obitelji Penjava. Nakon smrti posljednjeg Penjave pilane nasljeđuju braća Hadžišabanovići iz Sarajeva. Godine 1898., braća podižu još jednu parnu pilanu sa dva gatera.

1906. god. stavljena je u saobraćaj željeznička pruga Sarajevo – Višegrad (građena od 1902. do 1905. god.). Znatno pojačava eksploataciju šuma na Jahorini. Grade se mnoge pilane. Pri izvlačenje posječenih stabala korišteni su jarmovi sa volovima i konjska zaprega.

1909. god. U blizini izvora Vukelina voda na Pogledinama (1704 m/nv) podignuta je prva planinarska kuća na Jahorini. Kuća raspolaže sa 15 ležaja. Pristup je markiranom planinarskom stazom od željezničke stanice Pale, Koran i Stambulčić. Objekat je izgradio i njime upravlja “Bosnisch-Herzegowinischer Touristen Klub in Sarajevo”.

1912. god. Italijansko poduzeće “Giuseppe Feltrinelli & comp” iz Milana radi eksploatacije šuma na području Jahorine izgradilo je dvije šumske željeznice: prvi pravac od Pala (833 m/nv) do Poljica (1530 m/nv) dužine 15 km a drugi pravac od Podgraba (750 m/nv) do Vrhprače (1006 m/nv) 8 km. U ovom poduzeću je radilo oko 4.000 uposlenika do 1936. godine kada prestaje eksploatacija šuma na Jahorini.  

1919. – 1921. god. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i dalje rade pilane braće Hadžišabanovića u Palama, koji obrađenu građu izvoze u Italiju. Poduzeće “Srećko Najberger & sin” siječe šumu na području Jahorine. Grčko društvo za trgovinu i industriju iz Atine, zakupilo je u Palama jednu pilanu sa šest gatera, koja obrađuje drvenu građu za izvoz.  U ovom periodu podižu u Palama još pilane braća Nanić, zatim N. Ruždić, V. Todorović, P. Gnječo i M. Musa.   

1922. god. Društvo planinara BiH obnavlja planinarsku kuću kod izvora Vukelina voda na Pogledinama koja je bila uništena u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918. god.).

1923. god. U blizini izvora Vukelina voda napravljena je zgrada hotela “Šator” (1670 m/nv). Zgrada ima dva sprata zidana od kamena, a treći je od drveta. U hotelu je bilo 70 ležaja. Do hotela nije bilo automobilskog puta, nego samo šumska cesta.

1925. god. Trasom šumske željeznice koja je prestala sa radom počela je izgradnja ceste na relaciji Pale (833 m/nv) – Poljice (1550 m/nv). Radove izvodi vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića. Bila je to prva makadamska cesta izgrađena na Jahorini dužine 15 km.  

1926. god. Po naređenju kralja Aleksandara Karađorđevića, vojska Kraljevine Jugoslavije pod komandom generala Đorđe Tomića pravi zgradu Doma armije na Poljicama (1540 m/nv). Smještajni kapacitet doma je 80 ležaja. Ovo odmaralište bilo je namjenjeno bogatoj klijenteli i lovcima na visoku divljač.

1929. god. Društvo planinara “Romanija” na Vukelinim vodama izgradilo je Dom Prestolonasljednika Petra. Dom je imao stalnog domaćina, opskrbljenu kuhinju te 50 ležaja.

1934. god. U požaru izgorio je Dom Prestolonasljednika Petra na Vukelinim vodama. Iste godine u blizini temelja starog doma podignut je novi objekat sa 130 ležaja i svim pogodnostima kojim je ranije raspolagao stari dom.

1935. god. Objavljen je po prvi put na našem jeziku “Vodič kroz planine Bosne i Hercegovine”. Autor vodiča je Ing Jovo Popović – kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Izdavači vodiča su planinarska društva iz Sarajeva. Opis Jahorine ilustrovan je fotografijama i mapom sa ucrtanim planinarskim putevima. Mnogim planinarima daje podstrek da krenu na ovu planinu i upoznaju njenu ljepotu.

1939. god. Izgrađena je šumska žičara od Ravne planine do Pala, radi transporta drveta za obrađivanje u pilanama. U ataru paljanske općine radilo je 14 pilana, koje su godišnje obrađivale 90.000 m³ rezane građe.

1941. god. Smučarski klub iz Sarajeva izgradio je do krova dom u Rajskoj dolini (1655 m/nv), ali je rat prekinuo njegovo dovršenje. Originalno ime Rajske doline bilo je Repušni do.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941. – 1945. god.) svi objekti na Jahorini koje su koristili planinari, ljubitelji prirode i lovci su uništeni i spaljeni.  

1946. god. Nakon završetka rata, zgradu Doma armije na Poljicama su obnovili zarobljeni njemački vojnici. Stolarija u objektu je napravljena u KPD Foča (Kazneno popravni dom u Foči).

1948. god. UDB-a (Uprava državne bezbjednosti) dovodi kažnjenike (“IB-ovci”) koji obnavljaju izgorjeli hotel “Šator”. Kažnjenici su izgradili i makadamsku cestu od Poljica do hotela.

1950. god. Izgrađen je Sindikalni planinarski dom “Jahorina” (1632 m/nv). Objekat raspolaže sa 95 ležaja.

1951. god. Planinari Jugoslavije izveli su pohod u aprilu i maju mjesecu u kojem su preko mnogih planina prenijeli štafetnu palicu povodom pedeset i devetog rođendana voljenom maršalu drugu Titu.
Planinarska Titova štafeta je krenula iz Sloveniji sa Triglava (2864 m), najvišeg vrha Jugoslavije. U sklopu pohoda planinari BiH nosili su štafetnu palicu padinama Jahorine od 16. do 17. aprila ovim pravcem:
1. dan, Pale – dom Armije na Poljicama;
2. dan, Poljica – Pogledine – selo Delijaš – Trnovo.

1952. god. u mjesecu novembru puštena je u rad prva žičara na Jahorini. Polazna stanica je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1885 m/nv u vršnoj zoni grebena Gole Jahorine. Dužina žičare iznosi 1050 m, tip je jednosjed sa 102 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do izlazne stanice žičare vožnja traje 8 minuta. Žičarom je upravljao Smučarski savez BiH od 1952. do 1958. godine a poslije je pripala Gradskom saobraćajnom poduzeću Sarajevo.
Pored žičare su postojale smučarske staze dužine 3660 m. Staza se spušta od vrha Šatora (1875 m/nv) na vršnom grebenu Gole Jahorine, preko Rajske doline do Kadina vrela – Vrhprača (1006 m/nv). Ove staze služe za smučanje običnih smučara i za europska takmičenja u sportovima na snijegu. Odozdo od završne stanice kod Kadine vode vraćalo se žičarom “Tri” do žičare “Jedan” i tu nastavljalo ka Goloj Jahorini.

1954. god. Zahvaljujući svojim prirodnim osobinama planina Jahorina, rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, br. 681/54, stavljena je pod zaštitu države kao park šuma koja obiluje prirodnim ljepotama i pejzažima, te bogatstvom flore i faune. Kao smučarski centar uživa svjetski glas, tej joj se u tom smislu posvjećuje najveća pažnja.

1955. god. Izgrađen je dom “Košuta” (1530 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim akcijama omladine. Zgrada je napravljena od drveta i imala je zajedničkih 45 ležaja na sprat. Domom je upravljao Sarajevski smučarski klub.

1957. god. Održan je 3. Omladinski šampionat alpskih zemalja.

1958. god. u mjesecu septembru puštena je u obilazak Sarajevska transverzala. Osnivač transverzale, Sreski planinarski savez Sarajevo, imao je za cilj da planinare upozna sa najznačajnijim i najinteresantnijim planinama oko Sarajeva. Transverzala obuhvata sljedeće planine: Ozren sarajevski (Bukovik i Crepoljsko), Romaniju, Ravnu planinu, Jahorinu, Treskavicu, Bjelašnicu i Trebević.
U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: Stambulčić – lječilište (KT 5), pl. kuća na Saračevom polju (KT 6), Dom “Partizan”(KT 7 ) i selo Zabojska (KT 7a). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.

1959. god. u mjesecu decembru svečano je otvoren Dom “Partizan” (1660 m/nv). Objekat je građen dobrovoljnim radnim akcijama članova Smučarsko-planinarskog društva “Jahorina” Sarajevo. Objekat ima dva sprata i ozidan je kamenom a pokriven limom. Raspolaže sa 17 soba a u depandansu 5 – ukupno 120 ležaja. Ima četiri kupatila sa tuševima tri u domu i jedno u depandansu, centralno grijanje, trpezariju i društvene prostorije. Odmah pored doma je izgrađen ski lift.

