Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” nalazi se na istočnom ulazu Sarajeva, u blizini Gradske vijećnice. Područje u kojem je smješteno prostire se duž doline Miljacke, s obje strane rijeke na potezu uzvodno od brane na Bentbaši i izletišta na Darivi sve do ušća rijeke Lapišnice. Proglašeno je Zaštićenim pejzažom 2017. godine – pete kategorije Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN). Ukupni obuhvat zaštićenog područja iznosi 160,9 ha, a podijeljen je u dvije zone: Prva zona – nukleus (najvrednije područje) zauzima površinu od 16,9 ha, Druga zona – zaštitni pojas nukleusa, zauzima površinu od 144 ha, na području općine Stari Grad Sarajevo.
Osnovni cilj stavljanja pod zaštitu područja je održavanje skladnih interakcija prirode i kulture kroz zaštitu pejzaža i tradicionalnog korištenja zemljišta; očuvanje i neuznemiravanje staništa, ekosistema i vrsta, održavanje genetičkih resursa u dinamičnom stanju i stanju razvoja, održavanje utvrđenih ekoloških procesa, očuvanje osobina ustroja pejzaža, očuvanje uzoraka iz prirodnog okoliša u naučne svrhe, monitoring okoliša, svođenja uznemiravanja na minimum putem pažljivog planiranja i vršenja istraživanja i drugih odobrenih djelatnosti, kao i ograničenje pristupa javnosti, otklanjanju i sprečavanju eksploatacije ili posjeta, koje mogu dovesti do promjene i oštećenja prirode.
Valorizacijom prostornog obuhvata ZP “Bentbaša”, konstatovano je da se ovo područje odlikuje visokim stepenom bioloških, geomorfoloških i hidroloških raznolikosti, kao i prisustvom kulturno-povijesnih vrijednosti. Zbog visokog stepena endemičnosti i reliktnosti vrsta, područje predstavlja jedno od najbogatijih na prostoru bosanskohercegovačkih Dinarida.
Zaštićeni pejzaž “Bentbaša” je pod upravom Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo, osnovana 2010. godine u cilju očuvanja pejzaža, naučnog istraživanja, ekološke edukacije i vaspitanja, te rekreacije i turizma.
Autor teksta i fotografija: Braco Babić
Osnovne vrijednosti ZP “Bentbaša“
Raznovrsna geologija i specifične hidrološke, klimatske i pedološke karakteristike na zaštićenom području uvjetovale su pojavu jedinstvenih tipova staništa refugijalno-reliktnog karaktera posebno u kanjonu Miljacke i njenih pritoka, uz razvoj ekosistema u pukotinama karbonatnih stijena na Jekovcu, Babinom zubu i Orlovači te uz vodotok rijeke Lapišnice, ekosistemi sipara uz lijevu obalu Lapišnice, ekosistemi lišćarsko – listopadnih šuma i šikara na Njivicama uz vodotok rijeke Mošćanice, ekosistemi termofilnih livada i kamenjara ispod Bijele tabije, kao i ekosistemi termofilnih niskih šuma i šikara uz lijevu obalu Miljacke sve do ispod Močila.
Evidentiran je veliki broj različitih tipova staništa, utvrđena je i veoma visoka stopa endemičnosti posebno biljaka, zbog čega se ovo područje može označiti i kao ”endemni centar”. Zbog visokog stepena endemičnosti i reliktnosti vrsta, područje predstavlja jedno od najbogatijih na prostoru bosansko-hercegovačkih Dinarida.
Florističke i faunističke raznolikosti
Zaštićeno područje odlikuje visoki stepen florističke i faunističke raznolikosti. Evidentirano je 70 različitih tipova staništa (u skladu sa EUNIS kategorizacijom), 69 biljnih vrsta sa visokim biološkim i ekološkim vrijednostima, 34 vrste dnevnih leptira, 50 vrsta ptica, 8 vrsta gmizavaca, 6 vrsta riba i 1 vrsta vodozemca.
Geomorfološka i hidrološka raznolikost
Zaštićeno područje karakteriše polimorfnost odnosno pojava iznimnog bogatstva reljefnih oblika na koji su utjecali; neotektonski procesi, heterogeni litološki sastav, morfološke osobine, specifičan geografski položaj područja i djelovanje aktivnih spoljnih egzogeomorfoloških sila. Evidentirana je značajna geomorfološka hidrološka raznovrsnost, koju čine dolina Miljacke sa najrazličitijim (polimorfnim) oblicima krškog reljefa; krški, fluviokrški, padinski, fluvijalni i fosilni-tercijerni reljef, pećine Toplik i Šehova korija, stijene i plato Jekovca sa pećinom, stijena Babin zub i strme padine tipično kraškog terena ispod Bijele tabije, stijena Orlovača, dio ušća i dolina Mošćanice.