1960. god. Izgrađena je vila “Bistrica” (1620 m/nv), poznatija kao vila Izvršnog vijeća BiH. Objekat je ozidan od kamena. Vila je raspolagala sa 44 ležaja i 4 apartmana u dvokrevetnim sobama, sa etažnim tuševima i disco-bar.

1961. god. Izgrađen je dom “Mladost” (1702 m/nv) dobrovoljnim radnim akcijama članova Sarajevskog smučarskog kluba. Objekat ima dva dva sprata i ozidan je kamenom. Raspolaže sa 70 ležaja i u depadansu 24 – ukupno 94 ležaja. Dom ima u sobama toplu i hladnu vodu, centralno grijanje,  zejedničke tuševe, trpezariju, društvene prostorije, club-salu i bar-salu. Zgrada doma je smještena na platou sa kojeg se pruža idealan pogled na sjeverne padine Jahorine na kojima se nalaze skijaške staze.

1965. god. u mjesecu decembru puštena je u rad druga žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Poljicama (1530 m/nv) a izlazna stanica  žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare iznosi 1641 m, tip je jednosed sa 148 sjedišta kapaciteta 360 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 12 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno preduzeće Sarajevo. Duž žičare su i smučarske staze koje nisu namenjene za takmičenja. Staza od Gole Jahorine do Poljica je dužine 3000 m.

1966. god. Izgrađen je planinarski dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju (1371 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen od brvana, a pokriven je šindrom, ima prizemlje i sprat. U prizemlju se nalazi kuhinja i trpezarija, na spratu su 2 sobe sa 19 ležaja, te u potkrovlju 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Jahorini su verifikovane smučarske staze od strane Svjetske smučarske federacije (FIS) i to staza za spust dužine 3500 m, sa visinskom razlikom 887 m. Početak je na Goloj Jahorini (1777 m/nv) a cilj u Vrhprači na (1090 m/nv) kao i staze za veleslalom i slalom. Svake sezone na Jahorini se održavaju 4-5 značajnih takmičenja sa prosječnim učešćem po 100 takmičara. Jahorina je bila organizator Europskog i Svjetskog omladinskog kriterija u smučanju, što je tada predstavljalo veliku afirmaciju planine. Izgrađena je ambulanta, pošta i stanica policije.

1971. god. u mjesecu januaru puštena je u rad treća žičara na Jahorini. Polazna stanica žičare je kod hotela “Jahorina” (1660 m/nv) i spušta se na lokaciju Ževnje (1329 m/nv) na području Vrhprače. Dužina žičare iznosi 1241 m, tip je jednosjed sa 138 sjedišta kapaciteta 100 skijaša na sat. Od polazne stanice do vrha vožnja traje 10 minuta. Žičarom upravlja Gradsko saobraćajno poduzeće Sarajevo.
Pored žičare prolaze spust i veleslalom staze, i žičara je upravo napravljena za takmičenja na snijegu na dugim stazama, s Gole Jahorina do Vrhprače. Žičare rade od prvog snijega u novembru do posljednjeg u maju.
Iste godine u mjesecu januaru na Jahorinu stiže prva specijalna mašina za nabijanje i ravnjanje smučarskih staza i daje jedan nov i izvjestan kvalitet sniježnim terenima. Također stiže i prva specijalna mašina za čišćenje snijega na cesti, tako da Gradsko saobraćajno poduzeće iz Sarajeva uvodi redovnu autobusku liniju Sarajevo – Jahorina. Ovim je kompleks Jahorine dobio na značaju i na taj način je omogućena svakodnevna posjeta smučarima i građanima Sarajeva.

1972. god. Planinarski savez BiH uspostavlja transverzalu “Po planinama Bosne i Hercegovine“. Vodič i dnevnik pripremio je autor Mehmed Šehić, sarajevski planinar. U sklopu transverzale na Jahorini su obilježene kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” (KT 40) i vrh Klek (KT 41). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeni pl. savez.
Iste godine izgrađen je planinarski dom “Tekstilac” na Jelinom polju (1370 m/nv) – Ravna planina. Dom je građen u kombinaciji drvo – kamen, a pokriven je limom. Raspolaže salom za dnevni boravak (u suterenu). U prizemlju je 8 soba sa 2 – 8 ležaja. U potkrovlju su smještene 2 sobe sa po 5 ležaja, te 2 zajedničke sobe sa po 10 ležaja. Pristup do doma je markiranim planinarskim stazama iz tri pravca: od ž. st. Koran, ž. st. Stambulčić i Bistrice na Jahorini.
Također iste godine u mjesecu decembru pušten je u rad ski lift u Rajskoj dolini. Polazna stanica je na 1655 m/nv a izlazna stanica lifta je na koti 1855 m/nv (na Krvavoj lokvi). Dužina ski lifta iznosi 655 m, a visinska razlika 200 m. Kapacitet je 700 skijaša na sat. Ski liftom upravljaju Sarajevski smučarski klub i uprava planinarskog doma “Mladost”.  

1973. god. Nakon adaptacije objekta bivše seoske škole u selu Stupanj na lokalitetu zvanom Uvlaka (1328 m/nv) Planinarsko društvo “Energoinvest” Sarajevo stavlja u funkciju planinarske kuće. Pristup do kuće je markiranom planinarskom stazom od sela Jasik i od Brusa na Trebeviću.

1974. god. u mjesecu januaru održan je 3. Evropski omladinski kriterij, a zahvaljujući Jahorini te iste godine je održan Svjetski šampionat u spustu.

1975. god. u mjesecu januaru održan je Evropski kup za muškarce, kao i Svjetsko prvenstvo za žene “Zlatna lisica” jer te godine na Pohorju u Sloveniji nije bilo snijega. Iste godine izgrađen je novi hotel “Jahorina” (1632 m/nv) na lokaciji gdje je stari hotel “Jahorina”. Hotel je suvremeni objekat “A” kategorije. U novom dijelu hotela ima 70 dvokrevetnih soba i 24 jednokrevetne a u starom dijelu ima 8 dvokrevetnih i 8 trokrevetnih soba. Ukupno hotel raspolaže sa 320 ležaja. Svaka soba ima kupatilo i centralno grijanje. Ostali prateći sadržaji: restoran kapaciteta 250 stolica, noćni grill-bar, snack-bar, tri aperitiv-bara, disco-bar, kamin-sala, TV-sala, bazen za kupanje, frizerski salon za žene i muškarce, prodavnicu sportske i ski opreme, servis za iznajmljivanje i opravak skijaške opreme. Hotel posjeduje svoju ambulantu. 

1977. god. u mjesecu januaru pušten je u rad ski lift kod doma “Partizan” (1660 m/nv), a izlazna stanica je na koti 1800 m/nv (iza Oštre glave) na Goloj Jahorini. Dužina ski lifta iznosi 450 m, kapacitet je 600 skijaša na sat. Ski lift je tipa sidro i vuče po dvojicu skijaša. Ski liftom upravljaju Smučarsko-planinarsko društvo “Jahorina” Sarajevo i uprava planinarskog doma “Partizan”. Sa obje strane ski lifta postoji uređena skijaška staza sa dva spusta lijevo i desno prema pl. domu “Partizan”. Dužina staze je 450 m koliko i dužina ski lifta.
Iste godine u kalendar FIS-a uvršteno je takmičenje Europskog kupa na Jahorini.
Također iste godine izgrađena je “jednoužetna dvosjedna kružna žičara” sa dužinom trase 1320 m, a locirana je zapadno od žičare “Jedan” na blago nagnutom platou kod velike krivine na Ogorjelici. U planu je bila izgradnja ski liftova za djecu i kabinska žičara od Pala do Poljica.

1980. god. u mjesecu januaru puštena je u rad četvrta žičara na Jahorini. Polazna stanica je u podnožju Ogorjelice (1600 m/nv) a izlazna stanica žičare je na koti 1906 m/nv ispod najvišeg vrha Jahorine – Ogorjelica (1916 m/nv). Dužina žičare je 1260 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Od polazne do izlazne stanice vožnja traje 10 minuta. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.  

1981. god. Na Stupnju (1328 m/nv) izgrađen je novi planinarski dom pod upravom Planinarskog društva “Energoinvest” Sarajevo. Stara planinarska kuća je izgorila u požaru 4.7.1979. godine. Novi objekat je najkomforniji dom u planinama BiH. Opremljen je suvremenim namještajem, električnim priključkom i etažnim grijanjem u spavaćim sobama, trpezarijskoj sali i dnevnom boravku. Iznad doma na strmoj padini Velikog Stupnja izgrađena je rekreativna skijaška staza sa vučnicom.
Iste godine ovo planinarsko društvo uspostavlja transverzalu od Jahorine preko sela Stupnja do sela Ilovice. U sklopu transverzale obilježene su kontrolne tačke na sljedećim lokacijama: planinarski dom “Partizan” na Jahorini (KT 1), planinarski dom “Energoinvest” na Stupnju (KT 2), vrelo Blizanac (KT 3) i selo Ilovice (KT 4). Transverzalni vodič, dnevnik i počasnu značku izdaje istoimeno pl. društvo.

1982. god. u mjesecu januaru puštena je u rad peta žičara na Jahorini. Polazna stanica je na Skočinama (1750 m/nv) a izlazna stanica žičare je na području Vrhprače (1050 m/nv). Dužina žičare je 1200 m. Žičara ima 180 duplih sjedala (dvosjed), kapaciteta 1200 skijaša na sat. Vlasnik žičare je Radna organizacija ZOI Sarajevo ‘84 – radna jedinica Jahorina.    

5. – 6.2.1983. god. Na Jahorini je održano predolimpijsko takmičenje za svjetski kup (žene) u spustu i veleslalomu.
Iste godine su izgrađena i tri ugostiteljska objekta:  
– Hotel “Košuta” (1530 m/nv) na lokaciji gdje je bio stari dom koji je dotrajao. Hotel je “B” kategorije i služio je za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih partnera ovog poduzeća. Raspolaže sa 60 dvokrevetnih soba, 3 jednokrevetne, 2 apartmana, 130 osnovnih ležaja. Sve sobe imaju kupatilo. Ostali prateći sadržaji: restoran “Košuta”, kafana “Ogorjelica”, kamin-sala, disco-bar, snack-bar, prodavnica suvenira, ski-garderoba, ski-servis. Hotel je izgradilo i njime upravlja poduzeće “Energoinvest” Sarajevo;
– Hotel “Bistrica” (1620 m/nv) na lokaciji gdje je bila stara zgrada vile “Bistrica”. Hotel je “A” kategorije, kapaciteta 152 sobe, 284 osobna ležaja i 8 apartmana. Ostali prateći sadržaji: kamin-sala, TV-sala, aperitiv-bar, cafe-bar, bazen za kupanje, sauna za masažu, taverna sa muzikom, kuglana, bilijar-sala, tenis-sala, trim-kabinet, mjenjačnica i ambulanta;
– Gostinska kuća poduzeća “Feroelekto” Sarajevo. Objekat raspolaže sa 8 osnovnih ležaja. Kuća je namjenjena za odmor i rekreaciju uposlenika i poslovnih prijatelja ovog poduzeća. 

1984. god. u mjesecu februaru za vrijeme 14. Zimskih olimpijskih igra Sarajevo ‘84 na Jahorini je održano takmičenje u alpskim disciplinama za žene.

Pregled takmičenja i osvojenih olimpijskih medalja

– Slalom: 1. Paoleta Magoni Sforca (Italija) – zlatna medalja, 2. Perrine Pelen (Francuska) – srebrna medalja, 3. Ursula Konzentt (Lihtenštajn) – bronzana medalja; 
– Veleslalom: 1. Debbie Armstrong (SAD) – zlatna medalja, 2. Christin Elizabeth Cooper (SAD) – srebrna medalja, 3. Perrine Pelen (Francuska) – bronzana medalja;
– Spust: 1. Michela Figini (Švicarska) – zlatna medalja, 2. Maria Walliser (Švicarska) – srebrna medalja, 3. Olga Charvatova (Čehoslovačka) – bronzana medalja. 

1992. – 1995. god. U ovom periodu dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini na području Jahorine nije bilo borbenih dejstava ali i pored toga uništeni su sljedeći planinarski objekti: na Stupnju pl. dom “Energoinvest”, na Ravnoj planini pl. dom “Jusuf Đonlić” na Saračevom polju i pl. dom “Tekstilac” na Jelinom polju. Jedini planinarski objekat koji nije nastradao je “Partizanski dom”.  

1997. god. u mjesecu februaru Planinarsko društvo “Goražde – Maglić” organizira 1. Memorijalni zimski pohod “Grebak – put života”. Pohod je dvodnevni na relaciji: prevoj Grebak – vrh Kacelj (1674 m/nv) – selo Ilovača. Ovom manifestacijom, goraždanski planinari žele njegovati sjećanje na najteže dane u minulom ratu, herojstva, patnje i stradanja u opkoljenom Goraždu i sačuvati od zaborava sve ono što je Grebak značio u tom periodu.

2002. god. Izgorio je hotel “Jahorina” koji je nekada bio u vlasništvu Radne organizacije GRAS, nakon čega je postao vlasništvo UPI-ja, zatim ZOI-ja Sarajevo ‘84, i na kraju je pripao Olimpijskom ski centru Jahorina. U tom periodu i dalje stoje u ruševnom stanju objekti: Dom “Partizan”, Dom “Mladost” i hotel “Šator, i to isključivo zbog neriješenih imovinskih pitanja.

2009. god. PD “Goražde – Maglić” svečano je otvorilo novoizgrađeni planinarski dom na jugoistočnim obroncima Jahorine na 1460 m/nv u neposrednoj blizini vrha Ruda glava (1488 m/nv). Dom raspolaže salom za dnevni boravak, kuhinjom i 5 soba kapaciteta 40 ležaja. Izgrađen je uz pomoć Vlade BPK-a, Općine Goražde i drugih donatora i dobrovoljnog rada planinara. Dom nosi ime “Nedim Pilav Jogi” u znak sjećanja na istaknutog člana ovog društva. Do doma se moze stići automobilom iz dva pravca: iz Goražda preko sela Ilovača i Bogovići; iz Prače preko sela Datelji i Bogovići.

9. – 16.2.2019. na Jahorini, Bjelašnici i Igmanu je održano takmičenje u sklopu sportske manifestacije EYOF 2019 (Europski olimpijski festival za mlade). Više od dvije hiljade sportista, trenera, službenih lica, članova delegacija iz 46 europskih država boravi u Sarajevu. Za vrijeme održavanja takmičenja učesnicima je pružena jedinstvena prilika da upoznaju naše olimpijske planine i steknu jednu drukčiju, ljepšu i atraktivniju sliku o Bosni i Hercegovini.  

U posljedne dvije decenije na Jahorini su izgrađene mnoge nove skijaške staze i žičare,  hoteli i ugostiteljski objekti. Na Ravnoj planini izgrađen je ski-centar do kojeg se može pristupiti kabinskom žičarom. Sve ovo zajedno je veliki doprinos revitalizaciji olimpijske planine Jahorine, kao vodeće turističko – rekreativne destinacije regiona.

Naslovna slika: Jahorina – uspon na vrh Sjenište (1910 m/nv) od prevoja na Grebku (1229 m/nv)

 

Meteorološka opservatorija na vrhu Bjelašnice

Meteorološka osmatranja u Bosni i Hercegovini počinju sa prvim vojničkim stanicama osamdesetih godina devetnaestog vijeka. Godine 1892., Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine osniva mrežu meteoroloških stanica sa opremom tadašnjeg zavoda u Sarajevu. Godine 1894., izgrađena je meteorološka opservatorija na najvišem vrhu Bjelašnice, na nadmorskoj visini 2067 m. Ideja za postavljanje meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice potiče od bečke institucije “Centralni zavod za meteorologiju i geomagnetizam” (Zentralanstalt fur Meteorologie und Erdmagnetismus, Wien, Austria).
Zgrada meteorološke opservatorije je sagrađena od kamena i imala je, pored tornja, prostorije za osmatrače kao i dvije sobe za goste. Ovo je bila prva visinska meteorološka stanica ne samo u Bosni i Hercegovini već i na Balkanu. Opservatorija je zavnično započela rad 1.8.1894. godine.
Na opservatoriji su vršena osmatranja u klimatološkim terminima: 07, 14, 21 čas, a tek poslije Drugog svjetskog rata počelo se sa osmatranjima u sinoptičkim terminima. S obzirom da se na Bjelašnici susreću mediteranska i kontinentalana klima, ona je vrlo zanimljiva za meteorološka osmatranja. Zbog blizine Jadranskog mora naročito je interesantno obilato taloženje inja.
Nakon Bjelašnice su postavljene i druge meteorološke stanice: na Čemernu (1306 m/nv), u Kalinoviku (1073 m/nv), Gacku (960 m/nv), Suhoj (690 m/nv), Foči (385 m/nv) itd. U Drugom svjetskom ratu su meteorološke stanice bile uništene. Poslije rata su neke obnovljene i ponovo stavljene u funkciju.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Prvi opservator u meteorološkoj stanici na vrhu Bjelašnice bio je Anton Obermuller. On je tu živio i radio 3 godine, od 1894. – 1897. godine. O njemu postoji priča da je službu obavljao po kazni i da je život skončao u meteorološkoj stanici počinivši samoubojstvo 7. juna 1897. godine. Navodno je u oproštajnom pismu napisao da je neprestano danima trajalo veliko nevrijeme i da je došao sudnji dan – kraj svijeta. Da li je ova priča istinita ili ne, to niko ne zna, no ona se održala do današnjih dana. Grob Antona Obermullera nalazi se stotinjak metara udaljen od vrha Bjelašnice i godinama prkosi vjetrovima i olujama. Spomen obilježje na njegovom grobu obnovio je EUFOR (2016. god.).