Osim toga, prostor obiluje hidrološkomraznolikošću kao što su vodotok rijeke Miljacke, Mošćanice i Lapišnice, vrelo Ebu-Hajat i dr.
Turistički potencijal
Čitavo područje ZP “Bentbaša“ je posebno vrijedan resurs u smislu razvoja turističkih potencijala, rekreacionih zona, kulturoloških sadržaja i ekonomskih djelatnosti. Bentbaša je jedinstven prostor koji se rijetko može pronaći u neposrednoj blizini jednog glavnog grada. Oduvijek je bila omiljeno mjesto građana Sarajeva za porodična okupljanja, šetnju i rekreaciju. Svima znana iz sevdalinke u kojoj je opjevana, ali i po bazenu koji je nekad bio popularno gradsko kupalište.
U sklopu zaštićenog područja nalazi se nacionalni spomenik Kozja Ćuprija. Pećina Šehova korija, vrelo Ebu-Hajat i tekija Zavija koja je nekada bila na Bentbaši čine dervišku sufijsku cjelinu.
Rijeka Miljacka
Miljacka najvećim dijelom protiče kroz grad Sarajevo. Pripada Crnomorskom slivu. Ulijeva se u rijeku Bosnu kod Butila – zapadno od Sarajeva. Miljacku obrazuju dvije rijeke Paljanska Miljacka (12,9 km) i Mokranjska Miljacka (20,5 km). Izvor Paljanske Miljacke nalazi se u blizini varoši Pale na lokalitetu Begovina pod Ravnom planinom (1010 m/nv). Izvire iz više izdana koji uglavnom nastaju akumuliranjem površinske vode koja propada kroz pukotine krečnjačkog terena. Na svom putu kupi vodu još nekoliko stalnih i povremenih izvora. Mokranjska Miljacka izvire iz velike pećine u Kadinom selu kod Mokrog (1135 m/nv) na padinama Romanije. Pećinu su istražili speleolozi i ustanovili da se radi o velikoj pećini dužine 7.200 m sa mnoštvom pećinskog nakita (2009. god.).
Ove dvije rijeke sastaju se oko 200 m istočno od sela Lučići u blizini tunela bivše željezničke uskotračne pruge Sarajevo – Višegrad. Iznad Sastavaka, na liticama, smještena je srednjovjekovna utvrda – Stari grad Hodidjed. Od Sastavaka (624 m/nv) do ušća u rijeku Bosnu (490 m/nv) duga je 21,2 km. U nju se ulijevaju mnogi vodotoci: Lapišnica, Mošćanica, Ramića banja, Kevrin potok, Čolin potok, Bistrik, Koševski potok, Sušica, Kovačići potok i Buča potok. Skoro svi brdski potoci koji se u gradskoj zoni ulijevaju u Miljacku kanalisani su, odnosno uvedeni u kanalizacione cijevi i natkriveni asfaltom (npr. Alipašina ulica, ispod ceste teče Koševski potok). Od svih potoka slobodno teku još samo potok Ramića banja (u gornjem dijelu), Koševski potok (u gornjem dijelu) kroz Pionirsku dolinu, i u donjem dijelu kod Općine Centar i Sušica (otkriveni dio kod Zemaljskog muzeja). Buča potok je jednim dijelom otkriven, a jednim dijelom natkriven.
Za Miljacku starije Sarajlije znaju kazati kako je nekad bila poznata po čistoći, tolikoj da se voda mogla piti na skoro svakom mjestu. Po kazivanju starijih ribolovaca koji budu često na području Bentbaše osim gaga i pliske u Miljacki su nekad plivali sapače, klijen, potočna pastrmka, mladica, mrena i lipljen. Bilo je ribe i u brdskim potocima koji se ulijevaju u Miljacku. Zanimljivo je spomenuti da je kod rezervoara Mošćanice nekada bilo uređeno mrijestilište, odakle se vršilo poribljavanje Miljacke. Danas u Miljacki i Mošćanici, uprkos svemu, i dalje ima ribe. Ribolovci rado govore i o pojavi rakova u gornjem toku Miljacke, što je znak velike čistoće.
Bentbaša
Na Miljacku još u najstarija vremena bila je izgrađena velika kamena brana koja je služila za mlinove uvakufljene još od Gazi Isa-bega Ishakovića. Od turskog naziva za branu (bent – brana i baša – glavna) čitav kraj uzvodno dobio je naziv Bentbaša. Još prije dolaska Austro-Ugara, u jednoj velikoj bujici nestala je velika kamena brana, i nikada se više nije napravila. Stotinjak metara iznad nje bila je i drvena brana, koja je služila isključivo za sabiranje tomruka (drvenih trupaca). Ova drvena brana nestala je još i prije ove kamene.
Pedesetih godina u prošlom stoljeću na mjestu gdje je bila stara brana izgrađena je nova – željezna brana i pješački žičani most. Brana je regulisala protok vode i ujedno činila vještačko jezero sa bazenima za kupanje koji danas nisu više u funkciji. Još jedna namjena brane na Bentbaši je uspostavljanje prihvatljivog protoka vode, odnosno biološkog minimuma, koji je ugrožen u vrijeme suša, kao i regulacija protoka vode, odnosno spriječavanje velikog protoka vode i izlijevanja Miljacke u kišnim i sniježnim periodima.
Pješački pristup iz Sarajeva do brane i mosta na Betbaši je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke (uzvodno oko 200 m).
Pećina Toplik i Mevlevijski most
Pećina Toplik, nalazi se na lijevoj obali Miljacke, nešto niže od brane i mosta na Bentbaši. Ova pećina godinama propada, a prije rata u njoj je bila kafana, a jedno vrijeme i diskoteka. Kafana “Toplik“ svoje zlatne dane doživjela je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Najviše je bila posjećena tokom ljeta zbog ugodne hladovine. U pećinu se moglo ući iz dva pravca. Glavni ulaz je od Alifakovca koji se počeo koristiti nakon što je napravljen željezni mostić iznad obale rijeke.
Pješački pristup iz Sarajeva do pećine Toplik je od Gradske vijećnice preko Šeherćehajine ćuprije, nastaviti lijevom obalom Miljacke pokraj Inat-kuće i Hadžijske džamije (uzvodno oko 200 m).
Mevlevijski most premošćuje rijeku Miljacku i povezuje Ulicu Bentbaša i Ulicu Babića bašča Čikma. Današnji most izgrađen je 1990. godine. Most je pješčki a dobio je ime po mevlevijskoj tekiji koja je osnovana u okviru vakufa Gazi Isa-bega Ishakovića (15. st.). Tekija je bila smještena u naselju Brodac s desne strane rijeke u blizini današnjeg mosta, porušena je 1957. godine, a mezarje (groblje) uništeno. Razaranje tekijskog prostora nastavljeno je izgradnjom saobraćajnice prema Palama, benzinske crpke, ugostiteljskih i drugih objekata.
Na lokaciji gdje je današnji most bio je drveni most koji je izgrađen 1793. godine. Most je služio za vađenje tomruka (drvenih trupaca), koji su splavaranjem spuštani niz brzake rijeke Miljacke kako bi stigla do grada. Drva bi se sjekla u kanjonu i oko njega te spuštala prema izlazu u predijelu današnje Bentbaše. To se obično radilo u jesen, kada bi vodostaj rijeke porastao. Drva su se hvatala capinima, a to su radili snažniji momci, jer je posao bio težak i opasan. Nakon vađenja iz vode drva su rezana na aršinsku dužinu, tačnije na dva aršina, nakon čega bi se uzdužno cijepala i konjima sa posebnim samarima vukla u domaćinstva koja bi kupila drva.
Tako se u Sarajevu razvio zaseban tomrukčijski zanat, koji je naziv dobio baš po tim tomrucima, a ljudi koji su se ovim zanatom bavili, prozvani su tomrukčijama. Svaki tomrukčija imao je svoj poseban znak kako bi se znalo čiji je tomruk. Taj bi se znak urezivao odmah pri sječi i po njemu bi se prepoznavali tomruci na brani.
Pješački pristup iz Sarajeva do Mevelvijskog mosta je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke (uzvodno oko 300 m).
Jekovac
Iznad Bentbaše visoko se uzdiže stijena Jekovac o kojoj postoji narodno vjerovanje kako izgovorena riječ na njenom najvišem tjemenu odjekuje i tri puta zaredom se ponavlja. U narodu se prepričava i kako su nekada davno ljudi dolazili pod ovu stijenu da bi osluškivali jeku koja dolazi iz pećine. Zvukove (jeku) koja su čula tumačili su svako na svoj način, kakvo će biti ljeto – sušno ili kišno, kakva će biti zima – hladna ili topla, a neki su htjeli saznati šta ih u budućnosti čeka – radost ili tuga i sl.