Još jedan meteorolog – opservator je izuzetno značajan za dugogodišnju povijest ove opservatorije, a to je Josip Schäfer, koji je tu proveo punih dvadeset godina (1918. – 1938. god.). On je svakodnevno vršio mjerenja i osmatranja i sve to brižljivo bilježio. Planinari koji su u to doba izlazili na vrh Bjelašnice sjećaju se Schäfera kao pomalo čudnog, ali uvijek ljubaznog čovjeka koji nikada nikome nije uskratio gostoprimstvo.

U to vrijeme meteorolozi – opservatori su neprekidno boravili na stanici. Jedina veza sa spoljnim svijetom su im tada bili rijetki planinari, seljani zabjelašničkih sela i kurir meteorološkog zavoda koji je u ljetnom periodu dolazio dva puta, a u zimskom periodu jedanput mjesečno. Najpoznatiji dugododišnji kuriri bili su Mujo Holjan i Bajro Lehić iz sela Lukavac, pod vrhom Bjelašnice.

Meteorološka opservatorija je neprekidno radila od 1894. – 1941. godine, kada je uništena u Drugom svjetskom ratu. 1951. godine u mjesecu septembru svečano je otvorena novizgrađena meteorološka stanica, uz veliko učešće planinara i predstavnika narodne vlasti. Zgrada je izgrađena na temeljima stare opservatorije. U novoj zgradi određena je jedna soba za sklonište planinara i drugih posjetioca. Soba ima 10 kreveta i peć za zagrijavanje. Pod upravom je PD “Bjelašnica” Sarajevo. Nova zgrada opservatorije bila je u funkciji sve do 1992. godine, kada je usljed ratnih dejstava ponovo došlo do prekida rada koji je trajao punih sedam godina.

U mjesecu novembru 1999. godine nakon obnove zgrade meteorološka stanica je ponovo puštena u rad. Danas Bjelašnica nije ono što je bila u doba Obermullera ili Schafera. Njene sjeveroistočne padine su izbrazdane skijaškim žičarama i stazama, putevi su stigli i u najzabačenija zabjelašnička sela i prohodni su tokom i najtežih zima.

Pristup na najviši vrh Bjelašnice

Uobičajena polazna tačka je Olimpijski skijaški centar u Babinom dolu (1289 m/nv) do kojeg se stiže iz Sarajeva (oko 25 km). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) i vodi pravcem preko Štinog dola (1568 m/nv) i Štine lokve (1650 m/nv) te dalje ka vrhu austrougarskom konjskom stazom preko Male Zapode i Velike Zapode (1982 m/nv). Uspon je srednje težine i ukupno vrijeme trajanja ture s povratkom je 5 sati hoda.
Teža tura od predhodne je puno zahtjevnija i vodi od pl. doma na Mrtvanjskim stanarima (1585 m/nv) i pokraj pl. kuće na Sitniku (1736 m/nv). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom). Ova tura je za kondiciono spremne planinare i ukupno vrijeme trajanja s povratkom je 7 sati hoda. 

Napomena: Bjelašnica je planina na koju pušu jaki vjetrovi ponekad brzinom većom od 100 km/h. Vrijeme se često mijenja i moguće da se izmjene sva četiri godišnja doba u toku dana, u tom slučaju bolje je odustati od uspona na vrh i vratiti se na polaznu tačku. Zbog nepoštivanja vremenskih uvjeta u prošlosti je zabilježeno nekoliko nesreća u kojima su smrtno stradali planinari i skijaši. A bilo je i nekoliko nesreća sa teškim tjelesnim povredama. Za vrijeme zimskih uvjeta dogodio se najveći broj nesreća u blizini vrha Bjelašnice u Kotlovima, Velikom dolu i Vlahinjskom kotlu. 

Naslovna slika: vrh Bjelašnice (2067 m/nv)

Kenan Husremović, Sjećanja sa Rakitnice

Knjiga sadrži dnevničke zapise autora Kenana Husremovića sa njegovog višegodišnjeg planinarenja u području Zabjelašnice i kanjona rijeke Rakitnice. Opis tura ilustrovan je mnogobrojnim fotografijama planinskih sela i izazovnih vrhova po kojima je ovaj planinski kraj nadaleko poznat, skrivenim dolinama i stočarskim katunima kojih je iz dana u dan sve manje.
Oduševljen ljepotama Bjelašnice, Visočice i Rakitnice, autor je kroz nekoliko zanimljivih priča svoje iskustvo i uzbudljive doživljaje vjerno i slikovito opisao. Knjiga je ujedno i svojevrsni dokument članova uže obitelji autora koji su planinarili u ovom kraju još prije skoro pet decenija i zabilježili mnoge vrijedne i gotovo rijetke fotografije na kojima su prikazani mještani planinskih sela i katuna koje su u to vrijeme pohodili.  

Urednik: Braco Babić

Posebnu vrijednost u knjizi predstavljaju 300 crno-bijelih fotografija i topografska karta u prilogu sa ucrtanim planinarskim, lovačkim i pastirskim stazama kojima je autor prošao za vrijeme obilaska kanjona rijeke Rakitnice i boravka na Bjelašnici i Visočici. Knjiga ima za cilj da ovaj jedinstveni planinski kraj, po mišljenju mnogih planinara jedan od najljepših u našoj domovini, približi običnim ljudima, turističkim djelatnicima, planinarima i ljubiteljima iskonske prirode. Svojim sadržajem knjiga je obogatila našu planinarsku publicistiku i literaturu. Također je i veliki doprinos popularizaciji planinarenja i ujedno razvoju planinskog turizma u Bosni i Hercegovini. Knjiga je štampana na 224 strane luksuznog papira, formata 24 x 16 cm, tvrdi uvez, šivano.

Galerija fotografija, izbor iz knjige (1 – 15)

Iz recenzije

Jest Rakitnica ćilim na koji se stupa otvorena uma, čista srca i plemenitih misli. Njime ne hoda svako. Samo oni koji osjećaju tananu nit vrijedne tkalje koja nevidljiva milenijima treperi između huka vode i tišine neba. Kanjon Rakitnice… Jesam li čuo negdje ili izmislio, ali ko da se odlomio komadić mjeseca uštapa i lagano sjeo na sredokoraću Bjelašnice i Visočice, utisnuo se među stijenje i kamenje pa zadivljuje od tada sjajem, ali i strahom… i namjernika i stanovnika… Ne zna se šta više fascinira autora, brdo ili stijena, voda ili klanac, uspon ili silazak, divojarac ili prepelica, vrh ili zaravan, polje jal dubodolina. Zato se valjda i vraća na Rakitnicu i njena pleća i grudi, osluškujući svaki put njeno bilo, koje opipava na svakom koraku, pri svakom pogledu. I sve urezuje u stablo sjećanja pa s njega kasnije bere plodove slovima koja slaže između stranica bilješki, dnevnika i zapisa.

                            Ramo Kolar

O tim vremenima i prostorima postoje ili su, nažalost, postojali rijetki dokumentarni TV prilozi i poneki zapis, pa je tim prije Kenanovo djelo vrijednije i važnije. Njegove važnosti najsvjesniji će biti oni koji drže do spoznaje o tome „ko su, šta su, odakle su i kuda im je ići” – jer bez spoznaje o vlastitim korijenima i tradicije kojima su prožeti, teško se može nadati svijetloj i blagodatnoj budućnosti. Kenan Husremović važnost te spoznaje debelo potcrtava u svom djelu, i kako je ranije rečeno, na dobrobit svih nas koji u bezglavoj životnoj trci i sivoj svakodnevici možda ponekad izgubimo ili istanjimo svijest o tome, donosi nam je kao fino protkani podsjetnik. Toliko fino protkani da se povremeno osjećamo sudionikom njegovih­ priča i zapisa.

                             Edin Durmo

Karta područja Zabjelašnice i toka rijeke Rakitnice

Impressum

Naziv djela: Sjećanja sa Rakitnice
Autor i izdavač: Kenan Husremović,
Urednik: Braco Babić
Recenzenti: Ramo Kolar, Edin Durmo
Lektor: Zinaida Lakić
Fotografije: Braco Babić, Sulejman Bašalija, Uzeir Beširević Bešo, Francesko Fedrigo, Mujo Hafizović, Nermin Hadžifejzović, Amer Husremović, Amina Husremović, Kenan Husremović, Mina Husremović, Veselin Kaurin, Mujo Lučkin, Mehmed Šehić, Derviš Velić
Kartografija: Braco Babić
Design & DTP: Mirza Latifović
Tiraž: 500 primjeraka
Godina izdanja: 2021.
————————————————–
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

796.524 (497.6 Sarajevo) (036)

HUSREMOVIĆ, Kenan

Sjećanja sa Rakitnice – dnevnički zapisi sa Zabjelašnice i iz kanjona rijeke Rakitnice
/ Kenan Husremović. – Sarajevo : autor, 2021. – 224 str. : ilustr. ; 24×16 cm

ISBN 978 – 9926 – 488 – 04 – 8

COBISS . BH – ID 45690374
————————————————–
Knjiga se može kupiti naruđbom na e-mail adresu: kenanhusremovic@gmail.com ili pozivom na tel. br.: +387 (0) 61/686 – 370 (Kenan Husremović). Plaćanje prilikom pouzeča.

Zbog pogoršane higijensko-epidemiološke situcije izazvane pandemijom coronavirusa, datum i mjesto promocije biće naknadno objavljen. Na promociji posjetioci će moći kupiti knjigu od autora po promotivnoj cijeni.

Bilješka o autoru

KENAN HUSREMOVIĆ
(Zenica, 1955. god.)

Planinarstvom se bavi četiri decenije i u tom period obišao je brojne vrhove Dinarida, Julijskih i Kamniških Alpa, Dolomita, Prokletija, Komova, Kučkih i Moračkih planina, Durmitora, Šar-planine, Visokih Tatri, Olimpa…
Zapise o planinama objavljivao je u dnevnom listu “Oslobođenje”. Autor je knjige “Na visovima Prenja” (2015. god.).  

Arheološko područje u Ratajama

U selu Rataja nalaze se ruševni ostaci kule begovske obitelji Čengić. U blizini kule nalazi se i ćelija sa grobnicom uklesana u stijeni, koju mještani nazivaju Pećina ili Svečev grob. Selo je udaljeno oko 1,5 km zapadno od mjestašca Miljevina (na putu Sarajevo – Foča). 
Obilazak arheološkog kompleksa najbolje je započeti od istaknute stijene u kojoj je smještena grobnica. Stijena se nalazi na tjemenu brežuljka gdje seoski put razdvaja cjelinu od aktivnog islamskog i pravoslavnog groblja. Jugoistočno od stijene tj. Pećine u neposrednoj blizini nalaze se ostaci temelja nekadašnje džamije, južno je aktivno mezarje obitelji Čengić, a sjeverno od stijene su ostaci nekadašnjeg turbeta i objekta nepoznate namjene. Oko 150 m jugozapadno od Pećine nalaze se ruševni ostaci kule obitelji Čengić, koji su, kao dio velike feudalne obitelji turskog podrijetla doselili iz Anadolije u Bosnu polovicom 16. stoljeća.
Arheološko područje u Ratajama proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Pećina / Svečev grob

Ćelija sa grobnicom uklesana u stijeni u Ratajama nalazi se na koti 595 m/nv nad desnom obalom rijeke Govze, oko 0,5 km od njenog ušća u rijeku Bistricu. U blizini stijene su dva aktivna groblja, islamsko i pravoslavno. Stijena je visine oko 6 m i obima oko 16 m i zauzima središnje mjesto u kompleksu sa ostacima nekadašnje džamije, turbeta i mezarja kao i zidova za koje neki naučni istraživači tvrde da su ostaci harema, a neki da su ostaci srednjovjekovne crkve.
Ćelija je uklesana u stijenu u obliku nepravilnog četverokuta dimenzija 2 m x 2,5 m. Visina ćelije je 2 m. U ćeliju se ulazi sa južne strane, preko tri stepenika uklesana u “živu” stijenu. Vrata ćelije visoka su 1,9 m i široka 0,9 m. Ulaz je polulučno zasveden, a dovratnici, debljine 0,25 m, su profilirani i na njima se primjećuju udubljenja za vratnice. Iznad ulaza je isklesana nadstrešnica. Ulaz u ćeliju ničim nije zaštićen, zjapi prazan kao i grobnica u njemu.
Istočna i zapadna strana ćelije su ravno klesane, južna je ukošena, a sjeverna završava zaobljeno. Svod je u vidu četvrtlopte i blago pada prema sjevernoj strani. Unutrašnji zidovi su grubo isklesani sa vidnim tragovima dlijeta i nedotjerani. Pod je kameni, od “žive”  stijene. Na sjevernom i zapadnom zidu ćelije uklesane su klupice. Iznad klupice, u sjevernom zidu stijene, isklesana je plitka, trougaona niša. Grobnica je uklesana u središtu ćelije također u “živu” stijenu. Orijentacija grobnice je istok-zapad. Na površini ima oblik pravokutnika, dimenzija oko 2,0 x 0,70 m. Pokrovne ploče nema. Nije poznato ko je bio sahranjen u grobnici. Na južnoj strani se primjećuju temelji nekog značajnijeg arhitektonskog objekta koji je bio dug oko 16 m. Na zapadnoj strani objekta gdje je bio ulaz jasno se raspoznaje kameniti prag.
Južno od stijene s grobnicom (oko 20-25 m) nalazi se mezarje (groblje). Tokom proučavanja lokaliteta 1976. i 1977. godine ekipa stručnjaka je konstatovala ostatke zapuštenog islamskog groblja, opasanog zidom od slaganog kamenja, zvanog Ibrahim-begovo groblje. Narod pamti da je zid bio visok oko 1,5 m i da je na zapadnoj strani bila kapija sa kamenim dovratnikom i nadvratnikom u obliku luka. U šikari pored razbacanih ostataka izlomljenih nišana nalaze se vjerojatno i ostaci jednog oktogonalnog turbeta. U groblju su se sahranjivali članovi vlastelinske obitelji Čengić – begova Ratajaca, a u  turbetu je sahranjena žena Osman-paše Čengića, za kojeg se priča da je sa bratom Ahmed-pašom sagradio kulu od devet katova u Ratajama.
Danas nema ostataka od nekadašnje džamije, zapaljena je sa svim pratećim objektima u Herecegovačkom ustanku 1875. godine. Kula je gotovo sva propala, zidovi su urušeni i zarasli u visoko šiblje. Mezarje je devastirano u posljednjem ratu (1992. – 1995. god.) a nakon toga je obnovljeno.