Postoji i jedna stara legenda koja kazuje kako je davno neka mlada i lijepa djevojka, zbog neuzvraćene ljubavi, skočila sa ove stijene u smrt. Dok je nesretna djevojka padala sa stijene u ponor, “jeka njezine duše bila je tako jaka da je odjekivala čitavom dolinom Miljacke”. Po tome je stijena dobila ime Jekovac, a također i naselje na platou stijene je nazvano istim imenom.
Pješački pristup iz Sarajeva do podnožja stijene Jekovac je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke (uzvodno oko 350 m).
Babin zub
Babin zub nalazi se na istočnom ulazu u Sarajevo. Ova markantna stijena koja stoji kao “kameni stražar“ na ulazu u grad poznata je po alpinističkim usponima. Nalazi se na desnoj obali Miljacke na području Darive, popularnom gradskom šetalištu. Stijena se uzdiže odmah iza tunela pod zidinama gradske utvrde Bijela tabija. Prvobitna visina stijene od podnožja do vrha iznosila je oko 90 m, a poslije izgradnjom nove ceste sedamdesetih godina prošlog stoljeća usječena je u donji dio stijene pa njena visina za penjanje smanjena je za oko 20 m.
U doba SFRJ na tjemenu stijene Babinog zuba povremeno su stajale reklame raznih trgovačkih poduzeća a najpoznatija je bila oficijelni znak 14. Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984.
U povijesti Bh. planinarstva zabilježeno je da su Babin zub prvi popeli sarajevski alpinisti: Drago Entraut i Hidajet Haračić Hari, jugoistočnom stijenom, 30.7.1950. godine. Iduće godine Haračić je život izgubio na usponu u stijenama kod Babinog zuba. U podnožju Babinog zuba PD “Treskavica“ čiji je Haračić bio član podiglo je spomen-ploču o ovom tragičnom događaju koji se dogodio 10.4.1951. godine.
Pješački pristup iz Sarajeva do Babinog zuba je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke pokraj brane na Bentbaši i Alejom Ambasadora te kroz tunel pod Babinim zubom (uzvodno oko 1 km).
Dariva i Orlovača
Dariva je popularno gradsko izletište i alpinističko vježbalište koje se nalazi na području ušća Mošćanice i stijene Orlovača. Italijani su u prošlosti svako na svoj način obilježili ovo područje. Naime Josef Da Riva koji je bio Austrijanac porijeklom iz Italije u Sarajevo je doselio 1884. godine u doba vladavine Austrougarske Monarhije u BiH. Godine 1889., na ušću Mošćanice izgradio je svoju kuću, gostionicu i kupalište s plažom na Miljacki, do kojeg se u ljetnom periodu dolazilo organiziranim prijevozom od Gradske vijećnice (fijakerom) i po tome je ovo područe dobilo lokalni naziv Dariva.
Krajem minulog stoljeća, dva oficira italijanskog kontigenta SFOR-a, pukovnik Roberto Ferrante i kapetan Giorgio Gambeli iz “Brigata Alpina Taurinense“, zajedno sa alpinistima iz Sarajeva i Zenice opremili su 26 penjačkih smjeri u stijeni Orlovače. Vježbalištu su dali ime “Da Riva – Palestra di roccia“ (Da Riva -“Vježbalište na litici“). Svečano je otvoreno 1.11.1997. godine.
Početkom novog milenija u stijeni je opremljeno nekoliko novih penjačkih smjeri. Zanimljivo je spomenuti da je Roberto Ferrante jednu smjer nazvao “Dragica” – po imenu svoje majke, rođene u Sarajevu a udate za Italijana.
Pješački pristup iz Sarajeva do Darive i Orlovače je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke pokraj brane na Bentbaši i Alejom Ambasadora te kroz tunel pod Babinim zubom (uzvodno oko 2 km).
Kozja Ćuprija
Kozja Ćuprija na Miljacki nalazi se na istočnoj “kapiji“ Sarajeva. Smještena je na nekadašnjem karavanskom putu za Carigrad. Ovaj jednolučni kameni most, biser orijentalne arhitekture, sagrađen je od bijelog kamena i sedre, sa očuvanim koraklukom (kamenom ogradom) i dva olakšavajuća otvora koji su dio arhitektonskog rješenja, ali i stilska odrednica mosta koja ga svrstava u 16. stoljeće, u vrijeme kada su nastali najljepši mostovi u Bosni i Hercegovini. Most svojom elegancijom, zanatskom obradom detalja i izradom uklapa se u prirodu iz koje se čini kao da izrasta. Dužine je 42 m, raspon svoda je 17,5 m, a širina mosta 4,75 m. Visina mosta u odnosu na nivo riječnog korita je 10 m. Kozja Ćuprija proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (2004. god.).