Kula Čengića – Ratajaca

Kula begovske obitelji Čengić u Ratajama još uvijek odoljeva zubu vremena. Nema povijesnih podataka o izgradnji ove kule. Pored materijalnih ostataka na terenu, postoji samo narodna predaja. Kulu su izgradili braća Ahmed-paša Čengić i Osman-paša Čengić, koji su živjeli na prijelomu iz 17. u 18 stoljeće. U to doba je ova vlastelinska obitelj bila na vrhuncu moći, a mnogi njeni članovi su zauzimali visoke položaje, pogotovo u osmanskoj vojsci. Kamen za izgradnju kule donešen je iz majdana Nozdre – nad lijevom obalom rijeke Bistrice, sjeverno od Rataja oko 1,25 km (Gornje Ocrkavlje). Na zidovima kule uklesani su dva grba obitelji Čengić. U blizini kule nalazi se manje mezarje i izdubljena ćelija i grobnica u stijeni poznatoj po imenu Pećina ili Svečev grob. 
O dolasku feudalne obitelj Čengić u Bosnu nema pouzdanih povijesnih podataka, ali Safvet-beg Bašagić (1870. – 1934. god.), književnik i povjesničar, smatra da je obiteljska predaja o tom događaju vjerodostojna. Čengići označuju pobliže svoju postojbinu u gradu Čangri u Anadoliji. Od imena tog grada vode i prezime Čangrlići, koje se vremenom pretvorilo u Čengići.
Dalje predaja govori da je polovicom 16. stoljeća u Bosnu doselio Kara Osman-beg Čengić, za kojeg se pretpostavlja da je bio sultanov sestrić. Dobio je zijamet i imanja u Zagorju na Borijama kod Kalinovika. Također nije sigurno da li je on identičan sa Kara Osman-begom, bosanskim namjesnikom (1553. – 1556. god.). Kara Osman-beg Čengić imao je tri sina: jedan je ostao na Borijama, drugi je otišao u Ustikolinu, a treći u Ratajama.
Više članova obitelji Čengić se istaknulo u javnom životu Bosne u doba osmanske vlasti. Ali-paša Čengić je krajem prve polovice 17. stoljeća najprije bio bosanski alajbeg, a zbog zasluga u mletačko-turskom ratu 1650. godine postao je hercegovački sandžak-beg, a poslije bio zvornički, pa ponovno hercegovački sandžak-beg. Poznato je da je 1643. godine sa Hercegovcima zaposijedao grad Zadar. Godine 1661., kao bosanski paša bio je poslan braniti grad Temišvar u Rumunjskoj. Pri napadu na Hrvatsku poražen je 1663. godine kraj Jurjevih stijena. Ismail-paša Čengić je bio namjesnik u Bosni 1663. godine. Bećir-beg Čengić najprije je bio hercegovački alajbeg, a od 1732., hercegovački sandžak-beg s naslovom paše. Godine 1736., bio je imenovan zapovjednikom bosanske vojske i upućen na rusko-tursku bojišnicu pod Očakov, gdje je i poginuo (1737. god.). Jedan od viđenijih članova obitelji bio je Ismail-aga Čengić, poznatiji pod imenom Smail-aga (1780. – 1840. god.), gatački, pivski i drobnjački muselim. Učestvovao je u slamanju ustanka Husein-kapetana Gradaščevića. Glavni je lik epa Smrt Smail-age Čengića hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića (1814. – 1890. god.). O njegovoj pogibiji je pisao i bošnjački književnik Osman Nuri Hadžić (1869. – 1937. god.). Obitelj Čengić je bila vrlo razgranata, a poznati su po nazivu: Čengići Ratajci, Trešnje, Hotovci, Mrežice, Presječani, Čengići s Ustikoline, Jelešaca i Gackog.

Naslovna slika: ruševni ostaci kule Čengića u Ratajama

Durmitorski bogazi


Bogaz je strana riječ turskog podrijetla i znači grlo, ždrijelo, ali i planinski tjesnac – neprohodno mjesto. U durmitorskom kraju ova riječ je poprimila novo značenje: osmatračnica, lovačka čeka za divlje zvijeri.
U planinskom masivu Durmitora ima nekoliko bogaza koji su nazvani po imenima lovaca. Najpoznatiji su Minin bogaz po imenu Mine Šimšala; drugi je Terzin bogaz po nekom terziji (perzijski: krojač čohe) iz Tmušića; treći je Čvorov bogaz po imenu Čvora Baranina.
A ko su ti ljudi po kojima durmitorski vrhovi nose njihova imena? Bili su to obični ljudi, dobri domaćini i vješti lovci. Istovremeno su u narodu bili poznati i kao junaci i dobri plemenici. A nekada su to bile glavne odlike raspoznavanja za čovještvo.
Po narodnom predanju ovi lovci imali su svoje čeke na divokoze na vrhovima koji i danas nose nazive po njihovim imenima a tako su i evidentirana na topografskim kartama: Durmitor – jug i Durmitor – sjever, Crna Gora, 1:25.000. Vrhovi: Minin bogaz (2387 m/nv), Terzin bogaz (2303 m/nv) i Čvorov bogaz (2152 m/nv) nalaze se u središnjem dijelu Nacionalnog parka Durmitor.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Minin bogaz je stjenoviti vrh nadmorske visine 2387 metara koji svojim izgledom kao rog štrči među najvišim vrhovima Durmitora. Oduvijek predstavlja veliki izazov ne samo planinarima već i ostalim ljubiteljima prirode koji žele da pristupe na njegovo najviše tjeme. To je izuzetno lijep vrh koji penju samo oni pravi zaljubljenici i poznavaoci ove planine. Nalazi se u blizini najvisočijeg vrha ove planine – Bobotovog kuka (2523 m).
Vrh je gotovo nepristupačan sa svih strana, okomitim liticama je odsječen na sjevernoj strani prema Valovitom dolu (2050 m). Na zapadnoj strani je povezan eksponiranim stjenovitim grebenom sa Lučinim vrhom (2396 m). Na jugozapadnoj strani također je liticama odsječen prema Zelenom viru (2028 m). Na jugoistoku je povezan oštrim stjenovitim grebenom sa Trojnim prevojem (2245 m). Sa istočne strane, Minin bogaz je pun oštrog kamenjara ispresjecan manjim travnatim površinama pa stada ovaca strmom padinom Suvog lica stižu do samog vrha.


Pješački pristup na Minin bogaz jedino je moguć “via normale” markiranom planinarskom stazom koja vodi sjevernoistočnom stranom vrha preko Sagorele ploče iz Biljegovog dola u kojem je odvojak markirane staze za Bobotov kuk.
Pristup na Minin bogaz je iz Žabljaka (1426 m) – najveći planinarski i skijaški centar Crne Gore. Pješačka staza je obilježena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) na pravcu: Crno jezero (1416 m) – Jakšića mlin – Kamenjača – Veljkova ploča – Brojišta – Radulova koliba – katun Lokvice (1800 m) – Prla – Biljegov do (1965 m) – Sagorele ploče (2120 m) – vrh Minin bogaz (2387 m). Ukupno vrijeme trajanja uspona: 4 h i 15 min.; Visinska razlika: 917 m; Stepen težine: naporna tura, zbog prelaska preko prostranog krševitog područja. Sa najvišeg tjemena Mininog bogaza vide se skoro svi najviši vrhovi u masivu Durmitora.

Naslovna slika: Durmitor, pogled na vrhove slijeva nadesno: Minin bogaz (2387 m), Lučin vrh (2396 m), Bobotov kuk (2523 m) i Bezimeni vrh (2487 m)  

Titov vrh na Šar-planini

Titov vrh (albanski: Maja e Titos) je najviši vrh Šar-planine (albanski: Malet e Sharrit) sa 2748 metara nadmorske visine. Masiv Šar-planine se prostire u graničnom području triju država: u sjeverozapadnom dijelu Sjeverne Makedonije, južnom dijelu Kosova i istočnom dijelu Albanije. Titov vrh je drugi najviši vrh u Sjevernoj Makedoniji. U bivšoj SFR Jugoslaviji bio je treći najviši vrh – iza Triglava (2864 m/nv) i Golemog Koraba (2753 m/nv).
Naziv vrha u prošlosti je nekoliko puta mijenjan. Njegov originalni naziv Golem Turčin prvi put je preimenovan 1934. godine po imenu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je te godine ubijen u atentatu prilikom njegovog službenog posjeta Francuskoj, u Marseju. U Drugom svjetskom ratu bugarska fašistička okupatorska vlast vratila je njegovo originalno ime. Godine 1953., ponovo je promijenjen naziv vrha po imenu tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita i ovaj naziv je ostao do danas.
Naredne 1954. godine na vrhu je izgrađena visoka kula građena od kamena, s prizemljem i dva sprata, dvije sobe sa ukupno deset ležaja i kuhinjom. Imala je stalnog čuvara i bila otvorena preko cijele godine. Unutrašnjost kule je dugo godina bila jako zapuštena i gotovo uništena, tako da je planinari nisu mogli koristiti za sklonište. Zahvaljujući velikom entuzijazmu članova Planinarskog kluba “Argentus mount“ iz Tetova, unutrašnjost kule je obnovljena i ponovo stavljena u funkciju planinarskog skloništa.
Titov vrh na Šar-planini je jedan od najizazovnijih i najposjećenijih vrhova Sjeverne Makedonije. Svake godine povodom proslave 25. maja – Dana mladosti dolazili su planinari iz cijele SFRJ i učestvovali u masovnom usponu na ovaj vrh. Planinarska tradicija održala se sve do danas, a uspon organizira Planinarsko društvo “Ljuboten“ iz Tetova.  
Sa Titovog vrha kad je vedro vrijeme pružaju se na sve strane vidici koji ostaju u uspomeni za sva vremena, kao na dlanu vide se mnoge doline i vrhovi u masivu Šar-planine, a na horizontu jasno se ističu planine Prokletije, Koritnik, Paštrik, Ničpurska planina, Korab, Dešat, Stogovo, Čaušica, Bistra, Karadžica, Dautica, Jakupica i dr.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Šar-planina je najveća planina Sjeverne Makedonije, dužine oko 80 km i širine oko 30 km. Ukupna površina Šar-planine iznosi oko 1600 km², od čijeg ukupnog masiva je 56,25 % u Sjevernoj Makedoniji, 43,12 % na Kosovu i 0,63 % u Albaniji.
U njenom masivu nalaze se mnogi vrhovi iznad 2000 metara nadmorske visine, od toga su 43 vrha iznad 2500 metara. Među mnogim visokim vrhovim ističu se: Titov vrh (2747 m), Bakardan (2704 m), Mal Turčin (2702 m), Borislavec (2662 m), Velika Rudoka / Maja e Njeriut (2658 m), Peskovi (2651 m), Bistra (2641 m), Džini-beg / Gjini Beg (2610 m), Jezerska Čaušica (2604 m), Kazani (2600 m), Crni vrh (2585 m), Vrtop (2555 m), Sin vrh (2531 m/nv), Kobilica (2528 m), Ceripašina planina (2525 m), Piribeg (2524 m), Murava (2502 m), Gužbaba (2499 m), Ljuboten (2498 m), Livadica (2491 m), Karanikola (2479 m) i dr.

Šar-planina prepuna je bistrih izvora, brzih potoka i rijeka. Najvažnije rijeke su: Vrutočka, Vrapčiška, Golema, Mazdrača, Bogovinska, Kamenjanska, Pena, Lesočka, Beloviška, Vratnička, Plavska, Sarštica, Petroštica, Ljubinska i Rastelička. Na rijeci Peni iznad Tetova podignuta je 1926. godine mala hidroelektrana (najstarija u Sjevernoj Makedoniji). Najpoznatiji vodopad se nalazi na Beloviškoj rijeci, visine 43 m. Vodopad rijeke Lešnice, visine 25 metara nalazi se u podnožju Titovog vrha. U višim predjelima je 27 ledenjačkih jezera na makedonskoj strani planine, a 12 na kosovskoj strani. Najveća jezera su: Bogovinsko, Crno, Golem gjol, Livadičko, Jažinačko, Karanikoličko i Veliko jezero.

Mješovite guste šume i kamenjari stanište su mnogih divljih životinja među njima zastupljeni su: ris, divlja mačka, medvjed, vuk, divlja svinja, divokoza, srndać, lisica, zec i dr. Odlikuje se velikim i raznolikim bogatstvom flore i faune, brojnim rijetkim vrstama ptica: suri orao, orao bradan, bjeloglavi sup, tetrijeb i brojnim vrstama leptira.

Obiluje bujnim pašnjacima koji se iznad šumskog pojasa prostiru od 1700 m/nv čak do najviših vrhova planine. Poznata je po visoko kvalitetnim mliječnim proizvodima, uglavnom ovčiji sir koji se preko ljeta sprema u mnogim ovčarnicima (bačilima). Također je poznata po Šarplanincu – autohtonoj pasmini pasa, snažnog i vrijednog čuvara stada ovaca.

Pristup na Titov vrh

Uobičajena polazna tačka je iz ski-centra na Popovoj Šapki (1785 m/nv) do kojeg se stiže od Tetova (oko 18 km). Pješačka staza je označena putokaznim tablama i planinarskim oznakama (markacijom) i vodi pravcem preko Vakafskih bačila. Uspon je srednje težine i ukupno vrijeme trajanja ture s povratkom je 8 sati.
Teža tura od predhodne je puno zahtjevnija i vodi dugim grebenom preko nekoliko visokih vrhova: Ceripašina planina (2525 m/nv) – Sin vrh (2531 m/nv) – Kazani (2600 m/nv) – Bakardan (2704 m/nv) – Titov vrh (2747 m/nv) – Vakafska bačila – ski-centar Popova Šapka. Ova kružna tura je za kondiciono spremne planinare i ukupno traje 10 sati.    

Naslovna slika: Šar-planina, kula na Titovom vrhu (2748 m/nv)

Izvor Kupe

Izvor Kupe, jedno je od najjačih, najrasprostranjenijih i najdubljih vrela Hrvatske. Nalazi se unutar područja Nacionalnog parka Risnjak, kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Izvire iz Kupeškoga jezera (321 m/nv), podno stijena Kupičkoga vrha (900 m/nv).
Izvorište je veličine 10 ha, a prosječni istjek 283 m³/s. Velika količina vodene mase na izvorištu je oblikovala prelijepo jezero tirkizno plave boje. Stoga mnogi ljubitelji prirode upravo ovdje dolaze i uživaju u dubokoj hladovini uz žubor vode i cvrkut ptica. Gornji tok Kupe je zbog bogatstva flore i faune prozvan Čudesnom dolinom leptira (oko 500 vrsta). Od krupnih divljih zvijeri obitavaju medvjed, vuk i ris.  
Izvor Kupe je prirodna znamenitost pod zaštitom države od 1963. godine.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Kupa (slovenski: Kolpa) je najdulja rijeka čiji je izvor i ušće u Hrvatskoj, trećina njezinog vodotoka pritom čini prirodnu granicu sa Slovenijom. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu. Ukupna dužina toka rijeke Kupe je 296 km što je čini trećom rijekom s najduljim vodotokom na području RH (nakon Save i Drave). Oko stotinjak metara nizvodno od izvora s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane povremenog toka Sušice i skreće prema sjeveroistoku, te zatim prema sjeveru.

Kupa pripada crnomorskom slivu, a ukupna površina poriječja Kupe je 10.457,9 km² od čega 9442,9 km² u Hrvatskoj i 1015,0 km² u Sloveniji. Ulijeva se u rijeku Savu, kraj Capraga u blizini Siska. Područje uz rijeku Kupu naziva se Pokuplje. U ovom području i neka od naselja uz rijeku nose njeno ime pa je tako po toj rijeci nazvana i općina Pokupsko u Zagrebačkoj županiji kao i mjesto Brod na Kupi na granici sa Slovenijom u Primorsko-goranskoj županiji.

U svom gornjem toku, Kupa je brza rijeka, probija se kroz šumovit kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje te se tamo nalaze plodne njive i polja. U srednjem toku ima mnogo brzaka i slapova. Nakon toga postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica: mlinova i pilana. Desni su joj pritoci Kupica, Dobra, Korana, Trepča, Glina, Utinja i Petrinjčica, a lijevi Čabranka, Lahinja, Obrh i Odra. Na Kupi su hidroelektrane Ozalj 1 (izgrađena 1908. god.) i Ozalj 2 (izgrađena 1952. god. ). Od polovice 18. st. do izgradnje željezničke pruge Zidani Most – Sisak (1862. god.) rijekom se od Siska do Pokupskoga (73 km), odn. Karlovca (136 km) prevozilo drvo, žitarice i brašno. Uz Kupu smjestila su se mnoga naselja i gradovi Karlovac, Sisak i Petrinja. 

Rijeka Kupa je plovna od  ušća Odre do ušća u Savu (oko 4 km). Pogodna je za vožnju kanuom i kajakom. Osim toga u ljetnim mjesecima Kupa je pogodna za kupanje te su uređena mnoga kupališta. Kupa je također bogata i ribom (štuka, šaran i dr.) te je vrlo pogodna za sportski ribolov. Gornji tok rijeke Kupe je zbog bogatstva flore i faune prozvan Čudesnom dolinom leptira (oko 500 vrsta).

Do izvora Kupe (321 m/nv) može se pristupiti iz dva pravca uređenim i označenim pješačkim stazama sa putokazima.
Prvi pravac: iz sela Razloge (562 m/nv); zahtjevnost staze: srednje teška; ukupna duljina: 2 km; vrijeme trajanja: 40 minuta hoda.
Drugi pravac: iz sela Hrvatsko (295 m/v); zahtjevnost staze: lagana; ukupna duljina: 5 km; vrijeme trajanja: 1 h i 30 minuta hoda.