U doba vladavine Osmanlija kad bi u Sarajevo stigao novi bosanski vezir, tek ustoličenim, na putu za Travnik, dočekali bi ga na ovom mostu ovdašnji uglednici, begovi i age. Zanimljivo je spomenuti da se danas preko ovog mosta pored pješačkog odvija i saobraćaj motornim vozilima.
Za Kozju Ćupriju vezano je narodno predanje koje govori o dvojici braće Mehmedu i Sinanu, kako su čuvajući koze u blizini gaza na Miljacki, gdje se danas nalazi ova ćuprija, našli blago skriveno u jednoj pećini. Kad su blago podijelili na jednake dijelove, Mehmed sagradi most preko Miljacke, koju narod nazva Kozja Ćuprija, a njegov brat Sinan sagradi džamiju na Bistriku koju narod nazva Kečedžijinom džamijom (od turske riječi: keçi – koza).
Pješački pristup iz Sarajeva do Kozje Ćuprije je od Gradske vijećnice šetnicom na desnoj obali Miljacke pokraj brane na Bentbaši i Alejom Ambasadora te kroz tunel pod Babinim zubom (uzvodno oko 3 km).
Carigradski drum i pećina Šehova korija
Carigradski drum (grčki: drȍmos = put, cesta) izgrađen je u doba vladavine Osmanlija u Bosni. Nalazio se s lijeve strane Miljacke. Bio je veza Sarajeva prema istoku za Carigrad. Dionica ceste koja vodi od Sarajeva preko Alifakovca do Kozje Ćuprije od povijesnog je značaja ali i nešto više od tog. Kroz minula stoljeća u dolini Miljacke nad kojom je ova cesta prolazila nastali su mnogi sakralni sadržaji a među njima su najznačniji pećina Šehova korija i Popov gaj. Pokraj ceste nalazi se nekoliko osamljeničkih pećina, vrelo Ebu-Hajat i turbe sa nišanima na mezarima dvojici derviša. Travnate padine, šumarci i raskošno raslinje jorgovana, zova i glogova učinili su ovu cestu živopisnim ulazom i izlazom iz Sarajeva.
Krajem sedamdestih godina prošlog stoljeća nakon što je ukinuta željeznička uskotračna pruga na relaciji: Sarajevo – Višegrad izgradnjom gradske zaobilaznice ova povijesna cesta je presječena i djelimično razorena.
Pećina Šehova korija, vrelo Ebu-Hajat i tekija Zavija koja je nekada bila na Bentbaši čine dervišku sufijsku cjelinu. Pećina je smještena s lijeve strane Miljacke u blizini ušća rijeke Mošćanice i stijene Orlovače. Pećina je na vakufskom zemljištu u sklopu poljoprivrednog dobra “Begova Zavija“. Pećina je nekad davno korištena za četrdesetdnevno zatvaranje i osamu sufija i njihov duhovni napredak, gdje su šehovi iz mevlevijske tekije slali derviše kad bi došlo vrijeme za taj duhovni iskorak. U blizini pećine nalazi se turbe sa nišanima koji su podignuti na mezarima (grobovima) dvojici derviša šehu Ahmedu i šehu Abdulmahmudu. Turbe s nišanima smješteno je na dominatnom uzvišenju iznad tunela gradske zaobilaznice. Od turbeta pruža se lijep pogled na Sarajevo i dolinu Miljacke.
U blizini turbeta pokraj Carigradskog druma nalazi se vrelo Ebu-Hajat. Vrelo je smješteno ispod tunela i podzida bivše željezničke uskotračne pruge na relaciji: Sarajevo – Višegrad. Vrelo je poznato po nazivu “Vrelo života“ i nikad ne presušuje. Po narodnom predanju voda iz vrela ima ljekovita svojstva. Na ovom vrelu su derviši uzimali abdest, a umorni putnici odmarali i krijepili se hladnom izvorskom vodom.
Pješački pristup iz Sarajeva do Šehove korije je od Gradske vijećnice preko Šeherćehajine ćuprije, ulicama Veliki Alfakovac i Alije Bejtića, po izlasku na gradsku zaobilaznicu (Put mladih muslimana) nastaviti lijevom stranom i nakon 200 m treba preći saobraćajnicu na desnu stranu, dalje uzbrdo pješačkom stazom do vrela Ebu-Hajat i derviškog turbeta s nišanima (oko 2 km).
Naslovna slika: ZP “Bentbaša“, brana na Miljacki sa postrojenjem i pješačkim žičanim mostom. Na slici u prvom planu vidi se Mevlevijski most.
PLANINARENJE sa Bracom Babićem 