Naslovna slika: NP Risnjak, izvor Kupe (321 m/nv)

Kraljeva Sutjeska

Kraljeva Sutjeska je živopisno mjestašce, smješteno na 502 metra nadmorske visine u tijesnoj kotlini koju je formirala rijeka Trstionica. Po tome je mjesto i dobilo ime “Sutjeska”. Nalazi se sjeveroistočno od Kaknja od kojeg je udaljeno oko 12 km.
Kraljeva Sutjeska je dugi niz godina bila sjedište bosanskih banova i kraljeva. Vladarski dvor u Sutjesci je podignut u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353. god.), uz dvor se razvila mala varoš. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1341. godine. Od vremena kralja Tvrtka I Kotromanića postaje najvažnije stolno mjesto bosanskih vladara, u kojem je izdato najviše isprava kraljevske kancelarije.
Vladarski dvor, Crkva i Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja, Džamija sultana Mehmeda II – el Fatiha i kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine. Kod Kraljeve Sutjeske nalazi se još jedan nacionalni spomenik BiH – srednjovjekovni utvrđeni grad Bobovac. Bobovac je u vremenskom razdoblju od 1322. – 1463. godine odigrao presudnu ulogu za bosansku državnost, u njemu je bila čuvana kruna bosanskih kraljeva.
Danas je Kraljeva Sutjeska pusto mjesto, na žalost mnogi su napustili ovaj kraj i otišli zauvijek, najbolji pokazatelj je prazna školska zgrada, a nekad je nastavu pohađalo 1193 učenika, a učila su ih 52 prosvjetna radnika u dvije smjene, pa je napravljena i međusmjena. Osnovna škola izgrađena je u vrijeme austrougarske vladavine. Škola nosi ime po portugalskoj pjesnikinji Agustini Bessa-Luis. Naime zgradu škole su nakon minulog rata obnovili Portugalci pa je naziv škole bio mali znak zahvalnosti mještana Kraljeve Sutjeske.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić

Vladarski dvor

U Kraljevoj Sutjesci malo izvan naselja, u podnožju Teševskog brda, na obje obale potoka Urve bio je nekad vladarski dvor. Kompleks vladarskog dvora sastojao se od Donje palače, Gornje palače i Aneksa gornje palače sa pratećim objektima. Nakon osvajanja Bobovca, vladarski dvor u Sutjesci temeljito je porušen. Ostale su samo zidine u kojim se, uz kraljevsku palaču, raspoznaju i ostaci dvorske kapele sv. Grgura čudotvorca. Ostaci kamenih zidina kraljevske palače su konzervirani. Na početku pješačke staze koja vodi do zidina palače nalazi se veliki mozaik na kamenom podzidu. Natpis na mozaiku govori o tome šta je Sutjeska nekad bila, a ispod je lik kralja Stjepana Tomaša, kraljevski grb i kraljevski dvor.
Prije nego je Austrougarska dala mjestu naziv Kraljeva Sutjeska, u starijim dokumentima, u 14. stoljeću susreće se naziv “Curia bani”, što u prijevodu znači Banski dvor. U Kraljevoj Sutjesci povelje su izdavali kralj Dabiša (1392. – 1395. god.), kraljica Jelena (1397. god.), kralj Stjepan Ostoja (1399. god. ), kralj Tvrtko II (1407. god.; 1423. – 1443. god.), kralj Stjepan Ostojić (1419. god.) i kralj Stjepan Tomaš (1446. – 1457. god.).
U neposrednoj blizini vladarskog dvora, na blagoj uzvisini iznad desne obale rijeke Trstionice nalaze se dva najistaknutija objekta u okolici: Crkva i Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja. 
Vladarski dvor u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Crkva sv. Ivana Krstitelja 

Sadašnja zgrada Crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci sagrađena je od 1906. – 1908. godine prema nacrtu arhitekte Josipa Vancaša. Duga je 40 m a široka 18 m. Srednji dio pročelja uokviruju dva skladna, dosta vitka zvonika kvadratičnog presjeka, visine 45 m, pokrivena bakarnim krovom. Osim zvona, na jednom tornju je i zidni sat. Do ulaza u crkvu s njene istočne strane vodi široko stubište, s kamenom ogradom, odmorištima i svjetiljkama. S južne strane crkve je prostrana terasa s ogradom. Cijela površina terase je oslonjena na visoke stupove, koji su spojeni u arkadu.
U crkvi su smještena tri oltara. Centralna niša posvećena je sv. Ivanu Krstitelju. U bočnim nišama predstavljen je sv. Franjo i sv. Klara Asiška. U istočnoj, bočnoj lađi crkve, smješten je oltar posvećen sv. Anti – kip sa djetetom Isusom u naručju. Pored ovog oltara smještena je bronzana skulptura bosanske kraljice Katarine, rad akademskog kipara Josipa Marinovića iz Zagreba. Također, tu su smještene i najstarije orgulje u Bosni i Hercegovini koje su još u upotrebi. Crkvu je 1908. godine oslikao talijanski slikar Marko Antonini.
Crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2004. god.).

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci utemeljen je 1340. godine. Kroz minula stoljeća više puta doživio je paljenja i rušenja ali je uvijek iznova podizan. Sada je to čvrsta kamena zgrada prirasla uz maleni gaj ispod strmenitog Teševskog brda. Zgrada je podignuta na blagoj uzvisini iznad desne obale rijeke Trstionice. Pravokutnog je oblika, jedno krilo zgrade je dugo 40 m i 8 m široko, drugo krilo je dugo 20 m i široko 8 m, treće krilo čini crkva sv. Ivana Krstitelja. Iza zgrade samostana i crkve prema strmom gaju je klaustur sa cvijetnjacima.
Duhovno je i kulturno središte ovog kraja i svojim postojanjem povezuje sadašnjost s prošlošću od vremena bosanskih banova i kraljeva. U samostanu je biblioteka sa starim knjigama i bogata muzejska izložba koju vrijedi vidjeti.
Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2004. god.).

Bosanska kraljica Katarina

Bosanska kraljica Katarina (1424. – 1478. god.), kćer herceg Stjepana Vukčića Kosače bila je druga supruga kralja Stjepana Tomaša Ostojića Kotromanića. Kad su Turci osvojili tvrđavu Bobovac, 1463. godine, kraljica Katarina je izbjegla u Dubrovnik, a poslije u Rim gdje je i umrla, a njena djeca sin Sigismund i kći Katarina su odvedena u Carigrad i preobraćeni na islam.
Kraljica Katarina nikad više nije vidjela svoju Bosnu i po narodnom predanju kazala je da neće moći prežaliti: pšenicu sa Liješnice, ribu iz Bukovice i vodu Radakovicu. Kraljica je bila omiljena u narodu i zbog njene tužne sudbine mnoge žene u ovom kraju sa svojim tradicionalnim nošnjama i dandanas pokrivaju kosu crnom maramom u znak žalosti.  
Kip bosanske kraljice Katarine, rad akademske kiparice Ane Kovač iz Sarajeva, prvi put je bio postavljen na Trgu Pape Ivana Pavla II, kasnije je izmješten u dvorištu iza Crkve i Franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja, a sada je izložen u amfiteatru u podnožju kraljevskog dvora.

Džamija sultana Mehmeda II

Džamija u Kraljevoj Sutjesci je, po predanju jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Smještena je u naselju Prijeko, na desnoj obali rijeke Trstionice. Džamija je poznata i po imenu Vojnička džamija, naime na mjestu gdje je sada džamija, odmarala je turska vojska nakon osvajanja Bobovca (1463. god.). Sultan Mehmed II (zvan el-Fatih: Osvajač) koji je predvodio vojsku, skinuo je sablju i zabo je u zemlju, te počeo da klanja. Kad je vidio da se uz sablju penje mrav, naredio je da se tu sagradi džamija, koja je bila gotova treći dan. Džamija u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2003. god.).

Kuća Ivana Duspera

Kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci nalazi se u naselju Prijeko na desnoj obali rijeke Trstionice u starom dijelu varoši u kojem je čaršija sa ćepenecima nekadašnjih zanatskih radionica i trgovina. Starobosanska kuća koju je podigao Ivan Duspera u prvoj polovici 19. stoljeća jedan je od najbolje sačuvanih stambenih objekata u ovom kraju. Obitelj Duspera je porijeklom iz Rakitnog u Dalmaciji, u Kraljevu Sutjesku je doselila krajem 18. stoljeća.
Kuća Ivana Duspera u Kraljevoj Sutjesci je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (od 2006. god.).

Partizansko spomen-groblje

Partizansko spomen-groblje u Kraljevoj Sutjesci nalazi se na lijevoj obali rijeke Trstionice. Groblje je podignuto 1956. godine. U kosturnici se nalaze ostaci 18 partizanskih boraca, poginulih u aprilu 1945. godine prilikom oslobađanja Kraljeve Sutjeske od okupatora. Gotovo sva imena sahranjenih boraca su nepoznata izuzev imena Ive Šaina, zamjenika komandanta bataljona.
Tužna je njihova sudbina, oni su došli ovamo iz dalekih krajeva Dalmacije, Korduna i Like sa željom da pomognu. Nisu mislili da će zauvijek napustiti rodni kraj, ali tako je moralo biti. Pali su pokošeni od neprijateljskog zrna. Ostale su iza njih samo uspomene i sjećanje na dane kad su išli, gazeći snijeg i blato, vođeni istom mišlju i idejom za slobodu naroda.

Naslovna slika: Kraljeva Sutjeska, kip bosanske kraljice Katarine (1424. – 1478. god.)